SKICA ZA POVIJEST ČITANJA: Potraga za gospodarima znanja

Najteže je odgovoriti na najjednostavnija pitanja. Kada nas, recimo, petogodišnji nećak pita koliko tačno na nebu ima zvijezda, svaki odgovor će biti samo djelimično precizan i niti jedan neće biti u potpunosti tačan. Astrofizičari su davno izračunali koliki broj zvijezda čovjek golim okom može vidjeti na vedrom, zvjezdanom nebu, ali ta cifra ni izbliza ne može zadovoljiti apetit dječije znatiželje.

Jednostavno je i pitanje koje sebi često postavljaju osobe smeđih očiju, kada sa zavišću gledaju u one sa plavim ili zelenim očima – zašto oni, a ne ja? Pokušaju li odgovoriti vodeći se logikom, objasnit će kako su oni od svojih roditelja naslijedili dominantan gen, a osobe sa plavim očima recesivan. Odgovor će im se činiti potpuno bedastim jer takav odgovor ne zadovoljava prešutnu suštinu njihovog pitanja, upitat će se ljutito - zašto baš oni nasljeđuju recesivan gen, a ja onaj dominantan.

JEDNOSTAVNO PITANJE

Jedno od takvih jednostavnih pitanja je i ono zašto čitati? Pitanje koje sebi postavljamo od vremena kada smo izumili pismo i njime počeli ispunjavati plohe raznovrsnim zapisima. Te su plohe vijekovima ispisivale vrijedne ruke hroničara samo sa jednom željom - da ih jednom, negdje, iščita znatiželjno čitateljsko oko.

Čitanje je aktivnost usko povezana sa procesom pisanja i nemoguće je da postoje jedno bez drugoga. Čitanje podrazumijeva pisanje, baš kao što pisanje priželjkuje čitanje. Čitati nešto što nije napisano je nemoguće, a pisati, bez pa makar i latentne želje da napisano bude jednom pročitano, u povijesti pismenosti i čitanja još uvijek nije zabilježeno.

Čitanje i pisanje postamentirani su u same temelje naše civilizacije i prvo kolektivno samosagledavanje počinje onoga trenutka kada je čovjek izumio tehniku zapisivanja, nastojeći spasiti najvažnije događaje svoga doba za dugotrajno pamćenje. Pisanje i čitanje odlike su kulturnog čovjeka, onoga koji se uspio odbiti od života vođenog instiktom i počeo život uređivati slijedeći zakone intelekta. Pisanjem i čitanjem počinje epoha znanja.

Dobro nam je poznato da su narodi drevne Mezopotamije voljeli pisati, a ta je njihova strast najmonumentalniji spomenik dobila u velikoj asirskoj  biblioteci, najvećoj i veleljepnoj zbirci zapisanog znanja svoga vremena. Možemo samo zamišljati koliko je ljudi posjetilo biblioteku, slavnu po svojim glinenim pločicama u cijelom tada poznatom svijetu, željno da odgonetanjem magijskih zapisa stekne skrivenu i tajanstvenu moć znanja.

ZDANJE OKRUTNOG VLADARA

Ime jednog okrutnog, mezopotamskog vladara danas pamtimo ne po njegovim osvajanjima i krvoprolićima koja su ih pratila, već po zdanju koje je naraslo iz njegove neutažive sakupljačke strasti. Asirski kralj Asurbanipal sredinom prvog milenijuma prije pojave Krista u carskoj prijestolnici Ninivi podigao je najveću biblioteku drevne Mesopotamije. Iz glinenih pločica, otkopanih dvije i pol hiljade godina nakon što je biblioteka podignuta, saznali smo da je u Asurbanipalovo vrijeme cijela vojska pisara, po posebnom kraljevom nalogu, zapisivala legende i mitove podneblja i prepisivala sve stare tekstove. Koliko je čitalaca posjetilo mračne aule biblioteke nikada nećemo saznati, ali možemo pretpostaviti da je sam Asurbanipal uživao čitajući glinene pločice na kojima su bile zapisane zgode sa njegovih osvajačkih pohoda.

Kultura drevnih naroda nije bila kultura čitanja – to je bila kultura posmatranja. Važnije od knjiga bile su pozorišne predstave čija je kolektivnost i masovnost svakome garantovala učešće u procesiji, u ritualu, u mitu.

S knjigom je antički čovjek gubio povezanost sa zajednicom i istinom, pozorište ga je povezivalo sa polisom i Bogom. Knjiga je poticala njegovu želju za izdvojenošću, a teatar ga je vraćao sigurnosti kolektiva. I možda je upravo to razlog zbog kojeg su biblioteke staroga svijeta gorile jedna za drugom, a amfiteatri ostajali nedirnuti da svojim postojanjem svjedoče tu praiskonsku povezanost čovjeka sa Bogom, povezanost neometanu oblim svodom biblioteke.

I pored rušilačke snage barbara, koja je zatirala znamenja kulture kuda god je projuhala horda nezaustavljivih osvajača, biseri književnosti uspjeli su nekako ostajati živi. Jedan takav primjer je i najstariji književni tekst „Ep o Gilgamešu“ koji je uspio nadživjeti sva osvajanja, sva pustošenja i sva razaranja.

Priča o Gilgamešu i njegovom drugu Enkiduu nadživjela je i veliku asirsku biblioteku cara Asurbanipala, uništenu bijesom medijskih soldateski kralja Kyaxaresa, i sva kasnija uništenja pustinjskih biblioteka drevne Mezopotamije. Hiljadama godina kasnije, iz vrelog iračkog pijeska, izvadile su je ruke arheologa, kojima su glinene pločice ispisane klinastim pismom predstavljale najveću ovozemaljsku dragocjenost.

Možemo samo zamisliti kolika je bila radost pronalazača deset teških ploča od pečenog blata kada je shvatio da su djetlom uklesane linije jedna od najljepših priča o prijateljstvu i smrti ikad napisanih. Vrijednost tog drevnog teksta još je veća kada znamo da su mezopotamske kulture Starog svijeta pismo koristile ponajviše u administrativne i statističke svrhe. Pismo se koristilo kao najprostiji mnemotehnički alat, a većina čitalaca glinenih ploča bili su književno nezainteresirani činovnici.

IGROKAZOM DO ISTINE

Umnost starih Grka iskazivana je igrokazom. Sve do osmog stoljeća prije nove ere, kada se predpostavlja da su zapisani Homerovi epovi „Ilijada“ i „Odiseja“, najvažnije pripovijesti straogrčke kulture prenošene su usmenom tradicijom. Stari Grk nije bio čitalac, on je bio slušalac i gledalac, a njegove knjige bile su nadahnuti napjevi slijepih rapsoda čije su melodične priče imale snagu svetosti.

Kada nisu slušali pjesme najdražih epova stari Grci su posjećivali pozorište u kojem su se izvodile nimalo bezazlene predstave jednostavnog sadržaja. Za starog Grka pozorište je bilo svetište, a pozorišna igra bila je vid religijskog ceremonijala. Sve što bi vidio da se izvodi na pozornici stari Grk je prihvatao kao obavezno i univerzalno istinito.

Čitanje je kod starih Grka bilo periferna duhovna djelatnost kojom se nije mogla spoznati božanska istina. Zapisivanje je bilo mimesa žive igre, blijeda kopija neponovljivog performativnog čina, a čitanje tek način da se evocira događaj koji je najčešće življe i plastičnije pamćen u usmenoj predaji i sjećanju onih koji su mu neposredno prisustvovali.

Čak i najvažniji zapisi starih Grka, Platonovi filozofski dijalozi, formom oponašaju dramsku situaciju. Dobro je poznato da Sokrat nije zapisivao svoje ideje, a da je Platon u svojoj znamenitoj Akademiji njegovao princip žive filozofske rasprave. Platonovi dijalozi nisu pisani da bi bili čitani, oni su zapisivani da bi bili oživljavani i oni su sve vrijeme trajanja Akademije bili dramsko–filozofski predlošci neprekidno iznova inscenirani pred odabranom publikom. U staroj Grčkoj čitanje je bilo javni čin, procesija kojoj je mogao svako prisustvovati i u kojoj je svako mogao učestvovati.

O samom činu čitanja nije se mnogo niti razmišljalo niti pisalo u staroj Grčkoj. Znamo samo da su mnogi starogrčki filozofi usmenoj riječi davali prednost nad pročitanim štivom, a među one koji su s omalovažavanjem govorili o onima koji previše čitaju spada i sam Platon.

GOSPODARI ZNANJA

Pisana riječ i čitanje važnost dobivaju tek u helensko doba, kada se razvija knjižarska djelatnost, a diljem Starog svijeta otvaraju se grandiozne biblioteke. Razlog takvoj promjeni je jednostavan, a krije se u činjenici da se poznati svijet umnogome proširio i napustio geografski skučene, ali duhovno prostrane granice atenske agore.

Sve do osvajanja Aleksandra Velikog Atena je bila sama sebi dovoljna u političkom, administrativnom, a naročito kulturnom smislu. Ali, širenjem carstva prema nepreglednom Istoku razvija se potreba za prenošenjem, čuvanjem, gospodarenjem i razvijanjem znanja. U novim povijesnim okolnostima usmeno prenošenje se pokazuje kao nedovoljno sigurno i nepraktično i po prvi put na scenu povijesti kao gospodari znanja stupaju bibliografosi ili profesionalni zapisivači.

Svjetska imperija Aleksandra Velikog nezamisliva je bez biblioteke – ustanove u kojoj se pohranjuju sva poznata znanja potrebna da bi se carstvo širilo i nakon toga uredilo.
Čitaoci, u modernom smislu riječi, kao osobe koje u slobodno vrijeme, osamljene,  odgonetaju sadržaje pergamentnh svitaka javljaju se u helenističkom Egiptu.

Na ušću Nila u Mediteran u samom središtu Aleksandrije, na nagovor Demetrija iz Falerona, kraljevi iz dinastije Ptolomejevića Ptolomej I Soter i njegov nasljednik Ptolomej II Filadelf grade u grčkoj četvrti Brucheion Museion, a do njega i prekrasnu mermernu zgradu biblioteke. Gradeći biblioteku, koja je po predanju imala deset velikih prostorija, Ptolomejevići su ispunjavali božansku misiju Aleksandra Velikog.

Njihov naum bio je da na jednom mjestu skupe svo znanstveno i literarno blago koje su stvorili Grci i drugi narodi koji su nakon Aleksandrovih pohoda našli pod duhovnim utjecajem helenske kulture. Čitanje je u Aleksandrijskoj biblioteci bilo poziv i dužnost, a obaveza svakoga saradnika biblioteke bila je da za svoga boravka prepiše sadržaj barem jednog svitka od početka do kraja.

KNJIGE KAO IMPERIJALNO ORUĐE

U helensko doba, pod duhovnim i intelektualnim okriljem Aleksandrijske biblioteke, pisanje postaje arte. U svojim zlatnim godinama Aleksandrijska biblioteka je posjedovala sedam stotina hiljada svitaka i bila je mjesto gdje su prepisani svi drevni tekstovi poznatog svijeta. Jedan od najslavnijih upravitelja biblioteke bio je pjesnik i gramatičar Kalimah iz Kirene za kojeg predaja tvrdi da je za života napisao preko osam stotina knjiga.  

U helensko doba pisanje i čitanje postaju dio imperijalnog oruđa, nov i do tada neprimjenjivan način pokoravanja i potčinjavanja naroda i kultura. Helenistički vladari, a nešto kasnije i rimski imperatori ne uništavaju osvojene narode, oni ih preobražavaju kulturom za koju tvrde da je univerzalistička i kozmopolitska.

Čitanje je u helenizmu dvosjekli mač – za slobodne građane velikih imperijalnih prijestolnica Atene, Aleksandrije i Rima to je profinjena zabava, način da ispune beskonačnu dokolicu, za periferne narode carstva to je često jedini način da se domognu položaja, imanja i povlastica. Uz veliku cijenu, naravno, jer čitanjem kanonskih tekstova osvajačke kulture nužno gube dio vlastitog kulturnog bića pristajući nerijetko odreći se vlastite religije, vlastite historije i vlastitog jezika.

Baš kad se ustoličilo kao najpouzdaniji način spoznavnja svijeta i usvajanja znanja, čitanje će biti napadnuto kao dijabolična djelatnost i na skoro sedam vijekova biti potpuno uklonjeno iz svakodnevnog života prokazano kao navika paganskih elita čije upražnjavanje može imati samo jedan ishod – vječno progonstvo iz raja.

Kršćanstvo je religija nastala u pijesku helenizma, daleko od prijestolničke vreve, u zemlji gdje su iz siromaštva bujale mesije i gdje je svaki zvjezdoznanac skromno želio spasiti svijet ogrizao u grijehu. Ali, jednom takvom mesiji zaista će i poći za rukom da svojim djelom i još više učenjem mobilizira ogromnu masu siromašnih, nepismenih i društveno prezrenih, koji su prosvijećenu helenističku kulturu doživljavali kao stegu i prepreku ostvarenju sopstvenih želja. Taj mesija se zvao Isus.

U stoljećima koja su protekla od Isusovog rođenja do konačnog sloma Rimskog carstva izgorjele su gotovo sve velike biblioteke staroga svijeta i Antiohijska i Pergamska i naravno, Aleksandrijska. Nju su, po nalogu aleksandrijskog patrijarha Teofila, spalile mase fanatiziranih novoobraćenika, a godina u kojoj je biblioteka uništena (391.) godina je u kojoj je stara, paganska, kultura antičkog svijeta konačno izgubila bitku sa novom kršćanskom kulturom.

Iako utemeljena na knjizi, ranokršćanska kultura nije bila kultura čitanja i pisanja. Šta više, nepismenost se afirmirala kao poželjna vrlina, kao znamenje budeće sreće, a svi oni koji su posjedovali vještinu odgonetanja narisanih sadržaja morali su biti ozbiljno zabrinuti, jer je kraljevstvo nebesko, materijalno ili duhovno, obećano samo siromašnima.

Možda je to razlog zašto je trebalo da prođu četiri vijeka prije nego su novozavjetne biblijske priče objedinjene u jednu knjigu i prevedene na latinski jezik u kodeksu danas poznatom kao Vulgata. Prije prijevoda novozavjetnih tekstova na latinski jezik koji je načinio sveti Jeronim sveti spisi kršćanstva bili su gotovo nedostupni običnom puku, a među višim i obrazovanijim slojevima stanovništva Rimskog carstva nije postojala zainteresiranost za njihovim čitanjem.

Što je kršćanstvo puštalo dublje korijene na zapadnoevropskom tlu to je pismenost bivala manja, a potreba za čitanjem u ranom srednjem vijeku skoro da nije niti postojala. Stari grčki i rimski tekstovi su nestali, a čitanje i tumačenje biblijskih knjiga uzurpirali su kršćanski svećenici.

Sljedbenike svetoga Petra u zajednicu je okupljala izdeklamovana riječ propovijedi, koja je snagu svoje ubjedljivosti crpila iz apsolutnog božanskog autoriteta.

POSVEĆENICI MAGIJSKOG PREDMETA

U ranom srednjem vijeku knjiga prestaje biti upotrebna stvar, običan svakodnevni predmet i preobražava se u kultni i magijski objekt dostupan samo nekolicini posvećenih, koji su božanskom voljom odabrani da sadržaje knjiga prenose ostatku čovječanstva. Knjiška kultura se stoga povlači unutar samostanskih i biskupskih zidina gdje se s velikom pažnjom vodi računa o tome kakvu riječ će čuti običan puk.

Znanje više nije slobodno, ne nalazi se na prostranoj agori ili u velikim gradskim bibliotekama, ono je sada opasano zidovima zamkova i dobro skriveno od očiju običnog čovjeka. I dok knjiška kultura polako odumire jedna knjiga postaje predmet masovnog obožavanja. Biblija i nije knjiga u današnjem smislu riječi, to je sveti predmet, a njenim tajnama pristup imaju samo posebno odabrani, oni koji će cijeli jedan milenijum knjigu koristiti kao borbeno sredstvo ne dozvoljavajući joj da se oslobodi mističnosti i postane predmet za individulanu upotrebu.

Šest vijekova je trebalo kršćanstvu da shvati vrijednost knjige i njenu propagandnu moć, ali onog trenutka kada je shvatilo kakvim oruđem raspolaže, potrudit će se da je rasparča u bezbroj primjera i rasturi po svim dijelovima Evrope. Baš kao u vrijeme helenizma knjiga je opet prepoznata kao moćno sredstvo, samo ovaj put ne kao sredstvo kojim će se širiti helenski kosmoplitizam, već kao najučinkovitije oruđe evangelizacije.

Uz sve veće samostane, biskupske dvorove i pokrajinske katedrale novi kršćanski ideolozi podižu scriptorume. To su mjesta u kojima se organizovano proizvode knjige isključivo liturgijskog sadržaja. Ključna ličnost ustanove je pisar, osoba koja je kanonizirane tekstove kšćanstva prepisivala nerijetko vršeći i redakciju prispjelog teksta, što je nerijetko značilo i temeljito prilagođavanje sadržaja kršćanskom svjetonazoru.

Pisar je, u pravilu, bio samostanski redovnik sa velikim životnim i akademskim iskustvom. Pošto je knjiga bila rijedak i skupocjen predmet, neka vrsta posjedovnog prestiža imućnijih ljudi, u pravilu je bila ukrašavana vinjetama koje su izrađivali minijaturisti, odnosno iluminatori.

Centri te nove pismenosti bili su bogati samostani, a najpoznatiji među njima bio je onaj kojeg je utemeljio Sveti Benedikt na brdu pod nazivom Monte Cassino. Pet vijekova montekasinski samostan bio je središte srednjovjekovnog intelektualnog života i najvažniji prepisivački centar Evrope. Iako je od svog osnivanja dva puta bio razaran – prvi put su njegove riznice poharali Langobardi 577. godine, a drugi put su ga uništili arapski osvajači Italije 883. godine – montekasinski samostan se uspio razviti u istinski kulturni centar.

Više nego u bilo kojem drugom kraju Evrope, u montekasinskom se samostanu razvila praksa prepisivanja antičkih, paganskih tekstova, a najzaslužniji za popunjavanje samostanske biblioteke djelima starogrčkih filozofa bio je upravnik samostana opat Deziderije koji će poslije postati papa Viktor III.

Monte Cassino usamljeno je mjesto u srednjovjekovnoj Evropi u kojem se održava potreba za čitanjem. Kako se prepisivačka uloga samostana širila tako se i čitanje razvija, iz prvobitnog mehaničkog potrebnog da bi se tekst prepisao do onog kritičkog kada se antički tekstovi ne samo prepisuju već se o njihovom sadržaju živo rapravlja i uz njega pišu učeni komentari.

RASKOŠ I SANJARENJE

Sve do razmaha privrednih djelatnosti s kraja srednjeg vijeka u sjevernoj Italiji čitanje je bila privilegija sveštenstva i aristokracije. Prvi su čitajući stjecali moć potrebnu da manipulacijama vladaju svojom pastvom, drugi su opet čitajući nastojali naučiti kako da svoja vladarska prava stečena krvoprolićem profiliraju u jedan suptilan, ali strog hijerarhijski odnos sa svojim podanicima.

Sedam vijekova života u raskoši evropsku je aristokraciju razmazilo do te mjere da se ona okreće sanjarenju u kojem o sebi stvara potpuno nove predstave izmišljajući nove kultove i predmete obožavanja. Aristokratska imaginacija stvorila je u svojim magnovenjima figure srednjovjekovne dvorske dame i njenog zaljubljenog viteza kavalirskih manira.

Mnogobrojni viteški epovi pišu se diljem Evrope, mahom da bi se naglas čitali probranoj dvorskoj publici, a svoj vrhunac ta poluusmena književnost dobiva u poeziji provansalskih trubadura. Za procvat istinske pisane književnosti, koja se čita, bile su potrebne nešto drugačije ekonomsko–političke prilike.

Ranorenesansna Italija vrijeme je kada dolazi do strjelovitog procvata pismenosti, za što je najzaslužniji odnos prema svijetu gajen u gradovima – republikama sjeverne Italije. Stekavši bogatstvo trgovinom renesansni knezovi shvataju da je obrazovanje jedini način da se poslovni odnosi sa islamskim i dalekim istokom prodube.

U italijanskim gradovima od sredine trinaestog stoljeća otvaraju se narodni univerziteti i otvaraju se gradske biblioteke koje spremno prihvataju svakog znatiželjnika bez obzira na njegovo porijeklo. Bogatstvo stvara i novu klasu slobodnih građana, koji svoje potrebe za intelektualnim usavršavanjem zadovoljavaju čitanjem, ali isto se tako tom skoro pa zaboravljenom vještinom koriste i u druge, mnogo manje važne, svrhe kakva je, recimo, uživanje u literaturi. U renesansnoj Italiji javljaju se prvi pjesnici i pisci u modernom značenju tih riječi, oni koji strpljivo rade na literarnom oblikovanju svojih zamisli.

Stvarati književnost koja neće biti zapisana, a poslije i čitana bio je nezamisliv poduhvat za pjesnika Dantea Alighieria i pisca Giovannija Boccaccia. Njihova najznačajnija djela „Božanstvena komedija“ i „Dekameron“ djela su jednog sasvim novog uma izraslog na svjetonazoru potpuno drugačijem od onog srednjovjekovnog.

Dante svoju Komediju piše s ciljem da politički djeluje izravno u vlastito vrijeme i stvarnost, namjerno ispisujući stotine stranica aluditivne poezije. Njegova je namjera da stovri jedno monumentalno pjesničko djelo nalik velikim antičkim uzorima kao što je prije svih Vergilijeva Eneida, ali isto tako i da napiše knjigu koja će kod političkih protivnika stvarati sablazan, a kod istomišljenika opojnu nadmoć. Boccaccio, s druge strane, kao niti jedan njegov prethodnik ili savremenik piše knjigu namijenjenu isključivo čitalačkom užitku i intelektualnoj razonodi, knjigu koja svojim lascivnim zapletima i erotskim dogodovštinama na veoma direktan i nedvosmislen način podriva vladajući moral. Obje knjige su pisane da bi bile čitane i to pisane kao štivo namijenjeno intimnom čitanju pa bilo ono podstaknuto željom da se omalovaži politički protivnik ili izvrgne ruglu licemjerni moralist.

Od nastanka slikovnog pisma do renesansnih sveučilišta čitanje je prošlo veliki put. Simbole je istisnulo alfabetsko pismo i knjige se više nisu zapisivale na glinenim pločicama.

Od stare Grčke do renesansne Italije sadržaji ljudskog uma se zapisuju na pergameni i papiru, a knjige su ili valjkastotog oblika kada su smotane u svitak ili su veliki i teški kodeksi. Jedan će čovjek radikalno promijeniti način zapisivanja i proizvodnje knjiga, a posredno i čitalačke navike čovječanstva. Njegovo ime je Johannes Gutenberg.

GUTENBERGOVO DOBA

Gutenbergovo otkriće štamparske prese vjerovatno je najvažniji pronalazak u historiji čovječanstva. 1455. godine kada je Gutenberg završio štampanje Bibliije počinje novo doba čovječanstva, doba koje će obilježiti štampana knjiga, najsavršenije sredstvo za prenošenje znanja, sredstvo toliko revolucinarno da mu nema premca u historiji. Štamparska presa ispunila je dugo sanjani san čovječanstva o brzoj i djelotvornoj reprodukciji tekstova.

Zahvaljujući Gutenbergovom izumu napokon je postalo moguće knjigu multiplicirati u željeni broj primjeraka za relativno kratko vrijeme, a samim tim je učiniti dostupnom svakome. Knjiga, sada kao predmet, postaje manja i jeftinija, a znanje otvorenije prema čitaocima. Baština čuvana u državnim ili crkvenim bibliotekama sada postaje svima lako dostupna, a u proces čitanja sada se mogu upustiti svi, bili oni aristokrati, crkvenjaci, pripadnici bogatog trgovačkog staleža ili obični znatiželjni, manuelni radnici.

Da nije bilo Gutenbergovog izuma, vjerovatno ne bi bilo niti jedne osamnaestovjekovne revolucije kojoj su prethodila dva vijeka nemilosrdne borbe između rukopisne i štampane knjige. O intenzitetu te borbe najrječitije svjedoče brojni edikti protiv štamparstva koje je objelodanila Katolička crkva svjesna da širenjem štampane knjige gubi monopol na posjedovanju i tumačenju istine. Što su crkveni prihodi više rasli, to je odliv znanja iz Crkve bio veći, a što je želja za dominacijom crkvene istine bila snažnija, to su znanja čovječanstva bivala dublja. Štampana knjiga se Evropom širila kao nezaustavljiv plamen, a konačnu pobjedu izvojevala je u prosvjetiteljskoj Francuskoj.

Knjige su počele mijenjati svijet - postalo je jasno osamnaestovjekovnom čovjeku, koji je u djelima francuskih racionalista mogao pročitati toliko bogohulne ideje zbog kojih bi samo stotinu godina ranije i pisac i njegov čitalac završili na lomači.

Sumnjati u sve istine prošlosti postao je imperativ, baš kao što je imperativ postala potreba da se sva znanja svijeta okupe i sustavno izlože na jednom mjestu. Skepsu u naslijeđene vrijednosti najjače je izražavao francuski filozof Volter koji je svojim pisanjem nastojao oblikovati novog čovjeka – čovjeka koji više neće slijepo slijediti naslijeđene istine nego koji će snagom vlastitog racia iskrčiti put do svjetlije budućnosti.

Njegov savremenik Denis Diderot prihvatio se jednog teškog, ali revolucionarnog posla. On je, zajedno sa desetinom saradnika, stvorio Enciklopediu, višetomnu knjigu u koju su sabrana sva poznata znanja čovječanstva. Umnožena u desetine hiljada primjeraka i distribuirana po cijeloj Francuskoj ta je knjiga bila osnov za općenarodno buđenje koje će dovesti do velike buržoaske revolucije.

OPASNI PREDMETI NA POLICI

Knjiga, u to predrevolucionarno vrijeme, postaje važan, ali često i opasan predmet koji je mnogo govorio o njenom vlasniku. Ako ste sa sobom nosili Voltera ili Rusoa, kraljevskoj tajnoj policiji ste bili sumnjivi i lako ste mogli biti okvalificirani kao zavjerenik i konspirant, a zatim i krivično gonjeni. Ako ste sa sobom, u unutrašnjem džepu kaputa, nosili malu latinsku Bibliju, bio je to znak da poštujete poredak koji je božanskim ukazom osmislio francuski kralj lično.

Osim što je postala sredstvo političke identifikacije, knjiga je kao nikada prije postala medij za masovno prenošenje poruke. Sa štampanom knjigom javlja se i novi književni oblik, forma koja će do današnjeg dana uticajem i popularnošću kod čitatelja ostati neprikosnovena – sa štamparskom presom rođen je roman.

Nije zabilježen slučaj u historiji da je jedna knjiga ostavila tako jakog traga u savremenosti kao kratki epistolarni roman „Patnje mladog Vertera“ njemačkog književnika i mislioca Johanna Wolfganga von Goethea.

Popularnost tog romana zaprepastila je njegove savremenike. Roman se doštampavao takvom brzinom da se činilo da je to jedina knjiga koja izlazi sa štamparskih presa. Ljubavna priča mladog Vertera ganula je Njemačku dirnuvši njenu omladinu u središte njenog sentimentalnog srca. O toj se knjizi živo diskutovalo na svakom uglu, u salonima, krčmama, na kneževskim dvorovima, a pročitali su je gotovo svi koji su umjeli čitati. Ta knjiga u historiji čitanja zauzima posebno mjesto, jer je to prva knjiga koja je izravno svojim sadržajem mijenjala životne navike svojih čitalaca.

Histerična pomama za romanom za posljedicu je imala masovnu kulturnu preobrazbu njemačke omladine koja je sljedeći poruke romana, kako ih je ona tada vidjela, u svim aspektima života imitirala likove iz knjige. Mladići su se oblačili kao Verter, djevojke kao Lotta. Mladići su razgovarali i prema društvu se odnosili kao Verter, djevojke su u Lottinoj bezizlaznosti prepoznavale vlastitu društvenu podčinjenost – na koncu, zabilježeno je da je mnogo nesretnih mladića izvršilo samoubistvo slijedeći Verterov primjer iz knjige.

Čitanje u Goetheovo vrijeme postaje moda i način raspoznavanja. Čitati nastoje svi, ali vjeruje se da samo posebno obdareni mogu i pisati za druge. Stvara se kult umjetnika koji svojim djelom sa čitaocem može komunicirati na mistično emotivan način.

LJUBAV, ZABAVA, UTJEHA

Čitanje je sada, za razliku od svih prethodnih epoha, potpuno intiman čin u kojem učestvuju samo čitalac i pisac preko svoga djela. Ta veza smatra se najsvetijom i najpovjerljivijom i u nju se ne smije umiješati niko treći. Knjiga, isto tako, postaje i instrument jedne nove svjetske ideologije – ona je sada osnovno oruđe u procesu prosvjetljenja čovječanstva i negov najodaniji saveznik u općem progresu. Knjiga ima zadatak da podučava i odgaja, da oplemenjuje i obrazuje, da priprema čovjeka za nove prometejske izazove koji se otvaraju pred njim. Naravno, i da zabavlja i utješi.  

Devetnaesti vijek je epoha romanopisaca. Čitanje je u stoljećima koje je prethodilo velikom vijeku romana bila emancipatorska duhovna disciplina. Čitanjem se dokazivalo postojanje i branilo pravo na slobodan izbor, čitanje je bilo politički i revolucinaran akt, a posjedovanje stanovite literature smatrano je izuzetno hrabrim i smjelim činom. Javno čitanje prokazane i društveno sumnjive literature bio je opasan egzibicionizam zbog kojeg se moglo veoma lako završiti u tamnici.

U devetnaestom vijeku čitati se po prvi put počinje iz sasvim novih pobuda baš kao što i pisanje prestaje biti isključivo društveno -  političko djelovanje. Taj odmak prema pisanju, koje ima namjeru da zabavi kreiranjem autonomnog literarnog svijeta napravili su romanopisci koji svoje djelovanje više ne vide kao obavezu da podučavaju, već kao način da stvore nešto potpuno novo i zasebno.

Književnost počinje živjeti samostalnim životom, slobodna od obaveza koja je u proteklim stoljećima imala. Pisanje postaje način života, pisac postaje profesionalni umjetnik, a čitalac osoba koja čitanjem zadovoljava jednu eteričnu i mističnu duhovnu potrebu – potrebu da zadovoljava neizmjernu čitalačku glad.

Onore de Balzaka možemo smatrati prvim modernim piscem iz više razloga. Najvažniji je, svakako, taj da je bio profesionalni umjetnik koji se u potpunosti uzdržavao isključivo od spisateljskog posla, cijeloga života nesretno kubureći sa finansijskim poteškoćama, živeći u polubijedi i dozvoljavajući povremeno bogatim damama iz pariškog visokog društva da ga materijalno pomažu.

Balzakova titanska spisateljska energija bila je najadekvatniji izraz njegovog narcisoidnog talenta i njegovih megalomanskih planova. Postavljajući sebi u zadatak da svojom književnošću u potpunosti objasni i opiše poznati svijet, Balzak se stavlja u poziciju koja je njegovim prethodnicima bila nepoznata. Pisci ranijih epoha skromno su mislili kako mogu pomoći u humanoj transformaciji čovječanstva, ukazujući kroz svoje djelo na inertnost ljudskog djelovanja i tražeći od čitaoca da se kao nezavisna individua aktivnije uključi u društvene procese.

Balzak, s druge strane, od čitaoca ne očekuje ništa slično. Naprotiv, on od čitaoca zahtijeva pasivnost potrebnu da se pročitaju romani iz njegovog magnum opusa u kojima se mogu naći odgovori na sva zamisliva pitanja i razrješenja svih mogućih dilema. Ljudska komedija, kako glasi zajednički naslov svih njegovih ozbiljnih romana, zamišljena je kao ogromna prozna freska sačinjena od 137 djela. Pisac je uspio da napiše „samo“ 94 romana kada ga smrt prekida u njegovom demijurškom podhvatu nezabilježenom u historiji književnosti.

Već u Balzakovo vrijeme književnost postaje potpuno autonoman duhovni entitet, sam sebi dovoljan, a njeni čitaoci postaju ljudi spremni odreći se života u zbilji i otisnuti se u nevjerovatne duhovne podhvate, bez obzira na to koliku cijenu morali platiti za takvu pustolovinu.

Cijeli devetnaesti vijek pisci će biti opsjednuti čovjekom i njegovim životom, dok će čitaoci više vjerovati književnim utvarama nego stvarnim ljudima. Odnos sa stvarnošću umnogome je usložnjen, jer sada ona nije samo inspiracija za književnost, već na neki način i sama se potčinjavajući počinje imitirati književnost. Čitalac više vjeruje pročitanom nego proživljenom, a ono što je zapisano u knjigama doima se stvarnijim od onoga što se doista desilo. Otupljeli na stvarnost čitaoci emotivno proživljavaju samo zaplete romana vjerujući kako životi književnih junaka elokventnije opisuju njihovu vlastitu životnu situaciju. I kada su se zasitili socijalnih zavrzlama i složenih društvenih odnosa čitaoci svoje interesovanje okreću prema ljudskoj individui i njenom psihičkom životu.

DOSTOJEVSKI & DUŠA

Fjodor Mihajlovič Dostojevski je bio pisac kojeg je zanimala ljudska duša i sve ono što se u njoj dešava. U mladosti je nekoliko godina proveo na robiji i sretnim slučajem je izbjegao smrt streljanjem. Ti su ga događaji obilježili za cijeli život i ključno odredivši njegov odnos prema književnosti.

Dostojevski je opsesivno počeo pisati o ljudima izgubljenim na margini, ljudima koji su spletom životnih okolnosti prinuđeni donositi najteže odluke u najekstremnijim uvjetima bivstvovanja. Svoj pripovjedački i romansijerski genij koristio je da prikaže čovjeka rastrganog strastima, čovjeka koji u svakom trenutku proživljava životnu dramu, čovjeka čije su slabosti izvor njegove nesreće, a čija je lična snaga jedini garant njegovog vitalnog iskupljenja.

Dostojevski je u privatnom životu, kako doznajemo iz njegovih dnevnika i uspomena njegove supruge, bio sujevjeran pravoslavni hrišćanin, ali ništa od tog defetizma kojim se vodio u životu nema u njegovoj književnosti. Njegovi likovi su literarno kompleksni i složeni, to su likovi u kojima se razbuktale strasti bore sa tankim plamenom razuma i likovi koji, a posteriori pokušavaju racionalizirati postupke načinjene u afektu. Zločin i njegovo okajanje, da parafraziramo naslov jednog njegovog romana, pojmovi su koji stoje u samom središtu teozofije Fjodora Dostojevskog.

Njegova moć uranjanja u svijest svojih likova bila je upravo ono što je čitalačka publika kod njega najviše cijenila. Dostojevski je svojim čitaocima omogućavao da se užive u sudbine svojih likova, da se poistovijete sa njima omogućujući im na taj način da i sami prožive ekstremna osjećanja za koja su vjerovali da u stvarnome životu nikada ne mogu doživjeti.

On je sada već ojačaloj i narasloj evropskoj građanskoj klasi bio najednostavniji i najbezbolniji put da zavire u živote ljudi koje su u stvarnom životu na svakome koraku izbjegavali. Čitanje je toj već pomalo indiferentnoj i samodovoljnoj klasi omogućavalo da iznađu opravdanje u savijesti za amorfan odnos prema narastućoj ekonomskoj i klasnoj razlici.

Književnost je s Dostojevskim postala saučesnik u stvaranju jaza koji će biti prevaziđen tek stoljeće kasnije uz velike ljudske žrtve.

INDUSTRIJSKO DOBA

Industrijsko doba promijenilo je odnos prema knjizi na mnogo načina. Knjiga je postala upotrebni predmet više nego ikada ranije, ali isto tako i tržišna roba. Sada sudbinom knjige ne gospodare više imperatori sa apsolutnom vlašću niti razgranate religijske zajednice kakava je katolička Crkva koji su knjigu koristili za širenje i suzbijanje znanja. U industrijskom dobu knjigom gospodare izdavači i ona je kao i svaka druga roba prinuđena da se prilagođava potrebama i hirovima tržišta.

Knjiga više ne posjeduje onu božansku supstituciju niti nosi u sebi više onaj revolucinarni naboj. Iako su neka štiva i dalje opasna za vladajuću buržoasku ideologiju, knjiga nema više onaj kultni i prevratnički status niti moć da slama društvene navike i generira široke socijalne promjene. U svijetu razvijenih evropskih zemalja knjiga je predmet na polici kojim se trguje i koji posjedniku može donijeti stanovitu zaradu.

U dvadesetom stoljeću ostala je samo jedna oaza tradicije gdje se na knjigu još uvijek gledalo kao na nešto više od pukog predmeta za dokonu zabavu ili sredstva pogodnog za stjecanje bogatstva. Predrevolucionarna Rusija bila je zemlja nepismenog puka, nerazvijene putne infrastrukture i velikog siromaštva. U carskim gradovima Moskvi i Petrogradu postojala je klasa bogatih i dokonih koja je jedan dio slobodnog vremena trošila na čitanje.

Ali, već od 1905. godine i neuspjeha revolucionara da uklone apsolutističku vlast porodice Romanov postojali su spiskovi knjiga koje je bilo zabranjene čitati, a pojedinim autorima vlast nije mogla garantirati slobodu i sigurnost. Na vrhu liste nepodobnih i po društvo opasnih autora nalazila su se imena dvojice, odavno mrtvih Njemaca – Karla Marxa i Friedricha Engelsa.

Njihovi radovi u kojima su pisali o nužnosti oslobođenja proleterijata i ekonomskoj preraspodjeli ukupnog društvenog bogatstva bili su zabranjivani za čitanje, a svi oni za koje se utvrdilo da su upoznati sa njihovim djelima dolazili bi pod udar carske tajne policije Orhane. Do revolucinarnog prevrata iz 1917. godine carska policija sistematično proganja pisce marksističke orijentacije, plijeni njihovu literaturu i uništava tajne štamparije u kojima se nepodobne knjige produciraju. Veliki broj ruskih pisaca i intelektualaca zabrinuti za vlastiti život napuštaju domovinu tražeći utočište u sigurnosti egzila.

Najpoznatiji ruski politički emigrant svakako je Vladimir Ilič Lenjin. Lenjin je kao pisac imao zanimljivu sudbinu. Većinu svojih radova napisao je u progonstvu i svi su oni do svojih čitalaca morali biti prokrijumčareni. Čitati Lenjinove spise u Rusiji nije bilo lako i te su aktivnosti mnogo govorile o osobi koja se prihvatala tog posla. Sa piscem je dijelila jedan nov svjetonazor toliko stran vladajućoj ideologiji da su i pisac i njegovi čitaoci bili okupljeni u svojevrstan tajni savez.

Čitaoci marksističke literature bili su po cijeloj Rusiji raspršena organizacija koju je povezivala istovjetna politička orijentacija i želja da sadržaj svoje literature što brže ostvare. Kada im je to napokon pošlo za rukom, u oktobru 1917. Godine, oni ne samo da iz ilegale izlaze na površinu zbivanja, već u jednom zanosnom jurišu preuzimaju vlast i kao novorođena sila stupaju na pozornicu svjetske povijesti.

BOLJŠEVICI U BIBLIOTECI

Boljševici su radikalno promijenili izgled Rusije. Ukinuli su carstvo i stvorili savez sovjetskih republika, što je bila najveća politička promjena još od Francuske buržoaske revolucije, industrijalizirali su zemlju, ukinuli su klasne razlike i uveli sistem ekonomske jednakosti i, na koncu, izvršili su reformu zakonskog prava ukidanjem privatne svojine.

Ali, jednu su stvar preuzeli od svojih prethodnika, a to je podozriv odnos prema knjizi. Svjesni snage koja leži u sadržajima knjiga, boljševici su veoma brzo uveli veoma sofisticiran sistem kontrole knjiške proizvodnje i distribucije u kome nije bilo mjesta za knjige reakcionarnog sadržaja. Boljševički strah od slobodnog protoka znanja najznakovitije opisuje činjenica da su cijeli niz autora i knjiga označili kao nazadne i neprijateljski nastrojene prema novom poretku.

Takve knjige su u kontroliranoj štampi i iz pera partijski odanih pisaca označavane kao glavna prepreka progresu i napretku, a ljudi koji su ih pisali kvalificirani su kao državni neprijatelji. Nedugo nakon etabliranja sovjetske, boljševičke vlasti počinju i same progoniti pisca i knjigu. U Sovjetskom savezu iznošenje vlastitog političkog mišljenja moglo je završiti fatalno. Pisci se zbog svojih djela masovno zatvaraju, a neki čak i bivaju pogubljeni. Čitati pisce sa boljševičkog indeksa reakcionarnih stvaralaca moglo je imati istovjetne posljedice.

Mnogi veliki sovjetski pisci osjetili su čizmu boljševičkog totalitarizma na vlastitoj koži. Osip Mandeljštam, mladi akmeistički pjesnik, prognan je u koncentracijski logor smješten na gulaškom arhipelagu, gdje je i umro od posljedica hronične izgladnjelosti. Druge pisce država je osudila na anonimnost i izloaciju, kao npr. Mihaila Bulgakova, dok su treći kao Vladimir Nabokov u potrazi za slobodom umjetničkog djelovanja morali zauvijek napustiti domovinu.

Trud sovjetskog režima da represivnim metodma ograniči publici pristup literaturi nije smanjio želju čitatelja da u knjigama traže ono što se nije moglo pročitati u režimskim glasilima. Zato se opet, kao i u vrijeme carske Rusije stvara mala grupa ljudi spremnih žrtvovati i vlastiti život samo da bi mogli uživati u čarima prave literature.

Čitatelj se od dokoličara preobražava u tajnog agenta koji, da bi došao do dragocjenog tereta, mora živjeti dvostruki život svakodnevno se dovodeći u stanje pogibelji. Ti čitatelji toliko poklonički obožavaju literaturu da stranice omiljenih pisaca uče napamet, smatrajući da je to najsigurniji način da štivo preživi zabrane, uklanjanja i masovna spaljivanja knjiga.

Čitalac u godinama Staljinovih najvećih represija postaje istovremeno i čitalac i sama knjiga. Najpoznatiji čitatelj – knjiga zapravo je čitateljica – knjiga. Supruga pjesnika Osipa Mandeljštama Nadežda poeziju svoga supruga spasila je od nestanka memorišući je doslovno i u cijelosti i samo zahvaljujući njenom trudu njegova je umjetnost preživjela do danas.

Sudbina pjesnika Borisa Pasternaka nije toliko strašna, ali je sudbina njegove najslavnije knjige jednako zanimljiva. Roman „Doktor Živago“ imao je zanimljiv javni život. Onemogućen da ga publicira u Sovjetskom savezu Pasternak se angažira i rukopis knjige krijumčari u Italiju. Kako je Pasternak roman poslao u rukopisnoj formi, što znači da je bio napisan na ruskom jeziku, prva stvar koju su njegovi itlijanski konspiranti učini bila je da roman prevedu na svoj jezik. U prijevodu je i štampan prvi put što je bio jedinstven slučaj u svijetu.

Prvi čitatelji romana, nagrađenog Nobelovom nagradom za književnost, bili su čitaoci drugačijeg govornog područja od onog Pasternakovog, a jezik na kojem je roman prvi put štampan nije jezik na kojem je roman napisan. Dok je jednoj grupi čitatelja užitak uskraćen, za drugu grupu je učinjeno sve da bi mogli zadovoljiti svoje čitalače strasti.

ZABAVA KAO IMPERATIV

Čitanje i pisanje i pored svih ograda širi se cijelim svijetom. Književnost se kao feniks iz sopstvenog plamena rađa nova i uzbudljiva na svim meridijanima svijeta. U južnoj Americi ona postaje oruđe jednog novog duhovnog i kulturnog preporoda i način da se propita, a zatim i svijetu pokaže unikatnost kolektivnog identiteta.

Cijeli niz latinoameričkih pisaca nameće se svjetskom čitateljstvu originalnošću svojih poetika i estetikom koja je na neviđen način spajala stvarnost i imaginaciju. Južnoamerički pisci realnost preobražavaju u fikciju razumljivu čitaocima svih svjetskih kultura promovirajući iznova običnu ljudskost kao univerzalnu vrijednost. U latinskoj Americi pisanje još uvijek ima osloboditeljsku moć, a čitanje je sačuvalo onu davno izgubljenu odliku posvećivanja.

U razvijenom, zapadnom svijetu pisanje postaje profitabilna profesija, a književnost se transformira u razvijenu industriju. Piše se po narudžbi i po šablonu, piše se najčešće da bi se udovoljilo prohtjevima publike. Izdavačke kuće postaju multinacionalne korporacije, a pisci medijske zvijezde. Dok u Sovjetskom savezu i uopće zemljama smještenim iza željezne zavjese pisac, bez obzira bio društveno priznat ili se nalazi u stanju disidenstva, još uvijek igra značajnu društvenu ulogu u Zapadnoj Evropi i posebice Sjevernoj Americi, on postaje enterteiment osoba, čovjek koji proizvodi i plasira zabavu.

Knige se masovno proizvode, tiraži dostižu milionske brojeve, a prodajom knjiga ostvaruju se basnoslovni profiti. Književnost kao nikada prije postaje svuda prisutna, ali kao i nikada ranije toliko malo utjecajna i snažna da potiče promjene.

Zabava postaje imperativ u pisanju i zato buja žanrovska literatura. Pisci se specijaliziraju za pisanje ljubića ili detektivskih romana, jedni samo pišu naučnofantastičnu književnost, drugi su majstori western žanra. Medij koji je bio srce duhovnosti i intelektualnosti postaje komercijalan i trivijalan, a banalnost postaje ono po čemu se razlikuje od ostalih medija. Istinska književnost i ozbiljno čitanje njeguje se još samo na univerzitetima i institucijama zaduženim za čuvanjem tradicije. Čak se i tamo, pritisnuti agresivnim zahtjevom za preispitivanjem naslijeđa, spiskovi književnih remek djela neprekidno mijenjaju.

IMA LI ODGOVORA

U dvadeset i prvom stoljeću javila se opasna tendencija nestanka knjige. Informatička tehnologija čovjeka je odvela do novih obzora i granica, ali i ugrozila temelje na kojima čovječanstvo počiva. Digitalizacija sporim, ali upornim koracima uništava svijet fizičkih objekata povlačeći čovjekov život u kavez virtualnosti.

Jedan od neprijatelja potpune eterizacije čovjekova života jeste i knjiga u klasičnom smislu i zato informatički stručnjaci izmišljaju spravice koje svojim postojanjem dovode u pitanje egzistenciju papirne stranice. Knjiga kao predmet nestaje, a na njeno mjesto dolazi minijaturno računalo koje je istovremeno i knjiga i fotoaparat i radijski prijemnik i telefon i kino dvorana. Knjigu zamjenjuje multimedijalni sveti gral.

Pitanje je samo kakvo se znanje prenosi tim malim informatičkim čudom. Odgovor je nikakvo, jer ono i nije konstruirano da prenosi znanje nego da što dostupnijom učini informaciju. I možda baš tu leži spas knjige i čitanja. Jer, u prirodi je čovjeka da se buni i da postavlja pitanja, da traži odgovore i onda kada nema potrebe da napušta udobnost neznanja, a kada se u njemu pokrene želja za promjenom čovjek je nezaustavljiv i baš će tada, za inat svima, rukom posegnuti za rafom na polici nastojeći u knjizi pronaći utjehe za svoje nemire.

Čitanje treba da zabavi i da poučava, samo čitanje može obrazovati i oplemeniti. Čitanje može isto tako da nas učini nesigurnima i da nam život napravi besmislenim. Čitanje je konstruktivno i suberzivno, ono ima stvaralačku moć i rušilačku snagu, ono nam pruža užitak i pomaže da komfornije živimo.

Ovaj tekst moramo zaključiti jednom dijaboličnom konstatacijom. Kao i na sva ostala jednostavna pitanja, tako je i na pitanje zašto čitati moguće odgovoriti samo tautologijom. Čitati treba da bi se čitalo.

(zurnal.info)