Liga prvaka: Slavoljub Muslin je čovjek sa kičmom

ROMA – CHELSEA

Možda Juventus nije onakav kakav je bio prethodnih par sezona. Napoli je na rubu ispadanja iz Lige prvaka što možda i nije loše za njihovu borbu za scudeto. Ali serie A se vratila. Najbolji dokaz za to su dvije partije koje je Roma odigrala protiv Chelseija. 

Moguće Chelsea nije uspio ni ući u utakmicu obzirom je Roma zabila praktički u prvom napadu. Ali to ne umanjuje sjajnu Rominu igru. Pobjeda čista kao suza. 

Roma ima balansiranu momčad, jasnu viziju igre, nije to nikakva avangarda ali dobili su Conteov Chelsea, bez koske košarkaškim rječnikom rečeno. To dovoljno govori o snazi Romine momčadi, a glavna poluga njihovih napada, čovjekom koji svojim znanjem, a sve više pokazuje i iskustvom, doprinosi tomu da Roma u napadu bude nepredvidiva. 

Edin Džeko je ključ Romine napadačke raznovrsnosti. Osim toga i sam je nevjerojatno učinkovit. Tko god bude izbornik Bosne i Hercegovine trebao bi dobro pogledati Romine utakmice i vidjeti da se još uvijek na Džeki može graditi igra reprezentacije, ali ne kako je to bio slučaj do sada, nego koristeći sve Džekine potencijal a ne samo onaj golgeterski. 

Chelsea se pak treba dobro zabrinuti. Imaju sjajnu momčad. Istog takvog trenera, ali nešto im fali. Ovi igrači čini mi se ne mogu pratiti krute Conteove zamisli. Najbolji dokaz za to je ona, do sada već opjevana situacija, u kojoj trojica centralnih braniča londonske momčadi, kao da nemaju grama mozga, prate Edina Džeku praktički u liniji a ovaj ih odvlači svu trojicu za sobom kao da nema nikoga drugog na terenu. Perotti je morao poantirati ali tada je već bilo svejedno. Jednostavno krutost se obija o glavu Antoniju Conteu, Chelsea nema takvu strukturu momčadi da može igrati uvijek po nacrtima. Pokazala je to pomenuta akcija u kojoj redom vrhunski svjetski braniči slijepo prate nacrte i ispadaju smiješni. 

TOTTENHAM – REAL

Real je u problemima. Ključ problema leži u tomu da je došlo vrijeme da Luka Modrić nije u formi. Jednostavno, koliko god Isco bio sjajan, koliko god Kroos bio učinkovit a Casemiro odrađivao sve što treba, bez pravog Luke Modrića Realova igra gubi okus i miris, točnije ne postoji. Ne umanjuje to, naravno, sjajnu igru Tottenhama, ali Zidane je u utakmici na Wembleyiju pokazao da nema nerv velikog trenera, ne reagira kada treba. 

Pochetino je odlučio napasti Real vrlo jednostavnim zamislima. I stvar je upalila. Zidane nije reagirao već je sve to promatrao kao da ne vjeruje da njegov stroj netko može tako razmontirati. A morao se dobro zamisliti već nakon prošlonedjeljnog ogleda protiv Girone koja ih je dobila na čistu želju. 

Marcello je sjajan igrač. Svi, doduše, znamo da često zapostavlja obrambene zadatke nauštrb napadačkih. Zbog toga u fazi obrane često nije na svojoj poziciji. Osim toga nizak je. Zato je Pochetino dobar dio Tottenhamovih napada orijentirao na Marcella. Srednji red Tottenhama dijagonalama bi prebacivao Marcella a njemu bi sei za leđa zavlačio uglavnom desni bočni Spursa. Bilo je nekoliko takvih situaicja, pogotovu u prvom dijelu, tako je pao i prvi pogodak. Možete sada trubiti kako je gol pao nakon zaleđa, ali Pochetinova zamisao je prošla. 

Druga stvar kojom je Pochetino razbio Real je još prostija. Ramos i Nacho su kao sumanuti pratili Kanea, a on se izvlačio na bočne pozicije, prema središnjici terena i uopće češće je bio izvan svoje prirodne pozicije nego na njoj. Time je omogućavao Eriksenu i Delle Aliju da uzlaze iz drugog plana što su ova dvojica iskoristila na najbolji mogući način a Zidane se češkao po glavi s pitanjem – što ovo bi!? A bilo je to da ga je Pochetino izigrao kao početnika. Eto što je bilo. 

Spursi, čini se, imaju europski konkurentnu momčad. Igraju sjajan napadački nogomet i štogod dobiju ove sezone to će sigurno biti zasluženo jer su dobro posložena, izbalansirana i više nego sjajno vođena momčad. 

KIČMA

Ovo je priča o kičmi, kralježnici, metafori. Imati kralježnicu znači biti svoj čovjek, čovjek od uvjerenja, pošten i nepokolebljiv. Obzirom živimo u vremenu beskičmenjaka priče i kralježnici bi trebale biti senzacija, ali one često prođu ispod žita pa čak i kada se radi o nogometu, segmentu društva u kojem su se mnogi naši idoli iz djetinjstva pokazali kao beskičmenjaci. 

Nogomet na Balkanu se nalazi pod šapom sumnjivih tipova uglavnom iz krim miljea koji su u nogometu vidjeli sjajnu prigodu da zarade i operu novac. To je, kako se to kaže, javna tajna. Obzirom na sve te sumnjive i opasne tipove nogometaši i nogometne legende su često ucijenjene. Moraju šutjeti i raditi po naputcima onih koji o nogometu pojma nemaju, ali polažu tu i tamo prava na nekog mladog ili ne tkao mladog igrača, oni si daju za pravo sastavljati momčadi, vozati igrače i menadžere u prtljažnicima, upravljati navijačima i što sve ne. 

Žalosno je vidjeti negdašnje hrabre i opake igrače kako pokunjeno izvršavaju tko zna čije naloge ili spuštaju pogled pred nekim svojim bahatim pulenom. Zato je pojava Slavoljuba Muslina i ovo što mu se dogodilo značajna. Čovjek je epokazao da ima kičmu. I da nije toliko slab niti pohlepan da bi svoja uvjerenja odbacio zbog nečijih ucjena i naloga. A nogometni savez Srbije pokazao je nama svima koliko je nogometnim poslenicima zapravo stalo do rezultata nacionalne ili bilo koje druge momčadi pod njihovom kapom. Nije ih briga. Oni su tu servis nekim drugim stvarima, a mi možemo gubiti živce koliko hoćemo. 

Muslin je od Srbije stvorio momčad. Nakon nekoliko godina odveo ih je direknto na jedno veliko natjecanje i za sve to zaslužio je otkaz. Zato što, unatoč pritiscima, nije u momčad pozivao Sergeja Milinkovića Savića, sjajnog vezistu Lazia kojeg jednostavno nije vidio u sovjim nacrtima ili je naprosto tjerao inat ljudima koji su Milinkovića Savića htjeli na silu ugurati u Muslinovu momčad. 

Muslinova momčad je igrala Grčki nogomet. Ružno je to izgledalo. Ali čovjek je pogledao čime raspolaže i stvorio je sustav koji najbolje odgovara profilu igrača koje ima. S tim je sustavom igrao tvrd natjecateljski nogomet i plasirao se u Rusiju. Na koncu je otišao rekavši kako neće dozvliti da mu čaršija i polusvijet sastavlja momčad. Otišao je kao pobjednik. Uzdignuta čela i svojim odlaksom je prokazao cijeli nogomenti savez Srbije, pokazao je koliko im nije stalo do rezultata. Oni su tu zbog trgovine igračima i ubiranja postotaka. Bolji primjer od Muslinovog nam ne treba. 

Kada je Meho Kodro odlazio razotkrivši isto što je sada razotkrio Muslin ništa se nije promijenilo. Samo je jedan čovjek sačuvao obraz. Isti je slučaj i s Muslinom. Ali u ovakvom svijetu vidjeti da u prljavom biznisu još uvijek ima časnih ljudi čistog obraza je velika stvar i raduje čovjeka. To nam ostavlja nadu da se stvari jednog dana mogu promjeniti. A mi se možemo nadati da ćemo za izbornika jednog dana dobiti nekoga takvog, nepotkupljivog, časnog, čovjeka kojem će rendgen dokazati postojanje kičme. Inače ćemo i dalje biti primorani pratiti silnu paradu gmizavaca kako za sobom po našim nadama i životima ostavljaju trag sluzi.

(zurnal)