SVE (N)OVE GODINE

Trebala je biti Nova godina našeg Novog života, u Novom svijetu, ali... Biće to godina jednog klupka ljubavi i mržnje, koje će se odmotati do kraja.

Sad, dok sjedim u svojoj ludnici, sa svojim divnim budalama, koje mi ne žele nikakvo zlo, samo dobro od mene očekuju, prisjetim se da je večeras 31. decembar i da bih, ko fol, trebao slaviti Novu godinu.
S kim? S čim?
Još nisam uveo praksu skrivanja piva u kereću kućicu, pa i ne skidajući se, opružim se po krevetu i sam sebi želim da mi 1999. bude bolja, puno bolja... i dumam o svim onim proteklim novogodišnjim noćima...


SARAJEVO, BIH, 1969.

Na novootvorenoj Skenderiji se održavao Rock-maraton, a ja sam, žgepče od četrnaest godina, kao Alisa u zemlji čuda, presretan što imam petohiljadarku u džepu, osjećaj slobode u srcu, praznio plastične čaše pive, slušao Čičke, gledao Širaza Muftića kako slika nekakav nadrealistički mural, plesao u disko-klubu, ponosno mahao svojom dugom kosom i bio usamljen u gomili.
Ujutro – imaš šta vidjeti: snijeg je napadao više od metra. Od Skenderije do moje kuće (nekih petsto metara udaljene) trebalo mi je više od dva sata hoda kroz prtinu.
Baka me je dočekala vrelim dlanovima na promrzlom licu: “Trebao si se javiti, brinuli smo se za tebe”; a djed je otfrknuo: “Nedostaje mi pet hiljada iz novčanika, znaš li ti, mali, šta o tome?”
Sretna Vam Nova godina, bako i dedo!


SARAJEVO, BiH, 1970–1989.

Čini mi se da su sve bile iste: divlje pijanke po stanovima imućnijih roditelja, koji su za tu priliku otišli na Jahorinu, neizbježna ruska salata, škripavi gramofoni sa izgrebanim pločama, kratkotrajna dahtanja (“ma šta ti je, jesi ti lud”) u pokrajnim sobama, beskrajni telefonski pozivi u ponoć, svađe i mirenja, ljubavi i ljubomore, smrad ispovraćanih klozeta, kiselkasti vonj otvorenih, a neispijenih flaša vina, teški, junferski mamurluci, kokuzluk i depresija, jer svi će sad otići kući, a ja u Korzo, izljubiti se s konobaricom Radom, ona će i narezati pečenja što je donijela iz Han-Pijeska, a ja ću kunjati u ćošku, sâm...
Sretna Ti Nova godina, Rado!


SARAJEVO, BiH, 1989.

Nema više prijepodnevnih pijanki, onih šupljih priča: “Ma, vala, ne ide mi se nigdje”, “Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina”, rastaljivanja za piće i mezu, svađe s pikanama, koliko da se potroši na alkohol, a koliko na ostala sranja...
Oženjen sam čovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kćerka: nisam više sâm!
Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritišće naš stan; svako malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu, da živi to malo biće koje me je napravilo tatom...
Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom ženom, ali ona, kao, još nije zarasla od poroda...
Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena!


SARAJEVO, BiH, 1990.

Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza Dizdarevića Bunje, a onda skontao da nemam uz šta da je nosim, pa sam bio primoran da kupim prvo odijelo u životu.
Za novogodišnje veče sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se ko lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da pričam o svom boemskom životu (što znači o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da je imam samo dva ženska bića na svijetu koje volim: ženu i kćerku.
Kroz žutu, kao šlajm gustu, maglu se nestrpljivo vraćam kući i očekujem ženin komentar...
Kaže da je prespavala.
 I opet zaspa.
Stan mi je ukrašen kao Katedrala i ja čekam dvanaest sati da navijem pjesmu Johna Lennona: “We wish you Merry Christmas and Happy New Year...”, a Dijana se budi i njeno, inače prelijepo, lice se ružni od zlovolje: “Moraš li uvijek izigravati budalu?”
Najednom me ona ponosna kravata guši i pošto se, opet sâm, sjargam u Dom pisaca, gdje me niko ne treba...
Sretna ti Nova godina, Dijana!


SARAJEVO, BiH, 1991.

Nema podataka.


SARAJEVO, BiH, 1992.

Izbrisano iz sjećanja.


SARAJEVO, BiH, 1993.

Nije se imalo šta slaviti.


PARDEVILLE, WI, USA, 1994.

Trebala je to biti Nova godina našeg Novog života, u Novom svijetu, ali, uprkos najboljim željama naših domaćina, Ivana i Marije Rabotski, biće to godina jednog klupka ljubavi i mržnje, koje će se odmotati do kraja.
Iako sam, opet, sâm: sretna Vam Nova godina, Ivane i Marija.

DODGEVILLE, WI, USA, 1995.

Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoće. Dobili smo poziv od naših prijatelja, Nenada i Indire. Amerikanka se ibretila koliko možemo popiti, a bila i zavidna, jer za vrijeme trudnoće ona nije pila.
Kad smo se, u rano jutro, vratili kući, vodili smo ljubav bjesomučno, baš kao da smo slutili da ćemo i ja i ona, uskoro, ostati sami.
Sretna Vam Nova godina, Nenade i Indira.


DODGEVILLE, WI, USA, 1996.

Vraćam se s posla, iz fabrike: Nova godina je uveliko prošla – već je jedan sat po ponoći. Kuća nam je ukrašena kao Katedrala; ja vadim pivo iz fižidera, naginjem se nad krevet svoje kćerke Vesne i udišem njen slatki dah. Poljubio bih je, ali neću da joj remetim san.
Sjedam u living room i tiho, tiho navijam ploču John Lennona: “We wish you Merry Christmas and Heppy New Year...”
Iz spavaće sobe se čuje: “Turn off the music, you maniac. I have to work tomorrow.” (“Ugasi muziku, manijače. Valja mi raditi sutra.”)
Sretna ti Nova godina, Janette!


MADISON, WI, USA 1997.

Sjedim sâm u sobi, slušam traku Indexa i sjećam se kako si mi jednom, kad sam te pitao zašto ih voliš, rekla: “Tata, kad slušam tvoje Indexe, ja sanjam u koloru.”
Sretna Ti Nova godina, Vesna, sretno Ti sve, moj dragi, dragi Zeko...



SARAJEVO, BiH, 1999.

Još se ne zna.




Nermina Omerbegović

NEISPRIČANA PRIČA O SEDAM SLONOVA


Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža - jà patetike.
A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se «snašao», još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče, obećala si napisati (25. novembra 2001. – 40 dana od Dacine smrti).

Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku - znam, znam - glupu žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao  u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.
    
Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje-troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na  moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sat i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: «Ja čudne li budale.»
    
Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: «Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.»
    
Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije «zadužio» u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: «Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.»
    
Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge odživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.
    
Možda da pišem o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.
    
Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: «Je li ti to Nevena?» Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica - vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali tu tvoju tugu - kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne.
    
Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan. Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo
na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak  za ključeve, koji nikad nisi koristio.
    
I nikad, baš nikad nisam ti u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.
    
Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija Feralovih izdanja. I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: «Daco, hajde ostavi to», dobacila sam ti: «Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?» Samo si se nasmijao i odgovorio: «Mrš, stoko jedna.»
Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.

(zurnal.info)