TRAGIČNA ISTORIJA KRIMA: Laboratorija za eksperimente velikih sila

Krimski poluotok funkcionirao je poput kazališta, kao pozornica za događaje koji su bili važni za cijelo područje oko Crnoga mora i za njegove narode. Grci su Krim pretvorili u središte svog trgovačkog carstva. To su učinili i Talijani tisuću godina kasnije. Krimski se rat ovdje vodio u devetnaestom stoljeću, i Krim je bio poprište možda najgorih Hitlerovih i Staljinovih strahota u dvadesetom stoljeću. Konferencija na Jalti, održana 1945. na krimskoj južnoj tačci, postala je kodno ime za podjelu Evrope tokom hladnog rata. (...)

Krim je veliki smeđi dijamant. Povezan je s kopnom samo s nekoliko niti istama i pješčanim rtom, prirodnim kopnenim putem kod Perekopa na zapadu i vodenim stazama preko Sivaš laguna na sjeveru
 
KARAITI

Karaiti su stigli do Krima u dvanaestom stoljeću, istjerani iz Palestine i Egipta zbog prvog križarskog rata. Migrirali su u Bizantsko carstvo i u sjeveroistočnu Evropu gdje su se skupine karaita smjestile na zemlji poljsko-litvanske zajednice naroda.

Mnogi sektaši, kao na primjer albigenški kršćani s juga Francuske, osjećali su se sigurnim samo u udaljenim, obranjivim mjestima daleko od centara moći i stanovništva. Karaiti su dijelili s njima taj egzistencijalni strah. Povukli su se u krimske planine ili, u Litvi, na utvrđene otoke Trakije u jezeru između šume breza. Ali, poput raka samca, radije su se smjestili u već izgrađene utvrde koje je neko napustio. Karaiti nisu preuzeli Mangup-Kale dok ga nisu opljačkali i ispraznili Turci. Najstariji grob karaita u šumama ispod vrha datiran je 1468, nekoliko godina prije pada Mangup-Kale, ali većina grobova je dolazila iz šesnaestog i sedamnaestog stoljeća.

Karaiti su se na Krimu držali podalje od kršćanskih i muslimanskih zajednica, živeći pažljivi karaitski život, trgujući i izrađujući male kućanske predmete izbjegavajući služenje bilo kojoj vlasti. Jedan povjesničar je primijetio da se između 1200. i 1900. godine gotovo ništa nije dogodilo.

Karaitska povijest u Krimu bila je duga i mirna praznina. No, držeći se po strani, karaiti su bili na glasu kao čestiti i pošteni u odnosu na druge zajednice. No dogodio se zanimljiv obrat kad se povijest karaita počela događati. Arijevci impresionirani njihovim poštenjem počeli su izmišljati razloge kako bi ih isključili iz kruga antisemitizma. Vjerovalo se da su obraćenici kao i Hazari. Ovdje se dogodila apsurdna ironija: arijevci ih nisu smatrali pravim Židovima jer su se intenzivnije i praiskonski trudili biti židovskiji od Židova.

Nakon što je Krim pridružen Rusiji krajem osamnaestog stoljeća, Katarina II je pokazala veliko zanimanje za karaite. Pridružila je ruskom carstvu ogromna područja: većinu poljsko-litvanske zajednice naroda na zapadu i gotovo cjelokupnu sjevernu obalu Crnoga mora na jugu. Regrutirala je naseljenike kako bi se ta područja razvila – Nijemce, Grke, Armence, čak i francuske doseljenike – i karaiti su sa svojom uravnoteženom energijom bili prikladni za taj pothvat.

Katarina je dio krimskih karaita preselila kako bi učvrstila njihove stare naseobine u Litvi; i u ogromnoj novoj graničnoj pokrajini Novorossiya (Nova Rusija) na jugu im dala rusko državljanstvo koje je bilo uskraćeno većinskom židovskom stanovništvu. Iz Mangup-Kale i druge utvrde kod Čufut-Kale, iznad Bahčisaraja, karaiti su počeli migrirati u gradove na krimskoj obali, osobito u Evpatoriju. Kada se škotski putnik Laurence Oliphant popeo na Čufut-Kale 1852. godine naišao je na mali broj karaita koji su se brinuli za staru sinagogu. Posljednji je Mangup-Kale napustio prije pedeset godina.

Tokom Drugoga svjetskog rata nacistička je rasna birokracija u Berlinu odlučila (uzaludno, što se kasnije otkrilo) da karaiti neće biti uključeni u “konačno rješenje židovskog pitanja”, zato jer ni biološki ni genetski nisu bili Židovi nego potomci hazarskih obraćenika na židovstvo. To je bila potpuna besmislica. Ali čini se da je većinska židovska zajednica na Crnom moru, koja je bila na spisku za klanje, podržala taj mit kako bi spasila svoju braću kad već ne mogu sami sebe.

AUTOKRATSKE DEKLARACIJE

Krim, čija ljepota izaziva gotovo seksualnu žudnju za posjedovanjem u svim njegovim posjetiteljima, dokazuje tu šalu u svakom stoljeću u svojoj povijesti. On nema domoroce, starosjedioce. Prije Skita, prije Kimerana koji su bili njihovi prethodnici ili stanovnika iz brončanoga doba koji su podigli prve grobne humke, bilo je ljudi koji su došli odnekuda. Krim je uvijek bio destinacija, greben na kraju mora ili obala gdje kočije moraju završiti svoje putovanje. Putujuće zajednice su se smjestile na Krim (Skiti su ovdje živjeli gotovo tisuću godina) ali na kraju su se raspršili ili nastavljali svoj put. (…) Samo je u bliskoj prošlosti krimska istina – da pripada svima i nikome – bila pogažena. Dvije od ovih povreda, koje bi bile samo apsurdne epizode da ne uključuju toliko krvi i patnje u prošlosti, pa vjerojatno i u budućnosti, jesu deklaracije dvoje autokrata .

Katarina II (Velika) je 1783. godine objavila da će Krimski poluotok od sada pa zauvijek biti ruski. Kako bi pažnju svog naroda odvratio od njihovih nevolja, Nikita Hruščov je 1954. godine objavio da Rusiji oduzima Krim kako bi zauvijek ostao dio Ukrajine.

GOTI, TURCI I HAZARI

Goti su do Crnoga mora i Krima došli iz neobičnog smjera, sa sjeverozapada umjesto s istoka. Protogermanska konfederacija naroda s juga Skandinavije zauzela je Krim u 3. stoljeću tokom osvajanja većeg dijela sjeverne obale Crnoga mora. Stotinu godina kasnije su Huni porazili crnomorske Gote. Mnogi su se uputili prema zapadu, to jest, u sljedeću fazu njihove migracije koja bi ih u vrijeme praunuka odvela u Italiju kao vojsku kralja Teodorika Velikog. Ali neki su ostali u krimskim planinama. Pokršteni i uključeni u Bizantsko carstvo, još su i u 6. stoljeću bili tamo kad je car Justinijan I podigao tvrđavu na Mangupu kako bi zaštitio obalne gradove od napada iz stepa.

Kad su Hazari osvojili Krim u 8. stoljeću, ostatak krimskih Gota se povukao u planinsku zonu duha. Ivan, knez-biskup od Gothie, spustio se s Mangupa kako bi poveo neuspješnu pobunu protiv Hazara, ali bizantski su ga vladari izdali. Radije su sklopili savez s požidovljenim Hazarima smatrajući ih snažnim saveznicima koji bi mogli predstavljati tampon-zonu između carstva i divljih nomadskih naroda koji su se približavali Crnome moru kroz stepe. Dva bizantska vladara – Justinijan II i Konstantin V – oženili su hazarske princeze. Gothia se vratila svojim brdima i ostavila povijest na gotovo sedam stotina godina.

Ispod tog “izgubljenog svijeta” na visoravni, svijet se nastavio mijenjati, ali Gothia je nastavila moliti se bogu u svojoj ogromnoj bazilici ignorirajući nemire u podnožju svojih litica sve do 1475. kad su došli Turci. Brišući granice Bizantskog carstva i nakon zauzimanja Konstantinopola 1453. godine, Turci i njihovi saveznici krimski Tatari osvojili su Teodorikovu kneževinu na planinama i izbrisali Gothiu.

NACISTIČKI GOTLAND

Njemački učenjaci uzbuđeni zbog germanskog etniciteta Gota, na Krimu su željeli pronaći dokaze o drevnoj teutonskoj državi koja je podizala kamene gradove i dominirala nad svojim susjedima. Ali nije bilo puno dokaza. Znanstvenici su odbacili maštanje o pranjemačkom Krimu, o teutonskoj urbanoj civilizaciji koja je podigla baklju kulture kad ju je dekadentni Rim ispustio.
 

No kasnije su je ponovno oživjeli nacistički umovi – magnet slomljenih, diskreditiranih i gnjilih ideja – i reciklirali je u novu verziju pseudopovijesti i političke autentičnosti. Krim se mora ponovno osvojiti i opet se mora obnoviti gotsko kraljevstvo. Očišćen od Tatara, Židova i Rusa, osim povremene radne snage robova, poluotok bi bio destinacija za gomilu njemačkih doseljenika. Sevastopolj bi postao Theodorichafen. Simferopol bi postao Gotenberg. Krim bi se znao pod imenom Gotland.

Hitler je osobno bio suzdržan što se tiče onih iz redova Rajha koji su željeli izmišljati povijest. Taj entuzijazam je prepustio Rosenbergu i Himmleru čija zaluđenost arheologijom ga je potakla na pitanje: “Zašto insistirate pokazati svijetu da mi Nijemci nemamo povijest?” Ali Krim ga je pokrenuo. U aprilu 1941, dva mjeseca prije njemačke invazije na Sovjetski Savez, dogovoreno je da će Krim biti odvojen od Rusije i priključen marionetskoj ukrajinskoj državi. U julu kad su njemačke snage već duboko ušle u sovjetski teritorij, Hitler je vodio sastanak o krimskoj politici na kojem je projekt “Gotland” u principu bio prihvaćen. Što se tiče krimskih Tatara, zaključeno je da su rasno bezvrijedni – poput Židova – ali njihova deportacija je odgođena kako se ne bi uvrijedila neutralna Turska koja je bila njihov zaštitnik kroz povijest.

Istinska privlačnost plana “Gotland” za Hitlera nije bila vezana za Crno more: nudila je moguće rješenje za dilemu oko južnoga Tirola.

U planinskim dolinama gornje Adige, njemačka manjina bila je otcijepljena od ruševina poražene Habsburške monarhije 1918. godine i poklonjena Italiji od pobjedničke Antante. Ovaj čin je bilo ostvarenje mita obećanog nekoliko godina ranije kako bi se Italija priključila ratu protiv Središnjih sila.

Nekoliko godina kasnije, stanovništvo južnoga Tirola pretvorilo se u osjetljiv diplomatski problem za novi nacistički režim u Njemačkoj. Nacistički program za njemačke manjine u inozemstvu sastojao se od pripajanja njihovog teritorija (kao u slučaju Sudetenlanda) ili seobe Heim ins Reich – naseljavanja unutar granica Rajha. Ali Mussolini je Hitlerov saveznik. Morala se napraviti iznimka u slučaju južnog Tirola. Mali broj paleogermanskih stanovnika u drugim sjevernim talijanskim udolinama (kao Kimbri koji su, pretpostavlja se, potomci hordi koje je Marije poklao i rastjerao u uvali Po 101. g. pr. n. e.) premješteni su u Njemačku na osnovi njemačko-talijanskog dogovora. Ali talijanska je granica ostala tamo gdje je bila, na razvođu Alpa kod prolaza Brenner, i južni Tirolci su ostali u Italiji.

Taj kompromis je Hitlera uznemirio. Predlagao je novo rješenje. Nijemci iz južnoga Tirola trebali bi se naseliti u Gotlandu. Zašto ne? I tu je bilo šumovitih planina, plodnih dolina, vode u izobilju. Tu je bilo i vinograda koje su zasadili Katarinini strani doseljenici ili ruski zemljoposjednici. Možda kvaliteta nije bila ravna crnom vinu iz Bolzana i Merana s kojim su se tirolski seljaci obogatili, ali njemački Fleiss i vještina sve će to promijeniti.

Ni Nijemci – Tirolci ili neki drugi – nisu se preselili na Krim. Ali Gotland plan je imao strašne posljedice. Jedanput je savezništvo između krimskih Tatara i osmanskih Turaka uništilo Gothiu. Sada je neispunjeni Gotlandski plan donio propast krimskim Tatarima.

Armija jug feldmaršala Von Rundstedta ušla je u Krim u septembru 1941. Do novembra je cjelokupni otok bio u njemačkim rukama, osim Sevastopolja koji je izdržao do jula sljedeće godine. Isprva su krimski Tatari njemačko osvajanja – ili radije, izbacivanje sovjetskih snaga – smatrali oslobađanjem. I imali su puno razloga da tako razmišljaju.

TATARI

Do 1854. godine, nakon samo pola stoljeća ruske kolonizacije, Tatari – čiji se broj smanjio i koji su bili zamijenjeni ruskim i drugim evropskim doseljenicima – su činili samo 60 posto krimskog stanovništva. 1905. godine bili su manjina u zemlji koju su smatrali svojom. Tatarsko “nacionalno buđenje” predvođeno intelektualcima dogodilo se krajem devetnaestog stoljeća i Tatari su pozdravljali revoluciju iz 1905. i 1917. godine više kao svrgnuće represivnog kolonijalnog carstva no klasnu borbu. Doživjeli su otrežnjenje. Revolucija iz 1905. godine potakla je tatarski vapaj pun nade za neovisnošću ili autonomijom, ali s pobjedom boljševizma između 1917. godine i s pojavom građanskoga rata 1920. godine započele su dvije generacije užasa i nesreća za Krim.
 
Nakon prvog masakra tatarskih nacionalista koju je provela boljševička tajna policija (ČEKA) 1920. godine uslijedila je između 1920 – 1922. glad – na Krimu čak i gora od one u južnoj Rusiji i Ukrajini. Gotovo polovica stanovništva glavnoga grada Bahčisaraja umrla je od gladi i 1923. godine Tatari su činili samo četvrtinu stanovništva. Staljinovo čišćenje započelo je s kulacima (bogatijim seljacima) ali se ubrzo pretvorilo u likvidaciju gotovo cjelokupne predrevolucionarne tatarske inteligencije i gušenje tatarske kulture.

Povjesničar Alan Fisher procijenio je u svojoj knjizi Krimski Tatari da je 150.000 Tatara, polovica tatarskog stanovništva 1917. godine ubijena, deportirana ili prisiljena na izgnanstvo izvan Sovjetskog Saveza do 1933. Novo klanje obrazovanih Tatara, uključujući muslimanski kler, dogodilo se tokom velikih čistki od 1937. do 1938. godine.
 
Stoga nije bilo iznenađujuće da su 1941. godine Tatari gotovo s nostalgijom gledali na njemačku okupaciju 1918. godine, krajem Prvog svjetskog rata. U usporedbi s boljševičkim i sovjetskim režimom koji je uslijedio, to je bilo razdbolje relativne slobode. Te godine su nacionalistički političar Cafer Seidahmet i litvansko-tatarski general Sulkiewicz organizirali muslimanski korpus koji bi podupirao njemačku vojsku na Krimu.

Tatarski nacionalisti su se sjećali njemačke politike koja je nudila mogućnost krimske neovisnosti u zamjenu za potporu u borbi protiv Rusije, i pretpostavljali su da bi se ta pogodba mogla obnoviti 1941. godine. Nisu bili u pravu. Kaos nacističke administracije – darvinističko natjecanje rivala koje se moglo kontrolirati unutar Rajha ali ne i na okupiranim područjima gdje ih je bilo sve više – razbio je svaku dosljednost u politici o Krimu o kojoj je Hitler razmišljao.
 
Tri različita središta moći su vodila tri različite politike na Krimu. Prvu politiku je provodila vojska. Von Manstein, nasljednik generala Rundstedta na vodećoj poziciji iskorištavao je mržnju Tatara spram ruske vlasti organizirajući antipartizanske bataljone i seoske tatarske jedinice, koje su preuzele dio tereta u odbrani od gerilskih skupina koje su ostale nakon povlačenja Crvene armije. Ali Von Manstein je u isto vrijeme bio pažljiv kako osnivanje tih vojski ne bi imalo političke implikacije. Kao vojnik nije imao želju izazvati većinsko, netatarsko stanovništvo time što bi pokazao da je skloniji tatarskoj zajednici.

Njemačka administracija je puno otvorenije pokazivala protatarsku orijentaciju. General komesar Frauenfeld zaljubio se u zamisao obnavljanja krimskih Tatara kao Kulturvolka. Ponovno je otvorio tatarske škole, prvi put nakon niz godina i trošio novac na njegovanje tatarskog jezika i tatarskih običaja. Osnovano je tatarsko kazalište, tatarske novine su se ponovno izdavale i postojao je plan o otvaranju zasebnog tatarskog sveučilišta.

Bez sumnje je Frauenfeldova politika sadržavala kalkulacije “podijeli pa vladaj” ali u biti se radilo o istinskom, straromodnom njemačkom intelektualnom entuzijazmu spram narodne kulture kao temelja Herderove definicije o “povijesnim nacijama”. Frauenfeld je imenovao “muslimanske odbore” (u nekima je bilo preživjelih iz nacionalističkih stranaka prije 1917.), i u Berlinu je bila osnovana neučinkovita tatarska misija, ali njegov pristup nije imao istinskog političkog sadržaja i bio je unutar granica prosvjetiteljskog kolonijalizma.

No bez obzira na to Frauenfeldove smjernice su bile posve strane duhu gotlandskog projekta, u kojemu su Tatari imali status robova u odnosu na arijevske doseljenike prije no što će se odlučiti o njihovoj sudbini – smrti ili izgnanstvu.

Treća politika se poput borbenih jedinica pojavila nakon dolaska komandnih jedinica SS-a na čelu s Ottom Ohlendorfom. Rasni i politički istrebljivački vodovi pod vodstvom SS-a priključili su se zadnjim redovima svake vojne skupine, a na Krimu se radilo o Einsatzgruppe D koja je organizirala metodičko ubijanje neželjenih elemenata strijeljanjem. Zbog surovosti SS-a sve se više Tatara priključivalo partizanima ili organiziralo vlastite pokrete otpora ako ih sovjetski gerilci ne bi prihvatili. Do trenutka dolaska Crvene armije na Krim u aprilu 1944, Ohlendorf je bio odgovoran za smrt 130.000 ljudi, uključujući cjelokupno romsko stanovništvo Krima, preostale Židove i – ne uzimajući u obzir etnološka pravila koja su tako lijepo bila sastavljena u Berlinu – većinu karaita. Deseci tisuća Tatara bili su Ohlendorfove žrtve.

Gotlandska uobrazilja ugušila se u neredima i krvi i prije no što je ostvarena. Jedini rezultat je bila Staljinova osveta nad krimskim Tatarima koji su nepravedno bili optuženi za masovnu suradnju s nacistima. Ta optužba vezana za izdaju spram Rusa imala je dugačku povijest. Staljin je samo doprinio stoljeću ruske propagande koja je, bez obzira na suprotne dokaze, insistirala da su Tatari jedna vrsta Turaka koji su prije svega lojalni Osmanskom carstvu i islamu.

Kada su se britanske i francuske snage tokom Krimskog rata 1854 –1856. borile protiv Rusa na poluotoku, broj tatarskih prebjega ruskim neprijateljima nije bio značajan. No Aleksandar II koji je postao car dok je rat trajao, bio je obaviješten da su Tatari prijetnja ruskoj sigurnosti, te ih se nakon rata poticalo na iseljavanje. U svim rusko-turskim sukobima koji su uslijedili, veliki broj Tatara je služio u ruskim vojskama boreći se protiv svoje muslimanske braće, ali izraz njihove lojalnosti nije ostavio takav utisak da bi se prevazišla rusku paranoja prema njima. Nakon svakog rusko-turskog rata uslijedila bi očajnička reakcija Tatara, još jedan val iseljenja.

STALJINOVA ODMAZDA

Činjenica je da su većina nacističkih kolaboracionista na Krimu tokom Drugog svjetskog rata bili netatari. Možda se oko 50.000 Tatara borilo na svim frontama na strani sovjetskih vojnih snaga. Istina je da se oko 20.000 pridružilo Mansteinovim jedinicama. Većina njih je samo namjeravala štititi svoje domove od napada ruskih i ukrajinskih partizana koji su više nalikovali rasnim pogromima nego vojnim operacijama. Ali gotovo dvostruko više Tatara s područja Volge sudjelovalo je u dobrovoljnim jedinicama na strani Nijemaca, a nisu bili kolektivno kažnjeni.

Na Krimu je odmah započelo kažnjavanje. Neke partizanske jedinice su već ubijale Tatare koji su im se htjeli pridružiti. U nekoliko dana sovjetskog osvajanja u aprilu 1944. strijeljana su čitava sela i mrtvi Tatari su visili sa simferopolskih uličnih svjetiljki. Ali to je bila samo predigra za Staljinovu promišljenu odmazdu.

Staljin je u prostranstvima Sovjetskoga Saveza imao prostor za različite načine postupanja s društvenim skupinama koje mu se nisu sviđale. Naravno da ih je mogao dati ubiti, i on je to činio kad je to bilo potrebno. Ali – poput rimskog cara ili evropskog kolonijalnog potkralja koji se bavi tvrdoglavim plemenima na granicama carstva – također je imao moć prinudno premjestiti jedan narod u izgnanstvo, prognati ga tisućama kilometara daleko od doma.

Krimski Tatari su prva etnička manjina koju su čitavu deportirali. Nekoliko sedmica nakon što su Sovjeti opet došli na vlast na Krimu, cjelokupno tatarsko stanovništvo je bilo protjerano u srednju Aziju. Ubačeni u vagone za stoku ponekad su putovali i po mjesec dana. Tatari su bili otjerani u divljinu bez hrane, oruđa ili zaklona; da prežive ako mogu.

To progonstvo nije obznanjeno sljedeće dvije godine. Zatim je u Moskvi objavljen iskaz u kojemu se citira član 58, paragraf I (a) ruskog krivičnog zakonika koji se tiče “izdaje domovine” koji je obavještavao javnost da su krimski Tatari s Čečenima i Ingušima sa sjevera Kavkaza, bili “premješteni u druge regije SSSR-a gdje im se ustupila zemlja i prikladna pomoć za gospodarski razvoj”.
 
1956, jedanaest godina kasnije, nakon što je Nikita Hruščov imenovao i javno optužio deportaciju Tatara napadajući Staljinovu zaostavštinu u svom govoru na Dvadesetom partijskom kongresu, prve su se plašljive peticije iz Taškenta pojavile u Moskvi. Tatari su molili da im se dozvoli povratak kući. Uslijedilo je trideset godina žalbi, demonstracija i izaslanstava; javnih laži i beznačajnih “rehabilitacija”; borbe samih Tatara i njihovih pristaša u sovjetskoj demokratskoj opoziciji kao što je bio veličanstveni pukovnik Grigorenko, ratni veteran i čvrsti protivnik komunističkog režima koji je posvetio svoj život, pa čak i žrtvovao svoju slobodu i svoje zdravlje kako bi javno optuživao nepravdu koja je učinjena krimskim Tatarima. Svi koji su se toga latili, Tatari, Rusi ili Ukrajinci, znali su koja je cijena njihove borbe: prijetnje, batine, masovno zatvaranje, presude koje bi se odrađivale u radnim logorima ili – a to je bila Grigorenkova sudbina – godine provedene u brutalnim psihijatrijskim bolnicama pod lažnom dijagnozom.
 
Ali sada se Tatari napokon vraćaju svom domu. Nazivaju ga domom iako pedeset godina predstavlja više od jedne generacije ljudi i samo je manjina njih koji se vraćaju rođena u Kazahstanu ili Uzbekistanu. Nazivaju to domom, iako te male bijele ožbukane kolibe zaklonjene sjenicama loze koje su pripadale njima ili njihovim roditeljima ili djedovima, sada pripadaju ruskim ili ukrajinskim doseljenicima koji ih većim dijelom mrze. Susjedi ih napadaju i događaju se ubojstva.

Korumpirana regionalna vlast u Simferopolu se prema njima odnosi kao prema stranim naseljenicima. Ali na dnu kamenih dolina koje niko ne želi, na golom, neobrađenom zemljištu van krimskih gradova, muškarci i žene grade kuće od glinenih opeka koje su sami izradili, trstike i valovitog lima. Mjere i razdjeljuju golu zemlju između obitelji i zazivaju vodu iz stijena. Tamo gdje je nekoć bila samo prašnjava, siva tratina i buka čekića, danas postoji izmaglica iz zelenih nasada. To je njihov Izrael, njihova obećana zemlja i više ih neće razdvojiti.

(zurnal.info)