Zbog jednostranog kršenja Kolektivnog ugovora Sindikat će pristupiti zakonskoj proceduri provedbe općeg štrajka. U međuvremenu traži se žuran sastanak s predstavnicima Vlade ZHŽ-a, a ako se do 1. listopada ne postigne dogovor oko plaća, isti dan zdravstveni radnici stupit će u opći štrajk, stoji se u priopćenju za javnost iz ovog sindikata.

(FENA)

Odluku o zatvaranju nekog odjeljenja ili cijele ustanove može donijeti prefekt ako su se tri slučaja bolesti pojavila u istoj sedmici u istom odjeljenju ili u različitim odjeljenjima koja dijele neke aktivnosti, kao što je posjeta kantini.

Francuska vlada je u augustu, dvije sedmice prije početka nastave, predstavila preventivne mjere u vezi s gripom H1N1.

U slučaju zatvaranja velikog broja ustanova predviđeno je objavljivanje edukativnih programa četiri dana sedmično na državnom radiju France Culture i TV-kanalu France 5.

Učenici će također moći da posjećuju internetsku stranicu ministarstva za obrazovanje.

(FENA)

Krajišnik je obavljao više visokih funkcija u rukovodstvu bosanskih Srba neposredno prije i za vrijeme rata od 1992. do 1995. godine.

Bio je predsjednik skupštine bosanskih Srba, član Glavnog odbora Srpske demokratske stranke i član Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Utvrđeno je da je Krajišnik bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao za cilj promjenu etničkog sastava na teritorijama pod kontrolom bosanskih Srba i to tako što će se počinjenjem raznih zločina udio nesrba drastično smanjiti.

Vodstvo tog udruženog zločinačkog poduhvata bilo je bazirano u glavnom gradu bosanskih Srba na Palama, i sastojalo se od Krajišnika, Radovana Karadžića i drugih vođa bosanskih Srba.

Žalbeno vijeće je 17. marta 2009. utvrdilo da je Krajišnik kriv za deportacije, prisilno premještanje i progon civila bosanskih Muslimana i Hrvata, uključujući žene, djecu i starije osobe.

Ovi zločini počinjeni su od aprila do decembra 1992. u općinama Zvornik, Banja Luka, Sanski Most, Sokolac, Prnjavor, Bratunac, Bijeljina, Bosanska Krupa i Trnovo, navedeno je u saopćenju.

(FENA)

Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.

Škotlanđane Jesus and Mary Chain i Irce My Bloody Valentine, povezuje shoegaze, zvuk mračne atmosfere koji prave teške, fuzirane gitare. Mnogi bandovi su se ugledali na njih, ali nikada nisu uspjeli doseći taj nivo kvaltete.

U grupu bandova koji su shoegaze uzeli kao osnovno poimanje svoje svirke i sveukupnog života svakako spadaju Spacemen 3, Loop, Ride, Slowdive i Galaxie 500, a na američkom kontinentu se rađaju istinski shoegaze bandovi poput The Vandellas, Autolux i A Place To Bury Strangers. Zadnji band se najviše približio JAMC iz njihovog ranog perioda, ali su uspjeli sve odsvirati na sebi svojstven način.

Band A Place To Bury Strangers osnovan je 2003. godine u New Yorku od strane Olivera Ackermanna (gitara/vokal), Jono Mofoa (bass) i Jaya Spacea (bubanj).

Ovaj tročlani band dolazi nam iz Brooklyna i oni su se uglavnom kretali unutar lokalne muzičke scene. Već na samom početku djelovanja su se samoproglasili kao najbučniji band New Yorka što uz već pomenute The Vandellas svakako i jesu.

Muzika banda se temelji na teškoj garaž - tvorničkoj atmosferi, a u to ćete se moći uvjeriti ukoliko poslušate numeru „Ego Death“ sa konstantnim strugajućim i parajućim zvukom fuzziranih gitara.

Kako i sam Ackermann tvrdi, on se najviše pronalazi u muzici ’50 i ’60 godina i ženskim bandovima kao što su Shangri – Las i The Crystals tvrdeći da je svoj muzički ukus najviše formirao slušajući navedene bandove i kupujući ploče po razno raznim buvljacima i garažnim prodajama. On bez ikakvog skrivanja tvrdi sa mu najdraža pjesme “Sueisfine” od MBV i “My Little Underground” od JAMC što već potvrđuje njihovo opredjeljenje za čisti i beskompromisni shoegaze.

Njihovi čvrsti nastupi nisu mogli dugo ostati ne primjećeni pa su 2006. godine snimili tri EP

izdanja pod nazivima Red/Blue/Green koji su prodavani od strane samog banda, a iste godine uočio ih je Jon Whitneya vlasnika izdavačke kuće „Killer Pimp“ koji im nudi da remasterizuje njihove već snimljene numere i da ih kao takve objavi. Nakon određenog premišljanja koliko dobrog će im to donijeti složili su se sa vlasnikom izdavačke kuće i album je u augustu 2007. objavljen pod nazivom „A Place To Bury Strangers„ i veoma brzo je rasprodan. Nakon toga album na vinilu, u dva navrata zbog velike potražnje, objavljuje izdavača kuća Importent Records.

Poslije objave svog debut albuma otvaraju im se velike mogućnosti za intezivne koncertne aktivnosti pa 2007. godine kreću na turneju sa bandom Black Rebel Motorcycle Club da bi u 2008. godini odsvirali i par koncerata sa Nine Inch Nails na njihovoj USA turneji.

Na novom albumu pod nazivom „Exploding Head„ nalazi se 10 numera čistog noir rock-a sa dosta primjesa surf rock-a i sa, naravno, fuzziranim gitarama.

Album otvara pjesma „It is Nothing“ koja je klasična MBV pjesma sa zavijajućim gitarskim zvukom i nježnim i na momente nestvarno toplim Ackermannovim glasom. Njegov glas u potpunosti pravi savršeni balans između buke koju APTBS proizvode i onoga što obični slušalac može da prihvati. Muzika je izuzetno pulsirajuća i stvara osjećaj unutrašnje sile. “In your Heart” je svakako hit pjesma ovoga albuma i ako je sigurno da ni jedna pjesma sa ovog albuma neće završiti na nekoj od komercijalnih top lista.

Kompletan album se kreće u jednom istančanom i može se reći predvidivom smjeru. Sve pjesme su isprepletene fuziranim i distorziranim gitarskim zvukom kao i poprilično mekanom vokalu koji ne umanjuje snagu pjesama. To se naročito može vidjeti na pjesmi “Everything Always Goes Wrong” kao i na posljednjoj “I Live My Life To Stand In the Shadow of Your Heart”. Pjesme na momenat zvuče kao nedovršeni ili sirovi materijal ali sa puno harmonije. Preovladava brutalan spoj teških i škripućih gitara sa pokretačkom snagom bas linije i zvukom bubnja koji se konstantno nalazi udaljen od pokretačke snage banda – fuzirane gitare. Takav zvuk bubnja daje dodatnu nijansu teškoj i mračnoj atmosferi albuma “Exploding Head„ koji u potpunosti opravdava sami naziv albuma.

Albumi:

* A Place to Bury Strangers, 2007 (CD/LP)

* Exploding Head, 2009

EP:

* Red, 2006

* Blue, 2006

* Green, 2006

* Nine Inch Nails: Lights In The Sky Over North America Tour (To Fix the Gash in Your Head), 2008

Singlovi:

* I Know I'll See You, 2008 (7")

Zašto gledati: Tragajući za preostalim jevrejskim porodicama u okupiranoj Francuskoj SS pukovnik Hans Landa, 'Jew Hunter’, dolazi na imanje mljekara Perrier LaPaditea. Scena isljedničkog razgovora pukovnika sa farmerom među ‘najjačima je na svijetu’, a jedan od najupečatljivijih elemenata filma – gluma Christoph Waltza ovdje je na vrhuncu. Nakon filma imate dojam da je jedini razlog poraza Hitlerove Njemačke odluka puk. Hansa Lande da pređe na stranu saveznika.

O čemu se radi: “Inglorious Bastards” jedinica je američke vojske sastavljena od Jevreja koji nose ožiljke nacističkog režima. djeluju na teritoriju Trećeg Rajha i masakriraju njemačke vojnike na tako poseban način da vijest o njima dolazi i do samog firera. Skidanje skalpova, okrutno premlaćivanje bejzbol palicom do smrti, urezivanje svastika na čelo onima koje ostave u životu specijalnosti su odreda kojim zapovjeda Aldo Raine (Brad Pitt). Jedinica dobija na „ubojitosti“ kada im se priljuči Hugo Stiglitz ( Til Schwaiger), Nijemac, egzekutor trinaest oficira Gestapoa. Porodicu Shosanne Dreyfus (Melanie Laurent) poubijali su njemački vojnici predvođeni puk. Hans Landom. Promijenjenog identiteta ona je vlasnica malog kina u Parizu, koje spletom okolnosti treba da udomi „ Njemačku večer u Parizu“, propagandni spektakl u režiji Josepha Goebelsa. Informacija da će i sam firer biti gost na Gebelsovom spektaklu dovest će joj, osim svite Trećeg Rajha, i grupu nemilosrdnih egzekutora nacističkih vojnika.

Obratiti pažnju: Ukoliko gledate film u kinu, obavezno pogledajte ljude oko sebe kako sa pomalo uživanja prate scene skalpiranja. Oduševljavaju i lule pukovnika Hansa Lande i farmera Perrier LaPaditea. Muzika – ovakvu muziku ne prave ljudi čije je vrijeme prošlo, Tarantino je opet pokupio dobre „stvari“.

Premotati: Eventualne reklame pred film

Ponoviti: Svaku scenu u kojoj se pojavljuje pukovnik Hans Landa.

Uloge: Brad Pit, Melanie Laurent, Christoph Waltz, Diane Kruger, Eli Roth...

Redatelj: Quentin Tarantino

Scenarij: Quentin Tarantino

Studio: Universal Pictures, Weinstein Company

Trajanje: 153''

(zurnal.info)

Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek

Priča mi drug kako se žalio rođaku da se ne osjeća dobro u posljednje vrijeme. Depresije, kostobolje, plitak dah, probadanje po lijevoj strani, nemoć... Ovaj ga je odmah upitao kada je posljednji put zapjevao. Drug se zamislio i odgovorio: Ne pamtim. Nekad, prije rata... Meni se i pravdao. Šapće, ko krivac: Znaš kakva je situacija, nije mi do pjesme. Nema nikakvog razloga za nelagodu, sasvim ga razumijem, čestit je čovjek pa ne može pjevat po ovakvom vremenu.

Beogradski mali pijac

Uočio sam da je danas do pjesme samo neradnicima, probisvjetima i još gorim od takvih. Sjetite se Ratka Mladića kako mumla na kvaziruske romanse i stihovane prizore iz ratarske svakodnevnice. Teško je zaboraviti Dodika kako ispod šatre zabavlja glasače coverom hita Ne (x 5) dooolaazi ili onaj pornografski klip snimljen u njegovoj laktaškoj Rupi u zidu u kojem cijepa košulju uz lascivan turbo folk. Pamtimo i neuspješan nastup Dragana Davidovića na četničkom oproštaju. Njegovo atonalno brundanje mrzovoljno je prekinuo čak i tamošnji vojvoda. Slavko Jovičić Slavuj također ne može da se suzdrži od pjesme. Toliko mu je lijepo da na svoj blog smješta fotografije sa brojnih nastupa. Roditeljska pažnja za djecu, ali i sve osobe nervoznog želudca preporučuje se zbog fotografije na kojoj, blizu orgazmičkog vrhunca derta, spušta balav poljubac na obraz usplahirene Nede Ukraden. Inače, ako to nekog zaista može zanimati, Slavujeva omiljena pjesma je (na blogu je sam priznao, bez ikakve prisile, nije bio prisluškivan, niti ucjenjivan) : Beogradski mali pijac potopila Sava, mog dragana, eto tako, zabolela glava.

Federalni vlastodržci svoje pjevačke sposobnosti zasad uspješno skrivaju pred kamerama. Ne znam o čemu se radi, jer stage fright ne pokazuju čak ni tokom govora nad masovnim grobnicama. Nisam imao tu nesreću da prisustvujem njihovim dernecima, pa ne mogu da znam kakvi su im pjevački kvaliteti, ali imam dovoljno razloga za opravdanu sumnju da intimno uživaju u pjesmi. Recimo, niko me ne može ubijediti da reis ne zapjevuši na brojnim ummetima i mosušima kojim prisustvuje ili da ga u srce nije dirnula bar jedna pjesma na stadionskoj svadbi čiji je glamour dodatno pojačao svojim raskošnim džubetom. Zar je moguće da Nedžad Branković nema pjevačkih ispada? Njegov nasljednik ima DJ sklonosti pa tragom one narodne poslovice o jabuci i njenom stablu, nećemo mnogo pogriješiti ako pomislimo da oca i sina ne povezuju samo geni i sklonost ka traćenju tuđeg novca. Sumnjam i da je Tihić uspio potpuno odbacio svoje rockerske talente koje je gajio po lokalnim bendovima u Šamcu ili da Silajdžić može odoljeti vrelim ritmovima na romskim balovima koje inkognito posjećuje. Siguran sam da zapjevaju, teško mi je povjerovati da u grobnoj tišini mljackaju jagnjetinu i igraju skrivanja prstena u jet set kulama na Ciglanama i Ustikolini.

Iz grla nam slaba pjesma

Nekada nije bilo tako. Nekada je i pošten svijet znao zapjevati. Eto, recimo, sjećam se kako su moji roditelji sa svojim društvom obavezno pjevali za stolom, dok sam ja drijemao ispod njega. Nije to bio pojedinačan incident, neki posvećeni ritual tajnog pjevačkog društva, svi su pjevali, rodbina, kumovi, komšiluk... Čim nabodu prvu sudžuku na čačkalicu odmah neko počne prigodne stihove. Svako od njih imao je svoju omiljenu pjesmu, koja im je slikovito opisivala dotadašnji život, pa je pjesmom pogođeni predvodio dok su ga ostali podržavali s punim razumijevanjem. Pjevali su svuda i u svakoj prilici, često su im se pridruživali i slučajni gosti, prolaznici, pa i milicijske patrole. Pjevali su ko sretni.

Neuporedivo sa mojom situacijom. Ne pamtim kad sam posljednji put zapjevao. Najgore je to što i kada bi me uhvatila neobuzdana želja za pjesmom, živ ne znam šta bih zapjevao. Šta da pjevam? Možda neki refren iz kataloga prezimenjaka Damira Diplomtza, recimo: Nemoj brinut, samo šalji, u tri pičke materine, da naričemu uz Više se ne bojim na death disco Goribora, pjevam vesele terce na Frenkijevu pjesmu Ej, hodža džennet il džehennem, na kojem sam spisku da polako krenem, ili uvježbavam višeglasje sa Dubiozom uz Šuti i trpi. Kao što se možete i sami uvjeriti trenutni soundtrack mi je sve sam jad i čemer. Kriska i vriska. Ko u pjesmi Skroza: Kuća tijesna, čeljad bijesna, iz grla nam slaba pjesma.Gdje su melodije, šta je s harmonijama, kakva nepogoda odnese nam sevdisanje, kakav Grinch ukrade nam dernek?

Najgore je što mi se čini da stvari u skorije vrijeme neće na bolje, što ne mogu utješiti prijatelja. Sve mi govori da će se melodija u moj život vratiti kada i harmonija u društvo.

Dakle, u ponedeljak.

(Prigodne ilustracije uz ovaj tekst omogućio nam je Slavko Jovičić Slavuj, pa mu se ovom prilikom i zahvaljujemo.)

Poznati hrvatski glumac Vanja Drach umro je danas u 77. godini, nakon kratke i teške bolesti u zagrebačkoj Klinici za plućne bolnice Jordanovac.

Vanja Drach rođen je u Bošnjacima pokraj Vinkovaca 1932.

Diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 1956. Nakon završenog studija dvije godine glumi u Dramskom Kazalištu "Gavella", a potom prelazi u Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu.

Od 1975. kao slobodni umjetnik najviše nastupa u "Teatru u gostima", a povremeno u Teatru ITD te na Dubrovačkom ljetnom festivalu i Splitskom ljetu. Nakon pet godina vratio se u HNK.
Glumački talent potvrdio je u antičkim dramama, Shakespeareovim tragedijama i komedijama, Moliereovim komedijama te interpretacijama likova Miroslava Krleže.
Uz brojne značajne kazališne uloge Vanja Drach je odigrao više od dvadesetak uloga u igranim filmovima različitih žanrova (H-8, Careovo novo ruho, Godišnje doba, Za sreću je potrebno troje...) i televizijskim dramama i serijama (Kapelski kresovi, Nepokoreni grad, Gruntovčani, Lud, zbunjen, normalan...).

Desetljećima je surađivao i u dramskom programu Hrvatskog radija.

Dobitnik je nagrade "Tito Strozzi" (1994.) te nagrade "Vladimir Nazor" 2005. za životno djelo.

Pobjedom u Yerevanu reprezentacija BiH se učvrstila na drugom mjestu u grupi i došla na korak do plasmana u baraž.

Nogometaši BiH rutinski su došli do pobjede, a mogli su zabilježiti i ubjedljiviji trijumf s obzirom na veliki broj prilika, posebno u prvom poluvremenu.

BiH je došla u vodstvo u 6. minuti golom Ibričića, koji je iskoristio ubacivanje Vladavića i udarcem glavom pogodio gol.

Dvije minute kasnije Džeko je imao priliku, ali je šutirao direktno u golmana Kasparova, dok je u 15. minuti pogodio stativu.

U 30. minuti Ibričić je snažno šutirao s ivice šesnaesterca, ali se i ovoga puta istakao golman domaće ekipe.

Veliku priliku BiH je imala i u 33. minuti, kada je sudija Braamhaar dosudio penal nakon što je u šesnaestercu Armenije oboren Ibišević. No, Džeko je s bijele tačke poslao loptu preko gola.

U finišu poluvremena Armenija je preuzela inicijativu i napravila nekoliko prilika, ali nije bilo promjene rezultata.

U drugom poluvremenu, nakon ulaska Pjanića i Muslimovića, reprezentacija BiH je ponovo preuzela igru što joj se 'isplatilo' u 73. minuti. Džeko je izašao sam pred golmana Kasparova i nesebično uposlio usamljenog Muslimovića, kome nije bilo teško da sa dva metra postigne gol za konačnih 2:0.

Za reprezentaciju BiH u ovom meču nastupili su: Supić, Jahić, Nadarević, Spahić, Vladavić Rahimić, Salihović, Muratović (od 64. Pjanić), Ibričić (od 86. Bajramović), Ibišević (68. Muslimović) i Džeko.

U narednom kolu reprezentacija BiH 9. septembra u Zenici dočekuje Tursku.

(FENA)

Steven Green (24) iz Midlanda, Teksas, osuđen je za silovanje i ubojstvo 14-godišnje iračke djevojčice Abir Kasim al-Đanabi, te ubojstvo još tri člana njezine obitelj u selu Mahmudija, kod Bagdada 13. marta 2006. godine.

"Civilna porota u Kentucky nije mogla donijeti jednoglasnu odluku o smrtnoj kazni, pa je Green pošteđen smrtne kazne i automatski osuđen na doživotni zatvor", navodi se.

Četiri vojnika, koji su bili suučesnici prvooptuženom Greenu, služe kazne zatvora u rasponu od 27 mjeseci od 110 godina.

"Ono što je učinio optuženi je užasavajuće i neoprostivo", rekao je okružni sudac Thomas Russell kod izricanja kazne, potvrdivši da će Green provesti život iza rešetaka, bez prava na traženje oprosta.

(FENA)

Manifestacija promovira sve vrste dizajna: od grafičkog oblikovanja do produkt dizajna, od arhitekture do urbanističkog planiranja.

Organizirane su brojne izložbe, predavanja, radionice i okrugli stolovi na kojima će se obratiti pažnja na stanje umjetnosti u "Green" dizajnu te na probleme s kojima se

susreću produkt dizajneri, grafički dizajneri, arhitekte i projektanti u 21. vijeku.

Cilj manifestacije je poticanje novih razmišljanja na internacionalnoj razini kao suradnji koja će omogućiti više svraishodnih i "Green" dizajn rješenja te istaknuti značaj ove vrste dizajnerskog koncepta u budućnosti.

Manifestacija će trajati do 11. septembra, a organizatori su Udruženje NAUK (Asocijacija bh. naučnika u Nizozemskoj) i Udruženje likovnih umjetnika BiH zajedno s Ambasadom Nizozemske u BiH.

Ovaj događaj je velika prilika za ujedinjavanje snaga akademskog kluba BiH u Nizozemskoj i njihovih klega u BiH, smatraju organizatori.

(FENA)

Presuda je donesena na osnovu tužbe podnesene zbog Medojevićeva teksta objavljenog u Vijestima u kome je izrazio sumnju u pouzdanost novog partnera crnogorske vlade, javila je TV Vijesti u petak uvečer.

Medojević je, podsjeća se, u tekstu napisao kako postoji veliki rizik da kompanija MNSS s nepoznatim vlasnicima iz Holandije deponuje gotovinu od kriminalnih aktivnosti koje se samo formalno koriste za pokrivanje garancije.

Medojević je kazao i da je banka koja daje garanciju sigurna da Vlada nikada neće platiti tu garanciju.

Tekst je u dnevniku Vijesti objavljen 17. februara ove godine pod naslovom “Pranje novca umjesto specijalnih čelika”.

Kompanija MNSS je u tužbenom zahtjevu tražila obeštećenje od tuženih od 10 miliona eura, prenio je Tanjug.

(FENA)

Nezvanično se saznaje da je na brodu bila grupa od pedesetak bugarskih turista, prenosi B92.

Za sada se ne zna uzrok nesreće.

(FENA)

Tokom anketiranja o ovoj temi došlo se do podataka da muškarci (72,1 posto), više nego žene (68,5 posto), imaju povjerenja u druge ljude.

Međutim, nepovjerenje prema drugim ljudima preovladava bez obzira da li žive na selu ili u gradu.

Kada je u pitanju starosna dob, najveće nepovjerenje prema drugim ljudima je kod ispitanika starijih od 60 godina (72,6 posto) i ispitanika starosti između 30 i 44 godine (71,7 posto).

I obrazovanje utiče u velikoj mjeri na stepen povjerenja među stanovnicima RS-a, a s porastom obrazovanja opada procenat građana koji nemaju povjerenja u druge ljude.

Agencija “Prime communications” sprovela je ovo istraživanje stavova građana RS-a u 38 općina, u periodu od 30.maja do 7.juna ove godine za vlastite potrebe u okviru projekta „RS danas“.

Ukupno je anketirano 1.000 ispitanika tehnikom usmenog intervjua, na osnovu unaprijed pripremljenog upitnika.

Populacija reprezentovana istraživanjem je definisana kao opća populacija RS-a starija od 18 godina. Primjenjen je višeetapni stratifikovani slučajni uzorak ( moguća greška +/- 3 posto ).

(FENA)

Bocan-Harčenko je karijerni diplomat i ranije je bio na dužnosti specijalnog predstavnika ruskog MVP-a za Balkan i sudjelovao u radu Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira koji je pratio primjenu Dejtonskog sporazuma, podsjetila je agencija RIA Novosti.

Novoimenovani ambasador Rusije u BiH u Ministarstvu je bio i šef Odsjeka za zemlje bivše Jugoslavije a potom i zamjenik direktora u odjeljenjima za Evropu. Bio je također dugogodišnji ruski predstavnik u Kontakt-grupi i, uz diplomate SAD-a i Evropske unije, predstavnik u posredničkoj „trojki“ za rješavanje pitanja statusa Kosova.

Također je bio član ruske delegacije na mirovnim pregovorima u Daytonu i Mirovnoj konferenciji o BiH u Parizu, i učestvovao na brojnim međunarodnim forumima u okviru Kontakt-grupe i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju.

(FENA)

"Ostatak svog života posvetit ću tome da niti jedan drugi Australac ne bude izložen takvom kršenju vlastitih prava u pravnom postupku kao što sam to bio ja", kazao je Vasiljković, te dodao: "Hvala bogu da još uvijek postoje pošteni suci a njihova me jednoglasna odluka oslobodila", prenosi agencija dpa.

Australski savezni sud usvojio je u srijedu žalbu "kapetana Dragana", na odluku o izručenju Hrvatskoj, te do petka odgodio njegovo puštanje iz pritvora kako bi omogućio Hrvatskoj da razmotri hoće li se žaliti na tu odluku australskom visokom sudu.

Prema hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija Hrvatska je putem hrvatskog veleposlanstva u Australiji državnom tužiteljstvu dostavila sve materijale potrebne za žalbu protiv odluke o puštanju Dragana Vasiljkovića.

Kako u petak piše australski list Herald Sun, "savezni sud do trenutka odluke o puštanju Vasiljkovića iz pritvora nije primio nikakvu obavijest o hrvatskoj žalbi".

Suci su u srijedu zaključili da Vasiljković utemeljeno vjeruje da bi u Hrvatskoj mogao biti kažnjen ili zatvoren zbog svoje nacionalnosti ili političkog mišljenja.

Suci Geoffrey Flick, Neil McKerracher i Annabelle Bennett usvojili su njegovu žalbu rekavši da je Vasiljković pokazao da je utemeljeno vjerovanje da bi on mogao biti kažnjen ili zatvoren "zbog svoje nacionalnosti ili političkog mišljenja".

Osim toga, sudsko vijeće Saveznog suda presudilo je u Vasiljkovićevu korist zaključivši kako postoji "bitna ili realna šansa za pristranost" na njegovu štetu pred hrvatskim pravosuđem ako bude izručen Hrvatskoj.

"Bez obzira na to koliko bi mogli biti ozbiljni navodi zemlje koja traži njegovo izručenje, svaka osoba čije izručenje se traži ima pravo na pažljivu primjenu zakona prema činjenicama", piše Associated Press.

"Kapetan Dragan" uhićen je u Sydneyju kao australski državljanin Daniel Snedden 20. siječnja 2006. na temelju međunarodne tjeralice koju je za njim raspisala Hrvatska i od tada se nalazi u pritvoru. Dragan Vasiljković rođen je u Beogradu, a kao dijete se s roditeljima preselio u Australiju, odakle se 1991. vratio u Srbiju, kao paravojni zapovjednik. Ima dvojno srbijansko i australsko državljanstvo.

Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku tereti Vasiljkovića da je kao zapovjednik postrojbe za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojba, odnosno kao zapovjednik nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojba "Alfa", postupao protivno odredbama Ženevskih konvencija.

Osumnjičen je da je u lipnju i srpnju 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te u veljači 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i ubijao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Tereti ga se i da je kao zapovjednik postrojba za posebne namjene u srpnju 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske postrojbe JNA, izradio plan napada i zauzimanja glinske policijske postaje, prigradskog naselja Jukinca, te sela Gornjeg i Donjeg Viduševca.

Australski savezni sud u veljači je odbio Vasiljkovićevu žalbu na prvostupanjsku odluku područnog suda Novoga Južnog Walesa iz 2007. koji je utvrdio da je podoban za izručenje. Sudac Dennis Cowdroy tada je odbio žalbu utvrdivši kako nema zapreka njegovu izručenju.

Međunarodni sud za zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije (ICTY) smatra da je "kapetan Dragan" bio jedan od sudionika "zajedničkog kriminalnog pothvata", ali ICTY protiv njega nije podigao optužnicu.

(FENA)

Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima

Nisam gledao film Obični ljudi – niti ću ga gledati. Ovako glasi prva rečenica teksta Kapo iz Omarske Pavla Levija, osim naziva filma. U Levijevom tekstu riječ je o uratku Srđana Dragojevića Sveti Georgije ubiva aždahu (dio ovog filma je sniman u konclogoru Omarska), koji možete pročitati na e-novine.com. Film Obični ljudi Vladimira Perišića je ovogodišnji dobitnik nagrade Srce Sarajeva u konkurenciji regionalnog dugometražnog igranog filma, a nagradu mu je dodijelio ugledni međunarodni žiri na čelu sa proslavljenom glumicom Mirjanom Karanović. Tako bi nekako glasila rečenica iz agencijske vijesti.

KO NAS TO, BRE, ZAVADI?

O ovom filmu se pričalo još dok je trajao SFF. Sve što sam čuo o njemu, od ljudi u čiji ukus i um imam povjerenja više nego u filmsku kritičarku iz Oslobođenja, jeste to da nisam ni dobio želju da ga pogledam. Ili da ga pogledam i definitivno se uvjerim kako milo lice bradate Srbije, Boris Tadić, sa slatkorječivom demagogijom, pruža filmsku ruku pomirenja tzv. zaraćenim stranama.

Zatim su, kako je to normalno u demokratskom svijetu, uslijedile i negativne kritike ovog filma, da bi došle i reakcije na negativnu kritiku, te da bi se napravila sasvim lažna dilema oko toga da li je na pomolu novo viđenje ratne i postratne stvarnosti na prostorima bivše Jugoslavije, barem što se tiče filma. To je kritičar E-novina Vladan Petković suptilno i originalno nazvao: „novi tokovi“, i u istoimenom tekstu ustvrdio kako je odzvonilo previše jasnim, konkretnim filmovima tipa Ničija zemlja, Lepa sela, Snijeg, donekle Buick Riviera, i, posebno Grbavica, jer ti filmovi, po njemu, nisu mogli nanovo sagraditi famozne mostove među ljudima, jer su neobjektivni, manipulativni, ili optužuju drugu stranu, u ovom slučaju srpsku, ako izuzmemo Lepa sela lepo gore. U Običnim ljudima se pojavljuju samo dva nadimka, takođe gledalac ne zna ni vrijeme ni mjesto radnje, kada skupinu mladih bezimenih vojnika negdje odvedu, i oni izvrše neke masovne likvidacije nekih takođe bezimenih zatvorenika.

Film Lepa sela lepo gore spada u red najciničnijih filmova srpske produkcije devedesetih godina. Cinizam se odnosi na činjenicu da je sniman na zgarištima nesrpskih (ergo bošnjačkih) sela u okolini Višegrada, kojim su tada gospodarili braća Milan i Sredoje Lukić, poznati, između ostalog, po performansu za koji im je bilo potrebno stotinjak staraca, žena i djece Bošnjaka, i jedna kuća. Ostatak priče je poznat. Njen najbolji svjedok je, tada djevojka, Zehra Turjačanin, koja je gledala kako gore ljudska tijela. O zločinima braće iz Višegrada i o filmu koji je snimljen u njihovoj zoni genocida ne bi bilo dovoljno pola internetskog beskraja. Isto tako neko bi trebao Zehri sada objasniti, kako ona, zapravo, nije žrtva, već da su joj kosa, uši, i ostali dijelovi tijela izgorjeli zbog umjetničkog performansa, koji se desio da bi nastala književnost estetskog utopizma (urbano rečeno: ko nas to, bre, zavadi?) i, sada, novi tokovi filmske umjetnosti oličeni u pobjedničkom filmu Obični ljudi. Ako je i od umjetnika, previše je brate, previše.

Dovoljno se sjetiti etičkog autizma filmova Bure baruta, Rane, Do koske i sličnih urbano-gangsterskih sranja iz srpske produkcije u devedesetim. U knjizi Povijest jednog Nijemca Sebastian Hafner kaže kako se njemačka književnost u periodu od deset godina prije dolaska Hitlera na vlast, a i poslije, bavila poezijom o potocima, travama, lišću i svekolikoj idili prirode. Njemačka umjetnost tada nije imala nikakvog dodira sa stvarnošću. A njemačka stvarnost je bila sve samo ne idilična, sa stalnim previranjima, haosom, iz kojeg će Hitler, istrijebivši ljevičarski politički blok i građansku inteligenciju, mirno doći na vlast.

IZ KUĆE NAŠIH PREDAKA

Moram priznati da znam šta su radili mali, fini, smjerni, skrušeni, dobrohotni, za vrijeme mira tihi, nevidljivi porodični, i obični ljudi tokom posljednjih ratova na prostoru bivše zajedničke države. Oni su, obični ljudi, počinili množinu sistematskih zločina i gadosti od 1991. – 1999. Mali običan čovjek je postao zločinac, silovatelj, pljačkaš i palikuća. To je njegova funkcija u svakom ratu, nije to ništa novo na Balkanu. U Hitlerovoj Njemačkoj su upravo takvi ljudi iznijeli „teret“ holokausta na svojim leđima. Tako da mi se gade mali i obični ljudi. Spavači koji se bude jednom u životu da bi izvršili svoju zločinačku funkciju. Kao što mi se i gadi film sa istim nazivom. I kao što mi se gadi ono što je rekao režiser filma: da se radi o time&space laboratorijskom istraživanju zla. Film i režiser dolaze iz Srbije, koja se neće denacifikovati u desetinama narednih godina, a možda i nikad (žarko se nadam da sam u krivu). Samim tim ni stvari sa ove strane Drine neće biti nimalo bliže katarzi, i ponovnoj izgradnji povjerenja i suživota među ljudima. I baš ovakav film će još snažnije zakucati nejasne, nivelisane istine o ratu u BiH, davajući alibi svim gadovima, u njihovom uvjerenje, kako je fizičko tamanjenje Drugog bilo sasvim normalno, poželjno, ljudski obično, kao kad se đonom gnječe mravi.

Gurajući milione neriješenih ljudskih tragedija i neosvijetljenih sudbina iz prošlog rata pod tepih estetske prevlasti nad etičkom sadržinom umjetničkog djela (na planu dnevne politike to je stalna relativizacija zločina, poricanje genocida, zavjet šutnje itd.), stvaraju se uslovi za nove ratove, zločine i genocide. Dokaz u prilog tome jesu stvari koje komunisti nisu riješili nakon 2. svjetskog rata u Jugoslaviji, jer su za sve koristili metod čvrste ruke. A takav metod nikad ništa ne riješava, već akumulira reakciju, koja čeka svoj trenutak. To smo najbolje osjetili na svojoj koži. Sve te povampirene bradonje i ljude u crnom koji nisu izašli iz mitova i legendi, nego iz kuće prvog komšije, prijatelja, pobratima, 1992. u Bosni i Hercegovini. Iz kuće običnih ljudi. Sa licima koja nisu bezimena.