Ima tome nekoliko godina, sjetiće se i oni koji slabije pamte. Centar Sarajeva. Podne. Stotinjak „vjernika“ klanja namaz. Između rashodovanih automobila, nasred zapuštenog, improviziranog parkinga preko puta Narodnog pozorišta. Tu su kamere, novinari. Znatiželjni svijet zastaje i gleda „performans u podne“. Namaz je gotov, slijede izjave „vjernika“ da „na mjestu nekadašnje Hadži Kalinove džamije komunisti iz SDP-a neće graditi park“ već tu, eto, ima da se opet napravi džamija kakva je bila i postojala. Kako rekosmo, ima tome i četiri-pet godina.
Nekidan, šetajući ispred Narodnog pozorišta, zaustavim se na mjestu gdje se nekad nalazila „sveta Hadži Kalinova“, ili kako se već zvala, ta džamija. Prostor zarastao u smeće i neurednost, okružen neuglednom čeličnom ogradom sa jedne i parkiranim automobilima sa strane druge, prostor na kojem danas niko živ ne obavlja namaz ( uključujući kompletnu porodicu Švrakić i pripadajuću im mahalsku oligarhiju na čelu sa Mustafom Cerićem).
Tih, dakle, nekoliko stotina kvadratnih metara jada i bijede svjedoči o strogom centru glavnog grada države koja se još uvijek zove Bosna i Hercegovina. A u čemu je bila kvaka, šta je predstavljalo strašni problem pa da se jedna suštinski korisna, civilizacijski opravdana priča o urbanističkom uređenju najgrozomornijeg dijela centra Sarajeva pretvori u politički skandal e da bi potom sve opet bilo vraćeno na staro-na ono mračno parkiralište i poželjno mjesto za usputno zapišavanje baš onako kako javno mokre primitivci što sami sebe tituliraju „pravom sarajevskom rajom“ dok u Bazenima jecaju na pjevaljke i pevaljke, pevače i pjevače ?
„SDP-ova komunistička vlast“, naime, imala je čestitu namjeru da današnji ( i, da se ne lažemo, višedecenijski) „javni wc na otvorenom“ koji jedni zovu Prešernov, a „sarajevska raja“ Džamijski trg, pretvori u park za djecu i omladinu.
U tom je parku bilo predviđeno osvjetljenje, trava, klupe.., a mjesto gdje se nalaze temelji srušene džamije, po projektu „komunista iz SDP-a“ bilo bi propisno obilježeno kao vječno svjedočanstvo jednog nakaradnog sistema koji je u svom socrealističkom zanosu ponekad rušio i vjerske objekte da bi na tim mjestima gradio parkinge. I šta je u čitavoj priči bilo sporno?
Mislim, šta je sporno u tome što se vladajući SDP Općine Centar prije tradicionalnih zaštitnika muslimana poput SDA, Stranke za BiH, Zelenih beretki, Islamske zajednice, bogtepitaj koga, dosjetio da od javne pišaonice i „špricaonice“ u strogom centru glavnog grada izgradi park sa sjećanjem na davno porušenu džamiju?
E, jebajga, šta ima SDP da brine o muslimanima i muslimanskoj tradiciji! Koji je bio onom „vlahu s u čijoj se općini reis svako jutro nervozan budi“ pa da udari gdje su muslimani najtanji u ovom, „bliskoistočnom“, Sarajevu! „Kud baš na parking koji svjedoči o stradanju muslimana, otkud, eto, direktno na javni wc, u sridu, što bi Splićani kazali, Vi islamofobični komunistički skotovi“-kao da ih čujem dok nazor čitaju ove redove...
Bosna i Hercegovina se, naravno, gradi iz Sarajeva. Ako ćemo pravo, iz centra Sarajeva. Baš sa mjesta gdje su nacionalistički barbari svojevremeno zabranili izgradnju evropskog, civiliziranog parka na temeljima davno porušene džamije. Kako znamo, prošlo je od tada finih godina.
Danas od parka nema ništa, od onih stotinjak „vjernika-džamatlija-patriota“ sa početka ove priče još manje, ali parking i dalje postoji. I dalje se temeljito zapišava. Baš kao što i „zaštitnici svega muslimanskog“ zapišavaju naše živote i sve nas na silu (režimskim medijskim terorom prije svega) klevetnički proglašavaju islamofobima kojim, eto, smeta sjećanje na davno porušenu džamiju preko puta Narodnog pozorišta. A ustvari, jedino što civiliziranoj osobi, da ne kažemo civiliziranom Sarajliji, u čitavoj priči smeta jeste činjenica da na temeljima davno srušene džamije i danas drežde (hvala Hercegovini na ovome) parkirani automobili, šprice i neugledna željezna ograda. Iza koje više niko ne obavlja namaze u političke svrhe. U ime SDA, Stranke za BiH i svete Islamske zajednice. Sa Carom na čelu.
(zurnal.info)
„Mi se ne želimo miješati u politiku, samo tražimo naše četri zarađene plate i rješenje naših problema“, riječi su predstavnika sindikata vatrogasaca, koji je, u sklopu borbe za rješenje svojih problema odnosno u znak protesta zbog neusvajanja budžeta Grada, u saradnji sa radnicima gradske uprave, blokirao prometni put M17. I pritom se, za rješenje problema, obratio, kome drugom, nego – Visokom predstavniku.
Tako karakteristično za stanovnike ove zemlje, koji se ponašaju kao da su pali s Marsa. I ne shvataju osnovne pojmove.
Pa nije politika apstraktna kategorija, nevezana sa životom i namijenjena intelektualnom masturbiranju povlaštene kaste, nego upravo oblik društvene djelatnosti čiji je cilj rješavanje problema zajednice. Donošenje odluka koje će težiti zajedničkom dobru, kroz rješenja koja se smatraju racionalnim i ispravnim.
Upravo je kombinacija dva, na ovim prostorima zastrašujuće raširena, idiotska pogleda na tu čovjekovu naprostu nužnu djelatnost (moraš se baviti njome da se ona ne bi bavila tobom) i razlog zašto nam se zemlja, i mi u njoj, nalazimo u ovakvom stanju. Prvi je stav onih koji „ne žele da se bave politikom“, tzv. apolitičnost, čiji je rezultat da oblikovanje zajednice u kojoj živiš i odluke koje su obavezujuće i za tebe, vrše i donose drugi (prema svojim željama i interesima). Drugi je tretiranje politike kao neke vrste mitske borbe između „naših“ i „njihovih“, koja nema veze sa stvarnim, svakodnevnim životom, niti na njega treba da se odražava.
E, upravo takav mentalni sklop, građana ove zemlje, i stvara ovakvu vlast kakvu imamo i toj vlasti omogućava da radi šta god joj padne na pamet, bez elementarne odgovornosti i straha da će takvo ponašanje biti sankcionisano. Institucionalno (sudskim presudama ili gubitkom izbora) ili vaninstitucionalno (demonstracijama, barikadama, kamenom i molotovljevim koktelom).
Građani ove zemlje, naprosto, na izborima i ne biraju političare koji će rješavati njihove probleme. Oni između problema i politike, zapravo, kao što vidimo i iz ovog „vatrogasnog slučaja“ i ne vide vezu. Zato i imamo situaciju da se za rješenje svojih problema (bilo da se radi o platama, vizama, ljudskim pravima ili socijalnoj pomoći) obraćaju – Visokom predstavniku. Ili vladama Evropske unije, američkoj administraciji, Dalaj Lami... Svima, dakle, osim onima čiji je to zaista posao. I kojima je jedino logično da se obraćaju i od kojih imaju puno pravo nešto da zahtjevaju. Svojim političarima.
Ništa se, dakle, nije promijenilo. Od sredine devedesetih godina prošlog vijeka, odgovor tzv. bošnjačke politike na napade na pravo Bosne i Hercegovine na postojanje dosljedno je podizanje još viših ograda, kopanje dubljih i dužih šanaca, povlačenje u mrak iluzija o svojoj velikoj, sjajnoj i paćeničkoj istoriji – sve nove i nove dubine učahurenost.
Stvaranje bošnjačke države
Na sva zvona najavljivani bošnjački sabor zakazan za naredni septembar najgore je što se ovom narodu može dogoditi poslije Omarske, Dretelja i Srebrenice; nakon sabora pokolj kojem su bili podvrgnuti neće više biti nasrtaj bez presedana poslije Drugog svjetskog rata nego legitimni dio borbe za teritorijalni preustroj tri etničke zajednice u balkanskoj baruštini. Ništa se u motivima i razlozima od zadnjeg sabora nije promijenilo, ali možda hoće u ishodu.
Za razliku od prošlog, koji je – sada je to sasvim jasno – bio tek paravan za pokušaj Alije Izetbegovića da distribuira odgovornost za podjelu zemlje, najavljeni sabor nema političkog pokrovitelja. No, ovaj je pogubniji jer je njegova motivacija da, definirajući prvi put „donji prag bošnjačkih interesa“, na mentalnom planu – iako se organizatori zaklinju u BiH – odvoji dva koncepta: Bošnjake i BiH.
Reći da je BiH jedina domovina Bošnjaka isto je što i reći da se Zemlja okreće oko Sunca. Temeljiti bilo kakvu politiku na toj tvrdnji implicira da je time manje domovina Srbima i Hrvatima. Iz toga proizilazi da su Bošnjaci najodgovorniji za BiH. I da jedini način da Bošnjaci opstanu kao narod, a njihova jedina domovina kao zemlja, stvaranje bošnjačke države-nacije.
SANU vaskrse
Duboko vjerujem, siguran sam štaviše da je jedina svrha rata, tačnije elementarnog pokolja, silnih nevinih žrtava za onaj sloj društva koji sebe zove bošnjačkom inteligencijom i koji stoji iza organizacije sabora bila da metode SANU uskrsnu u svojoj poluinteligentnoj i samo-po-sebe-opasnoj bošnjačkoj varijanti.
Riječ je, zapravo, o pokušaju jedne temeljno korumpirane interesne skupine da se samovaspostavi kao nacionalna inteligencija. Centralno mjesto u toj i takvoj bošnjačkoj inteligenciji zauzima tip – u idealnotipskom, weberovskom smislu te riječi – moralno-intelektualne kurve koji je cijeli život oko politike, uvijek dovoljno blizu da dovikne ili došapne veliku riječ i dobije sve od sinekure do stana, ali odveć daleko da bi morao donijeti bilo kakvu odluku ili snositi odgovornost. On se voli igrati s narodom, kao kakav operetni diktator, vući crte po mapama, prebacivati zamišljene ešelone s jednog kraja mape na drugi – do posljednjeg sirotana koji je već odavno raspamećen da bi uopšte shvatio šta i u čije ime čini, prevaren tako mnogo puta da više ne vjeruje u bilo šta. On s narodom ne dijeli apsolutno ništa, s prezirom gleda na mase, zaboravlja da te velike riječi koje dovikuje kao nožem urezane prolaze kroz ljudske živote, uništavaju egzistencije. On je, ukratko, loš ljudski materijal.
Guske u magli
Za stanje u zemlji, ta je korumpirana, u duhovnu bijedu ogrezla skupina, dugoročno odgovornija i od organizovanog kriminala i od takozvane političke klase. Problem s tom skupinom koja sebi tepa da je „bošnjačka inteligencija“ je u tome uistinu ne dijeli iskustvo rata sa običnim pukom. Jer dok je inteligencija u proljeće 1992. raspravljala o ulozi JNA u napadu na zemlju, puk je istrijebljen sa pedeset posto BiH. Dok je inteligencija svoje potomstvo otpravljala put Mašrika i Magriba, Stanforda i Oxforda usput osvajajući kvadraturu u centralnim gradskim zonama dijela zemlje kojem je bilo suđeno da bude prosperitetno kontroliran, „obični“ očevi su pokopavali sinove jedince.
Nijedna ocjena istinskog dometa ovdašnje inteligencije ne čini se tako preciznom kao ocjena koju je Miroslav Krleža između dva rata iznio o tadašnjoj „intelektulnoj kremi“ u Hrvata: „Izvan diskusije je da se naša intelektualna krema vrzla oko stvari i bila nošena događajima, bez uvjerenja, bez volje, bez znanja, bez programa i bez nekog naročitog dara. Jer da je bilo u ljudima ovog vremena bilo kakvog, samo za milimetar iznad stvarnosti uzvišenog stepena svijesti, prirodno je da bi se (....) bio morao pojaviti otpor, izrazitiji i programatski jasniji (...) da se (...) mase ne bi našle (...) kao guske u magli“.
Današnja „bošnjačka inteligencija“ – navodnici su tu, jer niti je bošnjačka, niti je inteligencija – neopozivo i bez uzmicanja želi definisati „bošnjaštvo“. Pritom, jedine ozbiljne reference za to su im da, dok iz papuča i kućnih mantila posluju s ekstraprofitom i proizvode generacije konformista, „vole i brinu za svoj narod“ koji gladuje.
Na stranu moralni kretenizam same ideje da Oni određuju ko smo mi, Bošnjaci, šta nas čini time što jesmo i kada to prestajemo biti; njihovo je bošnjaštvo deset ili petnaest familija, gomila tobože plavokrvnih, pet kafana u Sarajevu, tri turbeta, dva dovišta, potomstva kojem je garantovano ljudsko pravo na katedru – nasljedno i poznato samo u BiH – i bataljon tetki i daidžinca koje pamte i prenose u kojem se koljenu tačno pravio najbolji kadaif, svijet nezasluženih privilegija, duhovne bijede, moralne korupcije i posvemašnjeg ljudskog i intelektualnog kukavičluka.
Ako treba biti definisano na neki način, onda molim lijepo – i ako mogu opet da se pozovem na Krležu – da „znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svom naporu, potisnuti i nepriznati, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni“.
U ovom trenutku nijedno drugo bošnjaštvo, nakon dvije najteže decenije u modernoj istoriji, nema apsolutno nikakva smisla.
Album Trout Mask Replica snimljen je za samo jedan dan, u jednom pokušaju. Pripreman je devet mjeseci, tokom kojih su muzičari bili izloženi psihičkoj torturi Captaina Beefhearta, koji im je oduzeo identitete, tukao ih, uskraćivao im hranu i zabranjivao spavanje. Muzičare je potpuno opčinio karizmatični vođa, činilo im se da može učiniti da predmeti lete. Bez obzira na sva čudesa kojima nas je, Bogu hvala, obradovala historija popularne muzike, od kako su 1969. godine Captain Beefheart & His Magic Band snimili kultni vinil Trout Mask Replica i danas je teško pronaći ploču koja se može uporediti s njom. Taj dupli album još uvijek je začuđujuće svjež, čudan, uznemirujući i nema sumnje takav će i ostati. Teško je povjerovati da je nastao u ljeto ljubavi, previše je u njemu tjeskobe i ironije koja bi svojom kiselinom spržila svaki cvijetni vijenac. Ipak, ima i takvih koji u njegovoj psihotičnoj atmosferi uspijevaju pronaći erotičnost, poput Courtney Love koja je tvrdila da je Trout Mask Replica bio omiljeni soundtrack za vođenje ljubavi sa Kurtom.
Kritičari, primorani da albumima pronalaze odrednice, obično za Trout Mask Replica tvrde da se radi o eksperimentalnom rocku, što obično znači da ne znaju kako da ga definiraju. Svega tu ima, psihodelije, garažnog rocka, bluesa, soula, jazza... Svi ti sastojci nasumično su izmiješani, povremeno ispliva neki od njih, ali biva ugušen prije nego što se uspije razviti.
Uzbudljivo je iskustvo ponovo slušati muziku koju čuva riboliki čovjek. Trout Mask Replica teško se skida sa police. Potrebno je pronaći razloge za suočavanje s njim, jer nije to opuštajuće, neobavezno druženje. To je gost koji diktira ritam večeri, nameće vlastite teme i insistira na njima, bez obzira koliko bile neugodne. Nema ćaskanja u tom druženju, svaka gesta je važna, sve do kraja. Slušanje se nikada ne prekida, jer nema hit singlova. Ovaj gost ignoriše tajne signale domaćina i odlazi tek kada sam poželi.
Okrutne igre
Dakle, slušanje albuma je intenzivno, zanimljivo iskustvo, a uzbudljiva je i priča o njegovom nastanku. Snimljen je u samo jednom danu u aprilu 1969. godine, u lokalnom studiju u Glendaleu, Californija, u kojem su do tada uglavnom snimali gospel horovi. Producent albuma bio je Frank Zappa, genijalni čudak koji je pokušavao usmjeriti muzičare i protumačiti vizije njihovog vođe. Bio je to potpuno slobodan session, snimljen u jednom pokušaju. Gitarist Zoot Horn Rollo, pravog imena Bill Harkleroad, tridesetak godina poslije ovako je opisao snimanje:
- Sve je bilo kao čudan san. Dok sam svirao, činilo mi se da muzika postaje organsko biće… Da li smo to mogli uraditi bolje? Apsolutno. Ali, to je to. Zamrznuta slika u vremenu.
Svi preživjeli tvorci ovog albuma imaju tjeskobne uspomene na njega. Upoređuju ga sa snom, čak i noćnom morom. Bubnjar Drumbo (John French) izjavljivao je da mu je Trout Mask Replica izazvao jake mentalne smetnje i da ga zbog toga nije mogao slušati čitavih trideset godina. Basista Rockette Morton (Mark Boston) kaže da je ploča stvarana u iznimno visokoj kreativnoj saradnji, ali dodaje da se Captain Beefheart mnogo igrao sa njima. Bile su to mentalne igre, često okrutne…
Snimanje albuma trajalo je samo jedan dan, ali pjesme su pripremane punih devet mjeseci u atmosferi koju članovi benda danas najčešće opisuju kao sablasnu.
Niti jedan od njih nije bio stariji od 20 godina kada ih je Don Van Vliet (Captain Beefheart) uselio u iznajmljenu kuću na Woodland Hillsu i tamo ih držao punih devet mjeseci. Svako je dobio novi identitet – ime i način odijevanja, sve po bizarnom uskusu karizmatičnog kapelnika. Novinar magazina Uncut David Cavanagh prije dvije godine pokušao je rekonstruirati šta se dešavalo tokom tog vremena i zaključio:
- Van Vliet je vladao čeličnom rukom. Muzičari su vježbali
svaki dan, po cijeli dan i trpili dugačke periode bez hrane i spavanja.
Dan je obično počinjao tako što je Beefheart u rano jutro okupljao muzičare u dnevnoj sobi. Sjedao je za piano i počinjao svirku koja je često bila tek sumanuti ples prstiju po klavijaturi. Nervozno je tražio što neobičnije zvukove, najčešće sasvim atonalne. Bubnjar Drumbo sjedio je prekoputa njega i pokušavao da na notnom papiru zapiše bijesne nalete inspiracije. Ostali članovi benda sjedili su iza Kapetanovih leđa i trudili se da na licima održavaju grimase oduševljenje jer su na klaviru bila postavljena ogledala pa ih je guru mogao neprestano kontrolirati. Nakon što pijanista izađe iz prostorije, muzičari su uzimali instrumente i pokušavali ponoviti zadatu temu. Svirali su sami, bez prestanka, danima, s vrlo malim pauzama, bez hrane i spavanja, sve dok Beefheart ne bi ušao u sobu i rekao da je bilo dosta.
Jači od Mansona
Drumbo, ili John French bio je najbližio Kapetanov saradnik. Imao je 19 godina kada je snimao album. U maju 2007. godine pokušao je da objasni zašto su trpili strahovladu, zašto niko od njih punih devet mjeseci nije smio napustiti kuću, zašto su pogazili vlastite ličnosti i slijepo slijedili svako, pa i najbizarnije naređenje vođe. Drumbo je Beefhearta uporedio sa Charlesom Mansonom. Prema njegovim riječima čudni muzičar bio je mentalno neuporedivo jači od serijskog ubice i vođe kulta.
- Don je bio mnogo moćnija ličnost od Mansona. Naravno, govorimo o manipulaciji, ne o ubistvima… Gledao sam Mansona kako priča na televiziji i znam da on ne bi mogao držati svijeću Donu. Njemu bih mogao reći da se jebe… Manson je u sebi imao teatralnosti, a Don je imao pravu moć. S njim smo ulazili u nekakvo natprirodno područje. Znam da sam nekoliko puta vidio kako predmeti lebde po sobi .
Svake večeri, bend je morao prisustvovati razgovorima, koji su se samo tako zvali, a njihova suština bila je, kako sada kažu, čisto ispiranje mozga. Don je imao svoje beskrajne monologe, predavanja o svim mogućim stvarima, a svako protivljenje ili pokušaj dijaloga prekidao je, često i nasilno.
Rockette Morton (Mark Boston) jedne večeri pokušao je pobjeći iz kuće i telefonirati svojoj porodici. Sakrio je odjeću u grmlju u dvorištu, ali kada ju je te noći pokušao pokupiti, Don ga je sačekao u sjeni i vratio u kuću na razgovor. Danas se više ne sjeća detalja razgovora, ali zna da je to bio njegov posljednji pokušaj.
Svi mladići iz benda bili su mladi, željni provoda. Prije ulaska u kuću smatrali su da će to biti period prepun uživanja – različitih djevojaka i još uzbudljivijih droga. Jer, Don je bio već prihvaćena zvijezda, njegov album Safe As Milk bio je izuzetno cijenjen u krugovima muzičkih sladokusaca. Sve dok nisu ušli u kuću zabavljala ih je Donova ekscentričnost. Jednom je kontroli na aerodromu Heathrow sasvim ozbiljno rekao da su oni izbjeglice iz 25. vijeka, a za svoj foto aparat tvrdio je da je član benda. Prije nego što se pridružio Magic Bandu, gitarist Harkleroad bio je član LSD kulta Timothy Learyja.
- Imao sam 19 godina, bio totalno odvojen od porodice i mozak mi je bio potpuno ispran od droge. Kada sam napuštao Learyja mislio sam da ću se napokon otresti gurua, ali samo sam prešao u ruke drugoga.
Najjači uticaj Beefheart je imao na Antennae Jimmy Semensa (Jeff Cotton). Don je u njemu vidio svoju dvorsku ludu koja ga je tokom večeri zabavljala recitacijama pjesama, ali s piskavim glasom nalik na junake crtanih filmova. Vremenom, Kapetan je tražio od njega da neprestano tako govori. S obzirom da je Cotton bio smatran za velikog zavodnika, guru mu je naredio da nosi haljine. Odmah nakon snimanja albuma Cotton je napustio bend. Imao je nekoliko slomljenih rebara, pretpostavlja se rezultata razgovora s guruom. Danas je svećenik koji odbija čak i pominjanje svoje prošlosti.
Dokaz genijalnosti
Nakon svojih, kako se činilo, sasvim nasumičnih udaranja po klavijaturama, Don je izlazio iz prostorije i nije znao šta su muzičari učinili sa predloškom. Nikada nije prisustvovao probama, niti je vježbao s bendom. Zbog toga su svi bili šokirani lakoćom s kojom je snimio vokale u studiju. Odbio je i slušalice, pa ni na koji način nije mogao čuti muziku uz koju mora da pjeva. Ipak, on je svih 28 pjesama otpjevao u savršenom ritmu, niti jednom nije promašio melodiju a svaku pauzu ili promjenu ritma dočekao je sa izuzetnom preciznošću. Svi su bili šokirani, čak i Frank Zappa…
- Ako nam je ikada trebao dokaz da je Don genije, tada smo ga dobili – poslije je izjavljivao.
Nesumnjivo da je Don bio genije, ali i nasilnik, manipulator i škrtac. Niti jedan član benda nije dobio ni paru od tantijema, sve zasluge ali i sav novac, prema ugovoru, pripisivani su guruu.
Članovi Magičnog benda do danas nisu međusobno razgovarali o iskustvu u kući na Woodland Hillsu.
- Strah, sve te psihološke igre… Sve je to stvorilo izvjesnu distancu među nama, iako imamo toliko zajedničkog iskustva – izjavio je Harkleroad za Uncut, a njegov kolega Boston je u svom mailu napisao:
- Don je bio veličanstvena svinja, ali ga još uvijek poštujem. Pokušao je da ode tamo gdje nikada niko prije nas nije bio. Mislim da smo zajedno uspjeli u tome.
Nakon snimanja albuma, Dona nisu mnogo zanimali mentalni problemi muzičara. Za njega je to bila samo još jedna od postava Magic Banda. Više ga je brinulo mentalno stanje biljaka u dvorištu kuće. Pozivao je da ljekari ispitaju stanje stabala, jer se plašio da ih je istraumirala glasna muzika.
Captain Beefheart danas živi potpuno povučeno u pustinji Mohave. Kažu da je usamljen i da svo vrijeme provodi u slikanju. Članovi njegovog benda nisu ga vidjeli više od 30 godina.
Sjećam se kao da je bilo danas kad' je Šesenam Ćosić prišao do nas. U ruci mu ništa, a na glavi šešir. Pokaz'o je da mu je dosta i mene i „60 minuta“. I kaz'o da „nije ni vrijeme ni mjesto“ da pred zgradom Kantonalnog tužilaštva Tuzla, u svojstvu glavnog tužioca, u 8 ujutro, govori o kriminalu.
Koji dan prije sličnu sam „sačekušu“ napravio i vidno pripitom komesaru Nedimu Mutapčiću. Pitanje isto: zbog čega ne reaguje na mafijaške obračune u Tuzli. Odgovor njegov bijaše: Tuzla mafije nema.
Istoga dana, na istome mjestu, kolega Emir Hrnčić je uperio kameru prema ministru unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona Seadu Omerbegoviću.
„Želim da poručim građanima Tuzle da se ne sekiraju. Sigurnosna situacija u Kantonu je najbolja u državi, ako ne i u regiji“, saopćio je Omerbegović, ministar policije optužen za krivična djela.
Rat mafija
I prošlo je od tada pola godine. Jasenka Hajdarhodžića više nema. I Zehhmir Kahrić je na drugom svijetu. Damiru Mehiću Bibiju fali pola organa. Ivica Kantor je na ivici života. Kristijan Botić, također. Beriz Kabilović je na štakama. Građani Tuzle u strahu. A Sead Omerbegović, Šesenam Ćosić i Nedim Mutapčić još su na svojim funkcijama. Mada bi u svakoj normalnoj državi bili smijenjeni drugog dana po postavljenju. Evo zbog čega.
Sjećate li se prošlogodišnje pucnjave u tuzlanskom naselju Slavinovići? Ma, morate se sjetiti izrešetanog audija Q7? E, baš te decembarske noći u Tuzli je zvanično počeo rat mafijaških skupina kojih, po komesaru Mutapčiću, „u Tuzli nema“. Krv je ubrzo ponovo pala. U diskoteci Paša stradao je Kritstijan Botić. Potom su pred Romom pucala deseterica, a onda je pred Domom mladih izrešetan Ivica Kantor. U međuvremenu je bilo i manje bitnih incidenata likova bitnih za ovu priču.
Za rat je, rekao bi rahmetli Predsjednik, potrebno dvoje. I u Tuzli, analogno, za rat mafije moraju postojati dvije strane.
Prva su strana svi oni koji kao svog uzora vide rahmetli Ramiza Delalića Ćelu ili njemu bliske Fikreta Kajevića, Bahriju Kačapora ili, za Tuzlu bitno, Tasima Kučevića. Ta prva strana, logično, ruča u Beharu (restoran Rasima Kučevića) i izlazi u Romu (diskoteka Hasima Kučevića). Dive se mišićima i debelom dosjeu Merseda Hadžića i s pažnjom slušaju priče o holandskim pucnjavama i pljačkama Estina Habibovića Šakala. Na toj su strani – ubice dječijeg lica: Amir Avdić, Osman Vantić, Irfan Smajić, Kemal Selimović, izvjesni Kuba i Mire, Edis Halilović, Radenko Bogdanović...
Uzor drugoj strani je stari kriminalizirani Vuk - Naser Orić. Svi njegovi sljedbenici ručaju u Royalu (objekat Besnika Ismailija) i izlaze u diskoteku Priviledž u hotelu Tuzla. Angažovani su, legalno ili ilegalno, u zaštitarskim agencijama Flek (Amir Mehić) i BH SIGURNOST (Smajo Mandžić). Na toj su strani: Damir Mehić Bibi, Safet i Selver Salimović, Ademir Peleš, Beriz Kabilović, Vehid i Vahid Fejzić i drugi koji slušaju upute Orića, Mehića, Besnika i Mandžića.
I prva i druga strana imaju svoje zaštitnike u MUP-u Tuzlanskog kantona, odnosno Kantonalnom tužilaštvu Tuzla.
Osam mjeseci skrivanja
Sve ove tvrdnje mogu se dokazati kroz njihove obračune, optužnice i fotografije.
Počet ću sa pucnjavom u sarajevskom objektu Inkognito. U Fatmira Mujaja, inače pratioca Nasera Orića i Nasera Kelmendija pucali su, između ostalih, Osman Vantić i Mersed Hadžić Švicarac. Vantić se nakndano predao, a Švicarac se, zahvaljujući svojim vezama u MUP-u Tuzlanskog kantona izvjesno vrijeme skrivao u Tuzli. Hadžićev stan je, zanimljivo, pretresen tek pet dana nakon pucnjave i to tek nakon što mu je Davor Blagojević, dežurni operativni MUP-a TK predložio da se iz Tuzle premjesti u njegovu kuću Bijeljinu. Blagojevićeva kuća u Bijeljini naknadno je pretresena, ali ništa nije pronađeno. Inače, inspektor Davor Blagojević veoma je blizak porodici Kučević, a do prije dvije godine je, uporedo sa policijskim poslom, obavljao i zaštitarske poslove u objektu Roma koja je u vlasništvu brata Hasima Kučevića, brata Kučevića. Inače, fotografija Davora Blagojevića nastala je na dženazi Rasima Kučevića, također brata Tasimovog.
No, vratimo se Mersedu Hadžiću koji se već 8 mjeseci uspješno skriva u Tuzli i okolini, što svjedoče i fotografije na kojima Hadžić pokazuje svoje rane zadobivene u pucnjavi u Inkognitu.
Da Hadžić i prilikom skrivanja ima utjecaja unutar svoje kriminalne skupine, dokazuje činjenica da je upravo on naredio Irfanu Smajiću, Kemalu Selimoviću, Amiru Avdiću, te Kubi i još jednoj osobi da u decembru prošle godine likvidiraju Damira Mehića Bibija, (također Orićevog prijatelja), čiji je brat Amir Mehić vlasnik već pominjane zaštitarske agencije Flek. U pucnjavi u naselju Slavinovići Mehić je zadobio teške povrede, dok je njegov prijatelj Jasenko Hajdarhodžić smrtno stradao. Dan nakon pucnjave, pripadnici zaštitarske agencije Flek proglasili su svojevrstan dan žalosti, te su zabranili proslavu Bajrama u skoro svim ugostiteljskim objektima u Tuzli. Muzika se te noći jedino mogla čuti u Kučevićevoj Romi, jer Bibijevi i Hajdarhodžićevi prijatelji nisu imali dovoljno hrabrosti da pokucaju na vrata opasne braće Kučević koji u tom periodu imaju apsolutnu zaštitu ministra unutrašnjih poslova Seada Omerbegovića te njegovok kriminaliziranog rođaka i inspektora Vahidina Omerbegovića. Svega petnaest dana nakon toga, u diskoteci Paša također je pala krv. Edis Halilović, pirijeklom iz Sandžaka, ispalio je nekoliko hitaca u Kristijana Botića koji je te noći bio u društvu Besnika Ismailija, također prijatelja Nasera Orića. Halilović je, nakon pucnjave, pobjegao u Srbiju, dok su se ljekari borili za Botićev život. Kristijan Botić je, inače, odležao desetogodišnju kaznu zbog ubistva Đanija Perčića, a saučesnik u tom djelu bio mu je Samir Mehić, drugi brat vlasnika Fleka Amira Mehića. Na nastavak se, međutim, nije čekalo dugo.
Bolesni umovi
U čuvenom šamaru Tasima Kučevića, Orićevi puleni vidjeli su svoju šansu za potpuno preuzimanje Tuzle. Naime, zbog zgražavanja javnosti, čelnici MUP-a Tuzlanskog kantona više nisu smjeli otvoreno podržavati porodicu Kučević, pa su Orićevi, odnosno Mehićevi prijatelji, krenuli u akciju. U petak, 28. juna, u izlaznoj noći, sa fantomkama i automatskom puškom Beriz Kabilović iz Srebrenice (koje li slučajnosti) i njegovi drugovi pokucali su na službeni ulaz Kučevićeve Rome. Povod za akciju je bio navodni dug Tasima Kučevića prema Fadilu Blaci, šuri Nasera Kelmendija. Kučeviću su, naravno, na vatru uzvratili vatrom. Beriz Kabilović je ranjen, a njegov prijatelj Zehmir Kahrić je prilikom bjekstva sa mjesta događaja zadobio povrede koje su ga koštale života. Dežurna tužiteljica te noći bila je Jasminka Djedović, nevjenčana supruga Ize Tankića. Na uviđaj je izašla tek šest sati nakon pucnjave. Pretres objekta nije radila, a vještačenje parafinskom rukavicom naredila je devet sati nakon pucnjave. Tragovi baruta, naravno, tada nisu pronađeni. Oružje iz kojeg je pucano nije pronađeno. Predmet je, dakle, propao. Ali da nevjenčana supruga „uglednog“ Tankića ne bi bila odgovorna za nerad, predmet je dva dana kasnije, nakon što je Izo pozvao Šesenama Ćosića, predat tužitelju Emiru Ibrahimoviću. Od tada je uhapšeno devet osoba, među kojima i vlasnik Rome Hasim Kučević, ali predmet je, s obzirom na dokaze koje nije prikupila nesposobna Jasminka Djedović, na rubu propasti. Dakle, vrlo je izvjesno da će za desetak dana na slobodu biti pušten i Vahid Fejzić, čiji je brat Vehid prošle sedmice prijetio smrću sudiji Općinskog suda u Tuzli Enesu Haliloviću, koji je, podsjećamo, prije skoro pet mjeseci odbio pritvoriti braću Fejzić zbog krivičnih djela nasilničko ponašanje i nanošenje teških tjelesnih povreda. A da su Fejzići bolesni umovi pokazalo se prošloga petka kada je Vehid ispred Doma mladih u Tuzli izrešetao Ivicu Kantora, šefa objezbjeđenja Panonskog jezera u Tuzli. I to istom puškom koju Tankićeva nevjenčana supruga nije našla nakon pucnjave u Romi. Nakon pucnjave pred Domom mladih, istražni su organi počeli nagađati o čemu se, uistinu, radi.
Zatvaranje Panonskog jezera
Naime, zaštitarska agencija Flek zadužena je za sigurnost u diskoteci Priviledž u Hotelu Tuzla. Kako je diskoteka bila slabo posjećena, nužno je bilo stvoriti nesigurnost na mjestima gdje je posao „dobro išao“. Stoga su pucnjave izazvane ispred Rome, ali i Panonike i Doma mladih Tuzla, gdje se okuplja najveći broj mladih Tuzlaka. Da su Mehići (čitaj: Damir Mehić Bibi) skloni reketiranju pokazuju i optužnice protiv njih koje su godinama sklanjane po ladicama Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Naime, prije više od godinu, tačnije 29. juna 2008. godine, oko 20 sati, zajedno sa Ademirom Pelešom, Jasenkom Hajdarhodžićem i Safetom Salimovićem (prijatelj Nasera Orića, pogledaj fotografiiju) Damir Mehić Bibi je provalio u prostorije preduzeća ELTA MT otjeravši pritom uposlenike zaštitarske firme Fitob, čime je počinio krivična djela: ugrožavanje sigurnosti i samovlašće. Optužnica je podignuta krajem prošle godine i to na dan kada je Mehić ranjen. Suđenje nikad nije okončano. Treba napomenuti da su Mehići veoma bliski ljudima iz tuzlanske SDA. Tako se, naime, Damir Mehić Bibi često može vidjeti u društvu sa sinovima Saliha Šabovića, vlasnika firme GIPROM koja je jedan od glavnih finansijera tuzlanske SDA, dok je njegov također osuđivani brat Samir Mehić godinama bio sparing partner Salku Zildžiću, kick boxeru i poslaniku SDA u Skupštini Tuzlanskog kantona. Zildžić je, inače, veoma blizak Salku Bukvareviću, desnokrilnom predsjedniu SDA Tuzla, koji je u kampanju za načelnika obećao zatvaranje Panonskog jezera u Tuzli na kojem je, koje li slučajnosti, Vehid Fejzić počeo sukob sa Ivicom Kantorom i direktorom Panonike, Maidom Porobićem koji je smrt izbjegao za pet centimetara.
Sve je ovo poznato i samom policijskom komesaru Nedimu Mutapčiću koji nema hrabrosti da su suprostavi braći Mehić. Naprotiv, Mutapčićev dugogodišnji vozač, a sada član komisije za procjenu sigurnosti, Suad Ganić, zaštitarskoj agenciji Flek omogućava zaradu tako što utvrdi da za obezbjeđenje neke manifestacije treba mnogo veći broj od stvarnog broja zaštitara.
U pitanju je, dakle, organizirani kriminal protiv kojeg bi se Šesenam Ćosić, Sead Omerbegović i Nedim Mutapčić morali boriti. A ne bore se. Ustvari, oni ga pomažu.
(zurnal.info)
Samir Šestan: Bilo jednom u Muslimaniji
„Dosta smo se mi prilagođavali njima. Nek se oni sad malo prilagođavaju nama.“, jedan je, u nizu, jalijaških verbalnih ispada aktuelnog Reisa, namijenjen primitivizaciji vlastitog stada i podsticanju najnižih osjećaja u njemu, koji su propagandisti Islamske zajednice, očito, shvatili krajnje ozbiljno. I krenuli u lov, na one nesklone „prilagođavanju“. Koji misle da im demokratija dopušta da se kritički osvrću i na riječi i djela „vrhovnog duhovnog autoriteta muslimana u BiH“, kako čelni čovjek Islamske zajednice BiH voli da ga se naziva.
Njegovanje tradicije
Nakon pojedinih novinara i kompletnih medija, poznatih po kritičkom pristupu našoj stvarnosti, koje je prljava kampanja čelnika Islamske zajednice i njihove optužbe za islamofobiju, dovela do opsadnog stanja i 24-eročasovne policijske zaštite, zbog prijetnji smrću, koje su dobijali od fanatika, s kojim je IZ koketirala i od njih (i njihovih prijetnji) se nikad ogradila nije, na red je došao još jedan pripadnik „kršćanske“ manjine u Sarajevu kome treba pokazati čuvenu bošnjačko-muslimansku „toleranciju“. I začepiti mu usta.
Tradicija bošnjačko-muslimanskog obračunavanja sa bh intelektualcima, književnicima i uopšte ljudskim vrijednostima ove zemlje, koji ne pripadaju „muslimanskom kulturno-povjesnom krugu“ krenula je, inače, sa poratnim napadom tadašnjeg SDA-ovog mlađahnog polit-komesara, a sada već postarijeg antisekulariste, ideologa ekstremista i zagovornika islamske diktature u BiH, Džemaludina Latića, na nikog drugog do legendu intelektualnog otpora fašističkom agresoru, i moralnu gromadu, pjesnika Marka Vešovića. Vremenom su se na meti našli gotovo svi, pogotovo oni koji su se u nekom trenutku usudili kritički (pored redovnog seciranja „svojih“) osvrnuti i na neku pojavu unutar bošnjačko-muslimanskog korpusa. Ali, nikad dosad napad, i ozbiljna prijetnja u njegovoj pozadini, nije imao tako jasan vjerski karakter.
Željko Ivanković, pisac, književni kritičar, esejist i kolumnist, po drugi put u vrlo kratkom periodu našao se na meti, kritičkom duhu nesklonih, „branilaca islama“. Nakon skandalozne fetve iranske ambasade, koja samo zahvaljujući činjenici da BiH zapravo i nije država, nije u kompletu spakovana i prvim avionom poslana u... mjesto odakle su došli, ovih dana je, sa stranica tiskovine poznate po egzekucijama i organizovanju progona i premlaćivanja manjina i ugrožavanju ljudskih prava, stigla javna optužnica, protiv Ivankovića, s (neizrečenom ali krajnje jasnom) ponudom „nepoznatom čitaocu“, ili grupi njih, da presudu donesu sami.
Peace, brothers
Na Ivankovića se, zbog kritičke reakcije, i nabrajanja niza stupidarija aktuelnog vršioca dužnosti Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH (s akcentiranjem veličanja otomanskog osvajača, Sultana Mehmeda II El Fatiha), i kratkog časa istorije, održanog u tom kontekstu, sručila odista zavidna količina uvreda i optužbi.
Njegovo spominjanje istorijskih fakata (kojim se suprotstavio Reisovom tretiranju, u najmanju ruku, kontroverznih istorijskih ličnosti, sa kompleksnom biografijom – bezgrešnim svecima) proglašeno je „najbezočnijim lažima koje kao da su iskočile iz kosovskog mita o krvoločnim Turcima ili izvještaja kakvog papinskog uhode“, „napadom na islam“, „nizom uvreda na račun islamske tradicije i uopće uglednika“, turkofobijom i islamofobijom.
Ivanković je nazvan (i) inkvizitorom, koji je - tvrdnjom da je Mehmed II bio zavojevač, rušitelj Bosanskoga kraljevstva, zatirač, okupator, zlotvor(...), a Gazi Husrev-beg „otimač imanja bogatijim katolicima koji su odbijali uzeti islam, pa je iz tih i sličnih "gazijskih djela" (ideološkoga terora i notorne pljačke!) stvarao vakufe i tako silom, mačem, širio islam” - „na krajnje neprimjeren način pokušao problematizirati dolazak islama na prostore BiH“ (iako svi znamo da su ga donijele rode, je li? drito sa Woodstocka). Njegovo pisanje stavljeno je u kontekst „pljuvanja po islamu poznatog još iz doba križarskih ratova“.
Cerić, koji svaku kritiku konkretnih, moralno i zakonski nedopustivih, djela, pojedinaca iz Islamske zajednice (kao što je svojevremeni slučaj pedofilije u Gluhoj Bukovici), naziva islamofobijom i huška ubice na novinare, proglašava se promotorom tolerancije, a Ivankovićevo navođenje istorijskih fakata i Cerićevih javnih izjava – notornim podvalama.
Raspisivači javne potjernice za Ivankovićem, pripadaju, kao i Reis, paralelnom, autističnom, svijetu, u kome su notorni osvajači i zločinci (čija zlodjela je, eventualno, moguće shvatiti samo u kontekstu vremena u kome su se dešavala) - pozitivne ličnosti, veliki bosanski dobrotvori, poznati po toleranciji i humanosti (otomanskog porobljivača pokušava se predstaviti takoreći, kao hipika, koji je lutao svijetom, i pušeći travu sa stanovništvom zemalja u koje je dolazio, isto preobraćao na islam). Po ovim ljubiteljima „Zone sumraka“ i bajki za djecu i odrasle, Osmanlije, od stanovništva u BiH(?), nisu dočekani kao agresori nego „kao osloboditelji. Donosioci najpoštenijeg moralnog i socijalnog poretka.“ Otprilike, dakle, kao Amerikanci u Iraku?
Tragikomedija ovog medijsko-vjerskog odstrjela je u tome da se Ivankovića optužuje za „mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti“ iako je on zapravo samo reagovao na Cerićevu mitomaniju i raspirivanje duhova prošlosti.
Opasno baljezganje
U skladu sa balkanskim mentalitetom, koji nalaže da se bilo kakvo neslaganje sa nečijim mišljenjem završi patosiranjem protivnika, upotrebom svih raspoloživih sredstava, Ivankovićeva reakcija na Reisove izjave i ponašanje (koje su na sramotu Bošnjaka-muslimana, prije svega, ali eto, i Ivanković se osjetio pozvanim reagovati), dovedena je u vezu sa velikosrpskom zločinačkom ideologijom i propagandnim djelovanjem. Potpuno van konteksta, u cilju Ivankovićeve diskvalifikacije i povećavanja stepena opasnosti po njegov fizički integritet (kao i u svojevremenom slučaju Queer festivala, obilježi se meta i medijski huška masa, dok se ne pojavi grupa spremna za činjenje zločina), pomenuti su neki od najcrnjih primjera velikosrpske naci(onali)stičke propagande.
A onda i... genocid.
Nemoralna stoka, kojoj ništa nije sveto, u odbranu glupaka koji nas sramoti po svijetu, nudeći „srpsko-bošnjački dijalog (između Predsjednika(!) Srbije i Reisu-l-uleme Islamske zajednice BiH), nazivajući Tursku našom majkom, pišući pisma američkom predsjedniku i nudeći mu se za posrednika u dijalogu sa Iranom, koji sebe kandidira za evropskog muftiju, a na ekonomskim forumima na kojima države i građane predstavljaju njihovi političari, nas predstavlja Reis (kao da smo zaostala plemenska zajednica),... ide tako daleko da pisanje Željka Ivankovića naziva uvredom „onima koji su krvlju hiljada šehida i nedužnih civila uspjeli sačuvati BiH, onih što su razlog što ova zemlja uopće postoji.“
A odstrjel se završava riječima: „Duh Lazara i mahanje njegovim moštima te pozivanje na osvetu „ostacima turskog okupatora“ i danas prijeti iz Ivankovićevih tekstova. Pogubnost ovakve mitomanije svjedoče hiljade nišana nevino ubijenih žrtava Srebrenice, koji su ispaštali samo zato jer im je neko nalijepio etiketu „ostataka okupatora“. Da li je toga svjestan književnik Ivanković u mjesecu u kojem su Bošnjaci sahranili posmrtne ostatke više od 500 novih „ostataka okupatora“, a povampireni četnici ponovo orgijaju na Drini?“
Jedino su svemir i ljudska glupost bezgranični
U osnovi priče, osim pokušaja da se brani jednog štetočinu na čelu Islamske zajednice (identičnog političkim štetočinama koji vode zemlju u propast) leže kompleksi (ali koje Bošnjacima ne nameće Ivanković, nego Reis i njegovi propagandisti) i nedostatak vjere. I njena zloupotreba. Te, prevaziđeni koncept tretiranja vjere kao nečeg u čemu se čovjek rađa a ne stvari individualnog izbora.
Primitivna balkanska opterećenost društvenom (pra)istorijom, nacionalnim mitovima i legendama, čovjekov odnos prema vjeri smješta u kontekst oružja i municije nacionalnih monolita u sukobu. Vjera se tretira kao segment kompetitivnog prestiža. Kao jedan od dokaza prava na tlo, u naci(onali)stičkim teorijama, kojim se dave ovi prostori.
Pritom, u ekstremnoj manifestaciji gluposti bošnjački nacionalisti, i njihov ogranak unutar Islamske zajednice, potpuno preuzimaju rasisistički i nacionalistički diskurs propagandne mašine velikosrpskog zločinačkog projekta, i svojim načinom razmišljanja i djelovanjem, zapravo, služe tom projektu.
Umjesto da vjeru tretiraju u savremenom konceptu ljudskog prava (a državu u građanskom smislu), oni bauljaju istorijskom močvarom, pokušavajući opovrgnuti neopovrgivo i u istinu pretvoriti vlastitu verziju nacionalističkih mitova. Ulaze u em glupo em takmičenje u kome, zapravo, ne mogu pobijediti (što zbog toga što pristaju na takmičenje u pogrešnoj disciplini, što zbog toga što u takvim takmičenjima, zapravo, nema pobjednika – svi su gubitnici).
„Ako se krenemo vraćati u prošlost, i dokazivati ko je prvi bio tu, doći ćemo do ameba. A svi znamo da su tu prve bile srpske amebe.“ reći će svojevremeno, cinično, Aleksandar Tijanić. Poenta? Svi znamo da ima budala koje tvrde da je Bog Srbin, Hrvat, Židov, Bošnjak,... Ali sa takvima se ne ulazi u raspravu. Naprosto ih tretirate kao budale. Inače budalom postajete i sami. Upravo onako kako budalu od sebe pravi Reis Cerić, tvrdnjama da nam je Turska majka, da je tuđinski okupator Bosne, bio njen oslobodilac, dobrotvor i primjer tolerancije, i sličnim. Da se sad zahtjevima za integracijom šerijata u Ustav BiH, pozivima jednom od bošnjačkih političara da on (sam) napravi novi ustav, imenovanjem predsjednika partija ili drugim oblicima miješanja u politički život zemlje, ne bavimo. To su ipak gluposti druge vrste.
(zurnal.info)
Amnestiranje lijene, nesposobne, pohlepne, prema svojim građanima bezosjećajne, u kriminal i korupciju ogrezle, vlasti, se nastavlja. U velikom projektu medijsko-propagandnog sluđivanja naroda, u kome razni faktori učestvuju iz različitih razloga (uglavnom krajnje sebičnih) kompletna, godinama nakupljana, negativna energija građana ove zemlje, upravo u trenutku kad se očekivalo da će konačno eruptirati i pomesti nacionalističku mafiju sa vlasti, nastoji se (pre)usmjeriti i sručiti na glavu Evropskoj uniji.
Umjesto stvarnog neprijatelja, što je građanima BiH, zapravo, njena vlast, izmišlja se nepostojeći, vanjski – Evropska unija.
Odluka Evropske komisije da Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju stavi, a BiH ne, na listu za najskorije odobrenje bezviznog režima naziva se „lošim signalom“, u potpunosti se ignorišu činjenice (kao što je ona da čak i da smo stavljeni na bezvizni režim, niko ne bi mogao izaći iz zemlje, jer je naša nesposobna vlast tek naručila štampanje biometrijskih pasoša, za razliku od Srbije koja ih je već izdala skoro milion) a principijelna podrška mnogobrojnih prijatelja iz evropskog političkog, medijskog i intelektualnog establišmenta, zloupotrebljava se za raspirivanje antievropskih osjećanja i prikrivanje (isključive!) odgovornosti lokalne vlasti za trenutno stanje.
„To je vrlo loš signal“, dakle? Možda? Ali još gori bi bio da nas puste samo zbog „lošeg signala“. Jer bi to onda bio „dobar“ signal našoj vlasti da ne mora apsolutno ništa raditi („jer nas svejedno moraju pustiti“). A građanima ove zemlje da i dalje mogu biti neodgovorna stoka, koja uporno glasa za dokazane štetočine, neradnike i kriminalce.
Zaboravlja se, naime, da je upravo tvrdoća u zahtjevima i javni pritisak izazvan jasnoćom odgovornosti, u više navrata uzrokovao da naša vlast u nekoliko dana uradi ono što je do tad razvlačila mjesecima, pa i godinama. I nastavila bi razvlačiti u nedogled da nije stavljena pred zid. Zajedničkim pritiskom Evrope i svojih birača.
I upravo u tome se krije opasnost masovne antievropske histerije koju provociraju neodgovorni mediji i zaštitnici vladajuće nacionalističke mafije. Razbija se jedina snaga koja, zajedničkim djelovanjem, može nešto promijeniti i natjerati ovdašnje političare da rade.
Umjesto toga, nudi nam se ksenofobna samoizolacija i valjanje u nacionalističkom blatu i samoubilačko stavljanje na milost i nemilost ovdašnjoj vlasti.
„Nismo zaslužili geto – želimo slobodu“, kaže jedan od aktuelnih populističkih slogana, kojim se podilazi masi. No, stvari baš i ne stoje tako. Ako je ko zaslužio geto, to su upravo građani BiH, koji već 2 desetljeća pokazuju takav stepen neodgovornosti i suicidalnosti, da je priča o zaslugama, naprosto, besmislena. Građani kojih se ne može skupiti više od par stotina na protestima protiv zločina i kriminala na ulicama njihovih gradova, protiv nesposobne i korumpirane vlasti, protiv prijetnji smrću medijskim i herojima unutar policijsko-sudskog aparata, protiv PDV-a na hljeb i lijekove, protiv odgovornih za smrzavanje po stanovima, protiv divljanja cijena, protiv... poniženja i beznađa. Građani koji uporno biraju identične stranke na vlast, pritom se priglupo nadajući da će im biti bolje,... i nisu zaslužili ništa drugo.
Uostalom – ne mogu o tome da nisu zaslužili geto, pričati oni koji su se svojevoljno zatvorili u nacionalne torove.
Tuzlanski muzičar Adnan Hamidović Frenkie održaće solistički koncert, uz podršku gostiju: DJ Pier (Roots In Session), Baga Sound (Moonia, Koorta), Sani, Crni Zvuk, Nazar, VJ Projektil (video).
- To je prvi takav događaj na Jali, legendarnom okupljalištu urbane raje u Tuzli, mjestu odakle je potekla tuzlanska muzička scena – kaže Frenkie.
Jala je, inače, naziv rječice koja protiče kroz Tuzlu, ali mladi Tuzlaci obično pod tim imenom misle na mali park sa klupama, gdje se već decenijama okupljaju.
- Opština je predlagala jedan trg, ali nisam bio sretan s tom idejom. Onda mi je palo na pamet da bi bilo dobro da se napokon i na Jali održi nekakav koncert. To je i način da se odužim za podršku svim tim ljudima koji se tamo okupljaju. A, nije ni meni mrsko na Jali sjest... - objašnjava Frenkie.
Prvi Jala Splash u 20 sati otvoriće DJ Pier i Baga Sound. Organizatori obećavaju veliki stage, video produkciju, i vrhunski zvuk od 20KW.
Ključni problem ovih prostora su dvostruki standardi – ono što uzimamo da vrijedi za „nas“ ne prihvatamo da vrijedi za „njih“, i obrnuto. Pri čemu je jedina principijelnost koja se ispoljava – principijelna sebičnost i licemjerstvo, neophodni da u raznim situacijama koristite različite, često suprotstavljene argumente. I da argumente koje koristite u odbranu svojih interesa, negirate ili ignorišete kad ih u drugoj situaciji potegne neka druga strana.
Vladavina nacionalizma, u posljednja dva desetljeća, ne pomaže u rješavanju problema, jer nacionalizam, kao društvena bolest, dvostruke standarde podrazumijeva i tretira kao nešto prirodno. „U ljubavi (prema svojoj naciji) i ratu (protiv drugih) sve je dozvoljeno“. Ili, malo ciničnije: „Samo pošteno, pa ko koga zajebe!“.
Rodonačelnici te filozofije na ovim, exjugoslovenskim, prostorima i ujedno oni koji su je doveli do zločinačkog savršenstva su velikosrpski nacionalisti, koji su krajem 80-ih i početkom 90-ih, u isticanju svojih prava na teritorije po bivšoj nam zajedničkoj državi, koristili toliko međusobno isključivih argumenata (negirajući istovremeno, naravno, drugima prava koja su tražili za sebe) da su dvostruke standarde sveli na rečenicu „Mi smo uvijek u pravu!“.
U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, korištenje ovog mehanizma, za istovremeno traženje većih prava za sebe i ugrožavanje tuđih prava gdje god ti to mogućnosti dozvoljavaju, bilo je određeno i limitirano isključivo objektivnim okolnostima – raspoloživim kapacitetima za provođenje institucionalnog nasilja i stepenom fašiziranosti pojedinih sredina.
Situaciju je dodatno zakomplikovao novi talas srpskog nacionalizma, sa separatističkim tendencijama, koji upravo institucionalne mehanizme zaštite koristi kao najubojitije oružje za provođenje nasilja i destrukciju države.
A onda, kad mu se uzvrati, po principu dvostrukih standarda koristi upravo onu argumentaciju koju odbija uvažiti kad institucionalno nasilje provodi on.
Reakcije na najavu blokade rada NSRS, od strane kluba Bošnjaka u Vijeću naroda, po sadržaju su gotovo identične reakcijama na blokade koje predstavnici Republike Srpske prave na državnom nivou. Pri tome ih oni koji prave blokade na državnom nivou i kritikuju blokadu na entitetskom odbijaju povezati i poistovjetiti. Čak i u takvoj situaciji oni brane svoja(!) „prava“ na blokadu i (uz prijetnje, čak) negiraju pravo drugima. Čak i u takvoj situaciji odbijaju razgovarati o izgradnji funkcionalne državne zajednice, koja bi bila uređena na ravnopravnosti i poštovanju prava svih, a u kojoj bi mogućnost blokada bila isključena, a zaštita nacionalnih prava precizno definisana, nego energiju usmjeravaju ka iznalaženju mehanizama za prevazilaženje problema na „lokalnom“ nivou, povećanjem stepena institucionalnog nasilja i ugrožavanja prava manjinskih naroda.
Predsjednik NSRS insistira da bošnjački delegati imaju obavezu da obavljaju svoj posao i da "Niko nema pravo otići kući i ostaviti da posao stoji na stolu nezavršen“, iako članovi upravo njegove stranke u državnom parlamentu i Vijeću ministara, praktično od samog konstituisanja vlasti, nakon posljednjih izbora, prijete napuštanjem tih institucija i blokiranjem kompletne države, a povremeno te prijetnje i realizuju.
Predstavnici političkog miljea koji odbija svaku raspravu o institucionalnim polugama koje im omogućavaju blokade na državnom nivou, izražavaju javno zgražavanje nad prvim slučajem blokade u „svom dvorištu“.
Sudija ustavnog suda RS, Milorad Ivošević, uzgred, dao je najzanimljivije tumačenje „neprihvatljivosti“ mišljenje članova Kluba Bošnjaka u NSRS, da je prema Ustavu RS dovoljan glas dvojice sudija Vijeća za zaštitu vitalnog nacinalnog interesa Ustavnog suda, koji pripadaju narodu koji je pokrenuo mehanizam zaštite, da bi sud potvrdio da se radi o vitalnom nacionalnom interesu: „U demokratskom političko-pravnom sistemu odlučivanja ne postoji pravo da pojedinac ima više glasova od drugog pojedinca (pluralni votum), kako to traže bošnjački delegati. Prema svim međunarodnim normama i konvencijama, odlučivanje u političko-pravnom sistemu može biti prostom ili kvalifikovanom većinom, odnosno odlučivanje natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom.“
Finta je u tome da se ovakav stav, od strane kompletnog političkog establišmenta u RS, prenesen na državni nivo, smatra krajnje neprihvatljivim, unitarizacijom države i pokušajem da bošnjačka većina, principom „jedan čovjek – jedan glas“ ovlada čitavom Bosnom i Hercegovinom.
Zato je, zapravo, u pravu aktuelni Visoki predstavnik, kad na pitanje „Da li vi podržavate ukidanje entitetskog glasanja?“ odgovara sa: „Moj stav je, ako već mora da bude, neka bude za sve parlamente isto. Ako u državnom parlamentu Srbi mogu da blokiraju glasanje, da to mogu raditi i Bošnjaci i Hrvati u RS, na isti način. Dakle, ja sam, prvo, da se glasa svugdje po istim principima. To je moje mišljenje. Ali, u principu, ja sam protiv blokade.“
Postoji samo jedan problem – ovaj stav računa sa elementarnom racionalnošću, zanemarujući suicidalnu destruktivnost domaće nacionalističke mafije i njihovih sljedbenika. Onu, oličenu u narodnoj mudrosti: „Samo nek komšiji crkne krava, makar se ni moja djeca nikad više mlijeka ne napila“.
Idiotizam i šizofrenija, pojmovi su koji najbolje ilustruju ponašanje onog što se zove bošnjačkim političkim partijama u BiH.
U zemlji koju na okupu drži samo „međunarodna zajednica“, čije je pitanje opstanka direktno vezano za poštovanje zakona, i čiju budućnost može obezbijediti samo dosljedno poštovanje nacionalnih i ljudskih prava u njoj, bošnjački politički predstavnici rade protiv svega nabrojanog.
Provlačeći se u sjeni agresivnog srpskog nacionalizma, koji privlači pažnju svojom teatralnošću i ekstremnošću, bošnjački političari iz vladajućih nacionalnih stranaka, u suštini, rade identičnu stvar – ignorišu odluke Visokih predstavnika, krše Ustav i narušavaju koncept nacionalne ravnopravnosti. Razaraju državu, dakle. Zadovoljni pritom što na „drugoj strani“ imaju rasističku budaletinu i notornog siledžiju, na koga mogu svaliti svu odgovornost.
Samo posljednja u nizu neshvatljivih, po državu i njene građane ekstremno štetočinskih, odluka bošnjačkih vladajućih nacionalista, je da prigrabe polovinu od 6 precizno navedenih funkcija u Federaciji BiH, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2.
Izborom bošnjačkog Premijera Vlade FBiH, uz izostanak ostavke na jednu od druge dvije funkcije koje drže, nastavlja se kontinitet protuustavnog djelovanja bošnjačkih političara. I nacionalistička prijetnja suštini i opstanku multietničkog društva. A time i države.
Oni, naime ruše Ustav na najosjetljivijem mjestu, onom koji je, nakon Dejtonskog aminovanja ratnog čerečenja zemlje, naknadnom intervencijom „više sile“ (oličenoj u Visokom predstavniku Wolfgangu Petrischu), vratio konstitutivnost naroda na cijelom teritoriju BiH. Čime je, bar formalno, Republika Srpska, od, u Dejtonu, legalizovanog ratnog plijena jedne etničke skupine (odnosno zločinačke nacionalističke mafije koja se iza nje zaklanja), pretvorena u multietnički entitet.
Pomenuta šizofrenija u bošnjačkim nacionalnim partijama bolno je vidljiva upravo u ovom trenutku, kada bošnjački politički predstavnici u Republici Srpskoj protestvuju zbog ugroženosti svojih nacionalnih prava i ignorantskog i prevarantskog odnosa predstavnika tamošnje nacionalne većine. Inače krajnje opravdani zahtjevi za poštovanjem nacionalne ravnopravnosti u Republici Srpskoj, devalvirani su nepoštovanjem te ravnopravnosti u Federaciji, upravo od stranaka čiji predstavnici u RS tu ravnopravnost zahtjevaju. Čime se dovodi u pitanje sve. Uključujući i iskrenost tih zahtjeva u RS-u.
Činjenicu da se, u Federaciji BiH, nalazimo u protuustavnoj situaciji, politički faktori potpuno ignorišu, relativiziraju i odgovornost za nju prebacuju na druge. Da Federalna televizija (koja, za razliku od tvrdog režimskog, nacionalističkog RTRS-a, pokušava da zaista djeluje kao javni servis građana, van direktne kontrole vlasti), ne potencira ovo pitanje, ono u javnom životu ne bi ni postojalo. I (bošnjački) političari se na njega uopšte ne bi obazirali. Uostalom, njihov stav najplastičnije je izrazio jedan od poslanika u federalnom parlamentu, koji je na upozorenje o kršenju Ustava, izjavio, parafraziram: „Pa nećemo valjda samo zato što se time krši Ustav, sad za Premijera, umjesto Bošnjaka, imenovati Srbina?“ S druge strane, novoizabrani premijer na pitanja o načinu prevazilaženja ove protuustavne situacije ne želi govoriti. „To je stvar dogovora stranaka“, kaže.
I u tome je zapravo ključ. Bošnjački političari iz vladajućih nacionalnih stranaka, nikad nisu prevazišli „minder politiku“ neformalnih centara moći i antisistemskog djelovanja, svog rodonačelnika, i do dana današnjeg ne shvataju da poštovanje zakona i Ustava (a pogotovo njegovih odredbi koje garantuju ravnopravnost naroda i ljudska prava građana) nije stvar „dogovora stranaka“, nego pitanje života i smrti ove zemlje.
Rijaset Islamske zajednice je, u povodu masovne tuče sa tragičnim epilogom, u Mostaru, izdao saopštenje iz koga bi neupućeni stranac shvatio da su muslimani u Federaciji BiH ugrožena manjina, koju na svakom koraku šikaniraju, proganjaju, premlaćuju,... i kojoj je potrebna policijska zaštita da bi mogli slobodno da ispoljavaju svoja vjerska osjećanja.
„Napad na vjernike po povratku s namaza je zastrašujuća stvarnost s kojom se muslimani ovih prostora suočavaju...“, tvrdi Rijaset, pretvarajući, izolovani incident, kome se još ne zna ni uzrok ni tok, u masovnu pojavu, s (anti)vjerskom pozadinom. Ne ulazeći u to da Rijaset, u trenutku dok policija još istražuje čitav slučaj, presuđuje ko je žrtva a ko napadač, indikativno je da žrtvom napada imenuju „vjernike po povratku s namaza“, čime se sugeriše da su oni i napadnuti samo zato što su vjernici i što su upravo klanjali u džamiji.
Logičan zaključak, koji proizilazi iz saopštenja Rijaseta, je da su napad izvršile militantne skupine nevjernika. Takoreći ateisti-teroristi. Koji sprovode stravičan teror nad vjernicima u BiH.
Zbog čega Rijaset IZ „izražavajući nadležnim sigurnosnim organima zabrinutost za sigurnost i dostojanstvo muslimana, traži osiguranje uslova u kojima će biti dosljedno poštovana sigurnost muslimana i neometano uživanje vjerskih i građanskih prava.“ (???)
Zanemarimo sada da Rijaset ignoriše stvarnost, u kojoj je nasilje redovna pojava, da se, na ulicama naših gradova, kriminalne skupine obračunavaju automatskim oružjem i bombama, da nam spaljuju starice i ubijaju djecu u tramvajima, da nam fašističke horde vjerskih ekstremista premlaćuju učesnike i posjetioce kulturnih manifestacija i na smrt osuđuju pripadnike manjina itd. itsl. i zanemarimo da im je zastrašujuće postalo tek kad je neko „napao“ grupu „vjernika po povratku s namaza“, te da od nadležnih organa traže sigurnost za – muslimane (pa neće valjda za kršćansku djecu i starice? ili „pedere“? sekulariste, nevjernike, nacionalne i vjerske manjine,...? sve građane, bez obzira na rasu, naciju, vjeru, pol, seksualnu orijentaciju, izgled,... ?). Zanemarimo sve to, što je inače nezanemarivo (i što pisce ovog saopštenja iz Rijaseta IZ razotkriva kao ograničene, isključive, segregaciji sklone, spodobe s nedostatkom elementarnog osjećaja ljudskosti) i koncentrišimo se na ono što je, zapravo, najvažnija poruka ovog saopštenja.
Rijaset, naime, zahtjevajući, od nadležnih sigurnosnih organa(!), zaštitu „sigurnosti i dostojanstva muslimana“, navodi: „...a preduslov toga je zaustavljanje dominantnog govora mržnje i kampanje kakvu evropske sigurnosne i društvene institucije kvalificiraju islamofobijom“.
„Napad na vjernike“ i tragičnu smrt mladog čovjeka, Rijaset, sa odsustvom elementarnog takta, morala i pijeteta prema mrtvom, koristi kao dobrodošlu priliku za obračun sa medijskim kritičarima mahinacija i skandaloznog i nemoralnog ponašanja pojedinih visokih zvaničnika Islamske zajednice, proglašavajući ono što se desilo (a o čemu javnost još nije valjano informisana) – „posljedicom višegodišnje organizirane političko-medijske kampanje, širenja straha od vrijednosti islama i njegovih institucija, sijanja mržnje, huškanja i besprizornog sataniziranja IZ i islamskih autoriteta.“
Rijaset islamske zajednice, dakle, tragični incident u Mostaru koristi za pozivanje „nadležnih sigurnosnih organa“ da se obračunaju s – novinarima i intelektualcima koji kritikuju ponašanje Reisa Cerića i nekih drugih visokih zvaničnika Islamske zajednice. A pisanje o pedofiliji i razvratu unutar islamske uleme, o gradnji basnoslovno skupih dvora prljavim i krvavim parama, i to u situaciji kad im se sve veći broj vjernika bori za golo preživljavanje, o vehabijskom batinaškom divljanju ulicama glavnog grada i zastrašivanju „tradicionalnih vjernika“, o otvorenim prijetnjama sekularnom, demokratskom uređenju zemlje i kršenju ljudskih prava itd. itsl. naziva „širenjem straha od vrijednosti islama i njegovih institucija“.
Rijaset bi, svojim totalitarnim, udbaškim mentalnim sklopom, da im te i takve, koji im uznemiravaju „stado“, ušutkaju sigurnosne službe, pošto to nije uspjelo prijetnjama smrću, koje su inspirirane upravo „sijanjem mržnje, huškanjem i besprizornim sataniziranjem“ medija i novinara, od strane „IZ i islamskih autoriteta“.
Postoje teoretičari koji smatraju da ni jedna država (pa ni otvoreno totalitarna) ne može postojati bez određene „proizvodnje pristanka” i kontrole misli, kojom se javno mnijenje pretvara u „zbunjeno stado pasivnih posmatrača!“. Ovaj mehanizam, u domaćim okvirima poznat pod nazivom „Jebo lud zbunjenog“, usljed organizovanja „proizvodnje“ po zasebnim nacionalnim javnim kućama, u našoj višenacionalnoj zajednici za posljedicu nema „proizvodnju pristanka na državu“, jer to i nije cilj domaćih jebača, nego „proizvodnju pristanka na samo jebavanje“ i pretvaranje u stado. S kojim će onda vlasnici kupleraja i organizatori ovog masovnog, ginisovskog hepeninga, raditi šta im padne na pamet.
Nek nam živi, živi (propagandni) rad
Funkcionisanje propagandne mašine koja služi za cementiranje postojećeg stanja u Bosni i Hercegovini je naprosto fascinantno. Ona se, u svom djelovanju, prilagođava kretanjima na društvenoj sceni i kanališe razočarenja javnosti, sprječavajući je da „odluta“ u „pogrešnom smjeru“. I najveća razočarenja i erupcije negativne energije ne završavaju tako u prirodnom raspletu – odlaskom vladajućih stranaka i dolaskom opozicije na vlast. Ne, u bosanskom modelu demokratije, koji najviše podsjeća na koncept „pluralizma samoupravnih interesa” unutar nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda (koga je bivši totalitarni režim nudio kao zamjenu za višepartijski sistem), smjena vladajuće garniture, podrazumijeva samo odlazak određenih pojedinaca iz vladajuće partije ili koalicije i dolazak drugih, iz iste partije i koalicije. Opozicija u toj priči nikad(!) nije (prihvatljiva) opcija. Osim ako, kao u slučaju SNSD-ovog preuzimanja vlasti, nije „veći katolik od samog pape”, tj bolji zaštitnik zločinačkog nasljeđa i kriminalna organizacija većeg stepena od one čiju teritoriju preuzima. Osim ako, dakle, i nije (stvarna) opozicija, nego tek jedna od frakracija unutar u suštini jednopartijskog nacionalnog poretka.
Dok je propagandna mašina u Republici Srpskoj (sačinjena od mreže medija pod kontrolom režima), za koju je njen, rasističkim ispadima skloni, gazda upravo izdvojio dodatno mito, odvajajući od usta gladnima i iz bočica sa lijekovima bolesnima, u svom služenju režimu i „odbrani nacionalnih interesa”, što je eufemizam za prikrivanje nevjerovatne pljačke mafije na vlasti i destrukciju zemlje, prilično sirova i očita, način na koji u Federaciji isti posao - pretvaranje javnosti u zbunjeno stado pasivnih posmatrača (i po potrebi aktivnih idota) - radi Avaz, kao glavna propagandna mašina na ovom dijelu države, mnogo je kompleksniji, pa često i sofisticiraniji.
Avaz nema vidljivog direktnog političkog gazdu, stalnog partnera u vidu konkretne osobe. On se ponaša kao jedan od onih strojeva iz science-fiction priča ili filmova, konstruisan sa zadatkom, koji se onda oteo kontroli i nastavlja misiju, ne obazirući se na svoje kreatore. A misija je – zadržati po svaku cijenu postojeće stanje, ne dozvoliti promjene, uništiti sve koji mogu dovesti u pitanje koncept vladavine mafije s nacionalističkom krinkom i pljačku zbunjene mase, za kontrolu čijih umova je zadužen Avaz (uz Islamsku zajednicu, naravno).
Mozak u centrifugi
Najnoviji slučaj, sa pokušajem izazivanja masovne nacionalističke histerije, povodom odbijanja Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, razotkriva jedan od glavnih metoda s kojim se Avaz služi za ostvarenje svog cilja.
Uprošćeno, radi se, s jedne strane, o preusmjeravanju negativne energije mase a s druge, o sofisticiranom ispiranju mozga Avazovih redovnih konzumenata, s ciljem dodavanja u centrifugi, naizgled benigne misli „svi su isti”, koja ustvari, predstavlja razorni virus koji uništava svaku mogućnost promjene i temeljito cementira postojeće stanje.
U situaciji kad se pojavila opasnost da se nezadovoljstvo naroda obije o glavu vlasti, koja ga je svojim neradom i nesposobnošću prouzročila, Avaz, lukavo optužujući i(!) vlast da je kriva za nastalu situaciju (u kojoj Srbija i Crna Gora upadaju na listu za bezvizni režim, a mi ispadamo s nje), glavninu nezadovoljstva pokušava usmjeriti prema Evropskoj zajednici.
„Evropa pravi bošnjački geto”, „Nagrada genocidu”, „Zašto šute intelektualci”, “Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, naslovi su koji vrište sa stranica Avaza, a kojim se logično nezadovoljstvo građana ove zemlje prema vlasti koja nije uspjela ispuniti precizne uslove Evropske unije za dobijanje bezviznog režima, pokušava pretvoriti u suludu (i suicidalnu!) ksenofobnu, antievropsku histeriju.
U sluđivanju mase ide se tako daleko (tako nisko) da se upotrebljava čisti govor mržnje i spominje „obaveza” da se „Bošnjacima, kao najvećoj žrtvi agresije i etničkog čišćenja, omogući makar ravnopravan status sa svojim koljačima u čekaonici i pred vratima Evropske unije“. Avaz, dakle, ne preza ni od zabranjenog kolektiviziranja krivnje i proglašavanje čitavih nacija koljačima, samo da bi raspalio mržnju i skrenuo pažnju sa glavnih (i jedinih stvarnih!) krivaca za stanje u kome se nalazimo – sa nacionalističke mafije na vlasti. One, koja nas je i pored ravnopravnog(!) statusa koji smo sa drugim državama imali, u smislu identičnih uslova koji su nam postavljeni, smjestila na dno, gdje objektivno, sa takvom vlašću i ovakvim medijima, i pripadamo.
Pri čemu je pozivanje na žrtve, u funkciji provlačenja kroz obaveze koje su nam postavljene, gnusan nemoral i skrnavljenje tih žrtava. Pokušaj trgovanja mrtvima. I profitiranja na (tuđoj) patnji.
Kristijan Švarc Šiling i Denijel Kon Bendit mogu evropske tehnokrate i birokrate upozoravati na moralnu upitnost donesenih odluka i podsjećati na genocid, ali iz Avazovih monstrumskih, gangsterskih i nacional-šovinističkih usta (koja su se pritom, još, žvalila i sklapala poslove sa najbližim saradnicima „balkanskog kasapina“ i direktnim izvršiocima njegove zločinačke, genocidne politike), to je potpuno neprihvatljivo. „Ono što je dozvoljeno Cezaru, nije dozvoljeno konju!“, naime.
Sarajevski atentat
Mada čitava situacija, i količina medijske dreke, izgleda pomalo apsurdna (zar su vize najveći problem građana ove zemlje???), Avazov propagandni stroj je, zapravo, savršeno izabrao trenutak za akciju.
Odluka Evropske komisije, Avazu je poslužila samo kao neka vrsta „Sarajevskog atentata“, kao savršen povod za pokretanje svog suludog rata, odnosno, mehanizma zaštite mafije na vlasti, u kome će raspirivanjem ksenofobije i nacionalizma, govorom mržnje i antievropskom histerijom biti osujećen najavljeni val socijalnih(!) protesta, i nezadovoljstvo postojećom vlasti, kojoj se već počelo prijetiti i nasilnim odlaskom, biti ponovo kanalisano u međunacionalnu mržnju i samoizolaciju.
Umjesto borbe za koru hljeba, demonstriranja s ciljem obaranja nesposobne, prevarantske, lopovske vlasti, koja je zemlju dovela do bankrota, rasula i getoizacije, Avaz nam nudi „mirni protest stotina hiljada Bošnjaka, ali i ovdašnjih Srba i Hrvata, koji će za zajedničku državu BiH od evropskih birokrata tražiti ravnopravan status sa Srbijom i Crnom Gorom“ i „potpisivanje milionske peticije, koja će biti predata vladama zapadnih zemalja“.
Avaz nam, praktično, ignorišući u potpunosti činjenicu da adrese za rješavanje naših problema (i odgovorni za postojeće stanje) nisu u Evropskoj uniji, nego u BiH, nudi da, umjesto svojim, jebemo majku vladama evropskih zemalja.
Odgovornost domaćih političara svodi se, praktično, na posrednu. I optužbe i etikete koje se upotrebljavaju pri njihovom spominjanju služe samo da bi se još više naglasila odgovornost stranaca. Tako, kad Avaz kaže da su „Nemoralni bošnjački političari dali izgovor EU”, to jasno sugeriše na postojanje zavjere u Evropskoj uniji, protiv Bošnjaka-muslimana i da je neispunjavanje obaveza od strane naših političara tek izgovor, a ne pravi razlog za odbijanje da nam se ukinu vize (pravi razlog, po ovoj teoriji zavjere, je što nas Evropa mrzi jer smo muslimani, naravno).
Mir, mir, mir...
Usmjeravanje negativnih kolektivnih emocija prema Evropskoj uniji, čime Avaz pokušava amnestirati postojeću vlast od odgovornosti i zaštititi je od opravdanog bijesa građana, nije samo po sebi dovoljno da se zacementira postojeće stanje na političkoj sceni (što je, rekli smo, primarni i dugoročni cilj Avazove propagandne mašine).
Odgovornost vladajuće garniture političara i stranaka vladajuće koalicije toliko je jasna građanima ove zemlje da je u cilju izbjegavanja logičnih posljedica te odgovornosti, potrebno zamutiti vodu i sve relativizirati do kraja.
Tako u Avazovoj interpretaciji, u kojoj se očaj miješa sa šizofrenijom, jesu bošnjački političari iz vladajućih stranaka odgovorni za trenutno stanje, ali su krivi i – svi drugi! Fingirano se napadaju stvarni krivci, samo da bi se dobila prilika da se čitaocima uvali kukavičje jaje propagande.
Krivcem se (vjerovali ili ne), proglašavaju nevladine organizacije kojima se, svjesno miješajući babe i žabe, zamjera da dižu medijsku galamu u slučajevima „navodne borbe protiv korupcije“ a sada („kada je najteže“, kako se to nekad govorilo) „ne izdaju saopćenja u kojem se javno zalažu da Bošnjaci ne mogu biti jedini narod sa zatvorenim evropskim vratima“. (???) Ova optužba, naravno, zvuči potpuno besmisleno, ali se radi o tome da njen cilj nije ni u kakvoj vezi sa pričom o vizama, nego se aktuelna situacija i podignute tenzije, u kojima je smanjena moć rasuđivanja mase, koristi za pokušaj ocrnjivanja NVO, relativiziranja rezultata njihovog rada i njihovog konfrontiranja sa bošnjačkim narodom, te, time uklanjanja najdosljednijeg kritičara aktuelne vlasti i možda posljednje nade u bolju budućnost ovdašnjih naroda.
Krivci su, po Avazu, i nezavisni mediji, koje on proglašava „niskotiražnim i harangaškim medijima“ koji, tobože, obeshrabruju domaće intelektualce da se bore za bošnjačke nacionalne interese, pa sva borba, po ovom etalonu medijskog beščašća, pada na pleća usamljenih boraca iz Islamske zajednice i Avaza. („Ja cijeli život sanjam / kako odlazim uz rijeku / starim parobrodom / koji nosi skitnice na zapad / i da nosim jednu davnu / nikad prežaljenu ljubav / tanku dugačku cigaru / i par mamuza od zlata / da sam... Reis / ili... Radončić“.)
Za sve je kriv Lagumdžija
I konačno, i očekivano, kao i za svo zlo i naopako na ovom svijetu, tako je i za odbijanje Evropske komisije da nas stavi na listu kandidata za bezvizni režim, samo Avazu znanom logikom, kriva – opozicija. I Avazova noćna mora, Zlatko Lagumdžija, čije se ime, u tekstu koji se bavi razlozima zbog kojih nismo ušli na listu za bezvizni režim, u kojem se spominju još i Haris Silajdžić (jednom) i Sulejman Tihić („pola puta“), spominje čak tri puta.
Iza paranoične konstatacije da „Bošnjaci ostaju u dobro smišljenoj izolaciji“, slijedi Avazova omiljena tema: „Tek se sada vide štete od montiranih procesa „Alijanse za potjere“, izmišljanja i poturanja nepostojećeg terorizma Bošnjacima“, piše Avaz, ignorišući da je u „izmišljenim i nepostojećim“ terorističkim aktima u BiH, od rata naovamo, ubijen čitav niz ljudi a pravovremenim otkrivanjem podmetnutih eksplozivnih naprava spriječena nesaglediva šteta i tragedija. Kao što ignoriše i činjenicu da su nepune dvije godine vlasti Alijanse za promjene, davno prošlo vrijeme, koga, pritom, jedino Avazova profesionalna strašila naroda „komunističkom opasnošću“, tretiraju kao zlo, a svako iole razuman i objektivan, i pored niza zamjerki, može samo da žali za propuštenom šansom.
Zlatko Lagumdžija se optužuje čak i za zastrašivanje domaćih intelektualaca, koji ne govore jer ih, po Avazu, Lagumdžija „ućutkuje i obeshrabruje da kritiziraju političare i zagovaraju alternativne ideje“. (???)
Opozicija se proziva i zbog toga što, po Avazovoj „genijalnoj“ zamisli (u oblikovanju koje je očito značajnu ulogu odigralo druženje sa bivšim saradnicima Slobodana Miloševića i nastavljačima njegove politike na domaćim prostorima) ne organizira masovne proteste u BiH, protiv „nepravedne politike Evropske unije“. Bošnjačku verziju „događanja naroda“, dakle.
I, na kraju, Avaz ponovo pokušava izjednačiti sve aktere na političkoj sceni BiH, iznova lansirajući imbecilnu propagandnu doskočicu „svi su isti“ (koja nažalost, u ovoj zemlji površnosti i podložnosti propagandi, nailazi na plodno tlo i predstavlja jednu od najdestruktivnijih teza koje kolaju javnom scenom). Nakon spominjanja čelnika dvije vladajuće bošnjačke nacionalne stranke, spominje i lidera najjače opozicione (koja bi, po logici stvari, trebala da zamijeni vlast za koju se čak i Avaz slaže da je nemoralna, nesposobna i pljačkaška), da bi čitavu stvar završio riječima: „Nema smisla od njih očekivati da ovu zemlju mogu izvući iz međunarodne izolacije, ekonomske krize i općeg siromaštva i zaostajanja.“
A bošnjacima, „kritički“ raspoloženi Avaz poručuje da „treba tražiti odgovornost domaćih nesposobnjakovića na vlasti (ali) i ljudi koji, nažalost, imaju kompleks što su rođeni kao Bošnjaci i muslimani“ (što je naravno aluzija na SDP i Lagumdžiju). „Kao takvi, nije čudo što svoj narod vode u političku marginalizaciju i politički nestanak“.
I to je to. Posravši se direktno u lobanje svojih čitalaca, Avaz ih je uputio da mržnju i proteste upere ne prema svojoj(!) nesposobnoj i kriminaliziranoj vlasti, nego prema vladama Evropske unije, i da je besmisleno da išta mijenjaju (bilo na izborima, bilo na barikadama i sa molotovljevim koktelima), jer ni opozicija nije sposobna učiniti ništa više od sadašnje vlasti, nego bi nam s njom bilo još gore. Propagandni masterpeace. Gebels bi bio ponosan.
Muška košarkaška reprezentacija BiH priprema se za predstojeće mečeve baraža za odlazak na Evropsko prvenstvo u Poljskoj. No, ove pripreme ostat će upamćene po brojnim otkazima standardnih reprezentativaca. Jedan od njih je i igrač grčkog Kolossosa Saša Vasiljević.
Završni udarac planovima selektora muške košarkaške reprezentacije BiH Mensura Bajramovića zadali su, uoči okupljanja, tri standardna reprezentativca. Član španske Tau Ceramice Mirza Teletović bio je primoran otkazati nastup zbog povrede dok su Goran Ikonić i Saša Vasiljević svoj izostanak opravdali porodičnim problemima.
- Ja sam se samostalno počeo spremati za ove pripreme. I zdravstveno sam se osećao super, međutim došli su problemi lične prirode tako da sam bio prinuđen to reći selektoru i otkazati nastup – kaže za naš portal reprezentativac Saša Vasiljević.
Na šta konkretno mislite kada kažete problemi lične prirode ?
- Supruga mi je imala operaciju i morao sam ostati uz nju.
Znači li to da izostajete samo za ove pripreme ili je to kraj vaših reprezentativnih nastupa ?
- Izostajem samo za ovo okupljanje. Za prošlo okupljanje smo se dogovorili, ja sam imao probleme sa povredom i umorom prošlo leto. Tada sam tražio vreme da bih se zalečio. Ovo leto sam bio raspoložen da dođem i ranije, da se odreknem i odmora i svega. Međutim, stvarno su me ti lični problemi, koji se dešavaju, sprečili u tome.
Nakon svih ovih izostanaka standardnih reprezentativaca, šta može učiniti reprezentacija u ovim dodatnim kvalifikacijama ?
- Šteta je zaista što ne može da se okupi najbolja reprezentacija. Ja se nadam da ćemo se iduće leto svi okupiti, da pokažemo da nam je mesto na Evropskom prvenstvu, među šesnaest najboljih u Evropi. Za ove kvalifikacije, ne znam šta bih vam rekao. Možda imamo lakšu grupu, međutim tamo u drugoj su veliki favoriti Francuska i Italija. Koliko god mi odigrali dobro taj prvi deo i prošli te dve reprezentacije (Portugal i Belgija op.a.), čekala bi nas onda odlučujuća utakmica. Verovatno bi Francuska ili Italija bili malo pogurani od FIBA-e jer se radi o poznatim reprezentacijama. Međutim, ja sam uvek optimista. I selektoru i momcima sam poželeo sve najbolje, da uspešno prođu ove dodatne kvalifikacije.
Saša Vasiljević ostaje u Grčkoj i naredne sezone ?
- Pre mesec i po dana sam završio u klubu u kojem sam igrao, Kolossosu sa Rodosa. Oni su bili prezadovoljni mojim učinkom. Klub je mlad a mi smo prvi put u istoriji ostvarili ulazak u play off, imali odličnu sezonu. U Grčkoj je teško biti stranac, međutim čvrsto smo se dogovorili. Zadovoljni oni – zadovoljan ja, tako da ostajem i sledeću sezonu u Kolossosu – rekao je na kraju za Žurnal reprezentativac BiH Saša Vasiljević.
Interfile :
Baraž počinje 5.avgusta u Portugalu
Reprezentacija BiH u košarci dodatne kvalifikacije igra u avgustu. Protivnici u grupi su nam Portugal i Belgija a prva utakmica na programu je 5.avgusta u Portugalu. Ukoliko budemo prvi u grupi, igrat ćemo sa prvoplasiranom ekipom iz druge grupe u kojoj su Francuska, Italija i Finska. Samo jedna ekipa osigurat će plasman na Evropsko prvenstvo koje će se ove godine održati u Poljskoj.
Prihodi i imovina domaćih političara na najvišim funkcijama rasli su nevjerovatnom brzinom ali i u potpunom neskladu u posljednjih deset godina. Imali su platu i do pet puta veće od prosječne, mogućnost da potroše više nego što ste zaradili, po vlastitom nahođenju mijenjali vrijednost imovine i to bez ikakve odgovornosti.
Nerijetko su svoju sumnjivo stečenu imovinu tokom mandata prebacivali na članove porodice koji su, još češće, bez ikakvih prihoda tokom tog perioda.
Stvarna Dodikova težina
Apsolutni šampion nerealnog, skrivenog i sumnjivog povećanja vlastite imovine je neprikosnoveni Milorad Dodik, premijer Republike Srpske. Na osobeno bahat način Dodik u svom imovinskom kartonu prije sedam godina nije naveo iznos svoje plate. Tada je tek napisao da posjeduje stan od 30.000 u Laktašima, dva stana u Beogradu ukupne vrijednosti ok 80.000 maraka. Porodično imanje je procijenio na 200.000 maraka a auto na 30.000.
Njegova supruga Snježana navela je da ima 50.000 maraka u gotovini porodičnog naslijeđa. Nije imala nikakvih prihoda niti dugovanja.
U svom pohodu da ponovo postane premijer Dodik se iz simpatičnog i prilično prihvatljivog socijaldemokrate preobrazio u otvorenog nacionalistu i gramzivog funkcionera. Ipak, udostojio se na izborima 2006. godine napisati iznos svoje plate, 25.000 iz Parlamenta i 7.500 za funkciju predsjednika Republike. Svoju je zvaničnu imovinu povećao za 300.000 maraka izvjesnog porodičnog naslijeđa a uspio je kupiti i automobil od stotinu hiljada maraka. U njegovom novom kartonu pojavila se i rubrika dionice ali nije naveo njihovu vrijednost.
To bi praktično značilo da je Dodik za auto odvajao svu svoju zaradu i hranio se vjerovatno u nekom od restorana entitetskih institucija. Automobil je mogao otplaćivati i kreditom ali je rata od dvije hiljade maraka tolika da bi samo za nju morao odvajati veći dio svojih prihoda.
Supruga je u tom periodu ponovo bila bez plate ali je na poklon dobila automobil, udvostručilo se naslijeđe te stekla poslovni prostor u Laktašima vrijedan stotinu hiljada maraka. On je navodno kupljen na dug koji će, kako piše u kartonu, otplatiti u narednih nekoliko godina. Nije poznato kako s obzirom da nema niti marke prijavljenih primanja.
Navela je također da je suvlasnik nečega u RS-u, BiH i Srbiji.
Sumnje da Dodikov zvanični imovinski karton nema veze sa onim stvarnim nedavno je potvrdio magazin Dani objavivši spisak skrivene Dodikove imovine, vlasništva u firmama, dionica i drugih vrijednosti procijenjenih na astronomskih 500 miliona maraka. Bit će zanimljivo vidjeti kako će Dodik za nešto više od godinu popuniti novi imovinski karton, bude li se odlučio ponovo kandidovati i bude li na to ima pravo.
Dugogodišnju dilemu da li Dodik ima vilu u Beogradu riješio je sam nakon pritiska novinara i priznao da posjeduje vilu pod hipotekom za koju još otplaćuje kredit.
Skromni i uzoriti predsjednik
Haris Silajdžić, sadašnji član Predsjedništva BiH, vjerovatno je najsiromašniji predsjednik jedne stranke u BiH. On je naveo da ima tek stan od 48 kvadrata u glavnoj sarajevskoj ulici Ferhadija čiju je vrijednost sam procijenio na 70.000 maraka. Te 2002. godine imao je još samo građevinsku dozvolu na 181 metara kvadratnih koju koristi njegova sestra Sadžida sa još pet članova svoje porodice. Do tada bez političke funkcije Silajdžić je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu zarađivao hiljadu maraka mjesečno te zaradio dvije hiljade dolara na Cornell univerzitetu u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ako je zaista i imao skromne prihoda onda je Silajdžić imao enormne rashode. Od Ismeta Hrnjice, direktora Bosna-S Oil Services Company, 2000. godine je posudio 200.000 maraka a u Market Banci uzeo kredit od 35.000 maraka.
Izborni poraz od Sulejmana Tihića, Silajdžić je očito liječio povećanjem vrijednosti svoje imovine i vraćanjem dugova. Od svoje stranke je dobijao nešto manje od hiljadu maraka mjesečno ali je zato od Enka Holdinga, vlasništvo turskog biznismena Šarika Tare, zaradio oko 90.000 maraka za godinu dana. Ne treba napominjati da za običnog bh. smrtnika bez političkih veza i snažnog lobija apsolutno ne postoji način da zaradi ovoliko novca.
Sa tom je zaradom Silajdžić lako vratio ogromni dug Hrnjici i kredit te stekao stan od 270.000 maraka koji je, kako kaže, izgradio sa sestrom. Tako je u novi mandat 2006. godine ušao bez dugova. Iako su mediji špekulirali o njegovoj navodnoj vili u Istanbulu i stanu u Londonu, ti navodi nikada nisu dokazani.
Plata mala, vikendica nova
Neobaveznost navođenja tačnih informacija u imovinskom kartonu dobro je iskoristio Dragan Vrankić, sadašnji ministar Trezora i finansija Bosne i Hercegovine. Vrijednost imovine u njegovim imovinskim kartonima se smanjivala i po 50.000 maraka iako se radi o nekretninama čija je vrijednost proteklih godina uglavnom rasla.
Do 2002. godine je zarađivao dvije hiljade mjesečno i uspio uštedjeti 20.000 maraka i za isto toliko novca kupiti certifikata. Vrijednost njegovih nekretnina bila je 280.000 maraka a vrijednost auta od 30.000 bila je jednaka njegovom zaduženju. Četiri godine poslije platu je povećao za 500 maraka ali i uspio kupiti stan vrijedan 80.000 maraka, početi graditi vikendicu čija je vrijednost još u izgradnji bila 50.000 maraka, uštedjeti dodatnih deset hiljada maraka. On je uspio maksimalno iskoristiti blagodeti bavljenja politikom. U novom kartonu nije bilo zemljišta i drugih nekretnina vrijednih skoro trećinu miliona.
Izborna komisija BiH zadužena je samo za prikupljanje imovinskih kartone koje su političari obavezni dostaviti ali ne i za provjeru njihove tačnosti. Državna agencija za istrage i zaštitu vrši njihovu provjeru nakon dobijanja mandata ali do sada, uprkos brojnim nejasnoćama, nije pronašla ništa sporno niti u jednom dostavljenom kartonu.
Iznosi plaća i stečene imovine te imovina supružnika i rodbine bez prihoda kod brojnih političara pokazuju da oni manipulišu podacima o svojoj imovinskoj težini. A govorimo samo o zvaničnim i neobavezujućim dokumentima i popisu njihove imovine.
- Dodikov karton povećan za misteriozno nasljeđe i još tajnovitije dionice - I nezaposlenoj Dodikovoj supruzi Snježani misteriozno se udvostručilo nasljeđe - Turski biznismen Silajdžića honorisao sa 90 hiljada maraka - Kako je s platom od 1.000 maraka Silajdžić vratio dug od 200 hiljada - Vrankić je s povećanjem plate od 500 maraka kupio stan i izgradio vikendicu |
Kako da se žena izbori sa recesijom? Šta uraditi kad muževljevi prihodi opadnu? Ciklus predavanja i mjesečni ciklus, da li je to isto? Zašto se jedino Tarik Sadović seksa u BiH?
Stojim pred plakatom Ljeto 2009 u granicama morala. Šest julskih dana predavanja u Bosanskom kulturnom centru. Pogrda i opasnost nemorala. Žena između počasti islama i poniženja savremenog doba. Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja. Vrijednost pokrivanja i pogrda razgolićavanja. Obaranje pogleda i čuvanje udova. Opis Dženneta.
I mislim si - to organiziraju studenti. Ako su oni na ovakvim predavanjima, ko se onda seksa u Bosni i Hercegovini? Zar je moguće da je jedino Tariku Sadović tvrd?
Ne mogu prežaliti što nisam otišla na predavanje Ljetna i džehannemska vrućina i posljedice griješenja kao gost predavač. Uvijek sam vjerovala u multidisciplinarni pristup temi, te znam da bi i moja zapažanja pridonijela njenom boljem razumjevanju i razbijanju predrasuda. Mogla bih im govoriti iz iskustva, a ne iz brade.
Mislim samo na seks
Primjer sam slabe žene između počasti islama i poniženja savremenog doba.
Ja, na primjer, kad god je vruće samo mislim na seks. Ljeto za mene znači nikad češće i nikad bolje. U svemu ga vidim. Evo na primjer u ovoj temi Obaranje pogleda i čuvanje udova. I ja to radim. Uz pomoć nekoliko vezica, mogu i lisice, nisam isključiva. Ako on insistira ne samo da ću oboriti pogled, već ću skroz zažmiriti. Zavezaću mu udove naslijepo, šta fali? Mogla sam im pokazati par slika na power pointu i onda izvesti nekoga iz publike na demonstraciju. Znanje iz iskustva uvijek se duže zadrži u glavi nego kad ti ga neko šane u uho.
A i kako da ne mislim na seks kad imam sve preduslove?
Prvo, stalno sam depilirana – znači ne sekiram se kako izgledam i hoće li mu se nokat polomiti u makiji, te sam odmah high.
On je s druge strane nadražen čim ode na kafu u grad. Što je veliki bonus za mene. Ne moram se truditi da ga stimulišem. Samo ga postavim pred onu rijeku dijaspore i svršenih gimnazijalki i gotovo.
Drugo, šta bi čovjek uopšte i radio ljeti kad su najduži dani? Poslovni partneri neće da mi se jave na telefon iza 19 časova. Banke su zatvorene. Panika me hvata jer je još dan. Šta da činimo? Nećemo valjda pričati ozbiljno. O nama, na primjer? Užas.
Treće, to mi je dužnost. Fino piše u svetoj knjizi – žena mora da da kad god muž hoće.
Da su me pozvali na ciklus (sviđa mi se konotacija riječi ciklus– podsjeća me na mjesečni ciklus) otvoreno bih to priznala. Ne, ne uživam kad me lupa po guzi. Gadi mi se kad me oralno zadovoljava. Ne podnosim kad mi se igra s grudima. Kad oderem koljena ili kad me peče jedino što me tješi jeste svijest da je to moja dužnost. Fino piše na stranici za sklapanje halal braka Islamski brak žena je dužna da dozvoli intimni odnos ako nema opravdanog razloga da ga uskrati.
I posljednje, jeftino je. Čitam na istoj stranici Onoj ženi čiji prohtjevi ne mogu biti zadovoljeni iz muževljevog prihoda i koja nije zadovoljna sa onim što zaradi, bilo to malo ili puno, Allah neće prihvatiti njena dobra djela, neće joj oprostiti grijehe i biće njome nezadovoljan sve dok se ne pokaje. Eto još jednog razloga zašto sam trebala biti pozvana na ciklus. Uzoran sam primjer žene kojoj ne smeta muževljev prihod koliki god on bio, i bez obzira koliko često mu padaju i dižu se vrijednosti. Ako prihod i ne može zadovoljiti uvijek moje prohtjeve, shvatiću jer zarada koju muž donese, bila ona mala ili velika, za ženu treba biti bolja od svega na svijetu. Njena dužnost je onda podesiti potrošnju domaćinstva u njenim granicama.
Precijenjena predigra
Tješi me što naši organi jesu prirodan i samoobnovljiv resurs domaćinstva koji se ne troši lako. A i ne traži puno ulaganja. Idealan za vrijeme recesije. Hem što ti drži ruke dalje od novčanika, hem što ti razvija dovitljivost. Od kad je kriza, ništa ne bacam. Znoj, na primjer izuzetno je koristan. Više ga ne brišem peškirom, kojeg onda trebam oprati, dakle trošim deterdžent i struju. Već ga skupljam. I nafajtam se kad god mi je ćejf. Vrlo ekološki. I vrlo mudro. Moj najdraži misli da sam ja uvijek spremna. Da i nakon 13 godina zajedničkog života odmah ovlažim čim me pogleda.
Da, na višestrukom sam dobitku. Dobijem često a skratim predigru koja je po mom mišljenju izuzetno precjenjena. Iskreno, ko uživa u 2 sata prenemaganja? I ja mislim da smo sve mi koje trpimo predigre, što je izmišljotina modernog doba, ponižene. Puno je prirodnije da me on dok jašemo u susret džennetu prebaci preko kamile. I dok mi krv bubnja u očnim dupljama pokaže zorno šta je moja dužnost. Eno, sad me i kamila asocira na seks. Baš sam jedna slaba, praktična, žena.
Blaženi Nigerijci Durexovo istraživanje o spolnosti pokazalo je da libido opada u cijelome svijetu. Čak dvije trećine ispitanika izjavilo je da im je seks dosadan Istraživanje koje je obuhvatilo čak 317.000 ljudi iz cijelog svijeta pokazalo je da se ljudi seksaju sve manje, a za dvije trećine ljudi seks je dosadan. Nigerijci su, prema rezultatima, najzadovoljniji seksualnim životom. Nji je čak 78 posto zadovoljno, dok su na dnu Japanci od kojih je samo 10 posto sretno svojim seksualnim životom. Francuzi su kao poznati ljubavnici na samom vrhu ljestvice sa 137 spolnih odnosa godišnje, ali kvalitetom seksa zadovoljna je tek jedna trećina Francuza. Zato su prvi Grci sa 138 spolnih odnosa godišnje. Kod nas je 17 posto priznalo izvanbračnu vezu, a seks za jednu noć 50 posto Hrvata. Seks u troje iskušalo je 12 posto ispitanika iz Hrvatske, sedam posto njih probalo je sado mazo iskustvo. |
