Ponašanje novog premijera Vlade Federacije BiH, dovodi nas u opasnost da nam i pregovori sa MMF-om završe kao i trenutno aktuelni skandal oko viza – propašću, za koji će jedini krivac biti naša vlast, a za koji će nacionalističkim i ksenofobnim histerijama skloni mediji optužiti antiislamski raspoložene strance. Pa će svi zajedno pisati peticije MMF-u (i ostalima), a političari će kao što sada tvrde da će (jednog neodređenog dana u budućnosti – valjda kad im prestane mandat i izgube pravo na njih) u znak protesta vratiti diplomatske pasoše i sa građanima stajati u redu za vize, tada valjda ustvrditi da će se (jednog dana – recimo onog kad na vrbi rodi grožđe?) odreći svojih astronomskih plata i u znak solidarnosti sa građanima ove zemlje skapavati (da ne upotrebljavamo neadekvatnu riječ „živjeti“) od primanja u visini prosječnog ličnog dohotka u državi. Ako ikakvih ličnih dohodaka i ikakve države uopšte bude bilo.
Nesposobna, neodgovorna i kukavička vlast, odbija preuzeti odgovornost za stanje u zemlji i za teške rezove koji se moraju izvršiti. Brinući se prije svega za ličnu guzicu, te stranačke interese, političari „bez kalibra i bez ideje“, koji u iole ozbiljnoj zemlji ne bi mogli voditi ni mjesnu zajednicu, odbijaju preduzeti bilo kakav potez koji bi ugrozio njihov položaj, makar to značilo nijemo gledanje strmoglavljivanja zemlje u bezdan.
Mediokriteti s mahalskim sindromom, koji bi da se nikom ne zamjere a da nešto kao urade (što će reći – jebali bi se al da im ne uđe) sedmicama već ne rade ništa drugo osim smišljanja načina kako da se izvuku iz situacije u kojoj se nalaze. I to kako da se izvuku oni(!), a ne kako da se izvuče država i njeni građani.
Pri čemu, naravno, najjednostavnija i najlogičnija varijanta - da se, naprosto, uklone s vlasti i daju šansu drugim snagama, koje bi pokušale zemlju spasiti iz bezdana, u koju ga je aktuelna garnitura gurnula - za njih ne dolazi u obzir. Opcija koja njih interesuje je: „Kako da istovremeno ostanemo na vlasti, dobijemo pare od MMF-a i da izbjegnemo ozbiljne proteste nezadovoljnih.“ Tj. kako da se „igranka“ nastavi unedogled. Ili bar do onog trenutka kad se pare budu morale vraćati a nikakvi krediti se više ne budu mogli dizati.
Spasonosna varijanta koju su zasad smislili je da svaki put kad treba da donesu neku odluku, za to pitaju MMF, pa onda trče da nezadovoljnim grupama, udruženjima i sindikatima, saopšte kako oni imaju puno razumijevanje za njih i da bi sve učinili da je do njih ali, eto – ne daju ovi iz MMF-a. Opet je, dakle, kriv neko drugi.
Sastavni dio trenutnog „rada“ Vlade je ponižavajuće pijačarsko cjenkanje i „žicanje“ ustupaka od stranih birokrata i još jedno pokušavanje da se prođe „naguzove“, da svijet ima razumijevanja za „našu situaciju“ i „progleda nam kroz prste“. Sramoćenje zemlje dakle.
Nus proizvod ove odvratne sapunice sa MMF-om (i dramatičnih obrata u njoj, koji su zabavili javnost) je da niko više ne postavlja pitanje zašto smo mi uopšte u situaciji u kojoj na koljenima molimo MMF, ko je za to odgovoran i zašto vlast koja je odgovorna za finansijski, ekonomski, politički i moralni krah Federacije BiH, još uvijek vlada ovim dijelom zemlje. Da bi nas dokrajčili?
Ne mogu se sjetiti kada se tačno Carld Bildt pojavio u mom, u našim životima, ali čini mi se da sam njegovo ime na radiju čuo prvi put tokom 1994. godine i da je bila riječ o još jednoj mirovnoj inicijativi. Kao kroz maglu, više kao dojam nego bilo šta drugo, uz to sjećanje pojavljuje se i osjećaj fizičke bijede i ugroženosti, prepuštenost na milost i nemilost ne samo Srbima koji su Srebrenicu držali u okruženju, nego i vrijednosno i moralno neutralnoj politici koju će deceniju i pol poslije toga i dalje utjelovljavati upravo Bildt. Iz perspektive mučne bosanske svakodnevnice to što je Carl Bildt i dalje evropski glasnogovornik za sva pitanja vezana za BiH izgleda irelevantno, i čak i banalno, ali mi se čini kao da zapravo malo šta ilustruje dubinu kala u koji je zapala ova zemlja, beznadežnost vjere u to da će iko, ikada učiniti bilo šta za nas, kao upravo ta činjenica. I da se, sa drskošću primjerenoj samo takvim, birokratama atentatorskog tipa sada, narodski rečeno, natura i da bude sljedeći evropski ministar vanjskih poslova.
Smetljište povijesti
I pored toga što znam da ovaj, kao ni bilo koji drugi članak ne može promijeniti ishod diplomatske bitke koja predstoji, hoću kao neko čija se sudbina susrela sa Bildtovom nekoliko puta na način na koji to samo život može urediti, ukažem na to zašto on ne može biti novo evropsko lice. Štaviše, da ukažem na to da Bildt – kao i njegovi sugovornici iz vremena kada je njegova karijera doživljavala meteorski uspon, u jednoj od najsramnijih epizoda u novijoj historiji Evrope – treba skončati na smetljištu povijesti.
U julu 1995. godine, bio sam kao što sam ne jednom detaljno opisivao – u Srebrenici, tačnije u Potočarima, u vojnom kampu holandskog bataljona. Napustio sam Potočare deset dana nakon pada Srebrenice i osam dana nakon što je kompletno civilno stanovništvo deportovano u Tuzlu i njenu okolinu; u trenutku kada sam napuštao Potočare, bilo je prošlo tačno pet dana od okončanja posljednjeg masovnog smaknuća muškaraca i dječaka zarobljenih u Srebrenici. Tog, 16. jula 1995. godine, dok su ubijani posljednji preživjeli – cvijet jedne zajednice koja je otada zapravo prestala da postoji – u posljednjem u seriji masovnih pogubljenja u Kozluku, u blizini fabrike „Standard“, u Dobanovcima u blizini Beograda održan je sastanak između Yasushi Akashija, Ruperta Smitha i Carla Bildta na jednoj i Slobodana Miloševića i Ratka Mladića na drugoj strani.
Bianca Jagger je u svjedočenju pred američkim Kongresom o okolnostima pada Srebrenice svjedočila i o tome kako je Bildt opisao taj sastanak u neobjavljenom intervjuu Royu Gutmanu iz Newsdaya: “Poenta sastanka, rekao je Bildt, bila je da se za Međunarodni Crveni križ dogovori pristup enklavi u kojoj tada više nije bilo muslimana. Bildt je jasno rekao da zna mnogo detalja o nasilju. Rekao je da zna da su muškarci razdvajani (od familija, op.a.). Newsday je Bildta upitao: 'Da li ste potegnuli pitanje masakra kod Mladića i Miloševića. 'Ne, nismo', odgovorio je Bildt. 'Imali smo nepotvrđene izvještaje o masakru, ali nismo potegnuli to pitanje.' Kasnije tokom intervjua porekao je svoju raniju izjavu. „Naravno da smo razgovarali o tim pitanjima.'“
Iz onog što sam kasnije saznao, jedna od stvari o kojoj se također razgovaralo bila je i evakuacija – eufemizam za sramno povlačenje, u ovom slučaju – ostatak holandskog bataljona iz Potočara i ostatka UN-ovog osoblja. Među potonjima sam, eto, bio i ja. U ljeto 2003. godine bio sam u Haagu i izvještavao sa suđenja skupini srpskih oficira optuženih za genocid u Srebrenici: tokom svjedočenja jednog od svjedoka tužiteljstva, na monitorima u sudnici prikazan je snimak koji su forenzičari napravili tokom iskopavanja masovne grobnice kod fabrike Standard, kod Kozluka. Sa tog snimka pamtim tri stvari, više kao dojam: šljunak, polomljeno staklo i čahure.
Silovanje činjenica
Kratko nakon toga dogodila se jedna od onih stvari koje su potencijalno mogle promijeniti ishod mandata haškog tribunala: priznanje Biljane Plavšić. Ne znam koliko je tačno prošlo, ali mi se čini da je najesen održano ročište o izricanju presude na kojoj je u korist Biljane Plavšić svjedočio cijeli niz međunarodnih zvaničnika. To što se kao svjedok pojavila Madeleine Albright bilo je samo po sebi razočaravajuće, ali njeno svjedočenje nije ni jednog jedino trenutka prelazilo liniju zvanične američke politike u BiH; svjedočenje nekadašnjeg drugog čovjeka južnoafričke Komisije za povjerenje Dr. Alexa Borainea pripisao sam kombinaciji dobrih namjera i neznanja; Bildtovo svjedočenje, pak, imalo je nešto lično, njegova skoro pa potreba da od Biljane Plavšić napravi nešto što ona očito nije kao da je za cilj imalo da sudskim zapisnikom ispravi krvavu stvarnost i smanji i vlastitu odgovornost za stotine hiljada izgubljenih i upropaštenih života.
Bildt je govoreći o Plavšićevoj rekao kako je ona bila, pazi sad, hrabra u podržavanju u provođenju mira, čvrto se zalažući za - tu mi se već vrtilo u glavi od nevjerice – vladavine prava i koja je „preuzela veliki lični rizik zbog toga“. Nekoliko dana prije toga čitao sam izjavu djevojčice – bošnjačke – koja je stanovala u istoj zgradi u kojoj i Plavšićeva i od nje u jednom trenutku tražila da pomogne pronaći njenog oca, odvedenog dan ili dva ranije. Po njenim riječima, Plavšićeva je samo okrenula glavu i prošla.
Slušajući Bildta, mislio sam o tome koliko se zapravo razlikuje moje sjećanje rata i poraća od onog što je on svjedočio i koliko je spreman radi nečeg što je u najboljem slučaju moglo izgledati samo kao fusnota u jednoj karijeri spreman silovati činjenice. Gore od toga, pak, bilo je to što je Bildt svoje viđenje iznosio za sudski zapisnik, koji će kasnije postati historijski relevantan, time zapravo uskraćujući žrtvi pravo da se sama založi za sebe. I tada sam shvatio: ako bi tražili jednu, dosljednu, temeljnu odliku te karijere beščašća onda bi to bilo to – uskraćivanje prava žrtvi da progovori za sebe i u svoje ime.
Dok se u Banjoj Luci održava manifestacija infantilnog naziva Vezeni most, u Federaciji BiH na snazi je službeni Dan žalosti zbog genocida u Srebrenici. U Banjoj Luci će na Šestim susretima Banjalučana biti upriličeni koncert, književna večer i dodjela književne nagrade Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most za autorski opus i domete u poeziji za djecu. Lijepa je to vijest za ljubitelje dječije poezije, a posebno za onog ko će biti nagrađen baš na dan kad se, prije 14 godina, desio genocid u Srebrenici. Član državnog Predsjedništva Nebojša Radmanović će, u sladu sa politikom svoje stranke, izjaviti kako neće prisustvovati komemoraciji u Potočarima jer smatra kako će se tamo održati politički skup, te ga smeta što će biti klanjana dženaza. Nastavak genocidne retorike političara iz RS-a je opšte mjesto naše zbilje.
Izbjegavanje srebreničkog ukopa nevino pobijenih ljudi po šumama i brdima okolo Srebrenice sasvim je na tragu izjave šefa policije RS-a Stanislava Čađe koji je obećao kako neće biti novih hapšenja srebreničkih Bošnjaka dok traje ukop u Potočarima. Što implicira da će ih još biti u narednim danima, jer žrtva je uvijek kriva, odavno su to patentirali stari dobri nacisti objavljujući svijetu kako se u konclogorima Jevreji međusobno istrebljuju. Zato policija RS-a vodi računa da svi odgovorni za zločine nad Srbima (čak i oni čiji je zločin to što su preživjeli genocid) budu privedeni pred lice pravde, kada već nisu mogli spriječiti pokolj u Srebrenici, jer su ga upravo oni i izvršili zajedno sa pripadnicima Vojske RS-a, piše u odluci Međunarodnog suda u Haagu u sporu BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore. Slučajno sam se baš sada sjetio knjige Ideologija heliocentrizma Svetislava Basare, jako zanimljivog i ekstatično napisanog dužeg eseja, u kojem pisac smatra kako je masakr civila na Markalama samo još jedan od bodrijarovskih simulakruma, a u njemu se stvarnost sa raskomadanim truplima građana Sarajeva poistovjećuje i, u potpunosti, zamjenjuje sa famoznim karadžićevskim lutkama ili rečenicom: Muslimani sami sebe granatiraju. Neke slučajnosti su neuništive i vječne.
11. jula ću biti u Mostaru, nakon jutarnje kafe u kafiću u Fejićevoj ulici, gdje se sa radija čula ozbiljna muzika, još jednom sam shvatio o kojem je danu riječ. U zapadnom dijelu grada, u tržnom centru je vladao neki drugi dan, jer je svakako i riječ o etnički drugom dijelu grada, u kojem sam, na panou Turističke zajednice HNŽ/HNK gledao mapu grada i zaključio da se istočni dio još uvijek nalazi u socijalističkoj Jugoslaviji, a zapadni dio je, preko naziva ulica, predstavljen kao jedan kvart u zagrebačkom centru. Jedine dvije ulice u zapadnom dijelu koje su vezane za BiH su ulica kraljice Katarine i Franjevačka, sve ostale glavne ulice su baštinile uspomenu na kneza Višeslava, Domagoja, Zvonimira i ostale hrvatske vladarske ličnosti iz susjedne Hrvatske. Nema ni jednog naziva narodnog heroja iz 2. svjetskog rata, to je baština istočnog dijela gdje se nalaze ulice Radeta Bitange i Adema Buća, Alekse Šantića i ostali stari nazivi ulica koji ne predstavljaju klasično nacionalističko obilježavanje svoje teritorije. Tako su u jednom gradu postojala dva različita dana, barem preko dva slučajna uzorka, da budem politički korektan. U izvrsnom interviewu Građanski rat i suton Europe George Steiner u časopisu Europski glasnik13 kaže: „Na svakoj kući neka ploča podsjeća: tog i tog dana 1944. ili 1945 umro je... Ima jedna njemačka riječ iz Kafkina vremena, zanimljiva i teško prevodiva, koja otprilike znači: biti umoran od svijeta. To je besmislica koja svejedno može imati vrlo ozbiljan psihološki smisao, kao da ima previše povijesti. Sablasti su strahovito teško breme.“ Ovaj naš rat je itekako bio i rat zbog preopterećenosti istorijom.
Ne znam šta se dešava u Sarajevu, izuzev onih poluidiotskih grafita tipa: efendija, ne zaboravi, Srebrenica!, ili varijacija ovog grafita na nekoliko svjetskih jezika na fasadama austrougarskih zgrada u opštini Centar. Zvanična, ceremonijalna ronjenja krokodilskih suza nad sudbinom mrtvih i preživjelih Srebreničana me ne zanimaju, iako je i to pozitivnije nego prešućivanje koje smo mogli vidjeti u boljem dijelu BiH, Banja Luci. Na FTV sam gledao inserte iz dokumentarnog filma Pakao poslije pakla gdje sam prvi put vidio scene u kojima srebreničke žene, djeca i starci dolaze u bazu UN-a i njihov prvi, drugi dan boravka na goloj ledini. Posebno je upečatljiva slika jedne žene koja lomi grane sa drveća i prikuplja travu da bi napravila neku vrstu šatora za svoje rođake. To je bila scena dostojna filma sa praistorijskom tematikom, i baš takva mi se činila tadašnja bosanskohercegovačka vlast, mislim na tom civilizacijom nivou.
U Srebrenici sam bio dva puta i znam kako taj grad danas izgleda i znam kako sam se osjećao kada sam tamo došao prvi put. Kao da sam jednom davno bio u tom gradu stojeći na ruševinama gradske utvrde, a, ustvari, radilo se o slikama iz kolektivne svijesti i podsvijesti užasa kada se sve čini bliskim, jer se tiče tebe lično, tvoga tijela, mesa, i duše. Disanje je bilo kao snu u kojem se krećeš kroz želatinoznu stvarnost gdje se nije moglo govoriti, jer je trauma, ionako, neizreciva.
11. jula 1995. nalazio sam se na ratištu Ivanjska prema hrvatskoj granici koju su kontrolirali Martićevi Srbi. Ili to samo sada mislim da sam se tamo nalazio. Mogao bih provjeriti u dnevniku komandira voda kojeg sam morao voditi po službenoj dužnosti, a unutra piše gdje sam bio svaki dan rata. Gdje god da sam bio, bilo je to na području Okruga Bihać, teritorije pod kontrolom 5. korpusa, kada su nam naši moralisti, nakon pada Srebrenice, pročitali izvještaje Glavnog štaba Armije BiH gdje se pad Srebrenice spominjao kao nemili vojni poraz. U šturim i birokratskim rečenicama navodile su se cifre zarobljenih tenkova, oklopnih vozila, teškog i lakog naoružanja tokom proboja Srebreničana i Žepljaka prema slobodnoj tuzlanskoj teritoriji. U tim izvještajima su navođeni neki brojevi naših poginulih i zarobljenih boraca, ali to nije bilo ni blizu broju od 8000 pobijenih. Poenta teksta je bio nemili vojni poraz, ni riječi o tragediji. Među borcima se pričalo o velikom broju mrtvih, a gorčinu poraza smo svi osjećali jer je ovo bio rat za teritorije, bez obzira koliko to danas izgledalo apsurdno i bizarno. Tragedija je bila očita, ali je malo ko imao snage da to prizna, jer smo se bavili pripremama za oslobađanje okupiranih gradova.
Od Srebrenice, tada, mi smo bili udaljeni oko 500 kilometara. Bili smo udaljeni od svega što je imalo ikakve veze sa BiH. Prva slobodna teritorija je bio Karlovac u Hrvatskoj, tek na drugom mjestu je bio Travnik duplo udaljeniji od Karlovca. Okupirano Sarajevo je bilo geografski puno bliže Srebrenici, i baš bi me zanimalo kako su ljudi reagovali, šta se pričalo, i da li su pad Srebrenice i genocid posmatrani kao da se dešavaju na drugoj planeti i nekim živim bićima slabo nalik na ljude. Vjerovatno su uveliko trajale pripreme za filmski festival, drugim riječima, duhovni otpor elitne kategorije građana se mogao čuti do neba. Baš kao i danas kada nas plakati upozoravaju da trebamo biti sretni jer živimo u gradu filma. Ni taj jedan jedini dan BiH neće moći postojati čak ni kao dobra misao većine njenih građana. Već koliko sutra će u dnevnim novinama biti raspisan konkurs za dodjelu nagrade za najbolje uređen vrt u gradu. Kao u zemlji satova, banaka i čokolade.
On je bio ovde i ranije, u ovoj zemlji zločinaca. Bio je svedok njenog sunovrata. U to vreme je imao 25 godina i još uvek se zvao Ivan, ne Džon.
Ivan Demjanjuk je bio čuvar u logoru Flosenburg do pred kraj Drugog svetskog rata. Tu je premešten iz SS logora smrti Sobibor u današnjoj Poljskoj. Bio je Ukrajinac i jedan od 5.000 ljudi koji su pomogli nemačkom nacističkom režimu da počini zločin milenijuma – zatiranje Jevreja u Evropi, „konačno rešenje“.
On je sudelovao u tome, makar i kao šrafčić u velikoj mašineriji smrti. Ivan Demjanjuk je ostao da živi u posleratnoj Nemačkoj sedam godina, a potom je emigrirao u SAD 1952. godine, sa ženom i ćerkom, prekookeanskim brodom „General Han“. Po dolasku, promenio je ime u Džon. Time je okončan njegov status navodnog RL, tj. „raseljenog lica“, kako su angloamerički pobednici nazivali ljude koji su zbog rata ostali bez svojih kuća.
RL Demjanjuk je živeo u južnonemačkim gradovima Landshutu i Regensburgu, gde je radio za američku vojsku. Preselio se prvo u Ulm, pa u Elvangn, pa u Bad Rajhenshal i na kraju u Feldafing na jezeru Starnberg. Feldafing spada u minhenski okrug, i zato je Demjanjuk pritvoren u minhenskom zatvoru Štadelhajm od izručenja iz Amerike prošle nedelje. Njegova ćelija ima 24 kvadratna metra, što je vrlo prostrano po zatvorskim merilima.
Optužen je za pomaganje u izvršenju zločina ubistva najmanje 29.000 Jevreja u Sobiboru. Suđenje bi moglo da počne krajem leta, pod uslovom da Demjanjuk, koji sada ima 90 godina, bude proglašen dovoljno zdravim da mu se sudi. Biće pozvani i svedoci, ali niko od njih neće moći da ga prepozna. Jedini dokazi su u dokumentima, ali ti su dokazi ubedljivi. Dvaput je, 1949. i 1979. godine, bivši čuvar, pokojni Ignat Danilčenko, izjavio da je Demjanjuk bio „iskusan i efikasan čuvar“ koji je odvozio Jevreje u gasne komore. „To se radilo svakodnevno.“
Demjanjuk ove optužbe potpuno poriče. Kaže da nikad nije bio u Flosenburgu i Sobiboru i da nikad nije gurao ljude u gasne komore. Bivši Amerikanac koristi istu taktiku koju su koristili mnogi drugi optuženici kojima je suđeno za ratne zločine nakon 1945.
Ali već je očigledno da će poslednje veliko suđenje jednom nacisti u Nemačkoj biti vrlo neobično, jer će prvi put inostrani zločinci biti u središtu pažnje svetskog javnog mnjenja.
Ti ljudi su do sada u priličnoj meri zanemarivani – ukrajinski žandarmi i letonska rezervna policija, rumunski vojnici i mađarski železničari, poljski zemljoradnici, holandski službenici, francuski gradonačelnici, norveški ministri, italijanski vojnici – svi su oni učestvovali u nemačkom holokaustu.
Stručnjaci kao što je Diter Pol iz Nemačkog instituta za savremenu istoriju procenjuju da je više od 200.000 stranaca – otprilike isto koliko i Nemaca i Austrijanaca – „pripremalo, izvršavalo i pomagalo u izvršenju ubistava“. Često su bili isto onoliko nemilosrdni kao i Hitlerovi koljači.
Na primer, 27. juna 1941, pukovnik severne armije nemačke vojske, prolazio je pored benzinske stanice u litvanskom gradu Kaunasu, okružene gomilom ljudi. Oni su uzvikivali „bravo“ i aplaudirali, majke su podizale decu na ramena da bolje vide. Pukovnik se približio da vidi o čemu se radi, a kasnije je to zapisao. „Na betonskom parkingu stajao je plavokosi muškarac od oko 25 godina, srednje visine, i odmarao se oslonjen na drvenu palicu debljine ljudske ruke, koja mu je dosezala do grudi. Oko njegovih nogu ležalo je 15-20 ljudskih tela. Ti ljudi su bili ili već mrtvi, ili su umirali. Iz creva je tekla voda koja je spirala krv u slivnik.“
Pukovnik nastavlja: „Samo nekoliko koraka iza ovog čoveka stajalo je dvadesetak ljudi – okruženih nekolicinom naoružanih civila – koji su u tišini čekali svoje gnusno pogubljenje. Na kratki znak rukom, sledeći je iskoračio i zatučen je palicom, a publika je na svaki udarac odgovarala klicanjem.“
Nakon što ih je sve pobio, plavokosi ubice se popeo na hrpu leševa i zasvirao harmoniku. Publika je zapevala litvansku himnu, kao da je ta orgija ubistava bila nacionalna proslava.
Kako je ovako nešto moglo da se dogodi? Već dugo se to pitanje ne postavlja samo Nemcima, čija je klučna odgovornost za ove strahote nesporna – već i zločincima u svim zemljama.
Šta je navelo rumunskog diktatora Jona Antoneskua i njegove generale, vojnike, službenike i rumunske seljake, da pobiju 200.000 Jevreja (a možda i dvostruko više) „na svoju ruku“, kako je rekao istoričar Armin Hajnen? Zašto su baltički eskadroni smrti ubijali po nemačkom naređenju u Letoniji, Litvaniji, Belorusiji i Ukrajini? I zašto su nemačke Einsatzgruppen – paravojne „interventne jediinice“ pod rukovostvom SS-a – tako uspešno navodile nejevrejsko stanovništvo da izvrši pogrom od Varšave do Minska?
Potpuno je nesporno da se holokaust nikad ne bi dogodio da nije bilo Hitlera, šefa SS-a Hajnriha Himlera i mnogih drugih Nemaca. Ali isto tako je sigurno „da Nemci ne bi mogli sami da pobiju milione evropskih Jevreja,“ kaže istoričar iz Hamburga Mihael Vild.
Takav stav deli veliki broj preživelih. Kada se Udruženje preživelih litvanskih Jevreja sastalo u Minhenu 1947, doneli su rezoluciju pod nedvosmislenim nazivom: „O krivici velikog dela litvanskog stanovništva za ubistvo litvanskih Jevreja.“
Treći rajh i njegova razvijena birokratija vodili su opsežne spiskove jevrejskih stanovnika. Ali na teritorijama koje je nemačka vojska osvajala, Hitlerovim ubicama su trebale informacije poput onih iz holandske registrature, čije se osoblje dobro pomučilo da sastavi precizan spisak Jevreja.
I kako bi SS-ovci i policija mogli da uđu u trag Jevrejima u istočnoevropskim gradovima, gde su živele različite mešavine etničkih grupa, bez podrške lokalnog stanovništva? Ne bi mnogo Nemaca moglo „da prepozna Jevrejina na ulici“, seća se Tomas Blat, preživeli logoraš iz Sobibora, koji želi da svedoči na Demjanjukovom suđenju.
U to vreme, Blat je bio plavokosi dečak i pokušao je da se ponaša kao hrišćansko dete u svom gradiću Izbici u Poljskoj. Nije nosio žutu zvezdu i trudio se da deluje samouvereno kadgod je nabasao na uniformisana lica. Ali izdali su ga bezbroj puta – Nemci su isplaćivali novčane nagrade za informacije o Jevrejima – i uvek je jedva uspevao da pobegne.
Denuncijacije su bile toliko učestale u Poljskoj da je čak postojao poseban izraz za doušnike "Szmalcowniki". Često su denuncijanti poznavali svoje žrtve. I dok su Francuzi, Holanđani i Belgijanci mogli da se zavaravaju da će Jevreji, koji su deportovani na istok iz Pariza, Roterdama ili Brisela, na posletku biti dobro, Istočnoevropljani su načuli koja sudbina čeka Jevreje u Aušvicu ili Treblinki.
Naravno, može se navesti dosta primera koji ovu tvrdnju opovrgavaju. Visoki oficir Einsatzgruppe C, odgovoran za ubistvo više od 100.000 ljudi, žalio se kako Ukrajincima nedostaje „izraženi antisemitizam zasnovan na rasnim ili ideološkim razlozima“. Oficir je napisao da „manjka vođstvo i duhovni pokretač za progon Jevreja“.
Istoričar Feliks Tih procenjuje da je oko 125.000 Poljaka spasavalo Jevreje, a da za to nije tražilo nikakvu nadoknadu. Jasno je da zločinci uvek čine manjinu jednog naroda. Ali Nemci su se oslonili na tu manjinu. Esesovci, policija i vojska nisu imali dovoljno ljudi da pretraže sve oblasti gde su nacističke vođe planirale da pobiju sve Jevreje. Na preko 4.000 kilometara, od Bretanje u zapadnoj Francuskoj do Kavkaza, nacisti su rešili da pohvataju svoje žrtve, deportuju ih u logore smrti ili na obližnja stratišta, da spreče svaki pokušaj bekstva, da iskopaju masovne grobnice i da izvrže svoja krvava zlodela.
Naravno da su samo Hitler i njegova kamarila mogli da spreče holokaust. Ali to ne pobija argument da bi bez stranih pomagača, mnogo hiljada, a možda i miliona Jevreja preživelo.
U poljima smrti duž istočne Evrope, na svakog nemačkog policajca bilo je po 10 lokalnih pomagača. Isti odnos važio je i za logore. Ne za Aušvic, jer su njime upravljali skoro isključivo Nemci, ali da za Belzec (600.000 žrtava), Treblinku (900.000) ili Demjanjukov Sobibor. Tamo je šačici SS-ovaca pomagalo oko 120 ukrajinskih čuvara.
Bez njih, Nemci nikad ne bi uspeli da ubiju 250.000 Jevreja u Sobiboru, kaže bivši logoraš Blat. Ukrajinci su čuvali logor, izvodili Jevreje iz vagona i kamiona nakon dolaska u logor i batinama ih uterivali u gasne komore.
Ta zastrašujuća brojka nameće neugodna pitanja, i berlinski istoričar Goc Ali je počeo da ih postavlja pre nekoliko godina: da li je takozvano konačno rešenje zapravo bilo „evropski projekat koji se ne može objasniti samo posebnim okolnostima u nemačkoj istoriji?“
Još uvek nema konačnog zaključka o evropskoj dimenziji holokausta. Francuzi i Italijani su kasno počeli da se ozbiljno suočavaju sa ovim delom svoje istorije – kada većina zločinaca više nije bila među živima. Drugi, poput Ukrajinaca i Litvanaca, još uvek kaskaju, ili su tek počeli, što je slučaj sa Rumunijom, Mađarskom i Poljskom.
Od 1945, zemlje koje je Hitlerova vojska pokorila i uništila, sebe su doživljavale kao žrtve – i nema sumnje da su to bile, uz toliki broj pobijenih građana. Zato je još bolnije priznati da su mnogi njihovi sunarodnici pomagali nemačkim zločincima.
U Letoniji je lokalna pomoć bila veća nego igde drugde. Američki istoričar Raul Hilberg tvrdi da je Letonija imala najveći procenat nacističkih pomagača. Danci su na suprotnom kraju skale. Kada je 1943. trebalo da otpočne deportacija danskih Jevreja, veliki deo stanovništva pomogao im je da se sklone u Švedsku, ili ih je krio kod svojih kuća. Oko 98% od ukupno 7.500 danskih Jevreja preživelo je Drugi svetski rat. S druge strane, u Holandiji je u životu ostalo samo 9% Jevreja.
Da li je holokaust bio najniža tačka ne samo nemačke, već i evropske istorije, kako tvrdi istoričar Ali?
Ima dokaza koji pobijaju ustaljeno mišljenje da su zločinci iz drugih nacija bili prisiljeni da pomažu Nemcima da ubijaju. Tačno je da su lokalni pomagači rizikovali život odbijajući da pomažu nemačkim okupatorima. To je važilo za policijske jedinice i činovnike u okupiranoj zapadnoj Evropi, kao i za novoformirane rezervne policijske jedinice na istoku. Ali takođe je tačno da su se u mnogim zemljama ljudi dobrovoljno nudili da služe Nemcima i da su učestvovali u zločinima bez ikakve prisile.
Takođe se često tvrdi da države koje su stupile u savez sa Hitlerom nisu imale izbora, nego su morale Nemcima da izruče svoje jevrejske građane. Ni to nije tačno. Balkanske zemlje su vrlo brzo shvatile koliko je „rešenje jevrejskog pitanja“ važno za Hitlera i njegove diplomate – i pokušale su da izvuku što je moguće veću nadoknadu za svoje saučesništvo.
Ima i razloga za sumnju u pretpostavku da su pomagači bili patološki sadisti. Da je to istina, bilo bi ih lako identifikovati, na primer u grupi od 50 Litvanaca koji su služili pod komandom potpukovnika SS-a Joakima Hamana. Ti ljudi su išli po selima pet puta nedeljno da ubijaju Jevreje, i na kraju su pobili 60.000 ljudi. Kao podsticaj, dovoljno im je bilo dati nekoliko kartona votke. Uveče bi se vraćali u Kaunas i hvalili se svojim zločinima u kafani.
Nijedan od ovih Litvanaca nije pre toga bio kriminalac. Bili su „potpuno normalni“, po rečima istoričara Knuta Stanga. Nakon rata, ubice su se skoro po pravilu vraćale svom uobičajenom životu, kao da se ništa nije desilo. Demjanjuk je takođe bio uzoran građanin. U Klivlendu, gde je živeo, smatrali su ga za dobrog kolegu i druželjubivog komšiju.
Isto je i sa nemačkim zločincima. Ne postoji prototip ubice – do tog uznemirujućeg zaključka došli su istoričari. Među ubicama je bilo i katolika i protestanata, temperamentnih Južnoevropljana i hladnih Balta, opsesivnih desničara i bezosećajnih birokrata, finih školovanih ljudi i seljaka kavgadžija.
Među njima je bio i Viktor Arajs (1910-1988), školovani advokat iz letonske seoske porodice, i komandant jedinice od preko 1.000 ljudi koja je ubijala širom istočne Evrope za račun nacista. Ili Rumun Generaru, sin generala i komandant geta u Bersadu u Ukrajini, koji jednu svoju žrtvu vezao za motocikl i vukao do smrti.
A antisemitizam? Antisemitizam se tokom tridesetih širio u Evropi, jer su ljudi bili uznemireni potresima nakon Prvog svetskog rata i svetskom ekonomskom krizom. U istočnoj Evropi, Jevreji su bili dežurni krivci i vlasti su pokušavale da ih uklone sa tržišta rada. U Mađarskoj je Jevrejima zabranjeno da se zaposle u državnoj službi i do druge polovine tridesetih spisak zabranjenih profesija je proširen. Rumunija je svojevoljno prihvatila rasističke i antisemitske Nirnberške zakone nacističke Nemačke. Jevrejima je bio zabranjeno studiranje na mnogim univerzitetima u Poljskoj.
Dubina mržnje prema Jevrejima se ogleda i u činjenici da je u Poljskoj nakon završetka rata 1945. najmanje 600, a možda čak i na hiljade Jevreja koji su preživeli holokaust stradalo u rukama besne rulje. Međutim, izgleda da je raspojasani nacionalizam odigrao još važniju ulogu, bar u istočnoj Evropi. Tamo su mnogi sanjali o nacionalnoj državi bez manjina. Tako su Jevreji bili jedna od nekoliko manjina kojih su ljudi želeli da se otarase. Dok je Drugi svetski rat besneo, Hrvati nisu ubijali samo Jevreje, već su pobili i veliki broj Srba. Poljaci i Litvanci su se međusobno klali. Rumuni su likvidirali Rome i Ukrajince.
Teško je utvrditi šta je navelo ljude da počnu da ubijaju. Često su nacionalizam i antisemitizam bili samo zgodni izgovori. Tokom rata, u Nemačkoj niko nije gladovao, ali su uslovi života u istočnoj Evropi bili strahovito loši. „Za Nemce je 300 Jevreja predstavljalo 300 neprijatelja čovečanstva. Za Litvance je to značilo 300 pari pantalona i 300 pari čizama,“ kaže jedan svedok. To je bila pohlepa na ličnom planu. Ali se ona mogla videti i na kolektivnom nivou. U Francuskoj je 96% „arijanizovanih“ kompanija ostalo u francuskim rukama. Mađarska vlada je koristila imovinu otetu od Jevreja za proširenje penzionog sistema i smanjenje inflacije.
Određenu ulogu imala je i umišljena osveta. Pogromi Jevreja, koje je lokalno stanovništvo izvršilo u Poljskoj 1941. bili su zasnovani na tezi da su Jevreji nekakva osnova sovjetske vlasti, jer je u jednom trenutku u pojedinim delovima sovjetske birokratije bilo mnogo komunista jevrejskog porekla. Zbog toga su mnogi krivili Jevreje za zločine počinjene u vreme sovjetske okupacije istočne Poljske, od 1939. do 1941. Staljinova tajna policija, NKVD, ubijala je ili slala u gulage stvarne ili izmišljene protivnike režima u baltičkim zemljama, istočnoj Poljskoj i Ukrajini. Kako su nemačke trupe napredovale, Sovjeti su za sobom ostavljali duboko traumatizovana društva na području od Baltika do Karpata – i mnogo svežih masovnih grobnica.
Hitler nije od samog početka razradio sve detalje holokausta, već je pretpostavio da će biti u situaciji da istera sve Jevreje iz svoje interesne sfere nakon brze pobede nad Sovjetskim Savezom. Ali je nemačko napredovanje u dubinu sovjetske teritorije postalo klimavo u jesen 1941, što je otvorilo pitanje šta raditi sa ljudima po getima, naročito u Poljskoj. Mnogi gaulajteri, SS oficiri i glavni administratori, zahtevali su da njihove teritorije postanu „judenfraj“ (oslobođene od Jevreja) – što je podrazumevalo njihovu likvidaciju. Počela je izgradnja koncentracionih logora, prvo u Belzecu, potom u Sobiboru, a onda u Treblinki.
Bio je to program ubijanja gigantskih razmera, u kojem je nestala većina poljskih Jevreja, njih 1.75 miliona. Esesovci su svoje pomoćnike najradije regrutovali među Ukrajincima ili lokalnim Nemcima iz logora za ratne zarobljenike, u kojima su vojnici Crvene armije, poput Demjanjuka, našli pred izborom: ubijati za Nemce ili umreti od gladi. Kasnije se jedinici priključivalo sve više i više dobrovoljaca iz zapadne Ukrajine i Galicije. Oni su morali da potpišu izjavu da nikada nisu bili članovi neke komunističke grupe i da nemaju jevrejske krvi. Onda su ih odvodili u Travniki u lublinskom okrugu na jugoistoku Poljske, gde su u nekadašnjoj fabrici šećera obučavani za profesionalne ubice. Sredinom 1943. u Travnikiju je bilo stacionirano oko 3.700 ljudi. Obuka je trajala nekoliko nedelja. Esesovci su pokazivali novim regrutima kako se vrše racije i čuvaju zatvorenici, često koristeći žive ljude. Jedinica bi odlazila do nekog obližnjeg grada i uz batine isterivala Jevreje iz kuća. Egzekucije su se izvršavale u obližnjoj šumi, verovatno da bi regruti dokazali lojalnost.
U početku su ovi ljudi iz Travnikija čuvali imovinu i sprečavali pljačke magacina. Potom su ih nemački gospodari slali u čišćenja getoa u Lavovu i Lublinu, gde su ovi nemilosrdno hvatali svoje jevrejske žrtve. Konačno su im dali da rade po osam sati u logorima smrti. „Svako je uskakao gde god je bio potreban“, seća se jedan SS-ovac. Bili su savršeno uigrani.
Prema procenama istoričara, jedna trećina tih ljudi je pobegla uprkos kazni koja ih je čekala u slučaju da budu uhvaćeni. Neki su streljani, jer su odbili da izvrše naredbu. A ostali? Zašto nisu pokušali da pobegnu iz te mašine smrti? Zašto to nije učinio Demjanjuk? Da li se prepustio osećaju „apsolutne vlasti nad drugima“, kako to tvrdi istoričar Pol? Da li zbog mogućnosti da pljačka? U Belzecu i Sobiboru ljudi iz Travnikija su trgovali sa stanovnicima okolnih sela, plaćajući ih plenom otetim od logoraša.
Možda je u pitanju nešto drugo, nešto mnogo gore što ljudi skrivaju u sebi: izvršavanje naredbi čak i kada su one suprotne onome što savest nalaže. Totalna i potpuna poslušnost.
Nemačka vojska nije u istoj meri kontrolisala čitav kontinentalni deo Evrope. Izvan Trećeg rajha i okupiranih teritorija, Nemcima je u njihovom monstruoznom projektu smrti bila potrebna pomoć stranih vlada – na zapadu, kao i na jugu i jugoistoku Evrope. Najveću podršku davali su Slovaci i Hrvati, kojima je Hitler poklonio vlastite države. Hrvatski fašisti, ustaše, osnovali su sopstveni koncentracioni logor gde su Jevreji ubijani „tifusom, glađu, streljanjem, mučenjem, davljenjem, nožem i maljem,“ kaže istoričar Hilberg. Većinu hrvatskih Jevreja ubili su Hrvati.
Antisemitizam nije bio tako duboko ukorenjen u Italiji, već je on bio odraz ustupaka države Nemcima. Italijanski vojni komandant u Mostaru (u današnjoj Bosni) odbio je da proteruje Jevreje iz njihovih kuća, jer su, kako je rekao, takve akcije „protivne časti italijanske vojske“. To nije bio jedini takav slučaj. Ali nema sumnje da je marionetska vlada Benita Musolinija iz 1943. svesrdno učestvovala u progonu Jevreja. Više od 9.000 italijanskih Jevreja je deportovano u logore smrti. 
Oko 29.000 Jevreja je ubijeno u Belgiji i mnogi od njih su potkazani za novac. Denuncijacija je bilo i u Holandiji i Francuskoj. Lokalne vlasti su poslušno utirale put za proterivanje Jevreja, a kasnije su se pravdale kako nisu znale kakva ih sudbina čeka. Takav je bio izgovor egzekutora, oportunista i birokrata– kategorije zločinaca, koju je Francuska poricala dugo nakon okončanja rata u nastojanju da izgradi mit o celom francuskom narodu kao delu herojskog otpora.
Francuska je bila podeljena na dva dela. Hitlerova vojska je okupirala tri petine zemlje, ali je jug zemlje ostao slobodan do novembra 1942, i njime je upravljala desničarska vlada sa sedištem u Višiju, koja je sarađivala sa Nemcima.
Prva velika jevrejska racija sprovedena je sredinom jula 1942. u okupiranom Parizu, i tu je francuska policija odvela skoro 13.000 Jevreja koji nisu posedovali francuski pasoš. Najmanje dve trećine Jevreja deportovanih iz Francuske bili su stranci. Preostalu trećinu činili su naturalizovani francuski građani i deca Jevreja bez državljanstva. Policija je „konstantno insistirala“ da i decu treba deportovati, zapisao je jedan SS oficir jula 1942. Skoro svi deportovani završavali su u Aušvicu.
Ukupno je iz Francuske je deportovano skoro 76.000 Jevreja i samo je 3% njih preživelo holokaust. Ne zna se koliko njih su izdali njihovi sugrađani. Brojka do koje se došlo u Holandiji ukazuje na razmere potkazivanja. U zemlji je postojalo posebno telo koje je za račun Nemaca tragalo za Jevrejima i popisivalo imovinu onih koji su se sakrili ili već bilo deportovani. „Kancelarija za popis kućanstva“ plaćala je 7.50 guldena za svakog lociranog Jevrejina – što je danas oko 40 evra. Holandski novinar Ad van Limpt proučio je istorijska dokumenta i došao do zaključka da je samo između marta i juna 1943. tako pronađeno 6.800 Jevreja i da je najmanje pedeset četvoro ljudi jednom ili više puta učestvovalo u ovom lovu. „Većina njih se samo time bavila mesecima,“ kaže on.
Vođa jedinice bio je automehaničar Vim Henike, koji je očito imao dobre veze u amsderdamskiom podzemlju. Razvio je veliku mrežu doušnika koji su mu javljali gde se kriju Jevreji. Oko 10.000 Jevreja iz Holandije ubijeno je u koncentracionim logorima, neuporedivo više nego onih iz Belgije ili Francuske.
Međutim, za razliku od francuskih, holandski kolaboracionisti kažnjeni su ubrzo nakon rata. Do 1951. na sud je izvedeno oko 16.000 ljudi i većina njih je osuđena.
Demjanjuk je druga vrsta zločinca. On nije kolaboracionista ili lovac na ljudske glave, niti policajac koji je doprineo holokaustu, a da nije i sam ubijao. On je bio na licu mesta, navode tužioci u detaljnom nalogu za hapšenje.
Lekari će tokom narednih dana odlučiti da li se i kada Hitlerov poslednji egzekutor naći na sudu. Nemačka vlada želi da mu se sudi. „To dugujemo žrtvama holokausta“, kaže vicekancelar Frank-Valter Štajmer.
Oni koji su preživeli logore sa čuvarima poput Demjanjuka ne pokazuju nikakvu želju za osvetomkada danas o njemju govore. Američki psihoanalitičar Džek Teri, logoraš iz Flosenberga u Demjanjukovo vreme, kaže da bi Demjanjuk bio dovoljno kažnjen „ako u ćeliji provode makar jedan dan“.
Logoraš iz Sobibora Tomas Blat kaže da mu je „svejedno hoće li će Demjanjuk otići u zatvor, meni je suđenje važno. Želim istinu.“
Demjanjuk može da pruži neke informacije o Sobiboru – i o užasnom svetu pomagača u holokaustu.
(Spiegel, preneseno sa Peščanika)
Preveo Ivica Pavlović
Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, fotograf Almin Zrno, u organizaciji UNHCR-a BiH pripremio je u Umjetničkoj galeriji BiH izložbu fotografija Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.
Izložbu čini 20 fotografija koje prati istoimena brošura s pričama o povratnicima, izbjeglicama i onima koji su još raseljeni, ljudima kojima je još uvijek neophodna pomoć i koji ne smiju biti zaboravljeni.
Zrno je do sada imao šest samostalnih i veliki broj zajedničkih izložbi. Dobitnik je tri nagrade ULUPUBiH-a, i to za 2001. ,2005. i 2007. godinu iz oblasti foto-dizajna, kao i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju.
Žurnal u svojoj Galeriji objavljuje izbor fotografija są izložbe: Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.
{slimbox images/galerija1/1.jpg,images/galerija1/1_1.jpg,Unhcr 1;images/galerija1/2.jpg,images/galerija1/2_2.jpg,Unhcr 2;images/galerija1/3.jpg,images/galerija1/3_3.jpg,Unhcr 3;images/galerija1/4.jpg,images/galerija1/4_4.jpg,Unhcr 4;images/galerija1/5.jpg,images/galerija1/5_5.jpg,Unhcr 5}
Jedna od ubjedljivo najvećih (u inače beskonačnom nizu) gluposti, bošnjačkih nacionalista, je imitiranje srpskog nacionalizma.
Drkadžijsko ponašanje i isključivost, političko nasilje i stigmatizacija i demonizacija neprijatelja jesu stadu mili, pa još, u zemlji kao što je naša, na svakom koraku možeš naći izgovor za njih i pozvat se na samoodbranu ili bar reagovanje u afektu. No, pritom se zaboravlja da su interesi drugačiji (ne računajući uvijek rezervni plan o Muslimaniji i vjerujući da je, osim što je bošnjački nacionalni interes, BiH i interes njihovih nacionalista). Proizvodnja unutrašnjih neprijatelja razara zajednicu a proizvodnja vanjskih je učvršćuje. Svođenje političkih odnosa u zemlji na međunacionalne sukobe razara, dakle, državu i učvršćuje nacionalne monolite.
I upravo je to ključna tačka na kojoj se bošnjački nacionalizam, doveden pred unutrašnji paradoks, vrti u „beskonačnoj petlji“, poput računara koji ne može naći rješenje za zadati problem. I, poput tog računara, ništa smisleno ne radi već desetljećima, nego mu se aktivnost svodi na reagovanje na korake druga dva nacionalizma. I na stalne pozive međunarodnom „centru za pružanje usluga korisnicima“ da otklone kvar.
A, zapravo, tu gordijevsku petlju mogu razriješiti (samo) sami. Ili bar početi njeno razrješavanje. Put do integracije zemlje vodi kroz dezintegraciju nacionalističkih politika i njihovih stranačkih reprezenata. Oboje ne može. Naprosto je isključivo. Izluđujući vakuum u kome živimo, nedefinisano stanje u kome je sve istovremeno i moguće i nemoguće, posljedica je upravo pokušaja da se pomiri nepomirivo. Nemoguće je biti istovremeno i nacionalista i patriota u višenacionalnoj zajednici. I Bošnjaci, odnosno njihovi politički predstavnici, bi se konačno morali opredjeliti. Ili će se ova patnja, od života u BiH, nastaviti unedogled.
No, to je teorija. U praksi, ono što voli da se zove zaštitnicima bošnjačkih nacionalnih interesa, nema ni nacionalističkih, ni patriotskih ambicija. Mi, zapravo (kao ni u druga dva nacionalna korpusa), nemamo posla sa nacionalistima, nego sa kriminalizovanim smećem, koje nacionalističko drkanje koristi u cilju zadržavanja ličnih pozicija na društvenoj ljestvici moći. I pljačku upravo onog naroda čijim se zaštitnicima pretstavljaju.
Sapunica od smjene državnog ministra sigurnosti najbolje ilustruje tipičnu reakciju domaćih nacionalista, kada se nacionalni i državni (da sad zanemarimo stranačke, mada i to nešto govori) interesi nađu u sukobu sa ličnim. Od vlasti očito odljepljeli ministar spreman je čak i na „džihad“ protiv Amerikanaca, samo da bi još koji mjesec zadržao fotelju. U ovoj tako dodikovskoj reakciji, koja još jednom potcrtava sličnost mentalnog sklopa nacionalističke mafije na vlasti, bez obzira na boje i torove kojim vladaju, podršku tragikomičnom štetočini opasnih namjera, pruža niko dugi do gubitnik na nedavnim stranačkim izborima, Bakir Izetbegović. Pokušavajući nevješto imitirati Dodika i on, metaforički, lupa rukom od sto i izjavljuje kako neće nama stranci uređivati odnose u zemlji, odnosno da on „prvi neće glasati za smjenu“ ako je razlog za nju to što su je zahtjevali Amerikanci.
To priglupo i kratkovido pozivanje na suverenost u zemlji u kojoj istovremeno na koljenima molite da stranci iz nje ne odu i svako malo ih vučete za rukav da vam pomognu, pa još zamjeranje državi koja je, praktično, jedina preostala nada ove zemlje (pri čemu su motivi i interesi koji stoje u pozadini tog „prijateljstva“ u načelu nebitni), klasičan je primjer šizofrenije bošnjačkog nacionaliste, u kome se sukobljavaju međusobno isključive opcije, koje su, ipak, čvrsto hijerarhijski postavljene: na prvom je mjestu lični interes, na drugom stranački, ne trećem nacionalni a ne četvrtom (ili četrnaestom?) državni.
“Veći dio BiH ostao je juče bez električne energije usljed kvara na kompjuterskom sistemu. Iz Elektroprivrede tvde da se ubrzano radi na osposobljavanju sistema i ubrzo se očekuje normalizacija snabdjevanja”.
Ovako bi najvjerovatnije glasila agencijska vijest u slučaju apokaliptičnog scenarija, da se BiH nađe na udaru međunarodnih kriminalaca specijalizovanih za ucjene kompanija, gdje su taoci vitalni kompjuterski sistemi koji kontrolišu snabdjevanje vodom, strujom, odvijanje željezničkog saobraćaja.
Ne radi se o naučnoj fantastici, već o stvarima koje se već nekoliko godina dešavaju širom svijeta i sve zemlje i kompanije, od Pekinga do Washingtona su potencijalna meta.
Američki dalekovodi pod kontrolom hackera
Jedna od prvih stvari koju je uradio novi američki predsjednik Barack Obama nakon ulaska u Bijelu kuću, bila je naredba za hitnu analizu sigurnosti kompjuterskih mreža kojima se upravlja ključnom infrastruktrom, strujom, vodom, finansijskim sistemom.
Rezultat? Otkrilo se da je “neko” u računare koji kontrolišu vitalnu infrastrukturu ubacio programčiće koji mu omogućavaju da u bilo kojem trenutku sruši sistem, odnosno da bez struje, vode, telekomunikacija, ostavi čitave SAD ili njen dio, za duži vremenski period.
Za svakodnevni život građana i ekonomije takav scenario bi imao efekat podjednako poguban kao i napad atomskim bombama.
Pitanje ko je i kada ubacio ove programe za sabotažu, ostalo je bez konkretnog odgovora. “Uobičajeni sumnjivci” su Kina i Rusija, mada su se na sceni pojavili i novi igrači, organizovani kriminal.
Prema tvrdnjama zvaničnika CIA-e, hakeri ruske obavještajne službe FSB, nasljednice KGB-a, upadali su u američke kompjuterske sisteme koji upravljaju infrastrukturom još od 2003. godine. Istu stvar takođe rade i Kinezi, i za sada im prilično dobro ide.
Gotovo izvjesno je da su istu stvar Amerikanci napravili svojim konkurentima na globalnoj sceni, mada je uobičajeno da se žrtve ne hvale time.
Špijuni dobili konkurenciju
Ako je špijunima najmoćnijih država upadanje u kompjuterske sisteme potencijalnih protivnika u opisu posla, za nove igrače iz sfere organizovanog kriminala otvorilo se novo polje djelovanja, i to izuzetno profitabilno.
Američke komunalne kompanije bile su već suočene sa ucjenom od strane kriminalaca koji su prethodno preuzeli kontrolu nad njihovom kompjuterskom mrežom, tvrde iz američkog SANS instituta koji djeluje kao krizni centar za kompanije čiji su kompjuterski sistemi hackirani. Poruka kriminalaca bila je jednostavna, “platite ili gasimo sve”.
Kompanije su izgleda ipak plaćale, a informaciju da su njihovi kompjuterski sistemi bili žrtve beskrupuloznih kriminalaca, brižljivo su krili od javnosti.
Na meti kriminalaca nisu samo američke kompanije. Prema tvrdnjama koje je u januaru prošle godine na konferenciji o cyber sigurnosti u New Orleansu iznio Tom Donohue iz CIA, “nekoliko gradova izvan SAD već je bilo suočeno sa nestankom struje kao posljedicom ucjene od strane hackera koji su preuzeli kontrolu nad njihovim sistemom”.
Koji su to gradovi i gdje, Donohue nije želio otkriti, ali je očigledno da novi sistem reketiranja uspješno funkcioniše.
Ono što je pokazala analiza ubačenih programa je da njihovi autori nisu besposleni klinci željni dokazivanja svog kompjuterskog umijeća, već da se radi o programima čiji su autori timovi profesionalaca.
Luksuz angažovanja grupe kompjuterskih stručnjaka mogu da priušte sebi ili države ili najkrupnije ribe u svijetu podzemlja koje imaju dovoljno novca na raspolaganju za ovo “početno ulaganje”.
Nema apsolutne sigurnosti
- Apsolutna sigurnost ne postoji, i uvijek postoji mogućnost da dođe do proboja u sistem. Po definiciji, kompjuterska sigurnost je određivanje prihvatljivog nivoa rizika. Sigurnost je svakodnevna borba, kaže Miroslav Gligorić, inžinjer za AGC i SCADA sisteme u nezavisnom operatoru sistema BiH, kompaniji koja upravlja mrežom dalekovoda u BiH.
Ta svakodnevna borba u praksi zavisi od svake kompanije pojedinačno i znanja i umješnosti ljudi zaduženih za održavanje kompjuterskih sistema sistema ali i od spremnosti menadžmenta prihvati ono što kompjuteraši u kompaniji predlažu.
Prva “linija odbrane” je korištenje isključivo licenciranih programa i zabrana instaliranja bilo kakvih drugih programa od strane zaposlenih. Kako lijepa riječ obično nije dovoljna, onda IT stručnjaci u kompanijama gdje je potrebna maksimalna sigurnost jednostavno na računarima onesposobe USB priključke, DVD čitače te i sofverski onemoguće korisniku da bilo šta instalira na računar samostalno.
- Kada se radi o mogućnosti da kod velikih infrastrukturnih kompjuterskih sistema u BiH dođe do proboja, kao što se dešavalo u SAD , teoretski, to nije isključeno, jer ako se dešavalo Amerikancima, onda može i bilo gdje u svijetu uključujući i BiH . Kod nas praktično postoje dvije međusobno odvojene mreže, pri čemu je SCADA sistem koji upravlja prenosom električne energije u BiH izolovan od standardne kompanijske mreže. Tako da ako se slučajno i desi da dođe do proboja virusa u kompanijsku mrežu, oni ne mogu doći do SCADA sistema. Ipak, teoretski, pristup SCADA sistemu izvana moguć je, ali samo od strane nekog ko izuzetno dobro poznaje sistem iznutra, kaže Gligorić.
BiH nije Amerika, pa kod nas hitnu analizu sigurnosti ključnih kompjuterskih sistema koji kontrolišu naše svakodnevno snabdjevanje strujom, vodom, telekomunikacijama, niti ima ko da zatraži niti ima neko ko bi to uradio.
Ko će štititi kompjutere u BiH?
- U BiH ne postoji državna institucija čiji bi posao bio da se bavi ovakvom vrstom supervizije nad sigurnošću najvažnijih kompjuterskih mreža u zemlji. Eventualno, to bi mogao biti jedan od poslova kojima bi se mogla baviti Agencija za informatičko društvo BiH. Problem je što je ova agancija trebala biti formirana na državnom nivou, ali zakon o njenom osnivanju već godinama se “kiseli” po ladicama i neizvjesno je kada će konačno biti usvojen, objašnjava Brano Vujičić, potpredsjednik skupštine bh. asocijacije za informacione tehnologije BAIT.
Trenutno, jedini vid bilo kakve kontrole nad kompjuterskim sistemima, kada je riječ o državnim institucijama i kompanijama odvija se u sklopu revizije od strane entitetskih i državnog Ureda za reviziju.
U revizorskim timovima koji češljaju kako se troši novac poreznih obveznika obično je i jedan IT stručnjak što je nedovoljno za bilo kakvu ozbiljniju analizu sigurnosti kompjuterskih mreža. jednostavno, revizorima to i nije osnovni posao niti imaju dovoljno ljudi i resursa.
I dok se država baš i ne zabrinjava previše hoće li se naći suočena sa izborom da plati međunarodnoj mafiji ili da joj iznenada prestanu raditi vitalni kompjuterski sistemi, provjera sigurnosti kompjuterskih mreža komplikovana je čak i kada su kompanije voljne da je plate iz svog džepa.
- Kada smo za interne potrebe željeli testirati otpornost naše mreže na napade izvana, bili smo prinuđeni angažovati kompaniju izvan BiH jer kod nas se niko ne bavi time, kaže nam sistem administrator odgovoran za IT sigurnost u jednoj domaćoj finansijskoj instituciji.
Za domaće informatičare ovo nije nikakva novost, jer u ovom poslu važi pravilo “koliko para, toliko muzike” odnosno, koliko para i znanja, toliko i sigurnosti.
Mali rođak umjesto profesionalca
- Normalno je da se domaće kompanije ne bave provjerom testiranja sigurnosti jer je to usko specijalizovan posao koji traži i stručnjake koji nisu jeftini. S druge strane potražnja za takvom vrstom usluga kod nas je na simboličnom nivou i jednostavno se zbog jednog ili dva posla godišnje ne isplati ulagati u pokretanje takve kompanije, ocjena je Vedina Hakirovića, produkt menadžera u softverskoj kompaniji Hermes Softlab.
Po Hakirovićevim riječima, suštinski problem BiH kada se radi o primjeni informatičkih tehnologija je što među menadžerima mahom preovladava stav da je angažovanje profesionalaca nepotreban trošak, pa je alternativno i jeftino rješenje, “imam ja malog rođaka koji se razumije u kompjutere”.
Jedina utješna stvar za BiH je što za razliku od razvijenih zapadnih zemalja gdje su vitalni infrastrukturni sistemi u potpunosti kompjuterizovani, kod nas se uglavnom radi o mješavini automatizacije i ručnog rada. Ponekad je biti tehnološki malo zaostao i prednost.
(zurnal.info)
Zašto gledati: Odlična gluma Joaquina Phoenixa i režija Jamesa Greya (Little Odessa, The Yards) bez ambicije da napravi blockuster dali su spori ali ipak nepredvidljivi film za čisti filmadžijski užitak. Sam način na koji je Gray završio film dovoljan je povod da se pogleda ova dvosatna drama.
O čemu se radi: Leonard Kraditor (Joaquin Phoenix) se vraća živjeti sa roditeljima nakon propalih zaruka i nekoliko pokušaja samoubistva. Bez namjere i u isto vrijeme upoznaje Sandru (Vinessa Shaw), prijatnu kćerku porodični prijatelja i Michelle (Gwyneth Paltrow), ekscentričnu komšinicu upetljanu u komplikovanu vezu sa oženjenim ljubavnikom. Depresivni antijunak, kako su kritičari jednoglasno nazvali odličnu Joaquinovu ulogu, prolazi faze od zaljubljenosti do istinske ljubavi kao da mu je to prvi put. Bježeći od monotone svakodnevnice Leonard se upušta u dvije sasvim različite veze koje će ga naizgled konačno smiriti i opustiti.
Obrati pažnju: Na sitnice poput promjene motiva Leonardovih fotografija, promjene njegovog raspoloženja od depresije do euforije u koje je Gray diskretno ugradio srž filma.
Premotati: Dijelove filma u kojima je Leonard sa svojom porodicom ali samo za one u žurbi. Film je, ipak, najbolje gledati od početka do kraja zbog posebnog utiska kojeg ostavlja, posebno njegov kraj.
Ponoviti: Posljednju "balkonsku" scenu Leonarda i Michelle, svojevrsni vrhunac ove polagane drame, zbog neočekivanog dijaloga i odlično ali pomalo stidno snimljene poluerotske scene.
Ekipa: Uloge: Joaquin Phoenix, Gwyneth Paltrow, Vinessa Shaw, Moni Moshonov, Isabella Rossellini, John Ortiz, Julie Budd, Elias Koteas
Režiser: James Gray
Scenarij: James Gray,
Producenti: James Gray, Anthony Katagas, Donna Gigliotti
Studio: Magnolia Pictures
(zurnal.info)
Kultni film režisera i scenariste Michaela Manna (1995.) i po mišljenju većine filmskih kritičara najbolji detektivski film ikada snimljen. Policijski detektiv Vincent Hanna opsjednut svojim poslom pokušava spriječiti veliku pljačku ekipe koju predvodi savršeno hladni i precizni pljačkaš Neil McCauley. U jednoj od najpoznatijih filmskih scena Al Pacino (Vincent Hanna) i Robert de Niro ( Neil McCauley) razgovaraju u neobičnoj situaciji mačke i miša prije velike pljačke banke. Ovo je ujedno bio i njihov jedini zajednički kadar sve do nedavno snimljenog filma Pravedno ubistvo (Righteous Kill).
HANNA: Sedam godina u Folsumu. U samici tri. McNeil prije toga.
NEIL: Da.
HANNA: McNeil je gadan kako kažu?
NEIL: Želite postati penolog?
HANNA: A vi želite natrag? Hvatam i ljude koji namjerno zajebu, samo da se vrate. I vi to želite?
NEIL: Onda ste radili s usranim bandama.
HANNA: Radio sam sa svakakvima.
NEIL: Možete li me zamisliti kako pljačkam trgovinu s tetovažom "rođen da gubim" na prsima?
HANNA: Ne mogu.
NEIL: Točno. Ja se nikad neću vratiti.
HANNA: Onda ne pljačkajte.
NEIL: Radim ono u čemu sam najbolji: pljačkam. Vi radite ono u čemu ste najbolji: sprječavate ovakve.
HANNA: Nikad niste htjeli obični život?
NEIL: Što je to, dovraga? Roštilj i utakmice? Taj obični život je vaš život?
HANNA: Moj? Ne... Moj život je zona katastrofe. Imam skroz sjebanu pokćerku, jer joj je otac seronja. Imam ženu. Mimoilazimo se na nizbrdici braka. Mog trećeg. Jer sve svoje vrijeme jurim okolo momke poput vas. To je moj život.
NEIL: Momak mi jednom reče: Ne veži se ni uz što što ne možeš napustiti za 30 sekundi... postane li vruće. Ako ste mi za petama i pratite me u stopu, kako očekujete održati brak?
HANNA: Zanimljiva primjedba. A vi ste redovnik?
NEIL: Imam ja žensku.
HANNA: I šta joj kažete?
NEIL: Da sam trgovac.
HANNA: I ako vidite mene iza ugla, napustit ćete tu ženu? Bez pozdrava?
NEIL: Takva je disciplina.
HANNA: Jako neobvezno.
NEIL: Tako je kako je. Ili bolje da se obojica latimo drugog posla.
HANNA: Ja ne znam raditi ništa drugo.
NEIL: Ne znam ni ja.
HANNA: A baš i ne želim.
NEIL: Ni ja.
HANNA: Znate, ponavlja mi se taj san... Sjedim za velikim banketnim stolom. Sve žrtve svih ubistava na kojima sam radio zure u mene... s crnim očnim dupljama, jer im strašno krvari iz rana na glavi. I eto ih, krupni naduti ljudi, jer našao sam ih pošto su dva tjedna bili pod krevetom. Susjedi prijavili smrad. I eto ih... svi samo sjede.
NEIL: Šta kažu?
HANNA: Ništa.
NEIL: Nema razgovora?
HANNA: Nemaju što reći. Samo se gledamo. Oni gledaju mene. I to je sve, to je san.
NEIL: Ja sanjam da se utapam. Moram se probuditi i početi disati, ili ću umrijeti u snu.
HANNA: Znate li što to znači?
NEIL: Da. Imam puno vremena. Dovoljno vremena...
HANNA: Da radite što želite?
NEIL: Točno.
HANNA: I radite li to sada?
NEIL: Ne, ne još.
HANNA: Znaš, sjedimo ovdje... Ti i ja, kao dvojica običnih momaka. Vi radite što radite, ja radim što moram. I pošto smo se sreli licem u lice... Budem li na poprištu i moram vas smaknuti, neće mi biti drago. No znajte jedno... Trebam li birati između vas... i nekog bijednika čiju ćete ženu učinili udovicom, brate, ode ti.
NEIL: Postoji i druga strana tog novčića. Šta ako me stvarno stjerate u škripac... i ja moram smaknuti vas? Jer, bez obzira na sve, nećete mi stati na put. Sreli smo se licem u lice, da. Ali neću oklijevati, ni sekunde.
HANNA: Možda će tako i biti. Ili... tko zna?
NEIL: Možda se više nikad nećemo vidjeti.
Obojica se blago smiju i gledaju jedan drugom ravno u oči.
(zurnal.info)
Hrvoje Appelt, bivši novinar Jutarnjeg lista i Globusa, koji je otkrio neke od najvećih afera u Hrvatskoj, svjedočio je u junu o korupciji u medijima na sjednici Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcijie u Hrvatskoj. Ovo je tekst Appeltovog svjedočenja.
"Cijenjeni članovi Nacionalnog vijeća za praćenje provedbe Strategije suzbijanja korupcije, cijenjeni kolege novinari i ostali sudionici, na samom početku želio bi vam pročitati što o slobodi medija kažu Ustav i Zakon o medijima.
Članak 38. Ustava Republike Hrvatske kaže da se u našoj državi „Jamči sloboda mišljenja i izražavanja misli. Sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodu govora i javnog nastupa i slobodno osnivanje svih ustanova javnog priopćavanja. Cenzura se zabranjuje a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.“
Ustavom se, isto tako, jamči pravo na ispravak svakomu komu je javnom viješću povrijeđeno Ustavom i zakonom utvrđeno pravo. Prema članku 4. Zakona o medijima, pak, “nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija, ni na bilo koji drugi način nezakonito ograničavati slobodu medija.”
U Hrvatskoj je, međutim, prošle godine ubijen glavni urednik i vlasnik tjednika Nacional Ivo Pukanić, bejzbol palicom brutalno pretučen novinar crne kronike Jutarnjeg lista Dušan Miljuš, a čak je petero novinara dobilo policijsku zaštitu. Nedavno sam dobio otkaz nakon 11 godina rada, a zatim i poziv da napišem uvod u tematsku sjednicu saborskog Odbora pod nazivim ”Sloboda medija i borba s korupcijom”. Stoga krenimo od temeljnih pretpostavki.
Po indeksu novinarskih sloboda kojeg godišnje predstavlju Reporteri bez granica Hrvatska je u 2008. godini pala na 45. mjesto, te se po novinarskim slobodama nalazi iza BiH, većine europskih zemalja, pa čak i Južne Afrike. Za usporedbu, u 2007. godini bili smo na 41. mjestu, a u 2002. godini na 33 mjestu. Najgore mjesto po pitanju slobode medija, 69., zauzeli smo u 2003. godini kad je postavljena eksplozivna naprava pod automobil Ninoslava Pavića, vlasnika najviše medija u Hrvatskoj. Za silaznu putanju na tablici slobode medija, na žalost, nema pravog stručnog objašnjenja jer sustavni monitoring nad medijima ne postoji, no zanimljivo je da se trend poklapa s nekim događajima u novinarstvu i s općim raspoloženjem novinara u svim većim medijskim kućama u Hrvatskoj.
Sprega politike , kapitala i kriminala
1. U hrvatskom novinarstvu se godinama kao najveći problem isticao rad javnih i državnih medija (HTV, Hina, Vjesnik), radi očitih programskih ustupaka aktualnoj vlasti, no u zadnjih nekoliko godina sve je češći dojam da ključni privatni izdavači funkcioniraju u sprezi s politikom, kapitalom, pa čak i korupcijom i kriminalom. U takvoj situaciji, novinari su potpuno bespomoćni u ostvarivanju prava na slobodno novinarstvo.
2. U Hrvatskoj je vlasništvo nad privatnim medijima u rukama svega četiri ozbiljna izdavača, od kojih jedan, EPH, posjeduje nekontrolirano velik i netransparentan udio na tržištu. Općenito, vlasništvo nad medijima netransparentno je, a njihovo funkcioniranje neusklađeno sa Zakonom o medijima, tako da jedan jedini list u zemlji ima Statut kojim se regulira sudjelovanje novinara u izboru glavnog urednika. (Glas Istre) Do danas nitko nije vidio ugovor o kupnji Slobodne Dalmacije koju je njezin vlasnik EPH s Fondom potpisao prije gotovo pet godina, postavši gotovo monopolist na nacionalnom tržištu tiskanih medija.
3. Tiraža svih tiskanih medija drastično pada još prije recesije; osim tabloida ne postoji medij koji se odupire trendu. Prema internom istraživanju nikad objavljenom u javnosti, za visoku tiražu tog tabloida nije zaslužna samo niska cijena nego i činjenica da ga čitatelji prepoznaju kao jedinu novinu sa stavom.
4. Neki od najuglednijih hrvatskih novinara ostali su doslovno na cesti i bore se za golo preživljavanje: većina bivših novinara Ferala, Nataša Škaričić iz Slobodne Dalmacija te, na koncu, ja osobno. Mnogi ugledni i utjecajni novinari na javnoj televiziji i privatnim medijima trpe cenzuru i sankcionirani su radi suprotstavljanja cenzuri ili javnog govora o korupciji – Denis Latin, Sanja Mikleušević, Petar Štefančić, Viktor Ivančić, Aleksandar Stanković, itd. Mnoge ostale ne mogu navesti pod punim imenom i prezimenom jer na neki način tiho opstaju u svojim radnim sredinama, navikli na autocenzuru.
Slobodni mediji nikome ne trebaju
5. U veljači ove godine novinarke Sanja Modrić i Nataša Škaričić i aktivistkinja za ljudska prava Sanja Sarnavka pokrenule su inicijativu protiv cenzure u medijima koju je zajednički potpisalo 42-oje uglednih novinara, 50-.ak nevladinih udruga za zaštitu ljudskih prava i nekoliko najznačajnijih hrvatskih znanstvenika. Ista je inicijativa mjesec dana kasnije uputila otvoreno pismo premijeru Ivi Sanaderu, suoptuživši premijera i Vladu za najtežu krizu u novinarstvu nakon 90-ih.
Nitko nije reagirao, pa čak ni javna televizija koja je o ovome bila dužna izvijestiti građane. Do danas je troje potpisnika inicijative dobilo otkaze u svojim matičnim kućama, jednome potpisniku inicijative je zabranjeno pisanje u mediju u kojem je zaposlen i prima plaću i još jedan je nakon pritisaka napustio redakciju. Vijest o toj inicijativi i njezinim posljedicama prenijeli su mnogobrojni portali u zemlji i inozemstvu, no nijedan jači i utjecajniji medij nije objavio niti retka.
Jedino je Radio 101 redovito izvještavao o čemu se radi i pratio posljedice. Iz ovoga proizlazi da pitanje slobode novinarstva više ne zanima ni novinare ni izdavače, s time da su je izdavači očito spremni i gušiti silom. Upravo o ovom posljednjem u ožujku se očitovao i Sindikat novinara Hrvatske, koji je na Svjetski dan slobode medija upozorio da su novinari često podcijenjeni, loše plačeni, izloženi pritiscima i samovolji vlasnika medija. Sindikat je 3. svibnja organizirao i akciju "Pet minuta gromoglasne tišine", kojom je želio upozoriti na potrebu ostvarivanja autorske slobode novinara i zaštite od profesionalno neutemeljenih intervencija kako bi javnost mogla biti sigurna da dobiva točnu informaciju bez cenzure, a vlasnici postali svjesni da vlasništvo nad medijima ne podrazumijeva i vlasništvo nad novinarima i nad istinom.
6. S početkom recesijske godine u javnost su počele izlaziti poruke o nužnosti masovnih otkaza u medijima, iako se kriza prema podacima HND-a nije osjetila u novinskom izdavaštvu u prvom kvartalu ove godine. Novinari su time ustrašeni za goli opstanak na medijskom tržištu jer, kako sam rekao na početku, takvo tržište nije organizirano po principu zdrave konkurencije. Ako novinar izgubi posao kod jednog izdavača, naime, izuzetno će teško naći posao na ovako skučenom tržištu.
A kako sloboda medija u borbi protiv korupcije izgleda u praksi?
Prvo bih se predstavio: zovem se Hrvoje Appelt i do ožujka 2009. godine radio sam kao profesonalni novinar u glavnim izdanjima koncerna EPH, Jutarnjem listu i Hrvoje AppeltGlobusu. Šira javnost upoznata je s mojim radom kroz velike korupcijske afere koje su, među ostalim, govorile o radu zagrebačkog Gradskog poglavarstva na čelu s Milanom Bandićem, oproštenim dugovima Vlade tvrtki Kamen Ingrad, o načinu na koji su HDZ-ovi donatori stekli dionice tvtke Liburnija Rivijera Hoteli, švercu nafte, korupciji na zagrebačkom Sveučilištu, takozvanoj “aferi satovi” i konačno, aferi Imostroj i aferi utaje poreza s tadašnjim ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom.
Za tu sam priču 2005. godine nagrađen priznanjem Marija Jurić Zagorka koju dodjeljuje HND za istraživačko novinarstvo. Mislim da imam pravo reći da sam se u razdoblju od 2002. do 2009. profilirao kao jedan od ključnih novinara EPH koji se bavio problemom korupcije u RH. No, činjenica da sam u ožujku dobio otkaz s neuvjerljivim pravnim argumentom, ima svoju kronologiju koja govori da su mediji prije zainteresirani štititi korupciju nego je razotkrivati.
1. Svakodnevna je praksa da ministri u Vladi i visoki pravosudni dužnosnici komuniciraju s predstavnicima izdavača, odnosno članovima Uprave. Njihove želje poslije se proslijeđuju urednicima, a urednici ih prosljeđuju novinarima. Ratko Maček bivši glasnogovornik Vlade a sada lobist i konzultant, primjerice, redoviti je posjetitelj u zgradi EPH. I sami urednici, a ovdje govorim o Mladenu Plešeu, pod pseudonimom objavljuje tekstove koji služe za rehabilitaciju pojedinih političara.
Ako niste znali, urednik Pleše pod pseudonimom Ištvan Križ na duplerici je prošle godine objavio priču u kojoj bivšeg ministra Žužula predstavlja kao jednog od sudionika “velike svjetske smotre umjetnosti u St. Moritzu”. Zaboravio je, međutim, napisati da je na toj smotri sa ministrom Žužulom boravio i on sam, u pratnji svoje supruge. Večeru na kojoj su zajedno boravili tijekom smotre nije ni spomenuo, što su na njoj dogovarali poznato je samo njima a tko je platio boravak obitelji Žužul i Pleše u luksuznom hotelu, možete samo pogađati.
Mediji kao servis politike
2. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Dragan Primorac, Uprava EPH, te uredništva “Slobodne Dalmacije” i “Jutarnjeg lista” i “Globusa” redovito surađuju oko načina izvještavanja o svakom potezu Ministarstva. Ova je situacija navela troje novinara iz SD i JL da intervencije ministra Primorca i njegovog Ureda za odnose s javnošću prijave Hrvatskom novinarskom društvu. Rezultat zajedničke akcije je porazan: za vrijeme studentskih prosvjeda, neprekidno su se tražili načini difamacije cijelog pokreta, a na vrhuncu krize, ministar Primorac je osobno ušetao u reakciju JL-a što je izvazvalo konsternaciju među novinarima. Zatraženo je očitovanje Uprave EPH i Uredničkog kolegija, no nikakav odgovor do danas nije stigao. HND na ovaj podatak nije reagirao.
3. U studenome protekle godine ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović predstavio je javnosti reformu zdravstva; u cijelom EPH sustavu nije objavljen gotovo nijedan kritički tekst o reformi. Pomoćnica Glavnog urednika Slobodne Dalmacije i vodeća hrvatska zdravstvena novinarka Nataša Škaričić izvijestila je javnost na Skupštini HND-a kako je premijer Sanader zvao sve glavne urednike na prezentaciju zdravstvene reforme u MZSS, prije nego je ona predočena novinarima, javnosti i političkim partnerima. Ovo nikada nije demantirano iz ureda Vlade, a HND nikada nije javno osudio nezapamćeni komplot Vlade i izdavača oko promjena u jadnom važnom javnom sektoru.
4. Bivši novinar EPH Nedžad Haznadar profesionalno sastavlja govore zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, a prije svog odlaska novinar Haznadar tražio je od kolega informacije o mogućim novinskim napisima o Bandiću. Sa svim ovim podacima obraćam se vašem cijenjenom tijelu želeći da ocijenite navedene događaje, a osobito činjenicu da nijedno strukovno tijelo nije reagiralo na ovako eklatantne primjere sprege politike i izdavačkih kuća.
Također molim da ocijenite odgovornost HND-a za izostanak adekvatne reakcije u povodu otkaza koje smo kolegica Škaričić i ja dobili u “Slobodnoj Dalmaciji” i “Globusu”. Posebno još jednom ističem da su se ovakve stvari do sada iznosile isključivo kada su u pitanju javni mediji, jer je njihova sprega s politkom dio naše tradicije. Moje je mišljenje da se situacija značajno pogoršava kad u tu igru uđu i privatni mediji, ne samo zato što u takvoj situaciji novinari više nemaju izbora, nego i zbog skrivenih razloga zašto se privatni profit miješa s politikom.
Nažalost, za ono što se događa u hrvatskim medijima drugih ozbiljnih razloga osim korupcije, nema. Podsjećam Vas da se prema definiciji u najširem smislu, korupcijom smatra svaki oblik zlouporabe ovlasti radi osobne ili skupne koristi, bilo da se radi o javnom ili privatnom sektoru. Jeste li korupciju prepoznali u ovom izlaganju, odgovorite sami.
I za kraj, ukoliko se pitate zašto o svemu ovome nisam izvjestio prije, moram Vas objasniti kako svojim ugovorima EPH zabranjuje novinarima da o najvećoj izdavačkoj kući u Hrvatskoj govore negativno pod prijetnjom otkaza.
(business.hr)
Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.
Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.
Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.
Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.
A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.
Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.
Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.
Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.
Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?
- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.
Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?
- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.
Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?
- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.
Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?
- Bilo je čudesno.
Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?
- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.
Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?
- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.
Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?
- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.
Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?
- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.
Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?
- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.
Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?
- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.
U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?
- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.
Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?
- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.
Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?
- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.
Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...
- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.
Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?
- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.
(zurnal.info)
Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%. Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Primjeri poslijeratnog oporavka društava u susjednim zemljama pokazuju da tamošnji političari nisu odustali od kulture i njene sestre prosvjetiteljstva već su, naprotiv, u neminovnim procesima tranzicije, u njoj našli jedan od najjačih stubova državotvornosti i potvrdu stečenog identiteta ili identiteta u koji se bespogovorno vjeruje.
Neprestanim forsiranjem nerješivih situacija u kojima je uvijek onaj drugi i treći kriv nama se od ranog jutra, prije nego iz kuća izađemo i postanemo zombiji, govori da je situacija katastrofalna, da nikada nije bilo gore i da se na tako stanje valja navići bar do slijedećih izbora. Međutim, ne može nama biti toliko loše pa da se u jednom trenutku prestanu objavljivati knjige. Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. U njoj živi, prema podacima UNICEF-a iz prošle godine, oko 800.000 nepismenih, dakle svaki peti njen stanovnik je nepismen čovjek. No, nemojte sada zamišljati stare ljude po selima koji jedva hodaju i koji će za koju godinu umrijeti i tako smanjiti tu nevjerovatnu brojku; mislite na djecu, bosanskohercegovačku djecu, što pokraj ceste s velikom torbom na leđima žure idući u školu ili iz škole.
Trebaju li nam biblioteke
Ako više nemamo knjiga, trebaju li nam biblioteke? Treba li nam Vijećnica i šta ćemo u nju stavljati? Ili nam, zapravo, trebaju muzeji knjiga da se vidi kako su ovdje nekada živjeli ljudi? Ovo ilustriram činjenicom da direktor jedne sarajevske biblioteke nije htio da kupi knjigu koja je izašla na bosanskom jeziku kod bh. izdavača već je istu takvu uzeo na srpskom jeziku kod izdavača iz Beograda zato što je tamo jeftinija za tri konvertibilne marke!
Ta, i rijeka drugih knjiga koje uglavnom nelegalno stižu iz Srbije, čine oko 70% ukupnog prometa knjiga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na te se knjige ne plaća PDV, te knjige nemaju papire o ulasku u BiH, ilegalno prelaze granicu u kamionima i autobusima, jeftine su, lošeg su kvaliteta, raspadaju se, naslovnice nestaju kao tekst na faks papiru i na sajmovima koji se održavaju u BiH otimaju štandove bh. izdavačima jer ovi nemaju para da zakupe niti dva kvadratna metra. Napomena: U Hrvatskoj država participira u cijeni zakupa štanda i izdavači sajamsko mjesto dobijaju u pola cijene.
U preostalih 30% od ukupnog prometa na bh. tržištu knjige hrvatska knjiga učestvuje sa oko 20%, a kada su u pitanju akademski naslovi i naslovi iz humanističkih i društvenih nauka taj procenat je značajno veći u poređenju sa sličnim izdanjima iz Srbije.
Oko 5% prometa čini strana knjiga, knjiga uglavnom na engleskom jeziku i taj procenat je zbog sve manjeg broja stranaca u većim bh. gradovima u padu; i na kraju, lako je izračunati, bh. izdavači “kontrolišu” svoje tržište sa oko 5% prometa svojih knjiga. Prije desetak godina taj procenat je bio mnogo veći – i do 20%, ali politika da ne treba politike u kulturi i prosvjeti taj procenat će se u skoro vrijeme potpuno anulirati. Napomena: Ovih 5% bh. izdanja otpadaju uglavnom na vjerski sadržaj jer takve knjige, što je razumljivo za uslove u kojima živimo, redovno imaju donatore.
Podatak od prošle godine objavljen u javnim glasilima, dakle dostupan i političarima, govori da je u Hrvatskoj prošle godine objavljeno oko 6.000 naslova i da je promet knjiga ostvaren u količini od 3.450.000 prodatih primjeraka. Hrvatska knjiga je tu učestvovala sa oko 70%, ostatak je strana knjiga. U Srbiji je prodato oko 6.370.000 knjiga i objavljeno oko 15.000 naslova i većinom je to srpska knjiga, do 80%. U te prodaje naravno spadaju i količine koje uredno svake godine otkupljuju tamošnja ministarstva kulture (oko 25%). U Srbiji čak u dva navrata godišnje u iznosu od oko 300.000.000 dinara, a Hrvatska, što u otkupu što u potporama za hrvatske izdavače godišnje izdvaja oko 56.000.000 kuna. Napomena: broj stanovnika u Hrvatskoj je skoro ravan broju stanovnika u BiH. Broj prodatih knjiga na teritoriji BiH je oko 370.000 primjeraka.
Kako rade ministri
Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, najavljujući u novembru prošle godine drugi krug otkupa knjiga rekao je da je “otkup knjiga jedan od najvažnijih elemenata kulturne politike”. Naš federalni ministar kulture je prije četiri godine rekao da će nam uvesti PDV na knjigu i uveo ga je.
Bh. izdavači (uglavnom izdavači udžbenika) i knjižari uplaćuju u državni budžet na ime PDV-a godišnje nekoliko miliona KM, a zauzvrat ne dobijaju ništa, ili dobijaju konkurenciju u nelegalno uvezenim knjigama iz Srbije, ili u tome da na nivou države još ne postoji Zakon o izdavaštvu. Kako je to normalno u svim i najobičnijim zemljama taj zakon reguliše odnose među domaćim izdavačima, registrira ih prema kvalifikacijama i predoispozicijama, definira pravila po kome neko može biti izdavač, utvrđuje prava i obaveze koji proizlaze iz usvojene kulturne politike za taj segment društvenog djelovanja.
PDV od 17% , pored političara, jedan je od najvećih grobara bh. izdavaštva. Umjesto da za tu vrijednost bh. izdavači povećaju cijenu knjige, oni su je morali smanjiti jer u smanjenoj kupovnoj moći knjigu niko neće. Skidajući se „do gaća“ izdavači su prinuđeni da daju cijenu ispod proizvodne (popust i do 70%) samo kako bi ostvarili bilo kakav promet. Samim tim prodaja knjiga se uglavnom odvija na sajmovima knjiga dok knjižare trpe drastičan pad prometa i otpuštanje osoblja.
PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8% .
Nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji a ta je da po dobre vijesti odlazimo u prošlost, u novembar 2000. godine kada je tadašnja, odlazeća Federalna Vlada na čelu sa Edhemom Bičakčićem osnovala Fondaciju za izdavaštvo i nakladništvo, a zatim novoizabrana vlast Alijanse formirala Upravni odbor fondacije koji je od tada, mijenjajući samo članstvo, proveo sedam konkursa za dodjelu državnih sredstava. Na tim konkursima podrška fondacije izdavačima koji su prijavljivali najbolje i najobimnije izdavačke projekte sastojala se uglavnom od dodjeljivanja velikih kredita. U prvih nekoliko konkursa sa kamatnom stopom od 6%, a kasnije beskamatno, sa napomenom, također u prvih nekoliko konkursa, da se ta kreditna podrška odnosi samo na ona izdanja koja su od društveno–javnog, kulturnog značaja. U javnosti se stekao utisak da Fondacija daje izdavačima bespovratna sredstva, pa su neki prozvani mjezimcima (neki od njih sa oko 270.000 KM zaduženja). Srljanje bh. izdavača prema tim kreditima i njihovo neiskustvo rezultirali su blokiranjem računa od strane Fondacije za izdavaštvo jer izdavači nisu bili u stanju da vraćaju kredite. Tim kreditima proizveli su uglavnom nekomercijalnu robu, (knjige javnog, kulturnog značaja redovno su takvog karaktera) i napunili svoja skladišta. Na pitanje zašto nam od para poreskih obveznika daju kredite a ne bespovratna sredstva kako je to sasvim prirodno i normalno u svim znanim zemljama, jedan od članova Odbora Fondacije je laički rekao da “ne mogu oni davati bespovratna sredstva privatnicima”. Ovdje treba zamisliti knjižare i izdavaštvo u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Francuskoj, Argentini…, kako bi izgledali kada ne bi bilo “privatnika” ili privatnih izdavača? Takav jedan laički duh među uvaženim članovima Odbora trajao je neprestano i, nakon očiglednih pogrešaka u politici vođenja Fondacije, oni jednostavno nisu odustajali. Takva politika neosjetljiva za realne probleme bh. tržišta knjiga, u kojem bh. izdavaštvo nije bilo još ni u pelenama, sa članovima odbora koji su odlični i iskusni urednici i pisci, ali koji se ne razumiju u tehnologije objavljivanja, proizvodnje i prodaje knjiga, posmatrala je bh. izdavaštvo kao najuspješniju privrednu granu i sumu od 1.500.000 KM godišnje trošila uglavnom na kreditnu podršku tako “uspješnim kolektivima”. Treba napomenuti da je prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.
Očigledna rješenja
U međuvremenu većina izdavača se ugasila, a nekolicina njih je pred gašenjem. Svakako treba vidjeti rezultate konkursa za otkup knjiga od decembra 2008. u kojem su ti izdavači smješteni ispod crte, gdje se konstatuje da bi im se otkupile značajne količine knjiga da su vratili kredite Fondaciji za izdavaštvo. Kao da te knjige nisu i bile objavljene od tih kredita. Ti izdavači su u veoma teškoj poziciji i u velikim su dugovima, a usput da kažem radi se o izdavačima koji su u proteklih pet godina objavili daleko najviše naslova (Bosanska riječ, Zoro, Buybook, Vrijeme Zenica, Zalihica…).
Slamka spasa pukla je a samo što se pojavila, u obliku Fondacije za bibliotekarstvo. Zakasnila dobrih sedam godina; naime, trebalo je da bude formirana, sasvim logično, godinu dana nakon osnivanja Fondacije za izdavaštvo; ona bi sada i sa sramno malim otkupnim fondom od 600.000 KM bukvalno spasila bh. izdavaštvo, ali su izdavači opet ucijenjeni vraćanjem kredita Fondaciji za izdavaštvo.
Posmatrajući propozicije posljednjeg konkursa Fondacije za izdavaštvo koji je aktuelan do 6.3.2009. dolazimo do još jednog apsurda a taj je da će znatna sredstva biti bespovratno dodijeljena časopisima i periodici za književnost u kojima će se predstavljati knjige kojih nema. Lako je pogoditi da će i tamo broj prikaza i književnih kritika biti u onom omjeru kakav nam je i omjer áu ukupnom prometu knjiga u BiH. Ili tačnije mogućnost da budu prikazane ili kritizirane knjige bh. izdavača imati će oko 200 knjiga, jer prema podacima Fondacije za bibliotekarstvo toliko se godišnje pojavi djela kojima izdavači konkurišu za otkup knjiga kod pomenute fondacije.
U posljednje vrijeme uočava se još jedan veoma poguban trend u bh. izdavaštvu: broj samizdat knjiga značajno raste i veći je od polovine broja objavljenih knjiga. Razlog za to je u činjenici da nemamo Zakon o izdavaštvu, pa na taj način svako kome padne na pamet da objavi knjigu uredno je može cipovati, registrirati i dobiti ISBN broj. Te knjige redovno nemaju izdavače, urednike, lektore, korektore, dizajnere, recenzente i beskrajno loše izgledaju. Obično se radi o drugorazrednim knjigama ali one polako postaju jedino vidljivo i ostvareno bh izdavaštvo.
Postoje moguća rješenja za prevazilažnje krize izdavaštva, a koja su tako jednostavna i očigledna:
- Podržati ideju o pojačanom otkupu knjiga kroz Fondaciju za bibliotekarstvo sa onim sredstvima koje na raspolaganju ima Fondacija za izdavaštvo, ápredviđenim za dodjelu kredita.
- Participirati u troškovima zakupa sajamskog izložbenog prostora za sve bh. izdavače, kod kuće i na međunarodnim sajmovima knjiga u regiji.
- Sa izdavačima iz RS insistirati na donošenju Zakona o izdavaštvu na Vijeću ministara i na osnivanju Fonda za podršku bh. izdavaštvu. Takav jedan zakon je već pripremljen na Vijeću ministara u vrijeme predsjedanja Adnana Terzića i samo ga treba aktivirati.
- Tražiti nultu stopu PDV-a na knjige i na repromaterijal za štampu knjiga.
- Smanjiti ili potpuno obustaviti novčanu potporu raznim udruženjima izdavača koja odlaze na međunarodne sajmove dok se ne donesu kriteriji prema kojima se tačno može utvrditi koji izdavači treba da promoviraju i zastupaju državne interese na međunarodnim sajmovima. Relevantan može biti broj objavljenih izdanja, njihovaá društvena vrijednost, kvaliteta teksta i kvalitet opreme knjiga, regulisana autorska prava, broj prijevoda, itd.
- Od Fondacije za izdavaštvo tražiti da promijeni svoju dosadašnju politiku u dodjeljivanju kreditnih sredstava stavljajući na raspolaganje ta sredstva za otkup knjiga i bespovratnu podršku izdavačima društveno korisnih djela (domaći autori, kulturna baština, prijevodi).
- Pomagati svaku promociju bh. izdavača na tržištima knjige u regiji, a iz iskustva se može reći da su ta tržišta veoma radoznala za kupovinu kvalitetnih bh. izdanja. Napomena: Ovdje se uglavnom radi o prijevodima.
Na kraju, prema mom dosadašnjem iskustvu izdavača i urednika (10 godina) i knjižara (13 godina), mogu da ustvrdim da postoji nešto u šta mogu biti sigurni svi kulturni radnici u cijeloj BiH, bez obzira da li su privatnici ili su na raznim apanažama, honorarima ili budžetima: čitalačka publika u BiH nije prestala čitati i ima je dovoljno da jednom, kada bude bh. izdanja, novcima koje odvaja za kupovinu knjiga može biti neprestani garant opstanka bh. izdavaštva. Na redu je država; njeni zakoni, fondovi i fondacije.
(zurnal.info)
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/kuca_imama_selvedin.pdf|580|700}
Sarajevska izdavačka kuća Buybook objavljuje novi roman Kadera Abdolaha Kuća imama koji je u Nizozemskoj prodat u više od 300.000 primjeraka.
U ovom romanu, Abdolah čitatelja vodi kroz priču kao gosta jedne istaknute i moćne teheranske porodice. Usponi i padovi ove porodice u njihovoj raskošnoj kući koja je povezana sa džamijom podudaraju se sa modernom historijom Irana. Kuća imama je višeslojni roman o bogatstvu iranske kulture, suštini islama i nesalomljivosti ljudskosti.
- Ovu sam knjigu napisao za Evropu. To je knjiga o umjetnosti, o religiji, o seksu, o filmu, o važnosti radija i televizije. Smaknuo sam zavjesu i pokazao islam kao način življenja i omogućio da se on bolje shvati. U Kuću imama utkao sam i ajete iz Kurana. Duh Kurana kao knjige jako mi je važan. Ne Kurana kao vjerskih smjernica. Namjera mi je bila da skinem veo sa blagog islama kakav živi u porodičnim kućama, a ne radikalnog islama – opisuje autor svoje djelo. 
Kader Abdolah (rođen 1954., u Iranu) je pseudonim pod kojim piše Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni, Iranac koji živi u egzilu u Nizozemskoj. Od svoje dvanaeste godine kriomice je gutao knjige iz zapadnjačke književnosti u kojima je mogao nazrijeti kakve slobode uživaju ljudi u drugim zemljama. U tajnosti je slušao zapadne radio stanice i zabranjene stanice otpora. Kao student fizike u Teheranu, postao je član ljevičarske političke partije koja je djelovala u tajnosti i koja se pobunila prvo protiv šaha a potom i protiv ajatolaha. Pisao je za jedne zabranjene novine i objavio dvije zbirke pripovjedaka pod pseudonimom koje se zapravo sastoji od imena njegova dva prijatelja iz otpora koji su ubijeni – Kadera i Abdolaha. U Nizozemsku se doselio 1988. godine, nakon što je napustio Iran.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, Žurnal objavljuje prvih 30 strana ovog izvrsnog romana.
Poslanici Stranke demokratske akcije u državnom Parlamentu najavili su da će vratiti svoje diplomatske pasoše, ukoliko Evropska komisija, u oktobru ove godine, kada se bude donosila konačna odluka o državama kojima će od 1. januara 2010. godine biti ukinute vize, izostavi BiH sa spiska. A u najavama im se pridružuju i iz Stranke za BiH. Tobože će se na taj čin odlučiti da bi „u potpunosti suosjećali sa problemima građana BiH".
Još jedan ublehaški demagoški potez lokalnih blentovina. Kojim vlast pokušava sama sebe amnestirati od odgovornosti za postojeće stanje i za sve optužiti strance. Koji nas, eto, mrze, pa nam „samo“ zbog „nekih obaveza“ koje je naša vlast trebala izvršiti a nije joj se dalo, sad zajebavaju. Ali, srećom, mi imamo na svojoj strani suosjećajnu vlast koja će s nama stojati u redovima za vize. Al u kurcu.
Vlast koja je potrošila sav, krvlju nevinih(!), stečeni moralni kredibilitet ove zemlje i međunarodnu naklonost (između ostalih pljačkajući i finansijski izraz te naklonosti) i zemlju dovela do finasijskog i moralnog bankrota, umjesto da nam se gubi s očiju, da je više nikad ne vidimo, pokušava negativno raspoloženje naroda preusmjeriti na Evropsku uniju i njene institucije.
Ne trebaju nesposobni političari, parlamentarci i članovi vlada, za koje nas CCI, Transparenci i druge nevladine organizacije svako malo upozoravaju da ne postižu ni dvocifrene procente ispunjenja svojih godišnji obaveza, da će 4-erogodišnje mandate završiti sa stotinama planiranih a neusvojenih zakona, da su ogrezli u korupciju i kriminal, da pljačkaju vlastiti narod i ne pokazuju ni elementarnu socijalnu osjetljivost,... ne trebaju oni da stoje u redovima za vize. Nego - u redovima pred biroima za zapošljavanje (ali ne zbog „izražavanja solidarnosti“, nego zato što, takvi kakvi jesu, ne bi trebali da rade igdje ili mogu dobiti ikakav posao). A svoju solidarnost sa građanima nek ne pokazuju priglupim izjavama i raspirivanjem antievropskog raspoloženja, nego hirurškim zahvatom koji će im odvojiti fotelju od guzice i presjeći pupčanu vrpcu kojom iz budžeta pune vlastite novčanike i sehare.
Umjesto da vraćaju svoje diplomatske pasoše, bolje bi bilo da ih još jednom, posljednji put, iskoriste i odu negdje daleko. U... geografski pandan psovke s kojom bi jedino bilo logično ispratiti ih.
Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike, kada je riječ o Damiru Avdiću, jeste njegov najnoviji roman ENTER DŽEHENEM . To je muzički roman, u smislu forme, ali i po tome što je njegov glavni junak i narator DJ Tecnotakimachine, čovjek koji je bio mlad za rat (mislim na godište), ali dovoljno star da živi u još gorem postratnom vremenu ni rata ni mira. Po obilju citata iz onog što Dražen Vrdoljak naziva popularnom glazbom (blues, jazz, rock...) ova knjiga se u svakom smislu može nazvati muzičkim pregledom kroz koji možemo vidjeti jednu ulicu i jedan grad u BiH, gdje su odrastale cijele generacije ljudi premladih za rat. Radi se, naravno, o izgubljenim generacijama, koje nisu upamtile život u prošloj državi, te tako nisu ni imale moguću utjehu poput onih koji se dobro sjećaju naivne i crno-bijele slike svijeta, u kojoj smo stanovali sve tamo negdje do druge polovine osamdesetih. Radi se o generacijama koje odrastaju na drugačijoj vrsti muzike (techno, rave, turbo-folk...), a to znači da imaju potpuno novi i drukčiji filing za stvarnost i život.
Glavni junak, DJ, je mladić koji se sjeća rata u kojem mu je poginuo brat, i pokušava živjeti u svijetu iz kojeg je definitivno iscurila čarolija. Muzika je njegovo najstvarnije utočište, pored grada kojeg opisuje živim i depresivnim bojama, što je realizam našeg vremena. Avdićev roman je također i knjiga o ratu, iako se rat spominje samo u blic-traktatima, jer je sjećanje glavnog lika na bratovu smrt džinovski oblak koji zaklanja sve stvari i ljude u ovom tekstu. U romanu se pojavljuje i drugi (živi) brat DJ-a, Genaš, koji je sušta suprotnost od, pomalo, isusovske projekcije mrtvog brata, kao i Izeta, kojom počinje i završava knjiga. Genaš je poseban lik i DJ ga također idealizira, ali ta idealizacija ima svoju mračnu stranu, jer je Genaš lik sa one strane zakona, čovjek koji rijetko priča, i živi u sferi u kojoj je on definisao zakone i načine ponašanja. Genaš je čudak, razbijač, i samouki mudrac, on je guru koji DJ-u daje uputstva za život. Glavni ženski lik ove knjige je Izeta, i nakon intro naracije o braći započinje evokacija i zazivanje njenog lika – scene u kojoj ona krvari u podrumu na automobilskim gumama.
Forma ovog romana može stati i u sintagmu: poetski roman. Avdićev roman jeste poetski roman protkan referencama iz istorije, književnosti, filma, muzike, te roto i strip romanâ, kako već (i moderni i post) roman i može u sebe da usisa čitav jedan unikatni i privatni svemir, onaj iz piščevog uma. Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike jeste to što čitajući ovu knjigu nailazite na odlomke ili čitave pjesme sa zadnjeg albuma Damira Avdića Mrtvi Su Mrtvi. Tako da je teško otkriti i najpreciznijem čitaču gdje prestaje proza a počinje poezije i muzika, što je i nemoguća misija – jer se radi o jedinstvu materije i energije. Nisam još pročitao knjigu koja je pisana takvom upotrebom jezika i stila, odnosno njihovim zakrivljenjima da bi se dobio zaista originalan bosanski govor ulice.
Teško mi se oteti dojmu kako je ova knjiga, pored toga što je dokument i svjedočanstvo sadašnjeg vremena, svojevrsna ugodna razglednica iz daleke prošlosti, sjećanje na iščezlo vrijeme i njegove atribute. Najpreciznija definicija Avdićeve knjige (za mene) bi bila: ovo je ljubavni roman iskonski poštene i naivne vjere u svemoćnost ljubavi i ljudske dobrote.
Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.
Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.
Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.
Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.
(zurnal.info)
U pjesmi Zašto klasici Zbignjev Herbert o Tukididu navodi: zato što je Tukidid zakasnio da pritekne u pomoć/ platio je za to rodnom gradu/ doživotnim izgnanstvom/ izgnanici svih vremena znaju kakva je to cena.
Pravu vrijednost i autentičnost ovih stihova saznao sam tek nakon rata nekih desetak godina pošto sam prestao biti izbjeglica (iako je taj prestanak varljiva kategorija). Knjiga Gorana Vojnovića Čefuri napolje! ne govori o problemu izbjeglica u Sloveniji, odakle autor dolazi, nego nam priča o tome kakav je osjećaj biti izbjeglica još dok si u fetalnom položaju. Kada na svijet dolaziš kao neprilagođen i neslavno obilježen svojim južnjačkim, balkanskim ili čefurskim porijeklom. Čefuri su ljudi koji žive u ljubljanskom radničkom naselju Fužine. Tamo se sjatio svijet iz svih republika bivše Jugoslavije da bi načinio kompleksan, urnebesan i dirljiv identitetski amalgam, možda i potpuno jedinstven na prostorima bivše zajedničke države, čijim krahom i nestankom ćemo, svi mi koji je pamtimo, biti obilježeni do groba.
Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj kao da sam sjeo u vremeplov i vratio se dvadeset godina unazad. Tu prvenstveno mislim na neke davno zaboravljene fraze iz govora ulice kojim je ovaj roman ispripovjedan u prvom licu, u jednom dahu i u visokom jezičko-stilskom ritmu. Ako bih ovaj roman gledao kao muzički pravac neminovno bih izabrao bluz, urbani bluz doba tranzicije i promjena u slovenskom društvu gdje, kao možda nigdje na svijetu, postoji i kategorija građana koji se nazivaju izbrisani. To su svi oni čefurski radnici i ratne izbjeglice koji nisu dobili slovenačko državljanstvo pa su nazvani izbrisanim: Ko vam svima jebe mater! Svi vi što nas gledate ko da smo pobjegli iz zoološkog vrta i kolutate očima i mislite zašto ih nismo sve izbrisali, a ne samo osamnaest hiljada.
Jezik kojim likovi govore u knjizi je kompleksan, endemski govor ulice, konzerviran unutar useljeničke zajednice u kvartu njihovog odrastanja. Taj bluz je prisutan i u jeziku kojim riječi krstare kao ukleti jedrenjaci prošlog vremena, i postoji samo priča koja svemu može dati smisao i jednu vrstu izlječenja traume nastale raspadom socijalističke Jugoslavije.
Potraga za nepostojećim i nemogućim čvrstim identitetom je bazirana na nekolicini stvari iz urbanog života mladih čefura, to su: fudbal, muzika, sport, alkohol, droga, žene... Glavni junak Marko svoj roman započinje tako što nam govori kako je nemoguće da izabere tim za koji bi navijao, samim tim i grad iz kojeg tim dolazi, kako bi se identifikovao sa određenom društvenom grupom ili narodom, jer živi kao manjinac u nacionalnoj državi Slovenaca. Kako ne može naći svoj tim ni navijačku grupu, zbog raznoraznih razloga, tako ovaj roman počinje biti intimna potraga za korijenima, bez obzira koliko to otrcano zvučalo.
Čini mi se da se po prvi put u postjugoslavenskoj prozi (tu spada i roman ENTER DŽEHENEM Damira Avdića Grahe) turbo-folk fenomen predstavlja kao temeljni momenat urbanog identiteta, nešto kao agresivni rap čija osnovna svrha jeste razlikovanje od drugih, u ovom slučaju od većinskih Slovenaca.
Oni koji vole političku korektnost neće u Vojnovićevoj knjizi naći crkvu za molitvu. Ovaj roman upravo se i bavi razbijanjem predrasuda tzv. građanskog društva i njegovog morala iz uljuđene Evrope, tako što će političku korektnost i relativizaciju svega i svačega ismijati hardcore ironijom i autoironijom, bez kojih je, danas, knjiga o ovako ozbiljnoj i krupnoj temi skoro nezamisliva.
Pisan manirom i svježinom prave autobiografije, ovaj roman, slično kao i roman ENTER DŽEHENEM ima u sebi tu vrstu shvatanja svijeta koji je doslovce baziran na crno-bijeloj fotografiji istog tog svijeta. Konačni produkt je vrijedna literatura koja će imati svoje čitaoce, tačnije, one što će uživati u ovom romanu. Nije naodmet napomenuti da je Vojnovićev roman pisan tako da u sebi sadrži potencijalni scenario za igrani film, ali mu to ne umanjuje literarnu vrijednost, kako je čest slučaj danas kada pisac u startu razmišlja o filmskom uspjehu i masnoj zaradi. Na neki, meni neobjašnjiv način, ova knjiga me podsjeća na kultni roman Dragoslava Mihajlovića Kad su cvetale tikve. Ima u Čefurima tog uličnog heroizma i poezije grubosti nježnoga srca, ali sa dodatnom scenom rata, koji je tu, nevidljiv, ali sveprisutan. Tri zadnja poglavlja ove knjige su male slike na kojima je nacrtana današnja Bosna, onako kako je glavni junak vidi iz prve ruke, odnosno iz voza i uz pomoć vlastitog sjećanja. Iako se tom pogledu mogu pripisati izvjesne simplifikacije, ipak karakteristične za ovakvu vrstu brze proze, pripovjedač zna kako ne postoji topos zavičaja koji ne može biti uništen i nepovratno izgubljen: Biti čefur u Sloveniji, to sam bar navikao, a biti Janez u Bosni, to je čitava nova zajebancija. Mračna bosanska stvarnost je najbolje sadržana u rečenici: Jad i bijeda su u Bosni jedine multietničke stvari.
Sva ova gorčina biva poklopljena poetskim krajem gdje Dobro, kako su nas učili naivni filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, mora nadjačati, pa makar se taj literarni Aramgedon odvijao samo u mislima glavnog junaka ove knjige. Iako to nikako ne izgleda na prvi pogled, čitajući ovu knjigu, nježnost je riječ koja lebdi ovim tekstom kao iskren bluz.
Iako još nije uspjela čuti niti ton iz njene harmonike, Amira Medunjanin uživala je u činjenici da u Amsterdamu živi Merima Ključo koja dobro svira sevdah. Nikada je nije vidjela ali je znala da je to ona čim je ušla na tonsku probu koncerta u Rotterdamu. Mada nije mogla ni naslutiti kako bi ta saradnja mogla izgledati, odmah je poželjela da njih dvije rade zajedno.
Ovaj pasus zvuči kao još jedna urbana legenda i nemam ništa protiv toga da to i postane. Album kakav je Zumra to zaslužuje. Mene je zadužio.
Amira i Merima naučile su me da drugačije gledam neke pjesme. Smjestile su ih u odgovarajući emotivni okvir, kakav im je oduvijek i pripadao. Takva je, recimo, pjesma Mehmeda majka budila, čiji me bolećiv ton oduvijek nervirao. Tek u njihovoj izvedbi pokušavam da razumijem dramu. Također, pjesmu Mito bekrijo različite interpretacije pokrile su kafanskim bijesom. Njih dvije pomele su srču i ponovo pjesmi vratile čežnju.
Harmonika je na ovim prostorima ponižen instrument, ali na Zumri mu je konačno vraćeno dostojanstvo. Moramo biti zadovoljni zbog činjenice da je Ismet Alajbegović Šerbo napokon dobio nasljednika ili tačnije nasljednicu. Ako povjerujemo onima koji tvrde da je Šerbo za sevdah učinio ono što je Eric Clapton učinio za blues, slijedeći istu pamet možemo Merimu Ključo uporediti sa Jonom Spencerom. Ona je iz sevdaha izvukla čisti ekstrakt i dala mu novu snagu.
Na Wikipediji postoji tužan podatak o društvenim pravilima naših dragih predaka. Tamo piše da su žene nekada sevdalinke pjevale isključivo u kućama i bez ikakve instrumentalne pratnje. Kada Amira pjeva Bogata sam imam svega može se čuti kako diše pusta prostorija. Još jedan poznat duet zanimljivo je interpretirao istu pjesmu. Radi se o pokojnim Pavlu Vujisiću i Slobodanu Aligrudiću koji su uz dobru mezu uspješno ispunili ovaj zadatak u filmu Sjećaš li se Doli Bel.
Na kraju je važno pomenuti da Zumra nije rezultat kratkotrajne saradnje dvije umjetnice. Uvjerili su me da se radi o kreativnom duetu sa dugoročnim, ozbiljnim namjerama. Radujte se sevdalije.
( Za sva dodatna pitanja pogledati intervju sa Amirom Medunjanin.)
Darko Glavan, jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslovenskih muzičkih i likovnih kritičara, poginuo je u Varaždinu pod točkovima automobila, dok se vraćao sa rock festivala Radar.
Rođen je 1951. u Rijeci. Kao istoričar umetnosti, bio je predavač na fakultetu, kustos Muzeja Mimara i Klovićevih dvora, autor likovnih izložbi, predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.
Rock kritiku je počeo pisati još 1969. godine, a 1980. godine objavio je danas kultnu knjigu Punk (Potpuno uvredljivo negiranje klasike) koja je prošle godine doživjela svoje reizdanje.
Sa Draženom Vrdoljakom napisao je biografiju Bijelog Dugmeta (Ništa mudro, 1981), a sa Hrvojem Horvatom objavio biografije Rolling Stonesa (Rock'n'roll Babilon, 1998) i Prljavog Kazališta (Sve je lako kad si mlad, 2000), a preveo je i knjigu poezije Jima Morrisona Divljina.
Prije pet godina zagrebačkom tjedniku Nacional dao je svoj prvi veliki intervju odakle prenosimo najzanimljivije odgovore.
Punk i srednji vijek: Moje najšizoidnije razdoblje bilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada sam od 9 do 17 bio kustos za srednji vijek i srednjovjekovnu skulpturu, a nakon toga noći bi provodio u Kulušiću i slušao punk. Paralelno sam obrađivao srednjovjekovni dio Mimarine zbirke i pisao knjigu o punku.
Prijatelj zvijezda: S 15, 16 godina najveći mi je idol bio Jim Morrison, i to je vrlo znakovito. Najviše sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju. Ne mogu reći da sam s 15 godina u potpunosti shvaćao poetiku Jima Morrisona i Boba Dylana, ali sam naslućivao mogućnost da je nešto i masovno popularno i istovremeno podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Prvi sastav kod nas koji je Draženu Vrdoljaku i meni bio dokaz da smo našli istomišljenike bili su Buldožeri. Smatrali smo da je to prva grupa underground, alternativne rock opcije, nakon Bijelog dugmeta, koja je učvrstila srednju liniju rocka. Moja najveća ljubav na ovim prostorima u koju sam uložio najviše emocija je Lačni Franz i Zoran Predin. Na svjetskoj sceni nisam ni s kime uspostavio blisko prijateljstvo, ali mi se jako urezalo u sjećanje nekoliko dužih susreta, primjerice s danas pokojnim Joeom Strummerom iz Clasha. Pričao mi je o svomu ocu diplomatu i njegovim neslaganjem što mu je sin punker. Intervjuirao sam 1990. Davida Bowieja i zabunom sam njegovu press agentu dao vizitku na kojoj je pisalo da sam viši kustos u Mimari, što je oduševilo agenta jer je rekao da ga Bowie tjera u muzeje gdje god putuju. Nakon mjesec dana, dobio sam zahtjev od njegova menadžmenta da im pošaljem engleski prijevod intervjua jer se Bowie sjetio da to nije bio senzacionalistički intervju, nego umjetnički. Prije nekoliko godina sam radio intervju s gitaristom Johnom Fruscianteom iz Red Hot Chili Peppersa i upozorili su me da je slikar i da mu je Marcel Duchamp omiljeni umjetnik. Napravili smo odličan intervju. Dva tjedna nakon razgovora poslao mi je razglednicu, iako mu nisam ostavio adresu. S nekima nisam uspio privatno razgovarati, ali su bili iznimno ljubazni u intervjuima, recimo Laurie Anderson, koja je rekla nešto što sam bezbroj puta eksploatirao u tekstovima: “Prava avangarda se mora skrivati”.
Revival punka: Punk je u povijesti rocka odigrao istu uloga kao dada u likovnim umjetnostima – raščistio teren i stvorio temelje za novu kreativnost. Nakaradan mi je revival punka, jadnici od pedeset i šezdeset godina koji sviraju iste fraze kao i Sex Pistols iz 1977., razni Exploited, U. K. Subsi i treća i četvrta generacija bandova. Punk je kao i pubertet, kao inicijacija, i ne može vječno trajati. Sjetite se Churchillove izjave da onaj tko s dvadeset godina nije komunist je son of a bitch, a onaj s četrdeset je budala. Isto vrijedi i za punk.
Kult Azre: Branimir Johnny Štulić jedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno “naštimali” njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom i Darko Rundek kao kantautor, jer je katastrofalan pjevač i vrlo nemušt pjesnik. To vrijedi i za nekadašnji kult tzv. progresivne glazbe, primjerice Emerson, Lake & Palmer, Yes. Ljudi koji ni za živu glavu ne bi išli slušati najbolji koncert klasične glazbe, uživali su u obradama klasike tih grupa. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svako ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.
Sahranite me uspravno: Cigani i njihov put jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.
Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.
Njezino pravo ime bilo je Bronisława Wajs, ali poznata je po svome ciganskom1 imenu Papusza, "Lutka". Papusza je bila jedna od najvećih ciganskih pjevačica i pjesnikinja svih vremena te, barem neko vrijeme, jedna od najslavnijih. Cijeli je život proživjela u Poljskoj, a kad je 1987. umrla nitko nije ni primijetio.Kao i većina poljskih Cigana, Papuszina je obitelj bila nomadska – dio velike kumpanije ili skupine obitelji koje su putovale s konjima i u karavanama, s muškarcima na čelu te ženama i djecom koja su ih slijedila na otvorenim kolima. Neke od bogatijih obitelji imale su bogato izrezbarena kola sa čvrstim krovovima, uskim staklenim prozorima koji su ponekad imali oblik romba i obojene drvene okvire. U kumpaniji je moglo biti i do dvadeset kola. Muškarci, žene, djeca, konji, kola, psi – putovali su sve do sredine šezdesetih, spuštajući se iz Vilniusa, kroz istočne šume Volhynije (gdje su tisuće poljskih Cigana čekale kraj rata), te na jugu prelazili u Tatre. Putujuću siluetu poljskih Roma ponkad bi dopunjavale i sjene medvjeda, njihova izvora zarade, kruha svagdašnjeg koji pleše. No Papuszini su ljudi bili harfisti, pa su od sjevernih litavskih gradova do Istočnih Tatri teglili ta velika žičana glazbala, uspravna na kolima poput jedara.
Za vrijeme putovanja kumpania bi održavala vezu s ostalim konvojima istog klana koji su se kretali različitim rutama. Ostavljali bi znakove na raskrižjima – svežanj grančica povezanih crvenom krpom, granu odlomljenu na osobit način, zarezanu kost – znakove zvane shpera među poljskim Ciganima (i patrin ili list, drugdje od Kosova do Peterborougha). Seljaci su se držali podalje od tih oznaka u strahu od vražjeg posla.
Evo kako je Papusza naučila čitati i pisati. Kad bi se kumpania zaustavila na više od dan ili dva – a čak su i nomadske obitelji obično negdje imale svoje zimsko boravište – ona bi nekom sposobnijem seljaku odnijela ukradenog pilića u zamjenu za poduku. Za nešto više pilića nabavila je knjige, tajnu knjižnicu skrivenu ispod harfi. Čak je i danas oko tri četvrtine ciganskih žena nepismeno. Dvadesetih, u vrijeme kada je Papusza odrastala, pismenost među Ciganima gotovo nije postojala, pa su je, kad su je ulovili kako čita, istukli, a njezine knjige i časopise uništili. Jednako tako nedopustiva za obitelj bila je i njezina želja da, kad za to dođe vrijeme, pođe za mladića s najcrnjim očima u kumpaniji. Kada joj je bilo petnaest, stupila je u ugovoreni brak s jednim starim i cijenjenim harfistom, Dionizyjem Wajsom. Bio je to dobar brak, iako je ona bila vrlo nesretna. Nije imala djece. Počela je pjevati.
Koliko joj je god nedostajalo druženja ili ljubavi, u Dionizyju Wajsu barem je pronašla glazbenu pratnju. Slijedeći veliku cigansku tradiciju improviziranog pripovijedanja i jednostavne narodne pjesme, skladala je duge balade – dijelom pjevane, dijelom govorene, spontano "uprizorene". Poput većine ciganskih pjesama, Papuszine su pjesme bile vapijuće jadikovke o siromaštvu, nemogućoj ljubavi i, kasnije, čežnji za izgubljenom slobodom. Poput većine ciganskih pjesama, bile su jednako tugaljive po svom tonu kao i po temi; govorile su o nepostojanju doma i lungo dromu ili dugoj cesti, o putu bez određenog cilja – i bez povratka. Papusza je izgubila više od stotinu članova svoje obitelji tijekom rata. Ali čak ni ta tragedija nije bila ona koja će je obilježiti. Pisala je u kritičnom trenutku povijesti svog naroda, u Poljskoj i (o čemu ona nije znala) drugim mjestima; jedan život – život na lungo dromu, život na cesti – bližio se kraju, a nije postojalo niđta dovoljno poznato ili podnošljivo što bi ga moglo zamijeniti.
O Gospode, gdje da pođem?
Što da radim?
Gdje da nađem
Legende i pjesme?
Ne idem u šumu
Ne srećem rijeke.
O šumo, oče moj,
Moj crni oče!
Vrijeme lutajućih Cigana
Odavno je prošlo. No vidim ih,
Sjajni su,
Snažni i čisti poput vode.
Možeš je čuti
Dok luta
Kad poželi progovoriti.
Ali sirota nema dar govora...
…voda se ne osvrće.
Ona hita, bježi što dalje,
Tamo gdje je oči ne vide,
Ta voda što luta.
Nostalgija je sama bit ciganske pjesme i čini se da je to oduvijek bila. Ali nostalgija za čim? Nostos je grčka riječ koja znači "povratak domu"; Cigani nemaju doma i, možda jedini od svih naroda, ne sanjaju o domovini. Utopija, ou topos, znači "mjesto kojeg nema". Nostalgija za utopijom; povratak domu kojeg nema. O lungo drom. Duga cesta.
Možda je sama čežnja ono što se slavi, čak i čežnja za prošlošću koju čovjek nikad nije ni imao (najjača od svih). Takva je čežnja poticaj za putovanje. Ali nostalgija ciganske pjesme opterećena je fatalizmom. "Sudnji dan/ sve je bliži./ Samo neka dođe,/ nije važno." – refren je jedne srpske ciganske pjesme.
Mnoge Papuszine pjesme uklapale su se u tu tradiciju; nakon stotinu prerada i prepričavanja, one su većinom anonimni, visoko stilizirani destilati kolektivnog iskustva. Naći ćete nekoliko ciganskih Antigona – djevojaka koje oplakuju svoju mrtvu braću – i sinova koji, daleko od doma ili u zatvoru, tuguju za svojim majkama. Svatko ima brata. Svatko ima majku. Svatko ima tragediju. Nemoguće je odrediti podrijetlo ili starost većine pjesama prema njihovim riječima, jer one govore o univerzalnoj i nepromjenjivoj čačimos – istini, o ljudima koji žive kako najbolje znaju, izvan povijesti.
Kolektivni opus šačice romskih pjesnika koji danas djeluju potvrda je postojanja nerazriješene napetosti između odanosti tradiciji i nastojanja pojedinca da, uz lagani osjećaj krivnje, predstavi vlastito iskustvo. Već prije četrdeset godina Papusza je potpuno prešla iz kolektivnog i apstraktnog u privatni i pažljivo promatrani svijet.
U svojim sjajnim pjesmama, koje je ponekad jednostavno nazivala Pjesmama iz Papuszine glave, ona progovara individualnim glasom, što je u ciganskoj kulturi i danas uglavnom nepoznat stil. Papusza je pisala i pjevala o određenim događajima i mjestima. Bila je svjedok. Dugačka autobiografska balada o skrivanju u šumama za vrijeme rata zove se jednostavno Krvave suze: Što smo sve propatili pod Nijemcima u Volhyniji 1943. i 1944. Nije pisala samo o vlastitu narodu i nejasnoj prijetnji gadžikano (neciganskog) svijeta; pisala je i o Židovima s kojima je njezin narod dijelio šume i sudbinu; pisala je o "Ashfitzu".
Igrom slučaja, u ljeto 1949. poljski pjesnik Jerzy Ficowski vidio je Papuszu dok je pjevala i odmah prepoznao njezin talent. Počeo je sakupljati i transkribirati priče što ih je ona brižljivo fonetski zapisivala poljskom abecedom na romskom jeziku. U listopadu 1950. nekoliko se Papuszinih pjesama pojavilo u časopisu Problemy, uz intervju Ficowskog s kojim je razgovarao cijenjeni poljski pjesnik Julian Tuwim. Govorilo se o nedaćama "lutanja", a članak je završavao romskim prijevodom komunističke Internacionale. Kao autor još uvijek najvažnije knjige o poljskim Ciganima, Ficowski je postao savjetnik za "cigansko pitanje". U prvom izdanju te knjige (1953) nalazi se poglavlje pod nazivom Pravi put, izostavljeno u idućim izdanjima, a vjerovatno je prvi put uključeno kao uvjet za izdavanje, u kojem je pružio potporu državnoj politici udomljavanja nešto manje od petnaest tisuća poljskih Cigana koji su preživjeli rat. Ficowski navodi samu Papuszu kao ideal predlažući njezine pjesme kao moguće sredstvo širenja propagande među Ciganima. "Razdoblje u kojem je napisala najbolju poeziju bilo je oko 1950.", zapaža Ficowski, "ubrzo nakon što je napustila nomadski način života." Unatoč činjenici da su njezine pjesme elegije za takvim načinom života – ne toliko napuštenim koliko oduzetim – Ficowski, svojom ulogom apologeta državne politike koja uvodi obvezu sjedilačkog načina života, tvrdi kako je ona bila "sudionica i predvodnica" tih promjena.
Nova socijalistička vlada u poslijeratnoj Poljskoj težila je izgradnji nacionalno i etnički homogene države. Iako je udjel Cigana iznosio tek 0.005 posto ukupnog stanovništva, "ciganski problem" označen je kao "važna zadaća države", te je osnovan Ured za ciganska pitanja u nadležnosti Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno policije. Djelovao je do 1989.
Godine 1952. počeo se provoditi opsežan program prisilnog udomljavanja Cigana, poznat kao Veliko zaustavljanje (iako taj cilj u Poljskoj nije postignut sve do kraja sedamdesetih, kada je putovanje, barem ono u karavanama, napokon zaustavljeno). Taj je plan pripadao grozničavoj modi "produktivizacije", koja je sa svojom mudro smišljenom socijalnom skrbi Ciganima u stvari nametnula novu kulturu ovisnosti, čemu su se oni oduvijek protivili. Slični zakoni bit će doneseni u Čehoslovačkoj (1958), Bugarskoj (1958) i Rumunjskoj (1962), kako je trend prisilne asimilacije uzeo maha. Istovremeno, na Zapadu se počeo javljati sasvim suprotan zakonodavni trend koji je upravo poticao nomadizam, iako je kasnih šezdesetih naseljavanje bilo posvuda cilj. U Engleskoj i Walesu 1960. zakon je držao Cigane u pokretu – u stvari, bili su "legalni" jedino dok su se kretali. No, do kraja desetljeća obistinilo se upravo suprotno, pošto je Zakon o lokacijama za karavane (Caravan Sites Act) iz 1968. imao za cilj nastaniti Cigane (djelomično i tehnikom kontrole stanovništva poznatom kao "designacija", kojom su velika područja zemlje bila proglašena zabranjenima za Putnike).
Nema sumnje da su reformatori vremenom, zaključuje Ficowski, povjerovali kako će takve mjere uvelike poboljšati težak život Cigana; obrazovanje je bila jedina nada za emancipaciju tih ljudi koji su živjeli "izvan povijesti", a naseljavanje bi im donijelo obrazovanje.
Međutim, nitko se uopće nije sjetio pitati same Cigane. Iz tog su razloga svi pokušaji asimilacije propali. Za razliku od tvoraca takve politike, Ficowski se, daleko bliži izvoru, "pozivao" na Cigane koje je upoznao, ponajviše na Papuszu. Nepuna dva mjeseca nakon objavljivanja njezinih pjesama u časopisu Problemy, Papuszu je posjetila skupina ciganskih "izaslanika" koji su joj priprijetili.
Papusza je među Ciganima ubrzo prepoznata kao krivac u kampanji koja dokida njihov tradicionalni način života. Njezina veličina pjesnikinje i pjevačice, njezina ljubav prema svom narodu izražena kroz desetljeća rada, nisu značile ništa. Papusza je učinila nešto neoprostivo: surađivala je s gadžom.
Nitko me ne razumije,
Osim šume i rijeke.
Ono o čemu govorim
Nestalo je, umrlo,
Sa sobom odnijelo je sve –
I one godine mladosti.
Papusza je uistinu bila krivo shvaćena, i iskorištena od obiju strana. Očajnički je pokušavala povratiti izvornost svojim idejama, svojim pjesmama. Odjurila je iz svog doma u južnoj Šleskoj u Društvo poljskih pisaca u Varšavi, preklinjući neka netko intervenira. Bila je odbijena. Otišla je u Ossolineum, izdavačku kuću koja je za skori izlazak pripremala knjigu Ficowskog, uključujući i njezine pjesme. Nitko je nije mogao razumjeti. Zar joj se ne sviđaju prijevodi? Treba li napraviti završne preinake? Papusza se vratila kući i spalila čitav svoj rad, nekih tri stotine pjesama što ih je počela stavljati na papir uz oduševljeno poticanje Ficowskog. Potom mu je napisala pismo, moleći ga neka zaustavi objavljivanje, premda je čak i to pismo odavalo njezino mirenje sa sudbinom, onaj suštinski fatalizam ciganske pjesme. Ako objavite te pjesme mene će živu oderati, napisala je, a moj narod će biti nezaštićen pred silama prirode. Ali tko zna, možda mi naraste nova koža, možda neka ljepša.
Nakon objavljivanja pjesama, Papusza je izvedena pred sud. Bila je pozvana pred vrhovni autoritet među poljskim Romima, pred Baru Šeru, Velikog Glavešinu ili starješinu. Nakon kratkog vijećanja, proglašena je mahrime (ili magherdi kod poljskih Roma), nečistom; kazna je bila nepovratno izopćenje iz zajednice. Provela je osam mjeseci u šleskoj psihijatrijskoj bolnici; nakon toga, sljedeće trideset četiri godine, sve do smrti 1987. živjela je sama i izolirana (čak je i Ficowski prekinuo veze s njom, možda zato da joj ne nanese još više zla). Bila je nepoželjna za svoju generaciju i nepoznata sljedećoj. Postala je svoje ime; lutka, nijema i odbačena. Izuzev kratkog razdoblja u kasnim šezdesetima, kada je zasjala s nekoliko svojih najboljih pjesama, Papusza više nikad nije pjevala.
1 Riječ Gypsy dosljedno se prevodi kao Ciganin, ciganski, a riječ Roma, romani kao Rom, romski. (op.ur.)
