Prema američkim propisima, svaki lobista koga je angažovala strana vlada, kompanija ili pojedinac, obavezan je da svaki takav posao uredno prijavi Ministarstvu pravde SAD, uključujući i detalje o plaćanju kao i o vrsti dogovorenih usluga.
Kako je postojeći ugovor Vlade RS i američke lobističke firme na snazi do kraja ove godine, u naredna četiri mjeseca američki lobisti inkasirat će dodatnih 424 hiljade dolara.Time bi za tri godine neumornog rada američka lobistička kuća od Vlade RS naplatila ukupno 3,8 miliona dolara, odnosno 5,3 miliona maraka. Stvarni trošak je još veći, jer ovdje se radi samo o fiksnoj naknadi lobistima za njihov rad, dok se svi prateći troškovi dodatno plaćaju.
Lobisti su očigledno u Dodiku naišli na izuzetno galantnog poslodavca, pa su tako u ugovoru sa Vladom RS jasno precizirali da će sva njihova putovanja avionom “biti isključivo biznis klasom ili prvom klasom”, dok kod hotelskog smještaja u obzir dolaze takođe samo “hoteli prve klase”.
Porezni obveznici koji svojim novcem pune budžet Republike Srpske iz kojeg se plaćaju i američki lobisti, mogu biti zadovoljni jer su sačuvali obraz pred strancima. Šta košta da košta, ali šta bi američki lobisti mislili o nama da im nije plaćen i najluksuzniji avionski prevoz i hotelski smještaj. Zanimljivo je da ovakve odredbe o garantovanom luksuzu kod putovanja i smještaja nema u ugovorima američkih lobističkih kuća sa ostalim klijentima iz regije.
Uslugama američkih profesionalnih lobista osim Vlade RS trenutno se koriste i vlade Srbije , Crne Gore i Makedonije, te srbijanska agencija za promociju stranih investicija, te srbijanski tajkun u nemilosti aktuelne vlasti, Bogoljub Karić.
Suštinska je razlika da su svi oni kod angažovanja lobista u SAD prošli puno jeftinije, nego Vlada RS. Tako Vlada Srbije svojoj lobističkoj kući u SAD, Prairie Avenue Advisers, plaća 10 puta manje od Milorada Dodika, 10.000 dolara mjesečno.
Srbijansku agencija za promociju stranih investicija lobisti koštaju znatno više, ali još uvijek manje nego Dodika, 85.000 dolara mjesečno.
Crna Gora iako trenutno ima angažovane dvije lobističke kuće iz SAD, mjesečno plaća ukupno 60.000 dolara, što je polovica mjesečnog ceha koji plaća Vlada RS.
Slučaj makedonske vlade još je zanimljiviji, jer su oni angažovali istu lobističku kuću kao i Dodik, Quinn Gillespi &Associates. Razlika je samo što makedoncima oni mjesečno naplaćuju tri puta manje nego Dodiku, 32.000 dolara. Makedonci takođe nisu bili tako galantni da svojim lobistima garantuju vrhunski luksuz dok se pate na službenim putevima za račun svog klijenta.
Kada se radi o BiH, Vlada RS je za sada jedina koja se koristi uslugama profesionalnih američkih lobista jer niti jedna druga od naših brojnih vlada, institucija ili kompanija iz BiH nije se odlučila na takav potez.
Da li je utrošak više od pet miliona maraka iz budžeta RS tokom poslednje tri godine za američke lobiste bila isplativa investicija, zna samo samo Vlada RS i njen premijer Milorad Dodik. Za lobiste posao je bez sumnje bio isplativ.
| Republika Srpska u Srbiji? U bazi podataka američkog Ministarstva pravde Vlada Republike Srpske ne vodi se kao klijent iz BiH već iz – Srbije. Iako je u svim priloženim dokumentima jasno navedeno da je riječ o klijentu iz BiH, ipak su ovi ugovori vode pod stavkom “Srbija”, što je vjerovatno zasluga činovnika koji je unosio podatke u kompjutersku bazu i kome su nazivi “Republika Srpska” i “Republic of Serbia” izgledali isto. |
(zurnal.info)
Predsjednik Opštinskog suda u Sarajevu, Goran Salihović problem vidi u Ministarstvu Pravde koje mora obezbijediti nove zatvorske kapacitete:
- Federalna vlada mora pomoći federalnom ministarstvu pravde da obezbijedi nove zatvorske kapacitete, da se realizuje obećanih 15 miliona KM. Jedna od boljih opcija bila bi rekonstrukcija i popravak zatvorske jedinice na Igmanu. Na čekanju za izdržavanje kazne imamo osobe kojima su kazne izrečene prije 3 godine.
Do prije nekoliko dana nezbrinuti su bili i maloljetni delikventi, osuđeni zbog različitih prekršaja. U Kantonu Sarajevo ne postoji adekvatna ustanova za smještaj osuđenika iz ove skupine, a sve su prilike da je uskoro neće ni biti. Do prije dva mjeseca u cijeloj Federaciji nije postojao nijedan takav centar. Isti problem sudske vlasti imaju i sa smještajem neuračunljivih osoba. U skorije vrijeme neuračunljive osobe počinile su nekoliko ubistava, a posljednja dva nakon izlaska iz zdravstvene ustonove.
Goran Salihović kaže da je promjenom zakonskih regulativa uklonjena prepreka da maloljetni osuđenici iz Kantona Sarjevo budu upućeni na izdržavanje kazne u ustanove u drugim kantonima.
- Prije 2 mjeseca, preuređenjem postojećih zatvorskih kapaciteta kazneno-popravnog zavoda u Tuzli u zatvor za maloljetna lica privremeno smo rješili problem smještaja maloljetnih delikvenata. Od pet osuđenih u Kantonu Sarajevo na izdržavanje kazne već su poslata tri maloljetnika, a preostala dva se nalaze u pritvoru. Međutim, osim maloljetnika, imamo situaciju da neuračunljive osobe nakona izvršenog krivičnog djela određeni vremenski period provedu u zdravstvenoj ustanovi, odakle zbog nepostojanja zatvorskih ustanova za tu kategoriju osuđenika bivaju pušteni kućama , kaže je Salihović.
Predsjednik Opštinskog suda posebno je naglasio tešku finansijsku situaciju u Sudu. Vlada je Sudu iz planiranih sredstava “skinula” 4 miliona KM, radnicima Suda nisu isplaćeni regresi a bili su prisiljeni i da štrajkuju zbog neplaćenih potraživanja.
Olakšanje sudovima predstavlja odluka vlasti Tuzlanskog Kantona da finansira osnivanje JU Disciplinski Centar za maloljetnike a za tu namjenu biće preuređen dio đačkog doma Enver Šiljak u Tuzli.
(zurnal.info)
Izdavačka kuća Vrijeme, u okviru svoje biblioteke Bosanski portreti objavila je knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati, Enesa Čengića.
Enes Čengić je tokom života napisao 11 knjiga, pokrenuo, uredio i objavio 20 svezaka Izabranih i 50 knjiga sabranih djela Miroslava Krleže, kao i posebna izdanja koja su u to doba štampana u milionskim tiražima.
Nakon njegove smrti 1994. godine, porodica je pronašla zanimljiv rukopis, Čengićeve zapise o životu Branka Ćopića. Pretpostavlja se da je tekst nastao tako što se Ćopić prisjećao detalja iz svog života, a Čengić ih je zapisivao, pokušavajući da uhvati duh svog prijatelja. Njegova kćerka Silvana Čengić Voljevica je od tih zapisa priredila knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati.
Urednica je zapise hronološki poredala, prateći buran životni put krajiškog književnika, od djetinjstva u Hašanima, školovanja u bihaćkoj gimnaziji i raznim učiteljskim školama u Sarajevu, Pakracu, Karlovcu, preko obrazovanja na beogradskom Filozofskom fakultetu, u školi za rezervne pješadijske oficire u Mariboru pa do revolucije, partizanije, poslijeratne književne slave, političkih afera...
U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme poklanjamo vam prvih 30 strana ove prekrasne knjige, koja nam duhovito i nenametljivo skicira istoriju ovih prostora i ističe tačke lomova zbog kojih i danas patimo.
(zurnal.info)
Leonard Cohen održaće drugog septembra koncert u Beogradskoj areni. Žurnal prenosi tekst francuskog pisca Michela Houllebecqa, napisan nakon Cohenovog koncerta u pariškoj Olympiji. Tek da vidimo šta propuštamo ako ne odemo...
Tijekom svog posljednjeg koncerta u Parizu, prije dvije godine, Leonard Cohen se držao vrlo uspravno; stopala su mu bila paralelno poravnata; u trenucima najjačeg intenziteta, morao je saviti koljena da bi pjevao; tada se lagano ljuljao na mjestu. Za ponovljeni aleluja morao je gotovo čučnuti; reklo bi se da ga publika poštuje. Činilo se da i on poštuje publiku; a reklo bi se i da publika zaslužuje da je se poštuje. Atmosfera je bila neobična; usprkos svemu, dojam dalekog bratstva.
Više nego itko drugi, Leonard Cohen je svjestan samoće koja prati naše živote. Dostatno je slušati njegove pjesme, od So Long, Marianne do Everybody Knows: taj se čovjek ne obmanjuje; on poznaje egoizam i okrutnost. Upravo stoga smatram neobičnim – i dirljivim – da se obraća svojoj publici nazivajući je »drugovima«. Od njega sam spreman prihvatiti tu riječ kao srdačan pozdrav, bez demagogije i gluposti. Sjećam se da je riječ o istom čovjeku koji je usred 60-ih godina imao hrabrosti tvrditi: »Institucije su u redu. Prije su problem oni koji su unutar njih«; ili mnogo kasnije podsjećati: »Znao sam dobro da ljudska bića neće moći podnijeti toliko slobode.« Da riječi »političke poezije« nisu toliko prožete smiješnim, došao bih u iskušenje da ih primijenim na neke od njegovih pjesama. Tu je daleka tuga pjesme The Partisan (suptilna, klasična, bezvremenska pjesma); teoretska žestina uz neobične strelice (First We Take Manhattan); upravo mesijanski uzleti pjesme Democracy. Sve to nije ni na što nalik; možda je to baš jedina poezija koja odgovara našim bolnim, kontradiktornim vremenima.
Ne znam što Leonard Cohen želi reći u Democracy; imam dojam da to ni on sam ne zna, ali zadržava riječi koje su mu pale na um jer su mu se učinile tajanstvenima i lijepima. Za to je potrebno osobito poštenje, mješavina poniznosti (ništa tu ne razumijem, ali prožimaju me stvari, poruke o vremenima u kojima živimo) i ponosa (baš mene prožimaju te poruke; ja ih jedini mogu u potpunosti osjetiti); sve to nema nikakva smisla izvan pjesničkoga područja – ili možda vjerskoga.
Zapravo, vjerujem da gotovo mogu pogoditi što Leonard Cohen misli dok pozdravlja svoju publiku lijepom riječju »drugovi«. Uistinu je riječ o drugovima iz zatvora (u Pascalovu ili Baudelaireovu smislu); ali također, na neki način, o drugovima u borbi. Ne političkoj, pa čak ni doista metafizičkoj borbi. »Dvadeset i sedam anđela« koji ga vežu za stol i primoravaju na pisanje posjetili su, pojedinačno, svakoga od gledatelja. Otkrili su im slike ljepote. Otada oni slušaju Cohena; slijede ga, pouzdaju se u njega (to nije ni političko ni uistinu metafizičko povjerenje, nego strogo umjetničko). Dosad on nije iznevjerio njihovo povjerenje. Zahvaljujem Leonardu Cohenu što je pokušao govoriti o politici kao što je govorio o ljubavi: s dubokim poštenjem. Zahvaljujem mu što je pronio malo inteligencije usred gluposti, malo dubine usred plitkosti. Zahvaljujem mu što je na sebe preuzeo krivnju koja se uvijek, neizbježno, veže uz čovjeka koji pokušava reći istinu. To nije bilo lako u vremenu u kojemu je započeo; to nije toliko lakše niti danas.
(Ovaj tekst slavnoga francuskog romanopisca Michela Houllebecqua objavljen je u hrvatskom Europskom glasniku, 7/2002, u prijevodu Jagode Milinković. Izvornik je datiran 15. ožujka 1995, a koncert na koji se odnosi jest nastup u pariškoj Olympiji 10. svibnja 1993.)
Odavno nešto zabavnije nisam čitao. I dok sam periode grčevitog smijeha, od koga su mi suze frcale a atrofirani stomačni mišići vrištali od bola, pokušavao prekinuti lupanjem glavom o zid, naletih na rigipsom začepljenu rupu i „proletih“ u susjedni stan, na šta su me lagano začuđeni stanari, sa osmijehom na licu, zapitali „Komšija, i ti čitaš Avaz?“. „Jok, Global!“ „Uh taj je još bolji! Al, ja imam slabo srce, pa mi je doktor zabranio.“ No... krenimo redom.
ŠTA JE BABI MILO – TO SE BABI SNILO
Iako sam žurio na neki sastanak, na koji sam, po običaju, kasnio, bacivši letimičan pogled na kiosk kraj koga sam protrčavao, prvo sam kao ukopan stao, a onda se, na zabavu lokalnog prodavca kokica, u slow-motionu vratio par koraka unazad, da provjerim da li sam zaista na naslovnici novog Globala vidio velikim crvenim slovima, preko Radončićeve slike, ispisan naslov „Obračunaćemo se s mafijom“.
„Nije valjda došlo do nekog prevrata i nije se valjda jedno od njegovih frankenštajnovskih čeda okrenulo protiv svog stvoritelja?“, pomislih.
A onda shvatih da sam, obuzet svojim problemima i teškim mislima, pogrešno shvatio stvar. I da se ne radi o namjeri Globala da se obračuna sa kriminalom svog gazde (priznajem, bilo je glupo pomisliti to i na trenutak) nego o najavi dugo očekivanog humorističkog priloga u toj tiskovini, u vidu Gazdinog intervjua sa samim sobom.
Intervjua, koji iskri od duhovitih izjava, koje kao da su skinute s Grunfovih majica i koji pretstavlja neku vrstu omaža Čaplinovom „Velikom diktatoru“. Umjesto sa balonom-globusom, Radončić je snimljen pored i navrh svog falusoidnog građevinskog ponosa i sa Sarajevom pod sobom, u karakterističnim pozama komičnih malih velikih diktatora, dajući izjave o Avazu kao „najtiražnijoj i najrelevantnijoj novini u regionu“ (pri čemu se valjda misli na region Sarajevske kotline?), i o sebi kao o neshvaćenom heroju i živom spomeniku. „Htio to neko priznati ili ne, već sada sam dio historije ovog grada i BiH“, kaže skromni Utamanitelj svega što se ispriječi na putu njegovim megalomanskim ambicijama. Zaboravljajući, pritom, da je istorija vrijednosno neutralan pojam i da su dio te istorije, o kojoj govori, i Caco i Radovan Karadžić i Emir Kusturica i Gavrilo Princip i Muhamed Gaši. A sad evo i On.
Već na početku, Utamanitelj nam je otkrio i kako je nastalo njegovo novo falusoidno građevinsko čedo, na čiji vrh, izazivajući čudne asocijacije i svrab u međunožju kod nezombiziranih jedinki, voli da se penje: „Već dvije-tri godine imam vremena napretek i u svom hiperaktivnom stilu sam ga iskoristio za izgradnju Avaz Twist Towera“. Što je zapravo i čaplinovski recept za ekonomski oporavak ove zemlje – svi nezaposleni, koji imaju „vremena napretek“, treba da prave nebodere. I, pritom, naravno, hiperaktivno zavlače ruku u sef Razvojne banke.
BLAGO BUDALAMA
Klasični mafijaški običaj, na ovim prostorima, zaklanjanja iza „nacionalnih interesa“, nije, naravno, mimoišao ni Gazdu, niti ovaj „intervju“ koji, baš onako ugodno, bazdi raspirivanjem međunacionalne mržnje, pri čemu mu, klasično jalijaški, meta nije korpulentna seljačina iz Laktaša (ne nasrće se na onog od koga možeš dobit batina – prvo je pravilo svakog jalijaša), nego najmanja, najslabija i najugroženija nacionalna skupina u BiH – Hrvati – za koje kaže da „iza maske o ugroženosti i majorizacije... skrivaju stvarni cilj svog ekstremizma“ – vladanje Federacijom, uz eliminisanje Bošnjaka „kao političkog naroda i političkog faktora“. (Nije objašnjeno, precizno, kako, ali, vjerovatno hipnozom i uz pomoć pjesama Tereze Kesovije i Miše Kovača? - Bar bi mene tako eliminisali.).
Upravo je u ovaj, ugodni, nacional-šovinistički kontekst Gazda i Utamanitelj stavio stidljive pokušaje uspostave pravne države i procesuiranja krupnih kriminalaca iz političkog, medijskog i vjerskog establišmenta. Pokušaje koji, očekivano, nailaze na grčevit otpor mafijaških struktura, u svim segmentima društva, uključujući i nedavnu jednoglasnu „multinacionalnu“ odluku Vijeća ministara o neprodužavanju mandata stranim sudijama i tužiocima Suda BiH koji rade na predmetima organizovanog kriminala.
Elem, nastojanja da se, konačno, stane u kraj kriminalcima, Fahrudin Radončić, u svom, priznajem, ne nezabavnom javnom istupu, naziva „kontinuiranim pokušajem da se mi (Bošnjaci) obezglavimo i da se iz sfere politike, ekonomije, vjere i medija, čak i policijskim montažama, brutalno uklone naši najumniji i politički najkoegzistentniji i najstabilniji ljudi“ (što, u prevodu sa mafijaškog znači da su nam u politici, ekonomiji, vjeri i medijima, sve sam go gangster). Pritom, Gazda za sve optužuje - „nekada nezamislivu, ali sada jasnu antibošnjačku odnosno udbaško-velikohrvatsku koaliciju u pojedinim političko-policijskim i medijskim strukturama“.
Sve dakle podsjeća na jednu drugu ekstremnu propagandnu duhovitost (koja je, kao što znamo, završila rijekama krvi) o teheransko-vatikansko-kominternovskoj zavjeri protiv Srba, s kraja osamdesetih, pa naovamo. I na sličnu proizvodnju paranoje. (Što je signal za proizvođače majica, da u seriji „Heroj a na zločinac“ predvide i jednu sa Radončićevom slikom).
PITANJE ZA KRAJ
„Čega se pametan stidi, time se budala hvali.“, iz „nekog razloga“ mi se vrtjelo po glavi čitavo vrijeme čitanja Utamaniteljevog intervjua.
Elem, u svjetlu gorepomenute narodne mudrosti, raspoloženi komičar je čak iz godišnjih izvještaja State Departmenta, u kojima se navode slučajevi kršenja ljudskih prava u svijetu, za šta je u više navrata optuživan i Avaz, izvukao formulaciju o Avazu kao mediju koji „promovira interese Bošnjaka“, ustvrdivši „Uvijek sam sretan kada gotovo svake godine (!!!?), u izvještaju State Departmenta, pročitam upravo takvu konstataciju u vezi sa Avazom“. (???) Što je otprilike isto kao kad bi Radovan Karadžić, kao komentar na optužnicu za genocid i druge stravične zločine, rekao „Uvijek sam sretan, kad u optužbama, uz svoje ime, pročitam konstataciju „Vođa bosanskih Srba“.
Bez stida, s ponosom i velikodušno, Gazda sipa i najodvratnije uvrede prema ljudima s tzv sarajevske nezavisne medijske scene, na što smo već navikli, no ovaj put je kontekst zaista izuzetno zabavan. Prenosim vam taj dio teksta, koji govori o profesionalnim dostignućima Avaza, dosljedno: „Promijenili smo, osim političkog, i stručno shvatanje novine i novinarstva. - Kod nas nema masnih, debelih i smrdljivih novinara, odnosno nema usukanih, ispijenih i alkoholiziranih urednika koji mjesecima ne mijenjaju odjeću. Nema ni pretencioznih urednica koje se ne znaju ili ne žele upristojiti i našminkati, već se radije neredovno tuširaju i svojim paradentoznim, malicioznim osmijehom imaju ambiciju da komentiraju sve i svakoga“.
Konkurs za prijem na mjesto novinara ili urednika u Avazu dakle, izgleda ovako: „Koja je vaša stručna sprema?“ „Pa, ja sam završila za frizerku, ali se znam lijepo i našminkati. A i mijenjam često odjeću i imam lijep osmijeh.“ „Dobro. A jel pušite?“ (Ta paradentoza je, naime, pravo opasna).
GLAVNO DA JE ZELENO
Teško je, naravno, izabrati, u masi tako dobrih provala, kojih se ni Nadrealisti ili tvorci Alan Forda ili moj jaran Milenko, ne bi postidjeli, ali lično preferiram onu u kojoj gazda reketaškog smeća, širitelj nacional-šovinističke mržnje i ksenofobne histerije, organizator vehabijskog fašističkog iživljavanja nad posjetiocima Queer festivala, i ljubitelj javnih silovanja i odstrijela svojih protivnika, govori o tome kako je Avaz „poremetio neke globalne scenarije“ (valjda misli na onaj scenario po kojem su sredstva iz Razvojne banke trebala završiti za stimulaciju poljoprivrede i industrijske proizvodnje, a ne u njegovim džepovima), „naučio narod da hoda uspravne glave“ (doduše, zabijene u njegovu i Reisovu guzicu) ali i – „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“. (Izvinite, ali ovo moram ponoviti: „izgrađivao žurnalističku struku da bude potpuno neovisna, profesionalna i objektivna“)! „Mi smo neovisnost platili vrlo skupo“, konstatova Radončić na vrhu svog 142 metra visokog drugog nebodera, izgrađenog parama građana ove zemlje, dobijenih sumnjivim vezama sa političkim establišmentom, što sada istražuju nadležni organi.
Najdirljiviji dio intervjua je svakako onaj posvećen Miloradu Dodiku, koji na momente asocira na srceparujuće scene iz ljubavnih romana ili latinoameričkih sapunica (mada ima i onih koji tvrde da se, ustvari, radi o hard-core pornografiji).
Notornog rasistu i razvaljivača države „zaštitnik bošnjačkih nacionalnih interesa“ amnestira i hvali, a slučajeve neviđene pljačke, koje istražuje državno tužilaštvo, ističe kao pozitivan primjer i, naprosto sjajnim, logičkim salto-mortaleom, kritiku za sve usmjerava prema – lideru opozicije(???): „Mi u Federaciji svu nesposobnost naših vlasti aboliramo preko kritike na račun Dodika. Postoji nekoliko činjenica: prva – on jeste napravio zgradu Vlade RS od 17 spratova, a, istovremeno, naša nesposobna Federalna vlada je već punih 15 godina podstanar kod Zlatka Lagumdžije.“ (Što će reći: Šta je 145 „maznutih“ miliona spram činjenice da neko mora „Lagumdžiji“ plaćat kiriju?)
„Mi u Sarajevu moramo znati da, ako hoćemo cijelu i zajedničku BiH, onda trebamo navijati da se svaki njen dio ekonomski razvija i - da taj razvoj ne kriminaliziramo“, poučava nas Gazda osnovama funkcionisanja države u vlasništvu mafije. Iz prve ruke!
Pa još rad sudsko-tužilačkih organa države, na istraživanju kriminala laktaškog vožda, nazva montažom: „Smatram lošim da mu se u Sarajevu ili u SIPA-i montiraju kriminal i korupcija“, dodajući čak: „Imam pravo da sumnjam zašto(!) nekima toliko(!) smeta što je Dodik tobože(!) ukrao inače nevjerovatnih(!) 500 miliona KM u Banjoj Luci...“ (Naravno, samo što i mi imamo pravo da sumnjamo da je Gazdino pravo na sumnju plaćeno dijelom tih, odista nevjerovatnih, 500 miliona).
Pritom nam je Gazda Radončić iznio i jednu od svojih ekstremno duhovitih teorija zavjera, s nacional-šovinističkom pozadinom, po kojoj Dodika u sukob sa Sarajevom i OHR-om i separatizam guraju - velikohrvatski ekstremisti, koji namjeravaju za raspad BiH optužiti Srbe i Bošnjake i tako dobiti „na poklon cijelu Federaciju“(?????). Hm... a zašto ne Marsovci? Koji se nadaju novom ratu u BiH, u kome bi Sulji, Muji i Fati, kojima je i onaj prošli bio dosta, ponudili da budu izbjeglice na Marsu, a da im, kao kontrauslugu, Fata pravi zeljenice a njih dvojica pružaju seksualne usluge?
A SAD NEŠTO SASVIM DRUGAČIJE
Iz (priznajem, bez potrebe da mi se išta oprašta) perverznog uživanja u duhovitosti (ili stupidarijama – to je već stvar pogleda na svijet) Gazde dva nebodera i pride još štošta, trgnu me glas sa zvučnika, Declana Patricka McManusa, poznatijeg kao Elvis Costello, iz njegove punk faze: „...smatrate da su glupi / smatrate da su smiješni / sve dok vas ne natjeraju / da trčite na njihove noćne mitinge...“.
Pomisao na posljedice 5.000 brojeva Avaza i raznog drugog smeća iz tog kontejnera, po psihu Bošnjaka-muslimana, na strah koji to čudovište ulijeva na društvenoj sceni (a čija je odvratna manifestacija bilo nedavno (samo)ponižavajuće utrkivanje u čestitkama za jubilej, mase „javnih radnika“, na stranicama tog lista), na faktičku moć da s nepodnošljivom lakoćom i bez posljedica, uništava tuđe živote, na stepen prijetnje koju „to“ predstavlja čitavom društvu, ledi, zapravo, osmijeh na usnama. Na isti način na koji je smijeh od Čaplinovog zajebavanja sa Hitlerom završio doživotnom traumom od slika iz koncentracionih logora.
Od agresivnog antisekularizma, branjenja mafije, gebelsovskog ispiranja mozga masi i izvrtanja elementarnih pojmova, do stravične uvrede žrtvama srpsko-crnogorske agresije. Komentarišući, naime, svoj odnos sa Milom Đukanovićem, Radončić je izjavio: „Đukanović se pokazao kao veliki državnik. On je bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme i pritom je dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Pritom, je taj „veliki državnik“ koji je sve to ostvario „bez ijednog izgubljenog života“, samo „malo“ učestvovao u 2 rata, pljačkao Konavle i razarao Dubrovnik, slao rezerviste da šenluče, ubijaju i siluju po Bosni, hvatao izbjeglice po Crnoj Gori i izručivao ih četnicima na klanje,... (Sjetim se moralne gromade Marka Vešovića, koji je prilikom prve zvanične posjete Đukanovića BiH, dok su bošnjački političari trčali da se rukuju i slikaju s njim, usamljeno, na nekoj televiziji, na koju su ga greškom pozvali, kontajući da će mu kao Crnogorcu biti drago što mu dolazi „njegov“ predsjednik, zgrožen, ponavljao: „Pa to je onaj(!) Milo, ljudi. Onaj(!) Milo.“ Da, to je onaj Milo, jedan od najbližih saradnika Balkanskog Kasapina i prijatelj Utamanitelja. Ni prvi ni posljednji zajednički.)
Zabavno je, ipak, što je, hvaleći Mila, Utamanitelj, nesmotreno, pljunuo na bošnjačko-muslimansku nacionalnu ikonu (navodnog oca nacije i – izvinjavam se zbog opscenosti u podtekstu – istovremeno njenog najvećeg sina), u koga se i sam zaklinje i koga je, mrtvog, kao batinu kojom neistomišljenike lupa po glavi, koristio sve dok on i Reis nisu, rješavajući ukrštenice, otkrili riječ „islamofobija“. Alija Izetbegović, čijim se zaštitnikom lika i djela i političkog i porodičnog nasljeđa Fahrudin Radončić još davno samoproglasio, nije, naime, za razliku od Mile Đukanovića, „bez ijednog izgubljenog života svoj brojčano mali narod više nego vješto izvukao ispod velikosrpske čizme“ niti je „pritom dodatno sačuvao cjelovitost i jedinstvo države“. Čime nam je, dakle, Gazda Avaza, poručio da za njega Alija Izetbegović nije bio veliki državnik. Što je, od Radončića, zaista za pohvalu. I hrabro! Ali ne i neočekivano. Jer, konačno, iz perspektive zakačenosti za antenu na vrhu Avazovog tornja, samo je jedan Veliki. King Kong!
Nagrada će mu biti uručena na manifestaciji Filmski susreti u Nišu.
Filmski susret u Nišu traje od 22. do 28. avgusta. Tokom svečanog otvorenja na niškoj Tvrđavi prikazaće se film Đavolja varoš Vladimira Paskaljevića.
Na susretima se dodjeljuju i nagrade stranim glumcima koji su igrali u domaćim filmovima. Ove godine ta priznanja biće uručena Davidu Thorntonu koji je igrao u filmu Tamo i ovde, i Kenu Foree iz filma Zona mrtvih.
Bogdan Diklić je rođen 1953. u Bjelovaru u Hrvatskoj i do sada je snimio, prema slobodnim procjenama, stotinjak filmova i televizijskih serija. Igrao je u bosanskohercegovačkim filmovima Grbavica, Gori vatra, Ničija zemlja i u mnogim izuzetno važnim filmovima za bivšu jugoslovensku kinematografiju, kao što su Maratonci trče počasni krug, Variola vera, Nacionalna klasa...
(zurnal)
"2014. godina eventualno je preoptimistički rok. Ali bio bi lijep simbol kada bi Bosna i druge zemlje Balkana na stotu godišnjicu atentata u Sarajevu i početka Prvog svjetskog rata mogle pristupiti EU", objasnio je on u intervjuu bečkom dnevniku "Standard".
" Uvjeti EU su konkretniji nego što se misli i strategije za pristupanje su jasne. Takođe i za viznu liberalizaciju postoje jasni kriteriji za sve. Od 174 tačaka, BiH je ispunila oko 150 i polazim od toga da će i preostale zadatke u tom pogledu moći da ispuni do juna 2010.", rekao je Inzko.
Govoreći o sudbini Ureda visokog predstavnika (OHR), on je podvukao da će doći do tranzicije od OHR-a ka pojačanom uredu specijalnog izaslanika EU.
"O konkretnim rokovima tranzicije odlučit će Vijeće za implementaciju mira sredinom novembra.. Trenutno imam oba mandata i kao izaslanik EU imam 30 službenika, a tokom tranzicije taj broj će biti povećan na oko 80. Moglo bi, međutim, biti i odlučeno da se funkcija OHR-a produži. Ali se većina članica EU zalaže za zatvaranje OHR-a", ukazao je austrijski diplomata.
"Bosanci će morati sve više da stoje na sopstvenim nogama i biti otvoreniji za kompromis...Ja mislim da je vrijeme da se razmisli da li bi Bosna bez OHR-a mogla pronaći svoj put.
Visoki predstavnik ne može ostati vječno. Međunarodno prisustvo će ostati još dugo ali u ulozi posrednika. Prije svega u oblasti pomirenja ili funkcionalnosti države, naša pomoć može biti korisna", naglasio je.
"BiH nikada neće biti centralizirana država. Nadam se, međutim, da će i pored komplikovanih struktura doći do većeg prosperiteta. Isto tako se ne može isključiti da će se akteri dogovoriti i pojednostaviti strukture", optimista je Inzko.
Kad je riječ o bonskim ovlaštenjima, on upozorava da, iako ona budu ukinuta, izaslanik EU i dalje ima mogućnosti sankcioniranja, kao što je zaustavljanje projekata Unije, uvođenje viza za pojedine političare ili zamrzavanje njihovih računa.
(FENA)
"Zabrana ulaska mađarskog predsjednika u Slovačku je neosnovana, a objašnjenje je žalosno i neprihvatljivo. Šojoma je pozvala jedna civilna organizacija da prisustvuje otkrivanju spomenika Sent Ištvanu, što je on prihvatio i krajem juna o tome obavijestio slovačku ambasadu u Budimpešti", navedeno je u vladinom saopćenju.
Šojom je, nakon što mu je jučer popodne zabranjen ulazak u Komarno, na mostu koji spaja taj grad s mađarskim Komaromom, nekada jedinstvenoj cjelini, na improviziranoj pres-konferenciji potvrdio da je slovačka strana za njegovu posjetu znala još prije dva mjeseca i da sve do prije nekoliko dana nije imala nikakvih primjedbi.
Slovački premijer Robert Fico je u jednoj televizijskoj emisiji demantirao te navode, ističući da je zvanična Bratislava za put visokog gosta iz susjedne zemlje saznala tek 13. augusta.
"Šojom tokom pripreme posjete nije izrazio nikakvu želju da se u Komarnu sretne sa slovačkim kolegom (Ivanom Gašparovičem), što je nevjerovatno, nezamislivo i aroganto.
Mađari se ponašaju kao da južni dio Slovačke ne pripada Slovačkoj, već da je to mađarska provincija. Sent Ištvan, sem toga, nije naš kralj, već je to Svatopluk", istaknuo je Fico na slovačkoj TA3 televiziji.
Slovački organi donijeli su odluku o zabrani ulaska Šojoma sat i po prije nego što je on stigao na granični prijelaz na spomenutom mostu na Dunavu.
U obrazloženju je navedeno da je "posjeta rizična" jer mađarski predsjednik dolazi upravo 21. augusta, na dan kada su 1968. godine trupe pet zemalja Varšavskog ugovora, uključujući i Mađarsku, tenkovima ušle u Čehoslovačku i silom ugušile ustanak poznat kao "praško proljeće".
Prije pola godine i Rumunija je povukla saglasnost da Šojom avionom doleti u Transilvaniju i zajedno sa sunarodnicima proslavi revoluciju Lajoša Košuta i Šandora Petefija iz 1848. godine.
Zvanični Bukurešt je tada saopćio da šefu mađarske države ne može da garantira bezbjednost, ali da on kao privatna osoba može da dođe.
Šojom je to i učinio i kolima stigao na odredište.
(FENA)
Iako SFF i policija u Sarajevu nisu nimalo krivi za ubistvo Amara Mistrića (1986.), konobara i suvlasnika kafića Ocho Rios (egzotični gradić na Jamajci, španjolski „osam rijeka“) na Dolac Malti, nezvanični Festival smrti se privremeno prekinuo zbog hapšenja ubica Amara Mistrića, koji je radeći dva posla prehranjivao višečlanu porodicu. Zapravo, on je tek bio otvorio lokal, a ubijen je (hicem u glavu) zato što, nakon prestanka rada kafića, nije htio donijeti piće dvojici likova od kojih Edin Vuk, provjeren dvadesetdvogodišnji kriminalac, ima lice u skladu sa svojim prezimenom, i on je živi dokaz kako odbačena frenologija, u nekim slučajevima, ipak ima svoje validno naučno utemeljenje. Predložak je to za film koji neće biti snimljen, jer u zadnjoj sceni dvojica zločinaca vise na vjetru što lagano valja loptaste žbunove kroz treperavu fatamorganu pustinje. Kraj koji se suštinski poklapa sa transparentima i željama Mistrićevih rođaka i prijatelja. Kada bi se lice Edina Vuka moglo ispeglati dobili bismo tlocrt haosa koji vlada ovim gradom. Taman da ih zajedno osude na 200 godina zatvora, bez mogućnosti pomilovanja, stvari se neće pokrenuti sa mrtve tačke. Sarajevo je već odavno grad opasnog življenja, i to će biti još ko zna koliko budućeg vremena, jer je ministar unutrašnjih poslova sarajevskog Kantona rekao kako su Anel Herak i Vuk prije izvjesnog vremena izazvali opštu opasnost pucajući „samo“ u zrak, bez da je objasnio šta je bilo sa oružjem, i da li je tim oružjem ubijen Amar Mistrić. Pa onda još 415 osuđenika – ubice, ratni zločinci, višestruki povratnici u kriminal hodaju gradom, jer nema zatvora gdje bi mogli odležati kaznu, i još bezbroj tehničkih nebuloza i naučnofantastičnih trenutaka u javnom govoru lica zaduženih za sigurnost građana u takozvanom gradu. Medijska buka će trajati neko vrijeme a onda ide najbolje oružje: Zaborav ubija! fraza je instalacije Andreja Đerkovića.
DO POSLJEDNJEG ŠEHIDA
Festival smrti se legalno nastavio u mjestu Vikići nadomak Bihaća gdje je Huse Cifalović ispucao četiri metka u Mehu Hujića, svog rođaka, a sukob je započeo oko onoga zbog čega i u civilizovanoj Engleskoj padaju glave, zbog međe. Sutra će, kad temperatura skoči iznad 30 stepeni, opet na stranicama crne hronike i teleteksta osvanuti kratke pričice o novim i grozomornijim zločinima iz strasti1, nervnog rastrojstva ili zbog banalnog razloga kao što je gutljaj alkoholnog pića. Zaboravio sam i duševnog bolesnika Bisera Čekića koji je, taze pušten iz bolnice, ubio svoju ženu nožem, pa i sebe malo istetovirao hladnim oružjem negdje na području Trga heroja, meni poznatijeg kao Trg Pere Kosorića iz ratnih radio izvještaja, gdje je snajper svakodnevno prebacivao civile preko osam rijeka u slobodu nebesa ili ih pretvarao u gozbu za crve. Preko snajperskog nišana ljudi bi hodali zaneseni kao Malik iz Oca na službenom putu, a snajperista bi govorio: hrabro kročite tamo gdje nijedna ljudska noga nije kročila prije! Tako da sam se naivno pitao zašto ljudi stalno hodaju preko snajperskog prelaza kada znaju da će ih pogoditi, a spikerov glas je bio neumoljiv: danas je na Trgu Pere Kosorića poginula jedna, a ranjene dvije osobe... Oduvijek sam se divio tom odsječnom i suhom jeziku vijesti sa golim činjenicama i hladnokrvnom preciznošću. I baš je negdje između spomenutih ubistava i samoubistva opljačkana banka na Trgu heroja pa je teletekst javio: Poslije pljačke nepoznati počinilac ovog krivičnog djela pobjegao je u Džamijsku ulicu a zatim se uputio u nepoznatom pravcu.
Iskreno se obradujem svaki put kada čujem vijest da je opljačkana neka banka, to je jedini zločin za koji navijam, kao što je sada utvrđeno lihvarstvo desetak banaka, tu spadaju skoro sve u Sarajevu, a povodom nezakonitog dizanja kamata zbog recesije, što liči na čerupanje mrtvog tijela.
UKLETI STADION
Postoji jedno mjesto u Sarajevu sa kojeg se uvijek vraćamo spuštenih glava, nosa zabijenog u asfalt, tužni i zgrbljeni pod teretom činjenice: zašto sam morao biti rođen baš u ovoj zemlji? Ili što bi rekao jedan moj drug: hoćemo li se sa Koševa ikad vratiti sretni i zadovoljni? Utakmica sa azijskim divom je bila hladan tuš (jezikom teve komentatora) za preko 15.000 gledalaca, ili koju hiljadu više, po toplom vremenu, idealnom za igru, jedne augustovske noći kada je BiH u zadnjih 11 minuta primila 3 gola da bi na semaforu pisalo BiH vs. Iran 2:3. Sjećam se prve zvanične utakmice naše reprezentacije u BiH 06.11.1996-te kada smo pobijedili svjetske šampione Italiju sa 2:1 pred 40.000 ljudi, i čak i danas vidim loptu koju udara Salihamidžić u šestoj minuti igre, vidim je kako sporo prelazi gol liniju i čitav stadion leti u zrak, a: golman je gledao kako lopta prelazi liniju..., glasi epigraf Handkeovog romana Golmanov strah od penala izražavajući egzistencijalnu nemoć i užas glavnog junaka, bivšeg poznatog golmana, montera Jozefa Bloha. Mislim da sam se tada prvi i jedini put vratio sa Koševa istinski sretan i ošamućen kao ptica, ako ne računam, tu i tamo, poneku usputnu pobjedu, jednu od onih utakmica koje nas uporno nisu mogle odvesti na evropsko ili svjetsko prvenstvo. Svi mi, koji se, zadnjih trinaest godina, konstantno vraćamo pognutih ramena i glava uvučenih u ramena, pomalo nalik na civila kojeg jedan četnik, fotografski zaleđen, škorpionom ubija sa leđa u Bijeljini 1992-ge, ako baš hoćete i nikako nalik na tog čovjeka, ali sa stalnim osjećajem gorčine u ustima, htjeli ne htjeli, hroničari smo vremena u kojem se ništa značajno nije desilo da bi se ova zemlja i njeni ljudi barem za atletski milimetar udaljili od rata i ratnih trauma. Da bi ih zaliječili jedan posto, jer bez toga budućnost će biti u bijesu i snovima srebreničke djece koja trenutno sanjaju osvetu svojih mrtvih očeva, ili će se ubijati iz dosade. Nema dobre volje, kaže stih pjesme koju sam pročitao dok je tramvaj stajao na crvenom. Pjesma je bila vrlo maštovita i govorila je o tome kako bi neboder mogao uzletjeti u nebo samo kada bi postojala zajednička volja njegovih stanara za uzletom. Nema dobre volje ni na nebu iznad BiH, ako niste musliman po mjeri reisa Cerića, na zemlji je svakako nema. Cjelokupno društvo je bez dobre volje u svim svojim najsitnijim dijelovima. Mrak je to na koji se treba navići kao na dah najbliže osobe. Pisati o tom mraku. Staviti ga u umjetničku formu i tako ga objasniti sebi i drugima, i onima koji će tek doći. Ne zaboraviti. Ne oprostiti, jer se užas ne može oprostiti. Onaj užas o kojem govori iskasapljeni Marlon Brando u finalu Apocalypse Now: The horror... the horror.
U vrijeme pisanja ovog teksta Srđan Čanković (40) nije nožem zadao nekoliko udaraca Sanji Stanišić (29), nije je bacio sa šestog sprata zgrade na Čengić Vili, i zatim nije skočio za bivšom djevojkom. Kada se to desi, kao uzrok brutalnom ubistvu i samoubistvu u izvještajima će se navesti ljubomora i okončanje ljubavnog odnosa.
