Dvadesetjednogodišnji Ajdin Žerić u dresu mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine nastupio je dvanaest puta. Tokom prošle sezone, kada je igrao za jednog njemačkog četvrtoligaša (SC Idar-Oberstein), privukao je pažnju boljih klubova. Krajem prošle sezone (2008/2009) prešao je u SV Elversberg, klub koji igra u trećoj njemačkoj ligi.

Na prvi pogled se ovdje radi o uobičajenom transferu, koji se u Njemačkoj svakodnevno događa. Međutim, transfer mladog igrača iz Sarajeva u SV Elversberg razljutio je Njemački nogometni savez (DFB).

Samo prazne priče

Da li zaista DFB zatvara oči pred ovim problemom? Do sada su prijetnje Njemačkog nogometnog saveza da ilegalne menadžere igrača očekuju velike kazne ostale prazne. Transfer Žerića je pokazao da savjetnici igrača svoje poslove obavljaju bez imalo straha.

Kako saznaje jedan njemački list, transfer Žerića je organizovao stariji trener Michael Dušek (SC Idar-Oberstein) koji nema dozvolu za rad u Njemačkoj, što je izazvalo uzbunu među licenciranim menadžerima.

DFB je još prošle godine pokrenuo istragu o ilegalnom radu u vezi s Dušekovim transferom mladog golmana Floriana Fromlovica (Fromlovitz) iz Kajzerslauterna (1. FC Kaiserslautern) u Hanover (Hannover 96), koja je u međuvremenu povučena zbog nedostatka dokaza.

Dušek je izjavio da je Fromlovica samo dovezao autom do Hanovera da bi potpisao ugovor, dok u pregovorima s bivšim direktorom Hanovera Kristijanom Hohšteterom (Christian Hochstätter) nije učestvovao.

DFB pri istrazi ne smije koristiti metode kao što su pretres kuće ili prisluškivanje telefona. Zato ne čudi da do sada ni jedan sumnjivi menadžer nije osuđen u Njemačkoj, za razliku od Engleske u kojoj su kažnjavanja ilegalnih menadžera česta pojava. Iako je bilo nekoliko prijava poznatih njemačkih savjetnika, Savez se rijetko odlučuje provesti istragu.

Godišnja zarada 60 miliona eura

Bijela knjiga Evropske komisije govori o korupciji i pranju novca u branši nogometnih menadžera. U džepovima menadžera godišnje završi najmanje 60 miliona eura, tako da se ovdje radi o vrlo unosnom poslu. To su shvatili i ilegalni menadžeri kao što je Dušek.

Jedan od njih je i nekadašnji menadžer njemačkog prvoligaša Šalke 04 (Schalke 04) iz Gelzenkirhena (Gelsenkirchen). Rudi Asauer (Rudi Assauer). Assauer, koji nema licencu za ovaj posao, javno se sastaje i vodi razgovore s igračima i menadžerima drugih klubova.

Oni koji izuče ovaj menadžerski zanat i potom gledaju kako im drugi oduzimaju posao prilično su uzrujani praksom Njemačkog nogometnog saveza koji zatvara oči kad se radi o ovom problemu.

U Njemačkoj trenutno ima 255 licenciranih savjetnika. Jedan od njih je Gido Nokolaj (Guido Nickolay) iz Zarbrikena (Saarbrücken). On kritikuje DFB da ne vode računa o ilegalnim menadžerima, a tvrdi i da direktno pomažu korupciju. Nikolajev radni kolega , Hainc Šelong (Heinz Schellong), podržava Nikolaja i dodaje: „ilegalni menadžeri, koji su javnosti poznati, smiju nam se jer smo iskreni“. Oba su članovi saveza njemačkih savjetnika, koji se trude za vrednovanje poštenog rada.

Lošem imidžu Federacije njemačkih nogometnih učitelja doprinosi i slučaj igrača Žerića, koji treneru Dušeku dopušta svaku slobodu. Kad se Dušekovo ime spomene u Federaciji, oni demantuju dokaze kao da je riječ o glasinama. Time u Savezu (DFB) odbijaju i pitanja novinara.

(www.dw-world.de)

I tako to još jedino hoda kod nas u Sarajevu i okolini, kod onih nesretnika u Darfuru i onih zaboravljenih u dalekom Kabulu. Ne, ne treba se zalijetati pa tvrditi kako su Sudan i Afganistan države sa planetarnog dna i samim tim neuporedive sa Bosnom i Hercegovinom. Naprosto, to ne bi bilo diplomatski korektno ni politički utemeljeno! Jer mi smo, ako me sjećanje ne vara, još uvijek geografski u Evropi, a živimo isto kao da postojimo na kraju svijeta. Negdje između Darfura i Kabula, što bi rekli moji prijatelji sa londonskom adresom stanovanja. Dakle, nije do geografije, već isključivo i samo zbog idiotske politike!

Odlučivši da naraslo nezadovoljstvo nefunkcionisanjem gradske vlasti, koje je počelo da se kristališe u ozbiljan socijalni bunt, presječe donošenjem odluke o produžetku privremenog finansiranja Grada, kojom se, zapravo, omogućava isplata plata pobunjenim vatrogascima i zaposlenicima gradske uprave i time otklanja glavni razlog pobune, OHR je zapravo, prividnim činjenjem usluge nesretnim građanima, stvarnu uslugu učinio, zapravo, nacionalističkoj mafiji na vlasti. Otupivši oštricu građanskog nezadovoljstva, u odlučnom momentu, kada je ona zaprijetila da će konačno (sama) presjeći taj, ne samo mostarski, nacionalistički gordijev čvor.

I više je nego očito da je ta prijetnja, a ne iznenada probuđena socijalna osjetljivost OHR-a (jer da je to u pitanju OHR bi imao razloga da reaguje svako 15 minuta), bila odlučujući impuls za reakciju ovog nekad respektabilnog tijela „međunarodne zajednice“, koje je svoju ulogu, u međuvremenu, svelo na papagajsko ponavljanje stupidarije „odgovornost je na lokalnim vlastima“ (koje, uzgred, svojim neradom posljednjih godina, savršeno imitira).

Stavimo li u taj kontekst i nedavno „naivno“ proglašavanje SDP-a bošnjačkom strankom, od strane Visokog predstavnika, u intervjuu „Dani“-ma (čime je toj stranci, koja insistira na svom multietničkom i građanskom karakteru, i koja se u javnosti percipira alternativom vladajućim nacionalistima, nanesena nesaglediva šteta), te, insistiranje „međunarodne zajednice“ na trojnim pregovorima o ključnim stvarima za sudbinu države i njenih građana, u kojima se lideri političkih stranaka, (nazor!) proizvode u nacionalne, sklonost „međunarodne zajednice“ da BiH u potpunosti preda pod kontrolu nacionalista, odnosno, tri mafijaške familije pod plaštom zaštitnika nacionalnih interesa, postaje očita. Kao što je očit i njen jedini uslov koji postavlja – privid mira.

Sve što u ovom trenutku, zapravo, interesuje „međunarodnu zajednicu“ i Visokog predstavnika kao njenog izvršnog organa na terenu, je da se lokalne mafijaške familije konačno dogovore oko podjele teritorija, pljačkaškog plijena i kontrole nad taocima koje drže. I da njihovi međusobni sukobi prestanu. A da za svoje dalje održavanje na vlasti i kontrolu talaca prestanu koristiti programiranu međusobnu mržnju, nego da pređu na savremenije oblike torture i kontrole.

U tu svrhu, davanja im vremena za dogovor, i održavanja ih na vlasti, da se situacija ne bi „nepotrebno zakomplikovala“, „međunarodna zajednica“ se stara da smanji socijalne tenzije u društvu i da ne dođe do socijalnih nemira, koji bi narušili uspostavljeni poredak i nacionalističku podjelu zemlje.

U tom svjetlu možemo da posmatramo i milijardu i dvjesto miliona eura koje MMF šalje nesposobnoj, neradničkoj, pljačkaškoj, nacionalističkoj mafiji na vlasti, a koji treba da spriječe suočavanje građana ove zemlje sa stravičnim posljedicama dosadašnjeg vladanja aktuelne vlasti, u predizbornoj godini.

Da spriječe provalu građanskog bijesa. Proteste, za koje više niko ne može garantovati da će biti mirni. Kamenovanja i molotovljeve koktele. I konačni pad vlasti koja je ovu zemlju zavila u crno, a čijeg se treska, očito, „međunarodna zajednica“ pribojava. Pa nam umjesto toga cinično poručuje „Biće bolje. A dotad – ĆUTI I TRPI!“.

(zurnal.info)

Rezultati prvih utakmica trećeg pretkola nogometne Lige prvaka (uzvrati se igraju za sedam dana)

Ventspils (Lat) - BATE Borisov (Blr) 1:0
Levadia (Est) - Debrecen (Mađ) 0:1
APOEL Nicosia (Cip) - Partizan (Srb) 2:0
Sheriff (Mol) - Slavia Prag (Češ) 0:0
Šahtar Donjeck (Ukr) - Timişoara (Rum) 2:2
Slovan Bratislava (Svk) - Olympiacos (Grč) 0:2
Kopenhagen (Dan) - Stabaek (Nor) 3:1
Zürich (Švi) - Maribor (Slo) 2:3
RB Salzburg (Aut) - Dinamo Zagreb (Hrv) 1:1
Celtic (Ško) - Dinamo Moskva (Rus) 0:1
Sporting (Por) - Twente (Niz) 0:0

UTORAK: 
Aktobe (Kaz) - Maccabi Haifa (Izr) 0:0
Sparta Prag (Češ) - Panathinaikos (Grč) 3:1
Anderlecht (Bel) - Sivasspor (Tur) 5:0
Baku (Aze) - Levski Sofia (Bug) 0:0

(Fena)

Furiozna scena na otvaranju Trainspottinga u kojoj Mark Renton (Ewan McGregor) mahnito trči ulicom i naracijom prati ostale međukadrove dok u pozadini svira Lust for Life Iggya Popa, postala je kultna čim se film pojavio u kinima. Neprepoznatljivo izgladljeli McGregor sa skoro izbrijanom glavom je teški ovisnik o drogama i lucidni narator ovog filma, za kojeg mnogi upućeni u problem narkomanije kažu da najbolje prikazuje stanje uma i zamršenost života jednog narkomana. Režier Danny Boyle zaljubljenik je u dinamične kadrove u kojima kamerom prati svoje ubrzane junake što je, osim na početku Trainspottinga iskoristio i u svom posljednjem filmu Slum Dog Millionaire u sceni kada dvojica braće trče između vozova dok glasno ide pjesma Paper Planes od M.I.A.-e. U slučaju Trainspottinga odlično su se poklopili Boylovi brzi kadrovi i odličan početak scenarija odnosno romana Irwina Welsha.

Mark Renton: Izaberite život. izaberite posao, karijeru. Izaberite obitelj, izaberite jebeni veliki TV. Izaberite stroj za pranje rublja, aute, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberite dobro zdravlje, nizak holesterol i zdravstveno osiguranje. Fiksne kamate na otplatu hipoteke. Izaberite prvu kuću. Izaberite prijatelje. Izaberite odjeću i prtljagu u istom tonu.

Izaberite odjela na otplatu u tri rate. Alat za kućne popravke i nedjeljom ujutro se pitajte ko ste.

Izaberite da sjedite na kauču i da gledate glupe kvizove dok trpate jebenu lošu hranu u usta.

Izaberite trulež na kraju svega, dok pišate po posljednji puta u jadnom domu i samo ste neugodnost za sebična derišta koja ste odgojili da vas zamijene.

Izaberite svoju budućnost. Izaberite život.

Ali zašto bih ja učinio takvo nešto?

Ja sam izabrao da ne izaberem život. Izabrao sam nešto drugo. A razlozi? Nema ih.

Kome trebaju razlozi kada imaš heroin?

Ta teorija je, po budućnost ove zemlje i živote njenih građana, gora i od samog nacionalizma, koji im permanentno radi o glavi (i u čijem je okrilju i nastala, i od čijih medijskih i intelektualnih ispirača mozgova se i širi). Ona, naprosto, briše svaku mogućnost promjene, negirajući da alternativa postojećem bezumlju i vladavini mafije na vlasti uopšte postoji.

Demokratija se na taj način izvrgava ruglu a sami izbori pretvaraju u ritualno (samo)žrtvovanje pojedinca i zajednice na oltaru nacionalističke ideologije. U neku vrstu posebno poremećenog demokratskog totalitarizma, svojevoljnog biranja vlastite zarobljenosti u rođenjem definisani politički kolektivitet.

Odgovor na to čini se vrlo jednostavan – opozicija mora da (is)koristi svaku priliku, koja jos se ukaže, da pokaže i podvuče radikalnu razliku između svog i ponašanja svojih političkih protivnika. No, „krhko je znanje“. Krajnje jednostavan koncept, po kome na nerad odgovaraš fanatičnim radom, na laž istinom, na pljačku zahtjevom za njenim dosljednim kažnjavanjem, na nepoštenje poštenjem, na socijalnu neosjetljivost – brigom za ljude (itd. Itsl.), pada na krajnje banalnom problemu – ljudske nesavršenosti. Sklonost konformizmu i nesposobnost da se odoli izazovima da uradiš nešto što možeš, kad možeš, iako ne bi trebao, je upravo ono što nas vraća na početak ove priče. Neuspjeh u kreiranju, od aktuelne opozicije, neke vrste revolucionarne snage, koja će vlastitom članstvu (a prije svega rukovodstvu!) nametnuti radikalno drugačiji odnos prema svojim obavezama, svom životu i odnosu prema građanima (neku vrstu vremenu prilagođenog partizanskog morala), rezultira situacijom da su razlike, pogotovo umanjene propagandnom mašinom nacionalističke mafije (ali ne samo zbog nje), svedene na nijanse, za koje većina građana-glasača nema ni razumijevanja, niti ih takve razlike uopšte interesuju.

Za svoj radikalni iskorak, radikalni raskid sa dosadašnjom praksom, glasač zahtjeva i radikalnu razliku alternative u odnosu na postojeću vlast. Upravo zbog toga, i razočarenja nastalog, ne nepostojanjem razlike u odnosu na prethodnike, nego nepostojanjem radikalne(!) razlike, pala je Alijansa, a SDP još od tada vuče razarajuće nepovjerenje glasačkog tijela u njegovu ozbiljnost, kao prave alternative.

Upravo zato, ponašanje nekih od najisturenijih čelnih ljudi SDP-a (koje se ogleda u prihvatanju manira nacionalističke mafije na vlasti) je naprosto zapanjujuće. Frapantan izraz neodgovornosti prema svojoj ulozi u istoriji, prema Partiji i, konačno, i najvažnije, prema građanima ove zemlje.

Stupidna i potpuno mu nepotrebna svojevremena afera sa kupovinom stana, lidera SDP-a, Bešlagićevo neprihvatljivo podlijeganje opštoj atmosferi grabeža i nezasitosti u Parlamentu, nedavni fizički nasrtaj, na svoju kolegicu u tuzlanskoj Skupštini, jednog od najagilnijih SDP-ovih poslanika, kupovanje Reisove naklonosti, od strane bihaćkog gradonačelnika, i konačno, upravo lansirana afera sa podjelom regresa opštinskoj administraciji u Opštini Tuzla, koju vodi jedan od najznačajnijih SDP-ovih „igrača“, naprosto su neprihvatljivo zajebavanje ne samo sa svojom (to nije problem) nego sa sudbinom ove zemlje i građana u njoj.

Podijeliti, u ovakvoj situaciji, regrese koji dostižu cifre i preko 2.000 KM, u opštini koju „drži“ SDP, više liči na političko samoubistvo ili montirani proces, nego na rezultat vođenja politike s uključenim mozgom.

Ovo je toliko glupo, da čovjek pomisli da uopšte nije tačno, nego da se radi o izmišljanju i podmetanju političkih protivnika. Jer ovo je upravo primjer ponašanja koji vodi zaključku s početka teksta. Koji vodi rezignaciji glasača pred izbore. Koji vodi cementiranju postojećeg stanja.

A „Prokleta mogućnost izbora mora da postoji!“, još davno nas je upozorio penzioner iz Utrechta.

Radite za veliku stranu kompaniju ili banku? Očekujete zasluženo unapređenje na šefovsku poziciju? Čestitamo, vaš privatni život, ali i vaših najbližih, uključujući i vaše seksualne sklonosti, najvjerovatnije je već postao “javna stvar”.

Ko misli da je riječ o pretjerivanju i nečemu što se događa samo na filmovima i u “dalekom svijetu”, neka pita hrvatsku menadžericu, zaposlenu u Hrvatskim tekomunikacijama, firmi kćerki velikog Deutsche Telekoma.

Krajem maja njemački list Handelsblatt, objavio je dijelove tajnih dosijea koje je o svojim zaposlenicima u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj i Makedoniji vodio Deutsche Telekom (DT).

KOMPANIJE ZAVIRUJU U KREVET ZAPOSLENIKA

Među žrtvama korporacijske paranoje i špijuniranja našla se i uposlenica iz Hrvatske, pod pseudonimom “Maja”. Njen privatni život temeljito su prekopali, što revnosni kompanijski, što lokalni, balkanski špijuni.

Da stvar bude gora, “Majin” dosije punjen je na bazi anonimnih tračeva koji su tretirani kao činjenice. Tako je “Maja” opisana kao “vrlo iskusan i domišljat seksualni partner”, te da “preferira starije muškarce”, dok su neke od drugih objekata besprizornog korporacijskog šijuniranja opisivani i kao “korumpirani štakor” ili “teški alkoholičar”.

Doušnici se nisu zaustavili samo na kopanju po privatnom životu “Maje” već je istom doušničkom tretmanu bila podvrgnuta i njena porodica, uključujući Majinu sestru koja je okvalifikovana kao “seksualno oslobođena”.

U prvim reakcijama iz Deutsche Telekoma samo su hladno konstatovali da “moraju znati sa kime imaju posla”, da bi kasnije priznali da su “pogriješili”.

Ostalo je pitanje ko je i na kakav način prikupljao privatne informacije za račun DT-a. Kao i svaka velika multinacinalna kompanija i DT ima vlastitu obavještajnu i službu bezbjednosti koja djeluje kao firma kćerka.

Javnost je posebno uznemirila činjenica da se u pojedinim dosijeima kao izvor informacija navodi BND, njemačka obavještajna služba. To, opet, otvara pitanje gdje je granica između državnih službi i krupnog kapitala, ako takva granica uopšte postoji.

NA METI I NOVINARI I ČLANOVI UPRAVNOG ODBORA

Prisluškivanje i praćenje lokalnih uposlenika DT-a po Balkanu samo je vrh ledenog brijega jer se DT prije tri godine našao u žiži mnogo krupnijeg skandala povezanog sa ilegalnim praćenjem, prisluškivanjem i kopanju po privatnim podacima.

Tada su se na meti uprave našle mnogo krupnije ribe, sami članovi Upravnog odbora DT-a, veliki dioničari, sindikalni lideri te poslovni novinari.

Kako se naknadno utvrdilo, tadašnji menadžment DT-a silno se iznervirao što su se u medijima pojavljivale povjerljive interne informacije koje nisu baš išle u prilog kompaniji.

Kako je bilo očigledno da informacije ne cure od portira već iz samog vrha, pod totalni nadzor stavljeni su i sami članovi nadzornog odbora te novinari i redakcije medija.

Svi “sumnjivci” su praćeni i snimani 24 sata dnevno. Bilježeno je kad se, sa kime i gdje sastaju, ko kome telefonira i šalje mailove i sms poruke. Srećom, pošto je riječ o velikoj telekomunikacijskoj kompaniji, praćenje telefonskih razgovora, mailova i sms-ova nije bio nikakav problem.

Zavirivanje u bankovne račune i privatni život takođe se uspješno riješilo, angažovanjem vanjske firme specijalizovane za ove poslove. Uostalom, naknadno je DT priznao da je u ranijim godinama ilegalno pročešljavao bankovne račune čak 100.000 svojih uposlenika.

Čitava afera oko špijuniranja vlastitog Nadzornog odbora i novinara, razotkrivena je kada se pojavio spor oko plaćanja faktura ovoj specijalizovanoj kompaniji. Računi su iznosili i stotinjak hiljada eura.

Po računici privatnih špijuna DT im je ostao dužan pa kada apeli za plaćanje nisu imali efekta, sve je procurilo u javnost. Čim su se posvađali oko para, sjetili su se zakona.

NEMA PRIVATNOSTI NA POSLU

Na žalost običnih smrtnika, DT nije nikakv izuzetak među velikim kompanijama i bankama kada se radi o zadiranju u privatnost svojih uposlenika. To je postala uobičajena praksa, bez obzira na takve “sitnice” kao što su zakonske zabrane i kazne za neovlašteno prisluškivanje, praćenje i zloupoptrebu ličnih podataka.

Uostalom većina domaćih ljudi koji je radila ili radi za strane kompanije i organizacije u BiH već se suočila sa totalnim gubitkom privatnosti, barem kada su na poslu.

Ako su se potrudili da temeljito iščitaju svoje ugovore i interne kompanijske pravilnike i procedure mogli su tamo naći jasno navedeno da poslodavac zadržava pravo kontrole svega što se radi na računaru u firmi, bilo da je riječ o mailovima, chatu, posjećivanju web stranica.

Temeljni postulat kojim se vode zapadni poslodavci, a što je u više navrata potvrđeno i sudskim presudama u brojnim sporovima oko prava na privatnost, jeste da “sve što je napravljeno na kompanijskoj opremi, je vlasništvo kompanije”, pa tako sva priča o privatnosti otpada.

Uostalom, čak i da nije izričito navedeno, niti jedan zapadni poslodavac se ne usteže od redovne ili povremene kontrole internet aktivnosti svojih uposlenika, bilo da je riječ o službenicima u Singapuru ili Sarajevu.

Većina ljudi zaboravlja da i kada koriste svoje privatne mailove na kompanijskim računarima, bilo da je riječ o gmail-u, yahoo, hotmail-u, kopije poruka ostaju na kompanijskom serveru i poslodavac ih može čitati kad god hoće.

KAKO JE HP LOVIO “UNUTRAŠNJEG NEPRIJATELJA”

I američki HP “proslavio” se sa nezakonitim špijuniranjem 2006. godine zbog čega je na kraju bez posla ostala tadašnja direktorica HP-a, Patricia Dunn.

Scenario je bio gotovo identičan kao i kod DT-a, informacije iz vrha kompanije završavale su u medijima, a sumnjivci su bili – članovi upravnog odbora.

Ponovo se se na meti našli i nesretni poslovni novinari koji su znali i objavljivali više nego što se to sviđalo upravi HP-a. Pošto HP nije telekomunikacijska kompanija za dobijanje podataka o tome ko je i kada telefonirao kome trebalo je angažovati vanjske stručnjake koji su svoj dio posla bez problema odradili uz odgovarajuću naknadu.

Na kraju, umjesto otkrivanja “izdajice” u vrhu HP-a, rezultat nezakonitog špijuniranja bio je otkaz direktorici Dunn.

Bez obzira što po izbijanju afera oko nezakonitog prisluškivanja zaposlenih, članova upravnog odbora i novinara, po pravilu, direktori ostaju bez posla, ista praksa se nastavlja i dalje.

Naši život, navike i tajne, odavno su pohranjeni na različitim računarima i kompjuterskim bazama podataka do kojih i nije tako teško doći, ako imate novca.

A za one druge intimnije detalje, poput seksualnih preferencija, uvijek se nađe dovoljno “balkanskih špijuna” više nego voljnih da sa zainteresovanim podijele svoja stvarna ili izmišljena saznanja o drugim osobama.

I dok su kafanski tračevi i ogovaranja uglavnom bezopasni, jednom kada se nađu u tajnim dosijeima postaju dovoljno razorno sredstvo za uništavanje karijere i života nesretnih “objekata” korporacijskog špijuniranja.

Privatnost je davno prinesena kao žrtva na oltar profita, samo što nam to još niko nije rekao.

(zurnal.info)

Hollywood je u recesiji. Zvanično. I prvi put u svojoj historiji. Ove godine je najavljeno snimanje tek pet filmova u ovom losangeleskom filmskom predgrađu dok je prošle godine snimljeno njih 21, znatno manje nego ranijih godina.

Finansijska kriza natjerala je producente da potraže jeftinije lokacije za snimanje filmova. Holivudske filmadžije se pribojavaju da će, ako kriza potraje, od glavnog filmskog grada na svijetu ostati još samo prepoznatljivi natpis na brdu.

RAST JAČI OD KRIZE

Veliki producenti ne mogu sakriti svoje iznenađenje utjecajem krize na snimanje filmova u Hollywoodu. Kino dvorane su bile pune i u vrijeme “Velike depresije”, kada je skoro svaki četvrti Amerkanac izgubio svoj posao. U ranijim krizama, poput one nakon 11. septembra, Amerikanci su štedjeli na svemu osim tehnici za gledanje filmova, većim TV ekranima, boljim zvučnicima i DVD playerima sa što više mogućnosti... Hollywood se odupirao krizi. Sve do sada.

- Dok su Hollywoodski filmovi tradicionalno odolijevali ekonomskim padovima, ovaj put bi moglo biti drugačije - izjavio je za Los Angeles Times Bobby Tulsiani, analitičar agencije za istraživanje Forrester Research.

Ova agencija tvrdi da se navike potrošača mijenjaju. Ranije generacije su zabavu, pa između ostalog i filmove, stavljale na zadnje mjesto na spisku rezanja troškova. Nova, internet generacija, spremna je prvo odreći se izlaska u kino ili kupovine originalnog DVD-a.

Internet je prepun filmova koji se mogu gledati besplatno, a cijena kupovine originalnog filma na internetu je znatno niža od cijene DVD-a.

Jedini period kada su kina bilježila manje gledalaca desio se upravo tokom Velike depresije. Trebalo je skoro deset godina da se zarade kino dvorana vrate na nivo prije početka krize.

Prošlogodišnja posjeta američkim kinima pala za je četiri posto u odnosu na 2007. godinu. Najveći pad prodaje karata zabilježili su veliki holivudski studiji poput 20th Century Fox, Paramount Pictures i Walt Disney Studios.

Prodaja diskova pala je za devet posto, a najveći pad od 22 posto zabilježila su nova izdanja, što je veliko iznenađenje.

Redovni godišnji rast u Hollywoodu će i ove godine uprkos krizi biti toliko velik da napravi rekord. Očekuje se ljetna zarada od 4,6 milijardi dolara što bi moglo postaviti novi godišnji rekord na deset i po milijardi američkih dolara, prema najavama internet stranice Hollywood.com.

NOVI HOLLYWOOD U SRED PUSTINJE

Trend takozvane odbjegle produkcije, koji se pojavio mnogo prije recesije, itekako je uticao na hollywoodsku filmsku industriju. Zbog velikih troškova snimanja u Los Angelesu, producenti su počeli da traže nove, jeftinije lokacije. Isprva je to bila Kanada, a danas je to sve češće Novi Meksiko. Ova američka savezna država nudi bolje uslove i jeftinije snimanje od Kalifornije. Oni nude beskamatne pozajmnice producentima, te 25 posto povrata poreza od svih potrošenih novaca u ovoj državi.

Guverner Kalifornije, poznati glumac Arnold Schwarzenegger nedavno je objavio mjere kojim se nada zadržati filmadžije. Ironično je to da je on posljednji nastavak Terminatora snimao van svoje države, upravo u Novom Meksiku.

Akcioni film Brz i bijesan (Fast and furious) jedan je od rijetkih koji se snima na ulicama najvećeg grada savezne države Kalifornije. Paul Audley, predsjednik organizacije Film LA, zadužene za izdavanje dozvola za snimanje, izjavio je za BBC da filmska industrija nije više zavisna od Hollywooda.

- To se nekada zvalo "odbjegla produkcija", a sada je to bježanje poprimilo ozbiljne razmjere. Stari mit, da je filmska industrija vezana isključivo za Hollywood, je mrtav - kaže Audley i objašnjava da smanjenje broja snimanja u Hollywoodu utiče na cijelu državu: To je dramatičan pad, a sličan trend postoji i u televizijskoj produkciji. Sve to pogubno utiče, ne samo na grad Los Angeles, već na cijelu državu Kaliforniju.

Losanđeleska autorska industrija, što uključuje TV i audio produkciju, zapošljava više od 200.000 ljudi i donosi do 30 milijardi dolara godišnje ovom gradu. Zbog toga se i najmanji udar itekako osjeti. Prošlogodišnji stodnevni štrajk pisaca scenarija koštao je, prema najboljim procjenama oko 400 miliona dolara, a jedna studija je izračunala gubitak od čak dvije i po milijarde dolara i 37.000 izgubljenih poslova, vezanih za ovu industriju.

Redovni godišnji skup 70 direktora NBC Unversala odgođen je prošle godine, a korporacija Viacom, u čijem su vlasništvu MTV mreža i Paramount Pictures, otpustila je 850 radnika. Crveni tepisi na holivudskim premijerama sve su manje glamurozni, troši se manje na promociju filma, a štedi se čak i na šminkama i frizurama.

Warner Bros. su se odlučili za prekidanje dugogodišnje tradicije slanja praznične ćurke glumcima, direktorima i agentima pa su posljednjeg Božića oni dobili tek besplatnu elektronsku čestitku.

Velike produkcijske kuće danas su više nego ikada oprezne prilikom sklapanja ugovora sa glumačkim zvijezdama. Jim Carrey pristao je odgoditi svoju suvlasničku dobit u filmu Warner Brosa Yes Man.

John Fithian, predsjednik Državne udruge vlasnika teatara, ima sasvim drugačije mišljenje o odnosu Hollywooda i recesije:

-Ako imate dobre filmove, ljudi će željeti dolaziti čak i tokom ekonomski teških vremena - smatra Fithian, prenosi LA Times, i navodi primjer 2005. godine kada je ekonomija cvjetala: Imali smo najgoru godinu u deceniji jer su filmovi bili jako loši.

Zašto gledati: Jedinstven način pravljenja filmova i nasmijavanja ljudi Sache Barona Cohena još uvijek funkcioniše!

O čemu se radi: Cohen nastavlja praviti dugometražne filmove bazirane na likovima iz svoje emisije Ali G Show. Nakon Borata, Cohen je razradio lik Brune, ekscentričnog televizijskog voditelja homoseksualca. Ako se ranije imalo suzdržava, Cohen u liku Brune nema nikakvih ograničenja. Na svom putu od otpuštenog austrijskog voditelja do holivudske zvijezde sa namjerom da postane najpoznatiji čovjek nakon Hitlera, on ide i preko granice dozvoljenog. Njegova namjera skrivena iza naizgled naivnih i isforsiranih šala jeste da isprovocira, ogoli predrasude svih vrsta i pokaže ljudsku pohlepu. Sve ovo, naravno, nakon glavnog cilja producenata da film zabavi ljude i zaradi novac.

Obrati pažnju: Na inteligentno napisani scenarij i odličnu produkciju koja dočarava na šta su sve ljudi spremni uraditi da se domognu slave ili novca, apsurdnost sukoba i mržnje te originalne načine da se ismiju predrasude.

Premotati: Film je podijeljen u niz sekvenci od kojih se svaka može gledati odvojeno. Napravljen je tako da se dio filma može premotati i nastaviti gledati bez poteškoća praćenja radnje. U nekoliko navrata se Cohenovi načini da šokira i zabavi čine pretjeranim pa se premotavanje tih dijelova nameće samo i po vlastitoj granici ukusa.

Ponoviti: Kadrove Bruninog razgovora sa svećenikom specijaliziranim za preobraćanja homoseksualaca u heteroseksualce te dio nakon preobraćaja u areni za hrvanje. Brunina transofrmacija iz lika jedne seksualne orijentacije u sasvim suprotnu pred očima razjarenih, poluzrelih kečerskih fanatika vrijedna je pažnje. Zadovoljstvo gledanja lica na kojima je nevjerica i razočarenje i sposobnost Cohena da šokira njih i gledaoce je neprocjenjiva.

Ekipa: Uloge: Sacha Baron Cohen, Alice Evans, Trishelle Cannatella, Sandra Seeling, Candice Cunningham, Ben Youcef, Todd Christian Hunter

Režiser: Larry Charles

Scenarij: Sacha Baron Cohen, Anthony Hines, Dan Mazer

Producenti: Sacha Baron Cohen, Monica Levinson, Dan Mazer, Jay Roach

Studio: Universal Studios

 (zurnal.info)

Jedan od posebno mučnih aspekata verbalnog nasilja nove generacije srpskog nacionalizma je hinjski (ili – kvazi) pozitivizam. Kad se esencijalno zlo pokušava predstaviti kao dobro. „Demokratičnost“, „legalizam“, „patriotizam“, „prosvijećenost“, „osuda zločina“, riječi su koje u njihovoj interpretaciji bivaju zloupotrebljene, isprostituisane i obesmišljene.

 Pritom, elementarne činjenice iz života, vaša miroljubivost i druželjubivost i njegovo registrovano siledžijstvo (ili – vaša neopterećenost nacionalnim i njegov eklatantni rasizam), u posmatračevim očima ne igraju nikakvu ulogu.

A, da bi nesreća bila kompletna, čitav koncept, tog kvazi-pozitivizma, provučen kroz nacionalistički propagandni ispirač mozgova, postaje jedan od dva paralelna (međusobno nedodirljiva) segmenta vladajuće filozofije. Pored onog koji širi mržnju i nepovjerenje i otvoreno zagovara destrukciju, ovaj segment, osim za „vanjsku upotrebu“ (za strance koji se zadovoljavaju formom i ne upuštaju u suštinu) i licemjere koji ne vole tvrdi, „brada & kama“, nacionalizam, nego preferiraju ovaj zamotan u lijepu oblandu i sa ukrasom na pakovanju, namijenjen je i za privođenje režimu onih koji nisu dio naci(onali)stičke mase, ali ne uspijevaju shvatiti razliku između orginalne lutke i loše kineske kopije kojom trujete svoju djecu (jer je napravljena od po život opasnih materijala).

Malo je bendova koji su imali toliko uticaja na rad drugih bandova kao što je to slučaj sa „Gang of Four“. Globalno popularni bendovi poput Franz Ferdinanda, Radio 4, The Rakes..., svoje ideološke korijene vuku upravo od Gang of Four. Benda kojeg su 1977. godine, u Leedsu, osnovala četvorica tadašnjih studenata Jon King (vokal), Andy Gill (gitara), Dave Allen (bas) i Hugo Burnham (bubnjevi). Ideju za ime banda pronalaze medijskom nazivu za četvoricu članova komunističke partije Kine koji su u vrijeme kulturne revolucije (1966-76) osumnjičena za veleizdaju.

Band je već tada okarakterisan kao skupina čudaka koja je sa svojim tekstovima protežirala radikalne političke stavove uz sirove i gnjevom nabijene kratke gitarske rifove. Muzička genijalnost ove četvorke iz Leedsa bila je klasični udar na tadašnju britansko punkersku scenu koja je još uvijek bila opterećena hladnoratovskim periodom, socijalnom nestabilnošću i političkim dešavanjima unutar Engleske.

“Aim for the country fair you read it in the papers
The worst happens any week a scandal on the front page
See the happy pair smiling close like they are monkeys
They wouldn't think so but they're holding themselves down”

“Aim for politicians fair who'll treat your vote hope well
The last thing they'll ever do act in your interest
Look at the world through your polaroid glasses
Things'll look a whole lot better for the working classes”

(I Found That Essence Rare, Entertainment!)

S druge strane povratili su rocku onu njegovu svojstvenost i snagu koja se polako gubila u to vrijeme pred sinfo rockom. Kombinirajući punk sa rock-om, i u kasnijoj fazi spajajući ga sa discom, funkom i psihodelijom, udarili su novi pečat mnogobrojnim bandovima, a njihov stil muziciranja je i danas osnovni postulat svirke Franz Ferdinanda, Radio 4, Hot Hot Heat, Bloc Party-a, The Rakes, Moving Units, Editorsa...

SIROVI ENTERTAINMENT

Ritam sekcija na čelu sa Burnhamom i Dave Allenom davala je pimarnu snagu muzičkom izražaju GOF-a, kombinirajući naizmjenično teške i učestale udare basa i bubnja, pri tome praveći osjetne sviračke i pjevačke pauze. Time su stvarali na trenutak utisak kao da je vrijeme stalo, a onda bi nas opet vratili u stvarnost sa novim zvučnim udarom, i opet ispočetka. Tekstovi su sociološki, dnevnopolitički, individualni i u njima preovladava osjećaj odsutnosti i nepripadanja i u velikoj mjeri predstavljaju ogledalo tadašnje političke situacije u Engleskoj.

Prvi album objavljuju 1978. godine za izdavačku kuću EMI pod nazivom „Entertainment!“ i on predstavlja sigurno jedan od najboljih debi albuma koji su snimljeni ikada. Album je proglašen najboljim albumom te godine, a oni sami odbijaju da se pojave u kultnoj emisiji BBC-a „Pop Of The Pops“ svjesno riskirajući da im publika okrene leđa. Album zauzima 490 mjesto na top listi 500 najboljih albuma svih vremena muzičkog magazina „Rolling Stone“. Već tada ih smatraju za politički najmotiviranijim post-punk bandom.

Tri godine nakon debija objavljuju album pod nazivom „Solid Gold“. Napuštaju izdavačku kuću EMi i svoj drugi album objavljuju za Warner Bros. Sistemski punk rifovi su na ovom albumu upotpunjeni sa atmosferičkim okruženjem i ispucanim ritmovima koji se šire iz Gillove gitare i izuzetno napadnim bas dionicama. Album otvara hipnotička i za mnoge kultna numera „Paralysed“ koja sa svojim muzičkim pauzama i sirovom parajućom Gillovom gitarom fantastično predstavlja ono što slijedi i što se moglo očekivati na albumu „Solid Gold“.

BLAŽI I BLJUTAVIJI

Novi album pod nazivom „Songs of Free“ objavljuju 1982. godine i na njemu se već primjećuje određeno skretanje sa pravca koji je bio zacrtan na prethodna dva albuma. I ako se na albumu nalaze i odlične numere kao što su „Call Me Up“ ili na BBC-u zbog Foklandskog rata zabranjena pjesma „I Love A Man In Uniform“, album nema žestinu i već pomenutu atmosferu s prethodna dva albuma. Odlaskom Davea Allena u Shriekback i dolaskom novog basiste Sare Lee muzika GOF-a je u znatnoj mjeri poprimila drugi oblik. Sam bas postaje znatno blaži i bljutaviji, a post-punk stil koji je bio zastupljen na prva dva albuma prelazi u sasvim nešto drugo pa dobijamo klasični funki album sa plesnim ritmovima. Album je u velikoj mjeri komercializovan, da li svjesno zbog komercijalnog uspjeha ili slučajno, sasvim je teško reći. Prema očekivanjima muzička kritika i javnost ga dočekuju na nož. Proglašen je jednom od lošijih ploča tog doba.

Sljedeće godine objavljuju posljednji studijski album prije nego što su se raspali pod nazivom „Hard“. Nakon objavljivanja, „Hard“ je po lupom kritike i fanova koji su za prethodni album već uveliko tvrdili da je preplesan i izuzetno komercijalan. Međutim sa albumom „Hard“ oni još dublje tonu u funki, disco i new wave vode. Album je prepun plesnih ritmova i šljokićastih gitarskig rifova i da, odlično paše u ljetnom periodu i na plesnom podijumu. Album otvara „Is It Love“ new wave diskoidna pjesma u kojoj ritam mašina koja je zamijenila bubnjara Huga Burnhama sa svojim pretjerano sintetičkim zvukom u potunosti GOF prebacuje među grupe kao što su The Human League. Međutim, zavisno s koje strane se gleda na ovaj album takva se može i dati ocjena. Gledajući ga kao klasični new wave album onda on može dobiti solidnu ocjenu. Međutim, za one koji sa sjetom gledaju na rani period GOF-a, to je veliko razočarenje.

POVRATAK

Sedam godina nakon raspada 1991. godine, Jon King and Andy Gill objavljuju album pod nazivom “Mall”. I on se u suštini puno ne razlikuje od prethodnog “Hard” albuma. Jedina razlika je u tome što album pored new wave stila pomalo dobija i popističku nijansu sa upotrebom ženskih pratećih vokala. Ostaje na pokušaju korištenje nešto žešćih rifova ali sve se završava na neinventivnom i blijedom pokušaju. Jedino vrijedno pažnje na albumu “Mall” je numera “Motel” koja je zaista premalo za ono što se moglo očekivati od GOF-a.

Album Shrinkwrapped objavljuju 1995. godine i može se reći da se osjeti određeni pomak i svjesno guranje od sebe disco i funki ritmova ali opet to je još uvijek znatno drugačiji GOF od onoga po ćemu su nam i prirasli srcu.

Nakon 23 godine od formiranja, GOF se 2005. godine ponovo okupljaju u originalnom sastavu i kreću na mini-turneju, a iste godine i objavljuju dupli album “Return To Gift” na kojem su ponovo snimili neke od svojih najpoznatijih klasika sa albuma "Entertainment", "Solid Gold" i "Songs of the Free". Na drugom su CD-u svoje pjesme prepustili u ruke nekim od najistaknutijih producenata i izvođača današnjice poput Yeah Yeah Yeahs, The Dandy Warhols, Ladytron, Hot Hot Heat i Faultime.

I šta još reći za band za koji upotpunosti vrijedi kovanica “da su bili ispred svog vremena” i da nakon 32 godine od osnivanja i danas služe kao uzor i band po kojima mnogi grade svoj muzički izraz.

Diskografija:

* Entertainment! (1979, EMI)

* Solid Gold (1981, Warner Bros.)

* Songs of the Free (1982, Warner Bros.)

* Hard (1983, Warner Bros.)

* At the Palace - live (1984, Mercury)

* Mall (1991, Polydor)

* Shrinkwrapped (1995, Castle)

* Return the Gift (2005, V2)

MORALNA RASKRSNICA ILI KALEMLJENJE GLUPOSTI

Najnovija („republičkosrpska televizijska“) optužba protiv Atifa Dudakovića, vjerovatno najveće ikone otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu i njenom razvaljivanju od strane kombinovanih agresorskih i kvislinških formacija, dovođenje je Bošnjaka i bosanskih patriota pred moralnu raskrsnicu, na kojoj se moraju opredijeliti: Principijelna osuda zločina i zahtjev za njegovo procesuiranje, ako postoje indicije da se zaista i dogodio, ili selektivni pristup pitanju zločina (i kazne) i negiranje istog ili branjenje počinioca, u slučajevima emotivne identifikacije s njim (tj. ako je on „naš“).

Nacionalistički monoliti, i javnost pod njihovom kontrolom, skloni su, naravno, ovom selektivnom pristupu, prema kojem naš stav prema zločinu i kazni određuju pripadnost zločinca i žrtve. U trojnoj „istini“, koja truje ove prostore, sva tri nacionalna monolita sebe doživljavaju kao žrtvu, koja se, u proteklom ratu, samo branila, a onda, kalemeći na takvu podlogu stav da je „u odbrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin“ negiraju „vlastite“ zločine i zločinci su im redovno „oni drugi“. Pritom, politički instrumentalizirajući civilizacijsku potrebu kažnjavanja zločina (a spektar različitih načina na koje se to radi je gotovo bezgraničan), zločine i žrtve kolektiviziraju i prisvajaju, na nacionalnom principu, umjesto da jedina dva kolektiviteta koja se u tom kontekstu mogu izvući budu – žrtve (sve žrtve! ne „naše“ i „njihove“, nego žrtve) i zločinci (pri čemu je kod zločinaca problem malo drugačiji – oni bi trebali da budu nacionalno identifikovani, ali ne da bi se naci(onali)stički kolektiviteti njima ponosili, nego da bi im bili na vječnu sramotu).

Prezir i gađenje (i neshvatanje kako je takvo ponašanje uopšte moguće), prema konceptu „Heroj a ne zločinac“, koji se i u zapadnom i u istočnom susjedstvu Bosne i Hercegovine (a i unutar nje, u onim dijelovima njenih konstitutivnih naroda kod kojih je nacionalna identifikacija sa “maticom” izbrisala osjećaj pripadnosti vlastitoj državi) već godinama koristi u znak podrške nekim optuženima za ratne zločine, na izvjestan se način, Bošnjacima i bosanskim patriotima građanske provenijencije (koji Armiju RBiH poštuju kao jedinu legalnu vojnu formaciju na tlu međunarodno priznate države, na koju je izvršena agresija od strane njenih susjeda, potpomognuta paravojnim kvislinškim snagama iznutra), vraća kao bumerang.

IMA LI U OVOJ ZEMLJI POLITIČARA OSIM ŽELJKA KOMŠIĆA?

Svo pametovanje i moraliziranje, ma koliko ispravno bilo, se razotkriva kao notorno licemjerje, kada ga primjenjujete samo kad su drugi u pitanju a ćutite ili se ponašate identično objektu svoje kritike, kada se događa „u vašoj avliji“.

Muk bošnjačkog nacionalističkog medijsko-političkog establišmenta (obnažena ženska tijela uz dominantnu vremensku prognozu, na naslovnoj stranici, i ni slova o, veče prije toga, odaslanoj šokantnoj optužnici; uz neuvjerljive i priglupe komentare “nisam gledao taj prilog, pa ne mogu komentarisati”, bošnjačkih političara) i zbunjenost i nesnalaženje ostatka Federalne javnosti (dijelom razumljivi, zbog nepostojećeg moralnog kredibiliteta i otvorenog služenja tamošnjem nacionalističkom pljačkaškom režimu, medija na kome je optužujući materijal emitovan), ukazao je na ozbiljan problem još uvijek neizgrađenog principijelnog odnosa javnosti prema elementarnim stvarima.

Da, ugledni ljekar i direktor kliničkog centra može da, istovremeno, bude siledžija, koji premlaćuje ženu kod kuće; vjerski autoritet lokalne zajednice može da bude pedofil; predsjednik vlade može da bude lopov; mirni i pristojni susjed iz zgrade može da bude terorista ili plaćeni ubica i, konačno, general zaslužan za odbranu zemlje, pa možda i njen opstanak, može da bude ratni zločinac. Može! A na nadležnim organima je da utvrde da li i jeste. Ali, od javnosti se, bar u situaciji kad je suočena sa nečim što u najmanju ruku ostavlja mogućnost za sumnju – ženinim modricama, svjedočenjem djeteta, nalazima policije i tužilaštva ili video snimcima na kojim se jasno čuje naredba o strijeljanju - očekuje da tu mogućnost prihvati, i da ostavi mogućnost nadležnim organima da utvrde istinu. Individualni izrazi „vjerovanja” ili „nevjerovanja” u počinjeni zločin su apsurdni, jer se ne radi o religiji, nego o istini, koju je moguće utvrditi u predviđenom zakonskom postupku.

S druge strane, amnestiranje bilo koga za počinjeni zločin (što postoji kao tendencija u dijelu javnosti, i redovno se pravda nečim kod „onih drugih” – Bošnjaci to pravdaju stravičnošću i obimom zločina počinjenih od strane agresora i kvislinških formacija, Srbi nacionalnim nesrazmjerom optužnica i „neprocesuiranjem zločina nad Srbima”, Hrvati...), je neprihvatljivo. Ili kao što to kaže aktuelni Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić (čiji su patriotizam i poštovanje prema ratnim zaslugama generala Dudakovića, neupitni): „Da je moj otac Marko počinio ratni zločin, neka ga vode. Ja bih ga prvi odveo! Prema bilo kome ko je počinio ratne zločine ne treba imati milosti. Nastranu ratne zasluge, na stranu herojstvo – ratni zločin zaslužuje kaznu!”

KAD TUŽIOCI GLUME KOMIČARE

Situacija, nastala nakon objavljivanja spornih snimaka, ukazuje i na neprihvatljivu institucionalnu i proceduralnu prazninu (ili se možda radi samo o individualnoj neodgovornosti i kukavičluku onih koji su reagovati bili dužni), koje proizvode nesagledivu štetu. Niko unutar države nije se našao pozvanim da se tim povodom obrati javnosti. Tužilaštvo BiH i njegov glavni tužilac, koji su, po svemu sudeći, bili najodgovorniji da izađu sa preciznim stavom i javnosti iznesu jasnu poruku, najprije su se od odgovornosti i obaveze prema javnosti branili pravnim poštapalicama o tome kako oni “ne komentarišu istrage koje su u toku”, a onda se, čak, upustili u, s obzirom na kontekst (radi se o ratnim zločinima, naime), krajnje neprimjerene “duhovitosti” i sarkastične komentare dostavljenog im dokaznog materijala (kao: “ima tu i dijelova iz filma Maratonci trče počasni krug”).

Niko, naime, od Tužilaštva BiH ne traži da komentariše istragu koju vodi, nego snimke koji su objavljeni. I pošto su javnosti stavljeni na uvid, ono je dužno reagovati i iznijeti svoj stav tim povodom. I u interesu javnosti i u interesu optuženog.

Ako su snimci autentični, ako nije u pitanju propagandna podvala i ako se zaista radi o naredbi koja je rezultirala izvršenjem ubistva, onda se počinitelj mora privesti i protiv njega podići optužnica i procesuirati ga. Ako je, s druge strane, u pitanju tek neka vrsta neprimjerenog skeča (morbidnog humora ljudi u vanrednim životnim okolnostima), koji nije rezultirao zločinom, nego samo, sada, poslužio za montažu političkim nastavljačima ratnog razaranja države, onda to Tužilaštvo mora jasno reći. Ne postoji treća solucija. Ili možda postoji? Ako tužilaštvo ne zna odgovor na ova pitanja, onda mora sprovesti istragu u cilju njegovog iznalaženja. Ali i o tome (da ne zna o čemu se radi i da će ispitati konkretne navode) mora obavijestiti javnost. A ne davati glupe izjave o tome da oni imaju 100 puta više video materijala od tog koji je emitovan. Pa šta? Sad javnosti odgovorite na pitanje u vezi ovog materijala.

I optuženom i javnosti i državi, ovakvim neodgovornim ponašanjem institucija nanosi se ogromna šteta. Podstiče medijski rat. I daljnje međunacionalno nepovjerenje u zemlji. Naprosto je neodrživo da se u pola zemlje određeni materijal vrti kao krunski dokaz nečijeg zločina, da druga polovina to ili ignoriše ili negira ili ne zna šta da misli, a da se nadležne institucije, pritom, ne oglašavaju i jasnim stavom o konkretnoj stvari (prikazanom materijalu) ne prekinu tu situaciju, u kojoj je upravo vakuum nastao nereagovanjem odgovornih, postao ključni argument srpskog nacionalističko-separatističkog projekta za daljnje sluđivanje tamošnjeg dijela javnosti.

Nepostojanje izgrađenih mehanizama djelovanje u “vanrednim situacijama” (koje bi za određene institucije trebalo da su redovne) vodi ka sumnji u dvostruke standarde, gubljenju kredibiliteta i stanju (polu)anarhije. Bespravnom poretku, kojim vladaju ne pravda i zakon, nego politika i nacionalistička mitomanija.

PS ili NIJE VAŽAN „NJIHOV“ MOTIV, VAŽNA JE ISPRAVNOST NAŠIH POSTUPAKA

Jasno je da srpski nacionalisti, koji, (zasad) mirnim putem, pokušavaju završiti genocidni projekat svojih ratnih prethodnika, čitav slučaj i optužbu protiv generala Dudakovića žele, s jedne strane, prikazati kao još jedan dokaz antisrpske zavjere unutar institucija države, koju žele razoriti, a, s druge strane, iskoristiti za izjednačavanje „svih strana“ u „građanskom“ ratu. No, protiv toga se može boriti jedino dosljednim poštovanjem zakona, neupadanjem u nacionalističku priču o „našim“ i „vašim“ zločinima i zločincima (jer, ni jedan zločin nije moj, a svakog zločinca bih poslao u pakao) i elementarnom ljudskošću, čiji je sastavni dio i žaljene za svakim nevinim čovjekom ubijenim ili na drugi način stradalim u proteklom ratu.

S druge strane „strane u ratu“ se ne mogu, niti će se ikada moći izjednačiti. Bez obzira na zločine „koje su činili svi“, kako to vole da kažu oni koji se s razlogom osjećaju suodgovornim za najstravičnija zlodjela, pa im onda ta poštapalica služi za samoamnestiranje. Zločini činjeni u sklopu rasističnih, genocidnih projekata, su dio zacrtanog plana, činjeni su svjesno i sistematski. Zločini pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, su izdvojeni incidenti, koji sa zvaničnom politikom njenog civilnog i vojnog rukovodstava nisu imali veze. Za razliku od onih drugih, oni nisu naređivani (mada su – što je takođe zločin, da se razumijemo – prikrivani i neprocesuirani). Izjednačiti „strane u ratu“ ne mogu oni koji prozivaju generala Dudakovića za navodno počinjene zločine, nego oni koji se, eventualno, nađu na putu utvrđivanja istine i provođenja pravde.

Rasprave na internetu, povodom najave da će se Visoki predstavnik umiješati da razriješi mostarski gradski gordijev čvor, ne daju nikakvu nadu. Optuživanja za trenutnu situaciju, i očekivanja od Visokog predstavnika, imaju jasne nacionalističke pozicije. „Krivi su oni drugi!“ i od Visokog predstavnika se očekuje da će donijeti rješenje koje će odgovarati „nama“ a ne „njima“.

Očekivanja da će trenutno ludilo rezultirati nečim pozitivnim – da će građani, kao, po nacionalim šavovima nepodjeljeni, kolektivitet, ustati da jebu majku svojim političarima (ne obazirući se na njihovu nacionalnu i stranačku pripadnost) - pokazuju se kao naivna.

Čitava situacija pretvorila se, ponovo, u sukob naci(onali)stičkih monolita, navijačko ludilo gomile idiota, koji ne shvataju da se dave u septičkoj jami, koju im, složno, kontinuirano i obilno, pune njihovi nacionalni izabranici. I u zlurado iščekivanje da susjedu crkne krava. „Bar 10 minuta prije moje“.

Tuga i žalost.

Dva koncerta u jednoj noći. Dubioza kolektiv i Frenkie. Na 15-ak minuta razmaka, s gasom do daske (pod uslovom da vas policija ne zaustavi). I sjećanje na „soundtrack revolucije“. Na pjesmu Dosta!, koja ih je, svojevremeno, isturila u prvi red društvenih kritičara i aktivista, ali i suočila, kao i sve nas s iluzijama, sa nepostojanjem Snage, Pokreta, Mase, kojoj bi njihove pjesme bile himne. Na žalost, sloboda još uvijek ne pjeva kao što (neki) sužnji pjevaju o njoj. Ulice ne gore od protestnih marševa i demonstracija. Revolucija nije solucija. A DOSTA!... je (još uvijek) samo san.

Nedavno odbijanje Parlamenta BiH da usvoji izmjene zakona o državnoj himni, kojim bi ona konačno dobila i tekst, razlog su više da se, na ovom mjestu, prisjetimo pjesme DOSTA!, čiji je sastavni dio i komadić genijalne Dubiozine(?) verzije himne, koja je, za sva vremena, i verzija koju će, jedino, pjevati autor ovog teksta.

DOSTA

Predugo mi određuju

u kog boga da vjerujem

Neću da odustanem,

nastavljam da djelujem

Ostaju mi samo potisnute tenzije,

dok istina ima tri različite verzije

Haj'mo iz ovog stona

Jedna cijela tona sranja

iz gustog granja mi odzvanja...:

„Ovo je najbolji sistem što može bit' -

Hljeba, igara, nit' si gladan, nit' si sit“

Ovo je najgori(!) sistem što može bit',

Gospodo, nećete se vječno iza zidina krit'

Vi ste posebna vrsta,

vi ste društvena krema,

zbog vas himna ćuti,

naša himna je nijema

Bosno, mila mati, Hercegovino,

Ti ćeš zemlja vječno biti, a mi gnojivo.

Ako si sit svega i hoćeš život zdrav

Preuzmi kontrolu i zauzmi stav

Budi kralj svog uma, kao lav,

A sistem će pući, šav za šav

Digni se i bori, kreni ka slobodi

Jer ova lokomotiva u propast vodi

Ti si tih i njima to godi,

Budi vatra u kojoj će sistem da gori

Ima li života poslije demokratije

dok vječno vladaju tri iste partije

Prolaze izbori, nacionalni torovi,

režirani sporovi, isti folovi

Trilema, dilema sistema, čini se

rješenja nema, „biznis“ je jedina tema

Vlada nam uporno drijema

„Ma, nema problema, ma, nema problema...“

Važan je svaki taj glas koji daš,

u igri su stalno moj, tvoj, vaš, naš

Tri su iste al' kao različite strane

Vlast pripada njima

To smrdi na laž

I ja to znam, i ti to znaš...

Sada kažem: Dosta je!

Idem da se borim, to mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Ovo malo ponosa mi jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Idemo na plato, to nam jedino preostaje

Sada kažem: Dosta je!

Sada kažem: Dosta!

Preporučujem gledanje spota (sa „odvrnutim“ zvučnicima), koji adrenalin (ukoliko vam mozak nije potpuno ispran, od nacionalizma, vjerskog fanatizma ili turbo-kapitalizma, nebitno je) diže do nivoa u kome vas od akcije dijeli još samo pitanje: Gdje i skim? Ali to je već problem koji sa Frenkijem i Dubiozom nema veze. Oni su svoj dio posla odradili (i rade) sjajno (kolekcija fantastičnih borbenih pjesama za ulične proteste, barikade i individualno dizanje „pozitivnodestruktivne“ energije, ne završava, nego tek počinje s pjesmom Dosta!). Šta radi opozicija, nevladine organizacije i tzv. pokreti? Šta radi svako od nas pojedinačno? I na šta smo spremni (borbu ili dalje trpljenje ponižavanja)? To su već pitanja od kojih se borbeni elan, Dubiozinih i Frenkijevih pjesama, pretvara u depresiju i rezignaciju. Jebiga.

Duhovno blato

Rokerski glas često je glas samoće, prouzrokovane nesposobnošću pojedinca da se prilagodi društvu, odnosno mnogo češće, nespremnošću društva da prihvati „neprilagođenu” mladu osobu. To se dobro uočava u pesmama grupe „Repetitor” koja peva, na primer, „Moj život nije u mojim rukama”, „ne treba mi niko da mi kaže da me voli” ili, potresno „deset puta nedeljno setim se da sam živ, ali nikad ne znam šta ću s tim”. Strah od sistema prepoznaje se u „orvelovskim” stihovima „uzeće slamčicu da ti mozak popiju”.
Grupa „Slaptrap” na sličan način ukazuje na televiziju kao na izvor zla: „na TV-u nešto nude, baš se trude da me slude”. U drugoj pesmi, ironično savetuju mladom čoveku: „Prodaj se za veliku lovu, budi lep i glup, uživaj u životu”, ali takođe konstatuju „ne želim da se spustim u blato ovog grada”. Isto je to blato o kojem, u pesmi pod tim naslovom, peva grupa „Klopka za pionira”. Oni kažu: „Blato je svuda u stvari – blato te gazi – blato ne odlazi – blatnjavo sutra – blatnjav iznutra”.
Kakva mlada osoba raste u tom duhovnom blatu? To je osoba koja, ne uspevajući da se oslobodi blata, postaje destruktivna, nesposobna da voli ili da bude voljena. O takvoj osobi, verujem, govori pesma „Mržnja” grupe „Klopka za pionira”: „Mržnja sveta srce mi ispuni, sve mogu da razorim, da zapalim i da srušim, da osetim mir u duši; jer kad mrzim ja postojim, a kad volim ja se bojim”. Ovo je savršena slika mentalnog stanja mladih srpskih (i svih ostalih, naravno) jurišnika koji sve probleme žele da reše batinama, nasiljem i prezirom, jer se boje dobrih osećanja. U njihovoj svesti nežnost je simbol kukavičluka, a ljubav je simbol poraza.

Kao stranci

U pesmi „Čopor” grupa „Klopka za pionira” dodatno to razjašnjava: „U čoporu sanjam, čoporu se klanjam, u čoporu strah me nije, čopor može da ubije”. Taj čopor „misli mesto mene, mesto mene gleda”, i stoga „ne napuštaj čopor, ko će da te štiti, ili si u čoporu, il’ te neće biti”. Za suprotstavljanje takvoj ideologiji neophodno je formirati svoj stav, odnosno misliti svojom glavom. To kaže i grupa „Repetitor”: „Gledam svojim očima, polako se oslobađam”.
Bez toga, bez ličnog stava, mlad čovek je uvek u opasnosti da bude zloupotrebljen. U vremenu u kojem živimo teško je održati se na površini i objektivno sagledavati situaciju. Društvo, sistem, okolina uglavnom ne vole pojedinca koji pokazuje tendencije da bude drugačiji. „Ova sredina drži ga pod vodom”, kako peva grupa „Klopka za pionira”, „ona ga davi, da mu malo vazduha, pa kaže sad me slavi”. Sve, dakle, ima svoju cenu i svaka se lojalnost plaća. Uostalom, sumorno će zaključiti ova grupa: „Kada reč ne vredi, pištolj može da ubedi, pištolj rešava nesporazume, da strasti stiša pištolj ume”.
Da, sumoran je svet mlade osobe u Srbiji danas i sumoran je rokenrol koji oni stvaraju. Sasvim je prirodno, onda, što grupa „Nežni Dalibor” peva „Samo magli pripadam”, jer ta nepotpuno definisana zona, to maglovito područje u kojem nema čvrsto utvrđenih granica, predstavlja utočište od sveta u kojem je nasilje jedna od retkih izvesnosti. Ali magla nije dovoljna bez reči. Stoga ponekad treba ozbiljno saslušati ono što mladi nastoje da izraze svojim stihovima i svojom muzikom. Ako se mnogi mladi ljudi, da parafraziram grupu „Klopka za pionira”, osećaju kao stranci iako su kod kuće, onda je to znak da je došlo vreme da se ta kuća sredi i očisti od raznoraznih uljeza, da postane njihov pravi dom.

(Politika)

 Medijsko smeće, sa kriminalnom pozadinom, poznato po reketu privrednika i javnim egzekucijama svojih protivnika, po širenju nacionalističke histerije i ksenofobije, govoru mržnje, organizovanju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista i atakovanju na ljudska prava manjina, po poslovima sa najbližim saradnicima Balkanskog Kasapina i uslužnoj djelatnosti za rušitelje ove zemlje, uz istovremeno demoniziranje opozicije, nezavisnih medija i heroja „gerilskog“ pokreta otpora nacionalističkom i mafijaškom bezumlju, ima dva glavna principa u svom propagandnom djelovanju. Prvi je: „Napad je najbolja odbrana“. A drugi: „Dovoljno puta ponovljena laž postaje istina“, što je bio jedan od temeljnih postulata nacističke propagande, Hitlerovog „ministra za propagandu i prosvjećivanje narodnih masa“, Jozefa Gebelsa.

Lideru opozicije i čelnim ljudima nezavisnih medija i federalnog javnog emitera, izmišljaju se sumnjivi putevi u inozemstvo, silovanja, islamofobija, veze s četnicima, organizovanje državnog udara, podmetanje bombi po Sarajevu, pokušaj pravljenja haosa, kriminal, antibošnjaštvo, sataniziranje Dodika (???), naziva ih se opsjednutim, bolesnim, KOS-ovcima, neoudbašima, povampirenim jatacima državnog udara, špijunsko-novinarskom ekipom, ratnim profiterima, Lagumdžijinom propagandnom mašinom, novinarskom kamarilom u vještačkom sumanutom lovu na Dodika (???). Napadaju se i institucije države koje se usuđuju preispitivati poslovanje tog medijsko-građevinskog monstruma i sudovi koji donose presude u korist njegovih žrtava.

U sagledavanju stvarnih efekata, te propagandne mašine, čiji se proizvodi često čine tako grotesknim i očigledno konstruisanim, ličnim interesima motivisanim, i na mržnji i želji za destrukcijom zasnovanim, da čovjek postavi sebi pitanje smisla i efekata tog smeća, treba imati u vidu još jedan Gebelsov postulat: "Običan svijet je uglavnom primitivniji nego što možemo zamisliti“. A taj „običan svijet“ je i zamišljena ciljna grupa te propagandne tiskovine.

Pa tako, iz broja u broj, taj medijski siledžija, koji svoje žrtve maltretira pred, što od gluposti što od straha, zanijemjelom javnosti i atrofiranim organima pravne države, širi stupidarije o „posrnulom“ lideru opozicije koji je kriv za apsolutno sve loše što se dešava u ovoj državi (uključujući, evo ovih dana, i to što nam EK nije odobrila bezvizni režim), o „niskotiražnom i moralno uništenom Oslobođenju“, o „silovatelju“ i „udbašu“ na čelu Slobodne Bosne, o „islamofobima“ sa „60 minuta“,... a akcenat je u posljednjem ispadu ludila i mržnje stavljen na urednika Dana, koji se proglašava ogrezlim u kriminal i naziva „čovjekom huljom“, „operativcem na terenu četničkog ideologa Nenada Kecmanovića“, vrijeđa mu se majku i optužuje ga se za podršku glavnom inspektoru Finansijske policije, koga siledžija, o kome govorimo, upravo nabija na svoj medijski kolac i čereči, optužujući ga, u tom napadu kome je očita pozadina zaštita kriminala vlasnika tog propagandnog smeća, da je „završio školu za Udbine ubice u Pančevu“(???).

„Jedino su svemir, ljudska glupost i Avazovo beščašće, bezgranični“, rekao bi Ajnštajn.