Čitaonica Žurnal

Mali Životopisi: Ladin

Piše: Semezdin Mehmedinović

Ladin je jedino želio da piše svoje pjesme, da se u njima otkači, i to je u njegovome svijetu bilo sve.

Završio sam svoju novu knjigu i poslao je izdavaču, Seidu Serdareviću, u Zagreb. Dok je to još bilo moguće, unosio sam sitnije i krupnije izmjene u tekstu. Mijenjao sam naslov nekoliko puta. U kratkom vremenskom rasponu, dopisivao sam nove stranice, bio sam nervozan, a moj izdavač strpljiv i pun razumijevanja. Sada je knjiga završena i spremna za objavljivanje. Ali kako mi znamo da je pisanje knjige završeno? Ne znamo. Uvijek postoji nešto što bismo rado naknadno dopisali. Cioran kaže da je knjiga spremna za objavljivanje onda kad nam se njeno pisanje ogadi. 

Što više starim, sve više obraćam pažnju na detalje, unosim korekcije u tekstove do zadnjeg trenutka. I to me uvijek podsjeti na pjesnika Iliju Ladina. Niko kao on nije imao tako izraženu potrebu da stalno mijenja, da iz knjige izbacuje stihove kojim je bio nezadovoljan i dopisuje nove, ili dodaje potpuno izmijenjene verzije starih pjesama. 

Negdje krajem ljeta 1988. godine, u zagrebačkom časopisu Oko, objavio je nekoliko izvrsnih pjesama, jednostavnih, lijepih i duhovitih. Po formi, bili su to epigrami, što je neobično za Ladina, drukčije od svega što je napisao ranije. Ja sam tada radio kao urednik u časopisu Lica, i predložio sam mu, ako je voljan, da te pjesme objavimo kao malu knjigu. On je pristao i već sutradan donio tridesetak pjesama. 

Dakle, to se događalo na izmaku ljeta, a planirali smo da do kraja godine knjiga bude objavljena. Ali je onda krenuo jedan beskonačni proces izmjena, Ilija je odustajao od pjesama koje smo dogovorili i počeo je donositi nove, da bi onda i njih počeo mijenjati. Nakon što je na kraju cijeli knjižni blok bio odštampan u Oslobođenju, on je došao s radikalnim promjenama, pa smo odlučili da odustanemo od već odštampane knjige i da je printamo iznova, u novoj verziji. Ali opet, kad je već po drugi put odštampan, knjižni blok je misteriozno nestao iz štamparije. Ilija je uspio podmititi majstore da sve te stranice iščeznu. Donio mi je novu verziju rukopisa, obećao da je u pitanju konačna verzija i da više ništa neće mijenjati. 

Spori proces izmjena i ponovljenih štampanja knjige trajao je od oktobra 1988. do 2. marta 1989. godine kad je knjiga napokon stigla iz štamparije. Ilija se tog dana pojavio s listićima famoznih errata corrige, printao ih je o svome trošku, a na listu je bilo osam sitnih korekcija. Tog podneva, u redakciji časopisa Lica, između stranica svakog primjerka svoje zbirke Ladin je strpljivo odlagao listiće s “greškama”.

I evo trideset godina kasnije, na polici sam našao nekoliko primjeraka te knjige čiji naslov je Takav sam vam večeras. Preuzet iz pjesme koja se prvobitno zvala Takav sam vam ja večeras, samo što je Iliji to ‘ja’, tek kad je bilo odštampano na koricama, odjednom zasmetalo! Izbacili smo ‘ja’ s korica. Ali smo ‘ja’ u naslovu pjesme prekrili bijelim korekturnim lakom. A to je ona čuvena, meni najdraža Ladinova pjesma u kojoj imaju i ovi stihovi:

Spavajte tko s kim hoće

Idite tko s kim hoće

Idite i namnožite se kažem: tko s kim hoće

I neka vas bude oblak nebeski ako treba

I neka vas bude pijesak zemaljski ako treba:

                                   ja se neću brinuti

Ja znam da pošli ste tamo kud ljubav vas vodi

Dobar vodič ljubav…

Danas sam polako iščitao knjigu koja ima sedamdesetak stranica, i moram priznati da se između  njenih korica našao izbor ponajboljih Ladinovih predratnih pjesama. Ali ono što sada vidim, a prije trideset godina nisam vidio: knjiga je vrlo lijepa. I još osjećam ponos zbog dizajna korica. Na njima su vedre Ladinove fotke snimljene u uličnim kabinama za fotografiranje. Na naslovnoj strani su četiri kolorne slike s tekstom, ispisanim razlivenom plavom tintom iz Ilijinog pera:  U Parizu si, krevelji se, krevelji se slobodno. Paris, januar 1983. A na naličju četiri crno bijele slike, s potpisom: U Milanu se dobro jede. Milano, januara 83. 


Čudno je knjigu pogledati trideset godina kasnije. U toku njene pripreme za objavljivanje, trajala je strpljiva borba za svaki stih, za svaki detalj, a danas ta knjiga kao da i ne postoji. Dva primjerka na mojoj polici, to je sve što je ostalo. I možda još u svijetu postoji troje, četvero čitalaca koji su knjigu sačuvali. 

Mnogo je zajedničkih događaja s Ilijom koje prijateljima prepričavam kao drage uspomene. Ali, već godinama unazad, uvijek kad se sjetim Ladina, prvo mi na um padne jedna bizarnost, koja je naizgled bila u neskladu s njegovom starinskom pojavom. Znao bi Ilija u hodu sarajevskim pločnicima poskakivati oponašajući neki svoj unikatni ples, i pjevušiti kao za sebe: “…Želim samo da sviram, da se otkačim i to je sve.” Tada sam mislio da on pokušava premostiti naše generacijske razlike, a danas mi je jasno da je to bilo njegovo iskreno ispovijedanje. Ladin je jedino želio da piše svoje pjesme, da se u njima otkači, i to je u njegovome svijetu bilo sve.

Tih mjeseci, 1989. godine, u Zenici smo jednom skupa učestvovali na književnoj večeri. Ilija je čitao iz Takav sam vam večeras. Bila je to zanimljiva promocija s viškom događaja, s prisustvom raznih ljudi, zaslužila je da o njoj napišem zasebnu priču. I hoću, jednom ću je napisati. Ali ovdje bih samo da kažem da smo, zbog toga što je naše čitanje pjesama krenulo s malom odgodom, zakasnili na zadnji voz za Sarajevo. I tako smo u Zenici ostali do jutra. Na spratu bivše gradske sinagoge, kuhali smo kafu i pušili, padala je kiša napolju, bilo je nekih starih drvenih fotelja, u ćošku su prašinu skupljale zastave, one koje bi se na fasadi zgrade izvjesile u vrijeme praznika. Nije se tu imalo gdje zaspati. Ilija se na kraju umoran sklupčao na podu, pokrio državnom zastavom i tako zaspao. Umorni stari pjesnik te godine je punio svoju šezdesetu, kao ja sada. Upamtio sam tu sliku za cijeli život.

(zurnal.info)

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Čitaonica Žurnal, Semezdin Mehmedinović, Mali Životopisi