Ljetovanje nije za svakoga: Treba li sirotinju pustiti na more?

Gledali ste intervju sa bardom crnogorskog turizma? Razgovor novinarke jutarnjeg programa tajkunske televizije „Vijesti“ sa vlasnikom hotela, restorana, apartmana i ko zna čega još, koji se žali kako su cijene na primorju niske. Šta niske? Ono visoko gore, to je džabe. Ovo dolje, to su naše cijene.

Naš junak, klasični balkanski elitista-kapitalista, zapravo je užasnut kapitalizmom. Da, jeste to neobično. Kao bankar koji se grozi duga. Kao državnik kojem je strano nasilje. Kao nacionalni djelatnik koji za viši cilj ne bi slagao. Elem, elitistički nastrojeni kafedžija osobito je zgrožen kapitalističkim konceptima ponude i potražnje te slobodnog tržišta. Budući da je potražnja nikakva, crnogorski hotelijeri su snizili cijene. On je s gnušanjem odbio da se sa njima nadmeće na slobodnom tržištu, pa je jednostavno odlučio da hotel i apartmane ni ne otvori. 

CIJENA DOSTOJANSTVA

Restoran je otvorio, iako činjenicu da njegova konkurencija kilo tovljene orade i levreka, koji plaćaju osam eura, prodaju po četrdeset, smatra repulzivnom. Mišljenja je da je sve niže od 120 eura za kilo tovljene ribe ne samo ispod cijene, nego i ispod ugostiteljskog dostojanstva. 

Otvorio je, veli, lokal, ali bolje da nije. Bosanci mu dođu, slikaju se, peru ruke dezinfekcionim sredstvima i bacaju ga u trošak – čovjek ne može nakupovati asepsola, a zašto? Da bi mu Bosanci srkali pivo koje je prinuđen da prodaje u bescijenje – a bescijenje je, da se zaključiti, sve ispod deset eura.

Sve ono što je čovjek rekao u Budvi, govore mu i kolege u Makarskoj. Ni njima ne valjaju Bosanci i ostala fukara. I oni sanjaju bogate goste kojima će prodati tri ribe i od toga živjeti do sljedećeg ljeta. I on i oni najsretniji bi bili da im gosti pare pošalju poštom i nikad ne dođu. 

Majstor je uspio da pomene i da je boravio o hotelu u San Francisku, gdje je dva kroasana i kafu plaćao sedamdesetak dolara. Iz čega se, kao i iz imovinskg kartona, da zaključiti da čovjeku dobro ide u životu.   

Ali ga izluđe, ali ga ubi sirotinja. Koja mu se mota po Budvi i Petrovcu, pravi mu gužvu i rastjeruje elitne turiste. Koji ne žele doći tamo gdje je jeftino. 

Takozvani elitni turizam, saznali smo na tajkunskoj televiziji, ne gradi se tako što poboljšaš ponudu, nego tako što podigneš cijene. To je zapravo isto: kad cijenama rastjeraš fukaru – postigao si bolju ponudu. Postao si „fukara free” destinacija. 

Ljetovanje nije za svakoga, kaže gazda. Ipak, veli majstor široka srca, treba i sirotinju pustiti na more. Ali ne u njegov grad. Za sirotinju treba osmisliti posebnu, izdvojenu destinaciju. Koncentracioni logor na plaži, recimo.

Ili ih poslati u Ulcinj, gdje ćete, ako ste – a jeste - jedva skupili za odmor, za svojih pet eura dobiti VIP tretman. Gdje ćete za euro dva sata piti kafu i pušiti, a da vam konobari niti jednim gestom neće staviti do znanja da ih nervirate, da vas preziru i da žele da idete – nego će vas ljubazno pozdraviti i kad uđete i kad izađete. Budući da je opštepoznato da, kako primjećuje Emir Imamović, sirotinja „plodove tora voli više od plodova mora“, u Ulcinju ćete za 120 eura, umjesto kilo ribe, dobiti 300 ćevapa ili 25 kila bureka s mesom. Pa vi vidite gdje vam je bolje - ako ste sirotinja, a jeste. 

SLUGA JE LOŠ GOSPODAR

Sluga je loš gospodar. O tome se ovdje radi. Kada se gazde iz Budve ili iz Makarske žale na sirotinju koja im zagađuje lokale, to batleri s prezirom govore o praljama i ostaloj boraniji što je na hijerarhiji posluge niža od njih. A niži su svi, jer batler je, zna se, prvi do gospodareve noge – on i irski seter. 

Naši ugostitelji sebe vide kao one koji poslužuju bogate – kao batlere, rekoh li. Nemaju se oni šta petljati sa fukarom. Ako nižu poslugu vide za stolom za kojim oni poslužuju lordove – tjeraju. Nije blagovaonica za svakoga – fukara, zna se,  jede u podrumu.   

Gleda čovjek uglednog ugostitelja na nezavisnoj i uglednoj televiziji, pa ne može da ne pomisli: život ti jebem, pa da je ovo u Jugoslaviji emitovano, recimo, tisućudevetstoosamdesetčetvrte, ljudi bi to gledali kao najbolji humoristički prilog svih vremena; studenti, đaci, radni narod i poštena inteligencija taj bi skeč godinama prepričavali, takmičeći se ko je zapamtio više genijalnih, urnebesnih replika ugostitelja koji se žali na sirotinju koja mu puni džepove.

Kad bi u granapu hljeb poskupio za dva dinara, ljudi bi govorili: „kilo ribe, 120 maraka“. Kad bi poskupio gradski prevoz, govorili bi: „pa ja, ne može se nakupovat onog asepsola“. Da je emitovan prije 40 godina, ovaj tv prilog postao bi neotuđivi dio jugoslovenske popularne kulture.

Ovako je tek neotuđivi dio postjugoslovenske propasti.  

(zurnal.info)