Zamislila sam da svi ubijeni u ratovima, i mi koje ubija zagušljivi, lažni i tužni mir, nikad ne vidimo ko dolazi iz magle. Zabrinuta za prijatelja, pomislila sam kako je strašno kad život punu šaku duša baci u maglu – onu od raketa, granata, sveg oružja. Maglu koja smrdi kao i naša – u njoj je i smog i bog. I mogućnost raja i pakla, ali prije svega, mogućnost ništavila.

Strah je ono što nas nagoni da maštamo o miru i zadovoljstvu. Život bez straha, konkretnog ili neodređenog. Od straha rastemo, zato su nam stari govorili, da ako sanjamo da padamo u ambis, i strah nas je, i osjećamo kao da nas nešto vuče za noge – rastemo. 

Veliku je kuću punu soba koje niko ne upotrebljava, cijelu obišla, i našla samo sanduke sa tkaninama, posteljinama, haljinama, nakitom. Sve dok jednog dana, nakon što nije spavala cijelu noć, nije sačekala da svekrva siđe u kuhinju, gdje bi ranom zorom sama pila kafu, i odlučila ući u njenu spavaću sobu. 

Izabrane pjesme palestinskog pjesnika Mahmouda Darwisha iz zbirke "Stanje opsade" (Buybook, 2023)

Naučimo da su najbolji dani oni kad se osjećamo dobro, ili makar imamo iluziju dobrog. Kad jedemo dobro, jer tako treba. Kad se smijemo, kad god možemo, jer rijetko imamo priliku. Kad smo svjesni da volimo i da smo voljeni, koliko god malo ili puno te ljubavi bilo – to su naši rođendani. Dani kad slavimo svoj život.

Spavala je. I najednom, probudila ju je buka satova. To neprekidno kucanje stotina satova od kojih su svi pokazivali različito vrijeme. U potpunom mraku.

Ništa na ovom svijetu nije kao smijeh. Ne kao smijeh do suza, već kao beskrajni smijeh, onaj bezgraničan kao mali svemir, u kojem se ne smiješ sebi, već svijetu koji te je nasmijao svojim veselim postojanjem.