I idem ja tako, u nekoj godini, u dvadeset trećoj, u trideset trećoj, u četrdeset trećoj, s vrećom punom dubokih ožiljaka, rupa na koljenima i dalekog, svijetloplavog, plašljivoga neba.

Sedam dana, sedam karikatura...

Proljeće je i vrišti pukotina između svjetova, shvatam da nisam ništa jela, da osim dima „ne daj boga“ u moje ždrijelo ništa nije ušlo, ustajem i potresa se soba oko mene, plešu stvari kao behar na vjetru, u sumraku. I strašan vam je to film. 

Branimir Štulić danas obilježava 70. rođendan. Tim povodom objavljujemo izbor iz njegovih intervjua koji smo pripremili 2009. godine.

Sedam dana u sedam karikatura Đoke Ninkovića

Najbolje godine moraju da se iskoriste, jer traju samo tren. I ne osjetiš ih. Probudiš se jedno jutro i pomisliš, pa to su bile moje najbolje godine. Ta jutra su obično utorak, i obično nemaju veze s pameću. Najbolje godine su onda kad se najbolje osjećamo.

Sedam dana u sedam karikatura perom Đoke Ninkovića..

Izbor iz intervjua koje je za različite medije davala Dubravka Ugrešić.

I tako djevojčice i dječaci odrastu u ljude koji su naučeni da sve ima svoju cijenu. Užasna, strašna izreka. Postoji cijena fizičkog kontakta, neko će te zagrliti, a možda i udariti tokom života, ali izdrži, jer tako se mora. Ili budi nepar. Budi neodrastao.

Nacionalisti u odbrani svojih „vrijednosti“ ne biraju oružje, mlataraju i udaraju ne hajući za nevine; stradaju tamnoputi, ginu homoseksualci, oduzima im se pravo na ljudskost, na pripadanje, na odbranu, na izražavanje. Braća su to po gluposti ovih „naših“ nacionalista, ovih koji o boji kože i seksualnoj orijentaciji misle „na ruskom“. 

Mehmed Begić u Klubu Žurnal predstavlja novosadski bend Kafa u ponoć i njihovu Olovnu pjesmu

Nema stanara u zgradi prekoputa parka koji se nije pitao o životu čovjeka u sivom odijelu, s crvenim šalom. Nema gdje da ode? Ima li prijatelje? Umro mu je prijatelj, i sad sam sjedi na klupi. Ima li posao?