U prostorijama biblioteke “Mak” održana je u četvrtak promocija nove knjige Jasmina Imamovića “Molim te, zapiši”. Kao promotori, osim autora pojavili su se profesor književnosti dr. Enver Kazaz, zagrebački pisac Miljenko Jergović, uz moderiranje Fadile Nure Haver. Nakon uvodnog čitanja odlomaka iz romana, prof. Kazaz, iznenađen voljom i upornošću autora da se bavi i istražuje ovaj davni i teški period, osvrnuo se na historijske činjenice o srednjovjekovnoj Bosni, a koje su tema ovog djela.

Miljenko Jergović odlučio se govoriti o autoru kao vladaru u Bosni koji “kao i mnogi srednjovjekovni bosanski vladari vodi borbu za društvo bez jačih i boljih među jednakima”.

-Motiv pisanja ovog romana jeste što autor nije svjestan svoga identiteta po receptu na koji mu se predstavlja, za razliku od pisaca iz Sarajeva koji su duboko svjesni pripadnosti svom nacionalnom korpusu i zbog toga se u Sarajevu danas ne može biti dobar pisac. Bosna će pasti zauvijek i to ne šaptom onoga trenutka kada Jasmin Imamović padne u Tuzli, jer Jasmin Imamović je posljednji vladar Bosne - rekao je Jergović.

Prema riječima Jasmina Imamovića: “Knjiga je nastala od svog zadnjeg poglavlja, koje je kao priča nagrađeno na konkursu VBZ-a.”

- Napisana je iz sklonosti da rovarim po našem srednjovjekovnom periodu. Za vrijeme sam uzeo 1350. godinu, vrijeme slično današnjemu kada se invazijom cara Dušana nadvila opasnost nad Bosnom kao što je to slučaj i danas. Tema je Bosna i Hercegovina, Bosna srednjeg vijeka, bosančica. Cilj i želja mi je da isprovociram i zainteresujem čitaoca da se raspita, da istražuje našu prošlost koja je imala i svijetlih trenutaka - kazao je autor.

 (zurnal.info)

Zašto gledati: Glumac Johnny Depp i režiser Michael Mann uspjeli su u pokušaju da prikažu drugo lice omraženog i hladnokrvnog ubice Johna Dillingera, idealizirajući ga i promatrajući očima običnih Amerikanaca prije 80 godina. Dillingerova ekscentričnost, Deppova odlična gluma i poznata, ali dobra režija Manna, podsjećaju na kultnu Vrućinu ovog režisera, a to je više nego dobra preporuka za gledanje.

O čemu se radi: Pljačkaš Dillinger vjerovatno je bio najpoznatiji američki državni neprijatelj. Bio je poznat po hladnokrvnom ubijanju policajaca i dva, sada već mitska, bijega iz zatvora. Njegova razbojništva i njihova brutalnost tokom Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća zaintrigirali su Bryana Burrougha da provede opsežno dvogodišnje istraživanje i napiše knjigu Državni neprijatelji: Najveći američki val kriminala i rođenje FBI-ja (1933-34.). Prvobitno je Burrogh trebao napisati scenarij za igranu seriju po narudžbi HBO-a, a koju je trebao producirati Robert de Niro, ali je zbog Burroghove sporosti, tačnije predanosti, ovaj projekat propao. Nakon nekoliko godina dospio je u ruke režiseru Michaelu Mannu koji je nakon Vrućine uspio napraviti još jedan odličan mafijaški film.

Obrati pažnju: Dillingerov odnos prema običnim ljudima i stvaranje imidža kroz pažljivo odabrane poteze i pljačke te odnos prema novinarima. Ništa nije radio slučajno i nepromišljeno zbog čega su ga siromašni Amerikanci smatrali svojim herojem.

Premotati: Sve scene pljačkanja banki i pucnjava liče jedna na drugu, pa se čini kao da se ponavljaju tako da ih je moguće preskočiti. Ipak, svaka od njih sadrži zanimljive dijaloge i poseban odnos Dillingera prema taocima i zaštitarima.

Ponoviti: Dillingerove razgovore sa djevojkom Billie (Marion Cotillard). Film je pravljen prema istinitim događajima i ovi razgovori, koji se mogu učiniti sterotipnim, odlično prikazuju Dillingerovu ličnost. Deppova gluma dodatno čini scene vrijednim ponovnog gledanja.

Ekipa: Uloge: Johnny Depp, Christian Bale, Marion Cotillard, Billy Crudup, Stephen Dorff, Lili Taylor, Channing Tatum, Emilie de Ravin

Režiser: Michael Mann

Scenarij: Ronan Bennett, Ann Biderman, Michael Mann

Producenti: Michael Mann, Kevin Misher

Studio: Universal Pictures

(zurnal.info)

Furiozna scena na otvaranju Trainspottinga u kojoj Mark Renton (Ewan McGregor) mahnito trči ulicom i naracijom prati ostale međukadrove dok u pozadini svira Lust for Life Iggya Popa, postala je kultna čim se film pojavio u kinima. Neprepoznatljivo izgladljeli McGregor sa skoro izbrijanom glavom je teški ovisnik o drogama i lucidni narator ovog filma, za kojeg mnogi upućeni u problem narkomanije kažu da najbolje prikazuje stanje uma i zamršenost života jednog narkomana. Režier Danny Boyle zaljubljenik je u dinamične kadrove u kojima kamerom prati svoje ubrzane junake što je, osim na početku Trainspottinga iskoristio i u svom posljednjem filmu Slum Dog Millionaire u sceni kada dvojica braće trče između vozova dok glasno ide pjesma Paper Planes od M.I.A.-e. U slučaju Trainspottinga odlično su se poklopili Boylovi brzi kadrovi i odličan početak scenarija odnosno romana Irwina Welsha.

Mark Renton: Izaberite život. izaberite posao, karijeru. Izaberite obitelj, izaberite jebeni veliki TV. Izaberite stroj za pranje rublja, aute, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberite dobro zdravlje, nizak holesterol i zdravstveno osiguranje. Fiksne kamate na otplatu hipoteke. Izaberite prvu kuću. Izaberite prijatelje. Izaberite odjeću i prtljagu u istom tonu.

Izaberite odjela na otplatu u tri rate. Alat za kućne popravke i nedjeljom ujutro se pitajte ko ste.

Izaberite da sjedite na kauču i da gledate glupe kvizove dok trpate jebenu lošu hranu u usta.

Izaberite trulež na kraju svega, dok pišate po posljednji puta u jadnom domu i samo ste neugodnost za sebična derišta koja ste odgojili da vas zamijene.

Izaberite svoju budućnost. Izaberite život.

Ali zašto bih ja učinio takvo nešto?

Ja sam izabrao da ne izaberem život. Izabrao sam nešto drugo. A razlozi? Nema ih.

Kome trebaju razlozi kada imaš heroin?

Hollywood je u recesiji. Zvanično. I prvi put u svojoj historiji. Ove godine je najavljeno snimanje tek pet filmova u ovom losangeleskom filmskom predgrađu dok je prošle godine snimljeno njih 21, znatno manje nego ranijih godina.

Finansijska kriza natjerala je producente da potraže jeftinije lokacije za snimanje filmova. Holivudske filmadžije se pribojavaju da će, ako kriza potraje, od glavnog filmskog grada na svijetu ostati još samo prepoznatljivi natpis na brdu.

RAST JAČI OD KRIZE

Veliki producenti ne mogu sakriti svoje iznenađenje utjecajem krize na snimanje filmova u Hollywoodu. Kino dvorane su bile pune i u vrijeme “Velike depresije”, kada je skoro svaki četvrti Amerkanac izgubio svoj posao. U ranijim krizama, poput one nakon 11. septembra, Amerikanci su štedjeli na svemu osim tehnici za gledanje filmova, većim TV ekranima, boljim zvučnicima i DVD playerima sa što više mogućnosti... Hollywood se odupirao krizi. Sve do sada.

- Dok su Hollywoodski filmovi tradicionalno odolijevali ekonomskim padovima, ovaj put bi moglo biti drugačije - izjavio je za Los Angeles Times Bobby Tulsiani, analitičar agencije za istraživanje Forrester Research.

Ova agencija tvrdi da se navike potrošača mijenjaju. Ranije generacije su zabavu, pa između ostalog i filmove, stavljale na zadnje mjesto na spisku rezanja troškova. Nova, internet generacija, spremna je prvo odreći se izlaska u kino ili kupovine originalnog DVD-a.

Internet je prepun filmova koji se mogu gledati besplatno, a cijena kupovine originalnog filma na internetu je znatno niža od cijene DVD-a.

Jedini period kada su kina bilježila manje gledalaca desio se upravo tokom Velike depresije. Trebalo je skoro deset godina da se zarade kino dvorana vrate na nivo prije početka krize.

Prošlogodišnja posjeta američkim kinima pala za je četiri posto u odnosu na 2007. godinu. Najveći pad prodaje karata zabilježili su veliki holivudski studiji poput 20th Century Fox, Paramount Pictures i Walt Disney Studios.

Prodaja diskova pala je za devet posto, a najveći pad od 22 posto zabilježila su nova izdanja, što je veliko iznenađenje.

Redovni godišnji rast u Hollywoodu će i ove godine uprkos krizi biti toliko velik da napravi rekord. Očekuje se ljetna zarada od 4,6 milijardi dolara što bi moglo postaviti novi godišnji rekord na deset i po milijardi američkih dolara, prema najavama internet stranice Hollywood.com.

NOVI HOLLYWOOD U SRED PUSTINJE

Trend takozvane odbjegle produkcije, koji se pojavio mnogo prije recesije, itekako je uticao na hollywoodsku filmsku industriju. Zbog velikih troškova snimanja u Los Angelesu, producenti su počeli da traže nove, jeftinije lokacije. Isprva je to bila Kanada, a danas je to sve češće Novi Meksiko. Ova američka savezna država nudi bolje uslove i jeftinije snimanje od Kalifornije. Oni nude beskamatne pozajmnice producentima, te 25 posto povrata poreza od svih potrošenih novaca u ovoj državi.

Guverner Kalifornije, poznati glumac Arnold Schwarzenegger nedavno je objavio mjere kojim se nada zadržati filmadžije. Ironično je to da je on posljednji nastavak Terminatora snimao van svoje države, upravo u Novom Meksiku.

Akcioni film Brz i bijesan (Fast and furious) jedan je od rijetkih koji se snima na ulicama najvećeg grada savezne države Kalifornije. Paul Audley, predsjednik organizacije Film LA, zadužene za izdavanje dozvola za snimanje, izjavio je za BBC da filmska industrija nije više zavisna od Hollywooda.

- To se nekada zvalo "odbjegla produkcija", a sada je to bježanje poprimilo ozbiljne razmjere. Stari mit, da je filmska industrija vezana isključivo za Hollywood, je mrtav - kaže Audley i objašnjava da smanjenje broja snimanja u Hollywoodu utiče na cijelu državu: To je dramatičan pad, a sličan trend postoji i u televizijskoj produkciji. Sve to pogubno utiče, ne samo na grad Los Angeles, već na cijelu državu Kaliforniju.

Losanđeleska autorska industrija, što uključuje TV i audio produkciju, zapošljava više od 200.000 ljudi i donosi do 30 milijardi dolara godišnje ovom gradu. Zbog toga se i najmanji udar itekako osjeti. Prošlogodišnji stodnevni štrajk pisaca scenarija koštao je, prema najboljim procjenama oko 400 miliona dolara, a jedna studija je izračunala gubitak od čak dvije i po milijarde dolara i 37.000 izgubljenih poslova, vezanih za ovu industriju.

Redovni godišnji skup 70 direktora NBC Unversala odgođen je prošle godine, a korporacija Viacom, u čijem su vlasništvu MTV mreža i Paramount Pictures, otpustila je 850 radnika. Crveni tepisi na holivudskim premijerama sve su manje glamurozni, troši se manje na promociju filma, a štedi se čak i na šminkama i frizurama.

Warner Bros. su se odlučili za prekidanje dugogodišnje tradicije slanja praznične ćurke glumcima, direktorima i agentima pa su posljednjeg Božića oni dobili tek besplatnu elektronsku čestitku.

Velike produkcijske kuće danas su više nego ikada oprezne prilikom sklapanja ugovora sa glumačkim zvijezdama. Jim Carrey pristao je odgoditi svoju suvlasničku dobit u filmu Warner Brosa Yes Man.

John Fithian, predsjednik Državne udruge vlasnika teatara, ima sasvim drugačije mišljenje o odnosu Hollywooda i recesije:

-Ako imate dobre filmove, ljudi će željeti dolaziti čak i tokom ekonomski teških vremena - smatra Fithian, prenosi LA Times, i navodi primjer 2005. godine kada je ekonomija cvjetala: Imali smo najgoru godinu u deceniji jer su filmovi bili jako loši.

Zašto gledati: Jedinstven način pravljenja filmova i nasmijavanja ljudi Sache Barona Cohena još uvijek funkcioniše!

O čemu se radi: Cohen nastavlja praviti dugometražne filmove bazirane na likovima iz svoje emisije Ali G Show. Nakon Borata, Cohen je razradio lik Brune, ekscentričnog televizijskog voditelja homoseksualca. Ako se ranije imalo suzdržava, Cohen u liku Brune nema nikakvih ograničenja. Na svom putu od otpuštenog austrijskog voditelja do holivudske zvijezde sa namjerom da postane najpoznatiji čovjek nakon Hitlera, on ide i preko granice dozvoljenog. Njegova namjera skrivena iza naizgled naivnih i isforsiranih šala jeste da isprovocira, ogoli predrasude svih vrsta i pokaže ljudsku pohlepu. Sve ovo, naravno, nakon glavnog cilja producenata da film zabavi ljude i zaradi novac.

Obrati pažnju: Na inteligentno napisani scenarij i odličnu produkciju koja dočarava na šta su sve ljudi spremni uraditi da se domognu slave ili novca, apsurdnost sukoba i mržnje te originalne načine da se ismiju predrasude.

Premotati: Film je podijeljen u niz sekvenci od kojih se svaka može gledati odvojeno. Napravljen je tako da se dio filma može premotati i nastaviti gledati bez poteškoća praćenja radnje. U nekoliko navrata se Cohenovi načini da šokira i zabavi čine pretjeranim pa se premotavanje tih dijelova nameće samo i po vlastitoj granici ukusa.

Ponoviti: Kadrove Bruninog razgovora sa svećenikom specijaliziranim za preobraćanja homoseksualaca u heteroseksualce te dio nakon preobraćaja u areni za hrvanje. Brunina transofrmacija iz lika jedne seksualne orijentacije u sasvim suprotnu pred očima razjarenih, poluzrelih kečerskih fanatika vrijedna je pažnje. Zadovoljstvo gledanja lica na kojima je nevjerica i razočarenje i sposobnost Cohena da šokira njih i gledaoce je neprocjenjiva.

Ekipa: Uloge: Sacha Baron Cohen, Alice Evans, Trishelle Cannatella, Sandra Seeling, Candice Cunningham, Ben Youcef, Todd Christian Hunter

Režiser: Larry Charles

Scenarij: Sacha Baron Cohen, Anthony Hines, Dan Mazer

Producenti: Sacha Baron Cohen, Monica Levinson, Dan Mazer, Jay Roach

Studio: Universal Studios

 (zurnal.info)

Good Night and Good Luck, George Clooney

Crno-bijeli film Georga Clooneya, Good Night and Good Luck, o jednom od najboljih američkih TV novinara Edwardu R. Murrowu, otvara govor na godišnjem okupljanju uposlenika mreže CBS iz oktobra 1958. godine. U svega desetak rečenica Murrow na sebi svojstven način razgolićuje stvarnu ulogu medija u velikim koorporacijama, nepromijenjenu pola stoljeća poslije.

Zanimljivo je promatrati promjene izraza lica gostiju koji su od Murrowa očekivali riječi pohvale dok on uneređuje vlastito gnijezdo.

Ovog izvrsnog novinara pamtimo po privilegiji da u ruci ima cigaretu dok vodi svoju emisiju i frazama This is London calling, kojom je počinjao svoju radio emisiju i Good night and good luck, kojom je završavao svoje TV emisije.

Gluma Davida Strathairna i režija Georga Clooneya svojevrsno je odavanje počasti ovom američkom velikanu a scena govora sa početka filma vrijedna da joj se redovno vraćamo.

Edward R. Murrow: Ovo nikome neće donijeti ništa dobrog. Na kraju ovog izlaganja nekoliko ljudi bi moglo optužiti ovog reportera da se posrao u vlastito udobno gnijezdo a vaša organizacija bi mogla biti optužena za gostoprimstvo heretičkim i čak opasnim idejama.

Ali razrađena struktura mreža, oglašavačkih agencija i sponzora neće biti poljuljana ili promijenjena. Moja je želja, ako ne moja dužnost, da pokušam govoriti vama šegrtima sa određenim poštovanjem o tome šta se dešava radiju i televiziji.

A ako ono što kažem zahtijeva odgovornost, ja sam sam odgovoran za izgovorene riječi.

Naša će historija biti ono što od nje napravimo. A ako neki historičar godinama poslije pogleda sedmični pregled programa sve tri mreže, tamo će pronaći snimke crno-bijele, i u boji, dokaze dekadense, bježanja i izolacije od stvarnosti svijeta u kojem živimo.

Mi smo trenutno bogati, debeli, udobno nam je i spokojni smo. Imamo ugrađenu alergiju prema neprijatnim ili uznemirujućim informacijama. Naši masovni mediji odražavaju ovo stanje.

Ali ukoliko ne ustanemo sa naših debelih višaka i spoznamo da se televizija uglavnom koristi za odvraćanje pažnje, obmane, uveseljavanje, i otuđenje, onda televizija i oni koji je finansiraju, oni koji je gledaju i oni koji rade na njoj mogu vidjeti potpuno drugačiju sliku prekasno.

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, fotograf Almin Zrno, u organizaciji UNHCR-a BiH pripremio je u Umjetničkoj galeriji BiH izložbu fotografija Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

Izložbu čini 20 fotografija koje prati istoimena brošura s pričama o povratnicima, izbjeglicama i onima koji su još raseljeni, ljudima kojima je još uvijek neophodna pomoć i koji ne smiju biti zaboravljeni.

Zrno je do sada imao šest samostalnih i veliki broj zajedničkih izložbi. Dobitnik je tri nagrade ULUPUBiH-a, i to za 2001. ,2005. i 2007. godinu iz oblasti foto-dizajna, kao i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju.

Žurnal u svojoj Galeriji objavljuje izbor fotografija są izložbe: Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

{slimbox images/galerija1/1.jpg,images/galerija1/1_1.jpg,Unhcr 1;images/galerija1/2.jpg,images/galerija1/2_2.jpg,Unhcr 2;images/galerija1/3.jpg,images/galerija1/3_3.jpg,Unhcr 3;images/galerija1/4.jpg,images/galerija1/4_4.jpg,Unhcr 4;images/galerija1/5.jpg,images/galerija1/5_5.jpg,Unhcr 5}

Zašto gledati: Odlična gluma Joaquina Phoenixa i režija Jamesa Greya (Little Odessa, The Yards) bez ambicije da napravi blockuster dali su spori ali ipak nepredvidljivi film za čisti filmadžijski užitak. Sam način na koji je Gray završio film dovoljan je povod da se pogleda ova dvosatna drama.

O čemu se radi: Leonard Kraditor (Joaquin Phoenix) se vraća živjeti sa roditeljima nakon propalih zaruka i nekoliko pokušaja samoubistva. Bez namjere i u isto vrijeme upoznaje Sandru (Vinessa Shaw), prijatnu kćerku porodični prijatelja i Michelle (Gwyneth Paltrow), ekscentričnu komšinicu upetljanu u komplikovanu vezu sa oženjenim ljubavnikom. Depresivni antijunak, kako su kritičari jednoglasno nazvali odličnu Joaquinovu ulogu, prolazi faze od zaljubljenosti do istinske ljubavi kao da mu je to prvi put. Bježeći od monotone svakodnevnice Leonard se upušta u dvije sasvim različite veze koje će ga naizgled konačno smiriti i opustiti.

Obrati pažnju: Na sitnice poput promjene motiva Leonardovih fotografija, promjene njegovog raspoloženja od depresije do euforije u koje je Gray diskretno ugradio srž filma.

Premotati: Dijelove filma u kojima je Leonard sa svojom porodicom ali samo za one u žurbi. Film je, ipak, najbolje gledati od početka do kraja zbog posebnog utiska kojeg ostavlja, posebno njegov kraj.

Ponoviti: Posljednju "balkonsku" scenu Leonarda i Michelle, svojevrsni vrhunac ove polagane drame, zbog neočekivanog dijaloga i odlično ali pomalo stidno snimljene poluerotske scene.

Ekipa: Uloge: Joaquin Phoenix, Gwyneth Paltrow, Vinessa Shaw, Moni Moshonov, Isabella Rossellini, John Ortiz, Julie Budd, Elias Koteas

Režiser: James Gray

Scenarij: James Gray,

Producenti: James Gray, Anthony Katagas, Donna Gigliotti

Studio: Magnolia Pictures

(zurnal.info)

Kultni film režisera i scenariste Michaela Manna (1995.) i po mišljenju većine filmskih kritičara najbolji detektivski film ikada snimljen. Policijski detektiv Vincent Hanna opsjednut svojim poslom pokušava spriječiti veliku pljačku ekipe koju predvodi savršeno hladni i precizni pljačkaš Neil McCauley. U jednoj od najpoznatijih filmskih scena Al Pacino (Vincent Hanna) i Robert de Niro ( Neil McCauley) razgovaraju u neobičnoj situaciji mačke i miša prije velike pljačke banke. Ovo je ujedno bio i njihov jedini zajednički kadar sve do nedavno snimljenog filma Pravedno ubistvo (Righteous Kill).

HANNA: Sedam godina u Folsumu. U samici tri. McNeil prije toga.

NEIL: Da.

HANNA: McNeil je gadan kako kažu?

NEIL: Želite postati penolog?

HANNA: A vi želite natrag? Hvatam i ljude koji namjerno zajebu, samo da se vrate. I vi to želite?

NEIL: Onda ste radili s usranim bandama.

HANNA: Radio sam sa svakakvima.

NEIL: Možete li me zamisliti kako pljačkam trgovinu s tetovažom "rođen da gubim" na prsima?

HANNA: Ne mogu.

NEIL: Točno. Ja se nikad neću vratiti.

HANNA: Onda ne pljačkajte.

NEIL: Radim ono u čemu sam najbolji: pljačkam. Vi radite ono u čemu ste najbolji: sprječavate ovakve.

HANNA: Nikad niste htjeli obični život?

NEIL: Što je to, dovraga? Roštilj i utakmice? Taj obični život je vaš život?

HANNA: Moj? Ne... Moj život je zona katastrofe. Imam skroz sjebanu pokćerku, jer joj je otac seronja. Imam ženu. Mimoilazimo se na nizbrdici braka. Mog trećeg. Jer sve svoje vrijeme jurim okolo momke poput vas. To je moj život.

NEIL: Momak mi jednom reče: Ne veži se ni uz što što ne možeš napustiti za 30 sekundi... postane li vruće. Ako ste mi za petama i pratite me u stopu, kako očekujete održati brak?

HANNA: Zanimljiva primjedba. A vi ste redovnik?

NEIL: Imam ja žensku.

HANNA: I šta joj kažete?

NEIL: Da sam trgovac.

HANNA: I ako vidite mene iza ugla, napustit ćete tu ženu? Bez pozdrava?

NEIL: Takva je disciplina.

HANNA: Jako neobvezno.

NEIL: Tako je kako je. Ili bolje da se obojica latimo drugog posla.

HANNA: Ja ne znam raditi ništa drugo.

NEIL: Ne znam ni ja.

HANNA: A baš i ne želim.

NEIL: Ni ja.

HANNA: Znate, ponavlja mi se taj san... Sjedim za velikim banketnim stolom. Sve žrtve svih ubistava na kojima sam radio zure u mene... s crnim očnim dupljama, jer im strašno krvari iz rana na glavi. I eto ih, krupni naduti ljudi, jer našao sam ih pošto su dva tjedna bili pod krevetom. Susjedi prijavili smrad. I eto ih... svi samo sjede.

NEIL: Šta kažu?

HANNA: Ništa.

NEIL: Nema razgovora?

HANNA: Nemaju što reći. Samo se gledamo. Oni gledaju mene. I to je sve, to je san.

NEIL: Ja sanjam da se utapam. Moram se probuditi i početi disati, ili ću umrijeti u snu.

HANNA: Znate li što to znači?

NEIL: Da. Imam puno vremena. Dovoljno vremena...

HANNA: Da radite što želite?

NEIL: Točno.

HANNA: I radite li to sada?

NEIL: Ne, ne još.

HANNA: Znaš, sjedimo ovdje... Ti i ja, kao dvojica običnih momaka. Vi radite što radite, ja radim što moram. I pošto smo se sreli licem u lice... Budem li na poprištu i moram vas smaknuti, neće mi biti drago. No znajte jedno... Trebam li birati između vas... i nekog bijednika čiju ćete ženu učinili udovicom, brate, ode ti.

NEIL: Postoji i druga strana tog novčića. Šta ako me stvarno stjerate u škripac... i ja moram smaknuti vas? Jer, bez obzira na sve, nećete mi stati na put. Sreli smo se licem u lice, da. Ali neću oklijevati, ni sekunde.

HANNA: Možda će tako i biti. Ili... tko zna?

NEIL: Možda se više nikad nećemo vidjeti.

Obojica se blago smiju i gledaju jedan drugom ravno u oči.

(zurnal.info)

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/kuca_imama_selvedin.pdf|580|700}

Sarajevska izdavačka kuća Buybook objavljuje novi roman Kadera Abdolaha Kuća imama koji je u Nizozemskoj prodat u više od 300.000 primjeraka.

U ovom romanu, Abdolah čitatelja vodi kroz priču kao gosta jedne istaknute i moćne teheranske porodice. Usponi i padovi ove porodice u njihovoj raskošnoj kući koja je povezana sa džamijom podudaraju se sa modernom historijom Irana. Kuća imama je višeslojni roman o bogatstvu iranske kulture, suštini islama i nesalomljivosti ljudskosti.

- Ovu sam knjigu napisao za Evropu. To je knjiga o umjetnosti, o religiji, o seksu, o filmu, o važnosti radija i televizije. Smaknuo sam zavjesu i pokazao islam kao način življenja i omogućio da se on bolje shvati. U Kuću imama utkao sam i ajete iz Kurana. Duh Kurana kao knjige jako mi je važan. Ne Kurana kao vjerskih smjernica. Namjera mi je bila da skinem veo sa blagog islama kakav živi u porodičnim kućama, a ne radikalnog islama – opisuje autor svoje djelo.

Kader Abdolah (rođen 1954., u Iranu) je pseudonim pod kojim piše Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni, Iranac koji živi u egzilu u Nizozemskoj. Od svoje dvanaeste godine kriomice je gutao knjige iz zapadnjačke književnosti u kojima je mogao nazrijeti kakve slobode uživaju ljudi u drugim zemljama. U tajnosti je slušao zapadne radio stanice i zabranjene stanice otpora. Kao student fizike u Teheranu, postao je član ljevičarske političke partije koja je djelovala u tajnosti i koja se pobunila prvo protiv šaha a potom i protiv ajatolaha. Pisao je za jedne zabranjene novine i objavio dvije zbirke pripovjedaka pod pseudonimom koje se zapravo sastoji od imena njegova dva prijatelja iz otpora koji su ubijeni – Kadera i Abdolaha. U Nizozemsku se doselio 1988. godine, nakon što je napustio Iran.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, Žurnal objavljuje prvih 30 strana ovog izvrsnog romana.

Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike, kada je riječ o Damiru Avdiću, jeste njegov najnoviji roman ENTER DŽEHENEM . To je muzički roman, u smislu forme, ali i po tome što je njegov glavni junak i narator DJ Tecnotakimachine, čovjek koji je bio mlad za rat (mislim na godište), ali dovoljno star da živi u još gorem postratnom vremenu ni rata ni mira. Po obilju citata iz onog što Dražen Vrdoljak naziva popularnom glazbom (blues, jazz, rock...) ova knjiga se u svakom smislu može nazvati muzičkim pregledom kroz koji možemo vidjeti jednu ulicu i jedan grad u BiH, gdje su odrastale cijele generacije ljudi premladih za rat. Radi se, naravno, o izgubljenim generacijama, koje nisu upamtile život u prošloj državi, te tako nisu ni imale moguću utjehu poput onih koji se dobro sjećaju naivne i crno-bijele slike svijeta, u kojoj smo stanovali sve tamo negdje do druge polovine osamdesetih. Radi se o generacijama koje odrastaju na drugačijoj vrsti muzike (techno, rave, turbo-folk...), a to znači da imaju potpuno novi i drukčiji filing za stvarnost i život.

Glavni junak, DJ, je mladić koji se sjeća rata u kojem mu je poginuo brat, i pokušava živjeti u svijetu iz kojeg je definitivno iscurila čarolija. Muzika je njegovo najstvarnije utočište, pored grada kojeg opisuje živim i depresivnim bojama, što je realizam našeg vremena. Avdićev roman je također i knjiga o ratu, iako se rat spominje samo u blic-traktatima, jer je sjećanje glavnog lika na bratovu smrt džinovski oblak koji zaklanja sve stvari i ljude u ovom tekstu. U romanu se pojavljuje i drugi (živi) brat DJ-a, Genaš, koji je sušta suprotnost od, pomalo, isusovske projekcije mrtvog brata, kao i Izeta, kojom počinje i završava knjiga. Genaš je poseban lik i DJ ga također idealizira, ali ta idealizacija ima svoju mračnu stranu, jer je Genaš lik sa one strane zakona, čovjek koji rijetko priča, i živi u sferi u kojoj je on definisao zakone i načine ponašanja. Genaš je čudak, razbijač, i samouki mudrac, on je guru koji DJ-u daje uputstva za život. Glavni ženski lik ove knjige je Izeta, i nakon intro naracije o braći započinje evokacija i zazivanje njenog lika – scene u kojoj ona krvari u podrumu na automobilskim gumama.

Forma ovog romana može stati i u sintagmu: poetski roman. Avdićev roman jeste poetski roman protkan referencama iz istorije, književnosti, filma, muzike, te roto i strip romanâ, kako već (i moderni i post) roman i može u sebe da usisa čitav jedan unikatni i privatni svemir, onaj iz piščevog uma. Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike jeste to što čitajući ovu knjigu nailazite na odlomke ili čitave pjesme sa zadnjeg albuma Damira Avdića Mrtvi Su Mrtvi. Tako da je teško otkriti i najpreciznijem čitaču gdje prestaje proza a počinje poezije i muzika, što je i nemoguća misija – jer se radi o jedinstvu materije i energije. Nisam još pročitao knjigu koja je pisana takvom upotrebom jezika i stila, odnosno njihovim zakrivljenjima da bi se dobio zaista originalan bosanski govor ulice.

Teško mi se oteti dojmu kako je ova knjiga, pored toga što je dokument i svjedočanstvo sadašnjeg vremena, svojevrsna ugodna razglednica iz daleke prošlosti, sjećanje na iščezlo vrijeme i njegove atribute. Najpreciznija definicija Avdićeve knjige (za mene) bi bila: ovo je ljubavni roman iskonski poštene i naivne vjere u svemoćnost ljubavi i ljudske dobrote.

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

U pjesmi Zašto klasici Zbignjev Herbert o Tukididu navodi: zato što je Tukidid zakasnio da pritekne u pomoć/ platio je za to rodnom gradu/ doživotnim izgnanstvom/ izgnanici svih vremena znaju kakva je to cena.

Pravu vrijednost i autentičnost ovih stihova saznao sam tek nakon rata nekih desetak godina pošto sam prestao biti izbjeglica (iako je taj prestanak varljiva kategorija). Knjiga Gorana Vojnovića Čefuri napolje! ne govori o problemu izbjeglica u Sloveniji, odakle autor dolazi, nego nam priča o tome kakav je osjećaj biti izbjeglica još dok si u fetalnom položaju. Kada na svijet dolaziš kao neprilagođen i neslavno obilježen svojim južnjačkim, balkanskim ili čefurskim porijeklom. Čefuri su ljudi koji žive u ljubljanskom radničkom naselju Fužine. Tamo se sjatio svijet iz svih republika bivše Jugoslavije da bi načinio kompleksan, urnebesan i dirljiv identitetski amalgam, možda i potpuno jedinstven na prostorima bivše zajedničke države, čijim krahom i nestankom ćemo, svi mi koji je pamtimo, biti obilježeni do groba.

Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj kao da sam sjeo u vremeplov i vratio se dvadeset godina unazad. Tu prvenstveno mislim na neke davno zaboravljene fraze iz govora ulice kojim je ovaj roman ispripovjedan u prvom licu, u jednom dahu i u visokom jezičko-stilskom ritmu. Ako bih ovaj roman gledao kao muzički pravac neminovno bih izabrao bluz, urbani bluz doba tranzicije i promjena u slovenskom društvu gdje, kao možda nigdje na svijetu, postoji i kategorija građana koji se nazivaju izbrisani. To su svi oni čefurski radnici i ratne izbjeglice koji nisu dobili slovenačko državljanstvo pa su nazvani izbrisanim: Ko vam svima jebe mater! Svi vi što nas gledate ko da smo pobjegli iz zoološkog vrta i kolutate očima i mislite zašto ih nismo sve izbrisali, a ne samo osamnaest hiljada.

Jezik kojim likovi govore u knjizi je kompleksan, endemski govor ulice, konzerviran unutar useljeničke zajednice u kvartu njihovog odrastanja. Taj bluz je prisutan i u jeziku kojim riječi krstare kao ukleti jedrenjaci prošlog vremena, i postoji samo priča koja svemu može dati smisao i jednu vrstu izlječenja traume nastale raspadom socijalističke Jugoslavije.

Potraga za nepostojećim i nemogućim čvrstim identitetom je bazirana na nekolicini stvari iz urbanog života mladih čefura, to su: fudbal, muzika, sport, alkohol, droga, žene... Glavni junak Marko svoj roman započinje tako što nam govori kako je nemoguće da izabere tim za koji bi navijao, samim tim i grad iz kojeg tim dolazi, kako bi se identifikovao sa određenom društvenom grupom ili narodom, jer živi kao manjinac u nacionalnoj državi Slovenaca. Kako ne može naći svoj tim ni navijačku grupu, zbog raznoraznih razloga, tako ovaj roman počinje biti intimna potraga za korijenima, bez obzira koliko to otrcano zvučalo.

Čini mi se da se po prvi put u postjugoslavenskoj prozi (tu spada i roman ENTER DŽEHENEM Damira Avdića Grahe) turbo-folk fenomen predstavlja kao temeljni momenat urbanog identiteta, nešto kao agresivni rap čija osnovna svrha jeste razlikovanje od drugih, u ovom slučaju od većinskih Slovenaca.

Oni koji vole političku korektnost neće u Vojnovićevoj knjizi naći crkvu za molitvu. Ovaj roman upravo se i bavi razbijanjem predrasuda tzv. građanskog društva i njegovog morala iz uljuđene Evrope, tako što će političku korektnost i relativizaciju svega i svačega ismijati hardcore ironijom i autoironijom, bez kojih je, danas, knjiga o ovako ozbiljnoj i krupnoj temi skoro nezamisliva.

Pisan manirom i svježinom prave autobiografije, ovaj roman, slično kao i roman ENTER DŽEHENEM ima u sebi tu vrstu shvatanja svijeta koji je doslovce baziran na crno-bijeloj fotografiji istog tog svijeta. Konačni produkt je vrijedna literatura koja će imati svoje čitaoce, tačnije, one što će uživati u ovom romanu. Nije naodmet napomenuti da je Vojnovićev roman pisan tako da u sebi sadrži potencijalni scenario za igrani film, ali mu to ne umanjuje literarnu vrijednost, kako je čest slučaj danas kada pisac u startu razmišlja o filmskom uspjehu i masnoj zaradi. Na neki, meni neobjašnjiv način, ova knjiga me podsjeća na kultni roman Dragoslava Mihajlovića Kad su cvetale tikve. Ima u Čefurima tog uličnog heroizma i poezije grubosti nježnoga srca, ali sa dodatnom scenom rata, koji je tu, nevidljiv, ali sveprisutan. Tri zadnja poglavlja ove knjige su male slike na kojima je nacrtana današnja Bosna, onako kako je glavni junak vidi iz prve ruke, odnosno iz voza i uz pomoć vlastitog sjećanja. Iako se tom pogledu mogu pripisati izvjesne simplifikacije, ipak karakteristične za ovakvu vrstu brze proze, pripovjedač zna kako ne postoji topos zavičaja koji ne može biti uništen i nepovratno izgubljen: Biti čefur u Sloveniji, to sam bar navikao, a biti Janez u Bosni, to je čitava nova zajebancija. Mračna bosanska stvarnost je najbolje sadržana u rečenici: Jad i bijeda su u Bosni jedine multietničke stvari.

Sva ova gorčina biva poklopljena poetskim krajem gdje Dobro, kako su nas učili naivni filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, mora nadjačati, pa makar se taj literarni Aramgedon odvijao samo u mislima glavnog junaka ove knjige. Iako to nikako ne izgleda na prvi pogled, čitajući ovu knjigu, nježnost je riječ koja lebdi ovim tekstom kao iskren bluz.

Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti i raznih -izama da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava.

 Mogao bih se sa velikom sigurnošću opkladiti (u cijelu kolekciju Alan Forda) da ne postoji niko, ko je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka odrastao na području bivše Jugoslavije, ko nije makar jednom pročitao (ili bar držao u ruci) neku epizodu Alana Forda. Stripovi su tih godina bili nezaobilazno štivo djece, omladine i ponekih, kako su ih tada smatrali, infantilnih i neozbiljnih odraslih.

Nije tada bilo raznih razbibriga poput interneta, video-igara, kućnih kina i inih multimedijalnih džidža-midža, ali postojala je bogata strip produkcija. Strip izdavaštvo je proživljavalo svoje zlatno doba: bilo je tu svega – od westerna, preko SF-a i noir-a, do detektivskih i humorističnih stripova. Ali posebno mjesto, svakako, zauzima strip serijal Alan Ford.

Početak zanimanja za Alana Forda predstavljalo je svojevrsnu inicijaciju u svijet odraslih, prelazak iz kratkih hlačica u pantalone, konačno raskršćavanje sa djetinjstvom i junacima Lunovog Magnus Stripa i Zlatne Serije. Čak su i oni, već pomenuti, mudroseri i dušebrižnici, koji su strip smatrali zabavom za djecu, u slučaju Alana Forda pravili iznimku. I oni su morali priznati da je Alan Ford više od stripa.

Danas, nakon četrdeset godina izlaženja, može se, bez imalo pretjerivanja reći da je Alan Ford ostavio neizbrisiv trag u popularnoj kulturi ovih prostora i prerastao u svojevrstan kult.

Više od parodije

Sve je krenulo prije četrdeset godina, kada se u maju 1969.godine, nakon višemjesečnih priprema autorskog tandema, crtača Magnusa (Roberto Raviola) i scenariste Bunkera (Lucciano Secchi), na italijanskim kioscima pojavio prvi broj Alana Forda. Početak nije bio baš sjajan. Prvi broj novog strip serijala prodat je u Italiji u samo 22.000 primjeraka, a drugi je bio prošao još gore - prodato je jedva 8.000 primjeraka. Srećom, izdavač Editoriale Corno se, bez obzira na loše početne rezultate, odlučio da sačuva serijal što im se dvije godine kasnije pokazalo kao ispravan potez. Naime, u 26.broju, u kojem se po prvi put pojavljuje lik Superhika, smećara alkoholičara koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, dolazi do preokreta – tiraži počinju da premašuju 100. 000 primjeraka.

Strip je prvobitno zamišljen kao parodija na, tada naročito popularni, špijunski žanr – prije svega na Jamesa Bonda. Kako svi znamo, James Bond je inteligentni, šarmantni i rastrošni tajni agent, vječito okružen lijepim ženama i opremljen najsavremenijim oružjem, koji sa nonšalancijom rješava i najsloženije probleme i pobjeđuje genije zla koji prijete svjetskom poretku. Jednom riječju – heroj! Glavni likovi ovog stripa, okupljeni u najtajniju organizaciju kodnog naziva Grupa TNT, su upravo sve suprotno od navedenog – šačica siromaha, koji su potpuni diletanti u pogledu špijunskih poslova, ali koji se uvijek nekako, pored svoje smotanosti i pehova, uspiju izvući iz situacija u koje upadaju. Jednom riječju – antiheroji! No strip je i više od parodije. Magnus i Bunker uspjeli su, koristeći se specifičnim, njima svojstvenim, crnim humorom i satirom, upakovati jednu oštru kritiku tadašnjeg društva. Treba imati u vidu društveni kontekst u kojem je stip nastajao – šezdesete godine prošlog vijeka bilo je doba liberalizma i opće pobune protiv imperijalnih tendencija Zapada i totalitarizma Istoka. Oni bez pardona kritikuju različite društvene devijacije – klasne i socijalne razlike, nacizam, rasizam, ine ideologije itd. Ali oštrica njihove kritike, najviše je usmjerena prema samom čovjeku. Kako to primjećuje Ivica Ivanišević u svom eseju Narodni heroji, strip serijal Alan Ford se može smatrati svojevrsnim manifestom mizantropije. Bez obzira što ćete u stripovskom univerzumu Alana Forda, uzevši u obzir kako pozitivce tako i negativce, teško pronaći neki karakter koji ne pokazuje poneku, iz široke lepeze, ljudskih mana i nedostataka, čitatelji ih i dalje vole, te se na jedan neobičan način identificiraju s njima. Prepoznajući sebe u likovima iz stripa, ili makar onaj tamni dio naše ličnosti, koji stalno zatomljujemo ili pod društvenim pritiscima nastojimo da kontroliramo ili korigiramo, postajemo svjesni činjenice da je čovjek nesavršeno biće i da se ne trebamo stiditi zbog toga što smo ponekad, poput njih, sebični, naivni, isključivi, pohlepni itd. Ipak smo samo ljudi. Autori nas stalno podsjećaju na to. Tako, naposlijetku sam čin čitanja postaje svojevrsna katarza. Možda bi valjalo razmotriti mogućnost da se Alan Ford koristi u terapijske svrhe, te se izdaje u apotekama na ljekarski recept?

Pored rečenog, serijal je prepoznatljiv i po osebujnom Magnusovom crtačkom stilu, pomoću kojega je uspijevao dati sjajnu vizualnu karakterizaciju likova i situacija, te neobičnom formatu 22 x 14 cm sa dva kadra (slike) na jednoj stranici. Valja pripomenuti da je Magnus nacrtao prvih 75 epizoda serijala (što se i smatra najboljim periodom Alana Forda), a kasnije se na mjestu crtača izmijenila cijela plejada autora, koji su, uglavnom, bezuspješno nastojali kopirati njegov neponovljivi grafički izraz. Crtež je, kao i sama poetika stripa, crno-bijeli. U stripu je naglašena polarizacija: s jedne strane je predstavljeno ekstremno siromaštvo (gdje pripadaju i glavni likovi koji maštaju o komadu kruha i salame), a s druge strane svijet bogatuna i raskoši. Dakako, tu je i sveprisutna tenzija između ova dva svijeta na kojoj najčešće i počivaju najbolji gegovi i replike u stripu. Primjerice, Bob Rock odjeven u Djeda Mraza obraća se bogatoj gospođi: - «Hej ružna vještice, koža ti se već osušila, a leđa izgrbila! Daj nešto za siromahe prije nego što otegneš papke!» - «Kako se samo usuđuješ, smiješni patuljče, i to meni koja sam u najboljim godinama?! Evo za tebe, a ne za siromahe!» (slijedi udarac kišobranom u glavu) – «Zašto..? Jao...Ne znam tko je u ovom gradu veći siromah od mene!». Još jedan važan element stripa je viđenje važnih historijskih događaja i ličnosti, koji se predstavljaju kroz priče Broja 1. Ovdje autori, deridijanski promatrano, potpuno dekonstruiraju historijske fakte, i nude svoje duhovite verzije događaja. Pa tako npr., u njihovoj verziji, Trojanski rat je počeo kada je Paris htio vratiti Helenu Menelaju, a ovaj je nije želio nazad jer je bila raspikuća i dovela ga do prosjačkog štapa. Ili, Leonida je «junački» pao u Termopilskom klancu i zaustavio najezdu Perzijanca tako što je kukavički htio pobjeći, ali se, budući da je bio debeo, zaglavio u klancu. Mnogo je takvih primjera...

Državni ljubimci

Zanimljivo je to da je serijal, osim u rodnoj mu Italiji, najveći uspjeh ostvario u bivšoj Jugoslaviji. Pokušalo se i s probojem na francusko tržište, gdje je poslije 12. broja, zbog nedostatka intreresa, serijal ugašen. Popularnosti stripa na teritoriji bivše Jugoslavije, nesumnjivo je doprinio sjajan prijevod hrvatskog novinara Nenada Brixyija, koji se, u tom smislu, smatra trećim autorom ovoga stripa. To nije bio nimalo lagan posao budući da je strip bio pun igara riječima. Brixy im je doskočio tako što je, često koristeći arhaični hrvatski (npr. «Tko to tako neuviđavno buči?», «Gle, sniježi!», «Brzo Bobe, raščetvorit će nas», i sl.), dao sebi slobodu da koristi i riječi bliske domaćim čitateljima, a da pri tom ne naruši autentičnost originala (npr.natpis na limenki «Malo kola, više smola», ili na Grunfovoj majici «Čim vidiš duha, napij se PIK piva do uha»). I sam Bunker mu je u jednom intervjuu odao priznanje za zasluge koje je imao na popularizaciji Alana Forda u bivšoj Jugoslaviji. Inače, serijal se na ovim prostorima prvi put pojavio 1972.godine u izdanju zagrebačkog Vijesnika, pod čijim okriljem je i izlazio do raspada SFRJ. Posljednjih godina, Alan Ford izlazi na ovim prostorima, kao regularna serija u izdanju Color Press International iz Novog Sada, odnosno kao reprint starih epizoda u izdanju Strip-agenta iz Zagreba i Varm Comicsa iz Skoplja. Također, Strip-agent je pokrenuo i Kolor biblioteku Alan Ford u kojoj objavljuju najbolje epizode u koloru i na A5 formatu. Hvale je vrijedan potez Strip-agenta da svoja reprint izdanja objavljuju sa Brixyievim prijevodom.

I danas, 40 godina poslije, serijal Alan Ford izlazi u Italiji u mjesečnom ritmu. Do sada je izašlo više od 500 brojeva regularne serije. Međutim, današnji je Alan Ford tek blijeda slika onoga stripa kojeg su 1969.godine osmislili Magnus i Bunker. Kako je već pomenuto, Magnus napušta serijal poslije 75.epizode, i od tada počinje lagani pad kvaliteta stripa, kako u crtačkom, tako i u scenarističkom smislu. Serijal je, nažalost, izgubio svoj prepoznatljivi humor, britkost u seciranju društvene zbilje. Današnje stanje u kojem se serijal nalazi najbolje objašnjava sam Bunker slijedećim riječima: "Prošlo je vrijeme satire. Kako političke, tako i socijalne. To više nije u modi. Alan Ford nekako preživljava jer je postao neka vrst institucije”. Ako je mislio na nedostatak materijala za satiru, ne bih se s njim složio. Pa barem ga današnja bosanskohercegovačka zbilja demantira! Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti, raznih -izama, itd., da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava. Čini se da (rani) Alan Ford nikada nije bio aktuelniji kod nas negoli danas.

I da ne zaboravim na kraju. Predlažem autorima budućih rječnika stranih riječi i izraza da u njih nezaobilazno uvrste natuknicu alanfordovski, koja se već odomaćila u jezicima naših naroda i narodnosti i označava nešto groteskno, nadrealno, iskarikirano do krajnjih granica.

(autor je magistar pedagoških nauka, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U slobodno vrijeme, sa kolegama sa FPN svira u r'n'r bandu "Still Crazy".)