Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).
Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.
Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.
Presuda poništena, i nikom ništa.
GOVOR O NEBITNOM
Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".
ŠTA JE KOMUNIKACIJA?
Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.
Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.
A šta jest?
Jest bijeda i jest nevolja;
Jest nepravda i kriminal;
Jest nepotizam i jest primitivizam.
I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.
Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.
Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.
ŠTA NAM TO GOVORI?
To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.
Ali, šta da se radi?
Takvi smo kakvi smo.
Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.
"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.
Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.
Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.
I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.
Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?
I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.
NIKO NIŠTA!
Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.
I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.
Ali neću to da dodam.
Hoću i ja malo da šutim!
NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)
Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.
Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.
Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.
Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.
Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.
Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.
Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne
političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.
Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)
Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.
Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.
To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”
Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”
Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.
Zovu ga 'Građaninom Kaneom' lošeg filma i najvećim novim kultnim fenomenom na svijetu, o kojem eseje pišu čak i ozbiljne novine. Je li 'The Room' uistinu toliko grozan da je, baš kao što je to svojstveno svakom kreativnom ekstremu, dobio svoje fanatične sljedbenike?
Isprazna, besmislena i krajnje stupidna, ali beskonačno eksploatirana i silovana fraza 'najgori film svih vremena' izgubila je svoje značenje – ako ga je ikada i imala – onog trena kada je IMDB pustio raju da sipa svoje infantilne kretenarije po forumu, a WWW otvorio vrata pakla svakom mozgu željnom pražnjenja pa u duhu cyber-demokracije dao priliku kritičarskim blogerima da u vlastitom i svijetu njihovih prijatelja, kao i putnika namjernika koji zalutaju do pokojeg članka, krate predoziranje slobodnim vremenom beskrajnim svađama oko toga čija je pametna glava u pravu.
U takvoj situaciji, već se pomalo izgubila ona općeprihvaćena, iako ne i pretjerano smislenija tradicionalna teza da je 'najgori film ikada' Ed Woodov 'Plan 9 From Outer Space', što su neki mainstream kritičari izbrali za vijeke vjekova (pri čemu istodobno svi zaboravljaju na imena kao što su Jess Franco ili Ulli Lommel, recimo; naravno, najlakše je zastati kod Eda Wooda i praviti se da nitko ništa nije snimio nakon 1959), baš kao što su 'Građanina Kanea' odlučili proglasiti najboljim filmom ikada i zauvijek, bez obzira na to koliko se stotina i tisuća novih filmova u svijetu snimi svake godine i koliko se neviđeno genijalnih novih talenta od 1941. do danas pojavilo na filmu i videu.
Stoga je zanimljivo da je u 21. stoljeću, u dobu kada je svaki drugi film na IMDB-u 'najgori ikada snimljen', a neki 'klasici lošeg' čak dobivaju i svoje dokumentarne posvete (poput nedavnog filmskog spomenika 'Best Worst Movie', posvećenog nezaboravnom hororu 'Trol 2'), novi nositelj titule 'najgoreg filma svih vremena' proglašen je ujedno i ''Građaninom Kaneom' lošeg filma', kao omiljena nova igračka neumoljivog hipsterskog sarkazma.
Taj novi šampion mutne kategorije zove se 'The Room', a 2003. godine ga je Tommy Wiseau zamislio i snimio kao ozbiljnu dramu, iako se rezultat zbog tragičnog nedostatka miligrama talenta u bilo kojoj stanici autorovog tijela na kraju pretvorio u – čistu tragikomediju! 'The Room' je pravi primjer toga što se dogodi kada svatko zamisli da može biti indie redatelj – čista katastrofa, ako govorimo o neskladu ideje i realizacije, naravno, ali sigurno ne i u smislu pozornosti i medijskog učinka. Naime, 'The Room' je prvo šokirao time koliko je loš, a potom počeo veseliti kritiku koja si je mogla dati oduška kao rijetko kada do tada. Tako je IFC.com glas Wiseauova lika usporedio s 'Boratom koji oponaša Christophera Walkena koji glumi mentalnog bolesnika', a The Guardian je 'The Room' stavio uz bok Edu Woodu i 'Trapped In The Closet' R Kellyja.
Već je njegova premijera, kažu svjedoci, nakon prvih deset minuta postala poligonom za nezaustavljivo smijanje publike; nažalost, čak i oni koji su se smijali nisu ga preporučili nikome, jer je u toj prvoj distribucijskoj rundi na velikom platnu zaradio svega 2000 dolara! Na sedam milijuna uloženih!
U pravoj maniri američkog indie filma, Wiseau je sam skupio i spiskao tih sedam milja, bez ikakve pomoći studija; srećom, jer bi vjerojatno završio pod vodom s betonskim blokovima oko nogu da je ovakav proizvod donio na stol studijskih glavešina i njime pokušao opravdati investiciju. Nevjerojatno je da je ovo nedjelo uopće igralo u kinima, pa makar i tjedan dana, no kako mu se iz godine u godinu status transformirao od običnog 'lošeg filma' preko 'fenomena lošeg filma' do 'urnebesnog, najgoreg filma ikada', tako se vraćao u kino dvorane i konačno postao omiljeni 'midnight movie' novih generacija SAD-a i Britanije. Štoviše, reakcije publike i klasični kolektivni izljevi emocija vezanih za ovakve naslove pretvorili su ga u svojevrsnog, iako tragično neočekivanog, nasljednika fenomena 'Rocky Horror Picture Showa', pri čemu publika dolazi na projekcije odjevena poput glavnih likova, recitirajući pojedine lajne dijaloga i fizičkim imitacijama reagirajući na neke od najluđih scena. Štoviše, kada su pitali fanove u čemu je fora, bili su jasni – ni jedna komedija u povijesti nije mamila smijeh publike u ama baš svakoj svojoj sceni, kao što to radi 'The Room'. A to što nije zamišljen kao komedija, samo je bonus...
Nije trebalo dugo ni da film dobije svoje slavne pobornike pa su se tako kultnom sljedbeništvu pridružili svi, od Kevina Smitha preko Kristen Bell i Franka Blacka do Aleca Baldwina, a do danas, sedam godina nakon zadnje klape, 'The Room' je postao ozbiljan konkurent za preuzimanje titule 'Best Worst Film' pa do dobivanja vlastitog dokumentarca. Dovraga, njegovu neobičnu priču i analizu toga koliko se nekvaliteta isplati onda kada je toliko nekvalitetna da metodom punog kruga postane briljantna, baš poput maksimalne izvrsnosti, analizirali su mnogi, od televizijskih postaja ABC i Fox do filmskih analitičara Entertainment Weeklyja i The Timesa.
Tako je 'The Room' od jedva gledljivog, urnebesnog, kretenizma postao jednim od najvećih indie fenomena novog milenija. Teško je objasniti zašto, ako mu ne dopustite da se zavrti ispred vaših očiju i ušiju i kontaminira mozak te zategne trbušne mišiće nekontroliranim smijehom. Priča je to o ljubavnom trokutu mladih Amera, ženi koja vara budućeg supruga s njegovim prijateljem, a sve to snimljeno je poput kazališne predstave u nekoliko prostorija, s ogromnom količinom temeljito neerotičnih scena seksa po kvadratnoj minuti filma, a koje ga približavaju estetici soft-erotike TV filmova kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.
Već prva dijaloška scena izgleda i zvuči kao skeč pa niste sigurni trebate li se smijati ili plakati od muke. Nije da su samo casting, set, gluma, zvuk, sinkronizacija, glazba i režija loši, jednostavno ništa, ali baš ništa ne funkcionira i raspada se duboko u svakoj pori svakoga kadra. 'The Room' je utoliko pomalo drugačiji od klasičnih 'trash horora' i promašenih blockbustera koji su vječni kandidati za ironičnu titulu 'najgorih, a najboljih'.
Na kraju krajeva, snimiti nešto istinski grozno ne može se 'znati' – samo učiniti bez svijesti, istinskim anti-umjetničkim procesom, ma koliko Wiseau danas tvrdio da je riječ o crnoj komediji, unutar koje su humorne debilane namjerne. Neki glumci su to odmah opovrgli, objasnivši da je čovjek jednostavno želio snimiti dramu, ali očito nije znao kako, a jedan neimenovani član ekipe novinama je izjavio: 'On je dobar lik. Ali strašno sere. Želio je snimiti dramu. To je bio poligon za demonstraciju njegovih glumačkih sposobnosti.'
I onda, je li 'The Room' najgori film svih vremena? Nije, ali je dovoljno grozan da ga jednostavno morate pogledati. Odmah!
(preneseno sa tportal.hr)
Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera
...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.
Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!
Sead Hadžijahić, tv reporter
Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.
– Onaj je mogao postati igrač – kaže Ivica – ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!
– A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava – kaže Safet za nekog.
– A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...
– Falio mu... kliker! Kliker mu falio!
Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.
– Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.
– Kliker, braco, kliker... nego šta?!
– Kliker, kliker – tu je tajna.
Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...
– Koju?!
– Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!
– Kliker? – čudili su se jedni.
– Kliker!
– Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!
– Kliker? – pitali su zbunjeni.
– Kliker!? – govorili su kolebljivi.
– Kliker!!! – potvrđivali su iskusni i jaki. – Kliker, braco!!!
Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.
Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.
– Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to! – objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. – Imao si kliker, a oni nisu – i zato si, Safete, bog!
– Ne, ti si, Švabo – bog!
– Ne, bog si ti!
– Ti!!!
– Jok, nego ti! Bog!!!
I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker – bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.
Ima neke istine u tom klikeru.
(zurnal.info)
Intimni radovi su neka vrsta privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može u mračnoj ćeliji ostati sam s umjetničkim djelom
Izložba američkog video-umjetnika Billa Viole Intimni radovi [Intimate works] postavljena je u muzeju suvremene umjetnosti De Pont u Tilburgu, jednom malom, no vrlo dobrom muzeju u Holandiji. Bivša predionica vune iz ovog gradića u kome je nekad cvala tekstilna industrija, pretvorena je osamdesetih godina prošlog stoljeća u muzejski prostor minimalističkog izgleda, koji se sastoji se iz jedne ogromne sale u obliku kvadrata, duž čijeg se jednog ruba proteže 12 malih prostorija u koje se nekad spremala oprana vuna.
U intervjuu za nizozemske novine NRC Handelsblad, Viola kaže da je ideja za ovu izložbu nastala još u to doba, prilikom jedne njegove posjete. Neposredno prije toga, proveo je par godina u Firenci, gdje su ga fascinirale ranorenesansne freske Fra Angelica koje je vidio u kaluđerskim ćelijama San Marca, bivšem dominikanskom manastiru koji je kasnije pretvoren u muzej. Prostorije za pohranjivanje vune u De Pontu asocirale su ga na ćelije iz tog manastira. Dvadeset godina kasnije napravio je, kako sam kaže, neku vrst privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može na trenutak ostati sam s umjetničkim djelom ušavši u ove mračne ćelije, koje je i s prednje strane gdje se nalazi ulaz, zidom zaklonio od danje svjetlosti, a većinu i opskrbio klupicom s koje se mogu pogledati video-instalacije.
Stvarni razlog zašto se tako dugo čekalo na ovu izložbu tehnološke je prirode, kaže Viola. Svi njegovi radovi vezani su za dostignuća na polju komercijalne tehnologije i koji puta je prisiljen godinama čekati na realizaciju nekih svojih ideja. Na ovoj izložbi on tako koristi najnovija tehnička dostignuća, tzv. organic led-screens, koji su tek od prije nekih godinu i po dospjeli na tržište. Radi se o ekranima koji mogu emitirati savršeno crnu boju, što je po njemu revolucionarno dostignuće u povijesti filma i videa, a čiji je popratni efekt velika oštrina slike.
Viola ovu tehničku osobinu led-screensa uspješno koristi u radu Small Saints, koji se može vidjeti na izložbi. Ovdje je 6 takvih ekrana malih dimenzija ( 33cm × 28cm) poredano jedan do drugog na jednoj polici, tako da nas podsjećaju na niz uokvirenih obiteljskih fotografija. Na svakom od ekrana s vremena na vrijeme izranja jedna osoba iz mraka, okrenuta licem prema nama i mokre odjeće priljubljene uz tijelo. Uskoro zatim odnekud počinje štrcati voda sve jače i jače, tako da osoba posustaje, okreće se i nestaje ponovno u mraku iz kog je došla.
Viola smatra da je ovom novom tehnikom u stanju reproducirati efekte slične onima što ih proizvode minijaturna slikarska platna flamanskih Primitivaca.
U svim video- radovima na ovoj izložbi koristi se slow-motion, koji je Viola prvi uveo u video-umjetnost i koji je tipičan za njegove radove. Posebno je zanimljiva upotreba slow-motiona u radu The Greeting, koji je inspiriran Potormovim manirističkim platnom Vizitacija (Posjećivanje) nastalim između 1528-1529. U jednom statičnom kadru, vertikalno projektiranom tako da podsjeća na slikarsko platno, pratimo dvije ženske figure koje mirno razgovaraju. Ženama nakon nekog vremena hitro prilazi mlada i zagonetna treća ženska osoba. Radnja koja u naravi traje 45 sekundi, razvučena je ovdje na čitavih10 minuta, tako da se pretvara u malu kazališnu predstavu u kojoj prisustvujemo svakom micanju kapaka, pa čak i nesvjesnom pokretu lica ili tijela. Rezultat je emotivno nabijen doživljaj za koji se može reči da je po suptilnosti prikaza ravan Potormovom platnu. Violi, koji se bavi univerzalnim temama poput prijateljstva i smrti, ovakav vizualni jezik omogućava, da kroz susret ovih žena koje komuniciraju pogledima, grimasama lica i blagim dodirima, prikaže ono, nešto, opće u ženskoj komunikaciji neovisno o vremenu. Viola je izjavio da je ovaj rad nastao promatrajući njegovu suprugu i način na koji ona kontaktira sa ženskim djelom njegove familije.
Još jedan dobar rad s ove izložbe je The Lovers. U njemu se jedan muškarac i žena, crnac i crnkinja, koji na početku mirno stoje jedan nasuprot drugome i s licima okrenutima prema nama, hvataju ukoštac s vodenom stihijom koja ih želi odnijeti. Prateći ‘napetu’ igru mišića ispod mokre i prozirne bijele odjeće koju nose, prisustvujemo njihovom zbližavanju tokom zajedničke borbe protiv vodene nemani.
Mora se priznati, da je za razgledavanje ove izložbe u cijelosti potrebno dosta vremena i još više koncentracije, i da je zato najbolje negdje na pola puta okrijepiti se kavom i sendvičem, kao što je to uradio jedan čovjek za mojim stolom u muzejskom kafiću, mrzovoljno promrmljavši da ga malo smeta što su baš svi radovi na ovoj izložbi u slow-motionu.
Osim tog povremenog osjećaja da te netko potajno tjera da budeš ‘istrajan i discipliniran’ (a taj mi osjećaj nikad nije bio osobito drag), tu i tamo me je zasmetao i određeni
perfekcionizam koji izbija iz ovih tihih i meditativnih video-instalacija. No sve u svemu, mislim da su to minorni nedostaci i da je Viola manje više uspio u svojoj namjeri da (citiram riječi kojima opisuje svoj projekt): u samoći svoje ćelije načini umjetničko djelo i potom ga iznese u svijet, odnosno u muzej poput ovog kao što je De Pont, kako bi ga podijelio s drugima.
Iako onaj tko pročita tekst na poleđini mini-kataloga s izložbe, u kom se navodi da je na radovima s ove izložbe koji su nastali u periodu od 1995. do 2008. godine, radilo više od sto ljudi iz Violinog studija, može lako zaključiti da je ‘ćelija’ odnsno studio iz kog potječu Violini radovi, morala biti nešto malo veća i prometnija od one Fra Angelica ili Pontorma.
Last but not least, ono što upada u oči na ovoj izložbi kao inovativno, je upotreba vremenske dimenzije u pozadini ovih video radova. Viola barata vremenom na sličan način kao što je njegov renesansni slikarski predak nekada koristio prostor kao okvir za svoje njegove freske. Snažnim i napetim estetičkim doživljajem uspijeva mu prikovati posjetitelja na klupici dok ne odgleda cijeli video, koji često traje i po deset minuta! Što je pravo čudo s obzirom na podatak, da se posjetitelj muzeja prosječno zadrži nekoliko sekundi pred jednim platnom.
(zurnal.info)
Poslušajte radio dramu autora Emira Zametice o umjetnicima koji bijedu koriste za namicanje novca i slave
Radio drama Stubovi Društva govori o eksploatatorskoj prirodi realizma, umjetničkog pravca koji nastoji vjerno prikazati stvarnost, o bh.umjetnicima koji bijedu ovog podneblja koriste za vlastitu slavu i zaradu, o pozorištima u kojima drugačiji izričaji nemaju mjesta.
Autor drame je Emir Zametica, koji je u Omladinskom programu BHR1 angažiran kao autor radio-dramskih eksperimenata pod nazivom Magnovenja. Prema njegovim riječima, teatar u BiH funkcioniše kao i sve drugo u ovoj zemlji, tako da se teško može smatrati mjestom sa kojeg će krenuti ozdravljenje bh. društva. Potrebno je više subverzivnosti, a ona se može postići isključivo postupkom. Otvorena kritika tranzicijskog društva u duhu realizma samo potvrđuje postojeće stanje, a u suštini ne može ništa promijeniti, tvrdi Zametica.
Radio drama Stubovi društva, rađena je u produkciji Dramskog programa BHR 1 a u njoj igraju Emir Fejzić, Ivana Petrović, Sanela Krsmanović, Adnan Goro, Alen Muratović, Slaven Vidak, Samir Čulić i Belma Turčinhodžić.
Poslušajte!
(zurnal.info)
Zamolili smo strastvene čitaoce da nam pomognu pri probijanju kroz hrpe knjiga na Zimskom salonu knjige u Sarajevu
Na ovogodišnjem, petom po redu, Zimskom salonu knjige u Sarajevu, koji se održava u gradskoj galeriji Collegium Artisticum predstavit će se stotinjak izdavača iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kao i na prošlogodišnjem Salonu i na ovom dominiraju štandovi vjerske i naučno-popularne literature, instant-priručnici, a apsolutni hit je Izgubljeni simbol Dan Browna koji prema riječima prodavača ide “ko halva”.
Ipak, strpljivi posjetilac može ispod hrpe papira, uz malo truda i sreće, pronaći pravu poslasticu. Da bismo vam pomogli, pitali smo neke strastvene čitaoce da preporuče neke naslove koje treba potražiti na štandovima.
GORAN SAMARDŽIĆ, književnik
Kader Abdolah – Kuća imama i Putovanje praznih flaša
Melina Kamerić – Cipele za dodjelu Oskara
Faruk Šehić - Sabrana djela
MUSTAFA ZVIZDIĆ, književnik
Selvedin Avdić- Sedam strahova
Mirsad Sijarić- Još jedna pjesma o ljubavi i ratu
SELMA SPAHIĆ, redateljica
Kenzaburo Oe- Jednostavan život
Michel Houellebecq – Elementarne čestice
Doris Lessing – Trava pjeva
ADISA BAŠIĆ, pjesnikinja
Selvedin Avdić- Sedam strahova
Michael Viewegh – Roman za muškarce
Aleksandar Flaker- Autotopografija
EMIR HABUL, novinar
Mirko Kovač- Pisanje ili nostalgija
Simon Sebag Montefiore: Staljin na dvoru crvenog cara
Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda
ŠIMO EŠIĆ, književnik
Šimo Ešić – Kako se crta sunce
Zulmir Zečević – Putovanje započeto od kraja
MILE STOJIĆ, pjesnik
Mirko Kovač- Elita gora od rulje
Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda
(zurnal.info)
Autor tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama
(o romanu Selvedina Avdića Sedam strahova, Algoritam media, Beograd i Algoritam, Zagreb 2009.)
Počeću odmah sa superlativom: roman Sedam strahova Selvedina Avdića je jedan od najboljih bh. romana koje sam pročitao od 09.12.1995. (to je vrijeme od kada počinjem pratiti bh. literaturu) do današnjeg datuma. Otprije poznat kao novinar reporter, pisac kratkih priča, ili nenametljivi muzički kritičar Selvedin Avdić ovim romanom dokazuje ono što je bilo vidljivo već u njegovoj knjizi kratkih priča Podstanari i drugi fantomi a to je da mu duga forma romana najbolje odgovara. A i najveće uspjehe u maratonu postižu ljudi u starosnoj dobi od preko 35 godina, jer su tada sposobni za najveća fizička dostignuća. Roman je dostignuće samo u onom smislu ukoliko su razlozi za njegovo pisanje potpuno iskreni i autentični. U Avdićevom slučaju je to baš tako.
Kineske kutije
O fabuli se možete pobliže informisati na zvaničnoj web stranici zagrebačkog Algoritma. Dovoljno je reći da je roman koncipiran po sistemu kineskih kutija, jer u svakoj kutiji koju čitalac otvori nalazi se nova narativna kutija, i tako sve do kraja koji čitaoca ostavlja u nedoumici šta će se dogoditi glavnom junaku. Ovo je roman o ljudskoj usamljenosti tako kaže sam autor, iako ono što će čitalac prepoznati kao najbitniju odrednicu knjige počesto ne mora biti podudarno autorovoj zamisli, jer je čitanje kao i knjiga – slobodan prostor, gdje postoji samo jedan vladar: čitaočeva svijest u samoći. Onda interpretacija može biti koliko i čitalaca.
Vještina sa kojom je roman ispričan u prvom licu je donekle na tragu klasičnog bosanskog pripovjedanja koje možemo naći u knjigama pisaca tzv. pripovjedačke Bosne i bh. filmu iz 20. vijeka (Ovo malo duše, Kuduz ili Sjećaš li se Dolly Bell), ali je ono inovirano stilom i uvjerljivošću sa kojom je napisana skoro svaka rečenica u romanu. Avdićev roman je lišen viškova i bespotrebnih odlomaka od kojih boluje savremena proza. Njegov svaki pasaž ima svoj smisao i motivaciju za razliku od jerihonskim trubama hvaljenih pisaca čija osnovna književna kvaliteta jeste njihova „genijalna“ stilska dosada i ispraznost. U takvim knjigama teško je odmaknuti od prve dvije rečenice, a ako u tome i uspijem potreban mi je paket Red Bulla kako ne bih istog momenta pao u tako dubok san da bi buđenje ličilo povratku iz mrtvih.
Selvedin Avdić je marljiv čitalac Borgesove literature što se da vidjeti iz njegove knjige. Ali ne radi se tu o pukom kopiranju (tako karakterističnom za „genijalne“ pisce) nego je riječ o jednoj čitalačkoj mudrosti koja fermentira u odličnu književnost, što se može čitati u jednom dahu, ali se može i gustirati danima. Njegova čitalačka i autorska posebnost se nalazi u svjetonazoru prema kojem je zadatak književnosti da opiše totalitet svijeta (slično Borgesu, Schulzu i mnogim drugim), bez obzira koliko je to nemoguća misija. Ta želja za sveobuhvatnošću unutar svijeta literarnog djela je itekako vidljiva u velikom broju citata, odnosno zabilješki na kraju knjige od kojih bih izdvojio stih velikog turskog pjesnika Nazima Hikmeta: Kao tamna voda živi ovaj čovjek. Sam tekst također obiluje citatima, pseudocitatima, mistifikacijama, aluzijama i drugim intertekstualnim pletivom gradeći jednu mrežu kojom će Avdić uspješno uhvatiti trenutke svijeta u raspadanju.
Radnja romana je smještena u neimenovani srednjobosanski rudarski grad za vrijeme posljednjeg rata u BiH. Grad je opisan realno-fantastično s tim da se udio fantastike, horrora može jednostavno nazvati: udjelom ratne stvarnosti. To je pokazatelj koliko ta stvarnost još uvijek čeka one koji će je ispisati, iako je dobar dio ovdašnjeg tzv. neovisnog literarnog establišmenta zamalo polomio noge u euforičnom ushitu kako je književnost o ratu definitivno mrtva, o čemu sam iscrpnije pisao u tekstu Manifest zelenog kalašnjikova. Da se ne ponavljam, tako su trudbenici tog establišmenta, bolje rečeno književnog lobija koji drži većinu žirija u BiH, požurili da zoru prevare. Knjiga Selvedina Avdića je krunski dokaz njihove literarno-intelektualne kratkovidnosti, ili, da budem direktan: gluposti.
U tamnim vodama
U ovom romanu stvarnost je toliko zakrivljena i izvitoperena da se s pravom može govoriti o jednoj vrsti magijskog realizma čiji zadatak nije da bude samo i jedino lijepa
književnost (dužna da lijepo zabavi), jer je ova knjiga također i autobiografskog, dokumentarističkog karaktera, počev od klaustrofobičnog života glavnog lika pa do strave i užasa rata. Strava i užas nikad nisu direktni, niti se događaju baš tu gdje boravi glavni lik (osim epizode sa Pegazima), ali su sveprisutni i kruže nad čitavom radnjom kao usijano olovo u alhemijskoj laboratoriji.
Meni najzanimljiviji momenat romana jeste susret Alekse sa duhom rudnika perkmanom, kao i, sada već, antologijska priča o braći Pegaz koji treba da najave Smak svijeta, jer su kao motivi nastali po ugledu na Jedžudža i Medžudža (Gog i Magog), biblijsko-kur'anske vjesnike Apokalipse.
Isto tako ovaj roman jeste literarni dokument o svemu onom što smo vidjeli, ali je neopaženo prošlo pored nas kao talog ulične prljavštine uhvaćen u spirali vjetra. O nevidljivim ratnim zločinima koje je počinila bosanskohercegovačka vlast, tj. Armija BiH. O čemu smo imali bezbroj medijskih izvještaja, ali je u književnosti ta tema do sada bila podosta tabuizirana. Mada ovaj roman nije pisan zato što se treba pisati o „svojim“ zločinima, to je samo jedan važan tematski fragment unutar knjige.
Selvedin Avdić tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama, ko se ne slaže neka što prije pročita roman Sedam strahova Selvedina Avdića.
(zurnal.info)
Cela domaća štampa 1. i 2. decembra 1969. naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici
“Drug Džemal je prema dimenzijama projekcionog platna izgledao kao putnik u beskrajnoj pustoši snježne bjeline. Njegov glas potpomognut mikrofonima i zvučnicima dolazio je kao sa horizonta nekog plavičastog odsjaja“.
Ovako sarajevsko Oslobođenje od 1. decembra 1969. izveštava o premijeri Bitke na Neretvi održanoj dve večeri ranije na Dan Republike u novoizgrađenoj dvorani Skenderija u Sarajevu, kada se na scenu popeo gradonačelnik Džemal Mumiganić da pozdravi brojne goste: Tita i Jovanku, Sophiju Loren i Omara Sharifa, ceo Centralni komitet i Generalštab JNA, 32 narodna heroja, 300 stranih novinara...
Svi, baš svi jugoslovenski dnevnici tog su dana na naslovnoj strani imali fotke iz filma Veljka Bulajića, koji se sedam godina ranije Kozarom kandidovao za zvaničnog jugoslovenskog Režisera Revolucije. Kada se pregledaju tadašnji Bulajićevi intervjui, iz svih razgovora bi mogle da se izvuku dve karakteristične i dosta puta ponavljanje rečenice. Prva je: „Ovaj film je duboko moj. Snimio sam ga bez ikakvih ograničenja, u potpunoj autorskoj slobodi“, a druga: „Ja već unaprijed znam tko će loše pisati o mome filmu: oni koji me ne vole i oni koji ne znaju što je to film“.
Par sati pre sarajevske premijera, televizija je prenela vest od glavnog producenta filma United Commonwealtha: Bulajiću se obećava podrška za sve buduće filmove, bez obzira na temu i žanr, bez produkcionih ograničenja! On skromno odgovara da Neretva nije bila težak posao jer je pre njega to neko već režirao u stvarnom životu – Tito.
Izveštači iz Skenderije beleže da su gosti u dvoranu kod Miljacke preko crvenog tepiha ulazili kroz špalir od originalnih bosanskih stećaka i delova makete srušenog mosta na Neretvi, da je Yul Brynner izgubio propusnicu, a Borba navodi da su i toaleti u Skenderiji te večeri bili „toliko maštoviti i toliko različiti“.
(Inače, u isto to vreme se u zemljotresom porušenoj Banja Luci pod šatorima smrzavalo 14.000 ljudi.)
Cela domaća štampa 1. i 2. decembra naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici.
U novinskim izdanjima iz ta dva dana mogle su se naći i primedbe veterana NOB-a kako je film predugačak (175 min), ali nakon što Tanjug 3. decembra objavljuje intervju sa Brozom u kome ovaj izjavljuje „Za mene Neretva nije preduga“, žalbe su utihnule. Tito je i dodao kako se nada da Neretva nije poslednji Bulajićev film o NOB-u i naročito hvali glumce: „A onaj Hardy Kruger je toliko izvanredan, iako igra nemačkog pukovnika“. Tanjugov novinar potom pita Broza: „U njegovom prezimenu se krije pojam ’rat’. Zar to nije dovoljan podatak kako se, eto, ’ratni’ pretvara u ’humani’, kako se život pretače u film, u umetnost?“.
Film bez Tita, mit za Tita
O rađanju Bitke na Neretvi pre desetak godina u eseju Tajna istorija Jugo filma Bogdan Tirnanić (originalno u mesečniku Profil) piše da postoji nekoliko verzija o tome kako je Veljko Bulajić postao "državni reditelj", zadužen da vremenom na filmskoj traci zabeleži sve slavne bitke jugoslovenskih naroda i narodnosti: „Veliki uspeh Kozare svakako je imao udela u takvom razvoju stvari. Ima onih (Bata, Smoki) koji tvrde da su oni predložili Titu da Bulajić, posle Kozare, snimi Neretvu... i tako redom. Drugi kažu da se sâm ponudio. Najverovatnije da je to bila originalna Titova ideja.”
Ipak, ostaće zabeleženo da je Veljko Bulajić odbio da u film ubaci Titov lik, uprkos upornom insistiranju tadašnje državne vrhuške. Zato je bio i pozvan na razgovor kod Broja Jedan. Ubeđivao ga je da je bolje da ostane u pozadini, kao mit, jer bi u suprotnom Neretva zaličila na propagandistički film. Tito se izgleda nećkao, ali kada mu je Bulajić rekao da pravi heroj filma mora biti masa - seljaci, ranjenici, vojska – rekao je: „U redu, neka bude tako“.
Ozvaničenje početka rada na filmu desilo se 8. aprila 1967. kada direktor zagrebačkog Jadran filma Ivo Vrhovec u sarajevskom hotelu Bosna Bulajiću na ruke daje 400.000 tadašnjih dinara. Telefoni i hotelski računi nisu plaćani, jer je garant za to bio narodni heroj Vlado Šegrt. Bulajić oko svog čeda počinje da gradi pravi mit i svi uskoro misle da se radi o filmu koji režira maltene sam Tito. Direktori velikih firmi potom ulaze u trku - ko će filmu dati više para. Prvu veliku svotu uplatila je Sarajevska banka: sto miliona dinara.
Bulajić je okupio međunarodni pul producenata, a odlučeno je da mamac stranoj publici bude impresivna glumačka ekipa koja je, uz sticaj raznih okolnosti i zbog Bulajićevog marketinškog dara, odigrala presudnu ulogu u sticanju oskarovske nominacije Neretve za najbolji film van engleskog govornog područja.
U septembru 1967. u Splitu je počeo da se stvara nukleus ekipe. Bulajić se sastao sa Orsonom Wellesom i Sergejom Bondarchukom. Bondarchuk će biti partizan Martin, a Wellels četnički senator Kraljevske vlade u Londonu koji će kasnije izgovoriti melodramsku rečenicu: „Do poslednjeg daha u borbu, želim Titovu glavu“. Inače, četnici u filmu izgledaju kao bataljon ljudoždera koji je upravo opljačkao javnu kuću: moguće da je Bulajić upravo njih imao posebno na nišanu, jer se sa ustašama bio obračunao u Kozari.
Sa slavnim stranim glumcima je bilo velikih problema. Nemac Curd Jurgens (kao general Lohring) nije hteo da se pojavi u istoj sceni sa VWellesom jer su se posvađali četiri godine ranije na snimanju u Hong-Kongu. Češka zvezda Jana Brejchova ostaje trudna, pa ispada iz filma. Borisu Dvorniku (mitraljezac Stipe), tada vojniku JNA, Bulajić kaže da najpre smrša osam kilograma pa da se onda javi... Orson Welles je tražio (i nije dobio) terenski helikopter jer nije hteo da se vraća autom sa jablaničke visoravni Risovac bojeći se da gleda u provalije ispod.
Italijanski agenti nisu redovno uplaćivali rate Francu Neru, pa su iz Italije u Konjic 20. marta ’68. stigli novinari da pišu o neverovatnom podatku kako Nero već deseti dan igra bez dnevnice. Njegova uloga kapetana Michaela Rive zasnovana je na stvarnom istorijskom liku, italijanskom kapetanu Mariju Rivi koji je nakon kapitulacije Italije prešao na stranu partizana i poginuo boreći protiv Nemaca oktobra 1943. Tu priču su scenaristi transponovali u februar i mart 1943. godine.
Snimanje je trajalo 18 meseci po svim godišnjim dobima, najviše po snegu, sa čak 10.000 statista, koji su se utrkivali za angažman na filmu. Kasnije će pred kamerama izbiti problemi: neki statisti odbijaju da obuku ustaške uniforme, neki da stave ženske perike, a neki, kao trupa iz okoline Požarevca, nevoljno pristaju da puste brade da bi izgledali kao "autentični četnici". Već tokom priprema snimanja producenti dobijaju nemali broj pisama, poput ovog iz Kragujevca: „Najsrdačnije vam želim uspeh u radu i spreman sam da sa svojom ženom statiram u vašem filmu. Ne tražim nikakav honorar osim dnevnice. Učesnik sam Četvrte neprijateljske ofanzive, sada sam u penziji. Molim vas, ispunite moju želju“.
Bez odštete
Prva klapa pada 25. oktobra 1967. u predelima centralne Bosne na putu Gornji Vakuf - Travnik, i odmah nastaje problem! Po završetku snimanje prve scene članovi ekipe, po uobičajenom ritualu, čestitaju jedno drugom. Oponašaju ih i okupljeni lokalni statisti, što ubrzo prerasta u veselje sa pucanjem, a onda ražnjevima sa pečenim janjcima i rakijom. Zbog toga sledeća klapa pada tek pet dana kasnije, kada na set stiže Helmult Velc, bivši nemački major sa Istočnog fronta, koji će biti zadužen za konsultacije oko nemačke vojske.
Prvog novembra na snimanje scene logorovanja naroda na Kupresu dolazi mlada statistkinja - ali s bebom u ruci, koju nije imala kod koga da ostavi. Producenti je vraćaju kući priznajući joj dnevnicu. Trećina statista koji treba da glume ranjenike biva otpušteno zbog gojaznosti.
U pirotehničarskoj sceni navodnog rušenja zgrade (u kojoj se nalazi banka) u Gornjem Vakufu dolazi do nekontrolisane eksplozije i stvarnog pucanja novčanog sefa. Nekoliko miliona raznesenih dinara leprša po okolnim ulicama, a milicija na okupljene poteže oružje. Uskoro dolazi komisija za procenu štete okolnih zgrada, a jedna baka ih uvodi u rastureni stan i odbija da primi novčanu kompenzaciju: „Ja vas smatram mojim sinovima, jer snimate film o mojoj djeci“. U ratu je izgubila muža i tri sina.
Na pravoslavni Božić 1968. do ekipe filma u snegom zametenom selu Makljen, koje za potrebe snimanja filma konačno dobilo struju, ne probija se kamion s hranom i - počinje da pada moral statista i glumaca koji sneg, kiša i niske temperaturu nagrizaju od početka snimanja. Oleg Vidov hoće avion za Moskvu jer mu reditelj menja scene, a snimanje napuštaju dva asistenta režije. Pomoćnik scenografa zbog zabušavanja dobija otkaz. Iz neke gostionice u Gornjem Vakufu stiže dojava da glumac Anthony Dawson konobaru neprestano pominje neke tenkove i mačeve („tenk ju mač“), pa je ovaj pomislio da nije možda neka provokacija.
Yul Brynner na snimanje dolazi sa dve sekretarice i mercedesom 600 (kakav je imao i Tito), a spava u dvosobnom stanu u Gornjem Vakufu. Sergei Bondarchuk i Franco Nero zbog gužve dele apartman; iako se međusobno nisu razumeli ni reči, svake noći do jutra ispijaju hercegovačka vina. Bulajić u novinama za Orsona Wellesa kaže da je fin čovek, profesionalac koji pogleda scenario, odglumi iz prve i nestane.
Vidov se u jednom momentu toliko zanosi u ulogu tifusara da počinje da spava na golom podu, samo u pidžami, pa dobija upalu bubrega. Sylva Koscina traži sef za svojih sedam skupocenih bundi, ali joj je Bulajić naređuje da mora neprestano da nosi partizansku uniformu - kako bi joj bolje legla.
Bilo je i nesreća: najveća je bila pogibija snimatelja Đokice Jolića od šrapnela bombe u bunkeru 4. februara 1968. Posledica svega je bilo da je Bulajić u nekom engleskom fondu, nakon tri lekarska pregleda, osiguran na milion dolara. Negde u isto vreme preko jedne statistkinje prelazi top od 750 kg, ali nekim čudom ostaje neozleđena.
Ključna scena filma, rušenje mosta na Neretvi, snima se 18. decembra 1968. Četristo tona metala sručilo se u 12:50 u Neretvu. Ali, nijedan kadar nije ušao u film, jer se po miniranju oko mosta podigle velika prašina od koje ništa nije moglo da se snima. Sve to je kasnije dosnimljeno na maketama u jednoj češkoj laboratoriji.
Čim su 1967. objavljena prva imena zapadnih glumaca u „Neretvi“, srpska i hrvatska politička emigracija počela je da im preti, što jugoslovenska štampa obilato prati. Prvi na udaru je bio Vels, kao četnički senator, koji je prvih nekoliko pisama ignorisao, sve dok jedno nije dobio direktno u kućno sanduče. I Briner je dobio dva preteća telefonska poziva. Kreću pritisci hrvatske političke emigracije na bosanske seljane po okolini Jablanice i Makljena da odbiju statiranje u snimanju: UDBA je zaplenila tri takva pisma upućena rodbini iz Pariza, Minhena i Kanade.
Izgleda da je neko tim povodom bio i uhapšen, pa su se strasti malo smirile sve dok „Neretva“ nije počela da dostiže visoku popularnost po zapadnim zemljama. Najpre su neke organizacije u Italiji predložile da se film zabrani jer je antireligiozan, ali je Vatikanska komisija za javni moral „Neretvi“ dala zeleno svetlo za ulazak u 2.000 italijanskih bioskopa. U kampanju se uključio čak i hrvatski katolički list „Glas koncila“ koji je objavio poveći članak u kom se hvalio „Neretvin“ humanizam i antiratni karakter. „Večernje novosti“ reaguju na svedočenje bivšeg italijanskog oficira Gorinija, koje "Korijere dela sera" objavljuje pod naslovom „Ružičasta Neretva“ u kome se ovaj seća da su jugoslovenski partizani, suprotno od onog što prikazuje film, masovno streljali njegove kolege. „Pa nego šta da su ih ubijali“, brane Bulajića „Novosti“. „Bio je rat!“
Srpski emigranti u Čikagu su kamenovali tri bioskopa u kojima se film prikazivao. I hrvatska emigracija u Americi je pokušala da lobira protiv filma u trci za Oskara, ali nema dokaza da je tu bilo nekog uspeha. U svakom slučaju, Oskara je te godine uzeo film Gavrasov „Z“. U Belgiji su u dva navrata do policije stizale dojave o postavljenoj bombi u bioskopima, a Frankova cenzura u Španiji film je bila zabranila na dve godine.
Bulajićevi producenti su, od svih velikih zemalja, „Neretvu“ najkasnije pustili u Nemačkoj, za koju se znalo da je vruć teren. Međutim, zbog policijske preventive, većih problema nije bilo. „Novosti“ samo beleže da su do jugoslovenskih radnika u „Simensu“ stigli leci u kojim se pozivaju na bojkot filma. „Naši radnici, međutim, objavili su odmah kontraletak u kom su pozvali i svoje nemačke drugove da idu da vide ’Neretvu’“.
Film je bio pozvan i da otvori Kan, ali su producenti odbili smatrajući to poslovnim hendikepom. Na festivalu u Puli, kao ideološki nedodirljiva superprodukcija, „Bitka na Neretvi“ prikazana je van konkurencije.
Gospoda kritičari
Ne treba ni pominjati da je jugoslovenska štampa gotovo uglas hvalila film („Najveći filmski spektakl Evrope“, „Snažan prikaz jedne velike epopeje“, „Strani finansijeri oduševljeni“, „Film kakav svijet nije godinama vidio“, „Herojska priča o ranjenicima“, „Neretva osvaja Holivud“), a kao motivaciono sredstvo za odlazak u bioskop su korišćene ulične ankete („Ići ću da gledam ovaj film, svi kažu da je fantastičan. Karta je skupa, ali neka“, izjavljuje čistač obuće u centru Zagreba).
Prenošenje pisanja stranih listova je strogo filtrirano i citirano je na desetine afirmativnih kritika iz raznih svetskih listova. A istina je da je zapadna kritika „Neretvu“ ocenila kao panoramski film tzv. mozaičke strukture čija je realizacija izrazito haotična, zbivanja su nepregledna, likovi klišeizirani, a dijalozi vrve frazeologijom.
Ipak, iznenadili biste se kada biste pročitali i brojne negativne domaće kritike „Neretve“. Najoštriji je bio „Student“. Tada 25-godišnji Lazar Stojanović, kasnije uhapšeni reditelj „Plastičnog Isusa“, o „Neretvi“ piše kao o „bezličnom proizvodu“, „sladunjavom ’poučnom’ istorijskom spektaklu velikih filmskih biznismena“, koji „ne otkriva nikakvog autora, stil ili postupak vredan pažnje“. On kaže i da Bulajić prepisuje sam sebe kopirajući scene iz „Kozare“, likovi su površni, gluma očajna, a nadsinhronizacija stranih glumaca tragikomična.
U istom listu mu se pridružuje Milomir Marinović: „Ako Bulajić insistira da je ’Neretva’ celuloidni spomenik blistavom periodu naše revolucije, zašto onda od utrošenog novca nismo podigli nekoliko bolnica – od čistog bračkog mermera!“.
U „Pobjedi“ ih januara 1970. napada Jevrem Brković: obojicu naziva „gospodom“ a njihove tekstove „zlonamjernim, tendencioznim i negatorskim natpisima“. U istom članku Brković obećava da će se u budućem javnom radu skoncentrisati na „podsjećanja na Revoluciju kao sadašnjost“.
Neretva tuži Tirnanića
Čak je vodeći jugoslovenski nedeljnik NIN filmu dao negativnu recenziju udarajući na ključno mesto – loš scenario i lošu dramaturgiju, a „Vidici“ kao jedinu vrednost 
„Neretve“ ističu kameru Tomislava Pintera. Inače, urednik „Vidika“ u to vreme je bio Lazar Stojanović koji je odbio Tirnanićevu kritiku („Pirotehnički pregled na svet i istoriju“) filma jer mu se činila lošom. Tirnanić će kasnije priznati da se radilo o „smušenom, ali za ono vreme ipak provokativnom tekstu“.
Tirnanić zato svoj članak objavljuje u sarajevskom „Sineastu“ i, iako se radilo o niskotiražnom stručno-filmskom časopisu, Bulajić besni! Nije prošlo mnogo vremena a „Večernje novosti“ na naslovnoj strani objavljuju: „Neretva tuži Tirnanića!“, sa tekstom u kome se kaže da će ekipa filma „tražiti odštetu od 10.000.000 dinara zbog materijalne i moralno-političke štete nanesene filmu tekstom ’Pirotehnički pogled...’“. Do suđenja nikad nije došlo, a kada je mnogo godina kasnije Tirnanić ponovo negde sreo Bulajića, ovaj mu je tvrdio da se tužbe uopšte ne seća.
U godinama i decenijama posle „Neretve“ sve otvorenije se počelo govoriti o Bulajićevom velikom rediteljskom i producentskom promašaju. Pre i tokom snimanja, on se od optužbi da se za cenu „Neretve“ može snimiti 8-12 drugih filmova branio time da će njegov spektakl vratiti uloženi novac. Međutim, nije vratio ni polovinu. Neko je tada čak izračunao da se uložene pare ne bi vratile čak ni kad bi svi Jugosloveni pogledali film u bioskopu.
Sotone tifusari
Kada je danas stavite u DVD plejer, „Bitka na Neretvi“ je zbog pretencioznosti i zanatske nasilnosti gotovo negledljiv film, sasvim u funkciji mitologizacije partizanske borbe i ideje žrtvovanja. Dublje motive neki kritičari nalaze u idejama muškog prijateljstva (parovi Martin-Riva, Krancer-Horst, Novak-Stipe) i heteroseksualne ljubavi (Ivan-Danica, Nikola-Nada) i samo tu se nude mogućnosti intrigantnih iščitavanja (npr. latentne homoseksualnosti ili svojevrsne nekrofilske erotike, s obzirom na to da svi prijateljski i ljubavni parovi nose tragičnu nit).
S obzirom na to da je Broz u raznim ranijim prilikama o događaju po kom je film snimljen govorio kao o čovekoljubivoj bici za ranjenike, Bulajić je sav napor skoncentrisao upravo prema ranjenicima i tifusarima. Međutim, upravo na tom mestu se pokazuje najmanje rediteljske osećajnosti: Milena Dravić je smešna uplakana devojka koja kao da se igra partizanke, a Fabijan Šovagović kao tifusar izgleda pre kao sotona. Franko Nero je pokazao jednu od najsmešnijih smrti prikazanih uopšte u partizanskom filmu.
Statisti se kreću kao da su robotizovani, kamera svaku eksploziju snima na isti način, deca na upravo poginule roditelje gledaju kao na izgubljen kliker, a partizanski komandanti međusobno komuniciraju po lekcijama iz onih oficirskih udžbenika Zastava filma. Najviše spontanosti od glumaca je zapravo pokazao 33-godišnji Ljubiša Samardžić kao mitraljezac Novak, improvizujući neka crnohumorna ponašanja (npr. ljuti se na zarobljenog italijanskog generala što puca sebi u čelo prekidajući ga u jelu).
„Neretva“ je postavila obrazac velikog državnog filmskog projekta kog niko nikad kasnije nije ponovio. Ali, kako je to Bulajiću sve uspelo? Osim veza s vlastima, verovatno i jer se radilo o Bosni, republici sa komplikovanom ali moćnom političkom vrhuškom (najmoćniji čovek ’zlatnih bosanskih 60-ih’ bio je Branko Mikulić, koji je karijeru počeo upravo iz Gornjeg Vakufa i Bugojna...). On, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i ostali koji su stajali na čelu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, zemlje preko koje je prešlo šest od ukupno sedam ofanziva u Drugom svetskom ratu, su pošto-poto, najpre svojim početnim donacijama a onda kad je ponestalo para i urgiranjima kod Tita, htela umetničku verifikaciju i megalomanski spomenik toj istorijskoj činjenici.
Malo je poznato i da je tokom snimanja filma propala i velika marketinška akcija za žilete. Neka domaća fabrika žileta je zamislila da se na jednom gradskom trgu okupe svi statisti koji su igrali četnike. Bilo je to 600 Požarevljana koji se nisu brijali pola godine i za to svakog meseca primali honorare. Ispred njih bi bila postavljena stolica na koju bi seo jedan odabrani, a koji bi zatim novim žiletom bio besprekorno izbrijan. Na kraju bi svi u horu povikali: „Spaseni smo!“ Ipak, neko iz Bulajićeve okoline se tome suprotstavio, pa je posao na kraju završio neki bosanski seoski brica.
Hitovi i legende:
- 60 domaćih i 10 svetskih glumaca;
- Pablo Pikaso je za dizajniranje plakata za Neretvu tražio sanduk najboljeg jugoslovenskog vina;
- i Alberto Moravija je u italijanskoj štampi pisao o humanizmu filma: „Nemac i Italijan su prikazani s naklonošću, dok četnici ostavljaju utisak tragičara“;
- Hardi Kriger je za ulogu nemačkog oficira Krancera dobio nemačku državnu nagradu;
- „Neretvu“ je Dragojević citirao u „Ranama“: „Jeste li vi gledali Neretvu? Ono kad naši jurišaju na konjima, a one pičke partizanske sakrile se iza spomenika?!“ - Čika Kure...;
- takođe, ironični omaž Veljku Bulajiću napravio je i Kusturica u „Podzemlju“, gde Dragan Nikolić („To, to, ne prekidaj, glumi, prirodno, prirodno, hoću prirodno…!“) igra reditelja Željka Bulajića;
- film ima 300 scena, od čega su polovina masovke;
- nemački tenkovi „tigar I“ su zapravo bili sovjetski tenkovi T-34 koje su stručnjaci JNA preradili za potrebe filma. Godinu kasnije su se pojavili u filmu „Ratnici“ sa Klintom Istvudom i Donaldom Saderlandom koji je snimljen u Jugoslaviji i u „Sutjesci“;
- u Jablanici su za potrebe filma izgrađena tri sela, crkva i tvrđava, kao i 80 bunkera koji su kasnije srušeni;
- film je imao 58 sponzora, a najveći su bili BIP, JAT, Jugoimport, Hempro - svi iz Beograda.
- oko 200 članova ekipe filma, koju je zbog napora napustilo 27 ljudi, je stanovalo u kućama po selima oko Gornjeg Vakufa;
- Jedan od najvećih problema filma su bila goveda-statisti koja se nisu dala disciplinovati na -20 celzijusa;
- 6.000 vojnika JNA, 75 oklopnih vozila, 22 aviona, 5.000 pušaka, 380 mitraljeza, 2.000 artiljerijskih bojevih granata i 110 avionskih betonskih bombi;
- 12.000 eksplozija sa 10 tona eksploziva;
- u kanjon Neretve bačeno je 20 topova, 16 tenkova i kamiona, kao i pet tona drugog materijala;
- izgrađen je i zatim srušen most dug 82 metra na visini od 42 metra;
- film je unapred prodat u 82 zemlje po fiksnoj ceni.
(tekst preuzet sa portala Popboks.com)
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.
Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.
Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...
U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.
Znanje je moć
Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.
Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand, divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?
Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.
Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.
Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.
Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.
Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.
Jednakost među bogatima
Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih
junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.
Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.
Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.
Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.
(zurnal.info)
Zašto gledati: MMF, Svjetska banka, prva tranša, druga rata, kamata, premijer Dodik, štrajk, premijer Mujezinović, neće biti isplata penzija – pojmovi su od kojih se prosječnom TV-gledaocu u Bosni i Hecegovini zavrti u glavi. Koliko smo “dobro” informirani najbolje govori podatak da građani u Bosni i Hercegovini još uvijek brkaju pojmove donatorske konferencije i tranše kredita MMF-a. Dok na jednoj strani opjevava bitke sa nekoliko zelenaša-uličara, vlada jedine nam domovine istovremeno bez imalo razmišljanja ulazi u kreditna zaduženja kod MMF-a kojih se neće kutarisati ni pokoljenja iz daleke budućnosti. U filmu “Let's make money” Erwin Wagenhofer na odličan način prikazuje razlike između donatorske konferencije i kredita MMF-a.
O čemu se radi: MMF i Svjetska banka su korporacije čiji je cilj da zaduženjima poklope siromašne države i na taj način, pod krinkom pomoći, iskamče im sve iole kvalitetne sirovine a stanovništvo pretvore u robove. To se događa zemljama “zastalim” u razvoju i siromašnim državama trećeg svijeta koje su kolonizatori stoljetnim izrabljivanjem odveli u katastrofu. Nakon prividnog oslobođenja od kolonizatorske čizme dolazi spasitelj u vidu investitora čiji kapital se uglavnom definiše kao efekti kolonizacije. Nova kolonizacija ima ukusan naziv – pomoć zemljama u razvoju, zemljama u tranziciji, izvedena bez biča i puške – kreditima i privatizacijom. Doduše, krediti MMF-a, Svjetske banke i sličnih investitora ne mogu se odbiti. Kao garant za prolaz kreditnih aranžmana postoji efikasan sistem - egzekutori – ljudi koji ispred investitora odlaze šefovima “zaostalih” država da im ponude kredit, šakali – plaćene ubice koje obavljaju smaknuća državnika koji odbijaju aranžmane i naposljetku američka vojska – za državnike koji iskuliraju i egzekutore i šakale. Vremenom su apetiti investitora porasli a okupacija se proširila i na države koje su važile kao uzor dobrog imunološkog sistema.
Obratiti pažnju: “Investicije” obuhvaćene filmom prevedite u vašu svakodnevnicu – i same vas je zadesila ista nesreća. Postali ste dio sistema, vaša vlada već se zavalila kod MMF-a i Svjetske banke. Djeca će vam sigurno vraćati kredit od kojeg ni vi niste imali koristi. Obratite pažnju i na riječi Hermann Scheera (člana njemačkog parlamenta i dobitnika alternativne Nobelove nagrade): Privatizacija je riječ latinskog porijekla i znači oduzeti, lišiti. Kada se dešava privatizacija javna dobra zaposjedaju privatnici ili se prodaju u bescjenje...što je jednako pljačkanju zajednice.
Premotati: Na početak.
Uloge: John Perkins, Antonio Baena Perz, Yves Delisle, Ramon Fenandez Duran, Mirko Kovach, Francis Kologo...
Ponoviti: Dio filma koji govori o Džersiju, raju za izbjegavanje poreskih obaveza sa šarmantnim guvernerom
Režija: Erwin Wagenhofer
Scenario: Erwin Wagenhofer
Studio: Allegro Film
Trajanje: 110' min
Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.
U organizaciji francuskog kulturnog centra Andre Malraux i u okviru desetih Evropskih književnih susreta, u Sarajevu će gostovati četiri zanimljiva beogradska autora – prozaika, pjesnika kritičara i novinara, Sašu Ćirića, Zvonka Karanovića, Tomislava Markovića i Miloša Živanovića. Ugostiće ih Faruk Šehić, koji svoje goste ovako opisuje:
- Ovo je neslužbena posjeta, i neformalno druženje zamišljeno u obliku književnog predstavljanja. Ovo nije druženje književnih poslanika dvije države i nekoliko naroda. Ovdje se radi o ljudima koji predstavljaju sebe i svoje ideje, ali i jednu novu Srbiju E-novina, Betona, LDP-a i mnogih drugih. Antinacionalizam i vjera u etičnost literature je ono što ih određuje.
Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.
(zurnal.info)
Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.
Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.
Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.
S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.
Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.
Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.
Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao Oskar Danon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.
(zurnal.info)
Akademija nauka i umjetnosti BiH priprema ambiciozan program obilježavanja stogodišnjice rođenja Meše Selimovića, čije će se najveće manifestacije održati u periodu od 26. marta do 26. oktobra 2010.
Na inicijativu Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, tačnije Odjela za humanističke nauke, 16.10.2009. godine održan je inicijalni sastanak organizatora i suorganizatora u obilježavanju stogodišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog književnika Meše Selimovića.
Na poziv Akademije za sudjelovanje su se odazvali Jasmin Imamović, načelnik općine Tuzla, grada gdje je pisac rođen i živio, Alija Behmen, gradonačelnik Grada Sarajeva, gdje je pisac radio i živio, a zatim i Srebren Dizdar, dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Alma Jusufbegović, savjetnica u Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo, Irfan Horozović, potpredsjednik PEN Centra BiH, i Muhamed Ćurovac, sekretar Društva pisaca BiH.
Skup je pozdravio u ime Akademije nauka i umjetnosti prof. dr. Božo Matić, predsjednik Akademije, a vodio ga je i moderirao prof dr. Vladimir Premec, sekretar Odjela humanističkih nauka Akademije.
Prof dr. Zdenko Lešić je u ime Akademije obrazložio projekat, prema kojem bi Akademija 26. aprila 2010. godine održala cjelodnevni međunarodni skup o djelu Meše Selimovića, a Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH organizirao bi u Sarajevu i Tuzli izložbu posvećenu životu i djelu velikoga pisca. Pored ove dvije manifestacije, narodna pozorišta Tuzle i Sarajeva imala bi tih dana na repertoaru obnovljene ili nove predstave napravljene na osnovu djela Meše Selimovića; TV i radio programi bili bi posvećeni Selimovićevom životu i djelu; udruge pisaca održale bi prigodne književne programe; proljetni broj časopisa Novi Izraz bio bi posvećen prikazima njegovoga djela, uz sudjelovanje slavista iz svijeta koji su se bavili prevođenjem ili interpretacijama Selimovićeve književnosti, a predstavnici dva grada pokušaće u dogovoru sa BH Poštom da postignu dogovor o dizajnu poštanske marke sa likom Meše Selimovića.
Ovim se ne iscrpljuje broj sudionika u obilježavanju Godine Meše Selimovića (od 26. marta do 26. oktobra 2010). One institucije i pojedinci koji žele da se pridruže ovoj inicijativi mogu kontaktirati prof dr. Zdenka Lešića na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ili PEN Centar Bosne i Hercegovine, do kraja oktobra 2009. godine, kako bi svojim programom ili predstavljanjem podsjetili javnost Bosne i Hercegovine na velikana pisane riječi.
(zurnal.info)
Uloge: Nicolas Cage, Chandler Canterbury, Rose Byrne, Lara Robinson
(recenzija preuzeta sa sitea Dečko koji obečava)
Ovogodišnji teatarski festival MESS obilježit će premijere, posjeta Ivana Popovskog, koji se smatra jednim od najboljih ruskih režisera, ali i veliki utjecaj ekonomske krize i glas protiv zatvaranja Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Nihada Kreševljakovića, izvršnog direktora festivala, doveli smo u neugodnu situaciju da za čitaoce Žurnala da po vlastitom osjećaju izdvoji najbolje od 26 predstava u deset festivalskih dana (16.-26. oktobar).
Novo: Malo je stvari koje do sada nismo imali priliku vidjeti na MESS-u i upravo je zbog toga ovaj festival ono što jeste. U programskom smislu, nažalost, ove godine imamo dvije stvari koje, nažalost, nećemo imati priliku gladati, a tu izdvajam programa Future MESS i prateće koncerte. Ipak, ono što je najvažnije, a to je kvalitetne teatarske predstave, toga sigurno neće nedostajati.
Obratiti pažnju: Na sve. Bit festivala i njegovog programiranja je u tome da su sve izabrane predstave vrijedne pažnje. Samo ću podsjetiti da ove godine dolaze imena poput Ivana Popovskog, čovjeka koji se smatra jednim od najboljih reditelja u Rusiji. Na festivalu gostuje Narodno pozorište iz Budimpešte i belgijska NEEDCompany...Najveća teaatrska imena iz regije poput naprimjer Harisa Pašovića ili Paola Magelija su također gosti festivala... Bojim se da bih mogao dugo nabrajati sve ono na što treba obratiti posebnu pažnju.
Premijere: Prije svega smatram velikim uspjehom da i ove godine imamo priliku predstaviti publici još jednu messovsku premijeru. Do sada je MESS producirao ili učestvovao u produciranju preko 30 teatarskih predstava i to je naš veliki uspjeh. Ove godine premijera je dio čitavog jednog procesa u kome je MESS imao učešće od početka kada je Austrijski PEN u suradnji sa BH Pen centrom i nama raspisao konkurs za najbolji domaći dramski tekst. Rezultat tog procesa je premijera predstave Ne volim ponedjeljak po tekstu Zlatka Topčića i u režiji Christiana Papkea.
Glumci: Na žalost, teatarski glumci i glumice nisu uvijek toliko poznati poput onih iz filma. Ipak, nema dileme da će se uloge mnogih od njih dugo pamtiti.
Nove snage: Kao što sam rekao ideja MESS-a da afirmira mlade reditelje/ice bila je poseban cilj programa FUTURE MESS, a koji je nažalost ove godine privremeno otkazan.
Pozorišta: Pozorišta, odnosno lokacije se biraju na osnovu tehničkih zahtjeva teatarskih trupa koje dolaze na festival. Naša publika je već naviknuta da su mnogi od tih neteatarskih prostora, zahvaljujući dosadašnjim festivalima već poznati našoj publici poput naprimjer Stolarije Narodnog pozorišta. Pored nje, i ove godine koristimo prostor Doma Oružanih snaga BiH. Pašovićeve predstave igraju se na Mašinskom fakultetu, odnosno Uniticu. Predstava teatara lalish bit će igrana u prostoru Bošnjačkog insituta u Sarajevu. Koristit ćemo i prostor Sloge, Likovne akademije u Sarajevu, Akademije scenskih umjetnosti... Jedna dječija predstava bit će igrana u Domu Bjelave...
Poruka: To je festival koji od svog osnivanja kroz teatar i uopće umjetnost slavi slobodu i različitost.
Iza zavjese: Pa zbog svih ljudi koji ovih dana danonoćno rade volio bih da je publika svjesna da se radi o zaista hiljadama utrošenih sati da bi se na kraju mogla podići zavjesa i da bi publika mogla uživati u onome zbog čega ovaj festival postoji. Ovaj festival, kao i SFF, JAZZ festival, Sarajevska zima, te uspjesi velikog broja naših umjetnika/ca su zapravo najpozitivnija strana današnjeg BH društva.
Recesija: Utjecala je, ali u ovoj fazi o tome najmanje razmišljamo. Festival će se održati po 49. put. Što se tiče MESS-a čini se kao da ekonomska kriza traje od 1997. godine. Takav osjećaj vjerovatno dijele svi. Mi očigledno nismo finansijski moćno društvo, ali u pogledu umjetnosti i kulture vjerujem da jesmo.
U zadnji čas: Promjena termina igranja predstava Klasni neprijatelj i Balon od kamena: Moja sjećanja.
Takve stvari se nekad dešavaju. Nije nam zbog toga drago ali naša je želja prilagoditi se različitim situacijama. Festival je vrlo živa stvar kroz koju dnevno prolazi stotinu učesnika. Zbog svega toga bih zamolio našu publiku da ima razumijevanje za probleme poput ove promjene termina, a po kojoj se predstave igraju isti dan ali Balon od kamena u 19.00, a Klasni neprijatelj u 21.15.
(zurnal.info)
Njemačka književnica Herta Müller dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, saopćila je u četvrtak Švedska akademija.
Ova književnica, esejistkinja i pjesnikinja, porijeklom iz Rumunije, rođena je 1953. godine u obitelji poljoprivrednika. Nakon što je završila studij germanistike i romanske literature, Herta je 1967. počela raditi kao prevoditeljica za jednu inžinjersku kompaniju.
Zbog odbijanja saradnje s tajnom policijom u doba komunizma izgubila je posao prevoditeljice, te je 1979. počela preživljavati dajući privatne časove iz njemačkog jezika.
Herta Müller je poznata kao visokoprofilirana književnica i esejistkinja koja u svojim djelima opisuje ljudsku destrukciju u razdoblju režima u Rumuniji, i bezobzirnost političkog azila u kojem se i sama našla.
U svojim najpoznatijim djelima – kratkom poetskom romanu Niederungen (Nizine) i Druckender Tango opisala je licemjerstvo seoskog života i nemilosrdnu opresiju nekonformista.
Portretirala je fašistički mentalitet njemačke manjine u Rumuniji, te je bila optužena za uništavanje idilične slike njemačkih seoskih naselja u Rumuniji. Zbog cenzure Niederungen je izašao tek 1982.
Herta Müller je dobitnica brojnih priznanja iz područja književnosti i literature, od kojih je Nobelovo priznanje kruna njezinoga rada, prenijele su agencije.
(Fena)
Zašto gledati: Zbog zanimljive ideje, pitkog scenarija, dobre glume i lijepe moralne poduke za sve koji svojevremeno nisu slušali roditelje. Sem toga, teško je odoljeti i hvalospjevima kako ovaj film vraća dostojanstvo SF-u. Skeptici mogu na internetu pogledati i kratki film Neilla Blomkampa Alive in Juburg na osnovu kojeg je razvijan District 9.
O čemu se radi: Leteći tanjir zaglavio je u svojoj strahotnoj veličini na nebu iznad Johannesburga. Pretpostavlja se da je ostao bez goriva. Ljudi šalju specijalce da pokucaju vanzemaljcima na vrata. Zatiču ih jadne i izmučene pa ih, humani kakvi ljudi već jesu (Čovjek je human onoliko koliko kokoš leti - Celine), strpaju u prigodan koncentracijski logor District 9. Ali, vanzemaljci, sem što su ružni, su i prilično drski jer imaju običaj ljude iritirati svojom pojavom. Zbog toga odluče da ih udalje od gradskog područja i smjeste u idiličan pustinjski krajolik. Taj posao dodijeljen je multinacionalnoj kompaniji koja usput vrši i zanimljive naučne eksperimente nad vanzemaljcima, ne bi li otkrila kako da ljudi koriste njihovo moćno oružje jer je za aktiviranje naprava neophodna vanzemaljska DNK. Birokratski gad Wikus van der Merwe (Sharlto Copley), zbog vlastitog kretenizma zarazi se virusom koji ga lagano pretvara u vanzemaljca...
Premotati: Nema potrebe. Debitant Blomkamp je zadao dobar ritam, od kvazidokumentarca na početku do konačnog raspleta i uzleta na kraju. Također, motivacija svih likova je uglavnom realna, bili oni zemaljskog ili izvanzemaljskog porijekla. Jedina neuvjerljivost leži u činjenici što sumnjam da osoba poput Wikusa može u sebi ikada osjetiti trunku humanosti, pa čak i kada je fizički nepovratno gubi. Tu skepsu crpim iz vlastitog iskustva, zamislite da onaj žmirkavi parlamentarac koji se onomad najviše zalagao za povećanje plate sebi i svojim kolegama(Remzija Kadrić, opaska članova redakcije Žurnala sa kvalitetnijom memorijom) naprasno odluči da stipendira neko siroče. Jasno vam je da takav ishod ne može opravdati ni SF scenarij.
Ponoviti: Scene u kojima se Wikus van der Merwe počinje pretvarati u vanzemaljca. U početku je ugodno, uživamo u relaksaciji pravičnog ishoda. Poslije nam ga bude i malo žao. Ljudi smo.
Zanimljivost: Puno je zanimljivosti oko ovog filma, a neke od njih su planirano prije premijere izbacivali i marketinški stručnjaci. Zato ćemo mi izdvojiti samo protest nigerijske vlada koja smatra da taj film vrijeđa njihovu zemlju. Tamošnja ministrica informiranja Dora Akunjili traži izvinjenje produkcije Sony jer su Nigerijci u filmu prikazani kao ljudožderi, kriminalci i prostitutke, a jedan od likova čak nosi i nadimak identičan predsjedniku Nigerije Olusegunu Obasanju.
Uloge: Sharlto Copley, Jason Cope, Nathalie Bolt
Redatelj: Neill Blomkamp
Producent: Peter Jackson
Scenarij: Neill Blomkamp & Terri Tatchell
Trajanje: 112 min
Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...
Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...
Neispričana priča o sedam slonova
Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.
A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).
Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.
Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”
Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”
Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”
Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.
Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.
Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?
Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.
I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.
Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”
Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.
Režija: Mladen Đorđević
(Srbija 2009, 90 min)
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović, Predrag Damjanović, Radivoj Knežević, Srđan Miletić, Srđan Jovanović, Ivan Đorđević, Bojan Zogović, Nataša Miljuš, Aleksandar Gligorić, Mariana Aranđelović, Srboljub Milin
Zaplet i forma Porno bande su veoma jednostavni, ali je sadržaj potpuno originalan i subverzivno dubok: mladi, neuspešni reditelj Marko dolazi iz „normalnog“ okruženja onakvog kako se normalno smatra u Srbiji danas - otac ima firmu koja prodaje klima uređaje, sestra mu je sponzoruša a devojka mu je klasična beogradska guska. Neuspešan je jer želi da snima filmove kakvi u Srbiji, makar po mišljenju ovdašnjih producenata, ne prolaze: horor i sf. Slučajno upoznaje Caneta, producenta porno filmova i počinje da snima za njega. Kad od Canetovog novca snimi socijalno-politički porno horor (ludačku zajebanciju o mutiranoj soji koja raste iz junakove sperme, a kad se puši ima neverovatno halucinatorni efekat, te zavisnike pretvara u zombije), ima veliku šansu da najebe od Canetovog brata pandura Strahinje. Upoznavši Unu, propalu glumicu, sa grupom marginalaca sa kojima je radio na Canetovim pornićima (narkomani Darinka i Rade, porno glumci Sofija, Dragan, i par sa AIDS-om, Maks i Džoni) organizuje porno kabare čiju premijeru u bioskopu Partizan prekida policija predvođena Strahinjom. Pošto su u Beogradu nepoželjni, kreću na turneju po unutrašnjosti Srbije, gde nailaze na Franca, nekadašnjeg novinara Die Welta koji, pošto su se završila balkanska klanja, mora da popuni rupu u ponudi na tržištu snuff filmovima i oni počinju da rade za njega.
Sjajno u svakom smislu
O Porno bandi pre svega treba reći ovo: radi se o sjajnom filmu u svakom smislu. Nema nemotivisanih postupaka, glupih šala, nepotrebnih psovki, nerealnih likova, moralističkog palamuđenja, glumačkog šmiranja, patetisanja… Već sve ovo zvuči takoreći nemoguće za savremeni srpski film. Đorđević je posebno zablistao u režiji, na tragu dokumentarističkog pristupa, ni u jednom trenutku se ne pretvarajući da je ovo išta osim fikcije. Takav pristup služi uverljivosti, a ne kvazirealizmu- ako ćemo već po tim kategorijama, Porno banda je hiperrealističan, visceralan udarac u srce i u mozak.
Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih. I dok su stari majstori poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića i Saše Petrovića bili subverzivni kroz metafore, parole i simbole, Đorđević primenjuje princip direktnosti koji je prikladan današnjem vremenu u kom smo oguglali i na najstrašnije prizore. Našu osetljivost testira scenama koje su manje užasne od onoga što smo gledali u informativnim emisijama devedesetih samo po tome što smo svesni da se radi o fikciji. U tom, umetnički stvorenom, a opet zastrašujuće realnom svetu, nalazi se i nivo filma u filmu- snaf uradaka koji tek u toj ravni zapravo služe efektu šoka. Realnost je pomerena za čitav nivo, a Đorđevićevi junaci i njihovi doživljaji veoma brzo zauzimaju prostor koji interpretiramo kao stvarnost i uspevamo da se identifikujemo sa njima uprkos tome što se radi o apsolutnim marginalcima. Ili možda upravo zbog toga- u ovoj zemlji zapravo svako normalan (čitaj: ne krade bezočno i ne ubija) ima status marginalca.
Tu dolazimo do suštine Đorđevićeve poruke. Marginalci kojima se bavi u današnjem društvu etiketirani su kao pederi, narkomani, transvestiti, sodomisti, nimfomanke, dakle „najgori šljam“. Njima su suprotstavljeni „stubovi srpskog društva“- porodica, selo, policija. Kad vidimo kako se ti stubovi ponašaju, lako dolazimo do zaključka ko je tu zapravo zdrav i normalan a ko bolestan i lud. To je posebno efektno prikazano u sekvenci u selu gde Porno banda organizuje prvu seosku predstavu. Bezubi, bradati, prljavi seljaci pohotno gledaju njihov performans, a sutradan dolazi predsednik opštine da bi im rekao kako nisu dobrodošli jer je to „pošteno selo“. Pošto im ne pada na pamet da odu, grupa seljaka ih pod pretnjom oružja siluje, uz „Dodirni mi kolena“ grupe Zana. Scena postaje posebno jeziva kada Džoni koji ima AIDS počne da urla od smeha dok ga guze. To gledaocu donosi perverzno zadovoljstvo zadovoljenja pravde i dovodi nas do toga da se zapitamo o sebi samima, što je verovatno najveći uspeh koji umetnik može da postigne svojim delom.
Svinja kao paradigma
Porno banda je toliko dobro osmišljen film da u njemu svaki detalj ima značajno mesto i potvrđuje osnovnu tezu o bolesti i mraku srpskog društva. U jednom od uvodnih kadrova uz Markovu rečenicu iz off-a kako su mu dosadili porodični ručkovi, u krupnom planu se seče masna pečena prasetina. Svinja ima važno mesto u svetu Porno bande, i to direktno suprotno onom koje ima u srpskom društvu. Dok je prosečan srpski građanin smatra vrhuncem uživanja, uz rakiju i pivo, u filmu služi kao paradigma svega što je u našem društvu odvratno. U kratkom Markovom studentskom filmu, samoparodičnoj Noći kad je svinja plakala, čiji insert vidimo na početku, iz očiju pečenog praseta na stolu štrca bela tečnost (mast? gnoj? sperma?) dok se glavni junak seče kuhinjskim nožem po grudima i stomaku.
Centralni odnos Erosa i Tanatosa, ključan za poentu filma, predstavljen je potpuno telesno. Eros nema šanse u borbi sa moćnim protivnikom u društvu u kom seks ne služi uživanju kao posledica ljubavi, već uspostavljanju dominacije kao posledici patrijarhalne hijerarhije. Polni odnos nije proces reprodukcije, to je metod psihičkog i fizičkog ponižavanja. U srpskoj nekrofilnoj (pod)svesti seks nije proizvod Erosa, već Tanatosa. Deca se ne prave da bi živela, već da bi ginula u ratovima u kojima će popovi blagosiljati oružje i objašnjavati nam kako je jednopolna ljubav bolesna i nemoralna jer ne proizvodi novo topovsko meso.
Porno banda je film o našem vremenu i društvu koji na najprecizniji mogući način ogoljuje crno srce Srbije. Teško je zamisliti da je moguće prikazati sve naše mane, bolesti, morbidnost i perverznost ovog sociopolitičkog podneblja na efektniji način. Sva naša sramota, beda i jad su pred vama u 90 minuta. U ovom filmu nećete uživati, ali razmislite- u čemu zapravo danas uživamo?
(Preneseno sa prijateljskog portala e-novine)
Američki pjesnik, pisac i muzičar Jim Carroll umro je u 60. godini života od posljedica srčanog udara. Prema riječima supruge Rosemary Klemfuss, umro je dok je radio za svojim pisaćim stolom. Na vijest o Carrollovoj smrti njegova prijateljica Patti Smith rekla je novinaru New Yorki Timesa: - Upoznala sam ga 1970. godine, bio je najbolji pjesnik naše generacije. Njegovi stihovi bili su uzvišeni i elegantni. Imao je ljepotu.
Rođen je na Manhattanu kao James Dennis Carroll. U srednjoj školi bio je najbolji košarkaš generacije, a istovremeno i iskusan narkoman koji je od 13. godine redovno uzimao heroin i prostituisao se kako bi obezbijedio novac za drogu. Istovremeno, pisao je i poeziju, pod jakim uticajem beat pjesnika. Ovaj period života opisao je 1978. godine u autobiografiji Basketball Diaries. Po knjizi je 1985. godine napravljen istoimeni film u kojem je Carrolla igrao Leonardo DiCaprio.
Kao šesnaestogodišnjak, 1967. godine objavio je prvu zbirku pjesama Organic Trains, a tri godine kasnije i knjigu 4 Ups and 1 Down. Bio je aktivni sudionik art scene New Yorka, pisao scenarije za filmove Andy Warhola, sarađivao sa fotografom Robertom Mapplethorpom i slikarom Larryjem Riversom, a na nagovor Patti Smith ušao i na punk scenu sa The Jim Carroll bandom. Njihov debitantski album Catholic Boy jedna je od najboljih ploča ranog punka. Na albumu se nalazi i pjesma People Who Died koju je snimio sa kumom punka. Svirao je sa Lou Reedom, Boz Scaggsom, Rayem Manzarekom iz The Doors, Keith Richardsom i sa grupama Pearl Jam, Rancid i Blue Oyster Cult. Sa bendom je snimio još albume Dry Dreams (1982), I Write Your Name (1983), A World Without Gravity (1993), Pools Of Mercury (1998), Runaway EP (2000) ali oni nikada nisu uspjeli ponoviti intenzitet Catholic Boya.
Do kraja života objavio je još poetske zbirke Living at the Movies, The Book of Nods, Fear of Dreaming i Void of Course: Poems 1994-1997.
Jim Carroll: Daljine
(odlomak)
(Prevod: Dragoslav Andrić. Pjesma se nalazi u knjizi Stereo stihovi: Antologija rock poezije, Narodna knjiga, Beograd, 1983.)
Gomilaju se sprudovi
jedni vrh drugih
kao što misli neba narastaju dok se podiže glava
u vidike vlažnih decembarskih dana, izbušenih
lenjivim pokretima galebova... i naših osećanja
pitao sam šta si htela da kažeš
stojeći pred sprašnicom senki pred okeanom,
napušten za ovu zimu, ćutljiv ko plavokosa barka
gle kako se oblaci svijaju, kako “reaguju”
na tvoj položaj, gde ti se ruke sklapaju na grudima
ko očni kapak što odobrava da se rasklopi “večernja svetlost”
paraziti prianjaju uz mahovinu što ti prekriva stopala
slepi kubanci prebacuju biserje preko mola,
dok bat koraka vezuje naše oči za rumene talase
to je ajkula!
a naša ljubav je u toj skoreloj boci... što pokazuje na sever,
kud se i okrećemo, bacajući čini na naše srebrne noževe
i kašike, i brišući poruke u pesku, gde si napisala
“mrznem se u arktiku naših snova”, a ja sam rekao
“da” odlažući taj ledni medij za neko vreme
dok si ti nastavljala da “odgajaš našu svojinu”
i dok je mesec verovatno “nastavljao” da se ljuška
mrki su prelivi pod nagibom straćenoga drveća
dok nas taj miris vraća gde smo bili:
gde smo plesali kao deca velikih diplomata
mršavih tela omotanih posteljnim prekrivačima
i kožnim zastavama, dok se orkestar oglašavao
a mi smo mislili da se to čuje nebo, ali to beše samo niz
reči, što umirahu u gustom falsetu magle
(...)
(zurnal.info)
