Poslušajte radio dramu autora Emira Zametice o umjetnicima koji bijedu koriste za namicanje novca i slave
Radio drama Stubovi Društva govori o eksploatatorskoj prirodi realizma, umjetničkog pravca koji nastoji vjerno prikazati stvarnost, o bh.umjetnicima koji bijedu ovog podneblja koriste za vlastitu slavu i zaradu, o pozorištima u kojima drugačiji izričaji nemaju mjesta.
Autor drame je Emir Zametica, koji je u Omladinskom programu BHR1 angažiran kao autor radio-dramskih eksperimenata pod nazivom Magnovenja. Prema njegovim riječima, teatar u BiH funkcioniše kao i sve drugo u ovoj zemlji, tako da se teško može smatrati mjestom sa kojeg će krenuti ozdravljenje bh. društva. Potrebno je više subverzivnosti, a ona se može postići isključivo postupkom. Otvorena kritika tranzicijskog društva u duhu realizma samo potvrđuje postojeće stanje, a u suštini ne može ništa promijeniti, tvrdi Zametica.
Radio drama Stubovi društva, rađena je u produkciji Dramskog programa BHR 1 a u njoj igraju Emir Fejzić, Ivana Petrović, Sanela Krsmanović, Adnan Goro, Alen Muratović, Slaven Vidak, Samir Čulić i Belma Turčinhodžić.
Poslušajte!
(zurnal.info)
Zamolili smo strastvene čitaoce da nam pomognu pri probijanju kroz hrpe knjiga na Zimskom salonu knjige u Sarajevu
Na ovogodišnjem, petom po redu, Zimskom salonu knjige u Sarajevu, koji se održava u gradskoj galeriji Collegium Artisticum predstavit će se stotinjak izdavača iz BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Kao i na prošlogodišnjem Salonu i na ovom dominiraju štandovi vjerske i naučno-popularne literature, instant-priručnici, a apsolutni hit je Izgubljeni simbol Dan Browna koji prema riječima prodavača ide “ko halva”.
Ipak, strpljivi posjetilac može ispod hrpe papira, uz malo truda i sreće, pronaći pravu poslasticu. Da bismo vam pomogli, pitali smo neke strastvene čitaoce da preporuče neke naslove koje treba potražiti na štandovima.
GORAN SAMARDŽIĆ, književnik
Kader Abdolah – Kuća imama i Putovanje praznih flaša
Melina Kamerić – Cipele za dodjelu Oskara
Faruk Šehić - Sabrana djela
MUSTAFA ZVIZDIĆ, književnik
Selvedin Avdić- Sedam strahova
Mirsad Sijarić- Još jedna pjesma o ljubavi i ratu
SELMA SPAHIĆ, redateljica
Kenzaburo Oe- Jednostavan život
Michel Houellebecq – Elementarne čestice
Doris Lessing – Trava pjeva
ADISA BAŠIĆ, pjesnikinja
Selvedin Avdić- Sedam strahova
Michael Viewegh – Roman za muškarce
Aleksandar Flaker- Autotopografija
EMIR HABUL, novinar
Mirko Kovač- Pisanje ili nostalgija
Simon Sebag Montefiore: Staljin na dvoru crvenog cara
Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda
ŠIMO EŠIĆ, književnik
Šimo Ešić – Kako se crta sunce
Zulmir Zečević – Putovanje započeto od kraja
MILE STOJIĆ, pjesnik
Mirko Kovač- Elita gora od rulje
Bekim Sejranović- Nigdje, niotkuda
(zurnal.info)
Autor tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama
(o romanu Selvedina Avdića Sedam strahova, Algoritam media, Beograd i Algoritam, Zagreb 2009.)
Počeću odmah sa superlativom: roman Sedam strahova Selvedina Avdića je jedan od najboljih bh. romana koje sam pročitao od 09.12.1995. (to je vrijeme od kada počinjem pratiti bh. literaturu) do današnjeg datuma. Otprije poznat kao novinar reporter, pisac kratkih priča, ili nenametljivi muzički kritičar Selvedin Avdić ovim romanom dokazuje ono što je bilo vidljivo već u njegovoj knjizi kratkih priča Podstanari i drugi fantomi a to je da mu duga forma romana najbolje odgovara. A i najveće uspjehe u maratonu postižu ljudi u starosnoj dobi od preko 35 godina, jer su tada sposobni za najveća fizička dostignuća. Roman je dostignuće samo u onom smislu ukoliko su razlozi za njegovo pisanje potpuno iskreni i autentični. U Avdićevom slučaju je to baš tako.
Kineske kutije
O fabuli se možete pobliže informisati na zvaničnoj web stranici zagrebačkog Algoritma. Dovoljno je reći da je roman koncipiran po sistemu kineskih kutija, jer u svakoj kutiji koju čitalac otvori nalazi se nova narativna kutija, i tako sve do kraja koji čitaoca ostavlja u nedoumici šta će se dogoditi glavnom junaku. Ovo je roman o ljudskoj usamljenosti tako kaže sam autor, iako ono što će čitalac prepoznati kao najbitniju odrednicu knjige počesto ne mora biti podudarno autorovoj zamisli, jer je čitanje kao i knjiga – slobodan prostor, gdje postoji samo jedan vladar: čitaočeva svijest u samoći. Onda interpretacija može biti koliko i čitalaca.
Vještina sa kojom je roman ispričan u prvom licu je donekle na tragu klasičnog bosanskog pripovjedanja koje možemo naći u knjigama pisaca tzv. pripovjedačke Bosne i bh. filmu iz 20. vijeka (Ovo malo duše, Kuduz ili Sjećaš li se Dolly Bell), ali je ono inovirano stilom i uvjerljivošću sa kojom je napisana skoro svaka rečenica u romanu. Avdićev roman je lišen viškova i bespotrebnih odlomaka od kojih boluje savremena proza. Njegov svaki pasaž ima svoj smisao i motivaciju za razliku od jerihonskim trubama hvaljenih pisaca čija osnovna književna kvaliteta jeste njihova „genijalna“ stilska dosada i ispraznost. U takvim knjigama teško je odmaknuti od prve dvije rečenice, a ako u tome i uspijem potreban mi je paket Red Bulla kako ne bih istog momenta pao u tako dubok san da bi buđenje ličilo povratku iz mrtvih.
Selvedin Avdić je marljiv čitalac Borgesove literature što se da vidjeti iz njegove knjige. Ali ne radi se tu o pukom kopiranju (tako karakterističnom za „genijalne“ pisce) nego je riječ o jednoj čitalačkoj mudrosti koja fermentira u odličnu književnost, što se može čitati u jednom dahu, ali se može i gustirati danima. Njegova čitalačka i autorska posebnost se nalazi u svjetonazoru prema kojem je zadatak književnosti da opiše totalitet svijeta (slično Borgesu, Schulzu i mnogim drugim), bez obzira koliko je to nemoguća misija. Ta želja za sveobuhvatnošću unutar svijeta literarnog djela je itekako vidljiva u velikom broju citata, odnosno zabilješki na kraju knjige od kojih bih izdvojio stih velikog turskog pjesnika Nazima Hikmeta: Kao tamna voda živi ovaj čovjek. Sam tekst također obiluje citatima, pseudocitatima, mistifikacijama, aluzijama i drugim intertekstualnim pletivom gradeći jednu mrežu kojom će Avdić uspješno uhvatiti trenutke svijeta u raspadanju.
Radnja romana je smještena u neimenovani srednjobosanski rudarski grad za vrijeme posljednjeg rata u BiH. Grad je opisan realno-fantastično s tim da se udio fantastike, horrora može jednostavno nazvati: udjelom ratne stvarnosti. To je pokazatelj koliko ta stvarnost još uvijek čeka one koji će je ispisati, iako je dobar dio ovdašnjeg tzv. neovisnog literarnog establišmenta zamalo polomio noge u euforičnom ushitu kako je književnost o ratu definitivno mrtva, o čemu sam iscrpnije pisao u tekstu Manifest zelenog kalašnjikova. Da se ne ponavljam, tako su trudbenici tog establišmenta, bolje rečeno književnog lobija koji drži većinu žirija u BiH, požurili da zoru prevare. Knjiga Selvedina Avdića je krunski dokaz njihove literarno-intelektualne kratkovidnosti, ili, da budem direktan: gluposti.
U tamnim vodama
U ovom romanu stvarnost je toliko zakrivljena i izvitoperena da se s pravom može govoriti o jednoj vrsti magijskog realizma čiji zadatak nije da bude samo i jedino lijepa
književnost (dužna da lijepo zabavi), jer je ova knjiga također i autobiografskog, dokumentarističkog karaktera, počev od klaustrofobičnog života glavnog lika pa do strave i užasa rata. Strava i užas nikad nisu direktni, niti se događaju baš tu gdje boravi glavni lik (osim epizode sa Pegazima), ali su sveprisutni i kruže nad čitavom radnjom kao usijano olovo u alhemijskoj laboratoriji.
Meni najzanimljiviji momenat romana jeste susret Alekse sa duhom rudnika perkmanom, kao i, sada već, antologijska priča o braći Pegaz koji treba da najave Smak svijeta, jer su kao motivi nastali po ugledu na Jedžudža i Medžudža (Gog i Magog), biblijsko-kur'anske vjesnike Apokalipse.
Isto tako ovaj roman jeste literarni dokument o svemu onom što smo vidjeli, ali je neopaženo prošlo pored nas kao talog ulične prljavštine uhvaćen u spirali vjetra. O nevidljivim ratnim zločinima koje je počinila bosanskohercegovačka vlast, tj. Armija BiH. O čemu smo imali bezbroj medijskih izvještaja, ali je u književnosti ta tema do sada bila podosta tabuizirana. Mada ovaj roman nije pisan zato što se treba pisati o „svojim“ zločinima, to je samo jedan važan tematski fragment unutar knjige.
Selvedin Avdić tvrdi za svoj roman da je mračan i depresivan sa čime se ja nikako ne mogu složiti, jer ako i jeste, taj mrak i depresija su neotuđivi dijelovi naših biografija. Oni su srasli sa nama. Mi živimo u tamnim vodama, ko se ne slaže neka što prije pročita roman Sedam strahova Selvedina Avdića.
(zurnal.info)
Cela domaća štampa 1. i 2. decembra 1969. naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici
“Drug Džemal je prema dimenzijama projekcionog platna izgledao kao putnik u beskrajnoj pustoši snježne bjeline. Njegov glas potpomognut mikrofonima i zvučnicima dolazio je kao sa horizonta nekog plavičastog odsjaja“.
Ovako sarajevsko Oslobođenje od 1. decembra 1969. izveštava o premijeri Bitke na Neretvi održanoj dve večeri ranije na Dan Republike u novoizgrađenoj dvorani Skenderija u Sarajevu, kada se na scenu popeo gradonačelnik Džemal Mumiganić da pozdravi brojne goste: Tita i Jovanku, Sophiju Loren i Omara Sharifa, ceo Centralni komitet i Generalštab JNA, 32 narodna heroja, 300 stranih novinara...
Svi, baš svi jugoslovenski dnevnici tog su dana na naslovnoj strani imali fotke iz filma Veljka Bulajića, koji se sedam godina ranije Kozarom kandidovao za zvaničnog jugoslovenskog Režisera Revolucije. Kada se pregledaju tadašnji Bulajićevi intervjui, iz svih razgovora bi mogle da se izvuku dve karakteristične i dosta puta ponavljanje rečenice. Prva je: „Ovaj film je duboko moj. Snimio sam ga bez ikakvih ograničenja, u potpunoj autorskoj slobodi“, a druga: „Ja već unaprijed znam tko će loše pisati o mome filmu: oni koji me ne vole i oni koji ne znaju što je to film“.
Par sati pre sarajevske premijera, televizija je prenela vest od glavnog producenta filma United Commonwealtha: Bulajiću se obećava podrška za sve buduće filmove, bez obzira na temu i žanr, bez produkcionih ograničenja! On skromno odgovara da Neretva nije bila težak posao jer je pre njega to neko već režirao u stvarnom životu – Tito.
Izveštači iz Skenderije beleže da su gosti u dvoranu kod Miljacke preko crvenog tepiha ulazili kroz špalir od originalnih bosanskih stećaka i delova makete srušenog mosta na Neretvi, da je Yul Brynner izgubio propusnicu, a Borba navodi da su i toaleti u Skenderiji te večeri bili „toliko maštoviti i toliko različiti“.
(Inače, u isto to vreme se u zemljotresom porušenoj Banja Luci pod šatorima smrzavalo 14.000 ljudi.)
Cela domaća štampa 1. i 2. decembra naširoko izveštava o fanatičnom aplauzu 3.000 ljudi posle projekcije i o prijemu koji je Tito potom priredio za filmsku ekipu i odabrane goste, na kojoj ih je Brynner zabavljao pesmom i kaubojskim trikovima. Objavljeno je i da je Jovanka Broz tokom celog filma plakala, a na trenutak zagrljaja dvoje partizanskih tifusara Nade i Nikole (Milena Dravić i Oleg Vidov) zajecala. Navodno je i samog Tita naročito dirnula scena u kojoj dečak-siroče pljuje partizanskog deminera Vladu (Brynner) koji je upravo srušio most preko kog je trebalo da pređu ranjenici.
U novinskim izdanjima iz ta dva dana mogle su se naći i primedbe veterana NOB-a kako je film predugačak (175 min), ali nakon što Tanjug 3. decembra objavljuje intervju sa Brozom u kome ovaj izjavljuje „Za mene Neretva nije preduga“, žalbe su utihnule. Tito je i dodao kako se nada da Neretva nije poslednji Bulajićev film o NOB-u i naročito hvali glumce: „A onaj Hardy Kruger je toliko izvanredan, iako igra nemačkog pukovnika“. Tanjugov novinar potom pita Broza: „U njegovom prezimenu se krije pojam ’rat’. Zar to nije dovoljan podatak kako se, eto, ’ratni’ pretvara u ’humani’, kako se život pretače u film, u umetnost?“.
Film bez Tita, mit za Tita
O rađanju Bitke na Neretvi pre desetak godina u eseju Tajna istorija Jugo filma Bogdan Tirnanić (originalno u mesečniku Profil) piše da postoji nekoliko verzija o tome kako je Veljko Bulajić postao "državni reditelj", zadužen da vremenom na filmskoj traci zabeleži sve slavne bitke jugoslovenskih naroda i narodnosti: „Veliki uspeh Kozare svakako je imao udela u takvom razvoju stvari. Ima onih (Bata, Smoki) koji tvrde da su oni predložili Titu da Bulajić, posle Kozare, snimi Neretvu... i tako redom. Drugi kažu da se sâm ponudio. Najverovatnije da je to bila originalna Titova ideja.”
Ipak, ostaće zabeleženo da je Veljko Bulajić odbio da u film ubaci Titov lik, uprkos upornom insistiranju tadašnje državne vrhuške. Zato je bio i pozvan na razgovor kod Broja Jedan. Ubeđivao ga je da je bolje da ostane u pozadini, kao mit, jer bi u suprotnom Neretva zaličila na propagandistički film. Tito se izgleda nećkao, ali kada mu je Bulajić rekao da pravi heroj filma mora biti masa - seljaci, ranjenici, vojska – rekao je: „U redu, neka bude tako“.
Ozvaničenje početka rada na filmu desilo se 8. aprila 1967. kada direktor zagrebačkog Jadran filma Ivo Vrhovec u sarajevskom hotelu Bosna Bulajiću na ruke daje 400.000 tadašnjih dinara. Telefoni i hotelski računi nisu plaćani, jer je garant za to bio narodni heroj Vlado Šegrt. Bulajić oko svog čeda počinje da gradi pravi mit i svi uskoro misle da se radi o filmu koji režira maltene sam Tito. Direktori velikih firmi potom ulaze u trku - ko će filmu dati više para. Prvu veliku svotu uplatila je Sarajevska banka: sto miliona dinara.
Bulajić je okupio međunarodni pul producenata, a odlučeno je da mamac stranoj publici bude impresivna glumačka ekipa koja je, uz sticaj raznih okolnosti i zbog Bulajićevog marketinškog dara, odigrala presudnu ulogu u sticanju oskarovske nominacije Neretve za najbolji film van engleskog govornog područja.
U septembru 1967. u Splitu je počeo da se stvara nukleus ekipe. Bulajić se sastao sa Orsonom Wellesom i Sergejom Bondarchukom. Bondarchuk će biti partizan Martin, a Wellels četnički senator Kraljevske vlade u Londonu koji će kasnije izgovoriti melodramsku rečenicu: „Do poslednjeg daha u borbu, želim Titovu glavu“. Inače, četnici u filmu izgledaju kao bataljon ljudoždera koji je upravo opljačkao javnu kuću: moguće da je Bulajić upravo njih imao posebno na nišanu, jer se sa ustašama bio obračunao u Kozari.
Sa slavnim stranim glumcima je bilo velikih problema. Nemac Curd Jurgens (kao general Lohring) nije hteo da se pojavi u istoj sceni sa VWellesom jer su se posvađali četiri godine ranije na snimanju u Hong-Kongu. Češka zvezda Jana Brejchova ostaje trudna, pa ispada iz filma. Borisu Dvorniku (mitraljezac Stipe), tada vojniku JNA, Bulajić kaže da najpre smrša osam kilograma pa da se onda javi... Orson Welles je tražio (i nije dobio) terenski helikopter jer nije hteo da se vraća autom sa jablaničke visoravni Risovac bojeći se da gleda u provalije ispod.
Italijanski agenti nisu redovno uplaćivali rate Francu Neru, pa su iz Italije u Konjic 20. marta ’68. stigli novinari da pišu o neverovatnom podatku kako Nero već deseti dan igra bez dnevnice. Njegova uloga kapetana Michaela Rive zasnovana je na stvarnom istorijskom liku, italijanskom kapetanu Mariju Rivi koji je nakon kapitulacije Italije prešao na stranu partizana i poginuo boreći protiv Nemaca oktobra 1943. Tu priču su scenaristi transponovali u februar i mart 1943. godine.
Snimanje je trajalo 18 meseci po svim godišnjim dobima, najviše po snegu, sa čak 10.000 statista, koji su se utrkivali za angažman na filmu. Kasnije će pred kamerama izbiti problemi: neki statisti odbijaju da obuku ustaške uniforme, neki da stave ženske perike, a neki, kao trupa iz okoline Požarevca, nevoljno pristaju da puste brade da bi izgledali kao "autentični četnici". Već tokom priprema snimanja producenti dobijaju nemali broj pisama, poput ovog iz Kragujevca: „Najsrdačnije vam želim uspeh u radu i spreman sam da sa svojom ženom statiram u vašem filmu. Ne tražim nikakav honorar osim dnevnice. Učesnik sam Četvrte neprijateljske ofanzive, sada sam u penziji. Molim vas, ispunite moju želju“.
Bez odštete
Prva klapa pada 25. oktobra 1967. u predelima centralne Bosne na putu Gornji Vakuf - Travnik, i odmah nastaje problem! Po završetku snimanje prve scene članovi ekipe, po uobičajenom ritualu, čestitaju jedno drugom. Oponašaju ih i okupljeni lokalni statisti, što ubrzo prerasta u veselje sa pucanjem, a onda ražnjevima sa pečenim janjcima i rakijom. Zbog toga sledeća klapa pada tek pet dana kasnije, kada na set stiže Helmult Velc, bivši nemački major sa Istočnog fronta, koji će biti zadužen za konsultacije oko nemačke vojske.
Prvog novembra na snimanje scene logorovanja naroda na Kupresu dolazi mlada statistkinja - ali s bebom u ruci, koju nije imala kod koga da ostavi. Producenti je vraćaju kući priznajući joj dnevnicu. Trećina statista koji treba da glume ranjenike biva otpušteno zbog gojaznosti.
U pirotehničarskoj sceni navodnog rušenja zgrade (u kojoj se nalazi banka) u Gornjem Vakufu dolazi do nekontrolisane eksplozije i stvarnog pucanja novčanog sefa. Nekoliko miliona raznesenih dinara leprša po okolnim ulicama, a milicija na okupljene poteže oružje. Uskoro dolazi komisija za procenu štete okolnih zgrada, a jedna baka ih uvodi u rastureni stan i odbija da primi novčanu kompenzaciju: „Ja vas smatram mojim sinovima, jer snimate film o mojoj djeci“. U ratu je izgubila muža i tri sina.
Na pravoslavni Božić 1968. do ekipe filma u snegom zametenom selu Makljen, koje za potrebe snimanja filma konačno dobilo struju, ne probija se kamion s hranom i - počinje da pada moral statista i glumaca koji sneg, kiša i niske temperaturu nagrizaju od početka snimanja. Oleg Vidov hoće avion za Moskvu jer mu reditelj menja scene, a snimanje napuštaju dva asistenta režije. Pomoćnik scenografa zbog zabušavanja dobija otkaz. Iz neke gostionice u Gornjem Vakufu stiže dojava da glumac Anthony Dawson konobaru neprestano pominje neke tenkove i mačeve („tenk ju mač“), pa je ovaj pomislio da nije možda neka provokacija.
Yul Brynner na snimanje dolazi sa dve sekretarice i mercedesom 600 (kakav je imao i Tito), a spava u dvosobnom stanu u Gornjem Vakufu. Sergei Bondarchuk i Franco Nero zbog gužve dele apartman; iako se međusobno nisu razumeli ni reči, svake noći do jutra ispijaju hercegovačka vina. Bulajić u novinama za Orsona Wellesa kaže da je fin čovek, profesionalac koji pogleda scenario, odglumi iz prve i nestane.
Vidov se u jednom momentu toliko zanosi u ulogu tifusara da počinje da spava na golom podu, samo u pidžami, pa dobija upalu bubrega. Sylva Koscina traži sef za svojih sedam skupocenih bundi, ali joj je Bulajić naređuje da mora neprestano da nosi partizansku uniformu - kako bi joj bolje legla.
Bilo je i nesreća: najveća je bila pogibija snimatelja Đokice Jolića od šrapnela bombe u bunkeru 4. februara 1968. Posledica svega je bilo da je Bulajić u nekom engleskom fondu, nakon tri lekarska pregleda, osiguran na milion dolara. Negde u isto vreme preko jedne statistkinje prelazi top od 750 kg, ali nekim čudom ostaje neozleđena.
Ključna scena filma, rušenje mosta na Neretvi, snima se 18. decembra 1968. Četristo tona metala sručilo se u 12:50 u Neretvu. Ali, nijedan kadar nije ušao u film, jer se po miniranju oko mosta podigle velika prašina od koje ništa nije moglo da se snima. Sve to je kasnije dosnimljeno na maketama u jednoj češkoj laboratoriji.
Čim su 1967. objavljena prva imena zapadnih glumaca u „Neretvi“, srpska i hrvatska politička emigracija počela je da im preti, što jugoslovenska štampa obilato prati. Prvi na udaru je bio Vels, kao četnički senator, koji je prvih nekoliko pisama ignorisao, sve dok jedno nije dobio direktno u kućno sanduče. I Briner je dobio dva preteća telefonska poziva. Kreću pritisci hrvatske političke emigracije na bosanske seljane po okolini Jablanice i Makljena da odbiju statiranje u snimanju: UDBA je zaplenila tri takva pisma upućena rodbini iz Pariza, Minhena i Kanade.
Izgleda da je neko tim povodom bio i uhapšen, pa su se strasti malo smirile sve dok „Neretva“ nije počela da dostiže visoku popularnost po zapadnim zemljama. Najpre su neke organizacije u Italiji predložile da se film zabrani jer je antireligiozan, ali je Vatikanska komisija za javni moral „Neretvi“ dala zeleno svetlo za ulazak u 2.000 italijanskih bioskopa. U kampanju se uključio čak i hrvatski katolički list „Glas koncila“ koji je objavio poveći članak u kom se hvalio „Neretvin“ humanizam i antiratni karakter. „Večernje novosti“ reaguju na svedočenje bivšeg italijanskog oficira Gorinija, koje "Korijere dela sera" objavljuje pod naslovom „Ružičasta Neretva“ u kome se ovaj seća da su jugoslovenski partizani, suprotno od onog što prikazuje film, masovno streljali njegove kolege. „Pa nego šta da su ih ubijali“, brane Bulajića „Novosti“. „Bio je rat!“
Srpski emigranti u Čikagu su kamenovali tri bioskopa u kojima se film prikazivao. I hrvatska emigracija u Americi je pokušala da lobira protiv filma u trci za Oskara, ali nema dokaza da je tu bilo nekog uspeha. U svakom slučaju, Oskara je te godine uzeo film Gavrasov „Z“. U Belgiji su u dva navrata do policije stizale dojave o postavljenoj bombi u bioskopima, a Frankova cenzura u Španiji film je bila zabranila na dve godine.
Bulajićevi producenti su, od svih velikih zemalja, „Neretvu“ najkasnije pustili u Nemačkoj, za koju se znalo da je vruć teren. Međutim, zbog policijske preventive, većih problema nije bilo. „Novosti“ samo beleže da su do jugoslovenskih radnika u „Simensu“ stigli leci u kojim se pozivaju na bojkot filma. „Naši radnici, međutim, objavili su odmah kontraletak u kom su pozvali i svoje nemačke drugove da idu da vide ’Neretvu’“.
Film je bio pozvan i da otvori Kan, ali su producenti odbili smatrajući to poslovnim hendikepom. Na festivalu u Puli, kao ideološki nedodirljiva superprodukcija, „Bitka na Neretvi“ prikazana je van konkurencije.
Gospoda kritičari
Ne treba ni pominjati da je jugoslovenska štampa gotovo uglas hvalila film („Najveći filmski spektakl Evrope“, „Snažan prikaz jedne velike epopeje“, „Strani finansijeri oduševljeni“, „Film kakav svijet nije godinama vidio“, „Herojska priča o ranjenicima“, „Neretva osvaja Holivud“), a kao motivaciono sredstvo za odlazak u bioskop su korišćene ulične ankete („Ići ću da gledam ovaj film, svi kažu da je fantastičan. Karta je skupa, ali neka“, izjavljuje čistač obuće u centru Zagreba).
Prenošenje pisanja stranih listova je strogo filtrirano i citirano je na desetine afirmativnih kritika iz raznih svetskih listova. A istina je da je zapadna kritika „Neretvu“ ocenila kao panoramski film tzv. mozaičke strukture čija je realizacija izrazito haotična, zbivanja su nepregledna, likovi klišeizirani, a dijalozi vrve frazeologijom.
Ipak, iznenadili biste se kada biste pročitali i brojne negativne domaće kritike „Neretve“. Najoštriji je bio „Student“. Tada 25-godišnji Lazar Stojanović, kasnije uhapšeni reditelj „Plastičnog Isusa“, o „Neretvi“ piše kao o „bezličnom proizvodu“, „sladunjavom ’poučnom’ istorijskom spektaklu velikih filmskih biznismena“, koji „ne otkriva nikakvog autora, stil ili postupak vredan pažnje“. On kaže i da Bulajić prepisuje sam sebe kopirajući scene iz „Kozare“, likovi su površni, gluma očajna, a nadsinhronizacija stranih glumaca tragikomična.
U istom listu mu se pridružuje Milomir Marinović: „Ako Bulajić insistira da je ’Neretva’ celuloidni spomenik blistavom periodu naše revolucije, zašto onda od utrošenog novca nismo podigli nekoliko bolnica – od čistog bračkog mermera!“.
U „Pobjedi“ ih januara 1970. napada Jevrem Brković: obojicu naziva „gospodom“ a njihove tekstove „zlonamjernim, tendencioznim i negatorskim natpisima“. U istom članku Brković obećava da će se u budućem javnom radu skoncentrisati na „podsjećanja na Revoluciju kao sadašnjost“.
Neretva tuži Tirnanića
Čak je vodeći jugoslovenski nedeljnik NIN filmu dao negativnu recenziju udarajući na ključno mesto – loš scenario i lošu dramaturgiju, a „Vidici“ kao jedinu vrednost 
„Neretve“ ističu kameru Tomislava Pintera. Inače, urednik „Vidika“ u to vreme je bio Lazar Stojanović koji je odbio Tirnanićevu kritiku („Pirotehnički pregled na svet i istoriju“) filma jer mu se činila lošom. Tirnanić će kasnije priznati da se radilo o „smušenom, ali za ono vreme ipak provokativnom tekstu“.
Tirnanić zato svoj članak objavljuje u sarajevskom „Sineastu“ i, iako se radilo o niskotiražnom stručno-filmskom časopisu, Bulajić besni! Nije prošlo mnogo vremena a „Večernje novosti“ na naslovnoj strani objavljuju: „Neretva tuži Tirnanića!“, sa tekstom u kome se kaže da će ekipa filma „tražiti odštetu od 10.000.000 dinara zbog materijalne i moralno-političke štete nanesene filmu tekstom ’Pirotehnički pogled...’“. Do suđenja nikad nije došlo, a kada je mnogo godina kasnije Tirnanić ponovo negde sreo Bulajića, ovaj mu je tvrdio da se tužbe uopšte ne seća.
U godinama i decenijama posle „Neretve“ sve otvorenije se počelo govoriti o Bulajićevom velikom rediteljskom i producentskom promašaju. Pre i tokom snimanja, on se od optužbi da se za cenu „Neretve“ može snimiti 8-12 drugih filmova branio time da će njegov spektakl vratiti uloženi novac. Međutim, nije vratio ni polovinu. Neko je tada čak izračunao da se uložene pare ne bi vratile čak ni kad bi svi Jugosloveni pogledali film u bioskopu.
Sotone tifusari
Kada je danas stavite u DVD plejer, „Bitka na Neretvi“ je zbog pretencioznosti i zanatske nasilnosti gotovo negledljiv film, sasvim u funkciji mitologizacije partizanske borbe i ideje žrtvovanja. Dublje motive neki kritičari nalaze u idejama muškog prijateljstva (parovi Martin-Riva, Krancer-Horst, Novak-Stipe) i heteroseksualne ljubavi (Ivan-Danica, Nikola-Nada) i samo tu se nude mogućnosti intrigantnih iščitavanja (npr. latentne homoseksualnosti ili svojevrsne nekrofilske erotike, s obzirom na to da svi prijateljski i ljubavni parovi nose tragičnu nit).
S obzirom na to da je Broz u raznim ranijim prilikama o događaju po kom je film snimljen govorio kao o čovekoljubivoj bici za ranjenike, Bulajić je sav napor skoncentrisao upravo prema ranjenicima i tifusarima. Međutim, upravo na tom mestu se pokazuje najmanje rediteljske osećajnosti: Milena Dravić je smešna uplakana devojka koja kao da se igra partizanke, a Fabijan Šovagović kao tifusar izgleda pre kao sotona. Franko Nero je pokazao jednu od najsmešnijih smrti prikazanih uopšte u partizanskom filmu.
Statisti se kreću kao da su robotizovani, kamera svaku eksploziju snima na isti način, deca na upravo poginule roditelje gledaju kao na izgubljen kliker, a partizanski komandanti međusobno komuniciraju po lekcijama iz onih oficirskih udžbenika Zastava filma. Najviše spontanosti od glumaca je zapravo pokazao 33-godišnji Ljubiša Samardžić kao mitraljezac Novak, improvizujući neka crnohumorna ponašanja (npr. ljuti se na zarobljenog italijanskog generala što puca sebi u čelo prekidajući ga u jelu).
„Neretva“ je postavila obrazac velikog državnog filmskog projekta kog niko nikad kasnije nije ponovio. Ali, kako je to Bulajiću sve uspelo? Osim veza s vlastima, verovatno i jer se radilo o Bosni, republici sa komplikovanom ali moćnom političkom vrhuškom (najmoćniji čovek ’zlatnih bosanskih 60-ih’ bio je Branko Mikulić, koji je karijeru počeo upravo iz Gornjeg Vakufa i Bugojna...). On, Džemal Bijedić, Hamdija Pozderac i ostali koji su stajali na čelu tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, zemlje preko koje je prešlo šest od ukupno sedam ofanziva u Drugom svetskom ratu, su pošto-poto, najpre svojim početnim donacijama a onda kad je ponestalo para i urgiranjima kod Tita, htela umetničku verifikaciju i megalomanski spomenik toj istorijskoj činjenici.
Malo je poznato i da je tokom snimanja filma propala i velika marketinška akcija za žilete. Neka domaća fabrika žileta je zamislila da se na jednom gradskom trgu okupe svi statisti koji su igrali četnike. Bilo je to 600 Požarevljana koji se nisu brijali pola godine i za to svakog meseca primali honorare. Ispred njih bi bila postavljena stolica na koju bi seo jedan odabrani, a koji bi zatim novim žiletom bio besprekorno izbrijan. Na kraju bi svi u horu povikali: „Spaseni smo!“ Ipak, neko iz Bulajićeve okoline se tome suprotstavio, pa je posao na kraju završio neki bosanski seoski brica.
Hitovi i legende:
- 60 domaćih i 10 svetskih glumaca;
- Pablo Pikaso je za dizajniranje plakata za Neretvu tražio sanduk najboljeg jugoslovenskog vina;
- i Alberto Moravija je u italijanskoj štampi pisao o humanizmu filma: „Nemac i Italijan su prikazani s naklonošću, dok četnici ostavljaju utisak tragičara“;
- Hardi Kriger je za ulogu nemačkog oficira Krancera dobio nemačku državnu nagradu;
- „Neretvu“ je Dragojević citirao u „Ranama“: „Jeste li vi gledali Neretvu? Ono kad naši jurišaju na konjima, a one pičke partizanske sakrile se iza spomenika?!“ - Čika Kure...;
- takođe, ironični omaž Veljku Bulajiću napravio je i Kusturica u „Podzemlju“, gde Dragan Nikolić („To, to, ne prekidaj, glumi, prirodno, prirodno, hoću prirodno…!“) igra reditelja Željka Bulajića;
- film ima 300 scena, od čega su polovina masovke;
- nemački tenkovi „tigar I“ su zapravo bili sovjetski tenkovi T-34 koje su stručnjaci JNA preradili za potrebe filma. Godinu kasnije su se pojavili u filmu „Ratnici“ sa Klintom Istvudom i Donaldom Saderlandom koji je snimljen u Jugoslaviji i u „Sutjesci“;
- u Jablanici su za potrebe filma izgrađena tri sela, crkva i tvrđava, kao i 80 bunkera koji su kasnije srušeni;
- film je imao 58 sponzora, a najveći su bili BIP, JAT, Jugoimport, Hempro - svi iz Beograda.
- oko 200 članova ekipe filma, koju je zbog napora napustilo 27 ljudi, je stanovalo u kućama po selima oko Gornjeg Vakufa;
- Jedan od najvećih problema filma su bila goveda-statisti koja se nisu dala disciplinovati na -20 celzijusa;
- 6.000 vojnika JNA, 75 oklopnih vozila, 22 aviona, 5.000 pušaka, 380 mitraljeza, 2.000 artiljerijskih bojevih granata i 110 avionskih betonskih bombi;
- 12.000 eksplozija sa 10 tona eksploziva;
- u kanjon Neretve bačeno je 20 topova, 16 tenkova i kamiona, kao i pet tona drugog materijala;
- izgrađen je i zatim srušen most dug 82 metra na visini od 42 metra;
- film je unapred prodat u 82 zemlje po fiksnoj ceni.
(tekst preuzet sa portala Popboks.com)
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti.
Roland Emmerich je sa „2012“ uspio da uništi čitavi svijet, a da mu film bude dosadan.
Apokalipsa u njegovom „2012“ holivudski je odgovor na opadajuću američku moć i kraj Amerike kao jedine supersile. A sve se desilo tako brzo...
U Emmerichovom (takođe apokaliptičnom) filmu „Dan nezavisnosti“, čovječanstvo se, predvođeno Amerikom i njenim predsjednikom, u herojskoj borbi odupre invaziji vanzemaljaca. Svijet kojim vlada Amerika odbranjen je i nastavlja da traje. Dan nezavisnosti se u tom filmu proizvodi u praznih svih nacija svijeta, kao simbol u borbi sa strašnim neprijateljem zaslužene američke dominacije.
Znanje je moć
Ah, kako su kratko trajali slatki snovi... Kao u ciničnoj engleskoj opasci da je Amerika jedino društvo koje je upalo u dekadenciju a da prije toga nije stvorilo civilizaciju, Imperija se stala raspadati i prije nego je uspostavljena. Pokazalo se kako je jedno snimati filmove o američkoj dominaciji svijetom, a ipak posve druga stvar svijetom doista zavladati... i održati vlast.
Od „Dana nezavisnosti“ prošlo je svega 13 godina, a Emmerich sada zna bolje – prava opasnost ne dolazi izvana, još manje iz dubokog svemira, nego iznutra – iz dubina samog središta planete Zemlje: čitaj, iz samog središta cjeloplanetne američke imperije. U „2012“, Amerika se bukvalnu urušava iznutra: otvara se bezdan i zemlja slobodnih biva prepolovljena: united we stand, divided we fall. Njene obale, Kalifornija najprije, tonu u more. Američki predsjednik u „2012“ prvi dolazi u posjed informacije (reditelj time poručuje znanje je moć!, ali ta je fraza, kao što znamo, tek utjeha onih koji moći zapravo nemaju) da će planeta Zemlja poći k Vragu: kontinenti će se pomjeriti, vulkani izbljuvati lavu a more prekriti planinske vrhove. Kraj svijeta je doista blizu. Predsjednik o tome obavijesti ostatak G8 ekipe. U najvećoj tajnosti, oni sačine krizni plan. Naglasak je na tajnosti: do posljednjeg trena, sve dok more ne stane gutati Kaliforniju, čovječanstvo ne zna što mu se sprema. Čemu tajnovitost? Jer panika koju bi objavljivanje istine izazvalo, ugrozila bi plan za očuvanje života na Zemlji. A plan je: na supermoderne Arke utovariti ljude, biljke, životinje i – umjetnička djela. Ko može na Arke, koji ljudi? Možda oni najumniji, ili oni čiji geni najviše obećavaju? Ne: na Arke mogu samo oni koji imaju da za to plate. Cijena: sitnica – milijardu dolara po osobi. Koja se umjetnička djela ukrcavaju na brodove za spas? Mona Lisa, na primjer: logotip humanističke kulture, ujedno i mjerna jedinica visoke kulture po malograđanskom ukusu, vjerovatni pobjednik u svakoj anketi – „na šta prvo pomislite kada čujete riječ kultura“?
Od čovječanstva, dakle, preostaju oni koji imaju milijardu. Bilo za ukrcavanje na Emmerichovu Arku, bilo za eugenetske Arke naše posthumane budućnosti. Od kulture, pak, preostaje zbirka remek-djela – zapravo opštih mjesta koja više nikome ne znače ništa, i čija je vrijednost jednaka ostacima skeleta dinosaurusa kraj kojih sa dosadom prolazimo tokom posjeta prirodnjačkom muzeju.
Emmerich je „2012“ zamislio kao majku svih filmova katastrofe. Počinje kao hi-tech varijacija B filmova o zemljotresima kakvi su se snimali sedamdesetih (na primjer Robsonov „Earthquake“). Nastavlja kao varijacija „Danteovog vrha“: sa ogromnom erupcijom vulkana. Potom se, sa svim tim vatrenim kuglama koje padaju sa neba, pretvara u „Armagedon“. Onda se podigne more, a Emmerich je malo autoreferencijalan – to je već snimio, u „Dan nakon sutra“. Kada se ljudi napokon ukrcaju na Arke, film se pretvara u „Titanik“, i tada postaje apsolutno negledljiv. Melodramski klišei metastaziraju. Par će ponovo biti konstituisan - razvedeni žena i muž ponovo će se spojiti, pri čemu njen ljubavnik bukvalno, odveć bukvalno služi kao nestajući posrednik. Otac će ponovo zadobiti poštovanje sina. Porodična sreća nije mala vrijednost, ali nije li uništenje čitave planete ipak prevelika cijena za nju? U katastrofi su, dakle, poginule milijarde ljudi, srušen je Vatikan, more je progutalo budističke hramove na planinskim visovima Azije, no patrijarhat je, hvala na pitanju, preživio.
Novi zavjet završava apokaliptičnom vizijom Jovana sa Patmosa. Emmerich biblijskom tekstu dodaje novo (doduše filmsko) poglavlje: Evanđelje po Obami. Apokalipsa je po tom Evanđelju metafora opadajuće američke moći i post-imperijalnog svijeta. Američki predsjednik nije borac i lider, kao u „Danu nezavisnosti“ – on je star, umoran i nemoćan, baš kao i zemlja koju vodi. Na koncu ga proguta more, dok na travnjaku ispred Bijele kuće nepomičan promatra propast koja se primiče.
Amerika ne propada uzalud: nakon katastrofe, svijet je napokon ujedinjen – Emmerichova kamera diže se u visine, i odozgo otkriva da su se svi kontinenti spojili u jedan. United Colors of Apocalypse.
Ljudi su, nakon što je humanitet gotovo izbrisan sa lica zemlje, postali nekako humaniji, bolji. Pohlepni, razmaženi sin ruskog tajkuna pruža psa djetetu običnih ljudi kraj sebe i kaže mu: evo, ovo sada može biti i tvoj pas. Najavljuje li to Emmerich veliki povratak društvene svojine? Naučnik, Afro-Amerikanac, sa žarom u očima gleda novu mapu svijeta, na kojoj se najviši planinski vrhovi, viši od Mont Everesta, sada nalaze u Africi, pa kaže: „Afrika se uzdigla“. Afrikanci su, budući da nisu imali po milijardu da se ukrcaju na Arke, izginuli – ali Afrika je, izdignuvši se iznad ostatka potopljenog svijeta, ostvarila važnu takozvanu simboličku pobjedu. To što nema Afrikanaca da to proslave manje je bitno.
Jednakost među bogatima
Novi svijet je multikulturalni svijet jednakosti. Zbog kvara na jednoj od Arki, velika grupa tajkuna ostala je van brodova spasa. Nakon dirljivog govora jednog od glavnih
junaka, koji je sve okupljene pozvao na poštovanje ideja humanosti i jednakosti, svjetski lideri su se složili da i njih puste na brodove. U pitanju je, dakle, vrlo specifična jednakost: jednakost među najbogatijima.
Za duhovni život najbogatijih, koji će nakon kraja svijeta u punoj jednakosti živjeti na kontinentima koji su se spojili u jedan, pobrinuće se budistički sveštenik, koji se na Arku ukrcao kao slijepi putnik. Emmerichov postapokaliptični svijet vlažni je san New Age idiota koji je upravo popio svoj antioksidantni zeleni čaj, požvakao svoje stimulišuće lišće koke, obišao svoju usvojenu afričku i azijatsku dječicu, pa u svom Zemlja salonu, koji se u prizemlju njegove kuće nalazi lijevo od Vazduh a desno od Voda i Vatra salona, otvorenih očiju stao sanjati o najboljem od svih mogućih svjetova.
Kažu: ako hoćete da utješite čovjeka osuđenog na smrt, recite mu da ne brine, jer su upravo javili da sutra dolazi smak svijeta, te da će cijelo čovječanstvo ionako izginuti. Smrt za sve - nemala je to utjeha. Sve što živi može i hoće, ali smrt nas u svojoj demokratičnosti i egalitarnosti nikada neće iznevjeri.
Emmerichov film pokazuje kako izgleda kada se utjeha za propast Imperija nalazi u tome što se mašta propast svijeta. K tome, taj film svojom eruptivno-tektonskom bijedom pokazuje kako izgleda, uprkos ogromnom budžetu i najsavremenijoj tehnologiji, izgubiti bitku na polju Simboličkog. Apokaliptičke vizije uvijek su znak anksioznosti, uvijek znak da simbolička mreža (u ovom slučaju ideologija amerikanizma) više ne može da izdrži: da se Realno kroz nju ipak uspijeva probiti. Stoga je „2012“ primjer kako je ekscesivni, fundamentalistički američki optimizam samo naličje fundamentalističkog pesimizma: NAD – Nihilističke Američke Države.
Holivud više nema moć da vlada prostorom Simboličkog – on čak ne uspijeva ni da ga koriguje. Opadanje moći Holivuda bilo je nedvosmislen znak opadanja američke moći. Amerika je i dalje supersila: ona i dalje ima najrazornije bombe i kontroliše gobalne tokove novca – ali je izgubila vlast čak i nad prostorom fantazijskog, a baš tamo je ležalo srce njene moći. Holivud više nije sposoban proizvesti propagandno-ideološki paket kakav je, u vrijeme kada se činilo da će pobjednički imperij trajati vječno, bio Scottov „Top Gun“. Danas je Holivud samo još jedan proizvođač zabave. Čiji su artikli Imaginarnog sve manje imaginativni, a zabava sve skuplja i sve manje zabavna.
(zurnal.info)
Zašto gledati: MMF, Svjetska banka, prva tranša, druga rata, kamata, premijer Dodik, štrajk, premijer Mujezinović, neće biti isplata penzija – pojmovi su od kojih se prosječnom TV-gledaocu u Bosni i Hecegovini zavrti u glavi. Koliko smo “dobro” informirani najbolje govori podatak da građani u Bosni i Hercegovini još uvijek brkaju pojmove donatorske konferencije i tranše kredita MMF-a. Dok na jednoj strani opjevava bitke sa nekoliko zelenaša-uličara, vlada jedine nam domovine istovremeno bez imalo razmišljanja ulazi u kreditna zaduženja kod MMF-a kojih se neće kutarisati ni pokoljenja iz daleke budućnosti. U filmu “Let's make money” Erwin Wagenhofer na odličan način prikazuje razlike između donatorske konferencije i kredita MMF-a.
O čemu se radi: MMF i Svjetska banka su korporacije čiji je cilj da zaduženjima poklope siromašne države i na taj način, pod krinkom pomoći, iskamče im sve iole kvalitetne sirovine a stanovništvo pretvore u robove. To se događa zemljama “zastalim” u razvoju i siromašnim državama trećeg svijeta koje su kolonizatori stoljetnim izrabljivanjem odveli u katastrofu. Nakon prividnog oslobođenja od kolonizatorske čizme dolazi spasitelj u vidu investitora čiji kapital se uglavnom definiše kao efekti kolonizacije. Nova kolonizacija ima ukusan naziv – pomoć zemljama u razvoju, zemljama u tranziciji, izvedena bez biča i puške – kreditima i privatizacijom. Doduše, krediti MMF-a, Svjetske banke i sličnih investitora ne mogu se odbiti. Kao garant za prolaz kreditnih aranžmana postoji efikasan sistem - egzekutori – ljudi koji ispred investitora odlaze šefovima “zaostalih” država da im ponude kredit, šakali – plaćene ubice koje obavljaju smaknuća državnika koji odbijaju aranžmane i naposljetku američka vojska – za državnike koji iskuliraju i egzekutore i šakale. Vremenom su apetiti investitora porasli a okupacija se proširila i na države koje su važile kao uzor dobrog imunološkog sistema.
Obratiti pažnju: “Investicije” obuhvaćene filmom prevedite u vašu svakodnevnicu – i same vas je zadesila ista nesreća. Postali ste dio sistema, vaša vlada već se zavalila kod MMF-a i Svjetske banke. Djeca će vam sigurno vraćati kredit od kojeg ni vi niste imali koristi. Obratite pažnju i na riječi Hermann Scheera (člana njemačkog parlamenta i dobitnika alternativne Nobelove nagrade): Privatizacija je riječ latinskog porijekla i znači oduzeti, lišiti. Kada se dešava privatizacija javna dobra zaposjedaju privatnici ili se prodaju u bescjenje...što je jednako pljačkanju zajednice.
Premotati: Na početak.
Uloge: John Perkins, Antonio Baena Perz, Yves Delisle, Ramon Fenandez Duran, Mirko Kovach, Francis Kologo...
Ponoviti: Dio filma koji govori o Džersiju, raju za izbjegavanje poreskih obaveza sa šarmantnim guvernerom
Režija: Erwin Wagenhofer
Scenario: Erwin Wagenhofer
Studio: Allegro Film
Trajanje: 110' min
Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.
U organizaciji francuskog kulturnog centra Andre Malraux i u okviru desetih Evropskih književnih susreta, u Sarajevu će gostovati četiri zanimljiva beogradska autora – prozaika, pjesnika kritičara i novinara, Sašu Ćirića, Zvonka Karanovića, Tomislava Markovića i Miloša Živanovića. Ugostiće ih Faruk Šehić, koji svoje goste ovako opisuje:
- Ovo je neslužbena posjeta, i neformalno druženje zamišljeno u obliku književnog predstavljanja. Ovo nije druženje književnih poslanika dvije države i nekoliko naroda. Ovdje se radi o ljudima koji predstavljaju sebe i svoje ideje, ali i jednu novu Srbiju E-novina, Betona, LDP-a i mnogih drugih. Antinacionalizam i vjera u etičnost literature je ono što ih određuje.
Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.
(zurnal.info)
Kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle.
Nesumnjiva je poetička kompeticija MESS-a ove godine zatečena imaginarnom a opet realnom ekonomskom krizom. Već ta činjenica dovoljno je sumnjičila istost egzistencijalnih parametara političkog i umjetničkog bitka. S toga i krilatica ovogodišnjega MESS-a „Sve je isto samo različito“ uz još ono rejected, potpisano marionetskoj šaci s plakata festa koji je ponajprije upućivao na standarde evrounijske društvenosti, doima se sasvim razumnom.
Četrdeset i deveti MESS počeo je usred zaigranog, multikulturnog, kölnskoga geta njemačke predstave „Pakao na zemlji“ rediteljice Constanze Macras. Nadalje, trajao je multipliciranjem marginalne stvarnosti neoliberalnog doba a završio žesnim monologom i loženjem vatre u predstavi Medeje, mišljene iskonom crnoga kontinenta. Uzmemo li da bi ovo bio tek činjenični a opet relativizujući hod po vremenu koje se sabire i rasipa pred našim očima, preostaju nam i još neki drugi regenerirajući i apsurdistički osnovi kojima se MESS da samjeravati. I dok je, navodno, dječija predstava „Sapun ima smisla“ pretendirala balonima, koji u svojoj nematerijalnosti imaju mnogo više smisla nego li silni trk među teatarskim tendencijama, neke druge su, pak, osvajale prostor svoje samobitnosti direktnošću iskaza. Tako je „jedna žena, sama samcata - kako već bi zabilježeno u jednom twitter komentaru - pojela izmet srpskoga nacizma“, u predstavi „Will You Ever Be Happy Again“. U pitanju je Sanja Mitrović, kojoj mnogi mogu zamjeriti na manjku teatralnosti ili imputirati evolutivni stadij etide ovoga komada ali joj malo ko može oduzeti od časovničarske preciznosti. A, vjerodostojnost, pa taman i doslovna, u današnjem svijetu, i međunarodnoj pravdi i umjetnosti, jeste sve samo ne istina.
S druge strane, koliko malo znamo ili osjećamo sa svojim susjedima potvrdila je predstava „Led“, po tekstu Vladimira Sorokina, Nacionalnoga teatra iz Budimpešte. Avet totalitarizma, „odabrani“ i svi oni koji će našu čednost premrežiti svojim utvarama, nasiljem i prijetnjom, lažju i našom vlastitom sklonošću da budemo podvedeni, prikazuje se ujednačenim ansamblom ove mađarske pozorišne kuće, koji će ponijeti specijalnu kolektivnu nagradu MESS-ovog žirija. Jednako, kako je Sorokin začudan pisac tako će i na sceni sva naša očekivanja života ostati magnovenjska, u destruiranom prostoru privatnosti. No, iako je u ovom slučaju reditelj Kornél Mundruczó donio ugaženu brazdu vremena i prostora traume, tek je belgijska Needcompany posvjedočila manjkavost komunikacije, pa čak i jednostrane inicijative za njom.
Autor predstave „Isabellina soba“, poznati flamanski reditelj Jan Lauwers, ni tekstom ni scenskom adaptacijom neće sugerisati, usljed nedostatka korelacije među prividom likova, mogućnost velike radnje. Dakako da Lauwers kao umjetnik postdramskog teatarskog koda neće unositi bilo kakav dramski naboj u vašu utrobu ali će vam direktno na pleća nasloniti prizor sa svim svojim humanim artefaktima. On je autor koji žive i mrtve drži zajedno na sceni i postkolonijalno evropsko iskustvo detektira kao porazno za spekulativni um i pruža zadovoljstvo razrokog posmatranja pozornice, gdje ste pod stalnom nedoumicom jeste li nešto ispustili. Uz sporost naracije i dinamičnost rediteljske intervencije, u ovoj predstavi će se muzikaliziranjem izraza pobrinuti i za ukupni zvučni krajolik, što je čest imperativ u savremenom pozorištu. Osim toga, i nijemim plesom osvojen je prostor koji glumačka tijela ne ostavljaju havi. Sve to je bilo sasvim dovoljno za Gran prix MESS-a.
Predstava „Usamljeni zapad“, rediteljice Selme Spahić, po tekstu ostrvskoga pisca Martina McDonagha, donijela je komparativno i amblematično viđenje naše stvarnosti i naše usamljenosti u irskoj perspektivi. Takva analogna izvođenja naših problema i rješenja postala su manir koji umara u ovdašnjoj pozorišnoj praksi. Sigurno i da bismo željeli češće čitati tekstove domaćih dramskih autora kojima se ne bismo silili da uskačemo u cijele dogmatske, ideološke i ine svjetove, kako bismo tili čas iza predstave ustanovili da baš i nije sve isto. Jedino je možda identično oceubistvo, jedan od dva ključna problema u ovoj predstavi, simptom kojim se bespomoćno priziva Lakan.
Ipak, da sarajevska publika ima neka svoja rješenja pokazali su rezultati glasovanja. Ruska predstava „Vremena… Godišnja doba…“ Ivana Popovskoga, od samoga starta festivala važila je za favorita. Bajkovit likovni kolaž uz vokalima podvučenu muziku, tu i tamo namjerne ili slučajne parodije, očito je sve što je ovogodišnjim posjetiocima MESS-a trebalo. U tom smislu, moderator okruglih stolova na MESS-u, Bojan Munjin, upitao je praveći paralele sa pripovjednim manirom Dostojevskog, kako je moguće praviti tako čiste predstave u ovakvome svijetu. Odgovor je bio – muzikom. A muzika je bila Vivaldijeva, uz malo Čajkovskog i dosta Piazzolle. Šta bi tek rekao Oskar Danon, ovogodišnji dobitnik “Zlatnog lovorovog vijenca za izuzetan doprinos umjetnosti teatra”: Je li nam praviti partizanske pjesme ili zabušavati sa turboklasičnom literaturom a là Vivaldi. Možda to znaju u Collegium artisticumu, nekada proleterskom, danas, SUBNOARskom okupljalištu.
(zurnal.info)
Akademija nauka i umjetnosti BiH priprema ambiciozan program obilježavanja stogodišnjice rođenja Meše Selimovića, čije će se najveće manifestacije održati u periodu od 26. marta do 26. oktobra 2010.
Na inicijativu Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, tačnije Odjela za humanističke nauke, 16.10.2009. godine održan je inicijalni sastanak organizatora i suorganizatora u obilježavanju stogodišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog književnika Meše Selimovića.
Na poziv Akademije za sudjelovanje su se odazvali Jasmin Imamović, načelnik općine Tuzla, grada gdje je pisac rođen i živio, Alija Behmen, gradonačelnik Grada Sarajeva, gdje je pisac radio i živio, a zatim i Srebren Dizdar, dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Alma Jusufbegović, savjetnica u Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo, Irfan Horozović, potpredsjednik PEN Centra BiH, i Muhamed Ćurovac, sekretar Društva pisaca BiH.
Skup je pozdravio u ime Akademije nauka i umjetnosti prof. dr. Božo Matić, predsjednik Akademije, a vodio ga je i moderirao prof dr. Vladimir Premec, sekretar Odjela humanističkih nauka Akademije.
Prof dr. Zdenko Lešić je u ime Akademije obrazložio projekat, prema kojem bi Akademija 26. aprila 2010. godine održala cjelodnevni međunarodni skup o djelu Meše Selimovića, a Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH organizirao bi u Sarajevu i Tuzli izložbu posvećenu životu i djelu velikoga pisca. Pored ove dvije manifestacije, narodna pozorišta Tuzle i Sarajeva imala bi tih dana na repertoaru obnovljene ili nove predstave napravljene na osnovu djela Meše Selimovića; TV i radio programi bili bi posvećeni Selimovićevom životu i djelu; udruge pisaca održale bi prigodne književne programe; proljetni broj časopisa Novi Izraz bio bi posvećen prikazima njegovoga djela, uz sudjelovanje slavista iz svijeta koji su se bavili prevođenjem ili interpretacijama Selimovićeve književnosti, a predstavnici dva grada pokušaće u dogovoru sa BH Poštom da postignu dogovor o dizajnu poštanske marke sa likom Meše Selimovića.
Ovim se ne iscrpljuje broj sudionika u obilježavanju Godine Meše Selimovića (od 26. marta do 26. oktobra 2010). One institucije i pojedinci koji žele da se pridruže ovoj inicijativi mogu kontaktirati prof dr. Zdenka Lešića na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ili PEN Centar Bosne i Hercegovine, do kraja oktobra 2009. godine, kako bi svojim programom ili predstavljanjem podsjetili javnost Bosne i Hercegovine na velikana pisane riječi.
(zurnal.info)
Uloge: Nicolas Cage, Chandler Canterbury, Rose Byrne, Lara Robinson
(recenzija preuzeta sa sitea Dečko koji obečava)
Ovogodišnji teatarski festival MESS obilježit će premijere, posjeta Ivana Popovskog, koji se smatra jednim od najboljih ruskih režisera, ali i veliki utjecaj ekonomske krize i glas protiv zatvaranja Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Nihada Kreševljakovića, izvršnog direktora festivala, doveli smo u neugodnu situaciju da za čitaoce Žurnala da po vlastitom osjećaju izdvoji najbolje od 26 predstava u deset festivalskih dana (16.-26. oktobar).
Novo: Malo je stvari koje do sada nismo imali priliku vidjeti na MESS-u i upravo je zbog toga ovaj festival ono što jeste. U programskom smislu, nažalost, ove godine imamo dvije stvari koje, nažalost, nećemo imati priliku gladati, a tu izdvajam programa Future MESS i prateće koncerte. Ipak, ono što je najvažnije, a to je kvalitetne teatarske predstave, toga sigurno neće nedostajati.
Obratiti pažnju: Na sve. Bit festivala i njegovog programiranja je u tome da su sve izabrane predstave vrijedne pažnje. Samo ću podsjetiti da ove godine dolaze imena poput Ivana Popovskog, čovjeka koji se smatra jednim od najboljih reditelja u Rusiji. Na festivalu gostuje Narodno pozorište iz Budimpešte i belgijska NEEDCompany...Najveća teaatrska imena iz regije poput naprimjer Harisa Pašovića ili Paola Magelija su također gosti festivala... Bojim se da bih mogao dugo nabrajati sve ono na što treba obratiti posebnu pažnju.
Premijere: Prije svega smatram velikim uspjehom da i ove godine imamo priliku predstaviti publici još jednu messovsku premijeru. Do sada je MESS producirao ili učestvovao u produciranju preko 30 teatarskih predstava i to je naš veliki uspjeh. Ove godine premijera je dio čitavog jednog procesa u kome je MESS imao učešće od početka kada je Austrijski PEN u suradnji sa BH Pen centrom i nama raspisao konkurs za najbolji domaći dramski tekst. Rezultat tog procesa je premijera predstave Ne volim ponedjeljak po tekstu Zlatka Topčića i u režiji Christiana Papkea.
Glumci: Na žalost, teatarski glumci i glumice nisu uvijek toliko poznati poput onih iz filma. Ipak, nema dileme da će se uloge mnogih od njih dugo pamtiti.
Nove snage: Kao što sam rekao ideja MESS-a da afirmira mlade reditelje/ice bila je poseban cilj programa FUTURE MESS, a koji je nažalost ove godine privremeno otkazan.
Pozorišta: Pozorišta, odnosno lokacije se biraju na osnovu tehničkih zahtjeva teatarskih trupa koje dolaze na festival. Naša publika je već naviknuta da su mnogi od tih neteatarskih prostora, zahvaljujući dosadašnjim festivalima već poznati našoj publici poput naprimjer Stolarije Narodnog pozorišta. Pored nje, i ove godine koristimo prostor Doma Oružanih snaga BiH. Pašovićeve predstave igraju se na Mašinskom fakultetu, odnosno Uniticu. Predstava teatara lalish bit će igrana u prostoru Bošnjačkog insituta u Sarajevu. Koristit ćemo i prostor Sloge, Likovne akademije u Sarajevu, Akademije scenskih umjetnosti... Jedna dječija predstava bit će igrana u Domu Bjelave...
Poruka: To je festival koji od svog osnivanja kroz teatar i uopće umjetnost slavi slobodu i različitost.
Iza zavjese: Pa zbog svih ljudi koji ovih dana danonoćno rade volio bih da je publika svjesna da se radi o zaista hiljadama utrošenih sati da bi se na kraju mogla podići zavjesa i da bi publika mogla uživati u onome zbog čega ovaj festival postoji. Ovaj festival, kao i SFF, JAZZ festival, Sarajevska zima, te uspjesi velikog broja naših umjetnika/ca su zapravo najpozitivnija strana današnjeg BH društva.
Recesija: Utjecala je, ali u ovoj fazi o tome najmanje razmišljamo. Festival će se održati po 49. put. Što se tiče MESS-a čini se kao da ekonomska kriza traje od 1997. godine. Takav osjećaj vjerovatno dijele svi. Mi očigledno nismo finansijski moćno društvo, ali u pogledu umjetnosti i kulture vjerujem da jesmo.
U zadnji čas: Promjena termina igranja predstava Klasni neprijatelj i Balon od kamena: Moja sjećanja.
Takve stvari se nekad dešavaju. Nije nam zbog toga drago ali naša je želja prilagoditi se različitim situacijama. Festival je vrlo živa stvar kroz koju dnevno prolazi stotinu učesnika. Zbog svega toga bih zamolio našu publiku da ima razumijevanje za probleme poput ove promjene termina, a po kojoj se predstave igraju isti dan ali Balon od kamena u 19.00, a Klasni neprijatelj u 21.15.
(zurnal.info)
Njemačka književnica Herta Müller dobitnica je ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost, saopćila je u četvrtak Švedska akademija.
Ova književnica, esejistkinja i pjesnikinja, porijeklom iz Rumunije, rođena je 1953. godine u obitelji poljoprivrednika. Nakon što je završila studij germanistike i romanske literature, Herta je 1967. počela raditi kao prevoditeljica za jednu inžinjersku kompaniju.
Zbog odbijanja saradnje s tajnom policijom u doba komunizma izgubila je posao prevoditeljice, te je 1979. počela preživljavati dajući privatne časove iz njemačkog jezika.
Herta Müller je poznata kao visokoprofilirana književnica i esejistkinja koja u svojim djelima opisuje ljudsku destrukciju u razdoblju režima u Rumuniji, i bezobzirnost političkog azila u kojem se i sama našla.
U svojim najpoznatijim djelima – kratkom poetskom romanu Niederungen (Nizine) i Druckender Tango opisala je licemjerstvo seoskog života i nemilosrdnu opresiju nekonformista.
Portretirala je fašistički mentalitet njemačke manjine u Rumuniji, te je bila optužena za uništavanje idilične slike njemačkih seoskih naselja u Rumuniji. Zbog cenzure Niederungen je izašao tek 1982.
Herta Müller je dobitnica brojnih priznanja iz područja književnosti i literature, od kojih je Nobelovo priznanje kruna njezinoga rada, prenijele su agencije.
(Fena)
Zašto gledati: Zbog zanimljive ideje, pitkog scenarija, dobre glume i lijepe moralne poduke za sve koji svojevremeno nisu slušali roditelje. Sem toga, teško je odoljeti i hvalospjevima kako ovaj film vraća dostojanstvo SF-u. Skeptici mogu na internetu pogledati i kratki film Neilla Blomkampa Alive in Juburg na osnovu kojeg je razvijan District 9.
O čemu se radi: Leteći tanjir zaglavio je u svojoj strahotnoj veličini na nebu iznad Johannesburga. Pretpostavlja se da je ostao bez goriva. Ljudi šalju specijalce da pokucaju vanzemaljcima na vrata. Zatiču ih jadne i izmučene pa ih, humani kakvi ljudi već jesu (Čovjek je human onoliko koliko kokoš leti - Celine), strpaju u prigodan koncentracijski logor District 9. Ali, vanzemaljci, sem što su ružni, su i prilično drski jer imaju običaj ljude iritirati svojom pojavom. Zbog toga odluče da ih udalje od gradskog područja i smjeste u idiličan pustinjski krajolik. Taj posao dodijeljen je multinacionalnoj kompaniji koja usput vrši i zanimljive naučne eksperimente nad vanzemaljcima, ne bi li otkrila kako da ljudi koriste njihovo moćno oružje jer je za aktiviranje naprava neophodna vanzemaljska DNK. Birokratski gad Wikus van der Merwe (Sharlto Copley), zbog vlastitog kretenizma zarazi se virusom koji ga lagano pretvara u vanzemaljca...
Premotati: Nema potrebe. Debitant Blomkamp je zadao dobar ritam, od kvazidokumentarca na početku do konačnog raspleta i uzleta na kraju. Također, motivacija svih likova je uglavnom realna, bili oni zemaljskog ili izvanzemaljskog porijekla. Jedina neuvjerljivost leži u činjenici što sumnjam da osoba poput Wikusa može u sebi ikada osjetiti trunku humanosti, pa čak i kada je fizički nepovratno gubi. Tu skepsu crpim iz vlastitog iskustva, zamislite da onaj žmirkavi parlamentarac koji se onomad najviše zalagao za povećanje plate sebi i svojim kolegama(Remzija Kadrić, opaska članova redakcije Žurnala sa kvalitetnijom memorijom) naprasno odluči da stipendira neko siroče. Jasno vam je da takav ishod ne može opravdati ni SF scenarij.
Ponoviti: Scene u kojima se Wikus van der Merwe počinje pretvarati u vanzemaljca. U početku je ugodno, uživamo u relaksaciji pravičnog ishoda. Poslije nam ga bude i malo žao. Ljudi smo.
Zanimljivost: Puno je zanimljivosti oko ovog filma, a neke od njih su planirano prije premijere izbacivali i marketinški stručnjaci. Zato ćemo mi izdvojiti samo protest nigerijske vlada koja smatra da taj film vrijeđa njihovu zemlju. Tamošnja ministrica informiranja Dora Akunjili traži izvinjenje produkcije Sony jer su Nigerijci u filmu prikazani kao ljudožderi, kriminalci i prostitutke, a jedan od likova čak nosi i nadimak identičan predsjedniku Nigerije Olusegunu Obasanju.
Uloge: Sharlto Copley, Jason Cope, Nathalie Bolt
Redatelj: Neill Blomkamp
Producent: Peter Jackson
Scenarij: Neill Blomkamp & Terri Tatchell
Trajanje: 112 min
Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...
Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...
Neispričana priča o sedam slonova
Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.
A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).
Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.
Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”
Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”
Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”
Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.
Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.
Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?
Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.
I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.
Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”
Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.
Režija: Mladen Đorđević
(Srbija 2009, 90 min)
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović, Predrag Damjanović, Radivoj Knežević, Srđan Miletić, Srđan Jovanović, Ivan Đorđević, Bojan Zogović, Nataša Miljuš, Aleksandar Gligorić, Mariana Aranđelović, Srboljub Milin
Zaplet i forma Porno bande su veoma jednostavni, ali je sadržaj potpuno originalan i subverzivno dubok: mladi, neuspešni reditelj Marko dolazi iz „normalnog“ okruženja onakvog kako se normalno smatra u Srbiji danas - otac ima firmu koja prodaje klima uređaje, sestra mu je sponzoruša a devojka mu je klasična beogradska guska. Neuspešan je jer želi da snima filmove kakvi u Srbiji, makar po mišljenju ovdašnjih producenata, ne prolaze: horor i sf. Slučajno upoznaje Caneta, producenta porno filmova i počinje da snima za njega. Kad od Canetovog novca snimi socijalno-politički porno horor (ludačku zajebanciju o mutiranoj soji koja raste iz junakove sperme, a kad se puši ima neverovatno halucinatorni efekat, te zavisnike pretvara u zombije), ima veliku šansu da najebe od Canetovog brata pandura Strahinje. Upoznavši Unu, propalu glumicu, sa grupom marginalaca sa kojima je radio na Canetovim pornićima (narkomani Darinka i Rade, porno glumci Sofija, Dragan, i par sa AIDS-om, Maks i Džoni) organizuje porno kabare čiju premijeru u bioskopu Partizan prekida policija predvođena Strahinjom. Pošto su u Beogradu nepoželjni, kreću na turneju po unutrašnjosti Srbije, gde nailaze na Franca, nekadašnjeg novinara Die Welta koji, pošto su se završila balkanska klanja, mora da popuni rupu u ponudi na tržištu snuff filmovima i oni počinju da rade za njega.
Sjajno u svakom smislu
O Porno bandi pre svega treba reći ovo: radi se o sjajnom filmu u svakom smislu. Nema nemotivisanih postupaka, glupih šala, nepotrebnih psovki, nerealnih likova, moralističkog palamuđenja, glumačkog šmiranja, patetisanja… Već sve ovo zvuči takoreći nemoguće za savremeni srpski film. Đorđević je posebno zablistao u režiji, na tragu dokumentarističkog pristupa, ni u jednom trenutku se ne pretvarajući da je ovo išta osim fikcije. Takav pristup služi uverljivosti, a ne kvazirealizmu- ako ćemo već po tim kategorijama, Porno banda je hiperrealističan, visceralan udarac u srce i u mozak.
Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih. I dok su stari majstori poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića i Saše Petrovića bili subverzivni kroz metafore, parole i simbole, Đorđević primenjuje princip direktnosti koji je prikladan današnjem vremenu u kom smo oguglali i na najstrašnije prizore. Našu osetljivost testira scenama koje su manje užasne od onoga što smo gledali u informativnim emisijama devedesetih samo po tome što smo svesni da se radi o fikciji. U tom, umetnički stvorenom, a opet zastrašujuće realnom svetu, nalazi se i nivo filma u filmu- snaf uradaka koji tek u toj ravni zapravo služe efektu šoka. Realnost je pomerena za čitav nivo, a Đorđevićevi junaci i njihovi doživljaji veoma brzo zauzimaju prostor koji interpretiramo kao stvarnost i uspevamo da se identifikujemo sa njima uprkos tome što se radi o apsolutnim marginalcima. Ili možda upravo zbog toga- u ovoj zemlji zapravo svako normalan (čitaj: ne krade bezočno i ne ubija) ima status marginalca.
Tu dolazimo do suštine Đorđevićeve poruke. Marginalci kojima se bavi u današnjem društvu etiketirani su kao pederi, narkomani, transvestiti, sodomisti, nimfomanke, dakle „najgori šljam“. Njima su suprotstavljeni „stubovi srpskog društva“- porodica, selo, policija. Kad vidimo kako se ti stubovi ponašaju, lako dolazimo do zaključka ko je tu zapravo zdrav i normalan a ko bolestan i lud. To je posebno efektno prikazano u sekvenci u selu gde Porno banda organizuje prvu seosku predstavu. Bezubi, bradati, prljavi seljaci pohotno gledaju njihov performans, a sutradan dolazi predsednik opštine da bi im rekao kako nisu dobrodošli jer je to „pošteno selo“. Pošto im ne pada na pamet da odu, grupa seljaka ih pod pretnjom oružja siluje, uz „Dodirni mi kolena“ grupe Zana. Scena postaje posebno jeziva kada Džoni koji ima AIDS počne da urla od smeha dok ga guze. To gledaocu donosi perverzno zadovoljstvo zadovoljenja pravde i dovodi nas do toga da se zapitamo o sebi samima, što je verovatno najveći uspeh koji umetnik može da postigne svojim delom.
Svinja kao paradigma
Porno banda je toliko dobro osmišljen film da u njemu svaki detalj ima značajno mesto i potvrđuje osnovnu tezu o bolesti i mraku srpskog društva. U jednom od uvodnih kadrova uz Markovu rečenicu iz off-a kako su mu dosadili porodični ručkovi, u krupnom planu se seče masna pečena prasetina. Svinja ima važno mesto u svetu Porno bande, i to direktno suprotno onom koje ima u srpskom društvu. Dok je prosečan srpski građanin smatra vrhuncem uživanja, uz rakiju i pivo, u filmu služi kao paradigma svega što je u našem društvu odvratno. U kratkom Markovom studentskom filmu, samoparodičnoj Noći kad je svinja plakala, čiji insert vidimo na početku, iz očiju pečenog praseta na stolu štrca bela tečnost (mast? gnoj? sperma?) dok se glavni junak seče kuhinjskim nožem po grudima i stomaku.
Centralni odnos Erosa i Tanatosa, ključan za poentu filma, predstavljen je potpuno telesno. Eros nema šanse u borbi sa moćnim protivnikom u društvu u kom seks ne služi uživanju kao posledica ljubavi, već uspostavljanju dominacije kao posledici patrijarhalne hijerarhije. Polni odnos nije proces reprodukcije, to je metod psihičkog i fizičkog ponižavanja. U srpskoj nekrofilnoj (pod)svesti seks nije proizvod Erosa, već Tanatosa. Deca se ne prave da bi živela, već da bi ginula u ratovima u kojima će popovi blagosiljati oružje i objašnjavati nam kako je jednopolna ljubav bolesna i nemoralna jer ne proizvodi novo topovsko meso.
Porno banda je film o našem vremenu i društvu koji na najprecizniji mogući način ogoljuje crno srce Srbije. Teško je zamisliti da je moguće prikazati sve naše mane, bolesti, morbidnost i perverznost ovog sociopolitičkog podneblja na efektniji način. Sva naša sramota, beda i jad su pred vama u 90 minuta. U ovom filmu nećete uživati, ali razmislite- u čemu zapravo danas uživamo?
(Preneseno sa prijateljskog portala e-novine)
Američki pjesnik, pisac i muzičar Jim Carroll umro je u 60. godini života od posljedica srčanog udara. Prema riječima supruge Rosemary Klemfuss, umro je dok je radio za svojim pisaćim stolom. Na vijest o Carrollovoj smrti njegova prijateljica Patti Smith rekla je novinaru New Yorki Timesa: - Upoznala sam ga 1970. godine, bio je najbolji pjesnik naše generacije. Njegovi stihovi bili su uzvišeni i elegantni. Imao je ljepotu.
Rođen je na Manhattanu kao James Dennis Carroll. U srednjoj školi bio je najbolji košarkaš generacije, a istovremeno i iskusan narkoman koji je od 13. godine redovno uzimao heroin i prostituisao se kako bi obezbijedio novac za drogu. Istovremeno, pisao je i poeziju, pod jakim uticajem beat pjesnika. Ovaj period života opisao je 1978. godine u autobiografiji Basketball Diaries. Po knjizi je 1985. godine napravljen istoimeni film u kojem je Carrolla igrao Leonardo DiCaprio.
Kao šesnaestogodišnjak, 1967. godine objavio je prvu zbirku pjesama Organic Trains, a tri godine kasnije i knjigu 4 Ups and 1 Down. Bio je aktivni sudionik art scene New Yorka, pisao scenarije za filmove Andy Warhola, sarađivao sa fotografom Robertom Mapplethorpom i slikarom Larryjem Riversom, a na nagovor Patti Smith ušao i na punk scenu sa The Jim Carroll bandom. Njihov debitantski album Catholic Boy jedna je od najboljih ploča ranog punka. Na albumu se nalazi i pjesma People Who Died koju je snimio sa kumom punka. Svirao je sa Lou Reedom, Boz Scaggsom, Rayem Manzarekom iz The Doors, Keith Richardsom i sa grupama Pearl Jam, Rancid i Blue Oyster Cult. Sa bendom je snimio još albume Dry Dreams (1982), I Write Your Name (1983), A World Without Gravity (1993), Pools Of Mercury (1998), Runaway EP (2000) ali oni nikada nisu uspjeli ponoviti intenzitet Catholic Boya.
Do kraja života objavio je još poetske zbirke Living at the Movies, The Book of Nods, Fear of Dreaming i Void of Course: Poems 1994-1997.
Jim Carroll: Daljine
(odlomak)
(Prevod: Dragoslav Andrić. Pjesma se nalazi u knjizi Stereo stihovi: Antologija rock poezije, Narodna knjiga, Beograd, 1983.)
Gomilaju se sprudovi
jedni vrh drugih
kao što misli neba narastaju dok se podiže glava
u vidike vlažnih decembarskih dana, izbušenih
lenjivim pokretima galebova... i naših osećanja
pitao sam šta si htela da kažeš
stojeći pred sprašnicom senki pred okeanom,
napušten za ovu zimu, ćutljiv ko plavokosa barka
gle kako se oblaci svijaju, kako “reaguju”
na tvoj položaj, gde ti se ruke sklapaju na grudima
ko očni kapak što odobrava da se rasklopi “večernja svetlost”
paraziti prianjaju uz mahovinu što ti prekriva stopala
slepi kubanci prebacuju biserje preko mola,
dok bat koraka vezuje naše oči za rumene talase
to je ajkula!
a naša ljubav je u toj skoreloj boci... što pokazuje na sever,
kud se i okrećemo, bacajući čini na naše srebrne noževe
i kašike, i brišući poruke u pesku, gde si napisala
“mrznem se u arktiku naših snova”, a ja sam rekao
“da” odlažući taj ledni medij za neko vreme
dok si ti nastavljala da “odgajaš našu svojinu”
i dok je mesec verovatno “nastavljao” da se ljuška
mrki su prelivi pod nagibom straćenoga drveća
dok nas taj miris vraća gde smo bili:
gde smo plesali kao deca velikih diplomata
mršavih tela omotanih posteljnim prekrivačima
i kožnim zastavama, dok se orkestar oglašavao
a mi smo mislili da se to čuje nebo, ali to beše samo niz
reči, što umirahu u gustom falsetu magle
(...)
(zurnal.info)
Žiri 9. međunarodnih književnih susreta Cum grano salis u Tuzli, koji su činili Julijana Matanović, Mirko Kovač, Filp David, Andrew Eachtel i Irfan Horozović, nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen u 2008. godini na jezičnom govornom području BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, dodijelio je romanu Bekima Sejranovića Nigdje, niotkuda. Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:
- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.
U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.
- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.
Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.
Zašto gledati: Tragajući za preostalim jevrejskim porodicama u okupiranoj Francuskoj SS pukovnik Hans Landa, 'Jew Hunter’, dolazi na imanje mljekara Perrier LaPaditea. Scena isljedničkog razgovora pukovnika sa farmerom među ‘najjačima je na svijetu’, a jedan od najupečatljivijih elemenata filma – gluma Christoph Waltza ovdje je na vrhuncu. Nakon filma imate dojam da je jedini razlog poraza Hitlerove Njemačke odluka puk. Hansa Lande da pređe na stranu saveznika.
O čemu se radi: “Inglorious Bastards” jedinica je američke vojske sastavljena od Jevreja koji nose ožiljke nacističkog režima. djeluju na teritoriju Trećeg Rajha i masakriraju njemačke vojnike na tako poseban način da vijest o njima dolazi i do samog firera. Skidanje skalpova, okrutno premlaćivanje bejzbol palicom do smrti, urezivanje svastika na čelo onima koje ostave u životu specijalnosti su odreda kojim zapovjeda Aldo Raine (Brad Pitt). Jedinica dobija na „ubojitosti“ kada im se priljuči Hugo Stiglitz ( Til Schwaiger), Nijemac, egzekutor trinaest oficira Gestapoa. Porodicu Shosanne Dreyfus (Melanie Laurent) poubijali su njemački vojnici predvođeni puk. Hans Landom. Promijenjenog identiteta ona je vlasnica malog kina u Parizu, koje spletom okolnosti treba da udomi „ Njemačku večer u Parizu“, propagandni spektakl u režiji Josepha Goebelsa. Informacija da će i sam firer biti gost na Gebelsovom spektaklu dovest će joj, osim svite Trećeg Rajha, i grupu nemilosrdnih egzekutora nacističkih vojnika.
Obratiti pažnju: Ukoliko gledate film u kinu, obavezno pogledajte ljude oko sebe kako sa pomalo uživanja prate scene skalpiranja. Oduševljavaju i lule pukovnika Hansa Lande i farmera Perrier LaPaditea. Muzika – ovakvu muziku ne prave ljudi čije je vrijeme prošlo, Tarantino je opet pokupio dobre „stvari“.
Premotati: Eventualne reklame pred film
Ponoviti: Svaku scenu u kojoj se pojavljuje pukovnik Hans Landa.
Uloge: Brad Pit, Melanie Laurent, Christoph Waltz, Diane Kruger, Eli Roth...
Redatelj: Quentin Tarantino
Scenarij: Quentin Tarantino
Studio: Universal Pictures, Weinstein Company
Trajanje: 153''
(zurnal.info)
Picu je prethodno naručila sama policija kako bi odobrovoljila pljačkaše sa kojima su pregovori u toku. Pljačka je trebala trajati deset minuta ali se otegla na četiri sata. U međuvremenu je oko banke nastao pravi medijski cirkus. Policija sa megafonima pokušava držati situaciju pod kontrolom, narod histerično skandira pljačkašima 'herojima' dok TV ekipe revnosno prenose sav taj cirkus. Pica je stigla i momak koji radi dostavu biva propušten kroz obruč koji je policija napravila oko banke i uruči picu Sonniju (Al Pacinu). Sonny se vrati u banku, i onda se pizza-man okrene prema narodu i TV kamerama, strastveno stisne pesnice i uzvike: „Hej, ja sam zvijezda!“
Svaki put kada gledam ovaj film sa smiješkom očekujem spomenutu scenu. Valjda zato što perfektno oslikava neočekivani medijski cirkus koji je nastao kada je pljačka otišla u pogrešnom pravcu. TV ekipama je u njihovoj medijskoj pohlepi potrebna senzacija i u toj svojoj beskrupuloznosti uopšte nije bitno to što će od pljačkaša napraviti zvijezde, pa makar i za jedno poslijepodne. Pizza-man nepogrešivo iščitava takvu medijsko-pornografsku glad kada uzvikne „ Hej, ja sam zvijezda“ jer zaboga to-je-najbitnije, ukazati se pred publikom, i živom i onom pred TV-ima, bez obzira zašto, kako i gdje.
Izdavačka kuća Vrijeme, u okviru svoje biblioteke Bosanski portreti objavila je knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati, Enesa Čengića.
Enes Čengić je tokom života napisao 11 knjiga, pokrenuo, uredio i objavio 20 svezaka Izabranih i 50 knjiga sabranih djela Miroslava Krleže, kao i posebna izdanja koja su u to doba štampana u milionskim tiražima.
Nakon njegove smrti 1994. godine, porodica je pronašla zanimljiv rukopis, Čengićeve zapise o životu Branka Ćopića. Pretpostavlja se da je tekst nastao tako što se Ćopić prisjećao detalja iz svog života, a Čengić ih je zapisivao, pokušavajući da uhvati duh svog prijatelja. Njegova kćerka Silvana Čengić Voljevica je od tih zapisa priredila knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati.
Urednica je zapise hronološki poredala, prateći buran životni put krajiškog književnika, od djetinjstva u Hašanima, školovanja u bihaćkoj gimnaziji i raznim učiteljskim školama u Sarajevu, Pakracu, Karlovcu, preko obrazovanja na beogradskom Filozofskom fakultetu, u školi za rezervne pješadijske oficire u Mariboru pa do revolucije, partizanije, poslijeratne književne slave, političkih afera...
U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme poklanjamo vam prvih 30 strana ove prekrasne knjige, koja nam duhovito i nenametljivo skicira istoriju ovih prostora i ističe tačke lomova zbog kojih i danas patimo.
(zurnal.info)
