Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...

Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...

 Neispričana priča o sedam slonova

Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.

A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).

Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.

Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”

Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”

Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”

Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.

Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.

Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?

Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.

I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.

Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”

Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.

Režija: Mladen Đorđević

(Srbija 2009, 90 min)
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović, Predrag Damjanović, Radivoj Knežević, Srđan Miletić, Srđan Jovanović, Ivan Đorđević, Bojan Zogović, Nataša Miljuš, Aleksandar Gligorić, Mariana Aranđelović, Srboljub Milin

Zaplet i forma Porno bande su veoma jednostavni, ali je sadržaj potpuno originalan i subverzivno dubok: mladi, neuspešni reditelj Marko dolazi iz „normalnog“ okruženja onakvog kako se normalno smatra u Srbiji danas - otac ima firmu koja prodaje klima uređaje, sestra mu je sponzoruša a devojka mu je klasična beogradska guska. Neuspešan je jer želi da snima filmove kakvi u Srbiji, makar po mišljenju ovdašnjih producenata, ne prolaze: horor i sf. Slučajno upoznaje Caneta, producenta porno filmova i počinje da snima za njega. Kad od Canetovog novca snimi socijalno-politički porno horor (ludačku zajebanciju o mutiranoj soji koja raste iz junakove sperme, a kad se puši ima neverovatno halucinatorni efekat, te zavisnike pretvara u zombije), ima veliku šansu da najebe od Canetovog brata pandura Strahinje. Upoznavši Unu, propalu glumicu, sa grupom marginalaca sa kojima je radio na Canetovim pornićima (narkomani Darinka i Rade, porno glumci Sofija, Dragan, i par sa AIDS-om, Maks i Džoni) organizuje porno kabare čiju premijeru u bioskopu Partizan prekida policija predvođena Strahinjom. Pošto su u Beogradu nepoželjni, kreću na turneju po unutrašnjosti Srbije, gde nailaze na Franca, nekadašnjeg novinara Die Welta koji, pošto su se završila balkanska klanja, mora da popuni rupu u ponudi na tržištu snuff filmovima i oni počinju da rade za njega.

Sjajno u svakom smislu

O Porno bandi pre svega treba reći ovo: radi se o sjajnom filmu u svakom smislu. Nema nemotivisanih postupaka, glupih šala, nepotrebnih psovki, nerealnih likova, moralističkog palamuđenja, glumačkog šmiranja, patetisanja… Već sve ovo zvuči takoreći nemoguće za savremeni srpski film. Đorđević je posebno zablistao u režiji, na tragu dokumentarističkog pristupa, ni u jednom trenutku se ne pretvarajući da je ovo išta osim fikcije. Takav pristup služi uverljivosti, a ne kvazirealizmu- ako ćemo već po tim kategorijama, Porno banda je hiperrealističan, visceralan udarac u srce i u mozak.

Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih. I dok su stari majstori poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića i Saše Petrovića bili subverzivni kroz metafore, parole i simbole, Đorđević primenjuje princip direktnosti koji je prikladan današnjem vremenu u kom smo oguglali i na najstrašnije prizore. Našu osetljivost testira scenama koje su manje užasne od onoga što smo gledali u informativnim emisijama devedesetih samo po tome što smo svesni da se radi o fikciji. U tom, umetnički stvorenom, a opet zastrašujuće realnom svetu, nalazi se i nivo filma u filmu- snaf uradaka koji tek u toj ravni zapravo služe efektu šoka. Realnost je pomerena za čitav nivo, a Đorđevićevi junaci i njihovi doživljaji veoma brzo zauzimaju prostor koji interpretiramo kao stvarnost i uspevamo da se identifikujemo sa njima uprkos tome što se radi o apsolutnim marginalcima. Ili možda upravo zbog toga- u ovoj zemlji zapravo svako normalan (čitaj: ne krade bezočno i ne ubija) ima status marginalca.

Tu dolazimo do suštine Đorđevićeve poruke. Marginalci kojima se bavi u današnjem društvu etiketirani su kao pederi, narkomani, transvestiti, sodomisti, nimfomanke, dakle „najgori šljam“. Njima su suprotstavljeni „stubovi srpskog društva“- porodica, selo, policija. Kad vidimo kako se ti stubovi ponašaju, lako dolazimo do zaključka ko je tu zapravo zdrav i normalan a ko bolestan i lud. To je posebno efektno prikazano u sekvenci u selu gde Porno banda organizuje prvu seosku predstavu. Bezubi, bradati, prljavi seljaci pohotno gledaju njihov performans, a sutradan dolazi predsednik opštine da bi im rekao kako nisu dobrodošli jer je to „pošteno selo“. Pošto im ne pada na pamet da odu, grupa seljaka ih pod pretnjom oružja siluje, uz „Dodirni mi kolena“ grupe Zana. Scena postaje posebno jeziva kada Džoni koji ima AIDS počne da urla od smeha dok ga guze. To gledaocu donosi perverzno zadovoljstvo zadovoljenja pravde i dovodi nas do toga da se zapitamo o sebi samima, što je verovatno najveći uspeh koji umetnik može da postigne svojim delom.

Svinja kao paradigma

Porno banda je toliko dobro osmišljen film da u njemu svaki detalj ima značajno mesto i potvrđuje osnovnu tezu o bolesti i mraku srpskog društva. U jednom od uvodnih kadrova uz Markovu rečenicu iz off-a kako su mu dosadili porodični ručkovi, u krupnom planu se seče masna pečena prasetina. Svinja ima važno mesto u svetu Porno bande, i to direktno suprotno onom koje ima u srpskom društvu. Dok je prosečan srpski građanin smatra vrhuncem uživanja, uz rakiju i pivo, u filmu služi kao paradigma svega što je u našem društvu odvratno. U kratkom Markovom studentskom filmu, samoparodičnoj Noći kad je svinja plakala, čiji insert vidimo na početku, iz očiju pečenog praseta na stolu štrca bela tečnost (mast? gnoj? sperma?) dok se glavni junak seče kuhinjskim nožem po grudima i stomaku.

Centralni odnos Erosa i Tanatosa, ključan za poentu filma, predstavljen je potpuno telesno. Eros nema šanse u borbi sa moćnim protivnikom u društvu u kom seks ne služi uživanju kao posledica ljubavi, već uspostavljanju dominacije kao posledici patrijarhalne hijerarhije. Polni odnos nije proces reprodukcije, to je metod psihičkog i fizičkog ponižavanja. U srpskoj nekrofilnoj (pod)svesti seks nije proizvod Erosa, već Tanatosa. Deca se ne prave da bi živela, već da bi ginula u ratovima u kojima će popovi blagosiljati oružje i objašnjavati nam kako je jednopolna ljubav bolesna i nemoralna jer ne proizvodi novo topovsko meso.

Porno banda je film o našem vremenu i društvu koji na najprecizniji mogući način ogoljuje crno srce Srbije. Teško je zamisliti da je moguće prikazati sve naše mane, bolesti, morbidnost i perverznost ovog sociopolitičkog podneblja na efektniji način. Sva naša sramota, beda i jad su pred vama u 90 minuta. U ovom filmu nećete uživati, ali razmislite- u čemu zapravo danas uživamo?

(Preneseno sa prijateljskog portala e-novine)

 - Upoznala sam ga 1970. godine, bio je najbolji pjesnik naše generacije. Njegovi stihovi bili su uzvišeni i elegantni. Imao je ljepotu.

Rođen je na Manhattanu kao James Dennis Carroll. U srednjoj školi bio je najbolji košarkaš generacije, a istovremeno i iskusan narkoman koji je od 13. godine redovno uzimao heroin i prostituisao se kako bi obezbijedio novac za drogu. Istovremeno, pisao je i poeziju, pod jakim uticajem beat pjesnika. Ovaj period života opisao je 1978. godine u autobiografiji Basketball Diaries. Po knjizi je 1985. godine napravljen istoimeni film u kojem je Carrolla igrao Leonardo DiCaprio.

Kao šesnaestogodišnjak, 1967. godine objavio je prvu zbirku pjesama Organic Trains, a tri godine kasnije i knjigu 4 Ups and 1 Down. Bio je aktivni sudionik art scene New Yorka, pisao scenarije za filmove Andy Warhola, sarađivao sa fotografom Robertom Mapplethorpom i slikarom Larryjem Riversom, a na nagovor Patti Smith ušao i na punk scenu sa The Jim Carroll bandom. Njihov debitantski album Catholic Boy jedna je od najboljih ploča ranog punka. Na albumu se nalazi i pjesma People Who Died koju je snimio sa kumom punka. Svirao je sa Lou Reedom, Boz Scaggsom, Rayem Manzarekom iz The Doors, Keith Richardsom i sa grupama Pearl Jam, Rancid i Blue Oyster Cult. Sa bendom je snimio još albume Dry Dreams (1982), I Write Your Name (1983), A World Without Gravity (1993), Pools Of Mercury (1998), Runaway EP (2000) ali oni nikada nisu uspjeli ponoviti intenzitet Catholic Boya.

Do kraja života objavio je još poetske zbirke Living at the Movies, The Book of Nods, Fear of Dreaming i Void of Course: Poems 1994-1997.

Jim Carroll: Daljine

(odlomak)

(Prevod: Dragoslav Andrić. Pjesma se nalazi u knjizi Stereo stihovi: Antologija rock poezije, Narodna knjiga, Beograd, 1983.)

Gomilaju se sprudovi

jedni vrh drugih

kao što misli neba narastaju dok se podiže glava

u vidike vlažnih decembarskih dana, izbušenih

lenjivim pokretima galebova... i naših osećanja

pitao sam šta si htela da kažeš

stojeći pred sprašnicom senki pred okeanom,

napušten za ovu zimu, ćutljiv ko plavokosa barka

gle kako se oblaci svijaju, kako “reaguju”

na tvoj položaj, gde ti se ruke sklapaju na grudima

ko očni kapak što odobrava da se rasklopi “večernja svetlost”

paraziti prianjaju uz mahovinu što ti prekriva stopala

slepi kubanci prebacuju biserje preko mola,

dok bat koraka vezuje naše oči za rumene talase

to je ajkula!

a naša ljubav je u toj skoreloj boci... što pokazuje na sever,

kud se i okrećemo, bacajući čini na naše srebrne noževe

i kašike, i brišući poruke u pesku, gde si napisala

“mrznem se u arktiku naših snova”, a ja sam rekao

“da” odlažući taj ledni medij za neko vreme

dok si ti nastavljala da “odgajaš našu svojinu”

i dok je mesec verovatno “nastavljao” da se ljuška

mrki su prelivi pod nagibom straćenoga drveća

dok nas taj miris vraća gde smo bili:

gde smo plesali kao deca velikih diplomata

mršavih tela omotanih posteljnim prekrivačima

i kožnim zastavama, dok se orkestar oglašavao

a mi smo mislili da se to čuje nebo, ali to beše samo niz

reči, što umirahu u gustom falsetu magle

(...)

(zurnal.info)

Predsjednik žirija Irfan Horozović ovako je obrazložio odluku žirija:

- "Nigdje, niotkuda“ Bekima Serjanovića je tekst autobiografske provijencije koji se doima izuzetno autentično, male slike iz djetinjstva preklapaju se sa slikama usamljenog odrastanja i života u raznim krajevim svijeta, Brčko, Bosanska Gradiška, Rijeka, Zagreb, Bosfor i drugih, očitavanje jedne sudbine koja se logično zaokružuje u naslovu romana "Nigdje niotkuda“.
U užem izboru za nagradu Meša Selimović bili su i romani Rod avetnjaka Slađane Bukovac, Pustinje Rade Jarka, Tesla, portret među maskama Vladimira Pištala, Predator Vladimira Arsenijevića i Brat Davida Albaharija.

U tako oštroj konkurenciji žiri se ipak odlučio za roman Nigdje, niotkuda u kojem Sejranović tvrdi da je cijeli život samo jedna duga dženaza. Depresivna je ovo tvrdnja i čovjek koji je često ponavlja teško može biti zabavan u društvu, ali na žalost, sasvim je istinita. Njenu istinitost najbolje znaju ljudi koji su u ratu protjerani iz svojih domova. Koji su odjednom, bukvalno preko noći, ostali bez svega što su do tada sticali, koji su morali napustiti sve što ih je stvorilo, odredilo, usmjerilo, sve bez čega nisu mogli zamisliti život. Nova sredina pružila im je utočište i spas od stradanja, ali im nije donijela smiraj. Svakodnevno oni u njoj pokušavaju pronaći sličnosti sa mjestom koje su napustili, ne bi li na tim dodirnim tačkama spojili dva kraja nasilno prekinutog života. Konačan ishod tog truda je sasvim individualan i zavisi od bezbroj okolnosti. Ali, svima je zajedničko da bespomoćno, iz daljine posmatraju kako podrhtavaju, blijede i konačno nestaju konture ostavljenog svijeta, kakvog su sačuvali u sjećanju. Umiru poznati ljudi ili se mijenjaju zajedno sa nakaradnim sistemom vrijednosti, što je slično... Svaka posjeta donosi novu dženazu, novu sahranu još jedne uspomene. Tada shvate da ono što su napustili više u stvari i ne postoji, a ono gdje su stigli još nije formirano kao dom. I tako, dok ispraćaju tijela u crnu rupu, a dušu u nepoznato, zatvore oči i prisjećaju se nestalog svijeta, kao junak romana Nigdje, niotkuda.

- Nigdje, niotkuda, zato jer to odakle su se zaputili više ne postoji, a to gdje su došli može se doduše pronaći na zemljovidu, ali ne znači ništa. Nigdje, niotkuda, zato jer cilj nije mjesto na kojem se može odmoriti, a ne može se reći da nisu putovali.

Bekim Sejranović rođen je 1972. godine u Brčkom. U Rijeci je pohađao pomorsku školu i studirao kroatistiku. Od 1993. živi u Norveškoj gdje je magistrirao južnoslovenske književnosti. Prevodi sa norveškog jezika, objavio je studiju Modernizam u romanu Isušena kaljuža Janka Polića Kamova i zbirku kratkih priča Fasung. Danas živi na relaciji Oslo - Hvar.

Zašto gledati: Tragajući za preostalim jevrejskim porodicama u okupiranoj Francuskoj SS pukovnik Hans Landa, 'Jew Hunter’, dolazi na imanje mljekara Perrier LaPaditea. Scena isljedničkog razgovora pukovnika sa farmerom među ‘najjačima je na svijetu’, a jedan od najupečatljivijih elemenata filma – gluma Christoph Waltza ovdje je na vrhuncu. Nakon filma imate dojam da je jedini razlog poraza Hitlerove Njemačke odluka puk. Hansa Lande da pređe na stranu saveznika.

O čemu se radi: “Inglorious Bastards” jedinica je američke vojske sastavljena od Jevreja koji nose ožiljke nacističkog režima. djeluju na teritoriju Trećeg Rajha i masakriraju njemačke vojnike na tako poseban način da vijest o njima dolazi i do samog firera. Skidanje skalpova, okrutno premlaćivanje bejzbol palicom do smrti, urezivanje svastika na čelo onima koje ostave u životu specijalnosti su odreda kojim zapovjeda Aldo Raine (Brad Pitt). Jedinica dobija na „ubojitosti“ kada im se priljuči Hugo Stiglitz ( Til Schwaiger), Nijemac, egzekutor trinaest oficira Gestapoa. Porodicu Shosanne Dreyfus (Melanie Laurent) poubijali su njemački vojnici predvođeni puk. Hans Landom. Promijenjenog identiteta ona je vlasnica malog kina u Parizu, koje spletom okolnosti treba da udomi „ Njemačku večer u Parizu“, propagandni spektakl u režiji Josepha Goebelsa. Informacija da će i sam firer biti gost na Gebelsovom spektaklu dovest će joj, osim svite Trećeg Rajha, i grupu nemilosrdnih egzekutora nacističkih vojnika.

Obratiti pažnju: Ukoliko gledate film u kinu, obavezno pogledajte ljude oko sebe kako sa pomalo uživanja prate scene skalpiranja. Oduševljavaju i lule pukovnika Hansa Lande i farmera Perrier LaPaditea. Muzika – ovakvu muziku ne prave ljudi čije je vrijeme prošlo, Tarantino je opet pokupio dobre „stvari“.

Premotati: Eventualne reklame pred film

Ponoviti: Svaku scenu u kojoj se pojavljuje pukovnik Hans Landa.

Uloge: Brad Pit, Melanie Laurent, Christoph Waltz, Diane Kruger, Eli Roth...

Redatelj: Quentin Tarantino

Scenarij: Quentin Tarantino

Studio: Universal Pictures, Weinstein Company

Trajanje: 153''

(zurnal.info)

Picu je prethodno naručila sama policija kako bi odobrovoljila pljačkaše sa kojima su pregovori u toku. Pljačka je trebala trajati deset minuta ali se otegla na četiri sata. U međuvremenu je oko banke nastao pravi medijski cirkus. Policija sa megafonima pokušava držati situaciju pod kontrolom, narod histerično skandira pljačkašima 'herojima' dok TV ekipe revnosno prenose sav taj cirkus. Pica je stigla i momak koji radi dostavu biva propušten kroz obruč koji je policija napravila oko banke i uruči picu Sonniju (Al Pacinu). Sonny se vrati u banku, i onda se pizza-man okrene prema narodu i TV kamerama, strastveno stisne pesnice i uzvike: „Hej, ja sam zvijezda!“

Svaki put kada gledam ovaj film sa smiješkom očekujem spomenutu scenu. Valjda zato što perfektno oslikava neočekivani medijski cirkus koji je nastao kada je pljačka otišla u pogrešnom pravcu. TV ekipama je u njihovoj medijskoj pohlepi potrebna senzacija i u toj svojoj beskrupuloznosti uopšte nije bitno to što će od pljačkaša napraviti zvijezde, pa makar i za jedno poslijepodne. Pizza-man nepogrešivo iščitava takvu medijsko-pornografsku glad kada uzvikne „ Hej, ja sam zvijezda“ jer zaboga to-je-najbitnije, ukazati se pred publikom, i živom i onom pred TV-ima, bez obzira zašto, kako i gdje.

Izdavačka kuća Vrijeme, u okviru svoje biblioteke Bosanski portreti objavila je knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati, Enesa Čengića.

Enes Čengić je tokom života napisao 11 knjiga, pokrenuo, uredio i objavio 20 svezaka Izabranih i 50 knjiga sabranih djela Miroslava Krleže, kao i posebna izdanja koja su u to doba štampana u milionskim tiražima.

Nakon njegove smrti 1994. godine, porodica je pronašla zanimljiv rukopis, Čengićeve zapise o životu Branka Ćopića. Pretpostavlja se da je tekst nastao tako što se Ćopić prisjećao detalja iz svog života, a Čengić ih je zapisivao, pokušavajući da uhvati duh svog prijatelja. Njegova kćerka Silvana Čengić Voljevica je od tih zapisa priredila knjigu Branko Ćopić: Treba sanjati.

Urednica je zapise hronološki poredala, prateći buran životni put krajiškog književnika, od djetinjstva u Hašanima, školovanja u bihaćkoj gimnaziji i raznim učiteljskim školama u Sarajevu, Pakracu, Karlovcu, preko obrazovanja na beogradskom Filozofskom fakultetu, u školi za rezervne pješadijske oficire u Mariboru pa do revolucije, partizanije, poslijeratne književne slave, političkih afera...

U saradnji sa izdavačkom kućom Vrijeme poklanjamo vam prvih 30 strana ove prekrasne knjige, koja nam duhovito i nenametljivo skicira istoriju ovih prostora i ističe tačke lomova zbog kojih i danas patimo.

(zurnal.info)

Nagrada će mu biti uručena na manifestaciji Filmski susreti u Nišu.

Filmski susret u Nišu traje od 22. do 28. avgusta. Tokom svečanog otvorenja na niškoj Tvrđavi prikazaće se film Đavolja varoš Vladimira Paskaljevića.

Na susretima se dodjeljuju i nagrade stranim glumcima koji su igrali u domaćim filmovima. Ove godine ta priznanja biće uručena Davidu Thorntonu koji je igrao u filmu Tamo i ovde, i Kenu Foree iz filma Zona mrtvih.

Bogdan Diklić je rođen 1953. u Bjelovaru u Hrvatskoj i do sada je snimio, prema slobodnim procjenama, stotinjak filmova i televizijskih serija. Igrao je u bosanskohercegovačkim filmovima Grbavica, Gori vatra, Ničija zemlja i u mnogim izuzetno važnim filmovima za bivšu jugoslovensku kinematografiju, kao što su Maratonci trče počasni krug, Variola vera, Nacionalna klasa...

(zurnal)

U prostorijama biblioteke “Mak” održana je u četvrtak promocija nove knjige Jasmina Imamovića “Molim te, zapiši”. Kao promotori, osim autora pojavili su se profesor književnosti dr. Enver Kazaz, zagrebački pisac Miljenko Jergović, uz moderiranje Fadile Nure Haver. Nakon uvodnog čitanja odlomaka iz romana, prof. Kazaz, iznenađen voljom i upornošću autora da se bavi i istražuje ovaj davni i teški period, osvrnuo se na historijske činjenice o srednjovjekovnoj Bosni, a koje su tema ovog djela.

Miljenko Jergović odlučio se govoriti o autoru kao vladaru u Bosni koji “kao i mnogi srednjovjekovni bosanski vladari vodi borbu za društvo bez jačih i boljih među jednakima”.

-Motiv pisanja ovog romana jeste što autor nije svjestan svoga identiteta po receptu na koji mu se predstavlja, za razliku od pisaca iz Sarajeva koji su duboko svjesni pripadnosti svom nacionalnom korpusu i zbog toga se u Sarajevu danas ne može biti dobar pisac. Bosna će pasti zauvijek i to ne šaptom onoga trenutka kada Jasmin Imamović padne u Tuzli, jer Jasmin Imamović je posljednji vladar Bosne - rekao je Jergović.

Prema riječima Jasmina Imamovića: “Knjiga je nastala od svog zadnjeg poglavlja, koje je kao priča nagrađeno na konkursu VBZ-a.”

- Napisana je iz sklonosti da rovarim po našem srednjovjekovnom periodu. Za vrijeme sam uzeo 1350. godinu, vrijeme slično današnjemu kada se invazijom cara Dušana nadvila opasnost nad Bosnom kao što je to slučaj i danas. Tema je Bosna i Hercegovina, Bosna srednjeg vijeka, bosančica. Cilj i želja mi je da isprovociram i zainteresujem čitaoca da se raspita, da istražuje našu prošlost koja je imala i svijetlih trenutaka - kazao je autor.

 (zurnal.info)

Zašto gledati: Glumac Johnny Depp i režiser Michael Mann uspjeli su u pokušaju da prikažu drugo lice omraženog i hladnokrvnog ubice Johna Dillingera, idealizirajući ga i promatrajući očima običnih Amerikanaca prije 80 godina. Dillingerova ekscentričnost, Deppova odlična gluma i poznata, ali dobra režija Manna, podsjećaju na kultnu Vrućinu ovog režisera, a to je više nego dobra preporuka za gledanje.

O čemu se radi: Pljačkaš Dillinger vjerovatno je bio najpoznatiji američki državni neprijatelj. Bio je poznat po hladnokrvnom ubijanju policajaca i dva, sada već mitska, bijega iz zatvora. Njegova razbojništva i njihova brutalnost tokom Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća zaintrigirali su Bryana Burrougha da provede opsežno dvogodišnje istraživanje i napiše knjigu Državni neprijatelji: Najveći američki val kriminala i rođenje FBI-ja (1933-34.). Prvobitno je Burrogh trebao napisati scenarij za igranu seriju po narudžbi HBO-a, a koju je trebao producirati Robert de Niro, ali je zbog Burroghove sporosti, tačnije predanosti, ovaj projekat propao. Nakon nekoliko godina dospio je u ruke režiseru Michaelu Mannu koji je nakon Vrućine uspio napraviti još jedan odličan mafijaški film.

Obrati pažnju: Dillingerov odnos prema običnim ljudima i stvaranje imidža kroz pažljivo odabrane poteze i pljačke te odnos prema novinarima. Ništa nije radio slučajno i nepromišljeno zbog čega su ga siromašni Amerikanci smatrali svojim herojem.

Premotati: Sve scene pljačkanja banki i pucnjava liče jedna na drugu, pa se čini kao da se ponavljaju tako da ih je moguće preskočiti. Ipak, svaka od njih sadrži zanimljive dijaloge i poseban odnos Dillingera prema taocima i zaštitarima.

Ponoviti: Dillingerove razgovore sa djevojkom Billie (Marion Cotillard). Film je pravljen prema istinitim događajima i ovi razgovori, koji se mogu učiniti sterotipnim, odlično prikazuju Dillingerovu ličnost. Deppova gluma dodatno čini scene vrijednim ponovnog gledanja.

Ekipa: Uloge: Johnny Depp, Christian Bale, Marion Cotillard, Billy Crudup, Stephen Dorff, Lili Taylor, Channing Tatum, Emilie de Ravin

Režiser: Michael Mann

Scenarij: Ronan Bennett, Ann Biderman, Michael Mann

Producenti: Michael Mann, Kevin Misher

Studio: Universal Pictures

(zurnal.info)

Furiozna scena na otvaranju Trainspottinga u kojoj Mark Renton (Ewan McGregor) mahnito trči ulicom i naracijom prati ostale međukadrove dok u pozadini svira Lust for Life Iggya Popa, postala je kultna čim se film pojavio u kinima. Neprepoznatljivo izgladljeli McGregor sa skoro izbrijanom glavom je teški ovisnik o drogama i lucidni narator ovog filma, za kojeg mnogi upućeni u problem narkomanije kažu da najbolje prikazuje stanje uma i zamršenost života jednog narkomana. Režier Danny Boyle zaljubljenik je u dinamične kadrove u kojima kamerom prati svoje ubrzane junake što je, osim na početku Trainspottinga iskoristio i u svom posljednjem filmu Slum Dog Millionaire u sceni kada dvojica braće trče između vozova dok glasno ide pjesma Paper Planes od M.I.A.-e. U slučaju Trainspottinga odlično su se poklopili Boylovi brzi kadrovi i odličan početak scenarija odnosno romana Irwina Welsha.

Mark Renton: Izaberite život. izaberite posao, karijeru. Izaberite obitelj, izaberite jebeni veliki TV. Izaberite stroj za pranje rublja, aute, CD plejere i električne otvarače za konzerve. Izaberite dobro zdravlje, nizak holesterol i zdravstveno osiguranje. Fiksne kamate na otplatu hipoteke. Izaberite prvu kuću. Izaberite prijatelje. Izaberite odjeću i prtljagu u istom tonu.

Izaberite odjela na otplatu u tri rate. Alat za kućne popravke i nedjeljom ujutro se pitajte ko ste.

Izaberite da sjedite na kauču i da gledate glupe kvizove dok trpate jebenu lošu hranu u usta.

Izaberite trulež na kraju svega, dok pišate po posljednji puta u jadnom domu i samo ste neugodnost za sebična derišta koja ste odgojili da vas zamijene.

Izaberite svoju budućnost. Izaberite život.

Ali zašto bih ja učinio takvo nešto?

Ja sam izabrao da ne izaberem život. Izabrao sam nešto drugo. A razlozi? Nema ih.

Kome trebaju razlozi kada imaš heroin?

Hollywood je u recesiji. Zvanično. I prvi put u svojoj historiji. Ove godine je najavljeno snimanje tek pet filmova u ovom losangeleskom filmskom predgrađu dok je prošle godine snimljeno njih 21, znatno manje nego ranijih godina.

Finansijska kriza natjerala je producente da potraže jeftinije lokacije za snimanje filmova. Holivudske filmadžije se pribojavaju da će, ako kriza potraje, od glavnog filmskog grada na svijetu ostati još samo prepoznatljivi natpis na brdu.

RAST JAČI OD KRIZE

Veliki producenti ne mogu sakriti svoje iznenađenje utjecajem krize na snimanje filmova u Hollywoodu. Kino dvorane su bile pune i u vrijeme “Velike depresije”, kada je skoro svaki četvrti Amerkanac izgubio svoj posao. U ranijim krizama, poput one nakon 11. septembra, Amerikanci su štedjeli na svemu osim tehnici za gledanje filmova, većim TV ekranima, boljim zvučnicima i DVD playerima sa što više mogućnosti... Hollywood se odupirao krizi. Sve do sada.

- Dok su Hollywoodski filmovi tradicionalno odolijevali ekonomskim padovima, ovaj put bi moglo biti drugačije - izjavio je za Los Angeles Times Bobby Tulsiani, analitičar agencije za istraživanje Forrester Research.

Ova agencija tvrdi da se navike potrošača mijenjaju. Ranije generacije su zabavu, pa između ostalog i filmove, stavljale na zadnje mjesto na spisku rezanja troškova. Nova, internet generacija, spremna je prvo odreći se izlaska u kino ili kupovine originalnog DVD-a.

Internet je prepun filmova koji se mogu gledati besplatno, a cijena kupovine originalnog filma na internetu je znatno niža od cijene DVD-a.

Jedini period kada su kina bilježila manje gledalaca desio se upravo tokom Velike depresije. Trebalo je skoro deset godina da se zarade kino dvorana vrate na nivo prije početka krize.

Prošlogodišnja posjeta američkim kinima pala za je četiri posto u odnosu na 2007. godinu. Najveći pad prodaje karata zabilježili su veliki holivudski studiji poput 20th Century Fox, Paramount Pictures i Walt Disney Studios.

Prodaja diskova pala je za devet posto, a najveći pad od 22 posto zabilježila su nova izdanja, što je veliko iznenađenje.

Redovni godišnji rast u Hollywoodu će i ove godine uprkos krizi biti toliko velik da napravi rekord. Očekuje se ljetna zarada od 4,6 milijardi dolara što bi moglo postaviti novi godišnji rekord na deset i po milijardi američkih dolara, prema najavama internet stranice Hollywood.com.

NOVI HOLLYWOOD U SRED PUSTINJE

Trend takozvane odbjegle produkcije, koji se pojavio mnogo prije recesije, itekako je uticao na hollywoodsku filmsku industriju. Zbog velikih troškova snimanja u Los Angelesu, producenti su počeli da traže nove, jeftinije lokacije. Isprva je to bila Kanada, a danas je to sve češće Novi Meksiko. Ova američka savezna država nudi bolje uslove i jeftinije snimanje od Kalifornije. Oni nude beskamatne pozajmnice producentima, te 25 posto povrata poreza od svih potrošenih novaca u ovoj državi.

Guverner Kalifornije, poznati glumac Arnold Schwarzenegger nedavno je objavio mjere kojim se nada zadržati filmadžije. Ironično je to da je on posljednji nastavak Terminatora snimao van svoje države, upravo u Novom Meksiku.

Akcioni film Brz i bijesan (Fast and furious) jedan je od rijetkih koji se snima na ulicama najvećeg grada savezne države Kalifornije. Paul Audley, predsjednik organizacije Film LA, zadužene za izdavanje dozvola za snimanje, izjavio je za BBC da filmska industrija nije više zavisna od Hollywooda.

- To se nekada zvalo "odbjegla produkcija", a sada je to bježanje poprimilo ozbiljne razmjere. Stari mit, da je filmska industrija vezana isključivo za Hollywood, je mrtav - kaže Audley i objašnjava da smanjenje broja snimanja u Hollywoodu utiče na cijelu državu: To je dramatičan pad, a sličan trend postoji i u televizijskoj produkciji. Sve to pogubno utiče, ne samo na grad Los Angeles, već na cijelu državu Kaliforniju.

Losanđeleska autorska industrija, što uključuje TV i audio produkciju, zapošljava više od 200.000 ljudi i donosi do 30 milijardi dolara godišnje ovom gradu. Zbog toga se i najmanji udar itekako osjeti. Prošlogodišnji stodnevni štrajk pisaca scenarija koštao je, prema najboljim procjenama oko 400 miliona dolara, a jedna studija je izračunala gubitak od čak dvije i po milijarde dolara i 37.000 izgubljenih poslova, vezanih za ovu industriju.

Redovni godišnji skup 70 direktora NBC Unversala odgođen je prošle godine, a korporacija Viacom, u čijem su vlasništvu MTV mreža i Paramount Pictures, otpustila je 850 radnika. Crveni tepisi na holivudskim premijerama sve su manje glamurozni, troši se manje na promociju filma, a štedi se čak i na šminkama i frizurama.

Warner Bros. su se odlučili za prekidanje dugogodišnje tradicije slanja praznične ćurke glumcima, direktorima i agentima pa su posljednjeg Božića oni dobili tek besplatnu elektronsku čestitku.

Velike produkcijske kuće danas su više nego ikada oprezne prilikom sklapanja ugovora sa glumačkim zvijezdama. Jim Carrey pristao je odgoditi svoju suvlasničku dobit u filmu Warner Brosa Yes Man.

John Fithian, predsjednik Državne udruge vlasnika teatara, ima sasvim drugačije mišljenje o odnosu Hollywooda i recesije:

-Ako imate dobre filmove, ljudi će željeti dolaziti čak i tokom ekonomski teških vremena - smatra Fithian, prenosi LA Times, i navodi primjer 2005. godine kada je ekonomija cvjetala: Imali smo najgoru godinu u deceniji jer su filmovi bili jako loši.

Zašto gledati: Jedinstven način pravljenja filmova i nasmijavanja ljudi Sache Barona Cohena još uvijek funkcioniše!

O čemu se radi: Cohen nastavlja praviti dugometražne filmove bazirane na likovima iz svoje emisije Ali G Show. Nakon Borata, Cohen je razradio lik Brune, ekscentričnog televizijskog voditelja homoseksualca. Ako se ranije imalo suzdržava, Cohen u liku Brune nema nikakvih ograničenja. Na svom putu od otpuštenog austrijskog voditelja do holivudske zvijezde sa namjerom da postane najpoznatiji čovjek nakon Hitlera, on ide i preko granice dozvoljenog. Njegova namjera skrivena iza naizgled naivnih i isforsiranih šala jeste da isprovocira, ogoli predrasude svih vrsta i pokaže ljudsku pohlepu. Sve ovo, naravno, nakon glavnog cilja producenata da film zabavi ljude i zaradi novac.

Obrati pažnju: Na inteligentno napisani scenarij i odličnu produkciju koja dočarava na šta su sve ljudi spremni uraditi da se domognu slave ili novca, apsurdnost sukoba i mržnje te originalne načine da se ismiju predrasude.

Premotati: Film je podijeljen u niz sekvenci od kojih se svaka može gledati odvojeno. Napravljen je tako da se dio filma može premotati i nastaviti gledati bez poteškoća praćenja radnje. U nekoliko navrata se Cohenovi načini da šokira i zabavi čine pretjeranim pa se premotavanje tih dijelova nameće samo i po vlastitoj granici ukusa.

Ponoviti: Kadrove Bruninog razgovora sa svećenikom specijaliziranim za preobraćanja homoseksualaca u heteroseksualce te dio nakon preobraćaja u areni za hrvanje. Brunina transofrmacija iz lika jedne seksualne orijentacije u sasvim suprotnu pred očima razjarenih, poluzrelih kečerskih fanatika vrijedna je pažnje. Zadovoljstvo gledanja lica na kojima je nevjerica i razočarenje i sposobnost Cohena da šokira njih i gledaoce je neprocjenjiva.

Ekipa: Uloge: Sacha Baron Cohen, Alice Evans, Trishelle Cannatella, Sandra Seeling, Candice Cunningham, Ben Youcef, Todd Christian Hunter

Režiser: Larry Charles

Scenarij: Sacha Baron Cohen, Anthony Hines, Dan Mazer

Producenti: Sacha Baron Cohen, Monica Levinson, Dan Mazer, Jay Roach

Studio: Universal Studios

 (zurnal.info)

Good Night and Good Luck, George Clooney

Crno-bijeli film Georga Clooneya, Good Night and Good Luck, o jednom od najboljih američkih TV novinara Edwardu R. Murrowu, otvara govor na godišnjem okupljanju uposlenika mreže CBS iz oktobra 1958. godine. U svega desetak rečenica Murrow na sebi svojstven način razgolićuje stvarnu ulogu medija u velikim koorporacijama, nepromijenjenu pola stoljeća poslije.

Zanimljivo je promatrati promjene izraza lica gostiju koji su od Murrowa očekivali riječi pohvale dok on uneređuje vlastito gnijezdo.

Ovog izvrsnog novinara pamtimo po privilegiji da u ruci ima cigaretu dok vodi svoju emisiju i frazama This is London calling, kojom je počinjao svoju radio emisiju i Good night and good luck, kojom je završavao svoje TV emisije.

Gluma Davida Strathairna i režija Georga Clooneya svojevrsno je odavanje počasti ovom američkom velikanu a scena govora sa početka filma vrijedna da joj se redovno vraćamo.

Edward R. Murrow: Ovo nikome neće donijeti ništa dobrog. Na kraju ovog izlaganja nekoliko ljudi bi moglo optužiti ovog reportera da se posrao u vlastito udobno gnijezdo a vaša organizacija bi mogla biti optužena za gostoprimstvo heretičkim i čak opasnim idejama.

Ali razrađena struktura mreža, oglašavačkih agencija i sponzora neće biti poljuljana ili promijenjena. Moja je želja, ako ne moja dužnost, da pokušam govoriti vama šegrtima sa određenim poštovanjem o tome šta se dešava radiju i televiziji.

A ako ono što kažem zahtijeva odgovornost, ja sam sam odgovoran za izgovorene riječi.

Naša će historija biti ono što od nje napravimo. A ako neki historičar godinama poslije pogleda sedmični pregled programa sve tri mreže, tamo će pronaći snimke crno-bijele, i u boji, dokaze dekadense, bježanja i izolacije od stvarnosti svijeta u kojem živimo.

Mi smo trenutno bogati, debeli, udobno nam je i spokojni smo. Imamo ugrađenu alergiju prema neprijatnim ili uznemirujućim informacijama. Naši masovni mediji odražavaju ovo stanje.

Ali ukoliko ne ustanemo sa naših debelih višaka i spoznamo da se televizija uglavnom koristi za odvraćanje pažnje, obmane, uveseljavanje, i otuđenje, onda televizija i oni koji je finansiraju, oni koji je gledaju i oni koji rade na njoj mogu vidjeti potpuno drugačiju sliku prekasno.

Povodom 20. juna, Svjetskog dana izbjeglica, fotograf Almin Zrno, u organizaciji UNHCR-a BiH pripremio je u Umjetničkoj galeriji BiH izložbu fotografija Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

Izložbu čini 20 fotografija koje prati istoimena brošura s pričama o povratnicima, izbjeglicama i onima koji su još raseljeni, ljudima kojima je još uvijek neophodna pomoć i koji ne smiju biti zaboravljeni.

Zrno je do sada imao šest samostalnih i veliki broj zajedničkih izložbi. Dobitnik je tri nagrade ULUPUBiH-a, i to za 2001. ,2005. i 2007. godinu iz oblasti foto-dizajna, kao i dvije nagrade Udruženja novinara BiH za najbolju objavljenu fotografiju.

Žurnal u svojoj Galeriji objavljuje izbor fotografija są izložbe: Iza brojeva: stvarni ljudi, stvarne potrebe.

{slimbox images/galerija1/1.jpg,images/galerija1/1_1.jpg,Unhcr 1;images/galerija1/2.jpg,images/galerija1/2_2.jpg,Unhcr 2;images/galerija1/3.jpg,images/galerija1/3_3.jpg,Unhcr 3;images/galerija1/4.jpg,images/galerija1/4_4.jpg,Unhcr 4;images/galerija1/5.jpg,images/galerija1/5_5.jpg,Unhcr 5}

Zašto gledati: Odlična gluma Joaquina Phoenixa i režija Jamesa Greya (Little Odessa, The Yards) bez ambicije da napravi blockuster dali su spori ali ipak nepredvidljivi film za čisti filmadžijski užitak. Sam način na koji je Gray završio film dovoljan je povod da se pogleda ova dvosatna drama.

O čemu se radi: Leonard Kraditor (Joaquin Phoenix) se vraća živjeti sa roditeljima nakon propalih zaruka i nekoliko pokušaja samoubistva. Bez namjere i u isto vrijeme upoznaje Sandru (Vinessa Shaw), prijatnu kćerku porodični prijatelja i Michelle (Gwyneth Paltrow), ekscentričnu komšinicu upetljanu u komplikovanu vezu sa oženjenim ljubavnikom. Depresivni antijunak, kako su kritičari jednoglasno nazvali odličnu Joaquinovu ulogu, prolazi faze od zaljubljenosti do istinske ljubavi kao da mu je to prvi put. Bježeći od monotone svakodnevnice Leonard se upušta u dvije sasvim različite veze koje će ga naizgled konačno smiriti i opustiti.

Obrati pažnju: Na sitnice poput promjene motiva Leonardovih fotografija, promjene njegovog raspoloženja od depresije do euforije u koje je Gray diskretno ugradio srž filma.

Premotati: Dijelove filma u kojima je Leonard sa svojom porodicom ali samo za one u žurbi. Film je, ipak, najbolje gledati od početka do kraja zbog posebnog utiska kojeg ostavlja, posebno njegov kraj.

Ponoviti: Posljednju "balkonsku" scenu Leonarda i Michelle, svojevrsni vrhunac ove polagane drame, zbog neočekivanog dijaloga i odlično ali pomalo stidno snimljene poluerotske scene.

Ekipa: Uloge: Joaquin Phoenix, Gwyneth Paltrow, Vinessa Shaw, Moni Moshonov, Isabella Rossellini, John Ortiz, Julie Budd, Elias Koteas

Režiser: James Gray

Scenarij: James Gray,

Producenti: James Gray, Anthony Katagas, Donna Gigliotti

Studio: Magnolia Pictures

(zurnal.info)

Kultni film režisera i scenariste Michaela Manna (1995.) i po mišljenju većine filmskih kritičara najbolji detektivski film ikada snimljen. Policijski detektiv Vincent Hanna opsjednut svojim poslom pokušava spriječiti veliku pljačku ekipe koju predvodi savršeno hladni i precizni pljačkaš Neil McCauley. U jednoj od najpoznatijih filmskih scena Al Pacino (Vincent Hanna) i Robert de Niro ( Neil McCauley) razgovaraju u neobičnoj situaciji mačke i miša prije velike pljačke banke. Ovo je ujedno bio i njihov jedini zajednički kadar sve do nedavno snimljenog filma Pravedno ubistvo (Righteous Kill).

HANNA: Sedam godina u Folsumu. U samici tri. McNeil prije toga.

NEIL: Da.

HANNA: McNeil je gadan kako kažu?

NEIL: Želite postati penolog?

HANNA: A vi želite natrag? Hvatam i ljude koji namjerno zajebu, samo da se vrate. I vi to želite?

NEIL: Onda ste radili s usranim bandama.

HANNA: Radio sam sa svakakvima.

NEIL: Možete li me zamisliti kako pljačkam trgovinu s tetovažom "rođen da gubim" na prsima?

HANNA: Ne mogu.

NEIL: Točno. Ja se nikad neću vratiti.

HANNA: Onda ne pljačkajte.

NEIL: Radim ono u čemu sam najbolji: pljačkam. Vi radite ono u čemu ste najbolji: sprječavate ovakve.

HANNA: Nikad niste htjeli obični život?

NEIL: Što je to, dovraga? Roštilj i utakmice? Taj obični život je vaš život?

HANNA: Moj? Ne... Moj život je zona katastrofe. Imam skroz sjebanu pokćerku, jer joj je otac seronja. Imam ženu. Mimoilazimo se na nizbrdici braka. Mog trećeg. Jer sve svoje vrijeme jurim okolo momke poput vas. To je moj život.

NEIL: Momak mi jednom reče: Ne veži se ni uz što što ne možeš napustiti za 30 sekundi... postane li vruće. Ako ste mi za petama i pratite me u stopu, kako očekujete održati brak?

HANNA: Zanimljiva primjedba. A vi ste redovnik?

NEIL: Imam ja žensku.

HANNA: I šta joj kažete?

NEIL: Da sam trgovac.

HANNA: I ako vidite mene iza ugla, napustit ćete tu ženu? Bez pozdrava?

NEIL: Takva je disciplina.

HANNA: Jako neobvezno.

NEIL: Tako je kako je. Ili bolje da se obojica latimo drugog posla.

HANNA: Ja ne znam raditi ništa drugo.

NEIL: Ne znam ni ja.

HANNA: A baš i ne želim.

NEIL: Ni ja.

HANNA: Znate, ponavlja mi se taj san... Sjedim za velikim banketnim stolom. Sve žrtve svih ubistava na kojima sam radio zure u mene... s crnim očnim dupljama, jer im strašno krvari iz rana na glavi. I eto ih, krupni naduti ljudi, jer našao sam ih pošto su dva tjedna bili pod krevetom. Susjedi prijavili smrad. I eto ih... svi samo sjede.

NEIL: Šta kažu?

HANNA: Ništa.

NEIL: Nema razgovora?

HANNA: Nemaju što reći. Samo se gledamo. Oni gledaju mene. I to je sve, to je san.

NEIL: Ja sanjam da se utapam. Moram se probuditi i početi disati, ili ću umrijeti u snu.

HANNA: Znate li što to znači?

NEIL: Da. Imam puno vremena. Dovoljno vremena...

HANNA: Da radite što želite?

NEIL: Točno.

HANNA: I radite li to sada?

NEIL: Ne, ne još.

HANNA: Znaš, sjedimo ovdje... Ti i ja, kao dvojica običnih momaka. Vi radite što radite, ja radim što moram. I pošto smo se sreli licem u lice... Budem li na poprištu i moram vas smaknuti, neće mi biti drago. No znajte jedno... Trebam li birati između vas... i nekog bijednika čiju ćete ženu učinili udovicom, brate, ode ti.

NEIL: Postoji i druga strana tog novčića. Šta ako me stvarno stjerate u škripac... i ja moram smaknuti vas? Jer, bez obzira na sve, nećete mi stati na put. Sreli smo se licem u lice, da. Ali neću oklijevati, ni sekunde.

HANNA: Možda će tako i biti. Ili... tko zna?

NEIL: Možda se više nikad nećemo vidjeti.

Obojica se blago smiju i gledaju jedan drugom ravno u oči.

(zurnal.info)

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/kuca_imama_selvedin.pdf|580|700}

Sarajevska izdavačka kuća Buybook objavljuje novi roman Kadera Abdolaha Kuća imama koji je u Nizozemskoj prodat u više od 300.000 primjeraka.

U ovom romanu, Abdolah čitatelja vodi kroz priču kao gosta jedne istaknute i moćne teheranske porodice. Usponi i padovi ove porodice u njihovoj raskošnoj kući koja je povezana sa džamijom podudaraju se sa modernom historijom Irana. Kuća imama je višeslojni roman o bogatstvu iranske kulture, suštini islama i nesalomljivosti ljudskosti.

- Ovu sam knjigu napisao za Evropu. To je knjiga o umjetnosti, o religiji, o seksu, o filmu, o važnosti radija i televizije. Smaknuo sam zavjesu i pokazao islam kao način življenja i omogućio da se on bolje shvati. U Kuću imama utkao sam i ajete iz Kurana. Duh Kurana kao knjige jako mi je važan. Ne Kurana kao vjerskih smjernica. Namjera mi je bila da skinem veo sa blagog islama kakav živi u porodičnim kućama, a ne radikalnog islama – opisuje autor svoje djelo.

Kader Abdolah (rođen 1954., u Iranu) je pseudonim pod kojim piše Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni, Iranac koji živi u egzilu u Nizozemskoj. Od svoje dvanaeste godine kriomice je gutao knjige iz zapadnjačke književnosti u kojima je mogao nazrijeti kakve slobode uživaju ljudi u drugim zemljama. U tajnosti je slušao zapadne radio stanice i zabranjene stanice otpora. Kao student fizike u Teheranu, postao je član ljevičarske političke partije koja je djelovala u tajnosti i koja se pobunila prvo protiv šaha a potom i protiv ajatolaha. Pisao je za jedne zabranjene novine i objavio dvije zbirke pripovjedaka pod pseudonimom koje se zapravo sastoji od imena njegova dva prijatelja iz otpora koji su ubijeni – Kadera i Abdolaha. U Nizozemsku se doselio 1988. godine, nakon što je napustio Iran.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, Žurnal objavljuje prvih 30 strana ovog izvrsnog romana.

Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike, kada je riječ o Damiru Avdiću, jeste njegov najnoviji roman ENTER DŽEHENEM . To je muzički roman, u smislu forme, ali i po tome što je njegov glavni junak i narator DJ Tecnotakimachine, čovjek koji je bio mlad za rat (mislim na godište), ali dovoljno star da živi u još gorem postratnom vremenu ni rata ni mira. Po obilju citata iz onog što Dražen Vrdoljak naziva popularnom glazbom (blues, jazz, rock...) ova knjiga se u svakom smislu može nazvati muzičkim pregledom kroz koji možemo vidjeti jednu ulicu i jedan grad u BiH, gdje su odrastale cijele generacije ljudi premladih za rat. Radi se, naravno, o izgubljenim generacijama, koje nisu upamtile život u prošloj državi, te tako nisu ni imale moguću utjehu poput onih koji se dobro sjećaju naivne i crno-bijele slike svijeta, u kojoj smo stanovali sve tamo negdje do druge polovine osamdesetih. Radi se o generacijama koje odrastaju na drugačijoj vrsti muzike (techno, rave, turbo-folk...), a to znači da imaju potpuno novi i drukčiji filing za stvarnost i život.

Glavni junak, DJ, je mladić koji se sjeća rata u kojem mu je poginuo brat, i pokušava živjeti u svijetu iz kojeg je definitivno iscurila čarolija. Muzika je njegovo najstvarnije utočište, pored grada kojeg opisuje živim i depresivnim bojama, što je realizam našeg vremena. Avdićev roman je također i knjiga o ratu, iako se rat spominje samo u blic-traktatima, jer je sjećanje glavnog lika na bratovu smrt džinovski oblak koji zaklanja sve stvari i ljude u ovom tekstu. U romanu se pojavljuje i drugi (živi) brat DJ-a, Genaš, koji je sušta suprotnost od, pomalo, isusovske projekcije mrtvog brata, kao i Izeta, kojom počinje i završava knjiga. Genaš je poseban lik i DJ ga također idealizira, ali ta idealizacija ima svoju mračnu stranu, jer je Genaš lik sa one strane zakona, čovjek koji rijetko priča, i živi u sferi u kojoj je on definisao zakone i načine ponašanja. Genaš je čudak, razbijač, i samouki mudrac, on je guru koji DJ-u daje uputstva za život. Glavni ženski lik ove knjige je Izeta, i nakon intro naracije o braći započinje evokacija i zazivanje njenog lika – scene u kojoj ona krvari u podrumu na automobilskim gumama.

Forma ovog romana može stati i u sintagmu: poetski roman. Avdićev roman jeste poetski roman protkan referencama iz istorije, književnosti, filma, muzike, te roto i strip romanâ, kako već (i moderni i post) roman i može u sebe da usisa čitav jedan unikatni i privatni svemir, onaj iz piščevog uma. Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike jeste to što čitajući ovu knjigu nailazite na odlomke ili čitave pjesme sa zadnjeg albuma Damira Avdića Mrtvi Su Mrtvi. Tako da je teško otkriti i najpreciznijem čitaču gdje prestaje proza a počinje poezije i muzika, što je i nemoguća misija – jer se radi o jedinstvu materije i energije. Nisam još pročitao knjigu koja je pisana takvom upotrebom jezika i stila, odnosno njihovim zakrivljenjima da bi se dobio zaista originalan bosanski govor ulice.

Teško mi se oteti dojmu kako je ova knjiga, pored toga što je dokument i svjedočanstvo sadašnjeg vremena, svojevrsna ugodna razglednica iz daleke prošlosti, sjećanje na iščezlo vrijeme i njegove atribute. Najpreciznija definicija Avdićeve knjige (za mene) bi bila: ovo je ljubavni roman iskonski poštene i naivne vjere u svemoćnost ljubavi i ljudske dobrote.