Jasmila Žbanić na 20. festivalu njemačkog filma FilmKunstFest u Schwerinu dobila je nagradu za najbolju režiju za film „Na putu“.

Ona je izbabrana za najbolju rediteljicu u konkurenciji najboljih njemačkih filmova.

Nagradu je u Jasmilino ime primila direktorica fotografije Christine A. Maier. Festival u Schwerinu predstavlja jedan od najznačajnijih festivala njemačkog filma.

Film "Na putu" se smatra i njemačkim filmom, a žirijem koji je donio odluku o nagradi je predsjedavao Michaell Ballhaus, koji je pored 16 filmova Fasbindera, snimao s Fransis Ford Copolom, te je snimio neke od najznačajnijih filmova Martina Scorsesa.

"Za mene je nagrada već to da Michaell Balhaus gleda moj film. Ugodno je dobiti i priznanje i novčani dio nagrade. Ovakva vijest čovjeku može uljepšati dan", rekla je Žbanić.

(Fena)

 

Poetski teatar mladih Juventa, koji djeluje u okviru JU Centar za kulturu Sarajevo predstavit će se sutra srednjoškolcima I i II Gimnazije s novom predstavom "U labirintu seksualnosti".

Ovaj novi projekt tematizira problem seksualnosti kod adolescenata, što je najznačajnije dešavanje u tom periodu odrastanja.

Ovo će biti nastojanje da se kroz pozorišnu predstavu, vrlo oprezno, razjasni i pomogne mladom čovjeku da lakše i bezbolnije uđe u svijet seksualnosti.

Ovo je dosad najznačajniji i najkompleksniji projekt, a rađen je po knjizi “Seks za početnike“Jasminke Petrović.

Predstavu je režirala Jasna Diklić, dok je dramatizaciju uradila Asja Krsmanović.

Organizator projekta je JU Centar za kulturu Sarajevo, a pokrovitelj Općina Centar Sarajevo.

Predstva počinje sutra u 20 sati.

 

(Fena)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook poklanjamo vam tri poglavlja romana Sve se raspada, najčitanije knjige moderne afričke književnosti

Chi­nua Achebe je ni­ger­ijski­ romanopi­sac i ­pjesni­k rođ en 1930. god­ine u Og­id­i. Školovao se na Vlad­inom fakultetu u Umuah­iji­ te na Un­verzi­tetu u Ibadanu u N­igeri­ji­, a di­plom­irao je u Londonu. Knj­iževnu kari­jeru započeo je 1950. god­ne te je bi­o jedan od prvi­h predstavni­ka novog knji­ževnog vala koj­i se oslanjao na usmenu trad­ici­ju plemena ­urođ eni­ka.

Nap­isao je vi­še od dvadeset knji­ga, romana, novela, eseja, ­zbi­rki­ pjesama. Najpoznati­ji­ je po svom deb­itantskom romanu Sve se raspada, koji­ se smatra najči­tani­jom knji­gom moderne afri­čke knj­iževnost­i. Sl­ijede roman­i No longer at Ease i Arrow of God, koj­i je povezan­ temati­kom i ­

l­ikovi­ma či­ne Afr­ičku tr­ilogi­ju. Dob­itni­k je brojni­h knji­ževni­h nagrada, od koj­ih se i­stiče prest­ižna nagrada Man Booker Internat­ional 2007.

Nad­ine Gordi­mer ovako je opisala Achebea:

- Pisac koji nema iluzija, ali nije ni razočaran, koji voli ljude bez potrebe da mrzi sebe, i koji je obdaren veličanstvenom magijom jednog prštavog, velikodušnog, velikog talenta.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/Things Fall Apart.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Fotograf Almin Zrno dobio je nagradu Udruženja umjetnika primijenjenjih umjetnosti za crno-bijelu fotografiju prazne hale u Srebrenici. Na slici se na projektoru vidi i majka iz Srebrenice koju je Zrno slikao prije 15 godina i ona je postala jedna od najpoznatijih slika o žrtvama srebreničkog genocida.
- Vratio sam sebi svoj rad iz Srebrenice i smjestio ga u devastirani prostor u kome se održava predstava. Doći će i na ovu godišnjicu na te stolice određeni ljudi braniti svoj narod, pričati priče, a onda ustati i otići. Ona će ostati tamo, prostor će ostati devastiran – kaže Zrno, kome je ovo peta nagrada ULUP-a za fotografiju.

Dodaje da fotografija treba da priča sama za sebe pa vas umjesto daljnjih objašnjenja puštamo da sami vidite fotografiju.

(zurnal.info)

U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.

Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.

Kino Sloboda

“Halo?”, javio se Saša.
“Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
“Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
“Iz Zagreba.”
“Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
“U govornici.”
“Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
“Ne znam.”
“Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
“Kino Sloboda.”
“Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”

Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”

Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.

Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
“Nije potrebno. Imam gdje spavati.”

Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
“To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.

Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
“Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
“Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.

Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.

Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.

Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
“Ama, kakav te Krakov spopao?!”
“Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
“A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”

Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!

Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.

Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.

Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.

Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.

Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”

Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”

Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
“Sale, nemoj to raditi.”
“A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
“Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
“Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
“Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
“De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”

Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
“Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
“Ništa”, rekao je.
“Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.
“Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
“Pročitaj šta mi je napisao!”
“Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”

Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
“Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
“Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.

Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”

Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
“Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
“Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.

Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.

Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.

(zurnal.info)

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških

„Svi govore: Kremlj, Kremlj. Od svih sam slušao samo o njemu, ali ga nijednom nisam vidio. Koliko sam već puta (tisuću puta), pijan ili mamuran, prelazio Moskvu od sjevera na jug, sa zapada na istok, s jednog kraja na drugi, svakojako, ali ni jednom nisam vidio Kremlj.“...

Tako počinje legendarna prozna poema ruskog pisca Venedikta Jerofejeva. Čovjek traži mjesto o kojem sluša cijelog života, ali ne uspiejva ga pronaći unatoč svemu što poduzima.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio i sasvim osoben koktel majstor. Veliki poznavatelj i ljubitelj kako dobre, tako i one malo lošije kapljice. Njegovi koktel recepti objavljeni su u Meandrovom izdanju kratkog romana „Moskva – Petuški“ pod nazivom „Mali leksikon“ skupa sa zapisima „Moja mala Lenjiniana“, „Očima ekscentrika“, „Saša Čorni i drugi“, „Iz raznih bilježnica 1. i 2.“, „Posljednji dnevnik“ te sjajnim intervjuom, koji je s Venjičkom vodio Igor Boličev, a nosi genijalan naslov „Umrijet ću, a da nikad neću shvatiti tu stoku“.

Venjička, volim mu tepati kao da ga poznajem. Venjička je bio sanjar. Pijani sanjar. Jedan od onih koji su gulili šljaku po ruskim vukojebinama i pisali beskompromisno bez želje da ikome podilaze. Venjička u ovom romanu – poemi kreće sa Kurskog kolodvora u Moskvi do kolodvora Petuški u posjet svojoj ljubavi. Usput će nabrojati i popiti skoro sve vrste votke, piva i vina. I, na koncu, u Petuške nikad neće stići. A pričao je Venja sa vagonskim anđelima, lebdjeli su oko njegove razbarušene glave pjevajući. Barhatno pivo je pljuštalo kao kiša, smjenjivali su se putnici, svjetla kolodvora i Venjina magnovenja, ali nikako nije mogao dospjeti u Petuške, baš kao što i cijeli život bezuspješno pokušava vidjeti Kremlj.

Na koncu, ni Venjička ni mi, nismo sigurni gdje je zapravo dospio na kraju rute Moskva – Petuški. Ali možemo Venjički zahvaliti na jednom divnom poetičnom putovanju koje tako sliči na komprimiran prikaz cijelog ljudskog života da vas mora oboriti s nogu i natjerati vas da nazdravite anđelima koji se smiju dok vas grubo hvataju pandurske ruke i odvlače u nepoznato.

Cijela je poema napisana na postavljanju kablova u Šeremetjevu 1969. Godine. Svako poglavlje predstavlja rutu između raznih stanica na putu iz Moskve do Petuških. A kamo se Venja zapravo zaputio najbolje govore prve rečenice pretposljednjeg poglavlja romana: „Ako hoćeš ići lijevo, Venjička – idi lijevo. Ako hoćeš desno – idi desno. Svejedno ti je kamo ideš. Najbolje da ideš naprijed, kamo te oči vode...“

Venedikt Vasiljevič Jerofejev (Koljski poluotok, 1938 - Moskva, 1990), ruski je prozaik i dramatičar. Živio je skitalačkim životom, pretežito kao polagač kablova. Do perestrojke participirao isključivo u neoficijelnoj kulturi. Neki su mu rukopisi izgubljeni, primjerice Psihopatovi zapisi (Zapiski psihopata) iz druge polovice 50-ih. Najveći uspjeh postigao kratkim romanom ("poemom") Moskva-Petuški, koji je do objavljivanja u Izraelu (1977) cirkulirao u samizdatu. Iz 80-ih godina datiraju ogled Vasilij Rozanov - očima ekscentrika (Vasilij Rozanov glazami ekscentrika,1982) i drama Valpurgijeva noć ili Koraci komandora (Val'purgieva noč, ili Šagi Komandora, 1985). Iz 90-ih su drama Disidenti ili Fanny Kaplan (Dissidenty, ili Fanni Kaplan, 1991) te razni zapisi iz bilježnica (1991). Publiciranje pak piščeva ranoga romana Dmitrij Šostakovič (1994, 1995) iz pera Slave Ljona smatra se mistifikacijom. Jerofejevljevi prozni i dramski radovi primjer su karnevalizirane literature s jakim intertekstualnim signalima.

Zašto gledati: Zbog opšteg obrazovanja.

O čemu se radi: Ovo je priča o grupi Baader Meinhoff koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka uzdrmala vlast u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj. Sebe su nazivali RAF (Rote Armee Fraktion, Frakcija Crvene armije), a svoja sredstva borbe urbanom gerilom. Grupu su predvodili studenti Andreas Baader i Gudrun Enslin, kao i ljevičarska novinarka Ulrike Meinhoff. Uz pomoć nekolicine saradnika Baader i Einslin 1968. podmeću požar u frankfurtsku robnu kuću. Baader je vrlo brzo uhapšen, a bijeg mu je 1970. godine organizirala Ulrike Meinhoff koja se tada definitivno pridružila pokretu. Nakon dvomjesečne obuke u jordanskom kampu PLO (odakle su istjerani zbog civilizacijskih neslaganja, poput nudističkih sunčanja), Ulrike piše Manifest RAF-a, u kojem ih svrstava pod okrilje Komunističke internacionale i definira kao revolucionarnu i antimperijalističku urbanu gerilu. Da bi stekli novac za finansiranje akcija opljačkali su nekoliko banaka, a onda je, u proljeće 1972. godine Njemačka gorjela. Prvo su podmetnuli bombu u američkoj vojnoj bazi stacioniranoj u Frankfurtu, isto su prošle policijske stanice u Augsburgu i Minhenu, aktivirali su bombu u automobilu federalnog sudije, minirali medijski koncern Axel Springer i američku vojnu bazu u Heidelbergu. Uhapšeni su samo mjesec dana nakon prve akcije. Njihovo suđenje izazvalo je ogroman interes, ali nikada nije okončano. Ostaci RAF-a poduzeli su nekoliko bezuspješnih akcija za oslobođenje.Zvanična verzija vlasti kaže da se 1976. godine Ulrike Meinhoff objesila u svojoj ćeliji, a 18. oktobra 1977. godine samoubistvo su počinili i Baader, Enslin i Jan Karl Raspe.

Obratiti pažnju: Pažnju treba obratiti na nedosljednost. Neki novinar je svojevremeno dovitljivo propametovao da je RAF bio njemački odgovor na Rolling Stonese, pa se čini kao da je i reditelj Edel tu dosjetku stalno imao na umu dok je pravio film. Onima koji nisu upoznati sa čitavim slučajem, film neće pomoći da saznaju motive borbe, a reditelj će im to znatno i otežavati.

U distributerskom propagandnom tekstu stoji da je cilj RAF-a bio da stvori humanije društvo, ali koristeći nehumana sredstva oni ne samo da šire strah i teror, nego gube i svoju ljudskost. Edel je, čini se, i na toj rečenici zasnovao svoj pristup temi. Na početku filma crvenoarmejci zaista izgledaju kao rock bend na vrhuncu karijere, a ponašaju se kao likovi iz špageti westerna - ubijaju sa osmijehom i cigaretom u uglu usana, a u pauzama neuvjerljivo ispaljuju političke fraze. Kada ih smjesti u zatvor, Edel im ugrađuje i prve sumnje u vlastita ubjeđenja. Do kraja filma ih postepeno sve više razbija, da bi nam nam na kraju otvoreno saopštio da su kukavički skončali ugušeni iluzijama.

Sva ostala pitanja ignoriše. Navešćemo samo najvažnija: Šta je natjeralo djecu iz bogatih porodica da uzmu oružje u ruke, kako su napravili tako fanatičnu organizaciju i otkud im, ako je sve bila samo mondenska iluzija, toliko sljedbenika koji su, s većim ili manjim intenzitetom, djelovali sve do 1999. godine kada je RAF zvanično raspušten?

Premotati: Nema tu mnogo minuta koje zavrjeđuju premotavanje. Reditelj se potrudio da scene rekonstruira po foto i videozapisima, koristio je originalne automobile, policijske zapisnike sa uviđaja, svjedočenja, tako da smo dobili izuzetno realistične scene nasilja.

Ponoviti: Sve scene sa Brunom Ganzom koji igra šefa njemačke policije. Ne znam zašto, ali čini mi se da je njegova uloga u velikoj mjeri izrezana u montaži. Vidjećete, kao da želi nešto da nam kaže, ali to se ne desi do kraja filma.

Uloge: Martina Gedeck, Moritz Bleibtreu, Johanna Wokalek, Nađa Uhl, Bruno Ganz

Režija: Uli Edel

Scenario: Stefan Aust, Uli Edel

Trajanje: 150 min

(zurnal.info)

Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane

„Na putu“ je autentično pomjeren film. I vrlo je konzistentan u toj svojoj dimenziji, što je indikativno jer se to onda doima i kao umjetnička intencija a ne kao greška ili čak problem. Implikacija ove osobenosti filma je i žanrovska i emotivna ali zapravo tu i ne postoji jasna linija razgraničenja, odnosno ta je linija ezoterično stopljena u dominantni motiv cijelog ostvarenja jer se radi o snažnoj i produkcijski uspješno realizovanoj autorskoj poetici.

Naime, to je samo prividno realističan film koji je ustvari dislociran iz samog realizma na način da se odlijepio od prepoznatljive svakodnevnice, nikad ne prestajući baviti se istom. Kako je to moguće ili gdje je ključ ovakvog filma koji je isklesan iz našeg traumatskog prezenta, ili, gdje se stapa a gde razdvaja od životnog realizma iz kojeg se iščilio? Vjerovatno negdje između spomenute traume, sa svim tragičnim aspektima njene neprožvakanosti, i autorske urgentnosti da se bavi istom. Izgleda da je ta stvaralačka urgentnost u direktnoj vezi sa nedostatkom duhovnog i istorijskog formata našeg tragičnog kolektiviteta da se nosi sa ozbiljnošću trenutka u kojemu se nalazimo.

Metaforičko Sarajevo

Jasmila Žbanić je napravila film koji je duboko uronjen u postratnu traumu, ali je pri tome to i na vrlo originalan način i bajkovit film jer je to jedno drugačije Sarajevo, ako je to u jednom metaforičkom smislu uopšte i Sarajevo, jer su to drugačiji ljudi a koji opet izgledaju i ponašaju se kao nama slični, i naročito a možda i prije svega, jer je to fascinantno dostojanstven film koji se uspijeva baviti jednom od najvulgarizovanjih tema našeg života, pitanjem postratne ekspanzije religioznosti u Bosni i Hercegovini.

Ruku na srce, u onom što se zove javni prostor kod nas još uvijek nije osvijetljen i osmišljen adekvatan način bavljenja ovakvo komplikovanim pitanjem koje se kao ogromni upitnik nadvilo nad, već sada deklarativnu sekularnost ove države. Pri tome, svjedoci smo pornografskog nasilja agresivne religioznosti koja želi rasvjetliti i kontrolisati sve poze naše privatnosti ali i prostačke kvazisocijaldemokratije koja kompleksaški pljuje na vjerske svetinje jer joj se valjda čini da se time postaje i veći socijaldemokrata!

Film «Na putu» je izrastao iz traume ali je upravo zbog spomenute vulgarizovanosti iste i umjetnički nadrastao tu traumu pomjerajući se u vlastiti autorski kosmos, pri tome nikada ne bježeći od suštinskog pitanja sa kojim, što je već spomenuto, i nemamo format da se nosimo: Kakav uopšte može biti odgovor ljudskog duha na ontološki poražavajuću činjenicu ratnog razaranja? Katastrofična je spoznaja da nekog odgovora i nema, niti tu frustraciju umanjuje činjenica da to, naravno, i nije osobenost samo ovog rata i poraća. Jasmila Žbanić i ne pokušava dati odgovor već nam maestralno, kao u nekom dijagnostičkom slideshowu rendgenski ukazuje na kompleksnost našeg kolektivnog stanja. Pri tome, ne upada u ideološku zamku držanja isključivo jedne strane, ne zato što nema stava, već naprotiv, zato što ne ulazi u jeftinu kafansku senadoavdićevsku kvazipolemiku - tu mjernu jedinicu vulgarnosti našeg javnog prostora - koja se ovdje još uvijek doima kao relevantna, što naravno, najviše govori o nama samim.

Emotivni doživljaj ovakve pomjerenosti filma „Na putu“ snažan je i šokantan. U svemu tome, čini se da ta šokantnost nije sama sebi bila cilj (ili makar nije bila jedini cilj... jer da je to isključivo bila, vjerovatno bi se desila i slična vulgarizacija samog filmskog izraza) već je rezultat autoričinog digniteta, i stvaralačke i ljudske veličine da se nosi sa tako ozbiljnom temom kao što je ovo gdje mi živimo. Žbanićka se očigledno vrlo sistematično i strastveno posvetila rješavanju ovakvih otvorenih pitanja našeg identiteta, što se možda najbolje vidi po samom kraju filma, koji se mogao tako organski oteti samo kao posljedica metodičnog rada na materijalu, kraja koji je tako ljudski nedovršen, nedorečen – i upravo zbog toga i tako snažan. Autorica se uspjela vlastitom umjetničkom elegancijom suprotstaviti vulgarnom. I sama ta pobjeda je elegantna, jer ne likuje, jer ne pljuje, jer ne objašnjava već pokazuje.

Poricanje poricanja

Interesantna je ekspozicija prvog čina, jer su likovi svjesno uspostavljeni kao tranzicijski plošni, sa nekim poslićima koji su, znamo, solidno plaćeni pa stoga im je kao pružena prilika, naivna naravno, da kao egzistencijalno potiskuju ono što se potisnuti ne može. Kasnije saznajemo da je Luna ustvari izbjeglica iz Bijeljine, zauvijek obilježena traumom jer su joj roditelji ubijeni. To, nepotrebno je i naglašavati, čovjek nikada ne može zaboraviti, pa makar bio i Bosanac ili Bosanka, narod kojem nije strano ni poricanje samog čina poricanja.

Izostavljena psihologizacija ovog i skoro svih ostalih likova u filmu vrlo vješto uvlači gledaoca da sudjeluje u drami, da sam popunjava izostavljeno, što su tačke identifikacije sa samim likovima. Luna je zauvijek amputirana od vlastitog doma i njen fantomski odlazak u Bijeljinu proleti kao snoviđenje, ili flashback, što je još jedan doprinos bajkovitoj pomjerenosti cijelog ostvarenja. Amaru je ubijen brat, heroj prošlog rata, na šta Amar kaže 'da mu bi bilo bolje da nije bio heroj, jer bi on i dalje imao brata'. Kada Amar izgubi posao, egzistencijalistički balon-od-sapunice puca ali samo kao najava jednog mnogo dubljeg pucanja po šavu. Luna i Amar bivaju vraćeni tamo odakle su pokušali pobjeći, bivaju vraćeni u srce vlastite traume. Racionalnog odgovora na traumu i nema. Amar pronalazi sebe u Islamu. Jedan od tokova priče, taj da Luna i Amar svo vrijeme pokušavaju dobiti dijete, izvrsnim dramaturškim preobratom postaje centralna dilema cijelog filma: Upravo kada Luna počinje da sumnja u ljubav između nje i Amara, ona ostaje trudna ali... ona više nije sigurna da želi njegovo dijete! Jasmila Žbanić je svojom rediteljskom intuicijom ovakvu dramaturšku bombu uspjela smiriti i svesti na mjeru kontrolisane eksplozivnosti koja u iščekivanju pulsira do samog kraja.

Glumcima u filmu «Na putu» vjerujemo da ne glume. Zrinka Cvitešić i Leon Lučev su već znani kao pravi profesionalci. Njihove odlične izvedbe nisu previše iznenadile. Ipak, Leonova zagledanost u daljinu u trenutcima duhovnog preobraćenja još jednom otkriva istinsku predanost ovog glumca. Ermin Bravo je ušao u lik jako strastveno, i što je bitno, bez predrasuda - da li on lično razumije ili voli Bahriju, lika kojeg glumi. Bravo je možda najveće glumačko otkrovenje ovog filma (kažem filma, jer znamo da se radi o itekako etabliranom pozorišnom glumcu), zato što je pokazao izuzetan profesionalni raspon i hrabrost da se upusti u takvu raznolikost glumačkih izazova. Tišina i karizmatičnost Izudina Bajrovića ukazuje da ovaj glumac možda još nije ni imao pravu priliku da pokaže šta sve može. Mirjana Karanović ne pripada tom svijetu i zbog toga funkcioniše. Usudiću se uporediti njeno pojavljivanje u filmu sa fantomskim odlaskom u Bijeljinu. Ima tu nekog sličnog snoviđenja, bajkovitog. Kostim i scenografija su urađeni u generalnom tonu cijelog filma, nevidljivi su, odnosno prvenstveno u službi priče. I oni su utkani u auru umjetničke zrelosti koja je odora cijelog ostvarenja. Kamera je hladna i precizna. Čini se da nema viška kadra u cijelom filmu. A bilo je puno prostora i zamki - spomenuću samo scenu šerijatskog vjenčanja u džamiji gdje vidimo Amara... i Lunu koja nijemo posmatra sa balkona. U trenutku, kao da se otvori prostor i potreba da izbliza vidimo i ostale vjernike kojih ima poprilično. Rediteljica ih ne pokazuje izbliza, ne elaborira. Djelimično zbog spomenutog pristupa odsustva psihologizacije ali i svjesnosti idološki skliskog terena na kojem se Jasmila ipak nije okliznula.

Prisustvo redateljice je neupitno ali je pri tome spomenuta pomjerenost filma vjerovatno uspješno realizovana upravo zbog suptilnosti autorskog izraza. Toliko traume, toliko ljubavi, toliko otvorene boli i tuge, a toliko mjere u svemu tome znak je autorske veličine. Film «Na putu» je elegantna slika naše vlastite boli i kao takav ostaje da svijetli kao tračak nade u zemlji... u kojoj su uspjeli izmanipulisati i one još nepronađene, neiskopane.

(zurnal.info)

Pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi

U Beogradu je preminuo pisac Momčilo Momo Kapor.

Rođen je u Sarajevu 1937. godine. Diplomirao je slikarstvo 1961. godine na beogradskoj Akademiji likovnih umetnosti.
Objavio je veliki broj romana i zbirki priča, dokumentarnih filmova i televizijskih emisija, a po njegovim scenarijima snimljeni su filmovi Bademi s onu stranu smrti, Banket, Valter brani Sarajevo, Džoli džokej, Kraj vikenda.
Prevođen je na francuski, njemački, poljski, češki, bugarski, mađarski, slovenački i švedski jezik.

Posljednje slovo ovom piscu predajemo istinoljubivoj redakciji kulturno propagandnog kompleta Beton koja je svojevremeno u rubrici Bulevar zvezda zapisala:

 

KAPOR, Momo (Sarajevo, 8. IV 1937), pisac i slikar, nekada predstavnik „proze u trapericama“, a potom promoter literature u maskirnoj uniformi. Napisao je nekoliko zapaženih romana kao što su Foliranti, Provincijalac, Una. Omiljeni pisac tinejdžerki ranih osamdesetih, a zatim najtiražniji ratni autor u Srbiji, preteča fenomena Ljiljane Habjanović Đurović. Tokom ratova Kapor se otvoreno stavlja na „branik otadžbine“ nastavljajući svoju karijeru kao ratni izveštač iz Hrvatske i Bosne. Kao kolumnista Politike („011“) i JAT-ove revije godinama ispisuje svoje teze o ratu, srpstvu, Beogradu, ajvaru, sankcijama, čorbastom pasulju, Vuku Bojoviću i perfidnom Zapadu. Jedan je od aktivnih promotera i podržavalaca „borbe za stvaranje i održanje Republike Srpske“. S Radovanom Karadžićem, koji ga je fascinirao jedne davne zime kada je Sarajevom prošao noseći badnjak, ne deli samo političke aspiracije, već i specifičnu mržnju prema tom gradu koju je uobličio u svojoj Sarajevskoj trilogiji (Poslednji let za Sarajevo, Hronika izgubljenog grada i Čuvar adrese). Inače, Hroniku smatra svojom molitvom za izgubljeni grad Sarajevo. Pomenuti roman je napisao, kako priznaje, pod uticajem svog boravka na Hilandaru tokom 1997. Ovo nije usamljeni, ali je svakako markantniji primer književnog povezivanja turbo pravoslavlja s ratom u Bosni, tj. crkve i opsade. Moglo bi se reći da je Kapor tokom devedesetih percipiran kao nacionalistički trendseter koji je ukazivao kako na važne turističke i ratne destinacije, tako i na teme u književnosti i novinarstvu. Jedan je od generatora antievropskog diskursa u Srbiji. Zagovornik je „Blut-und-Boden“ ideologije koju u svojim tekstovima estetizuje i plasira kao etnički ekskluzivitet.
Kapor je nedavno u izdanju Derete objavio knjigu pod naslovom A Guide to the Serbian Mentality, nastojeći da na jeftinoj kvaziantropološkoj priči o ćevapčićima, opancima i kajmaku još jednom demonstrira srpsku superiornost. Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada. Član je Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću. Uzgred, Karadžića poredi sa Solženjicinom i Brodskim, dok Milorada Ulemeka Legiju i njegov Gvozdeni rov, čiji stil toliko podseća na Kaporov, stavlja u rang Paunda i Vijona. U jednom od Oktoihovih izdanja Zelene čoje Montenegra osporio je koautorstvo svom nekadašnjem prijatelju Zuki Džumhuru izbacivši njegovo ime s korica ove knjige. Živi i radi u Beogradu. Slike, ipak, izlaže u inostranstvu. Sarajevo i dalje, s Pala, posmatra kroz durbin.

 

(zurnal.info)

 

Bob Dylan organizirao je prvu samostalnu izložbu slika u londonskoj galeriji Halcyon

Postavka je nazvana Bob Dylan na platnu. Radi se o slikama u uljanoj tehnici, koje su rađene prema skicama koje je Dylan crtao tokom svojih turneja od 1989. do 1992. godine. Blok sa skicama nazvao je DrawnBlank.

- Ti crteži pomagali su mi da odmorim mislim tokom naporne trogodišnje turneje. Nije bilo lako, utisci sa svih strana svijeta potpuno su mi ispunjavali mozak – kaže muzičar i objašnjava:

– To su intimni crteži, nisam želio dati neki društveni komentar.

Izložba je prodajna, a cijene slika kreću se od 108.000 do 512.000 eura. Umjetnički direktor galerije Paul Green tvrdi da je muzičar izgradio sopstveni stil, dok mediji jednostavno opisuju da se radi o slikama sa živopisnim bojama i smjelim potezima četkicom. Dylan s druge strane svoju umjetničku inspiraciju ovako opisuje:

– Osjećao sam da uvodim red u haos oko mene.

Časove crtanja uzimao je još šezdesetih godina u New Yorku, poslije teške saobraćajne nesreće. Od tada je često skicirao detalje koji bi ga fascinirali. Na njegovim djelima se primećuje, kaže kustos galerije, da se tokom turneje često osamljivao i posmatrao svijet iz skrivenih uglova.

- To što je godinama radio na sceni – izvodeći nove verzije starih pjesama kako bi im dao svježu interpretaciju – sada nastavlja na platnu, ocijenio je kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga.

Izložba će biti otvorena do kraja aprila.

(zurnal.info)

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio u zbirku

Kada je pročitao rukopis posljednje knjige Marka Tomaša Zbogom fašisti, Predrag Lucić je ovako opisao autora:

- Ako još niste upoznali Marka Tomaša, mislim da vam je krajnje vrijeme da to uradite. Pronaći ćete ga u ovim pjesmama, radosnog što je opet stao na prvu liniju obrane tuge. Potražit ćete ga potom, siguran sam, i u "Marku Tomašu" i u drugim starim pjesmama. Jer Marko Tomaš nije čovjek jedne knjige, jedne pjesme, jedne čaše, jednoga grada. Vidjet ćete, čim ga upoznate, da mu je srce smrskano kao kost, i shvatit ćete da je to baš zato što srce Marka Tomaša ne može okoštati. Kao što ni njegovi stihovi ne mogu okoštati. Jer ih piše čovjek neprestano zapitan kako je moguće živjeti i što uopće znači biti živ među tolikim smrtima. Jer ih piše čovjek neprestano zaljubljen među tolikim mržnjama. Čovjek smrtno živ i smrtno zaljubljen. Marko Tomaš. Čovjek koji pred vas iznosi svoje rane i svoju sol. Bez namjere da pjesmama olakša bilo čiji život. Pa tako ni ovaj svoj kojega je samom sebi poštedio da bi ga živio i pisao onako kako to radi Marko Tomaš. Bespoštedno.

Marko Tomaš je od sebe napravio pjesmu, podijelio se u stihove, razlomio u strofe i ukoričio je u zbirku pod nazivom Marko Tomaš i druge pjesme i ovako napisao:

Marko Tomaš je samoubica
Marko Tomaš je nužno zlo
On je paučina i pretežak kofer
Marka Tomaša možemo definirati kao pijanicu
A možemo ga zamisliti i kao žigola
Na nekom jeftinom mjestu poput Bulonjske šume
Okruženog kuratim ženama ili sisatim
muškarcima kako je kome drago
Marko Tomaš kad vidi loptu odmah poleti da je šutne
Marko Tomaš je lažov

Naravno, nije Marko samo to i samo toliko, ali ovoliko je sasvim dovoljno, jer pjesma može opisati čovjeka bolje od svakog doušničkog dosijea ili forenzičkog izvještaja. Čovjeka dobro opisuju i njegove želje. U posljednjoj zbirci Zbogom fašisti, Marko Tomaš pominje da bi volio biti savršen poput mora.

Da li je to zaista moguće? Šta čovjek mora uraditi da bi se približio apsolutnoj samodovoljnosti mora? Možda da se navikne na samoću? Da mu ona bude normalno, čak poželjno stanje? Da se umiri u sebi toliko da više ništa ne primjećuje? Da poznaje sve odgovore i prezire svako pitanje? Da ne osjeća druge? Da bude ogledalo nesavršenostima? Da nauči ljepotom skrivati okrutnost?

Jasno je, nemam pojma. Ali, čini mi se da je naš pjesnik daleko od takve savršenosti, previše je u njemu pitanja, previše žudnje, tuge, previše rana za toliku količinu soli. Previše je čovjek. Na sreću.

Prilažem nekoliko dokaza:

ŽEĐ

Mrtav je i komičan moj jezik, nezabilježen,

jednako kao zemlja, moja zemlja,

sahranjena uz plotun streljačkog voda

i moj grad leži na groblju strojeva

kojima smo tepali: savršeno, savršeno!

Ostajem ovdje tek da izmjerim vodostaj u čaši.

Sitnice me zaokupljaju,

pripremam ručak i dugo otpuhujem dimove,

mirno čekam tenk ili kakvu drugu mogućnost.

Spreman sam za prolaznost.

Lišće je moj uzor. Gusto dolazi ništa.

Neko drugi će primijetiti ptice na odlasku,

pokisli kolporter ili žena koja prodaje salatu.

Lave, žeđ je besprijekoran način da se naučiš poniznosti.

 

POLITIČKI ISKAZ

Koje su velike pjesme mog naroda? I koji je to moj narod?

Koja su brda moje DNA, koje rijeke, šume, gradovi?

Voljeti nije isto što i biti? Jesam li ono što volim?

Što piše na stećcima? Je li to bitnije za moj život

od reklama nad ulazom u novi tržni centar?

Je li povijest moje zemlje bitnija od moje osobne povijesti?

U kojem omjeru se religije miješaju u mojoj krvi?

Ja sam ciganin, svojom voljom. Volim preko državnih granica.

Ovo je politički iskaz. Ja sam masovni ubojica.

Imam snažnu erekciju i jedem previše mesa.

MY OLD FLAME

Zaprljan sam konačnošću tijela.

Ali to ništa ne rješava, sigurno

nije dio strategije kojom ću osvojiti

vrh tvoje žudnje.

Koža, meso, kosti,

zvuči stravično kad svedeš čovjeka na to.

Oblačim košulju na smrtni dio sebe,

treba se ugrijati

u prizemnom stanu na Križinama.

Zagrljaj, topao i mirisan

poput čaja od kamilice u zimskoj noći,

sedativ o kojem ovisimo

slušajući tužnu muziku

koja nas čini pomirljivima.

Satima razmišljam o onome što ti sanjaš.

Nikako ne uspijevam izvesti

bilo kakav suvisao zaključak.

Snovi su jutarnje vijesti o tvom tajnom životu,

uvijek me uznemire.

Ja se, s druge strane, ne sjećam ničega

osim vlastite smrti.

Suština mog umiranja je mutna.

Kućni duhovi znaju više o tome,

ali oni su šutljivi i sve što žele je u miru slušati jazz.

U svemu postoji tišina pa i u muzici,

u njoj pogotovo.

Smrznem se kad se takva tišina

iznenada obruši na nas,

sjetim se kako padaju granate

i da već idućeg trenutka sve ovo

može otići u krasni kurac.

Ali tišina traje taman toliko

da mi se oči u strahu napune vodom

i onda ti lažem da je svemu kriv saksofon

u staroj pjesmi koja nudi

neponovljivu tugu izvjesnog.

Pričaj mi, ipak, o vječnosti.

 

U izdanju Federalnog Ministarstva obrazovanja i nauke Bosne i Hercegovine ovih dana je objavljen Bosansko-romski i romsko-bosanski rječnik autorice Hedine Tahirović Sijerčić

Želim da u ime bosanskohercegovačkih Roma kao i u svoje ime odam spomen i zahvalnost romologu Radu Uhliku na njegovom nesebičnom radu i doprinosu na razvijanju i proučavanju romskog jezika. Hvala mu na djelima koje je ostavio našem romskom narodu.

Uhlikov rječnik koji je izdat 1983.godine je moj bliski prijatelj i prati me čitav moj radni život.

U pisanju romsko-bosanskog rječnika koristila sam se uzorom rječnika preminulog romologa Rada Uhlika, knjigama gramatike s posebnim osvrtom na knjige (“Romski glagoli, njihovo poreklo i značenje”, “Zagonetke, mitovi i jezik Roma”) doktora Rajka Đurića, iskustvom i djelima “Learn Romani- Das duma Rromanes” and “Romani Dictionary” profesora Ronalda Leea, kanadaskog Roma Kalderaša, s kojim radim i saradjujem od 1997. godine, kao i uzorom pisane riječi elektronske korespondencije Roma širom svijeta.

Činjenica je da romski jezik još uvijek nije standardizovan, da se godinama radi na njegovoj stadardizaciji, kao i da se romski jezik još uvijek koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se služe pisanom riječi i romskim jezikom uopšte.

S obzirom na specifičnost života Roma, Sinta i Kala koji žive u Kanadi i Americi (češki, poljski, rumunski, bugarski, madjarski, ex- jugoslovenski, albanski, engleski, kanadski, španski, njemački, italijanski, sjeverno američki, južno američki, itd.) radeći kao glavni i odgovorni urednik sa Ronaldom Lee, Amdijem Asanoskim, Mariom Inez Torresom, Zoltanom Heringom i drugim saradnicima na Romano Lilu, prvom magazinu za Rome u Kanadi na romsko-engleskom jeziku, 1998 - 2001, razmišljali smo i diskutovali kao i dogovarali jedan sistem pisanja na romskom jeziku kako bi svi Romi svijeta mogli bez poteškoća čitati naš magazin.

Morali smo uzeti u razmatranje različitosti pisanja na romskom jeziku, različitost pisama zemalja u kojima Romi žive (Romi pišu uglavnom pismom zemlje u kojoj žive). Pokušali smo da nađemo i pronađemo put kako približiti romsko pisanje svim Romima koji žive kako u Evropi tako i na teritoriji Sjeverne i Južne Amerike i Australije. Tom prilikom smo došli do saznanja (preko razmjene emailova Roma iz cijelog svijeta) da se Romi koji se koriste elektronskim načinom komunikacije služe pismom koje je jednostavno i razumljivo za sve nas podjednako. Takvom vrstom pisma smo se i mi služili i to pismo je još uvijek najadekvatniji put pismenog elektronskog sporazumijevanja Roma iz čitavog svijeta.

U mom rječniku služila sam se pismom koje se koristi putem elektronske svjetske komunikacije (engleska ortografija) sa dodatnom varijantom romskog pisma koje se koristi u Bosni i Hercegovini kao i u zemljama ex-Jugoslavije zbog boljeg razumijevanja i lakšeg prihvatanja svjetskog pisanja i njegovog razumijevanja i boljeg korištenja od strane naših Roma. Primjer: (abdest, vjersko pranje: pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) ili pachapesko thovipe, paćapesko thovipe (nm) abdest, vjersko pranje itd.)

ROMSKI BOSANSKI

C, c	C, c
Ch,ch	Č,č Čh, čh Ć,ć Ćh, ćh
Dz, dz	Dž, dž
Dj, dj	Đ, đ
J, j	J, j
Sh, sh	Š, š
X, x	H, h (grleno h)
Zh, zh	Ž, ž

U nedostatku romskih riječi za pojedine pojmove, koristila sam se internacionalnim riječima koje takodje koriste Ronald Lee, Yanko le Redzosko, Jorge Bernal, Nicolae Gheorghe kao i mnoštvo drugih Roma i romskih medija koji se služe pisanom romskom rječju. Na primjer: doktor, socijalno, internet, konferencija, televizija, fax, muzika, kao i primjer riječi za strane svijeta i mjesece u godini i druge. Romski jezik ni do današnjih dana nije standardizovan, i jezik se koristi na dijalektnoj osnovi onih koji se bave pisanom romskom rječju.

Romske riječi koje sam zabilježila su riječi koje se najviše upotrebljavaju u govoru Roma Bosne i Hercegovine, u bosanko-hercegovačkim romskim grupama Gurbeta (thanesko - mještanskih starosjedilaca i čergaša - pokretnih romskih grupa).

Zahvaljujem se Ronaldu Lee na zajedničkom radu i na punoj podršci u mom radu i stvaralaštvu. Najis tuke kako Ron.

Ukoliko nam izumre jezik, izumrijeće i naš narod.

Opre Roma!

(zurnal.info)

Promotor nedavno predstavljene knjige Nerzuka Ćurka "Filozofija Zagrljaja", profesor Esad Bajtal je prisutnima pročitao vrlo interesantan tekst koji je i mnogobrojna publika u sali Općine Stari Grad prepoznala i nagradila dugotrajnim aplauzom. Kako bismo sa čitaocima Žurnala podijelili naše oduševljenje ovim tekstom, objavljujemo ga u cjelosti

Ima jedna misao koja kaže ovako: "Dobro hoće da bude bolje, bolje bi da postane najbolje, a samo tupo i glupo misli da je dovoljno samo sebi, i da je dobro takvo kakvo je" (Meštrović).

Ovu knjigu čitao sam upravo sa gornjih pozicija: kao komunikaciju sa onima koji bi da ovo malo dobra (u jednom lošem svijetu, u kakvom živimo), učine nekako boljim. A o kakvom svijetu je riječ, najbolje da se uvjerite na sljedeći način: Nemojte platiti struju, vodu, telefon ili tramvajsku kartu. Kazna (sankcija) će vas stići za koji dan, a možda čak i istog momenta.

Ali, ako u tom istom tramvaju ubijete Denisa Mrnjavca proces će se povlačiti godinama. A na kraju će presuda biti i poništena, a sam postupak vraćen na neko daljnje razmatranje kao što se upravo ovih dana i dogodilo u Sarajevu.

Presuda poništena, i nikom ništa.

GOVOR O NEBITNOM

Uzeo sam samo jedan primjer. Ima ih, i znamo ih, na stotine. Ljudi pljuju sitne lopove, a velike zlikovce poštuju; čak i slave. Uprkos tome, dobar dio onoga što Ćurak naziva "javni um" filozofski mudro šuti. Šuti na razne načine. A najgori oblik šutnje skriva se pod posebnom vrstom javnog govora. Govora o nebitnom. Smisao javnog govorenja o nebitnom jeste u prikrivanju vlastite šutnje, odnosno, prozirnom prikrivanju odsustva govora o bitnom. Šutiti, u gladnoj i (o)pljačkanoj zemlji, znači voditi maratonske javne polemike oko nečega što se nas i naših života ni na koji način ne tiče. Zato govor o nebitnom nije komunikacija na koju se ova knjiga poziva i za koju iskreno pledira, pozivajući se na "bezgraničnu volju (autorovog) uma za komunikacijom".

ŠTA JE KOMUNIKACIJA?

Latinski i talijanski riječnici kazuju da commūnîco, comunicato, znači saopštiti; učiniti poznatim; izvijestiti nekoga nešto o nečemu. Dakle, komunikacija kao opštenje s nekim, podrazumijeva Drugog i Druge kao sagovornike okupljene oko nečeg bitnog, najčešće životno važnog. Njoj nasuprot, šutnja, i(li) govor o nebitnom, jeste govor sa samim sobom.

Govor o nebitnom je laganje samog sebe. U pitanju je toaletni monolog još nerasanjenog egosa pred jutarnjim ogledalom. Na djelu je maskirani socio-autizam narcističke samodovoljnosti, koji Ćurak (ako ga dobro razumijem), eufemistički, i ne baš najadekvatije onom što sam ima na umu, naziva "ohološću samoće". Samoća je, kako je ja iskustveno vidim, nešto drugo. Daleko od bilo kakve oholosti, samoća je stanje rezigniranog i pobunjenog uma. Samoća je uzvišeni gest pobune i nepristajanja. U govoru o nebitnom ne radi se, dakle, o oholosti samoće, nego o oholosti distance. Govor o nebitnom je jedan "baš me briga" stav. Tom stavu prethodi dobra egzistencijalna i društvena situiranost. Radi se o sasvim svrhovitom ("meni je dobro, baš me briga ..."), i licemjerno pragmatičnom zatvaranju očiju pred onim što jest.

A šta jest?

Jest bijeda i jest nevolja;

Jest nepravda i kriminal;

Jest nepotizam i jest primitivizam.

I, povrh svega toga, jest otvoreni ili prikriveni cinizam kao temeljni način drčno-hazjajinskog vladanja zemljom i ljudima. O tome se, danas i ovdje, intelektualno stidljivo govori, tj. šuti. I ne samo ovdje, nego i u velikom bijelom svijetu kako je jasno vidljivo iz racionalne politološke analitike, četvrtog poglavlja Ćurkove knjige.

Upravo zato, postmoderna demistifikacija politikantskih mitova svijeta modernih laži, traži trezven dijalog i i civliziranu komunikaciju, a ne advokate status quo-a. A pogotovo ne režimske kolumniste koji, kritikuju kritičare lošeg i neljudskog, čime (da se vlasi ne dosjete), zapravo, servilno i udvorički prilježno, služe osiljenim oholim i uzmožnim vlastodršcima. Riječ je onima, koji su "vjerujući sve (svoje) sumnje odagnali" (str. 61). Pri tom, ovdje ne mislim samo na sluganski dio klera, niti na nečasna a dobro plačena novinska piskarala. Mislim na dio akademske inteligencije, nama (ovdje, za ovim stolom) formalno ravne. Formalno ravne, ali, ne i moralno jednake.

Kao formalno ravni, oni (vjerovatno!!!) znaju sve ono što i mi znamo. I vide ono što i mi vidimo. Međutim, umjesto da ga iskazuju oni "svoje mišljenje skrivaju". Čine to upravo govorom šutnje. Odnosno, govorom o nebitnom. Na taj način, ma šta inače mislili sami o sebi i svom intelektualnom habitusu, oni, svjesno ili nesvjesno, okreću leđa nauci, moralu, čovjeku i društvu. Radi se, kako rekoh, o licemjerju ohole distance koja utemeljuje "Bosnu kao uniju straha, umjesto unije vrijednosti" (str. 68). Jer, ovdje se vlada strahom i bahatom prizemno-ruralnom retorikom po kojoj smo svi mi (oponenti, kritičari, politički protivnici, građani ... ), samo najobičnije šuše, budaletine, pederi, izdajnici, itd., kako već godinama slušamo ili čitamo sa ekrana i stranica režimskih medija. I svako onaj, ko snažno i otvoreno upre prstom na taj i takav način vladanja, pa kriminalca nazove kriminalcem; lopova lopovom; a razbojnika razbojnikom; biva od dežurnih i dobro plaćenih režimskih kolumnista i kolumnistica, optužen za "širenje jezika mržnje", direktno pušući u jedra upravo onom etno-lideru koji je taj prizemni jezik javne psovke i vrijeđanja uveo na javnu i političku bh scenu.

ŠTA NAM TO GOVORI?

To nam govori da stvarna opasnost danas, nije neznanje, kako smo to čitali kod Buddhe, Platona i Sokrata, nego – znanje. Znanje u službi neznanja.

Ali, šta da se radi?

Takvi smo kakvi smo.

Odnosno, pučkom, pravopisno išćašenom, leksikom govoreći: tak'i smo kak'i smo. Zapravo, u nešto drugačijoj i dužoj akcentuaciji te riječi, – kâki smo. To, u krajnjoj liniji, nije uopšte netačno! Problem je samo, što u svojoj moralnoj prehlađenosti, i intelektualnoj pothlađenosti, ne osjećamo smrad sopstvene kāke. Pa, u narcisoidnom zanosu sebeljublja, govorimo samo, i isključivo: o smradu Drugog i Drugih.

"Svakome je njegovo dupe dunja", kaže narodna mudrost.

Nažalost, u svojoj klero-etničkoj i etno-politikantskoj zavedenosti narod se oglušuje i o vlastitu mudrost. Zahvaljujući toj zavodljivoj dupe-dunja logici, i ugodnoj samoobmani njene olfaktivne iluzije, svako je sam sebi najbolji. I niko nikome ne valja.

Eto, zašto nam je, ovako kako nam je.

I zato smo svi zajedno, umjesto franjevačkoj filozofiji zagrljaja, izručeni zagrljaju filozofije. Filozofije mržnje, filozofije besmisla, cinizma, i nadmenosti. Zato ja, za razliku od dobrohotnog Nerzuka Ćurka, mislim da bi Zagrljaj filozofije cinizma i nadmenosti, bio pravi naslov ove knjige.

Ali, ko sam ja, ko je Nerzuk Ćurak, i ko smo svi mi?

I ko to mene; ko to Nerzuka Ćurka; i ko to, sve nas zajedno, bilo kad, i bilo šta, u ovom životu pita.

NIKO NIŠTA!

Na djelu je, čitam između redova Ćurkove knjige, pedagoški uzoran slučaj specijalne demokratije: demokratije bez naroda.

I (trebao bih ovdje da dodam), naroda bez pameti.

Ali neću to da dodam.

Hoću i ja malo da šutim!

 

NERZUK ĆURAK: Liberalizam u islamu (Odlomak iz knjige „Filozofija zagrljaja” Rabic 2009.)

Čovjek je biće puta, jedino biće svijeta koje putuje u svoju mogućnost. Za razliku od Boga koji, posjedujući sve nema kud da ode, čovjek, nemajući gdje da se sakrije, može samo da ode. Bilo u smrt bilo u život. Kada odlazi u smrt, ispunjava onostranu dimenziju svoje mogućnosti, kada dolazi u život i živeći život ispunjava ovostranu dimenziju svoje autentičnosti. Budući da ne možemo ništa znati o Onoj Strani sve dok ne budemo na Toj Strani, jedino nam ostaje da, sumnjajući vjerujući i vjerujući sumnjajući, hipotetički istražimo predjele Raja.

Moje istraživanje, čije nalaze mogu saopćiti jedino na Ovoj Strani, rezultiralo je metazaključkom: Raj je esencijalan. Esencija ne trpi bilo koji oblik pogrešne vladavine.

Raj je odsustvo vlasti. Iz takve apolitičke ambijentalnosti suvremeni fundamentalisti izvode vlast, premještajući u Ovaj Svijet izmaštane uzanse Onoga Svijeta.

Za taj proces, naročito prisutan u regiji svijeta koju geopolitički imenujemo domovinom islama, skovao sam tehnički termin bipolarna teologija, aludirajući na ambiciju mladodženetlija da proizvedu novi hladni rat (čija linija podjele rasijeca Boga na predegzistencijalni i egzistencijalni svijet) objavljujući kraj Egzistencije i trijumf Esencije u Egzistenciji. To nije ništa drugo do zahtjev za ukidanjem predstavničkih političkih projekata i predstavničkih oblika vladavine. To je pledoaje za kraj demokratije prije nego što je, u institucionalnom smislu, i zapljusnula obale Dar al - Islama. Ali, ko hrani fundamentaliste? Ko ih uvjerava da je demokratija najveće zlo na zemlji? Ko, pored njih samih, priječi mnogobrojne zajednice ovovremenih muslimana da prihvate demokratiju kao pravni i moralni stub islama? Pa upravo oni koji danas u Iraku instaliraju demokratiju, uvjereni da američki “cilj predstavlja cilj cijelog čovječanstva”, kako je to svojevremeno formulirao Benjamin Franklin. Ne znajući šta demokratija jeste, aktualni stanovnici muslimanske geografije očigledno primjećuju da demokratija jeste sila, moć, terorizam, strah, smrt… U njihovim očima demokratija je upravo ono što ona nije, a moderni fundamentalisti, manipulirajući stanovništvo, šalju poruku da je demokratija baš ono što ona nije, ilegalno konstruiranje permanentnog nasilja. Irak na jedan način i Iran na drugi način ogledne su zemlje dugotrajnog proizvođenja uvjeta za civilizacijski nesporazum islama i demokratije.

Sluteći goru budućnost od loše sadašnjosti, Khaled Abou El-Fadl, profesor prava na prestižnim američkim univerzitetima, “islamski pravnik i američki advokat”, ispisuje svojevrsni tekst afirmacije demokratskog konteksta islama. U filozofskopravnom smislu, autor, rukopisom Islam and the Challenge of the Democracy kao da proizvodi natkriljujućeobjašnjavajući tekst ključnih islamskih tekstova, tekst svih tekstova iz kojeg, radošću posvećenika, izbija autorova uvjerenost: islam i demokratija su jedno. Kako je i na Zapadu i na Istoku mali broj onih koji vide simbiozu ova dva pojma i ova dva svijeta a puno više onih koji svjedoče apsolutnu opozicionu binarnost demokratije i islama, Khaledov uspješni pokušaj “samjeravanja nesamjerljivog” herojski je poduhvat uma zapretenog u duboke brazde teorijskog mišljenja kao najvišeg mišljenja. Iako će mu oponenti zamjeriti određenu artificijelnost teksta, njegov irealitet i geopolitički pasivitet, te primjedbe ne stoje, jer je autor svoje umovanje usmjerio iznad “horizonata dostižnog”, boraveći samo i jedino samo u sferi Teksta pod kojim mislimo Knjigu, Učenje, Objavu, Interpretacije, Hadise, Rasprave, Tekstualizirane pravničke tradicije… Dakle, Khaled Abou El-Fadl nije bježao od realističnog beznađa, već je sjajnim filozofiranjem ostavštine islamskih pravnika posvjedočio da je realističko beznađe muslimanskog svijeta rezultat, između ostaloga, i bijega od demokratske tradicije islama.

Njegovo fokusiranje na “filozofska i doktrinarna pitanja” pravi je prst u oko onim modernim tumačima Objave koji su svoj fundamentalistički esencijalizam proglasili govorenjem Boga a sve drugo govorenjem ljudi, dakle greškom koju treba sankcionirati bilo bombom, bilo potkupljivanjem ili ideološkim zavođenjem.

Izdižući se iznad žabokrečine geopolitičkih entiteta i gotovo podrazumijevaće vesternizirane redukcije svijeta islama samo na teren političkog, onog političkog koje proizvodi centralnu krizu svijeta kao takvog, pisac ovog (r)evolucionarnog štiva pokušava zainteresirati čitaoce za zaboravljenu dimenziju islama. To je ona dimenzija koja se ne iscrpljuje u orijentalističkom poimanju geografije, već se otkriva u apstraktnoj zoni interpretacije Objave kao tubitak – biti pri Čovjeku, očovječena, biti za čovjeka, biti dogovor i milosrđe. A to su dvije moćne vertikale islama koje se u svijetu moderne

političke teorije transferiraju u dva prestižna toponima: demokratiju kao institucionalno dogovaranje i ljudska prava kao milosrđe. I zaista, Khaledovo filozofiranje prava, njegov, gotovo sveti odnos prema liberalnim muslimanskim pravnicima, ushićuje. Istovremeno žalite zašto unutar svekolike islamske tradicije demokratski duh nije postao predominantan.

Čitajući Khaleda, neka mi bude dozvoljena ova emotivna špekulacija autorove pravne hermeneutike, otkrio sam mogućnost da se u transpovijesnom i metapovijesnom smislu islam i sekularizacija slože: “Kada ljudi traže načine kako da se približe božanskoj ljepoti i pravednosti, oni ne poriču Božiji suverenitet; oni ga slave. Oni ga, također, poštuju pokušavajući da sačuvaju moralne vrijednosti koje reflektiraju atribute božanskog. Ako kažemo da je jedini legitiman izvor zakona sveti tekst i da su ljudsko iskustvo i intelekt nevažni u otkrivanju božanske volje, onda bi božanski suverenitet uvijek ostao instrument diktature i prepreka demokraciji.” (Podvukao N.Ć.)

Iako Khaled ne spominje izrijekom sekularizaciju znajući koje to napetosti sa sobom nosi imajući u vidu ontološki nemir koji taj pojam i njegov sadržaj proizvode u svijetovima i ljudima islama, afirmacija ljudskog iskustva i intelekta je afirmacija Boga ali i afirmacija ljudskog iskustva i uma koji mogu odvesti čovječanstvo u nove zone bivstvujućeg Drugog, u zonu gdje je Drugi Islama priznata sekularizacija. Biću krajnje provokativan, po cijenu pogrešnog razumijevanja: Da je Knjiga spuštena čovjeku negdje drugdje, u neku drugu geografiju, možda bi islam i sekularizacija konstituirali sinkretističko polje! Da li je ono još uvijek moguće, nakon brutalnih nasilnih intervencija imperijalnog Zapada u kolonizirano tkivo zaspalog Istoka, pitanje je za neki novi tekstualni iskorak. Ipak, Khaledovo nastojanje da prvo re-afirmira demokratiju kao karijatidu islama, važnije je od otvaranja najteže bitke.

Autor je impresivnim istraživanjem otkrio nemjerljivi simbiotički kapital islama i demokratije i baš zbog toga beskrajno je važno što se nije zapleo u kučine političkog realiteta. Naprosto, takvim, “ptičjim” pristupom Khaled emancipira pravnu i filozofsku teoriju, proizvodeći originalno teorijsko stanje kao novu startnu liniju: od sada možemo diskutirati o islamu i demokraciji a da se nužno ne referiramo na konkretne događajnosti recentnoga svijeta.

To je obećavajući pristup za koji bi intelektualci različitih usmjerenja i filozofskih tradicija morali imati razumijevanja. S druge strane, Khaled ponire u suvremenost samo onda kada mu je ona potrebna da bi pokazao prednosti metafizičke tradicije u odnosu na modernističke tlapnje sekulariziranog uma koji se prikazuje kao da je božansko namjesništvo.Primjer takvog sekulariziranog uma su sudske presude u teokratskim državama koje se donose i saopćavaju, ne u ime naroda, ne u ime kralja, već u ime Boga. Kakva blasfemija! Ne može čovjek donositi presudu u ime Boga, apriori znajući da donosi presudu u ime čovjeka. Khaled podvlači: “Zabrinutost o opsegu moći vlade pod šari’atskim zakonom ima preteče u islamskoj historiji, stoga prema parametrima modernog doba, to nije u cjelosti novo pitanje. No, takve zabrinutosti skoro da i nema u diskursu suvremenih islamista. Uspostavljanje islamističkog modela vlasti, bilo u Iranu, Saudijskoj Arabiji ili Pakistanu je omogućilo državi zakonodavnu vlast koja je iznad božanskog zakona. Na primjer, zahtjev za mjerama predostrožnosti (spriječavanje) se koristi u Saudijskoj Arabiji da se opravda širok spektar restriktivnih zakona protiv žena, uključujući i zabranu vožnje auta. To je relativno nov izum u praksi islamske države i u mnogim slučajevima se radi o tome da se koristi šari’at s ciljem potkopavanja šari’ata. Nametljiva moderna država koristi šari’at kako bi donijela zakone kojima se stvaraju opresivni uvjeti - uvjeti koji su sami po sebi u suprotnosti sa principima pravde u šari’atu.”

Upravo je ovaj citat moguće rodno mjesto teorijskih pobuna muslimanskih pravnika i komprehenzivnih mislilaca protiv despotskih režima muslimanskog svijeta. Ali oni, izuzimajući rijetke - a o kojima svjedoče i Khaled i njegovi kritičari čiji su osvrti uključeni u rukopis koji analiziram - odbijaju da misleći služe Bogu, već služeći tiranima odbijaju da misle Boga i najvažniji entitet njegove milosti – čovjeka, sa neporecivim ljudskim pravom da bude pojedinac. Khaled Abou El-Fadl odlično primjećuje da najveća prepreka razvoju individualnih prava u islamu “dolazi od samih modernih muslimana”, kao što je “fanatično konzervativni wahabijski pokret” čiji su misionari i sljedbenici šokirani predivnim Khaledovim razumijevanjem kuranskih ajeta o bezgraničnoj božanskoj milosti. Naime, ovaj profesor prava na Yale-u kazuje veliku mudrost kada primjećuje da “ovozemaljska mjera moralnih vrlina je čovjekova blizina božanskom kroz pravednost, a ne kroz religijsku pripadnost... naša primarna moralna odgovornost na zemlji je zalaganje za prava ljudi. Posvećenost ljudskim pravima je posvećenost božanskom stvaranju i konačno posvećenost Bogu.”

Abu Khaled je otvorio kutiju. Neću reći Pandorinu. Već novu kutiju islamskog lega. Nasiljem, taj lego se bez problema može srušiti. Razumijevanjem te demokratske kockice islamskog mišljenja otvaraju se vrata nove, veće epohe islama. No, socijalni uvjeti i intelektualna žabokrečina još uvijek ne garantiraju dolazak te veće epohe islama. Ona možda neće ni doći ali insajderski autsajderi, kao što je Khaled Abou El-Fadl, znaju da je, kako to primjećuje David Campbell, njihova “zadaća da razmišljaju izvan okvira… (nametnutih) političkih diskursa” i da ponude mišljenje kojim se “nadilazi tiranija koncepata i normativnih principa”, naročito onih škola mišljenja koje nešto proglašavaju božanskim nalogom samo zato što to kažu baš te škole mišljenja. Npr. Wahabije. Khaled Abou El-Fadl s onu je stranu vehabijskog misionarenja, tog paradigmatičnog nesporazuma sa svijetom. Njegov primarni rukopis, obogaćen kvalitetnim kritikama uvaženih oponenata ( Fadel, Feldman, Haykel, Khan, Novak, Esposito, Hashemi, Waldron, Reinhart, Mahmood, Quandt) te autorovim odgovorom na ta inspirativna (ne)slaganja, obećavajuće je štivo liberalne provinijencije. Kao takvo, ono je dar za našu zajednicu. A dar se ne odbija. Naročito kada je nemjerljivo vrijedan.

Zovu ga 'Građaninom Kaneom' lošeg filma i najvećim novim kultnim fenomenom na svijetu, o kojem eseje pišu čak i ozbiljne novine. Je li 'The Room' uistinu toliko grozan da je, baš kao što je to svojstveno svakom kreativnom ekstremu, dobio svoje fanatične sljedbenike?

Isprazna, besmislena i krajnje stupidna, ali beskonačno eksploatirana i silovana fraza 'najgori film svih vremena' izgubila je svoje značenje – ako ga je ikada i imala – onog trena kada je IMDB pustio raju da sipa svoje infantilne kretenarije po forumu, a WWW otvorio vrata pakla svakom mozgu željnom pražnjenja pa u duhu cyber-demokracije dao priliku kritičarskim blogerima da u vlastitom i svijetu njihovih prijatelja, kao i putnika namjernika koji zalutaju do pokojeg članka, krate predoziranje slobodnim vremenom beskrajnim svađama oko toga čija je pametna glava u pravu.

U takvoj situaciji, već se pomalo izgubila ona općeprihvaćena, iako ne i pretjerano smislenija tradicionalna teza da je 'najgori film ikada' Ed Woodov 'Plan 9 From Outer Space', što su neki mainstream kritičari izbrali za vijeke vjekova (pri čemu istodobno svi zaboravljaju na imena kao što su Jess Franco ili Ulli Lommel, recimo; naravno, najlakše je zastati kod Eda Wooda i praviti se da nitko ništa nije snimio nakon 1959), baš kao što su 'Građanina Kanea' odlučili proglasiti najboljim filmom ikada i zauvijek, bez obzira na to koliko se stotina i tisuća novih filmova u svijetu snimi svake godine i koliko se neviđeno genijalnih novih talenta od 1941. do danas pojavilo na filmu i videu.
Stoga je zanimljivo da je u 21. stoljeću, u dobu kada je svaki drugi film na IMDB-u 'najgori ikada snimljen', a neki 'klasici lošeg' čak dobivaju i svoje dokumentarne posvete (poput nedavnog filmskog spomenika 'Best Worst Movie', posvećenog nezaboravnom hororu 'Trol 2'), novi nositelj titule 'najgoreg filma svih vremena' proglašen je ujedno i ''Građaninom Kaneom' lošeg filma', kao omiljena nova igračka neumoljivog hipsterskog sarkazma.
Taj novi šampion mutne kategorije zove se 'The Room', a 2003. godine ga je Tommy Wiseau zamislio i snimio kao ozbiljnu dramu, iako se rezultat zbog tragičnog nedostatka miligrama talenta u bilo kojoj stanici autorovog tijela na kraju pretvorio u – čistu tragikomediju! 'The Room' je pravi primjer toga što se dogodi kada svatko zamisli da može biti indie redatelj – čista katastrofa, ako govorimo o neskladu ideje i realizacije, naravno, ali sigurno ne i u smislu pozornosti i medijskog učinka. Naime, 'The Room' je prvo šokirao time koliko je loš, a potom počeo veseliti kritiku koja si je mogla dati oduška kao rijetko kada do tada. Tako je IFC.com glas Wiseauova lika usporedio s 'Boratom koji oponaša Christophera Walkena koji glumi mentalnog bolesnika', a The Guardian je 'The Room' stavio uz bok Edu Woodu i 'Trapped In The Closet' R Kellyja.
Već je njegova premijera, kažu svjedoci, nakon prvih deset minuta postala poligonom za nezaustavljivo smijanje publike; nažalost, čak i oni koji su se smijali nisu ga preporučili nikome, jer je u toj prvoj distribucijskoj rundi na velikom platnu zaradio svega 2000 dolara! Na sedam milijuna uloženih!

U pravoj maniri američkog indie filma, Wiseau je sam skupio i spiskao tih sedam milja, bez ikakve pomoći studija; srećom, jer bi vjerojatno završio pod vodom s betonskim blokovima oko nogu da je ovakav proizvod donio na stol studijskih glavešina i njime pokušao opravdati investiciju. Nevjerojatno je da je ovo nedjelo uopće igralo u kinima, pa makar i tjedan dana, no kako mu se iz godine u godinu status transformirao od običnog 'lošeg filma' preko 'fenomena lošeg filma' do 'urnebesnog, najgoreg filma ikada', tako se vraćao u kino dvorane i konačno postao omiljeni 'midnight movie' novih generacija SAD-a i Britanije. Štoviše, reakcije publike i klasični kolektivni izljevi emocija vezanih za ovakve naslove pretvorili su ga u svojevrsnog, iako tragično neočekivanog, nasljednika fenomena 'Rocky Horror Picture Showa', pri čemu publika dolazi na projekcije odjevena poput glavnih likova, recitirajući pojedine lajne dijaloga i fizičkim imitacijama reagirajući na neke od najluđih scena. Štoviše, kada su pitali fanove u čemu je fora, bili su jasni – ni jedna komedija u povijesti nije mamila smijeh publike u ama baš svakoj svojoj sceni, kao što to radi 'The Room'. A to što nije zamišljen kao komedija, samo je bonus...

Nije trebalo dugo ni da film dobije svoje slavne pobornike pa su se tako kultnom sljedbeništvu pridružili svi, od Kevina Smitha preko Kristen Bell i Franka Blacka do Aleca Baldwina, a do danas, sedam godina nakon zadnje klape, 'The Room' je postao ozbiljan konkurent za preuzimanje titule 'Best Worst Film' pa do dobivanja vlastitog dokumentarca. Dovraga, njegovu neobičnu priču i analizu toga koliko se nekvaliteta isplati onda kada je toliko nekvalitetna da metodom punog kruga postane briljantna, baš poput maksimalne izvrsnosti, analizirali su mnogi, od televizijskih postaja ABC i Fox do filmskih analitičara Entertainment Weeklyja i The Timesa.
Tako je 'The Room' od jedva gledljivog, urnebesnog, kretenizma postao jednim od najvećih indie fenomena novog milenija. Teško je objasniti zašto, ako mu ne dopustite da se zavrti ispred vaših očiju i ušiju i kontaminira mozak te zategne trbušne mišiće nekontroliranim smijehom. Priča je to o ljubavnom trokutu mladih Amera, ženi koja vara budućeg supruga s njegovim prijateljem, a sve to snimljeno je poput kazališne predstave u nekoliko prostorija, s ogromnom količinom temeljito neerotičnih scena seksa po kvadratnoj minuti filma, a koje ga približavaju estetici soft-erotike TV filmova kasnih osamdesetih i ranih devedesetih.

Već prva dijaloška scena izgleda i zvuči kao skeč pa niste sigurni trebate li se smijati ili plakati od muke. Nije da su samo casting, set, gluma, zvuk, sinkronizacija, glazba i režija loši, jednostavno ništa, ali baš ništa ne funkcionira i raspada se duboko u svakoj pori svakoga kadra. 'The Room' je utoliko pomalo drugačiji od klasičnih 'trash horora' i promašenih blockbustera koji su vječni kandidati za ironičnu titulu 'najgorih, a najboljih'.
Na kraju krajeva, snimiti nešto istinski grozno ne može se 'znati' – samo učiniti bez svijesti, istinskim anti-umjetničkim procesom, ma koliko Wiseau danas tvrdio da je riječ o crnoj komediji, unutar koje su humorne debilane namjerne. Neki glumci su to odmah opovrgli, objasnivši da je čovjek jednostavno želio snimiti dramu, ali očito nije znao kako, a jedan neimenovani član ekipe novinama je izjavio: 'On je dobar lik. Ali strašno sere. Želio je snimiti dramu. To je bio poligon za demonstraciju njegovih glumačkih sposobnosti.'

I onda, je li 'The Room' najgori film svih vremena? Nije, ali je dovoljno grozan da ga jednostavno morate pogledati. Odmah!

(preneseno sa tportal.hr)

Uz dozvolu Izdavačke kuće Vrijeme prenosimo odlomak iz romansirane biografije Safeta Sušića Pape, autora Zlatka Topčića. Topčić se prisjeća davnog susreta Ivice Osima i Safeta Sušića u Sarajevu tokom kojeg su njih dvojica otkrila tu rijetku esenciju koja čini pravog fudbalera

...i u atomskom navalnom redu Sarajeva: Sušić, Simić, Savić, Šljivo i Repčić.

Biser do bisera, dragulj do dragulja, a Sušić je kooh-i-noor!

Sead Hadžijahić, tv reporter

Sjedila, tako, jednom, u sarajevskoj Navi dva nesumnjiva fudbalera, dva znatna čovjeka: Safet i Ivica; Sušić i Osim; Pape i Švabo. Pili vino – pjesnicima svim, milo je to božansko piće, Hajamovo, Omerovo – učetvero-ušestero, sve im duplo i pretjerano. Švabo je čovjek otmjenog kova, pomalo stidljiv, filozof nemušte riječi, bohem, svaka je rečenica nezavršena, izrečena ležerno i preko volje, kao klještima iščupana, a misao naslućena, mutna, pa joj ne znaš izmjeriti dubinu... Svejedno, on duboko spoznaje stvari, zna suštinu. Gospodin čovjek, vole ga ljudi, i prost svijet. Široke ruke. Pije s taksistima, čašćava, pa se oni hvale kako su njegovi najbolji prijatelji i kako su s čašicom dočekivali zore. Tako se ovdje postaje raja, moraš svaki put iznova dokazivati da si ostao isti, iako se sve oko tebe promijenilo, a ni ti odavno ne ličiš na sebe. A i kako bi, živiš drukčiji život i juriš stotinu na sat. Trebaš se spustiti, duboko zagnjuriti, pa onda zavist neće prerasti u mržnju. Jedino tako, inače... Djeluje umorno, iskusno i mudro. Završava rečenicu na pola puta, odmahne, kao da se neke stvari podrazumijevaju ili su neizrecive, pa praveći po zraku polukrug rukom, samo kaže: Eh... ah... duga priča. On je legenda, a to je puno više od Šestoaprilske nagrade grada Sarajeva. Ima nešto djetinje čisto u njemu, sačuvao je sposobnost da se bezrazložno postidi, iako nosi na leđima tolike godine. Rijedak je to dar, svjedoči o čestitosti. Ležeran je, povijen u leđima kao da po zemlji traži petobanku, usporen – djeluje nezainteresirano, ali vara takav dojam. Ima života u njemu, ima želje. Bio je odličan igrač, iako nije ostvario sve svoje mogućnosti – i po tome je ostao raja, velik, ali nekako nesretan, melanholik, ljudima nije predalek. Naizgled trapav, previsok za fudbalera, ali bio je u stanju da na maramici okrene dvojicu. Na ljude ostavlja dobar utisak. Više je volio namjestiti, nego dati gol. Niko više ne spominje polugodišnju zabranu igranja zbog namještanja rezultata. Ali, njega uhvatiše na djelu i njemu zvono o vrat, na njemu opraše grijehe. Uz malo sreće – eh, ah! – mogao 1990. postati prvak svijeta... i bi, da je pravde, kao što je nije! Bog zna! Kako je tanka ta linija između pobjede i poraza, iako... ništa na ovom svijetu se ne događa slučajno! Zna Švabo sudbinu. Vratio Safeta u reperenzetaciju, nakon sušnih godina i krivice, nikada dokazane, zbog neuspjeha u Španiji, grijeha kojeg metropolska štampa baci Sušiću na leđa jer čim nije bio najbolji – najgori mora biti. Bilo im nekako najlakše, bilo im zgodno, jer sve u životu puca tamo gdje je najtanje... Nekako je bilo glatko baš njega optužiti za debakl! Stara je to priča. Iako, Safetova jedina sportska nesreća je bila što nije imao nikada saigrače koji bi bili u stanju da ga budu dostojni. Pametan je čovjek, taj Osim! Ima štofa, zna cijeniti vrlinu. Uzvratio mu je Sušić dar, nikome on nije ostao dužan za dobrotu, oprostio je svaku pakost i jal.

– Onaj je mogao postati igrač – kaže Ivica – ali mu vidik kratak, želja mu bila, najveća, da časti, siromah, kafanu, pa kada je ostvario taj cilj, stao, kao da nema više ništa iznad tog... Častiti kafanu, kupiti auto, otvoriti kafić... i eto! To mu je bio san, i kada ga je ostvario – probudio se! Nije imao... kliker!

– A tek... Onaj! Sjećaš li se?! Sve je imao, i loptu, i pregled, i njuh, i dug korak, hoćeš lijevom, hoćeš desnom... Ali, džaba... velika mačku volovska glava – kaže Safet za nekog.

– A sjećaš li se tek...Onog! Gdje bi mu bio kraj da je imao zrno pameti!? Ne, prazna glava, zamutilo mu se, nije mogao ponijeti na leđima tu vreću slave i svjetlosti, pa... utrn’o! Više ga se niko ne sjeća. Eno ga pije, djeca dovikuju za njim... Bio bolji i od Ovog i od Onog, ali... falilo mu nešto! Nešto...

– Falio mu... kliker! Kliker mu falio!

Ostali prost svijet u kafani od znatnih ljudi očekuje duboke misli, kratke, jezgrovite, naizgled jednostavne, praktične upute, izgovorene na nekom drugom jeziku, ali jeziku koji znaju i kojim i sami govore, jer, bez tih misli koje su ih vodile životom, kako bi se inače popeli tako visoko iznad njih, pa su, ti ostali, čaršinlije, naćulili uši, sretni što su svjedoci, i ne dišu, nego upijaju svaku njihovu preglasnu i pretjeranu riječ, kao kvintesenciju života.

– Ali, ti... ti si imao... kliker! Ništa u životu ne možeš bez truni sreće i bez... klikera! Ništa, ni u čem, ni u pišanju udalj, ako nemaš kliker.

– Kliker, braco, kliker... nego šta?!

– Kliker, kliker – tu je tajna.

Oni za najbližim stolom prenesoše dalje tu riječ koju dvojica sagovornika izgovoriše kao da, u pijanstvu, neoprezno otkrivaju veliku tajnu. Raširiše se talasi mudrosti i višeg nivoa spoznaje, zapljusnuše i one nesretnike za najdaljim stolovima, koji su taj čuveni razgovor fudbalskih majstora svjedočili tek posredno, ali – ni to nije malo, pa će, što vrijeme bude više odmicalo od tog događaja, i njihovo svjedočenje biti pouzdanije i bliže. Talog vremena će im dati status apostola, živih svjedoka rađanja legende. Ja sam svojim ušima slušao, u sitne sate, one godine, u doba dok je još Bog po zemlji hod’o, u Titin vakat, kako Švabo i Pape – evo, k’o da ih sada gledam i čujem – izgovaraju onu čuvenu, legendarnu... duboku... jarane... istinu...

– Koju?!

– Kliker. Kako treba u životu imati – kliker, inače ništa od tebe. Možeš imati i znanje i pamet, i sve, ali ako nemaš kliker, baci u vodu. To kažu. Kliker!

– Kliker? – čudili su se jedni.

– Kliker!

– Paaa, kada dublje razgrneš misao... u pravu su... Ja sam uvijek govorio da onaj ko nema klikera, ništa nema. Evo, naprimjer, ja, da nisam imao klikera u životu, gdje bih danas bio? A vidi me sad!

– Kliker? – pitali su zbunjeni.

– Kliker!? – govorili su kolebljivi.

– Kliker!!! – potvrđivali su iskusni i jaki. – Kliker, braco!!!

Šta je to kliker, niko nije pitao, nije se usudio da pita, svako je znao jedno njegovo značenje, drukčije, slično ili čak suprotno, ali svi su bili sigurni da je u pitanju ključna riječ koja sadrži tajnu života. Ako oni koji su uspjeli kažu da je tu tajna, onda jeste, i ko bi postavljao suvišna pitanja. Uostalom, svi koji su, nekom srećom, tu noć bili svjedoci imali su kliker u životu, pa su također svjedočili svojim iskustvom kako je kliker presudna stvar.

Rasprava se rezimirala tek pred zoru, svjedoče pouzdani i uporni svjedoci, pa ako lažu oni, lažem i ja, koji nisam bio apostolske sreće da baš tu zoru dočekam u Navi.

– Sreća, rad, pamet i kliker – i to je onda to! – objašnjavao je Švabo, a ljudi pažljivo zapisivali na srebrni papir iz cigaret-kutija tek samo onu posljednju riječ u nizu. – Imao si kliker, a oni nisu – i zato si, Safete, bog!

– Ne, ti si, Švabo – bog!

– Ne, bog si ti!

– Ti!!!

– Jok, nego ti! Bog!!!

I tako se nadmetaše i svađaše do same zore! Ljudi prepričavali taj šturi dijalog od dvije riječi, kliker i bog, kao mudrost najvišeg reda, spuštenu s neba na zemlju, da ljudima otvore oči za istinu i objasne život. Bez klikera, dakle, ne možeš biti ni pisac, ni fudbaler, ni štogod drugo. Kliker, taj neprevodivi, metafizički, sarajevski, podrazumijevajući, fatalni – kliker, riječ s hiljadu različitih i suprotnih značenja, neobjašnjiva, a svakom jasna; kliker – bez kojeg ni najveći ne mogu uspjeti ako se pouzdaju samo u rad, znanje i pamet.

Ima neke istine u tom klikeru.

(zurnal.info)

 

Intimni radovi su neka vrsta privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može u mračnoj ćeliji ostati sam s umjetničkim djelom

Izložba američkog video-umjetnika Billa Viole Intimni radovi [Intimate works] postavljena je u muzeju suvremene umjetnosti De Pont u Tilburgu, jednom malom, no vrlo dobrom muzeju u Holandiji. Bivša predionica vune iz ovog gradića u kome je nekad cvala tekstilna industrija, pretvorena je osamdesetih godina prošlog stoljeća u muzejski prostor minimalističkog izgleda, koji se sastoji se iz jedne ogromne sale u obliku kvadrata, duž čijeg se jednog ruba proteže 12 malih prostorija u koje se nekad spremala oprana vuna.

U intervjuu za nizozemske novine NRC Handelsblad, Viola kaže da je ideja za ovu izložbu nastala još u to doba, prilikom jedne njegove posjete. Neposredno prije toga, proveo je par godina u Firenci, gdje su ga fascinirale ranorenesansne freske Fra Angelica koje je vidio u kaluđerskim ćelijama San Marca, bivšem dominikanskom manastiru koji je kasnije pretvoren u muzej. Prostorije za pohranjivanje vune u De Pontu asocirale su ga na ćelije iz tog manastira. Dvadeset godina kasnije napravio je, kako sam kaže, neku vrst privatne izložbe u javnom prostoru, na kojoj posjetitelj može na trenutak ostati sam s umjetničkim djelom ušavši u ove mračne ćelije, koje je i s prednje strane gdje se nalazi ulaz, zidom zaklonio od danje svjetlosti, a većinu i opskrbio klupicom s koje se mogu pogledati video-instalacije.

Stvarni razlog zašto se tako dugo čekalo na ovu izložbu tehnološke je prirode, kaže Viola. Svi njegovi radovi vezani su za dostignuća na polju komercijalne tehnologije i koji puta je prisiljen godinama čekati na realizaciju nekih svojih ideja. Na ovoj izložbi on tako koristi najnovija tehnička dostignuća, tzv. organic led-screens, koji su tek od prije nekih godinu i po dospjeli na tržište. Radi se o ekranima koji mogu emitirati savršeno crnu boju, što je po njemu revolucionarno dostignuće u povijesti filma i videa, a čiji je popratni efekt velika oštrina slike.

Viola ovu tehničku osobinu led-screensa uspješno koristi u radu Small Saints, koji se može vidjeti na izložbi. Ovdje je 6 takvih ekrana malih dimenzija ( 33cm × 28cm) poredano jedan do drugog na jednoj polici, tako da nas podsjećaju na niz uokvirenih obiteljskih fotografija. Na svakom od ekrana s vremena na vrijeme izranja jedna osoba iz mraka, okrenuta licem prema nama i mokre odjeće priljubljene uz tijelo. Uskoro zatim odnekud počinje štrcati voda sve jače i jače, tako da osoba posustaje, okreće se i nestaje ponovno u mraku iz kog je došla.

Viola smatra da je ovom novom tehnikom u stanju reproducirati efekte slične onima što ih proizvode minijaturna slikarska platna flamanskih Primitivaca.

U svim video- radovima na ovoj izložbi koristi se slow-motion, koji je Viola prvi uveo u video-umjetnost i koji je tipičan za njegove radove. Posebno je zanimljiva upotreba slow-motiona u radu The Greeting, koji je inspiriran Potormovim manirističkim platnom Vizitacija (Posjećivanje) nastalim između 1528-1529. U jednom statičnom kadru, vertikalno projektiranom tako da podsjeća na slikarsko platno, pratimo dvije ženske figure koje mirno razgovaraju. Ženama nakon nekog vremena hitro prilazi mlada i zagonetna treća ženska osoba. Radnja koja u naravi traje 45 sekundi, razvučena je ovdje na čitavih10 minuta, tako da se pretvara u malu kazališnu predstavu u kojoj prisustvujemo svakom micanju kapaka, pa čak i nesvjesnom pokretu lica ili tijela. Rezultat je emotivno nabijen doživljaj za koji se može reči da je po suptilnosti prikaza ravan Potormovom platnu. Violi, koji se bavi univerzalnim temama poput prijateljstva i smrti, ovakav vizualni jezik omogućava, da kroz susret ovih žena koje komuniciraju pogledima, grimasama lica i blagim dodirima, prikaže ono, nešto, opće u ženskoj komunikaciji neovisno o vremenu. Viola je izjavio da je ovaj rad nastao promatrajući njegovu suprugu i način na koji ona kontaktira sa ženskim djelom njegove familije.

Još jedan dobar rad s ove izložbe je The Lovers. U njemu se jedan muškarac i žena, crnac i crnkinja, koji na početku mirno stoje jedan nasuprot drugome i s licima okrenutima prema nama, hvataju ukoštac s vodenom stihijom koja ih želi odnijeti. Prateći ‘napetu’ igru mišića ispod mokre i prozirne bijele odjeće koju nose, prisustvujemo njihovom zbližavanju tokom zajedničke borbe protiv vodene nemani.

Mora se priznati, da je za razgledavanje ove izložbe u cijelosti potrebno dosta vremena i još više koncentracije, i da je zato najbolje negdje na pola puta okrijepiti se kavom i sendvičem, kao što je to uradio jedan čovjek za mojim stolom u muzejskom kafiću, mrzovoljno promrmljavši da ga malo smeta što su baš svi radovi na ovoj izložbi u slow-motionu.

Osim tog povremenog osjećaja da te netko potajno tjera da budeš ‘istrajan i discipliniran’ (a taj mi osjećaj nikad nije bio osobito drag), tu i tamo me je zasmetao i određeni perfekcionizam koji izbija iz ovih tihih i meditativnih video-instalacija. No sve u svemu, mislim da su to minorni nedostaci i da je Viola manje više uspio u svojoj namjeri da (citiram riječi kojima opisuje svoj projekt): u samoći svoje ćelije načini umjetničko djelo i potom ga iznese u svijet, odnosno u muzej poput ovog kao što je De Pont, kako bi ga podijelio s drugima.

Iako onaj tko pročita tekst na poleđini mini-kataloga s izložbe, u kom se navodi da je na radovima s ove izložbe koji su nastali u periodu od 1995. do 2008. godine, radilo više od sto ljudi iz Violinog studija, može lako zaključiti da je ‘ćelija’ odnsno studio iz kog potječu Violini radovi, morala biti nešto malo veća i prometnija od one Fra Angelica ili Pontorma.

Last but not least, ono što upada u oči na ovoj izložbi kao inovativno, je upotreba vremenske dimenzije u pozadini ovih video radova. Viola barata vremenom na sličan način kao što je njegov renesansni slikarski predak nekada koristio prostor kao okvir za svoje njegove freske. Snažnim i napetim estetičkim doživljajem uspijeva mu prikovati posjetitelja na klupici dok ne odgleda cijeli video, koji često traje i po deset minuta! Što je pravo čudo s obzirom na podatak, da se posjetitelj muzeja prosječno zadrži nekoliko sekundi pred jednim platnom.

(zurnal.info)