Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater
Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.
Svađa ćirilice i latinice
Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.
Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.
„Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“
Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.
Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“
Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.
„Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“
Vizuelna kultura
Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.
Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.
Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.
U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.
Strašne novine
Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.
„Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.
Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.
Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.
O sadržajima neću govoriti.“
(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)
(zurnal.info)
Zašto gledati: Weeds je još jedna od neobičnih serija produkcije Showtime( iz koje nam je stigla i izvanredna Kalifornikacija) koja je ubrzo postala najgledanija serija ove producentske kuće. Magazin Slate je na prvo mjesto najzanimljivijih filmskih likova stavio glavnu glumicu Nancy Botwin (Mary-Louise Parker). Nakon pet sezona i nekoliko mjeseci pauze sredinom augusta Weeds je krenuo u svoju novu sezonu. Prva epizoda bila je tek prelaz u novu sezonu ali ako ekipa Weedsa uspije biti barem približno zabavna kao ranijih sezona onda ćemo imati zagarantovanih 26 minuta sedmično čistog uživanja u narednih tri mjeseca.
O čemu se radi: Nancy Botwin je srednjovječna samohrana majka (soccer-mom) i diler trave sa najbržim rastom tržišta u okrugu Agrestic. Prodaja marihuane je jedini način da sačuva udoban život, porodičnu kuću i odhrani dvojicu maloljetnih sinova. O marihuani i njenoj prodaji ne zna ama baš ništa ali je spremna iskoristiti svoj seksipil i vrckavost da u neprijateljskom svijetu dilera koji ne podnose konkurenciju dođe na sami vrh. Nevolje u koje upada dok pokušava od djece sakriti svoje novo zanimanje dale su nam jednu od najzanimljivijih i najkomičnijih serija u posljednje vrijeme.
Obrati pažnju: U prve tri sezone najviše pažnje je posvećeno detaljnom opisu tržišta marihuane u SAD i Meksiku. “Stvar” je, ako je suditi po očigledno dobro upućenim autorima serije, uzela maha više nego što su trezveni stanovnici najbogatije svjetske države svjesni. Tržište marihuane raste brže od bilo kojeg drugog i uskoro bi se moglo izjednačiti sa tržištem alkohola. Weeds je očito naklonjeniji ljubiteljima zelene biljke nego alkoholičarima.
Premotati: Svaka epizoda je nastavak prethodne ali nećete propustiti puno ako preskočite jednu ili dvije koje vam se budu činile nezanimljivima. Prvih nekoliko epizoda prve sezone je, čini se, bespotrebno potrošeno na uvod u priču pa djeluju dosta nezanimljivije od ostalih. U trećoj i četvroj sezoni ima pokoja lošija epizoda i svaka od njih se bez ustručavanja može preskočiti.
Ponoviti: U sedmodnevnoj pauzi između novih epizoda posljednje sezone nije na odmet ponoviti neku od epizoda koje su vas ranije nasmijale.
Ekipa: Mary-Louise Parker, Elizabeth Perkins (sezone 1–5), Tonye Patano (sezone 1–3), Romany Malco (sezone 1–3), Hunter Parrish, Alexander Gould, Allie Grant (sezone 1–5), Andy Milder (sezone 1-5), Justin Kirk, Kevin Nealon,
Režiseri: Craig Zisk, Scott Ellis, Brian Dannelly, Burr Steers, Lee Rose, Arlene Sanford, Tucker Gates, Robert Berlinger, Paul Feig, Lev L. Spiro, Bryan Gordon, Chris Long, Christopher Misiano, Martha Coolidge, Perry Lang, Ernest R. Dickerson, Julie Anne Robinson, Randy Zisk
Scenarij: Jenji Kohan
Producenti: Jenji Kohan, Craig Zisk (koproducent), Roberto Benabib (koproducent)
Studio: Showtime
Trajanje: 26 minuta
(zurnal.info)
Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom
Roman Crna knjiga Orhana Pamuka je priča o advokatu umornom od života, Galipu, koji jednu sedmicu obilazi Istanbul uzduž i poprijeko u potrazi za svojom nestalom suprugom Rujom, koja je osim toga i njegova rodica. Galip sumnja da je Ruja pobjegla sa Dželalom, svojim polubratom, poznatim kolumnistom koji je Galipu, dok je bio dječak, bio idol a siguran je da ga Ruja smatra privlačnim. No vrlo brzo slijedi odmak od ove tipične detektivske priče. Galip shvata da je ključ za nalaženje Ruje poimanje Dželalove prirode, i da će to najlakše učiniti ukoliko sâm postane Dželal. Kada njegovom bezobzirnošću (ili namjerom?) polubrat biva ubijen, a i Ruja, on obećava da će novinama i dalje dostavljati Dželalove stare, neobjavljene kolumne, iako su sve one, ustvari, njegova djela.
Orhan Pamuk u romanu Crna knjiga potpuno pobija uobičajene dihotomije –Istok/Zapad, jednakost/različitost, zajednica/individua, fikcija/realnost – time što ih smatra našom univerzalnom potragom za identitetom. Ponekad razigran, ponekad ljut, on se hvata ukoštac s demonom pisanja, ne da bi dao logičnu formu i značenje svojoj priči, već da bi odolio tom prirodnom impulsu budući da ti kvaliteti ne postoje u stvarnom životu.
“Sjajan roman, vrlo prijatan čulima našeg uma poput turskog slatkiša i podjednako suptilan... u svom dizajnu jednak je perzijskom ćilimu.”
— San Francisco
“Inventivan i... bogat, moderni nacionalni ep.”
— Sunday Times (London)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook donosimo prvih 20 strana uzbudljivog romana Orhana Pamuka. Uživajte u čitanju (učitavanje PDF-a može potrajati i do nekoliko minuta u zavisnosti od brzine vaše internet konekcije).
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/CrnaKnjiga.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu
MOJ DYLANE, POBRATIME MIO
Čija je ono pokora, čija je ono kazna,
Čija li je dvorana, malena i prazna?
Dylanova pokora, Dylanova kazna,
Dylanova dvorana, malena i prazna.
Odvela nam Dylana
Ta sudbina kleta,
Odvela iz Frankfurta
Da Marku ne smeta.
Ostala je Dylanu
Jedna želja jaka:
Zapivati pismu
Perkovića Marka.
Moj Dylane, pobratime mio,
Jesi l' skoro popularan bio?
Sto eura lipim na gitaru,
Zapivaš li Gradišku nam Staru!
Moj Dylane, nekurentna robo,
Bi li štogod isplativa probo?
Od romanse iz grada Duranga
Stoput više vridi naša ganga!
Vratit će se Dylan Bob,
Tribat će mu para,
Statirat će u filmu
Jakova Sedlara.
Osjetit će Dylan Bob
Bogatstvo i slavu,
Nakrivit će jarmulku
Crven-bilu-plavu.
Moj Dylane, pobratime mio,
Ti ni Loru ne bi napunio!
Zašto kucaš na nebeska vrata?
Pivaj pisme žestokih Hrvata!
Moj Dylane, pobratime mio,
Jesi l' skoro u Dachau bio?
Je l' vas kol'ko u pećnicu stalo
I kroz dimnjak je l' vas otpuvalo?
Moj Dylane, ti i Guthrie Woody,
Vaše pisme ne razumu ljudi!
Jebeš vitar iz pisme ti stare,
Sada puše vitar sa Dinare!
(Feral Tribune 1136, 13. srpnja 2007.)
PITANJA ZAOBILAŽENJA POVIJESNIH ISTINA
1. Jeste li se blagovremeno informirali o trijumfu hrvatskoga megastara Marka Perkovića Thompsona nad manje poznatim židovskim izvođačem Bobom Dylanom u Frankfurtu na Majni?
2. Je li moguće da ste propustili Hrvatsko slovo u kojemu je Goran Galić ispisao najslavnije retke u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Prije nekoliko tjedana, M. P. Thompson je u Frankfurtu zasjenio svjetsku rock legendu Boba Dylana, koji je iste večeri održao koncert u polupraznoj dvorani kapaciteta 2.000 ljudi, koncertom s 12.000 posjetitelja i još velikim brojem onih koji su ostali bez ulaznice, pa su preusmjeravani na Dylanov koncert.“?
3. Ako vam je promaklo Hrvatsko slovo, nije vam valjda promakla i Arena od 12. srpnja 2007. u kojoj je objavljen najznamenitiji naslov u povijesti hrvatske popularne glazbe: „Židova Boba Dylana oduševio Thompsonov koncert!”?
4. Onda vam je sigurno promakla i izjava Zrinka Tutića u TV-dodatku Jutarnjeg lista da će velečasnog Zlatka Sudca pretvoriti u novog Dylana, pa hrvatskom skladatelju ne možete postaviti umjesno pitanje zašto Dylana ne pretvori u novog Marka Perkovića Thompsona?
5. Ne čitate Hrvatsko slovo, ne čitate Arenu, ne čitate TV-dodatak Jutarnjeg lista... Pa kako vi mislite završiti školu?
PROTIV JUDOSLAVIJE
Za sve su krivi Židovi... Nemam ništa protiv Židova, ali znamo da ni Isus Krist nije imao ništa protiv njih, pa su ga svejedno razapeli, a kamoli neće mene, malog običnog čovjeka.
Marko Perković Thompson, o zabrani svojih koncerata u Amsterdamu i Rotterdamu, u Slobodnoj Dalmaciji, studeni 2003.
U svom životu nisam nikada ništa loše izjavio, učinio ili na bilo koji način uvrijedio nekog Židova, židovsku organizaciju, a pogotovo ne židovski narod.
Marko Perković Thompson u Večernjem listu, veljača 2004.
Pravi je uzrok holokausta jer su Židovi izludjeli neke narode pljačkom i vrijeđanjem, pa su im se nametnuli takvi poput Hitlera i Mussolinija.
Željko Olujić u Slobodnoj Dalmaciji, prosinac 1993.
Ja sam uvjeren da je više od polovice od 38 tisuća Židova u NDH preživjelo rat. Na Židovskome groblju na Mirogoju desetine su imena ljudi koji su umrli u dubokoj starosti, nakon rata.
Davor Glasnović u Fokusu, veljača 2007.
Hrvati nisu nikada bili antisemiti, a u NDH Židove nisu ubijali Hrvati, nego nacisti.
Dubravko Horvatić na promociji knjige "Židovstvo i hrvatstvo" Petra Vučića, svibanj 2001.
Logorom Jasenovac upravljali su Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora.
Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda, na press-konferenciji Počasnog bleiburškog voda, održanoj u Zagrebu, travanj 2009.
Hrvatskim Židovima imovina za NDH nije bila oduzimana nego je ona davana drugima na upravljanje.
Anto Đapić na tribini u Varaždinu, prosinac 1999.
Nikad HSP nije veličao NDH. A ja sam uvijek bio poznat kao izniman štovatelj Židova, često ističući primjer Izraela kao dobro organizirane države u kojoj je mali narod opstao unatoč nepovoljnim okolnostima.
Anto Đapić u Novom listu, veljača 2004.
Izrazio sam žaljenje u vezi s holokaustom. Molim da se to ne brka s isprikom.
Anto Đapić u Jutarnjem listu, studeni 2005.
Nema naroda u Europi koji nije progonio Židove, koji se moraju upitati što je s njima!
Nedjeljko Kujundžić na promociji knjige Petra Vučića “Židovstvo i hrvatstvo”, svibanj 2001.
Ni sami Židovi ne znaju koliko ih je bilo, ali zato znaju pričati koliko ih je stradalo. A kako znaju koliko ih je stradalo kada ne znaju ni koliko ih je bilo?
Vladimir Reinhofer u Hrvatskom slovu, kolovoz 1998.
Židovi, ispričajte mi se za ubojstvo Isusa!
Mario Mihaljević u Novom Imperijalu, travanj 2000.
Kada danas netko kaže da mu se sviđaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, možemo dosta vjerno odčitati njegovu nacionalnu pripadnost. Thompson je, naime, u svojim pjesmama izrazio ono što hrvatski domoljubi rado pjevaju i slušaju kada slave.
msgr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, u knjizi „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“, ožujak 2009.
Svatko tko ne sluša glazbu Marka Perkovića Thompsona u Hrvatskoj je Židov.
Andrija Ružek, nositelj liste Hrvatskih pravaša – Hrvatskog pravaškog pokreta u 5. izbornoj jedinici, u emisiji "Izbori 2007." na HTV-u, studeni 2007.
Thompson u Hrvatskoj ima sličnu društvenu funkciju kao Bruce Springsteen u Americi.
Darko Glavan na promociji CD-a Marka Perkovića Thompsona "Bilo jednom u Hrvatskoj", održanoj u Zagrebu, prosinac 2006.
Doći ćemo i u Istru, u Pulu, u Arenu, u krajeve gdje još ima komunizma. Ubit ćemo komunizam! Komunizam nećemo ubiti nasiljem, već ljubavlju, jer mi nismo nasilnici. Pobijedit ćemo ljubavlju, jer ljubav ruši sve zidove.
Marko Perković Thompson na koncertu u Križevcima, rujan 2008.
Markove pjesme ispunjavaju naša srca dobrotom i ljubavlju, a zli ljudi boje se ljubavi i dobrote. Napadaju ga oni koji se boje hrvatstva, našeg domoljublja i vjere. On će pak svojim govorom ljubavi ubiti sve one Kajine i druge.
Zdravko Tomac na predstavljanju knjige „Thompson u očima hrvatskih intelektualaca“ u Puli, svibanj 2009.
ZA ONE KOJI ŽELE PUNITI DVORANE
Jakov Gavranović: Ratna pjesmarica o hrabrim vojnicima Hrvatima i Niemcima, Tiskara Dragutina Spullera, Samobor, 1944.
Darko Sagrak: Zagreb 1941. – 1945. Suton Banovine Hrvatske, uskrišenje Nezavisne Države Hrvatske i njezin slom, prva godina u Titovoj Jugoslaviji, vlastita naklada, 1995.
Život u NDH. Fotomonografija (1941. – 1945.), Jutarnji list, Zagreb, 2010.
Ivan Pavao II: Pomirenje i pokora / Reconciliatio et paenitentia, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.
Ivan Mužić: Hitler i Izrael. Metafizika suvremene povijesti, Orbis, Split 1997.
Petar Vučić: Židovstvo i hrvatstvo. Prilog istraživanju hrvatsko-židovskih odnosa, Croatiaprojekt, Zagreb, 2000.
David Boucher: Dilan i Koen – pesnici rokenrola, s engleskoga preveo Zoran Paunović, Clio, Beograd, 2008.
Anđelko Mijatović: Ganga. Pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa, Naša ognjišta, Duvno, 1973.
Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima:
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu
SLOBODAN LOVRENOVIĆ
EMINA
(prema pjesmi bivšega Alekse Šantića)
Sinoć, kad se vraćah sa Široka Brijega,
Vidjeh Kujundžiluk, granatirah njega;
Kad tamo, u hladu pustih ruševina,
S Cedricom u ruci stajaše Emina.
Ajši, ajša, jamaša –
Konvoj jaše ustaša.
Mostar nazvah svojim, al' – tako mi Knina –
Ne htje ni da čuje balijka Emina.
Thornberry joj Cedric doturio vode,
A ona ga, kurva, ne pušta da ode.
Ajši, ajša, jamaša –
Tenka jaše ustaša.
S Huma plotun puknu, niz mahale puste
Rastjera joj njene jedinice guste,
Al' Thornberry Cedric i fesovi plavi
Pokazaše prstom prema mojoj glavi.
Ajši, ajša, jamaša –
S konja sjaše ustaša.
Heliodrom prepun, jes' – tako mi Knina –
Al' u njeg ne uđe prokleta Emina.
Samo me je Cedric pogledao mrko
Kad je rod Eminin u logoru crko.
Ajši, ajša, jamaša –
Prava krši ustaša.
Emina se šeće, a Cedric ne kreće –
Ni Hrvatska vojska više pomoć' neće.
Ja pusta li grada! Tako mi Arkana,
Perišić je šegrt Praljka Slobodana.
Ajši, ajša, jamaša –
Mostar ruši ustaša.
Feral Tribune 423, 7. rujna 1993.
PITANJA POVIJESNE RAZGRADIVOSTI
1. Za kojim je stolom dogovoreno da Mostar mora biti hrvatski stolni grad u Bosni i Hercegovini?
2. Je li za tim stolom dogovoreno i to da Stolac više ne smije biti grad?
3. Što je Slobodan Lovrenović radio ispod tog stola?
4. Jeste li upoznati s ratnim opusom Slobodana Lovrenovića, objavljenim na najborbenijim stranicama Večernjeg lista, ili mislite da je od njega ostala samo ova pjesma?
5. Sjeća li se netko od vaših starijih ukućana Cedrica Thornberryja?
6. Je li taj irski smutljivac spriječio da hrvatske snage najprije od Mostara naprave ono što su već napravile od Stolca pa da ga potom pretvore u hrvatski stolni grad u BiH?
7. Misli li Ivan Aralica, literarni strateg hrvatskih osvajanja u Bosni i Hercegovini, da je muslimanka Emina katoličkim Hrvatima trajniji neprijatelj od pravoslavca Alekse Šantića kada tvrdi: „Ne Srbi, njihov je problem za nas prolazan, Muslimani postaju glavni problem našeg susjedstva!“
8. Jeste li napokon u stanju razumjeti poruku koju je Franjo Tuđman u kolovozu 1993. s govornice u Tribunju uputio Hrvatima, svima i svuda: „Pripadnici ste jednog slavnog naroda koji – kako u povijesti, a tako ni sada – nije imao prijatelje.”?
KRIŽARSKI BRAT TE GLEDA!
Svi su htjeli uništiti hrvatski narod jer on živi na najljepšem području na svijetu. Postoji priča da je Bog, kad je dijelio Zemlju, svima podijelio, a Hrvatima nije. Javio se Hrvat i rekao: "Pa dobro, Bože, za nas nije ništa ostalo?" Onda je Bog malo razmislio i rekao: "Pa dobro, hajde, uzmi Hercegovinu, iako sam je ostavio za sebe."
Miro Arapović, direktor Cro-etno festivala u Neumu, u Globusu, kolovoz 1996.
Meni smeta negativno povijesno naslijeđe, imena ulica, trgova i gradova. To treba mijenjati! Ja sam rođen u selu Osmanlije u kupreškoj općini i ako budem živ, ono se više nikada neće tako zvati!
Božo Raič na sastanku čitlučkog HDZ-a sa čelnicima HDZ-a BiH, ožujak 1995.
Ja osobno smatram da će unutrašnje uređenje BiH biti dovedeno do kraja ratnom opcijom. I ratna opcija mora imati svoje političke ciljeve. Sada, mi Hrvati u BiH zajedno sa Republikom Hrvatskom moramo imati iste političke ciljeve. Prema tome, ta politička platforma ili deklaracija hrvatskog naroda u BiH morala bi jasno da kaže koji su politički ciljevi hrvatskog naroda u BiH, pa ako bude potrebno – i ratnom opcijom ih ostvariti.
Franjo Boras na sastanku delegacije HDZ-a BiH s Franjom Tuđmanom, 17. rujna 1992.
Naše je opredjeljenje da nećemo imati ono što ne držimo čizmom. I nisam za neku visoku politiku, koja bi mogla da demantira ono što su naše postrojbe obranile.
Jadranko Prlić istom prigodom
Ja ne dijelim od budžeta Ministarstva obrane ništa Vitez od Osijeka, Gospića, Ljubuškog, tako da se razumijemo. Ono što je na raspolaganju Ministarstva obrane, to je jednako podijeljeno i za Šamac, za Derventu i za Osijek, Vukovar i za Vitez i sve druge općine koje su u sklopu.
Gojko Šušak na sastanku predstavnika srednjobosanskih općina, HVO-a i Herceg-Bosne s Franjom Tuđmanom, 8. ožujka 1993.
Predlažem da se iz tzv. nehrvatskih kantona prema željama izvrši blago preseljavanje pučanstva.
Pero Barunčić, zastupnik iz Konjica, na 3. saboru HDZ-a BiH u Mostaru, srpanj 1994.
Ta demografska ekspanzija Muslimana je takva da bi nam oni ugrozili opstojnost hrvatske države više negoli što su je Srbi ugrozili u prošlosti.
Franjo Tuđman na sastanku s izaslanstvom HVO-a Posavine te općina Ravno, Čapljina i Stolac, 21. rujna 1993.
Ja sam u lipnju mjesecu zvao i ministra i načelnika stožera i početkom srpnja sam molio, rekao sam im u Bosni i Hercegovini se sada vodi rat za područje granice hrvatske države. Prema tome, treba sve učiniti, pomoći da se to područje održi. Nije nam isto da li će granica hrvatske države biti Jajce sa Travnikom ili samo sa Novim Travnikom, Vitez, Busovača...
Sa cjelovitom Bosnom mi bismo izgubili Bosnu u potpunosti – čitava Bosna bila bi protiv nas. Ali, na ovaj način mi ćemo imati, slušajte, granice hrvatske države kakve možda nikada u povijesti nismo imali.
Franjo Tuđman na sastanku s vodstvom Ministarstva obrane, 6. studenoga 1993.
... A Muslimani su još u Makarskoj.
Smiljko Šagolj na kraju izvještaja o pokolju u Doljanima, u Dnevniku HTV-a, kolovoz 1993.
Muslimanski vjerski fanatici drže se one Miloševićeve maksime: «Srbuj, al' ne gladuj!»
Marijan Majstorović u Fokusu, lipanj 2006.
ZA ONE KOJI NE MISLE STATI NA POLA MOSTARA
Ivan Aralica: Što sam rekao o Bosni, Naklada Pavičić, Zagreb, 1995.
Joško Čelan: Oklevetani narod – Hrvati u BiH 1990. – 1999., ZIRAL, Mostar, 2000.
Neven Jurica, Božidar Petrač: Duša duše Hrvatske. Novija hrvatska marijanska lirika, Biskupski ordinarijat, Mostar, 1988.
Janko Bučar: Domovinski rat kroz smijeh do suza. Anegdote i šale, Udruga branitelja Domovinskog rata INA Naftaplin – KVIN, Zagreb, 2003.
Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima:
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž
Zašto gledati: Christopher Nolan odlučio se poigrati sa umovima gledalaca. Gotovo dvoiposatno trajanje ovog filma se ne osjeti jer se vrijeme, baš kao i u filmu, potpuno izvitoperi pa vam se na kraju čini da je sve prošlo u trenu. Preporučujemo gledanje u kinu sa ugašenim mobitelom, kako vas ništa ne bi ometalo. Pažnja: Nakon gledanja filma mogući su blagi osjećaji dezorjentisanosti u vremenu i stvarnosti.
O čemu se radi: Dom Cobb je neobičan stručnjak sposoban da ulazi u ljudske snove i “izvlači” informacije iz podsvijesti. Za to je dobro plaćen ali tim novcem ne može platiti greške iz prošlosti. U svom posljednjem zadatku prihvatit će naizgled nemoguć zadatak kako bi napokon mogao vidjeti svoju djecu ali će ga duhovi prošlosti i mućna podsvijest odvesti na drugu stranu stvarnosti. Na kraju će dobiti ono što želi ali tada već ništa nije kao što se čini.
Obrati pažnju: Uz “mahniti” scenarij, gluma je najbolji dio filma. Čini se da je ekipa u kojoj je većina bila nominirana ili su dobili Oscara na svojim vrhuncima. Uz to se može uživati i u poslasticama skrivenim u filmski labirint poput davanja imena Mal (zlo na francuskom i španskom) glavnom negativcu te Jusuf za hemičara (priča poslanika Jusufa u Kur'anu počinje u snu i završava tumačenjem sna)...
Premotati: Slično kao i filmovi Memento, Matrix i Vječni sjaj nepobjedivog uma, Inception je filmska slagalica u kojoj je i najsitniji dio potreban da bi se vidjela cijela slika.
Ponoviti: Konačni režiserov rez stao je na 148. minuti ali je cijelu ideju filma morao objašnjavati “u hodu” što se nekada čini prebrzim. Takvi dijelovi se po pojedinačnim željama i potrebama u kućnom gledanju daju ponoviti. Film inače nema posebno upečatljivih scena koje se izdvajaju ali će ljubitelji akcije imati nekoliko prilika da iznova uživaju u inovativnim rješenjima filmske akcije.
Ekipa: Leonardo DiCaprio, Ken Watanabe, Joseph Gordon-Levitt, Marion Cotillard, Ellen Page, Tom Hardy, Cillian Murphy, Dileep Rao, Tom Berenger, Michael Caine
Režiser: Christopher Nolan
Scenarij: Christopher Nolan
Producenti: Christopher Nolan, Emma Thomas
Studio: Legendary Pictures, Syncopy Films
Trajanje: 148 minuta
(zurnal.info)
Nakon vrlo direktne i snažne Ničije zemlje i suptilnog, arthaus Pakla, Tanović je napravio film za publiku, koji tu istu publiku ne potcenjuje i ne podilazi joj
Kad je Danis Tanović 2002. godine dobio Oskara za najbolji film van engleskog govornog područja za Ničiju zemlju, to je za mnoge bilo veliko iznenađenje i reditelj je preko noći postao zvezda svetskog glasa. Usledio je nepravedno potcenjeni i zanemareni Pakao po scenariju Kšištofa Kišlovskog i Kšištofa Pješeviča, i veoma slab triler Trijaža sa Kolinom Farelom. Film Cirkus Columbia čijom je svetskom premijerom u petak uveče otvoren 16. Sarajevo Film Festival označava Tanovićev povratak domaćim (i ratnim) temama.
Nestanak amajlije
Radnja filma je smeštena u malo hercegovačko mesto blizu Čapljine u leto 1991. godine. Divko (Manojlović) se vraća posle 20 godina iz Nemačke, crvenim mercedesom i sa mnogo mlađom budućom suprugom Azrom (Stupljanin). Pun para, došao je naoštren da se svima osveti i da izbaci iz svoje kuće ženu Luciju (Furlan) a 19-godišnjeg sina Martina (Ler), kog je poslednji put video kad je bio beba, pokušaće da zadrži uz sebe. U pozadini priče su događaji koji će se pretopiti u krvavi balkanski sukob i odrediti sudbinu junaka.
Tanović je vrlo precizno i uverljivo postavio priču i likove. Divko je pobegao iz Jugoslavije jer mu je, zbog oca ustaše, pretila smrt. Vlast se promenila i sada gradićem vlada prohrvatski nastrojeni gradonačelnik Ivanda (Štrljić) a pukovnik kasarne JNA, Srbin Savo (Goncić) pokušava da mu se suprotstavi. Dakle, stvorila se prava klima za Divkov povratak, samo što je on došao potpuno nesvestan opasnosti koja stiže. Azri je obećao razvod sa Lucijom, ali o tome najmanje razmišlja. Potpuno je opsednut slatkim ukusom osvete, i sa toga će mu misli skrenuti samo nestanak njegovog crnog mačka i lične amajlije.
S druge strane, Lucija je tvrda žena, zauvek ranjena Divkovom izdajom, koja sve čini da njenom sinu bude što bolje. Martin je radio-amater i više od svega želi da uspostavi kontakt sa Amerikom ili Japanom, što je stvar prestiža kod ljudi koji se bave tim hobijem. Njegov najbolji prijatelj Pivac (pevač mostarskog benda Zoster Mario Knezović koji više nego uspešno debituje kao glumac) ima isti hobi, ali je zainteresovaniji za suštinske stvari. U tim godinama, najsuštinskija stvar je seks. Kasnije će se ispostaviti da ni Martin nije ništa manje zainteresovan, i daleko od toga da je manje sposoban, ali dečko je prosto povučen.
Donekle didaktički stav filma prema gledaocu, zbog kog se često dešava da nam junaci govore šta treba da mislimo, ili previše objašnjavaju sopstvene međusobne odnose, nikako nije za pohvalu, ali to u ovom slučaju nije preovlađujući pristup. Takođe, reditelj nam opisuje raspoloženje i atmosferu u Hercegovini u predvečerje rata, pokazujući ko je bio u pravu a ko nije, ko je bio oportunista a ko romantik, i govori nam kako nas je uništila zadojenost neobrazovane većine nacionalističkim dogmama, što iz perspektive od 20 godina kasnije i nije neko veliko majstorstvo. Ipak, ovaj film leži na glumcima od kojih su svi redom sjajno odradili svoje uloge, i time uspeli da malo zamaskiraju neke druge nedostatke. Miki Manojlović se konačno vraća u formu (ili je možda u pitanju kasting? Nije svaki glumac, koliko god dobar bio, za svaku ulogu, pa ćemo se ovde setiti Bese Srđana Karanovića) i liku daje sve što treba da ima: hercegovačku tvrdoglavost i inat, gastarbajtersku bahatost i gnev prognanog koji utiču na sve i svakog koga se dotakne. Mira Furlan je vrlo dobra iako je njen lik scenaristički najmanje razvijen. Ali otkrovenje su beogradska glumica Jelena Stupljanin (nakon uloga po TV serijama i kratkim filmovima pojavila se i u Hitnoj pomoći Gorana Radovanovića) i Sarajlija Boris Ler (pored nekoliko kratkih filmova igra i u bh. segmentu omnibusa Neke druge priče).
Žena trofej
Dok u prvoj polovini filma nema skoro nijednu repliku, Stupljaninova sjajno igra “ženu-trofej” koja je, ispostaviće se, mnogo više od glupe lepotice. I njen screen presence je mnogo više od toga, imamo utisak da gledamo jednu istovremeno snažnu i blagu ženu. Boris Ler posle Mikija Manojlovića ima najviše dijaloških i fizičkih zadataka i ispunjava ih sa velikim talentom, energijom i sposobnošću. Svedoci smo izuzetno iznijansiranog nastupa, posebno za debitanta, i, sasvim moguće, nastanka jedne nove balkanske glumačke zvezde.
Nakon vrlo direktne i snažne Ničije zemlje i suptilnog, arthaus Pakla, Tanović je napravio film za publiku, koji tu istu publiku ne potcenjuje i ne podilazi joj, što je možda i najteža disciplina za balkanske kinematografije. I pored nekih značajnih nedostataka, ovo je veoma uspeo film.
(preneseno s prijateljskog portala e novine)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu
ZBOR JUŽNIH KRETENA: HEJ, KRETENI!
Hej, Kreteni, jošte živi
Riječ naših predaka
Dok u nama mis'o zrije
Njihovih bedaka.
Živi, živi, duh kretenski,
Živjet ćeš vjekov'ma:
Zalud nas je pamet takla
Kad nam nisu doma.
Nek oko nas i u nama
Glupost sve raznese;
Mozak puca, um se valja
Pod nogama blese.
Mi stojimo postojano
Kano budaline;
Proklet bio izdajica
Svoje Kretenine.
Feral Tribune 472, 3. listopada 1994.
PITANJA POVIJESNOG RASPAMEĆENJA
1. A gdje su ovoj pjesmi Hrvati i Srbi?
2. Zbog čega ih autor ne naziva njihovim povijesnim narodnim imenima nego njihovim povijesnim sudbinama?
3. Što znate o etnogenezi Južnih Kretena?
4. Je li povijesni proces kretenizacije bio uvod u proces povijesne revizije?
5. Jamči li proces povijesne revizije, kakav se u historiografiji Južnih Kretena odvija posljednjih dvadesetak godina, uspjeh procesa daljnje kretenizacije?
OUTPUT BRATSTVA I JEDINSTVA
Veličinom i nepomućenom ljepotom svoje socijalističke revolucije, njenim historijskim pobjedama u borbi za slobodu i novim dostignućima u borbi za društveni napredak, za socijalističku demokraciju i humanizam, narodi Jugoslavije vinuli su se – kako to s pravom bilježi Program Saveza komunista Jugoslavije – do vrhunskih moralno-političkih ostvarenja savremenog čovječanstva.
Franjo Tuđman u knjizi „Stvaranje socijalističke Jugoslavije“, 1960.
U vrijeme Jugoslavije Hrvat nije mogao ići u politiku ni u vojsku, osim ako se nije prodavao, ako nije bio spreman za izdaju!
Franjo Tuđman prigodom susreta s hrvatskim iseljenicima u južnoafričkom Johannesburgu, lipanj 1999.
Srpski narod je bio neravnopravan u svim Jugoslavijama.
Ivica Dačić, predsjednik beogradskog odbora Socijalističke partije Srbije, na RTS-u, studeni 2000.
Ako bi se razmišljalo pozitivno, jugoslavenstvo je bilo pokušaj korištenja Srbije za hrvatske nacionalne interese.
Ljubomir Antić na promociji knjige Hrvoja Matkovića "Povijest Jugoslavije", listopad 1998.
Historijski gledano, velikosrpski centralizam se pokazao boljim nego da je uspostavljena federacija 1918. godine.
Dušan Bilandžić u Hrvatskom obzoru, studeni 1999.
Kojemu bi istom cilju moglo služiti i nepravedno suđenje Hrvatima u Haagu i bombardiranje Srbije? Samo obnovi Jugoslavije.
Maja Freundlich u Vjesniku, travanj 1999.
POSLEDNJA IGRA LEKTIRA
Slobodan Milošević: Godine raspleta, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1989.
Franjo Tuđman: Usudbene povjestice, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995.
Stipe Mesić: Kako smo srušili Jugoslaviju, Globus International, Zagreb, 1992.
Stipe Mesić: Kako je srušena Jugoslavija, Mislavpress, Zagreb, 1994.
Borisav Jović: Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995.
Vladimir Bovan: Antologija srpskohrvatskih epskih narodnih pesama, Jedinstvo, Priština, 1989.
Brankica Aćimović: Shizofrenija na razmeđu milenijuma, Medicinski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, 2004.
Knjigu Bezgaća povijesne zbiljnosti možete naručiti na linkovima:
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139568
http://www.algoritam.hr/?m=1&p=proizvod&kat=617&id=139569ž
Zašto gledati: Zbog intenzivne, uzbudljive i intrigantne priče koja će vas držati do kraja. Pored priče, vrhunska gluma i režija su glavne odlike ovog političkog trilera.
O čemu se radi: Priča prati uspješnog britanskog "pisca iz sjene" Ghosta (Ewan McGregor) koji dobija posao da dovrši memoare bivšeg britanskog premijara Adama Langa (Pierce Brosnan), koji i dalje želi biti aktivan u svjetskoj politici i svoja stajališta iznijeti u knjizi. Odlazi da posao dovrši na ostrvu, ali dan nakon njegovog dolaska, Lang biva optužen da je ilegalno držao osumnjičene teroriste i predao ih CIA. U međuvremenu, dok iščitava memoare svog prethodnika, Ghosta počinju intrigirati okolnosti pod kojima je njegov prethodnik umro: ubistvo, samoubistvo ili nesretan slučaj? On počinje istraživati i dolazi do saznanja da je njegov prethodnik otkrio tragove koji nagovještavaju skrivenu vezu između CIA-e i Langa.
Obrati pažnju: Na pametan scenarij kao i na Adama Langa koji neodoljivo podjeća na bivšeg britanskog premijera Tony Blaira.
Premotati: Nema potrebe.
Ponoviti: Ukoliko ste propustili neku scenu obavezno ponoviti. Svaka scena filma je bitna za razumijevanje priče koja se raspliće tek u zadnjim sekundama filma.
Ekipa: Evan McGregor, Pierce Brosnan, Kim Catrall, Olivia Williams, Tom Wilkinson
Režiser: Roman Polanski
Scenarij: Robert Harris, Roman Polanski
Producenti: Roman Polanski, Robert Benmussa, Alain Sarde, Patrick Wachsberger
Trajanje: 128 minuta
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, mnogo snijega, usamljenosti i mamurluka
Bekim Sejranović nastavlja tamo gdje je stao na kraju izvrsne prošle knjige – piše još jednu takvu. Isti onaj izravni, duhoviti, samoironični, ponekad okrutan, ponekad naivan, ali uvijek iskren glas koji nas je vodio u Nigdje, niotkuda pokazat će nam i Ljepši kraj.
U međuvremenu, svijet se nije previše promijenio.
Jedna brvnara u zabiti Bosne, jedna unajmljena soba u Oslu, a između Hrvatska i Srbija, Brazil i Indija, te sve ono od čega se taj i takav svijet i život sastoje: mnogo snijega, mnogo žena, mnogo mamurluka, mnogo putovanja, mnogo usamljenosti, poneki vehabija i jedan mali pas mješanac.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, poklanjamo vam 30 strana novog romana Bekima Sejranovića. Ugodno čitanje.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bekim.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Nakon čitanke nastranih književnosti Sun Tzu na prozorčiću Predraga Lucića, zagrebačka izdavačka kuća Algoritam objavila je njegovu novu, dvotomnu čitanku Bezgaća povijesne zbiljnosti. Žurnal će u nekoliko nastavaka ekskluzivno objaviti svježe Lucićeve lekcije za ponavljače povijesti u drugom razredu.
Kao uvertiru u ovo neobično iskustvo prenosimo tekst Katarine Luketić
Nakon što smo prošle godine u prvom razredu učili iz njegove čitanke nastranih književnosti 'Sun Tzu na prozorčiću', Predrag Lucić je za ponavljače povijesti u drugom razredu – a on i piše uvijek za sustavu neprilagođene đake – sastavio novu, dvotomnu čitanku 'Bezgaća povijesne zbiljnosti'. U njoj obrađuje gradivo iz novije hrvatske povijesti, razotkriva velike naracije o naciji i domoljublju, te podsjeća na sve ono što se poduzimalo posljednjih dvadesetak godina na ovim prostorima u ime nacionalnih 'ubojitih' identiteta. Paralelna, parodijska povijest koju ispisuje pokazuje besmisao ovdašnjih političkih mitova, blatnjavo naličje patriotskog sentimenta političara ili intelektualaca, te stvaranje lažnih nacionalnih relikvija i trgovanje njima. On nacionalne ikone skida do kraja, a njihova moralna golotinja otkriva da su ti 'naši' junaci u zbilji 'naši' nitkovi.
Ubojiti identiteti su, naravno, općebalkanski: i hrvatski i srpski, i crnogorski i bošnjački..., jer ovaj autor nikome ne drži stranu, i pod satiru ne protura neku novu političku platformu. Ako išta u svojim tekstovima afirmira onda su to kritičnost i odabir ludičke i neautoritativne strane stvarnosti, individualan otpor zakonima mase, te vjera u osnovna etička načela, koja godinama gaze ovdašnje nacionalne ideologije.
Viva Ludež
Bezgaća' su inspirirana 'Bespućima'; pri čemu je Lucićeva subverzivna verzija povijesti naglavačke preokrenuta tuđmanovska službena verzija. Slično parodiranje, ali na drugoga gospodara rata – Miloševića i njegove 'Godine raspleta', primjetno je i u naslovu 'Godine raspada', knjige tekstova o srpskoj stvarnosti devedesetih Feralova novinara Petra Lukovića. Pridodamo li tome Ivančićeve 'Bilježnice Robija K.' ili Dežulovićeve 'Pjesme iz Lore' i kolumne 'Ugovor s đavlom', dobit ćemo jasniju sliku o satiričko-parodijskom potencijalu koji se oblikovao najvećim dijelom u Feralovoj radionici.
Fenomen te feralovske satire i humora ignorira se i marginalizira u oficijelnom pisanju povijesti ovdašnjih književnosti; dijelom zato što se satira u akademskom svijetu često smatra nižim književnim žanrom, ali dijelom i zato što se drži skandaloznim rugati se na taj način domoljubnim vrednotama i nacionalnim junacima. (Zar postoji uljuđena satira; zar se rašireni diskurs komedijaštva u kome je svima sve smiješno može zvati kritičkom satirom?)
Akrobatika jezika
Za razliku od spomenutih autora, Lucićev je satirični medij najprije poezija, i u 'Bezgaćama' su sabrane njegove pjesme većinom objavljene u Feralu, a poslije gašenja lista u Betonu. Nakon svake pjesme slijedi dodatak u obliku dokumentarno-fikcionalnog materijala u kojemu se perpetuira i mnogostruko varira tema iz samih pjesama. Satirično-parodijski diskurs se hiperbolizira, raste, i čini se da postupcima izokretanja, snižavanja, dekonstruiranja... nema kraja.
Dodatak se sastoji od parodijskih akrobacija u vidu pitanja i zadataka na zadanu pjesmu, citata različitih osoba (nastavlja Greatest Shits) i popisa stvarne literature koji sadrži tako bizarne naslove da postaje jasno kako je stvarnost često luđa i od najluđe fikcije. Sve u svemu, u ovoj se čitanci oblikuje jedan raskošan, karnevaleskni svijet, parodijsko-satirični total balkanske novije povijesti koji je osobit i unutar feralovske niše, te sasvim izdvojen iz opće produkcije suvremene domaće književnosti.
Uz subverzivnu bespoštednost i angažiranost, Lucićeva je satira vrlo bogata i zanimljiva literarno. On naime parodira pjesničke žanrove: od nacionalne epike, melodija s festivala, rock balada, do Jove Zmaja i dječjih pjesmica, zatim pjesničke poetike, jer svaka je pjesma ispisana kroz samosvojan glas, pa je čitanka odličan primjer literarne polifonije. Parodijski slaže i imena izvođača pjesama, poput Željka Keruma & vis Adioklecijan koji izvode pjesmu o urbanističkoj viziji Splita Jebeš cara ako nema para!; ili srpsko-hrvatskoga mutanta Dobrice Aralice koji je simbol tijesne suradnje kulturnih bardova s obiju strana u oblikovanju nacionalističkih programa. Parodira i strukturu udžbenika, a također i stav da je u pisanju službenih verzija nacionalnih povijesti – koje ostaju za buduće generacije – dozvoljeno falsificirati i polirati sliku vremena tako da ona izgubi vezu s originalom, pravdajući to ljubavlju za domovinom.
Kom' bespuća, kom' bezgaća
U 'Bezgaćima' tako nema mjesta reinterpretiranju povijesti u idealiziranom, protokolarnom tonu; tu se pamte detalji, ocrtavaju mikrosvjetovi besmisla i bezumlja, kako u devedesetima tako i nakon 2000, kada smo zagazili, kaže Lucićev Sanader, 'iz pobjede u Lagostanje'. Razobličuje se i ratno-tranzicijska ekonomija šverca i pretvorbe (likovi Milo Duhanović, Netelka Tuđman...), izgradnja i prodaja obale (šlager S ponistre se vidi svota), konzumerizam (Za Domestos – spremni!), postratni rasizam malih razlika (sjećanje na srpsku travu u Makarskoj) i sl.
Na početku Lucićeve verzije povijesti ori se 'velebni ojkatorij' Povijest Hrvata M. P. Thompsona u kojemu se parodira naracija o hrvatskoj povijesti kao napredovanju do konačnoga cilja – s epifanijom početkom devedesetih. Na kraju pak stoji pjesma po kojoj je nazvana knjiga – Bezgaća povijesne zbiljnosti autora Đone Đore Napalmotića, ispisana potpuno kao antiteza originala i kao ozbiljenje ovdašnje opsesije libertasom.
Dakle, od 'Krapine' i 'obrane zeru pećine' do dubrovačkih (Šuicinih) zlatnih zahoda i 'slobode voljene, s gaćama na pola koljena'. Mit o konačnom ispunjenju hrvatskog sna o državnosti kroz ovu čitanku razobličuje se tako u stvarnost ispunjenu ratovanjem, zločinima i krađama pod parolom domoljublja, kulturom laži, moralnom retardacijom, ili patološkim ponašanjem nekih nacionalnih vitezova. Umjesto u hrvatskom snu o sjaju naše epohe završili smo, eto, do grla u smradu naše epohe.
(zurnal.info/tportal.hr)
Zašto gledati: Otpuhat će vas sa stolice! Danas se rijetko snimaju trileri bez pretjerane holivudske teatralnosti a ovo je jedan od njih.
O čemu se radi: Iskusni novinar i urednik optužen je za klevetu i ima šest mjeseci prije odsluženja tromjesečne zatvorske kazne. Dobija zanimljivu ponudu da istraži 40 godina nerazjašnjen nestanak šestanestogodišnje djevojke od tajkuna kome je u životu ostalo nedostižno još jedino saznanje šta se desilo sa njegovom plavokosom miljenicom. Ne samo da će se otkriti šta se dogodilo sa djevojkom, novinar Mikael Blomkvist će razotkriti svu sjaj i bijedu tajkunske porodice ali i smiriti duhove svoje i prošlosti nemirne djevojke Lisbeth Salander. Muškarci koji mrze žene ili bukvalno prevedeno sa engleskog Djevojka sa zmajevom tetovažom dio je trilogije novinara Stiega Larssona, za koga kritičari ne znaju odakle se stvorio ali je bez sumnje stigao na vrh pisaca krimi romana.
Obrati pažnju: Kada pomislite da slijedi kraj filma spremite se za još dvadesetak minuta koje će vas razdrmati, uznemiriti i oduševiti u isto vrijeme.
Premotati: Vjerujemo da ćete gledajući ovaj film zaboraviti da na daljinskom postoji mogućnost da ubrzate neke njegove dijelove.
Ponoviti: Nema tu posebno teatralnih dijelova koje bi zasebno valjalo ponoviti, tek cijeli film još jednom, i to odmah nakon što ga odgledate, da se cijela priča još jednom fino uokviri.
Ekipa: Michael Nyqvist, Noomi Rapace
Režiser: Niels Arden Oplev
Scenarij: Nikolaj Arcel, Rasmus Heisterberg
Producenti: Søren Stærmose, Lone Korslund, Gunnar Carlsson
Studio: Danish Filminstitute
Trajanje: 225 minuta
(zurnal.info)
Forum žena mediterana (Foruma Femmes Méditerranée) iz Marseilla i ove godine objavio je Internacionalni konkurs za najbolju novelu, a ovogodišnja tema bila je Ulica. Partner FFM-a u BiH je Centar Andre Malraux, koji je u BiH objavio njihov konkurs. Nagradu je dobila Maja Pećanac iz Sarajeva za priču Mi, djeca s Džidžikovca. Priča je objavljena u publikaciji La rue, na francuskom jeziku, a nakon toga i u knjizi 2.maj 1992. – Bio je lijep i sunčan dan, koja je nastala u okviru projekta Modul memorije, a doživjela je i drugo izdanje. Maja Pećanac rođena je 1985. u Sarajevu, diplomirana je pravnica. Objavljivala je priče u alternativnom magazinu za književnost i kulturu Album. Učešće u teatarskim ostvarenjima pod dirigentskim palicama Ranka Milanovića, Jasne Diklić, Claudija Valdésa Kurija iz Meksika. Živi i radi u Sarajevu, a Žurnal objavljuje nagrađenu priču.
Maja Pećanac: Mi, djeca s Džidžikovca
Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni na mojoj strani, drugi na njegovoj...
Miris paljevine utapao se u jezivu tišinu koja se stuštila nad našim gradom. Sjećanje na polomljeno staklo moje dječije sobe, tog dana, klaustrofobično me opkoli svaki put kada pokušam da ga zaboravim. Bol, očaj, pustoš zaboravljenog igrališta, dječiji osmjesi koji podsjećaju na vapaje podrumskih skloništa, na rovove u kojima leže naši očevi. S bolesnom preciznošću sjećam se vonja prsluka u kojem je tata svaki put nakon tog majskog dana 1992. odlazio na liniju ratišta. Znam samo da sam bila sretna kada bih osjetila taj prijatni smrad, jer je to značilo da se vratio kući, u svom prsluku. Ni sama ne znam da li je to sjećanje ostalo u meni iz mržnje ili morbidne nostalgije. Mama je još davno bacila tatin prsluk, ali on u mojoj mašti još uvijek ponosno visi na aufingeru u špajzu, pored vojnog ranca.
Još jedno duboko urezano sjećanje su dječija kolica, koja su se preko noći, neopisivom snalažljivošću, transformisala u civare za kanistere sa vodom.
Crvena kolica, posljednja predratna moda – multifunction. Mislim da su ta kolica još uvijek negdje u podrumu. Svaki put kada je generalno spremanje, mama se bori za njih, ne da da ih bacimo u smeće. Vjerujem da je to zato što su ta kolica prvo bila dječija...
Ima i jedna simpatična anegdota. U našem dvorištu-parku bila je jedna velika breza, prelijepa. Ona je jedna od posljednjih koja se te prve, ratne zime, batrgala za opstanak, oko nje je ostao tek poneki usamljeni panj. Jedan dan ugledam, s pilom u ruci, komšiju-došljaka, nameračio se na onu brezu. Našu brezu. Kao da sam u tom momentu prestala biti dijete, popnem se ja na onu brezu, i ne dam. Nećeš, pa makar. Komšija moli, kumi, pregovara. A-a! Ne dam! Kao da je ta breza predstavljala sav moj prkos, sve moje ideale, sve moje borbe, sav moj sedmogodišnji bijes i ljutnju. A komšija se u donkihotovskom maniru pretvorio u troruku zvijer koja je htjela da napadne i mene i mog konja. Ta breza bila je moja vjetrenjača. Moja prva vjetrenjača. Sjećam se i da je ostatak komšiluka izašao vani, jedni, vatreno bodreći, na mojoj strani, drugi na njegovoj. Tata je pokušao diplomatski riješiti spor - pola komšiji, pola nama. Kako god da se priča završila (sami odaberite kraj), to je bio dan kada kada sam se ja, po prvi put, suprotstavila nepravdi. Danas je komšiluk posve novi, „starosjedilaca“ samo nekolicina, valjda ostali tek toliko da prkose. Moje se breze više niko ne sjeća. Kao da je nije ni bilo.
Al, morao si se boriti za sebe. Posebno u mjesnim zajednicama. E, to je bio kumst. Dobit' nešto od par humanitarnih organizacija (iliti d.j.l.) bilo je teže nego tada prošetati Titovom, usred bijela dana. Moja najbolja drugarica iz rata (i dan danas dijelimo drugarice na ratne i ove, sada, nove), zvaćemo je I, došla je jedno popodne do mene da se pohvali kako je u mjesnoj zajednici „preko štele“ dobila džemper i jaknu. Kaže, nemoj nikome govoriti, molim te, da se ne pročuje. Kako ona to reče, u meni „proradi“ ona vjetrenjača. Ispratim ja kući I., i lagano krenem prema mjesnoj. Uđem unutra, a na velikom okruglom stolu gomila odjeće, dječije odjeće, baš za moj uzrast (osam godina). Gleda u mene gđa. Z., (zvat ćemo je tako da dodatno ne naštetimo njenom liku i djelu), gledam ja u nju. Minutu cijelu. Kući sam došla u novom džemperu i ljubičastom, štepanom kaputiću. Još stoji u ormaru. Ratni trofej, koji me podsjeća na sve gđe. Z. koje sam susrela u životu.
Još u ratu, sa šest-sedam godina, naučili smo šta znači hrana. Nije da je nismo imali. Dolazili su često paketi, od rodbine iz inostranstva. Ali, miris eurokrema i danas u meni izaziva dozu stahopoštovanja. Valjda zato, i dan danas, ne volim puno da ga jedem, već ponekad, iz meraka. Imala sam drugaricu kojoj je tata radio u Unproforu. Donosio je sve ono što mi nismo imali. Sjećam se kristalno jasno, skoro bolno, kada je izlazila van, sa kriškom tek namazanom eurokremom, i to onim najboljim - pola bijelim, pola tamnim - a mi ostali gledali, jeli očima. Nismo ostale drugarice.
Miris podrumskog mema i danas živi u svakoj pori naše zgrade, ulice, živi u nama poput parazita koji nam jede posljednje ostatke ljudskosti. U tim podrumima su mnogi izgubili svoja dostojanstva, razotkrili svoja lica, ispustili najnemilosrdnije krike, pozivajući upomoć i tražeći lažna utočišta.
Sjećam se – bilo je dosta onih što ne da su svaki čas silazili u podrum, već su u jednom momentu odlučili potpuno ostati u njemu. Oni su i danas dole, mislim. Zauvijek su ostali „podrumaši“.
Moji roditelji nisu htjeli u podrum. Pošalju nas, djecu, ali oni ostanu u stanu. Meni je to bilo posebno čudno. Nisam imala nijednu drugaricu čiji roditelji nisu htjeli u podrum.
Najčudnije mi je bilo kada sam prolazila kroz takozvanu „drugu fazu“ podruma, a tamo, u jednoj velikoj prostoriji – dernek. Čuj dernek, a mi usred atomskog skloništa! Moram priznati da mi je bilo malo vokri. Njih dvadesetak, cuge u neograničenim količinama (tada mi nije bilo jasno odakle im alkohol, najluksuznija ratna roba, ali sam poslije, na moju žalost, saznala da su ga sami pravili !?!?)
I smiju se.
Smiju se kao da znaju da ne smiju prestati. Moja sestra je zbog tih derneka skoro cijeli rat u kazni bila, ali nije mogla odoljeti. Nema više takvih derneka. Nema više derneka. Sada imamo facebook.
Džidžikovac je, u to ratno vrijeme, bio kao jedna (površinski) mala lokalna zajednica sa tačno i precizno definiranom organizacijom. Funkcionisali smo sto puta bolje od današnjeg Vijeća ministara. To garantiram. Znalo se ko rastapa vosak od starih, izgorjelih svijeća i pravi kalupe za nove. Ko, gdje, kada i u kojim uslovima sadi povrće na balkonu. Jedina problematična tema oko koje se nikako svi nisu mogli složiti bila je „kačenje“ na agregat. Džaba su trajali dogovori, pregovori, al' svi su htjeli gledati televiziju kada i koliko žele. Svi se „nakače“ u isto vrijeme, gledamo deset minuta i pukne žica... Ali, zalud, niko nije htio popustiti. Sjećam se da smo jednom skupa, u komadu odgledali Eurosong, bila je 1993. (čak smo imali svog predstavnika... Pjesma se zvala “Sva bol svijeta“).
I mi djeca, imali smo svoj tim. Postojale su tri vrste igara:
1. Odbrana od dječaka (koji su, naravno, imali svoj tim)
2. Pravljenje sarmi od blata
3. Združena igra obje strane, „eberečke-ebertute, eber koga ćete?“ (pravila:dvije ekipe,drže se za ruke, na jednoj strani dječaci, na drugoj djevojčice i uzvikuju
postavljeno pitanje a izabrana osoba se trčeći pokušava probiti kroz protivnički red. Ukoliko ne uspije ostaje u protivničkoj ekipi. Logično, ova igra je bila najzanimljivija jer kada pređeš u protivnički tim moraš se držati za ruke sa dječacima...).Sarma1 od blata2 zahtijeva odvojen pasus. Recept: uzmeš jedan list, po mogućnosti što zeleniji i veći (tako da podsjeća na vinovu lozu) i malo blata, koje se napravi od suhe zemlje pomiješane sa nekoliko kapi vode, kišnice, šta se nađe, zatim tako spravljeno blato zamotaš u vinovu lozu i redas na zidić. Kada pripravimo tu imaginarnu deliciju, pristupamo ocjenjivanju, odnosno bira se Najbolja sarma od blata. I tako skoro svaki dan,... alhemičarska misija pretvaranja lažne sarme u pravu.
Naš tim imao je i ime (pravila mi nalažu da ni pod kakvim prijetnjama, a ponajviše ucjenama ne otkrivam kodni naziv grupe). Imali smo i zastavu koju smo danima šili. Imali smo i principe. Imali smo ih više nego danas.
Jednom prilikom prijatelj moje sestre rekao je da kada nabrajaš narodnosti koje žive u Sarajevu imaš sljedeće: prve, druge, treće, četvrte, ostale, i vas, Džidžikovlije. Tako je i bilo, nismo imali imena. Nisu bila važna.
U pauzama posvećenosti igri, moja ratna drugarica, njena sestra i ja, u mom stanu svečano smo otvorile biblioteku. Imale smo sedam godina. Tata i mama saznali su naknadno. Izdavali smo članske kartice i ID kartice za knjige. Na svaku bismo upisale broj knjige, napravile tabelu s datumom posudbe i datumom vraćanja, te potpisom člana. Iznajmljivani su mnogi naslovi. Najčitaniji bili su Bulke pored pruge, Pinokio, Alisa u zemlji čuda (nove korice), Ježeva kućica, Magareće godine, Družba Pere Kvržice, Vlak u snijegu i Čiča Tomina koliba (my personal favorite). Biblioteka je zatvorena zbog nepredviđenih poteškoća – tata je saznao da mnogi naši članovi kasne sa vraćanjem knjiga (i po nekoliko mjeseci) te iskoristio svoje stanarsko pravo i zabranio nam dalje obavljanje bibliotečkih aktivnosti uz dodatnu mjeru zabrane izlaska od sedam dana zbog neodgovornog odnosa prema literaturi.
Inače, mog tatu, pored općepriznate principijelnosti, koja mu i danas jamči komšijski pozdrav s poštovanjem, Džidžikovac je upamtio i po tome što nijednu, ama baš nijednu knjigu nije iskoristio kao gorivo za loženje iliti grijanje. Tako su, nekim čudom, do danas preživjeli i Marx i Engels i Titovim stazama revolucije i svi ini manifesti iz vremena prijeratnog. Išli smo i u školu. Skoro pa pravu pravcatu. Tada se zvala malo drugačije – fakultativna nastava, to jest, ako te roditelji puste - ideš, na rizik. Imali smo časove u jednoj zgradi gdje su učiteljica i drugi nastavnici poredali nešto od čitavih klupa koje su ostale iz škole – naše prave škole. Ja sam jedva čekala jutro da krenem na – fakultativnu nastavu kod moje učiteljice Mirsade i mojih nastavnika, koje kada danas vidim kao da vrijeme stane, a ja ponovo imam sedam ili osam godina. Nije nas mnogo bilo na tim časovima. Bez mnogo dječije graje sjedili smo i upijali svaku riječ koja je dopirala iz usta naših hrabrih predavača. Poslije, kada su nam obnovili pravu školu, uvijek mi se činilo da su predavanja bila mnogo bolja tada, u toj maloj zgradi, u nečijem stanu, u nekom dvorištu.
Ova priča bila bi nepotpuna bez pomena na Ninu. Pronašli smo je kako plače u nekoj staroj izgorjeloj autobusnoj olupini, koja je u mnoštvu drugih olupina poput kiseline izjedala floru našeg parka. Ninu je neko ostavio baš tu, u unutrašnjosti tog autobusa. Nikada nismo otkrili kako je dospjela tamo, ali od tada je bila neprestano sa nama. Ne postoji nijedan stanovnik ulice Džidžikovac iz tog perioda koji nije poznavao Ninu i koji je nije volio. Kao sjena je pratila moju mamu do posla, tatu pogledom ispraćala na liniju, bila teta Sonjina najbolja prijateljica... Uvijek je, nekako, bila prisutna.
Umrla je prije dvije godine... Bila je najljepši pas na svijetu.
Danas kada djeca nemaju čega da se plaše, kada se bezbrižno mogu igrati, naše dvorište je pusto....
Pokoji hrabri Džekin obožavatelj, sa ručno, flomasterom nacrtanom jedanaesticom na običnoj bijeloj majici, dribla loptu i razmišlja o otpočinjanju svijetle nogometne budućnosti u FC Sarajevu i završetku karijere u španskoj primeri. Nekoliko djevojčica skakuće ispred haustora, ali kao da se igraju - ničega... Nisam vidjela barbike otkada sam ih ponosno pospremila (ne smijem reći koliko sam godina imala) ispod kreveta, ali nikada i ni pod kojim uslovima nisam ih željela nekome pokloniti. Nema naguravanja i svađe oko dosude nepostojećeg penala (koji je najčešće bio pravedno dosuđen) od strane arbitra u ličnosti nekoga iz druge raje kako bi se što efikasnije spriječila potencijalna pristrasnost i korupcija (koja je vršena perfidno i najčešće je uključivala sličice fudbalera za ćizu-blizu, pisanje zadaće za cijelu sedmicu i raznorazne stripove, koji su, naravno, predstavljali najveću poslasticu potkupljenim).
Danas horde hipnotisanih dječijih očiju bulji u posljednji post koji su ostavili na nekom forumu, grozničavo isčekujući replay. Fudbal igraju, ali na play station-u III. Lutke oblače on-line, zadaće prepisuju preko messengera, a profesori im neopravdane upisuju u on-line školske dnevnike, ne bi ih izvadilo ni pet lažnih opravdanja od doktora....
Nisam sigurna jel' bilo gore nama - tada ili njima - sada...prije sam za ovu drugu opciju (uz poštovanje „podrumaša“...)
U ratu je, valjda, postojao neki prešutni dogovor – da budemo i ponašamo se kao ljudi, da u magli očaja u kojeg su nas zavili pokušamo da zadržimo zrnca dostojanstva i plemenitosti. Mi to i jesmo uspjeli. Tada. U ratu. Nisam sigurna da smo uspjeli danas. U miru.
1 Sarma - jelo od miješanog mljevenog ili sjeckanog mesa i najčešće riže umotanih u list ukiseljena kupusa, svježeg kupusa ili lišća vinove loze
2 Blato - Meka smjesa raskvašene zemlje, glib
(zurnal.info)
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte
Nakon što su nas prošle godine obradovali romanom Hakawati, koji je Wall Street Journal nazvao Nova Hiljadu i jedna noć, sarajevski Buybook ove godine objavio je i drugi roman književnika Rabiha Alameddina Ja, božanstvena.
- “Ja, božanstvena” je roman koji će vas podučiti kako funkcionira sjećanje, kako se neprestano pomjera, mijenja i napreduje. Ova domišljata knjiga, koja vas zgrabi već u prvim poglavljima, pruža nam uvid u sve komplikovanije pitanje domovine. Od Bejruta do San Francisca, Sarah Nour El-Din svaki put iznova počinje da nam pripovijeda svoju snažnu priču o čežnji, o pripadanju, o ljubavi i istinskoj porodici – piše Michelle Berry.
Rabih Alameddine je rođen u Jordanu a odrastao je u Kuvajtu i Libanu. Obrazovao se u Engleskoj i Americi, ima diplomu inžinjera univerziteta UCLA. Nakon studija preselio se u Kuvajt, odatle prešao u Liban i na kraju završio u Los Angelesu gdje i danas živi. Pored romana Hakawati i Ja, božanstvena, napisao je i roman Koolaids.
U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook objavljujemo trideset strana romana Ja božanstvena. Uživajte.
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/bozanstvena.pdf|580|700}
(zurnal.info)
Međunarodni festival autorskih projekata „Teatarfest“ već trinaest godina odvija se bez favorizovanih po-etičkih nastojanja, te ponešto na tragu anti/estetike koje se festival MESS manje ili više svojevoljno odrekao
Ovogodišnji program, u periodu 21. – 29. maja, obuhvatio je deset predstava umjetnika iz trinaest zemalja. Mjesto okupljanja, radionica i produktivnih okruglih stolova bila je sarajevska Sloga, što i nije baš pozorišni ambijent ali je mjesto sigurnih stimmungen, da dobacimo heideggerijanski.
Festival je otvorila predstava „Bilo jednom jedno vrijeme“ Gradskoga kazališta „Žar ptica“ iz Zagreba, čiji je autor i režiser bugarski umjetnik Aleksandar Ivanov alias Sunny Suninsky. Predstava počiva na temeljnoj binarnoj „opreci“ vrijeme - prostor. Iako u najboljoj namjeri, pozorište "Žar ptica" usmjerava svoju pažnju ka vječito stasajućoj pozorišnoj publici. Čini se da je ovo, ipak, bila prevel'ka predstava za malu raju te da je možda trebalo na neki način opredmetiti kako ne bi sve ostalo na fenomenološkim visećim vrtovima. Predstava svojim osnovnim motivom korespondira sa predstavom Zvijer, permskoga teatra „Kraj mosta“, reditelja Sergeja Fedotova, koja je dobila festivalsku nagradu za najbolji glumački ansambl. S tim u vezi, tekst je zagrebačke predstave kolaž pun filozofsko - poetičkih replika (od kojih možda najdojmljivija: “Mali stan, puno vremena“), koje upućuju na vremenski lijevak ili pak puževu kućicu koja se formira, istovremeno, i sa vrha i sa dna i po sredini, u osnovne jedinice, manje ili veće cikluse cirkularnog trajanja.
DAMA S KAMELIJAMA
Koreodrama „Dama s kamelijama“, rađena po kultnom djelu Aleksandra Dime Sina, u izvedbi Plesnoga teatra Igen iz Celja, čiji je osnivač dobroznani Igor Jelen. Za vrijedan dramaturški doprinos ovome ostvarenju žiri festivala nagradiće Mirjanu Blažević-Lešić, teatrologinju iz Sarajeva, koja živi u Den Haagu. Cijelu predstavu, pak, nosi plesačica Mojca Majcen dok se u performansu pojavljuje još i četvoro epizodnih likova, u kamernom prostoru sa 33 gledaoca koji naglašavaju javnost intimne drame glavne Dimine junakinje Marguerite Gautier. Možda da je u tom smislu, sa početaka predstave, smetala pretjerana fizička ekspozicija plesačice, bijele puti na punome svjetlu, uz igru sa robusnom spravom. No vremenom je naša pažnja bivala zaokupljena „stepenastom gusjenicom“, što bi bila tek parabola te naprave, lôtra, koje su bile plesni partner i izazov. Ujedno, ta i takva skalamerija kroz koju se propada, sa kojom se bori, koja se osvaja i u koju se opet upada, jeste svojevrsno fragilno polje na kojem se demonstrira život. Ipak, izuzetnim se činilo i pozadinsko platno koje će u jednome periodu predstave postati polje svojevrsne hodajuće portretne plastike koja osvaja svojom nevidljivošću.
Nadalje smo, nakratko, odahnuli „Sjedeći na ogradi“ umjetničkoga dvojca Ma’ayan Danoch i Ivana Mijačevića, što je bila tek skica za propitivanje složenih koncepata izvođenja (pozorišnog čina ili ne).
MATRUŠKE
A da je svaka osoba tek medij svoje mnogostruke prirode posvjedočila je ruska lutka „Matruška“, što će biti motivom i naslovom predstave pozorišne trupe Misero Prospero Project iz Budimpešte, kao elegantno i igrački precizno propitivanje ženstvenosti oličeno u tri (ženska) lika.
Osim ove, izdvojiće se i plesna predstava „Varijacije Al.leluia“ španjolske kompanije Lanònima Imperial kao izuzetno spretna igračka senzacija, koja pretače koreografske koncepte osnivača ovoga pozorišta Juana Carlosa Garciae. Međutim, sve ostalo, pa i motiv anđeoskih krila à la Dalí, ove tzv. r'n'r džepne opere, biće tek blijedi odraz brojnih likovnih animacija prvonagrađene predstave festivala „Šarm idiotizma“. Ova predstava, u režiji Luane Gamegnae, rezultat je agilnoga rada Zaches teatra iz Firence osnovanoga tek 2006. On pruža sliku pozorišta koje intiimizira, transponirajući scenu u naš „svijet“, a sceni opet zadaje input naše intime. Idiotizam (kao etimološki idios – a u krajnosti, i idea) personificira neshvaćenoga čovjeka kao lopticu na društvenim ljestvicama a s druge strane daje mu integritet atomske kosmogonijske pojave. Predstava, inspirisana okusom atmosfere iz Goyina ciklusa 'crnih slika', donosi niz horizontalnih planova, svojevrsnu perspektivu likovnoga palimpsesta, dubinu „slikarskoga“ platna koje se pokazuje od posljednjega sloja, pa nadalje do onoga prvoga koji, zapravo, nismo ni slutili unaprijed. Na sceni je to realizovano postavljanjem mrežastih zastora koji bez svjetlosne refleksije jednostavno ne postoje. Osim ovoga, muzika, odnosno njena masa i njen ritmički inpuls, ozvučava ono što se u Goyinom ciklusu samo da slutiti. Upravo se ta dimenzija ponajbolje saopštava kroz latentnost prostora sjena i sjenki, kamo se kreću tijela koja nemaju mase već su tek odraz, katkad džinovski, same tame. Otuda i svjetlo posjeduje zvuk.
I negdje prije festivalskoga kraja još je jedna predstava ostavila traga, ponajviše na okruglome stolu. U pitanju je predstava Krug, Ane Lan Theater Group, autora Eivinda Reierstada, neoprezno nazvana kao koncertni performans. U suštini bilo je to zadato infantilno himnično poigravanje uz krhke harmonije, sa izvođačima odjevenim u pseudoantičke odore te sa TV ekranom u obliku oka na kojem su se projektovali „mtv“ prizori iz savremena života.
Uz to „nevinost zaluđena melanholijom namijenjena kao drugo stanje percepcije svijeta“, kako bi rečeno u festivalskoj afiši, poslužila je kao šlagvort mizanscenu. Jungovska psihoanalitička tradicija je uz to podmetnuta kao okvir za uznemirujuća pitanja trenutnoga razvoja komunikacione tehnologije. Ukratko rečeno, ostala je samo „Kuća za lutke“.
U RAZRIJEĐENOM ZRAKU
U pratećem programu prikazana su i dva filma mlađih iranskih autora. Prvi, „U razrijeđenom zraku“, autora Muhammadreza Farzada, ujedno i člana ovogodišnjega žirija Teatarfesta, je film o mjesecu u kojem se autor rodio a koji je bio obilježen zavođenjem policijskoga sata od režima šaha Reze Pahlavija. To ograničenje rezultiralo je konfuzijom među ljudima i masakrom nad neobaviještenim svijetom na centralnom teheranskom trgu što je u konačnom dovelo do bunta građana pa i do same (islamske) revolucije.
Drugi je film, autorice Farahnaz Sharifi, „Sudbina“, film o analfabeti, ali ipak, literatu, koji je objavio svojih par pripovjetki i živi u dvostrukom braku sa dvanaestoro djece. Osim što otvara pitanja poligamije, otvara i pitanja „sudbine“, a posebnu ekspresiju filmu daju fotografije.
(zurnal.info)
Nakon 33 izvođenja na matičnoj sceni Ateljea 212, mjuzikl "Kosa", u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića, 5. juna bit će izveden u Narodnom pozorištu Sarajevo.
Mjuzikl će biti izveden dva puta i to u 13.00 i 19.30 sati.
"Kosa" kao glas mlade generacije koja želi da se izbori za neko drugo, novo doba, obilježila je ovogodišnju beogradsku pozorišnu sezonu, o čemu svjedoči više od 10.000 gledatelja za samo tri mjeseca izvođenja, kaže se u saopćenju beogradskog Ateljea 212.
Glavne uloge igraju Sergej i Branislav Trifunović, Gordan Kičić, Ivan Jevtović i Jelena Gavrilović.
Sa sarajevskom publikom glumci Ateljea 212, kako se dodaje u saopćenju, podijelit će pjesme o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pjesme pobune protiv globalne postavke svijeta, protiv besmislenih ratova, nepravde, pjesme koje i dalje imaju istu snagu i važnost.
"Kritika rata i oda slobodnoj ljubavi u novoj verziji postala je veliki protest protiv svih devijacija svijeta u kome danas živimo, sa besramnim uticajem kapitala na naš život, sa ratovima koji se vode iz multikorporacijskih interesa i svih problema koji čine sumornu planetarnu stvarnost na početku ovog vijeka. Protiv takvog svijeta se, hrabrošću i maštom, bore mladi ljudi u predstavi Kosa", navode iz beogradskog Ateljea 212.
(Fena)
Zašto gledati: Teorije zavjere o masonskim planovima da vladaju svijetom izgledat će poput bajki za djecu poslije surove stvarnosti novog filma Michaela Moora. Više nego u bilo kom prethodnom filmu Moore dokazima i vezama političara i kapitalista otkriva naličje kapitalizma i najnaprednije svjetske demokratije. Postoji samo jedan cilj: što veća hrpa zelenih američkih dolara. Moore je do kosti ogolio američki demokratski i kapitalistički sistem. Zaključak je jasan: kapitalizam će uništiti Ameriku i zato je Moore najavio svoju bespoštednu borbu da ga uništi.
O čemu se radi: Američki san je postao noćna mora, kapitalizam se naizgled urušava poput bivših socijalističkih sistema ali samo za obične smrtnike jer su mešetari sa Wall Streeta odlučili od Amerikanaca napraviti robove. Ljudi ostaju bez domova naslijeđenih od svojih djedova, radnici preko noći ostaju bez posla jer firma ide u stečaj i skoro da ne postoji način da se pobijedi pohlepna neman. Međutim, Moore nalazi slučajeve u kojima mali ljudi barem na kratko izbore zasluženu pravdu. Najpoznatiji dokumentarni filmadžija likuje nad svakim od tih primjera i otvoreno poziva na revoluciju. Pola stoljeća ranije glatko bi završio u zatvoru kao proglašeni komunista.
Obrati pažnju: Bahatost američkih kongresmena i pohlepnost tajkuna zapanjujuće je slična bosanskohercegovačkoj svakodnevnici. Radi se tek o nekoliko nula razlike ali je neumorno pljačkanje naroda do prosjačkog štapa gotovo identično. Moore po prvi put otvoreno kritikuje Demokrate odnosno Obamu kome su najveći donatori bili mračne i glomazne korporacije.
Premotati: Ako nemate puna dva sata ili ste nestrpljivi slobodno možete premotati dijelove o upropaštenim fabrikama, masovnim otkazima i prevarama radnika. Sve smo to po stotinu puta vidjeli u vlastitoj stvarnosti. Situacije su kao preslikane indigo papirom.
Ponoviti: U filmu postoji ne tako duga scena kada Moore žutom policijskom trakom, koja se koristi za obilježavanje mjesta zločina, obmotava njujoršku berzu, najveće američke banke i korporacije. Također želi da uđe i napravi građanska hapšenja zbog kriminala nad Amerikancima. Odnos zaštitara ali i slučajnih prolaznika i njegovi donkihotovski pokušaji da žutom trakom sruši milijarde vrijedne kompanije sudbina je svakog običnog smrtnika u pokušaju da se odupre sistemu.
Ekipa: Jimmy Carter, John McCain, Ronald Reagan, Arnold Schwarzenegger, George W. Bush
Režiser: Michael Moore
Scenarij: Michael Moore
Producenti: Michael i Anna Moore
Studio: The Weinstein Company, Dog Eat Dog Films
Trajanje: 127 minuta
(zurnal.info)
Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija
U Sarajevskom Balkan Caféu u četvrtak 27. maja biće održana promocija nove zbirke pjesama Mehmeda Begića, Savršeni metak u stomak (Naklada Mlinarec&Pavić).
Pored pjesnika, na promociji će govoriti I njegovi gosti Robert Mlinarec, Mili Krpo i Marko Tomaš.
O knjizi:
Ove pjesme su borba da se očuva elementarna ljudskost u svijetu zvijeri. Zato ih treba prigrliti kao iskreno svjedočanstvo malih ljudskih tragedija. I treba im vjerovati, jer su lijepe od tuge i snažne od prave, poštene ljubavi.
Marko Tomaš
Autor Savršenog metka u stomak kaže: "Na svakom žiletu piše da je život san." Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.
Predrag Lucić
... rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika”, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom...
Marko Pogačar
Mešin protagonist je nepopravljivi romantik, s vjerom u zanos i patos. Iako zna da postoje samo pitanja bez odgovora, te da „na svakom žiletu piše da je život san“, on za svojim snovima, unatoč riziku od posjekotina, ustrajno traga… A u svojoj potrazi, u toj težnji da se ide dalje, kao jedina konstanta, ujedno i konstanta Mešine poetike, jest glazba, jedino mjesto istine na koje se odvažno i bez ustezanja poziva.
Branislav Oblučar
U noći koja slijedi Meša neće primiti savršeni metak na mostu. Ima da ostane naslonjen na ogradu, zagledan u točak od bicikla dole u reci. On je svačiji i točak se okreće. Noć će doći a pesme nas neće napustiti. Nikad.
Milena Marković
Izbor iz zbirke “Savršen metak u stomak”
SVIJET SE RASPAO
zanemarujem poeziju
zanemarimo sve
iza čega se može sakriti
ne postoje pjesme
nema filmova
gorčina je ostavljena
ovo nije ni korespondencija
na ovo nema odgovora
cijeli svijet se raspao
ne atomskom bombom
ne zbog gluposti
ili pohlepe čovječanstva
kako neumorno
i svakodnevno plaše
ne rakom i sidom
ne glađu
ne egoizmom koji bi
bio lagan izgovor za sve
svijet se raspao
i na ovo nema odgovora
SKLOPI OČI DA NE VIDIŠ ZASTAVE
Onaj isti čovjek je na ulici ispod tvog prozora.
Svjetlo je slabo i lice mu ne vidiš.
Znaš da je tamo i on zna da si tu.
Cigarete dogorijevaju u vašim rukama.
Telefon šuti i časa je napola puna.
Telefon je ptica zloslutnica -
razbio si ga prije nekoliko dana.
Prije toga su stradala ogledala,
gitara i pjesme revolucije u koju si vjerovao.
U hodniku na vješalici čekaju kaput i šešir.
Pitaš se ko su ti prijatelji?
Da li te je ijedna žena stvarno voljela?
Ustani iz fotelje i u kupatilu nadji odgovore
ti slomljeni čovječe pustinje
sa kaktusom umjesto srca.
Na svakom žiletu piše da je život san.
Sjeti se kako si odsanjao iluzije
poput suknji što na vjetru lete.
Možeš bježati od sjećanja
pokušaj zaboraviti mirise
sklopi oči, opet vidiš zastave.
Nijedna ne predstavlja slobodu.
Sloboda je haljina na proljetnjem vjetru.
Sat na zidu je već otkucao tvoje.
Ne čuje se ništa osim kapanja vode u kupatilu.
Na vješalici šešir i kaput
i čovjek pod prozorom čeka.
Obojica znate da je vrijeme posljednje cigarete.
NOĆ KOJA SLIJEDI
Neko će na mostu odsvirati
noć koja slijedi
dajući tako od sebe ono
preostalo iz prethodnih života
Vratio se davno odlutali pogled
spreman da priča
o ravnicama
dalekim morima
putevima koji ne spajaju
rijekama
koje zbog sebe teku
I sve je dobro
kad se o lošem ne razmišlja
Naučen
i navučen na slične plitke filozofije
puštao je iznova elvisove ploče
spalio sobe porodične kuće
a kada nije mogao dalje
odlutao je
u mrak
i o njemu više ne govore
Iako znaju zbog čega je
dobio
taj savršeni metak u stomak
NE BUDI BUDALA
Hajde, oduzmi mi znanje.
Učini da zaboravim
kako se slažu šahovske figure.
Pomozi mi
da još jednom ustanem.
Ne skrivaj se u kamenu.
Prašina nikada nećeš postati.
Osjećam te u šinama
koje vode vozove ka sjeveru.
U mojim si kostima.
Nijeme su planine
ali čujem kako mi govore.
Svaki tvoj pokret nije san.
Bez mene
nikome ne možeš pomoći.
Moja oružja su smrtonosna.
Očaj je sladak
i čežnja me vodi.
Pruži mi ruku i pomozi.
Osjeti ponos kada poklonim tvoju
zastavu vjetru na najvišem vrhu.
Pokaži mi put.
Pruži ruku
i pustiću te na miru
TREĆE MILOVANJE
Psi su lajali na krivudavim ulicama
a ona je imala svoje mjesto na njima
Kad sam je prvi put sreo
zvala se drugačije
Uzela mi je ruku
i odvela me do obale
Mrak se skupio nad nama
i nije bilo sunca da zađe
Hladni prsti su se milovali
Gledao sam crvene usne
slušao krupne oči
znajući da taj pogled ne
mogu pratiti
Pomislio sam na ljubav
po treći put umirući.
NA PUTU DO BRDA
Postoje pitanja na koja nema odgovora, ili se odgovori na njih ne
tiču nikoga osim onoga kome se pitanja postavljaju. Osamljenost
protiv usamljenosti. Svaka priča na svoj način smiješna. Neki
ne mogu da ne budu ostrvo, iako jasnije od svakoga čuju za kim
zvona zvone i znaju da bez ljudi ne postoje. Neki, jer su ostrva,
nose istinu zabodenu za svoja ledja, u jedina prsa, prikovanu za
gležnjeve sopstvene istine, na putu prema brdu koje im je suđeno.
Svijet u kojem takvi žive niko nikada neće uspjeti da opiše.
PISMO TEBI
povratak iz rodnog kraja vozom je jedini pravi povratak
niko nije ušao u kupe u koji sam se udobno smjestio
nikoga nema da časti pićem pa sam sebi kupio pelinkovac
pejzaži koji napamet znam prolijeću ispred očiju
tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme
koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada
niti ikome nedostaje
u tom vremenu
okus slobode je najrealniji
možeš osjetiti kako izmiče pod prstima
poput najnježnije tkanine sa voljene kože
dok knjiga ostaje putnikov najbolji prijatelj
ovaj putnik samo može čitati
i pisati o senzualnim trenucima
i žestokim prizorima koji mu ponekad zamute pogled
dok voz ubrzava odlazeći iz hercegovine ka bosni
NINA SIMONE
nina simone volim te
znam da je prekasno
i ne postoji način da me čuješ
ali to nije važno
govorim ovo zbog sebe
govorim zbog boga u kojeg apsolutno sumnjam
govorim ovo zbog godina koje su mi oduzete
i ne postoji način da se to ikada ispravi
govorim zbog onih koji nisu odustali od štrajka
i vjeruju da nešto mogu promijeniti
iako znaju da je svijet jedna velika laž
i nema zastave ispod koje mogu stati
nema tog glasa niti alkohola
koji će stvari popraviti
nina volim te
više od svih koji su te voljeli
volim te više od svih njih zajedno
i nemam pojma šta da radim
sa ovim što osjećam sada
DOLAZIŠ SA MRAKOM
Nalaziš me pognutog nad ovim stolom
i mašinom za pisanje koja sve više postaje
finalno djelo moje umjetnosti
Ne znaš koliko sam noći
i koliko dana
urezao u taj isti stol
čekajući da te ugledam
nijem u nepodnošljivoj tišini
u njoj odbojan svima i sebi
Izgovorio sam glasno tvoje ime
Vraćaš se i nalaziš me ispruženog na podu
Vidio sam savršenu kuhinju iznad
Nemaš pojma da sam
izgubljen od snova
navučen na više
oslobođen od sopstvene strasti
nestao u galopu divljih konja
RUKE VICTORA JARE
Jedanaestog septembra
sedamdeset treće
Ameri su
izmedju ostalog sjebali i Čile
pa onda vlast dali
lokalnim fašistima
da započnu svoje
stadionske orgije mučenja
Te misli me proganjaju
dok želim da ti se ispovijedim
do kraja jasan
i bez ičeg prešućenog
kao Branko
svom drugu Ziji
kojeg su krvnici Jasenovca
davno ubili
a on mu i dalje priča
kako je u Sevilji tražio ulicu
u koju su Crni Konjanici
odveli Lorku
da se nikada ne vrati
U pismu ga podsjeća
na one druge
crne Goranove krvnike
i ove nove svih boja
što će nas uvijek vrijebati
svojim novim usavršenim
verzijama mučenja
kao da sami sebi nismo
dovoljna kazna
Ali ova noć nije moja
i ta će priča
dočekati malo drugačiji mrak
Zato pismo neću staviti u kovertu
na kojoj je ispisano tvoje ime
Nekako znam
Ti ćeš me nadživjeti
Zasad te molim
nauči ko je Victor Jara
I šta nam znače njegove ruke
Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. godine. Objavio je tri zajedničke zbirke pjesama, L Amore Al Primo Binocolo (Brescia, 1999., s Markom Tomašem, Nedimom Ćišićem, Veselinom Gatalom), Tri puta trideset i tri jednako (Mostar, 2000., sa Ćišićem i Tomašem), Film (Mostar, 2001., s Lukaszem Szopom) i dvije samostalne, Čekajući mesara (Mostar, 2002) i Pjesme iz sobe ( Split, 2006). Prevodio je Leonarda Cohena i napisao Oproštajne pjesme. Jedan je od urednika časopisa Kolaps. Profesionalni pojavljivač u Spotovima. Disc Jockey Tužnog Utorka u Abraseviću, Mostar.
(zurnal.info)
U okviru priprema za festival Dani Sarajeva u Beogradu, od 19. do 23. maja, aktivisti Inicijative mladih za ljudska prava BiH (YIHR BH) će 13.maja organizirati uličnu akciju u Sarajevu.
Na Trgu "Alije Izetbegovića" (plato ispred Ekonomskog fakulteta) aktivisti će dati priliku građankama i građanima Sarajeva da na majicama napišu svoje poruke za građane i građanke Beograda.
„Prošle godine organizirali smo sličnu akciju i tada su građani Sarajeva u roku od dva sata poslali više od 1.000 razglednica Sarajeva s pozitivnim porukama, koje su imale za cilj da unaprijede kontakte između građana ovih dvaju gradova.
Razglednice su u Beogradu naišle na više nego pozitivan odziv, što nam je bio motiv da i ove godine napravimo sličnu akciju“, istakla je Alma Mašić, direktorica YIHR BiH.
A 16.maja, aktivisti Inicijative će tokom ulične akcije u Beogradu poklanjati ove posebno kreirane majice građankama i građanima Beograda. Cilj festivala je uspostavljanje novih veza i podsticanje razvoja komunikacije mladih iz Bosne i Hercegovine i Srbije, zasnovane na razumijevanju i prihvatanju bliske prošlosti.
Tradicionalno, Festival se održava u maju, kao simbolično podsjećanje na mjesec u kojem je 1992. počela opsada Sarajeva. Ove godine, Beograd će ugostiti oko 250 gostiju iz Sarajeva, koji će se predstaviti kroz pet festivalskih segmenata.
(Fena)
Zašto gledati: Jeff Bridges je uspio nadmašiti sebe i svoju možda najbolju ulogu Dudea iz Velikog Lebowskog. Nakon četiri nominacije, Bridges je za ulogu muzičara Bada Blakea dobio svog prvog Oskara. Uz Roberta Duvalla i Maggie Gyllenhaal i jako dobar soundtrack teško je pronaći razloge da se ovom filmu ne vraćamo kada god osjetimo da nam život ide nizbrdo i kako to kaže jedna od pjesama iz filma: kada pad osjećamo kao let.
O čemu se radi: Bad Blake je posrnuli country muzičar, godinama nije napisao dobru pjesmu a alkohol i cigarete svakog bi ga časa mogle koštati života. Lutajući američkim zabitima i zabavljajući malobrojne preostale fanove sa dosadnim životima, Blake upoznaje novinarku i vremenom shvata da ona za njega nije djevojka za jednu noć. Razgovarajući sa njenim sinčićem Blake u jednom trenutku kaže hajde da vidimo u kakvu nevolju se možemo danas uvaliti. U svom životu do tada nije propustio niti jednu takvu priliku. Sada, međutim, dobija novu šansu i on će je iskoristiti, napisati svoju najbolju pjesmu i otrijezniti se ali njegovo “ludo srce” neće dobiti ono što je htjelo.
Obrati pažnju: Sa prvom rečenicom u filmu: Jebena kuglana, ekipa filma se očito poigrala sa najpoznatijom ulogom Bridgesa u filmu braće Cohen Veliki Lebowski. Ima još jedna rečenica koju bez straha da će vam pokvariti užitak gledanja želimo podijeliti: Sine, svirao sam bolestan, pijan, razveden i u bijegu. Bad Blake nije propustio nijedan prokleti nastup u cijelom svom jebenom životu. Možda je tu i tamo morao napustiti binu da povrati alkohol kojeg njegovo tijelo više ne prihvata ili pijan zakasnio na početak koncerta, ali nijedan koncert ne propušta bez obzira na sve, za razliku od svega ostalog u svom životu.
Premotati: Bilo bi prava "grehota" premotati bilo šta u ovom filmu.
Ponoviti: Režiser Scott Cooper želio je Blakeovim intervjuima približiti ovaj lik gledaocima mada i bez njih Bridges djeluje potpuno uvjerljivo. Ne znamo da li je Cooper u montaži razmišljao o izbacivanju ovih scena ali nam je njihovim uvrštavanjem u film podario nekoliko dragocijenih scena dijaloga muzičara i novinarke. U jednoj od takvih Blake izgovara: Želim razgovarati o tome kako zbog tebe ova soba izgleda loše. Nisam ni primijetio kakva je ovo rupa dok ti nisi došla ovdje. Bez imalo pretjerivanja usudit ćemo se ovu scenu nazvati kultnom.
Ekipa: Jeff Bridges, Maggie Gyllenhaal, Colin Farrell, Robert Duvall
Režiser: Scott Cooper
Scenarij: Scott Cooper po noveli Thomasa Cobba
Producenti: Robert Duvall, Rob Carliner, Judy Cairo, T-Bone Burnett, Jeff Bridges (izvršni), Michael A. Simpson (izvršni), Eric Brenner (izvršni), Leslie Belzberg (izvršni)
Studio: Fox Searchlight Pictures
Trajanje: 111 minuta
(zurnal.info)
