U TOTALU

Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom

Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.

Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future) MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti.

Bojan Munjin – čovjek je koji od svake četvrti stola napravi krug. Moderator MESS-ovih (kvazi)kritičkih panela, pozorišni novinar i kritičar, politolog i Zagrepčanin. Sklon da prešuti po koju očitu stva, ali to čini sa namjerom da inspiriše raspravu i bude dragi gost. Ako postane četvrti hrvatski predsjednik ideja direktne demokratije ne gine budućnosti Republike.

IDIOT

Udesno lijevom stranom - Prva predstava MESS-a, ukrajinskoga reditelja na glasu, Andreja Žoldaka, po Životu s idiotom Viktora Jerofejeva. Igra na kartu sveopće kakofonije, kapitalizma i šizofrenije, ukratko; tranzicije i seksualnosti sa podvojenjem ličnosti koju akteri prenose kao autodidakti autoritarnih režima. Predstava je u(ne)ređena tako da ne zahtijeva od publike cjelovit umjetnički dojam. U suštini konzervativne ideje života u ovoj se predstavi zastupa ekstremno lijevim izvođačkim techne (τέχνη). To je, uostalom, potvrdio i direktor rumunskoga pozorišta koje je produciralo ovu predstavu. Može biti malo čudno, zar ne.

Trojstvo na kvadrat – Sa Pippom Delbono sve je na mjestu. I stolica i poigravanje flašom i ekstatično razglasavanje bola za drugima ali ne i za sobom. Šta Vam, uostalom, preostaje kada imate HIV, osim Priče u junu - igre do kraja života. Ako ste, pak, još i budista – sami ste na sceni i u uvjerenju. Međutim, budete li pride homoseksualac – to ćete morati kriti od svoje mame. Uostalom, imate li omiljenoga glumca u raji sa stažem od 45 godina u ludnici?

OBREZIVANJE

Farma u Pećini - češka pozorišna trupa na privremenom radu u Slovačkoj, igra Čekaonicu na željezničkoj stanici sa koje su slovački jevreji deportovani a koja je dodijena trupi kao radni prostor. Predstava kroz vrata od kupea/ormara otvara pitanja o sjećanju i odgovornosti za sjećanjem. Uzgred, propituje gdje bi nam bio kraj kada bismo denuncirali svako mjesto gdje se zadesimo. I sve to, opjevano, u muzici i igri. Nešto kao postdramski manirizam.

Passé – Elijahova stolica, zgodno štivo Igora Štiksa u produkciji Jugoslovenskog dramskog i MESS-a. Sarajevo kao topologija svijeta. Nije li previše? Potvrda Lešeka Kolakovskog. Čini se da je za ovakve predstave kasno. No, hvala Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću za ulogu ključara sarajevske sinagoge.

DOKLE, BRE

Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.

Ivan veliki i Perica mali – Nije ilegalac, niti otpisani, objektivno Frey zbori, apostol je aktivista – angažirani vjernik: jedina riječ i trenutak u Zlatarevoj (Damir Zlatar Frey 'n' INK Pula) predstavi Salome a da valja. Ostalo je kako mali Perica zamišlja Wagnera. Ili pak, kako su pisoari progutali pozorište. S tim da Perica nije Frey a Frey nije Nietzche, a pisoar više nije umjetnost, kako već potvrdi Jan Lauwers u jednom svom autorskom tekstu...

USAMLJENI GLASOVI

Gluma za vozačku Alme Terzić - Ovogodišnja selektorica Future MESS-a, Selma Spahić, nakon što je svojim inscenacijama ovjerila svako od sarajevskih pozorišta i ušla među vel'ke još uvijek nije nadmašila svoju diplomsku predstavu (Buđenje proljeća), sudeći bar po pažnji publike a manje medija. Ali umjetnost ili manufaktura, pitanje je sad... Ipak među svim znanim i neznanim sudionicima jubilarnog MESS-a, uloga Alme Terzić u predstavi Kako sam naučila da vozim ostaće upamćena...neko vrijeme, sigurno.

Sanjari na mikrofonu – Najčešći rekvizit na ovogodišenjem MESS-u bio je mikrofon. Budući je video u izvjesnoj hipokriziji, mistifikacija glasa voltama je dobrodošla.

Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.

MAGOVI

Zenička Kuća jelena - „Čuvajte se, svijet vam neće pomoći“. Bio bi motto predstave Kuća jelena Jana Lauwersa i njegove Needcompany igrane u BNP-u Zenica. U pitanju je fantazmagorična storija, potaknuta stvarnom smrću dok su postojeće kuće jelena izvjesnost smrti same. Lauwers, autor teksta, režiser, modelira predstavu kao dekonstrukciju same naracije, ostavljajući šansu životu na onoliko načina koliko može proigrati priča. Kao što jutro osporava svaki san. S tim u vezi i njegova je scena, puna od razrijeđenog zraka, nalik dnevnom boravku u koji nikada ne unesete velike komade namještaja ali u kojem prebivaju jeleni ili statue afričke umjetnosti (kako je to bilo u Izabelinoj sobi, igranoj na prošlogodišnjem MESS-u).

Kean, Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platz – nešto kao cjelovečernji koncert za solistu i ansambl. Četiri sata i dvadeset minuta uz jarbole Danske, Britanske i Evropske zastave, po tekstu Alexandrea Dumase Starijeg i Die Hamletmaschine Heinera Müllera. Zavodi Kean, mladić iz industrijske Engleske, režira Frank Castorf nostalgičar iz DDR-a, okićen Zlatnim lovorovim vijencem MESS-a. Tragedija genija i malograđanske publike u pop-kulturalnoj retrospektivi Franka C. Koji gaji jednake simpatije prema Sir Mick Jaggeru i globalnoj solidarnosti koju personificira Hugo Chávez. Pa, ipak, predstava o Edmundu Keanu, razvratniku i rasipnom interpretatoru Shakespearea početkom 19. stoljeća, našla je barem vjernu kopiju u glumcu Alexanderu Scheeru, koji i van scene može biti njegov autentični nasljednik. Castorfova nategnuta scenska zabava, relaksirana songovima, pa podvlačena prenaglašenim monolozima kao valjda neminovnošću u njemačkom teatru glavne struje, u najkraćem je vodvilj između stražarskih kućica SSSR-a (u koje se ugurava ansambl buržoazije) i crucifixusa, raspeća samoga čovjeka, Keana.

ISTRAŽIVANJE POSRBICA

Proklet bio izdajica svoje domovine – Oliver Frljić, reditelj Bakhi, traži Hrvata među Slovencima. Uz to, raspituje, kako da ste toliko pametni a zemlja vam u kurcu dvadeset godina. I, najprije, kako da ste vi najviše najebali..? Osim ovoga segmenta predstave, Frljić trača scenske radnike: Ristića, Sokolovića, Dragojevića i još neke... Spisak, dakako, nije konačan jer sve, nažalost, ima svoju granicu.

Generacija '91-'95 – Ništa su smjehotresne suze po Dežuloviću šta su stvarne ispovijedi rođenih '91 – '95, natruščika u predstavi Boruta Šeparovića: u konačnom - jebo sad hiljadu dinara - istraživanje posrbica u hrvatsko-bošnjačkom ratu koji završi kao fudbalska igra (a tako je nekako i počeo). Gloria mundi! Iako polovina predstave ima ispovjedni karakter, okrugli sto o ovoj predstavi zauzeo je naročito mjesto – po emocijama i po onome koliko su naše ličnosti tek krhke slagalice konfigurirane etno–nacionalnom stihijom, ma koliko mi tome prkosili. Egzaltirano kazivanje dvanaest mladića ove predstave nasuprot kazalištu kao ciničnom mediju, kako reče Borut Šeparović, rezultiralo je plačem jednoga mladića jer je pokušao govoriti o iskustvu prešućivanja identiteta koji je dobio u naslijeđe. Izgleda, svako od nas je pomalo Srbin. Fakat.

IME

Fragmenti ljubavnoga diskursa – po Barthesu, u interpretaciji varšavskoga Teatra Dramatyczny, ludičko je istrajavanje na ulogama dvije žene i dva muškarca. Očito, jedne drugačije ćudljive glume - u ljubavnome vakumu – možda prije u samome imenu (ljubavi) nego li u diskursu. Jedinke oslobođene artificijelnog personalizovanoga mnoštva, intoniraju zagubljenu osamljenost vlastitosti.

A kad je već ime (onoma) u pitanju, za nas stiješnjenjene u bhscg... jeziku tek ovlašan dodir sa drugim slavenskim jezicima mogao bi biti prilično oslobođenje. Primjeri su brojni a tek elementaran prevodi našu ljubav na poljsku miłość. Pored svega toga ova je predstava priuštila možda najsmjeliju festivalsku scenu - djevojke na tipičnoj british telefonskoj govornici koja kao da leti kroz oblake nalik Alisi u zemlji čuda. I pitanje: „Voliš li moje tabane..?“

„Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.

BEZ STVARNOSTI

Apstrakcija vs. Materijalizacija - Zemlja bez imena, monodrama jasnih koreografskih impulsa, berlinske rediteljke Lydiae Ziemke u izvođenju londonske glumice Lucy Ellinson, po tekstu Deae Loher. Radnja predstave ključa u srednjovječnom žensko tijelu na relaciji od slikara R. (Mark Rothko) do grada K. (Kabul, Kandahar, Kirkuk...izbor je Vaš). Otprilike, apstraktno slikarstvo se materijalizuje prašinom grada i obrnuto, uz par konstatacija, tipa: da tuga briše individualnost ostavljajući je pješčanoj površini očaja i da je uživanje ljepote povezano sa infantilnom žudnjom za sigurnošću.

Soba – uznemirujući i napučeni osjećaj tajnovitosti čijem odgonetanju bi možda najsmjelije priskočili odrasli dječijeg talenta. Tim prije je što je sav scenski vidokrug prozor stambene zgrade iza kojega se dešava netransparentna radnja u kojoj učestvuju doslovno – likovi sa hiper-ralističnih maskama, lišeni doslovne identifikacije (imena, zanimanja...). Takvome artikuliranju teksta Harolda Pintera, dvojca (od šest uloga) Tatrinoa Giullare ide u prilog sam tekst pa je credo ovoga teatra da tekst vodi predstavu sasvim zadovoljen. Uostalom, Pinter kaže da „stvar nije nužno istinita ili lažna; može biti oboje, istinita i lažna“.

ON THE END

Posljednja Krapova traka – autor ovih redaka nije gledao. Neka mu halali Bob Wilson. Šteta da se niko nije usudio napraviti ozbiljniju 'anketu' o tom ostvarenju.

Publika - već odavno se u pozorištima ne gura za stajaće mjesto i ne sjedi na stepeništu. To su već bila neka druga, romantičnija vremena. U autobusima koji voze na višesatnu pozorišnu ekskurziju u Zenicu, bude više nego dovoljno mjesta.

Off Off MESS-a – Ove godine na Messu nije bilo antičkih klasika ali je bio jedan takav lik. Davno je bilo, još za vremena Olimpijade, kada je Feliks Pašić ovjenčao filmskom trakom “Ovidija iz Graba”. Antički čovjek, Sinan Gudžević, pojavio se kao promoter knjige - paz’te sad - o fudbalu, autora Boža Koprivice, dramaturga. I zborio je nadahnuto, rječito, prizivajući slike i prilike, zaskačući događaje mimoilazeći stvarnost, svjestan valjda da je ona iz antičkih dubina ništavna.

(zurnal.info) 

Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost

- Gorka, mučna političko – historijska bajka... Kao jeziv od srca izgovoren kadiš za desaparecidose, za sve Židove, nestale i nepokopane tokom historije – o knjizi Ministarstvo posebnih slučajeva napisao je kritičar Chicago Tribunea, a u The New York Observeru napisali su da se radi o knjizi koja je puna brižljivo osmišljenih kontradiktornosti, mudra i ekscentrična, smiješna i tužna.

Zaista,

Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost. Rođen je u New Yorku 1970. godine. Za zbirku kratkih priča For The Relief Of Unbearable Urges nagrađen je PEN/Malamud nagradom i nagradom Sue Kaufman, koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti.

Ministarstvo posebnih slučajeva je njegov prvi roman u kojem piše o Prljavom ratu u Argentini, kada su vlasti u nepoznato odvodile pobunjenu omladinu. Dobrodušni Kaddish Poznan, koji je do tada dlijetom sa starih nadgrobnih spomenika skidao imena nepoželjnih predaka uglednih jevrejskih porodica, prinuđen je da se bori sa neljudski hladnom argentinskom administracijom. Njeno zlo srce smješteno je u Ministarstvu posebnih slučajeva, kafkijanskoj tvorevini koja s dva pečata može uništiti generacije.

Roman Ministarstvo posebnih slučajeva objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook. Žurnal sa zadovoljstvom objavljuje prvih 30 stranica izuzetne knjige.

Uživajte u čitanju!

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/englander.pdf|580|700}

Ruski fotograf Sergej Larenkov obišao je Prag, Beč, Berlin i Lenjingrad odnosno Sankt Peterburg i napravio fotografije identične onima koje je uspio pronaći u arhivama iz Drugog svjetskog rata. Stapajući crno-bijele fotografije sa onima u boji Larenkov je dobio “duhove na slikama”, kako su njegov rad ocijenili strani kritičari. Larenkov je otišao dalje od svojih kolega i ne samo da je slikao iz istog ugla kao i fotografi prije više od 50 godina, ovaj ruski fotograf kao da je postavljao ratne crno-bijele scene na ulice današnjih izgleda gradova.

{slimbox images/Galerije/larenkov/1.jpg,images/Galerije/larenkov/1.jpg;images/Galerije/larenkov/2.jpg,images/Galerije/larenkov/2.jpg;images/Galerije/larenkov/3.jpg,images/Galerije/larenkov/3.jpg;images/Galerije/larenkov/4.jpg,images/Galerije/larenkov/4.jpg;images/Galerije/larenkov/5.jpg,images/Galerije/larenkov/5.jpg;images/Galerije/larenkov/6.jpg,images/Galerije/larenkov/6.jpg;images/Galerije/larenkov/7.jpg,images/Galerije/larenkov/7.jpg;images/Galerije/larenkov/8.jpg,images/Galerije/larenkov/8.jpg;images/Galerije/larenkov/9.jpg,images/Galerije/larenkov/9.jpg;images/Galerije/larenkov/10.jpg,images/Galerije/larenkov/10.jpg;images/Galerije/larenkov/11.jpg,images/Galerije/larenkov/11.jpg;images/Galerije/larenkov/12.jpg,images/Galerije/larenkov/12.jpg;images/Galerije/larenkov/13.jpg,images/Galerije/larenkov/13.jpg;images/Galerije/larenkov/14.jpg,images/Galerije/larenkov/14.jpg;images/Galerije/larenkov/15.jpg,images/Galerije/larenkov/15.jpg;images/Galerije/larenkov/16.jpg,images/Galerije/larenkov/16.jpg;images/Galerije/larenkov/17.jpg,images/Galerije/larenkov/17.jpg;images/Galerije/larenkov/18.jpg,images/Galerije/larenkov/18.jpg;images/Galerije/larenkov/19.jpg,images/Galerije/larenkov/19.jpg;images/Galerije/larenkov/20.jpg,images/Galerije/larenkov/20.jpg}

(zurnal.info)

U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez

I bi, dakle, trodnevna promocija Štulićevih izabranih dela u klubu Ilegala knjižare Plato. Da li je bilo iznad očekivanja? Može se reći, barem za prvo veče, kojem sam prisustvovao. Za jednu promociju (knjiga) bilo je iznad očekivanja i to po nekoliko osnova. Najpre, broj prisutnih. Izveštaji govore o nekoliko stotina, dok sam gotovo siguran da je tih nekoliko zapravo između osam i deset, dakle skoro hiljadu ljudi. Nešto takvo nismo imali prilike da vidimo, a da razlog okupljanja bude knjiga, u konkretnom slučaju četrnaest. Crveni tepih na filozofskom platou, izložba duž tepiha, reflektori, brojne kamere i neizbežne skockane promoterke, pa čak i plesne tačke sa bakljama, kao i koncert tribute benda, bile su tu da uveličaju događaj.

TKO ĆE GA ZNATI

Televizija Studio B prenosila je uživo sve što se događalo. Možda je nekoliko desetina ljudi (što mlađih, što slabije informisanih), shodno nazivu performansa A gde je Štulić? U ilegali, moglo i pomisliti da će videti Štulića uživo, to se nije dogodilo. Štulić je, u skladu sa stavom da je poruka najvažnija, očekivano izostao sa promocije, što i nije toliko loše, jer bi svojim prisustvom skrenuo pažnju sa sopstvenih knjiga. Ili pak ne bi. (T)Ko će ga znati.

Nikada promocija knjiga u Beogradu nije izgledala kao prošle srede, to jeste neporeciva činjenica, no daleko od toga da je bez zamerki. O govornicima na prvoj večeri utisci su šaroliki. Branislav Lečić bio je potpuno nepripremljen, zamuckivao je čitajući, a čitao je po par stranica iz nekoliko Štulićevih knjiga, patetičan, rečju loš. Za razliku od njega, Moma Rajin je bio odmeren, jasan, bez trunke patetike, dok je Rambo sa bine Štulića okarakterisao kao poluboga, uz odobravanje i smeh većine prisutnih. Gojković, vlasnik Platobooksa, bio je zadovoljan (prodajom verovatno), kako se u prolazu moglo čuti. Prikazano je nešto što je nazvano dokumentarnim filmom o Štuliću, no rađeno traljavo i na brzinu, poskidano sa interneta, bez nekog naročitog smisla. Poznavajući materijale koji su korišćeni, može se reći da je to moglo biti daleko interesantnije, no dobro. Do sledeće prilike.

Knjige se, na izričit Štulićev zahtev, mogu kupiti samo u kompletu - dakle, svih četrnaest ili ništa. Što zvuči sasvim logično i ne iznenađuje poznavaoce lika i dela dotičnog umetnika. Slične zahteve imao je na početku svog revolucionarnog rada (Bele), kada bi postojala opasnost da neka pesma bude skinuta sa ploče uoči njenog štampanja, uslov je bio isti. Ili će ići sve numere, ili ploče neće ni biti. Dakle, uz autobiografiju, i knigu novinskih tekstova o Azri i njegovoj ekselenciji, kao i knjigu svojih pjevanih pjesama, Štulić nam daje i deset knjiga antičke književnosti u svom prevodu, mada bi u pojedinim slučajevima reč prepev bila prikladnija. Kako izdavač poručuje sa poleđine svake od četrnaest knjiga, glavno nastojanje je da se ta dela, neka ponovo neka po prvi put, pročitaju, protumače i razumeju na pravi način, oslobođena svih dosadašnjih akademskih kočnica. Ili, kako podseća sam Štulić na stranicama autobiografije - Dobro prevođenje je više stvaranje novoga, ali pod uslovom da nije gore od izvornoga.

Pre nego što (eventualno) krenete u iščitavanje ovih antičkih dela, što negde i jeste Štulićev cilj, dobro bi bilo da pročitate Smijurijadu – pa zatim nastavite dalje.

Autobiografiju je nazvao Smijurijada, držeći se, između ostalog, i starog pravila da je dobro ime pola uspeha. A latinska izreka Nomen est omen sasvim stoji i u slučaju ovog teksta. Svojom Smijurijadom, dakle, Štulić će vas pre svega zabaviti. Postojala je doza skepticizma, verovatno zbog pojedinih delova Smijurije u mjerama (objavljene pre pet godina za Vreme), koja je zapravo bila neka vrsta najave za ovo četrnaestoknjižje, i u kojoj je bilo od svega pomalo.

U Smijuradi možete naći sve ono po čemu je Štulić bio poznat (britak, širokog duha, oštar, lajav, inteligentan i težak tip) ali i puno više od toga. Pisana je sa merom. Nema čak toliko ni poznate egoistične manijakalnosti koja mu je često pripisivana, nekad s razlogom, a još češće bez. Ili preterivanja raznih vrsta koje je potezao kad bi mu odgovaralo, nekad iz čiste dosade ili pak šale.

Džonijev ego ovom knjigom sveden je na meru, tako da se ne morate brinuti. U dokumentarcu “Kad Miki kaže da se boji” njegov dvorski fotograf, izvesni Kelčec, zaključio je da je Štulić uvek bio zabavljač. To se potvrdilo i ovom prilikom.

Smijurijadom Štulić pre svega zabavlja, a ispod poveće količine duhovitosti možete naći štošta drugo. I pouke, sećanja, ruganja, šale, citiranja, adekvatna i manje adekvatna poređenja antičkih sa tužnim vremenom u kome živimo, ima tu i autoironije, čak više nego ikad ranije, lucidnih opažanja i još lucidnijih zaključaka... sve povezano sa poprilično uspeha, bez velikih skokova. Zrele godine u kojima je autor sada možda su pridonele tome, mada Štulić je uvek Štulić. Uostalom, od prvih intervjua proglasili su ga veštim sa rečima, ostalo je povijest, što bi se reklo.

Posvećenicima i zaljubljenicima u Džonijev lik i delo, ova knjiga može biti i zanimljivija nego prosečnom čitaocu, naime Štulić opovrgava ili potvrđuje pojedine čuvene epizode iz sopstvenog života i karijere.

Osvrnuo se i na biografije i dokumentarne filmove koji su se shodno mitu o njemu, pojavljivale poslednje decenije.

U Smijurijadi ima najrazličitijih sećanja i komentara i bezbroj ličnosti koji se pominju na ovaj ili onaj način. Od Aleksandra Makedonskog, Bitlsa, Džajića, Bregovića, Tita, Homera, Esme Redžepove, Konfučija, Crnjanskog, Bizmarka, Staljina, Krleže, Periklea, Pankrta - pa do portala Pere Lukovića.

I nije nimalo haotično, kako bi se po ovom nabrajanju moglo možda zaključiti.

OBDUKCIJA GRUPE FILM

Prema kolegama, posebno onim netalentovanim, a scena nam je obilovala upravo takvim likovima, Štulić je i dalje bez dlake na jeziku, mada sada sa nešto manje strasti i ogorčenja, nego što je to ranije imao običaj po intervjuima.

Tako je Prljavom Kazalištu postavio dijagnozu, (uz napomenu da lečenje neće dati rezultate) utvrdivši da se radi o teškoj i opakoj bolesti zvanoj pubertetska umjetnička impotencija. Dok za obdukciju grupe Film preporučljivo umesto njihovih trupala koristiti njihove ploče na kojima je primećena akutna upala muzičkih intermeca između strofa u kojima se ništa ne događa. Još su slikovitiji opisi i aluzije na Boru Đorđevića i slične. O Bregoviću da i ne govorimo. Njemu Štulić priznaje tiraže i ništa drugo. Uz opasku da je karijeru napravio na mnogo smeća, te da se shodno prezimenu, Bregović slušao na planinama (Hajdemo u planine) dok se niže, u gradovima, slušala Azra.

Da ima zanimljivih tvrdnji koje bi većini delovale kao puko razmetanje, ima. Što ne znači da nisu istinite. Tako je recimo Šerbedžija od Štulića pokupio ona čuvena recitovanja na pločama, pa ga je od tada krenulo. Ili kako se zbog Džonija kompletan gitaristički kor na domaćoj sceni sa Gibsona prešao na Fendera, i u tom stilu. Ništa novo, neko će reći, međutim tako je samo na prvi pogled.

Pročitajte autobiografiju najvećeg mistika domaće rok scene, radi se o čoveku koji zaista nije kalkulisao ni sa čim, smatravši da je poruka najvažnija. Svoju karijeru rukovodio je tim načelom. I pritom se nije folirao. Da jeste, rastegao bi onolike ploče na petnaest godina, a ne bih objavio u manje od godinu i po dana, recimo. Da jeste, ne bi bio čovek bez dokumenata, bez prijatelja, bez države. Da se jeste folirao, danas bi bio bogat čovek. Lični primer je često najjača poruka.

Čitajte Smijurijadu. Za početak.

(preneseno sa prijateljskog sajta e-novine)

Treba obratiti pažnju i na inventivnu upotrebu mobilnog telefona koju demonstrira nama anonimna tamnokosa krasotica

Zbog čega gledati: Machete je filmčina. Zamislite film u kojem istovremeno glume Steven Segal i to gluho bilo negativca, Robert De Niro odvratnog i ksenofobičnog američkog senatora, Lindsay Lohan kaluđericu, lijepa Michele Rodrigez izigrava revolucionarku... I na kraju Danny Treja, kojem je ovo vjerovatno prva i zadnja glavna uloga, kao Machete Cortez. Ako vam ovo nije dovoljno, dodaćemo da je ovo prvi film u kojem je Segal konačno nadjačan. Demonstracija pravde kao u slučaju kojota i ptice trkačice.

O čemu se radi: Nakon što jedva izvuče živu glavu u borbi protiv opasnog dilera Torreza, Machete, bivši federalac se povlači i radi kao nadničar na granici između Meksika i Teksasa. Vrlo brzo biva ucijenjen od korumpiranog biznismena koji od Machete naručuje ubistvo desničarskog senatora (Robert De Niro). No, radi se o klasičnoj namještaljci, kojoj je cilj da se donese pooštreni antiimigracioni zakon. Machete ponovo jedva ostaje živ, ali ovaj put je jako, jako ljut..

Obratiti pažnju: Na duhovite i simpatične opaske ( “Machete ne kuca poruku, Machete improvizira”, ili svećenikova poruka ranjenom zlikovcu “ Bog oprašta, ja ne”). Ove opaske će vjerovatno uću u legendu i postati dio filmske kulture.

Premotati: Nema potrebe. Premotavanjem riskirate da propustite neki fenomenalan detalj, duhovitu opasku ili brutalnu akcijsku scenu. A toga u Macheti ima na svakom koraku.

Ponoviti: U ovom filmu se morate naviknuti na brutalnost. A takve scene su nekako i najzabavniji dio filma (i neće vam se gaditi kao u nekim drugim filmovima), od otkidanja nekoliko glava jednim potezom, pa do skoka kroz prozor uz pomoć ljudskih crijeva umjesto konopa. Ako baš moramo izdvojiti ćemo zadnju scenu borbu između Machete Corteza (Danny Trejo) i narko-dilera Torreza (Steven Segal). Zamjeramo samo što traje prekratko. Iznenađenjima nikada kraja. Naravno, da ne zaboravimo, treba obratiti pažnju i na inventivnu upotrebu mobilnog telefona koju demonstrira nama anonimna tamnokosa krasotica.

Ekipa: Danny Trejo, Robert De Niro, Steven Segal, Jessica Alba, Michele Rodriguez, Lindsay Lohan

Režiser: Robert Rodriguez, Ethan Maniquis

Producenti: Robert Rodriguez, Rick Schwartz, Elizabeth Avellan

Studio: Troublemaker Studios

Trajanje: 105

(zurnal.info)

Poslanik - pripovijest, kontroverzna ali i izuzetno zanimljiva knjiga iranskog pisca Kadera Abdulaha konačno je dostupna i bosanskohercegovačkim čitaocima. Žurnal objavljuje osam poglavlja Poslanika

Poslanik - pripovijest, kontroverzna ali i izuzetno zanimljiva knjiga iranskog pisca Kadera Abdulaha konačno je, u prijevodu Gorana Sarića i u izdanju sarajevske izdavačke kuće Buybook, dostupna i bosanskohercegovačkim čitaocima.

U avgustu prošle godine Abdulah je boravio u Bosni i Hercegovini i promovirao roman Kuća imama. U intervjuu za Žurnal govorio je o pripovijesti Poslanik.

- Pokušaću biti pažljiv. Volim Muhammeda, volim tog čovjeka, on mi je izvor inspiracije. Muhammed moga oca i moga pradjeda bio je osoba koja je davno živjela, kao preparirana ptica. Nije imao karakter, bio je više kao nekakva slika. Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam.

Poslanik je u Holandiji doživio izuzetan uspjeh, prema nekim procjenama svaka treća porodica ima ovu knjigu u svojoj biblioteci. Iako se radi o do sada neuobičajenom pristupu Muhammedovoj biografiji, muslimanska zajednica u Holandiji blagonaklono je prihvatila ovu knjigu. U Buybooku očekuju da će Poslanik imati takve reakcije i u Bosni i Hercegovini.

- Poslanik je književno djelo, može tu biti različitih čitanja, književnih ali i radikalnih. Ipak, ne vjerujem da se u ovoj knjizi mogu pronaći razlozi za bilo kakve radikalne reakcije. Sve činjenice u knjizi su rezultat istraživanja – kaže Damir Uzunović iz Buybooka.

Da bi napisao ovu pripovijest, Abdulah je pročitao sve knjige o Muhammedu koje su se pojavile u posljednjih hiljadu godina.

- Koristio sam činjenice iz persijske istorije koje ostali dio svijeta ne zna. One se mogu naći samo u staroj šiitskoj literaturi – ispričao je u intervjuu za Žurnal.

Istovremeno kada i Poslanik, u Holandiji je štampan i Abdulahov prijevod Kur'ana. Kader je imao sasvim lične razloge za prijevod.

- Kur'an je knjiga mog oca, a kada sam došao u Holandiju govorili su mi da čitam svoju knjigu. Moju knjigu? To je knjiga mog oca! Tada sam odlučio da od Kur'ana mog oca napravim svoju. Kur'an ima dva lica – to je lijepa, tajnovita, prekrasna knjiga, a može biti i strašna. Želio sam da čitaoce povedem iza zavjese, da vide sve strane Kur'ana. Knjigu nisam pojednostavio, pokušao sam joj dati njenu humanu stranu, ljudsku stranu Muhammeda...

I ova knjiga je imala fantastičan uspjeh, a na svu sreću izostale su i radikalne reakcije.

- Moja knjiga je izašla za vrijeme afere sa karikaturama u Danskoj, pa ekstremisti možda nisu uočili njeno pojavljivanje. Za šest mjeseci prodato je 100 hiljada primjeraka. Žene su na plaži čitale moj Kur'an. Šta muškarci više hoće?

Iako Buybook ima prava za objavljivanje Kaderovih djela u Bosni i Hercegovini, Damir Uzunović kaže da neće štampati ovaj Kur'an.

- To je prijevod namijenjen Evropljanima koji se nisu sretali s Kur'anom. Besmisleno ga je ovdje prevoditi.

 Kader Abdulah je iranski pisac, rođen 1954. godine u Araku pod imenom Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni. Zbog svojih ljevičarskih političkih stavova 1988. godine bio je prinuđen napustiti Iran i naseliti se u Holandiji. Danas piše na holandskom jeziku pod pesudonimom koji je sačinio od imena njegovih poginulih drugova – Kadera i Abdulaha. U Bosni i Hercegovini su do sada objavljene njegove knjige Putovanje praznih flaša, Sokolovi, Klinasto pismo i Kuća imama.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook Žurnal objavljuje osam poglavlja Poslanika.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/poslanik.pdf|580|700}

Zašto gledati: Gotovo svaka adaptacija lika detektiva Sherlocka Holmesa Arthura Conana Doyla je vrijedna pažnje. Nedavno smo imali priliku gledati zanimljiv uradak Guya Richija sa Robertom Downeyem Juniorom u ulozi Holmesa. Mark Gatiss i Steven Moffat prvi su se usudili smjestiti Holmesa u 21. stoljeće i to više nego uspješno. Njihov Holmes ostao je bez prepoznatljive lule koju su zamijenili nikotinski flasteri, koristi SMS i e-mail (radije nego razgovor), a doktor Watson je vojni doktor sa PTSP- om u prijevremenoj penziji zbog ranjavanja u Afganistanu. Sve to zajedno izgleda svježe i uklapa se savršeno. Prava je šteta što jedna sezona ima samo po tri serije i što niti jedna domaća televizija nije otkupila prava od BBC-ja.

O čemu se radi: Adaptirana priča Arthura Conana Doyla u kojoj su Holmes i doktor Watson junaci današnjice. Priča je odavno poznata ali su prilagođeni scenarij i način snimanja dali još jednu originalnu i dinamičnu verziju Sherlocka Holmesa. Jedan od dvojice autora serije, Steven Moffat kaže da se želio vratiti srži Doylovih priča: Priče Conana Doyla nikada nisu bile o frakovima i uličnim lampama; bile su o briljantnom zapažanju, strašnim kriminalcima i zločinu koji ledi krv u venama – i iskreno, dovraga više sa krinolinama. Drugi detektivi imaju slučajeve, Sherlock Holmes ima avanture, i to je ono što je bitno.

Obrati pažnju: Već u prvoj epizodi, u sceni na mjestu zločina, jedna od policajki najavljuje šta bi se moglo desiti u nekoj od narednih sezona. Holmesa opisuje kao psihopatu kome će prije ili kasnije postati dosadno pa će na jednoj od istraga pronaći i tijelo koje je on tu postavio. Nije neobično da dobri pisci serija “išarete” šta bi se moglo desiti u nastavku. Možda je najbolji primjer toga serija West Wing u kojoj je do u detalje opisana scena koja se dešava tek nekoliko sezona poslije. Sherlock Holmes kao ubica? Čini se zanimljivim dovoljno da seriju ispratimo do kraja.

Premotati: Vrhunski detektivi znaju da je svaka sitnica bitna i ne propuštaju niti jedan detalj.

Ponoviti: Završne scene nadmetanja dva podjednako genijalna uma u prvoj epizodi toliko su dobro urađene da nas mogu držati do jeseni naredne godine kada će se emitovati druga sezona Sherlocka.

Ekipa: Benedict Cumberbatch, Martin Freeman

Režiser: Paul McGuigan (prva i treća epizoda), Euros Lyn (druga epizoda)

Producent: Sue Vertue 

Studio: Hartswood Films, BBC Wales i WGBH

Trajanje: 90 minuta traje jedna epizoda

(zurnal.info)

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida

Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.

Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.

U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.

MIJENJANJE STRANCA

Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache

trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?

Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa  srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.

Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.

Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.

Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.

Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao

život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.

S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.

OGROMNI ŽOHAR

U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?

Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje

s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.

Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.

MOĆ UOBRAŽENJA

Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.

Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.

Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.

Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.

Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.

Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.

Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.

Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.

SNAGA UOBRAŽENJA

Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.

Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.

Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.

To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.

Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.

Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.

Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.

PITANJE EUROPE

Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.

Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.

Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.

Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.

Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.

Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.

Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.

Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.

SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI

Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.

Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.

Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.

Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.

Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.

Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.

(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)

Zašto gledati: Banksy je bez svake sumnje najoriginalniji grafiter na svijetu. Svojim se stilom odvojio od ostalih “švrljača” po zidovima, remetilaca pristojnog ponašanja i poštovanja tuđe imovine, pa ga se osim običnog grafitera često zove i art teroristom. “Kvaka” je da još niko nije uspio da otkrije njegov identitet pa je svaka informacija o njemu dragocjena. Nećete saznati njegovo pravo ime ni u ovom filmu. Za radoznalost je sasvim dovoljno reći da se Banksy pojavljuje u njemu. I da, on je režiser filma Exit Trough the Gift Shop.

O čemu se radi: Thierry Guetta je Francuz koji živi prilično jednostavnim životom trgovca odjećom u Los Angelesu. Zbog nekog teško objašnjivog kuršlusa u glavi još od smrti svoje majke, Guetta “snima” svaki trenutak svog života, arhivira kasete i nikada ih poslije toga ne gleda. Sasvim slučajno “upada” u paralelni svijet uličnih umjetnika i kamerom bilježi kako su nastala neka od njihovih najboljih djela, sve do tajanstvenog Banksyja. Na sasvim bezazlenu opasku da bi i sam trebao postati ulični umjetnik, Guetta prodaje sve što ima i ulaže u najambiciozniju izložbu ikada u Los Angelesu. Bez iskustva, razvijenog vlastitog stila i ijedne održane izložbe, Guetta postaje američka umjetnička senzacija i u isto vrijeme odraz ljudske gluposti.

Obrati pažnju: Sa dvoslojnom pričom dokumentarca o dokumentarcu, Exit Through the Gift Shop je u odnosu na ostale dokumentarce isto što i ulična umjetnost u odnosu na Mona Lisu: art terorizam. Jeannette Catsoulis iz The New York Timesa smatra da se radi o novom podžanru koga je nazvala prankumentary. O filmu već postoji bezbroj kontroverzi pa čak i teorija zavjere. Jedna od njih kaže da je apsurd vrtoglavog Guettinog uspjeha ustvari Banksyjeva podvala i da on stoji iza cijele stvari.

Premotati: Ako vas film ne zarazi na prvu, radije prekinite gledanje umjesto ubrzavanja dijelova ove jedinstvene priče.

Ponoviti: Sumnjamo da će se film prikazivati u našim kinima pa je gotovo jedini način da ga odgledate snimanje sa interneta (nelegalno naravno, ali sumnjamo da bi se zbog toga Banksy i ekipa ljutili). Dijeljenje sa prijateljima se podrazumijeva pa je svaka od tih razmjena prilika da se film još jednom cijeli pregleda u društvu.

Ekipa: Thierry Guetta, Banksy, Shepard Fairey, Invader, André

Režiser: Banksy

Producenti: Holly Cushing, Jaimie D'Cruz, James Gay-Rees

Studio: Paranoid Pictures

Trajanje: 87 minuta

(zurnal.info)