Budući da niko od glavnih političkih aktera nema apsolutno nikakvu ideju šta treba raditi sa srpskim društvom, kako izaći iz sunovrata u koji smo se sami strovalili, onda im svaki izgovor za održavanje postojećeg stanja dođe kao kec na jedanaest. A nema boljeg izgovora od Kosova, tome ono i služi već decenijama.

Kad bi u Srbiji bilo vladavine prava i tužilaca koji veruju u pravni poredak, ne bi politički funkcioneri tako lako izricali pretnje novinarima. Ni u potencijalu, ni u budućem vremenu. O pravnoj državi se u savremenom srpskom jeziku može govoriti samo u glagolskom obliku zvanom nemogući način koji, doduše, zvanično ne postoji, ali mu to nimalo ne smeta da bude naša jedina realnost

Kalabuhovljevo osoblje se samo ponaša u skladu sa zvaničnom kulturnom politikom Kremlja. Doduše, to rade u drugoj zemlji kojom ne vlada voljeni vođa Vladimir Putin, ali zanese se čovek, pogotovo kad vremenom navikne da se ponaša kao da je domaćin, a ne gost u tuđoj kući. U celoj priči komično je to što se radi o Fjodoru Dostojevskom, piscu koji je zbog svoje političke delatnosti, zbog pripadnosti krugu “Petraševaca” bio osuđen na smrt.

Nama laicima sam tekst sporazuma deluje prilično jasno. U Članu 1 stoji: “Obe strane će međusobno priznati svoje dokumente i nacionalne simbole, uključujući pasoše, diplome, registarske tablice i carinske pečate”. Ako priznajete sve pobrojane stavke, vi u principu priznajete i nezavisnost druge države. Onomad Vučić umalo da započne rat zbog registarskih tablica, a ovim se takve mogućnosti sprečavaju.

Vlast je desnicu negovala, uzgajala, mazila i pazila, a sad odjednom dođe do raskola. Izgleda da je idila počela da se kvari, došlo je do male svađe među prijateljima, sad se takmiče u disciplini “ko je veći putinofil”. 

S obzirom na novu sinergiju kriminala i patriotizma, moralo bi da dođe do nekih sitnih intervencija u starim rodoljubnim parolama. Umesto “Ne damo Kosovo” trebalo bi klicati “Ne damo plantažu”, a nacionalni prkos bi se mogao izraziti pokličom “Ne damo nikom da gazi srpsku travu”. Umesto “Dogodine u Prizrenu”, treba smisliti nešto primerenije realnosti, na primer “Dogodine u laboratoriji”.

The only serious policy would be one that would recognize Kosovo's independence, face the consequences of the Magnanimous hegemony and disassociate itself from the memorandum's ideological program. If someone finds the strength to go that way, they could also address the question: Did Serbia ever really want Kosovo to be part of it? Or has Kosovo played a different role in the ideological constructions here for two hundred years?

Jedina ozbiljna politika bi bila ona koja bi priznala nezavisnost Kosova, suočila se sa posledicama velikosrskog hegemonizma i ogradila se od memorandumskog ideološkog programa. Ako neko smogne snage da krene tim putem, mogao bi da se pozabavi i pitanjem: Da li je Srbija ikada stvarno želela da Kosovo bude u njenom sastavu? Ili već dvesta godina u ovdašnjim ideološkim konstrukcijama Kosovo ima neku drugu ulogu?

Nije bilo nikakvog razloga da se gost iz Rusije usteže i prećutkuje učinke ruske minobacačke kulturne politike u susedstvu, naprotiv. Nije našim državnim činovnicima stran takav oblik međunarodne saradnje, ovi s kojima se susretao mahom su članovi i funkcioneri partija koje su sličnu vrstu "kulturne delatnosti" praktikovale tokom devedesetih godina prošlog veka, a neki od njih su i tada bili na visokim položajima.

Serbian volunteers have been fighting on the Russian side since Russia's first invasion of Ukraine in 2014. Competent authorities look through their fingers because Serbia has long been a Russian-colonial state, so they judge them when they really have to, and that they do very favourably. By the beginning of 2018, the High Court in Belgrade had convicted 28 Serbian citizens for participating in the war in Ukraine. Only four were stuck in prison, and all the others were given suspended sentences and are at liberty.

Srpski dobrovoljci se bore na ruskoj strani još od prve invazije Rusije na Ukrajinu iz 2014. godine. Nadležni organi im gledaju kroz prste, jer je Srbija odavno ruskokolonaška država, pa im sude kad baš moraju i to krajnje blagonaklono. Viši sud u Beogradu je do početka 2018. godine osudio 28 državljana Srbije zbog učešća u ratu u Ukrajini. Samo četvorica su zaglavili zatvor, a svima ostalima su izrečene uslovne kazne i nalaze se na slobodi.

It turned out that the nationalists are false patriots, they hardly waited for the first opportunity to betray their own country and people, and those who were slandered as anti-Serb, non-national elements - internationalists and communists - fought against the occupiers. The latter managed to defeat the fascists and their helpers, so they kept nationalism on a chain for half a century, as long as they could. Then came the restoration and construction of the nationalist evil spirit, and the old good practice of slaughtering other peoples and occasionally killing innocent members of one's own nation was also renewed.

Pokazalo se da su nacionalisti lažni rodoljubi, jedva su dočekali prvu priliku da izdaju sopstvenu zemlju i narod, a protiv okupatora su se borili oni koji su bili oklevetani kao antisrpski, nenacionalni elementi - internacionalisti i komunisti. Potonji su uspeli da poraze fašiste i njihove pomagače, pa su pola veka držali nacionalizam na lancu, koliko su mogli. Potom je usledila obnova i izgradnja nacionalističkog zloduha, a obnovljena je i stara dobra praksa klanja drugih naroda i povremenog ubijanja nepoćudnih pripadnika sopstvene nacije.

Dok su mobilisani mladići davali život za otadžbinu i ratne profitere, Vučiću je ta ista otadžbina dala stan od 117,5 kvadrata na Novom Beogradu, da mu se oduži za sve zasluge u gušenju medijskih sloboda i cenzurisanju izveštavanja o ratnim događajima, sa posebnim naglaskom na ratne zločine, masovna proterivanja Albanaca, hladnjače i masovne grobnice. Nije to jedina razlika između srpskog i galskog vođe. Za razliku od Vučića, Drmatoriks ne pljačka svoje Gale, ne ponižava ih, ne teroriše i ne tretira ih kao gomilu maolumnika.

It goes without saying that the appropriate media did not make a fuss about the chemical incident near Pirot. On Sunday, while the disaster was unfolding, most didn't even report the ammonia leak and the whole city being hit by the dangerous poison. Later, they published some news, but without excessively introducing it into the whole story. That is quite understandable. If it were some kind of "Kurti's cisterns with ammonia", it would be easy for the government and the media to deal with it. They would ring all the bells as the evil Albanians poisoned the innocent Serbian people, while Europe and the world watched it calmly.

Nepotrebno je napominjati da od hemijskog incidenta kod Pirota podobni mediji nisu pravili nikakvu frku. U nedelju, dok se katastrofa događala, većina nije čak ni izvestila o curenju amonijaka i celom jednom gradu koji se našao na udaru opasnog otrova. Kasnije su objavili poneku vest, ali bez preteranog unošenja u čitavu priču. To je sasvim razumljivo. Da su u pitanju nekakve “Kurtijeve cisterne s amonijakom”, lako bi se snašli i vlast i mediji. Na sva zvona bi udarili kako zli Albanci potrovaše nevini srpski narod, dok Evropa i svet to mirno gledaju.

It is needless to emphasize that all the representatives of the Kosovo Covenant and Heavenly Serbia live at the expense of the citizens, and very comfortably at that, so their rapture is firmly based in the worldly empire. A giant pyramid of corruption, privileges and general looting of one's own country rests on mythological nationalist stories. It is understandable that members of the privileged elite persist in making a fog out of Kosovo peonies, the Serbian cross, false patriotism and imperial aspirations.

Nepotrebno je naglašavati da svi zastupnici kosovskog zaveta i nebeske Srbije žive na račun građana, i to vrlo udobno, pa je njihova zanebesanost čvrsto utemeljena u ovozemaljskom carstvu. Na mitološkim nacionalističkim pričama počiva džinovska piramida korupcije, privilegija i sveopšte pljačke sopstvene zemlje. Razumljivo je što pripadnici privilegovane elite istrajavaju na pravljenju magle od kosovskih božura, ocila, lažnog patriotizma i imperijalnih težnji.

Nema zime za sumanutu nacionalističku politiku koja je razvalila komšiluk, a Srbiju dovela do civilizacijske katastrofe i nezapamćenog moralnog sunovrata. I kad Vučić jednom zglajzne sa vlasti, sve će se nastaviti po starom, pod sloganom “I posle balvana – balvan”. Kako je krenulo, taj proces truljenja će trajati dok poslednji Srbi ne stanu pod onu poslovičnu šljivu. A i to stablo će na kraju poseći da bi od njega napravili barikadu.