ČITAONICA ŽURNAL: Podgorica je hrpa laži na sprženoj livadi

Podgorica je grad lažnih pjesnika, lažnih akademika, lažnih novinara, lažnih građanskih aktivista, lažnih političkih lidera, lažnih očeva nacije. Taj grad je hrpa laži na suncem sprženoj livadi.
 
A sve je to uslovljeno prostom činjenicom da je Podgorica lažni grad. Ne jednom pomislio sam kako sam čuo za gradove bez bulevara, ali sve do dolaska u Podgoricu nisam znao za bulevare bez grada. Živjeti okružen takvom nadmenom ružnoćom, kakvom je čovjek okružen u Podgorici, nesnošljivo je za osobu sa barem trunkom dobrog ukusa.

Stara Podgorica je 1944. srušena u savezničkom bombardovanju. Jedini način da se nova Podgorica učini ljepšim gradom je neko novo, jednako razorno bombardovanje.   

Ugodan kutak u krajnje neudobnom gradu bila je bašta hotela "Crna Gora", gdje sam jednom nedjeljno održavao redovne sastanke sa Todorovićem, koji je vremenom sve češće zvučao kao oštećena ploča: nema pomaka u istrazi, nema pomaka, nema pomaka... Na koncu smo Todorović i ja pričali o svemu – fudbalu, politici, alkoholu, samo ne o poslu koji je imao obaviti za mene.

Todorović je, kao i svi policajci, imao talenat da, kada poželi, bude neprimjetan, a to je osobina koju cijenim kod ljudi sa kojima sam u društvu. Brzo bismo potrošili nedjeljne rezerve komentara na aktuelna zbivanja, pa u tišini ispijali kafe i pušili, posmatrajući prolaznike koji su gmizali Bulevarom Svetog Petra Cetinjskog, dok su se oko nas vrzmali livrejisani konobari, koji kao da su izašli iz vremenske mašine, stigavši u sadašnjost ravno iz prvih dana nakon Titove smrti.  

Hotel "Crna Gora" bio je, navodno, minijaturna kopija nekog hotela iz Havane, pa je, sjedeći za podgoričkih tropskih žega u hladu visokih, masivnih kubanskih stubova, čovjek mogao umisliti da je na nekom ljepšem mjestu. Mobilijar hotela bio je star i funkcionalan, u kontrastu sa kožnim foteljama i mermernim stolovima kojima su bili opremljeni ostali podgorički lokali. Tu su služili jaku tursku kafu, perfektne, ujedno kalorične i osvježavajuće Jelačića kocke, kolač koji je navodno nosio ime po hrvatskom Banu, i sladoled sa ukusom zagorjelog slatkog mlijeka, kakav sam pamtio iz djetinjstva.

Gradske vlasti, koje su, kao i sami građani Podgorice, osjećali najveću zamislivu netrpeljivost prema ljepoti i tradiciji svake vrste, na koncu naložile da se hotel "Crna Gora" sruši i na njegovom mjestu podigne stakleno-metalni "Hilton"?

Kada su uništili jedino mjesto u Podgorici u kojem se čovjek mogao osjetiti kao da nije u Podgorici, mom druženju sa Todorovićem došao je kraj. Kažu da se Guy de Maupassant glasno i uzaludno protivio izgradnji Ajfelovog tornja. Tvrdio je da će ta građevina zauvijek uništiti Pariz. Kada je toranj podignut, jer napredak, naročito napredak na gore, ne može biti zaustavljen, novinari su zapazili da Maupassant običava da ruča u restoranu u Ajfelovom tornju. Glupi kakvi novinari jesu, uvijek i svugdje, pitali su ga nije li licemjerno to što on, najglasniji protivnik izgradnje Ajfelovog tornja, sada svakodnevno sjedi u tornju. Nipošto, navodno je odgovorio: Ajfelov toranj je jedino mjesto u Parizu sa kojega se ne vidi Ajfelov toranj.

U Podgorici si, avaj, uvijek znao da si u Podgorici – taj je grad, kao i sva gnusoba ovog svijeta, neprekidno agresivno obznanjivao svoje postojanje. Stoga sam izlaske iz stana sveo na nužni, no ipak nesošljivi minimum, a Todorovićeve prazne raporte primao telefonom.

Čovjek sam sklon nostalgiji, čovjek koji umije da uživa u tugi. Malo šta mi je u životu donijelo toliko radosti.

Zatočenom u podgoričkom stanu, nedostajala mi je rutina mog starog života: sigurnost u ponavljanju, utjeha u ritualima. Nedostajala mi je vreva strmih, uskih sokaka niz koje se vječito slijevala voda iz obližnjih avlija, gdje su žene prale ćilime a djeca vikala na jeziku koji nikada nisam naučio. Nedostajali su mi starci sa bijelim kapama, nalik na koru jajeta, koji su sjedili na štoklicama ispred slastičarni i pušili, zveket dotrajale kaldrme pod točkovima i glas mujezina, iz visina, dok poziva na pokornost. Nedostajao mi je wall of sound ljetnjeg popodneva: histerični cvrčci, njakanje žednih magaraca, topot konja puštenih da čitavo ljeto lutaju kroz maslinjak, da bi na zimu bili odvedeni u Mandru, da se probijaju kroz makiju i vuku drva koja su njihovi vlasnici ubrali za prodaju.  Nedostajala mi je jasnoća februarskog dana koji je očistila bura, stud koju vjetar donosi sa albanskih brda prekrivenih snijegom, stud na kojoj se dobro misli i dobro spava.

***

Sjeo sam na stražnje sjedište i, želeći preduprijediti bilo kakav oblik komunikacije, rekao taksisti kako mi treba tišina jer imam užasnu glavobolju.

Na izlazu iz grada nas je umalo ubio ćelavi idiot u BMW-u, koji je u kružni tok uletio brzinom svjetlosti i presjekao nam put.

Tada sam eksplodirao.

Što bi sada trebalo učiniti, bjesnio sam, ako ne zaustaviti skota i ustrijeliti ga u čelo, tu kraj puta? Ne bi li policija morala strijeljati vozače kakav je on? Ako ćemo pravo, policija ima smisla jedino ako vrši javna pogubljenja takvih ljudi, čemu inače represivni aparat? To je tako, i baš zbog toga nikada nisam želio nikakvu stvarnu moć. Jer svaki pokušaj da se svijet učini boljim mjestom nužno zahtjeva masovna pogubljenja, a za to nemam stomak, tome sam voljan aplaudirati, no ne i sposoban narediti ih.

Tako je to, naročito u zemljama kakva je Crna Gora, gdje se animalno u ljudima povlači samo pred najbrutalnijim terorom. Crna Gora, Srbija, Hrvatska, Bosna, Makedonija, Albanija, to i nisu države, kao što ni Crnogorci, Srbi, Hrvati, Bosanci, Makedonci i Albanci i nisu narodi, još manje građani, nego tek stanovništvo.Ovdje bez prijekih sudova ne možeš regulisati ni saobraćaj, a kamoli praviti pravednije društvo.

Vozač je ćutao, u retrovizoru sam vidio strah na njegovom licu. Poštujući sve saobraćajne znake dovezao me je do restorana, zgrabio novac koji sam mu pružio i pobjegao glavom bez obzira.

Utrpao sam u sebe džinovski krvavi biftek i naručio dupli džoni. Pio sam do fajronta, a onda su mi se pridružili konobari. Kada smo napokon napustili kafanu, bio sam previše pijan čak i za vožnju taksijem. Dobri su me ljudi odveli u obližnji motel. Usput su pokupili sav novac iz mog novčanika. Šta da se radi, niko nije savršen. Bili su toliko uviđavni da su mi ostavili kreditne kartice. Čitavu su noć pili na moj račun, to je vrsta dobrote koja dirne ljudsko srce, pa su imali potrebu da mi se oduže.

***

Trabant koji vuče dječiji bazen pun alkohola nije izazvao pozornost Ulcinjana koji su, kako već biva sa ljudima siromašnim duhom, u iščekivanju gladi, kolere i smrti najmilijih izgubli svaki osjećaj za humor i bizarne detalje, jedino što vrijedi zapamtiti od svega onoga što nas je radovalo, plašilo ili mučilo u vremenu koje smo protraćili na ovome svijetu.
 
Kroz pusti grad smo prošli bez većih problema. Prava uzbuđenja počela su kada smo stigli do zaleđa Velike plaže. Odatle nas je do Bojane čekalo petnaestak kilometara vožnje kroz ravnicu Štoja. U Ulcinju je voda vladala apsolutistički, ali u poređenju sa strahovladom koju je zavela u Štoju, bila je to prosvijećena diktatura, u neku ruku slična načinu na koji je Tito upravljao Jugoslavijom.  U Štoju, voda je bila Pol Pot. Bojana se izlila, kao i Šasko jezero. Govna iz septičkih jama u koje su žitelji Štoja decenijama praznili utrobe isplivala su. Leševi krava i ovaca plutali su oko nas. Nije ih bilo lako izbjeći, jer je voda dosezala do polovine šoferšajbne. Ako izuzmemo to što je naš splav sa alkoholom nekoliko puta udario u nadute tjelesine, Radojica je perfektno odvezao slalom.

Da ste u Noinoj situaciji, koje biste vrste alkohola ukrcali na splav, pitala je Marija, držeći parfimisanu vlažnu maramicu na nosu.

Složili smo se da bi bilo izlišno ukrcati po primjerak od svakog pića, jer sva pića ne zaslužuju da postoje. Bez nekih od njih – time se sličnosti alkohola i ljudske vrste ne iscrpljuju - svijet bi bio bolje mjesto.

Marija je Noin splav bila rada pretvoriti u vinski podrum. Iz ideoloških razloga ne bih spasila niti jedno kalifornijsko vino, rekla je. Neka od njih su dobra, čak i izvrsna, ali kalifornijska vina su anti-vina. Tamo gdje ne postoji tradicija, ne bi smjela postojati ni vina. Čak i kada su najbolja, imam osjećaj da su to instant-vina, da se miješaju kao neskafa. Jedina stvar skandaloznija od kalifornijskih vina bio bi kalifornijski konjak. Jer konjak je parfem među pićima, esencija tradicije.

Bogati ljudi su u suštini konzervativni. Marija nije bila izuzetak. Bez obzira na to koliko dekadentni bili, bez obzira na sve transgresije kojima je mogao biti ispunjen njihov život, bez obzira na sve liberalne vrijednosti, bonton klase, koje bi vatreno zastupali, bez obzira na svu nježnost koju mogu gajiti za crne, sakate ili gej ljude, bogati ljudi iznad svega žele jedno: da sve ostane onako kako jeste – da oni ostanu bogati, hoću reći.  

Njena je teza oduševila Gorana. On je držao kako bi u novom svijetu mjesta trebalo biti za svega nekoliko vrsta konjaka.

Kada je Radojica saopštio kako bi splav nakrcao pivom, postalo je jasno da je naša apokaliptična fantazija potvrda Hamvaševe teze o narodima vina, rakije i piva.

Što se mene tiče, oduvijek je postojalo samo jedno piće – škotski single malt viski. Nije bilo potrebe za postojanjem drugih vrsta alkohola – ni na ovom, ni na bilo kojem drugom svijetu. Kasnije, kada sam, kako se kaže, uspio u životu, kada sam, dakle, napokon imao novca za single malt, ništa drugo nisam ni pio. Splav natovaren odabranim hrastovim buradima punim single malta nije trebao biti sjeme boljeg budućeg svijeta – taj splav bio bi najbolji od svih mogućih svjetova.

Zabavljeni promišljanjem utopija – a put do njih uvijek vodi preko leševa - do Bojane smo stigli u dobrom raspoloženju. Voda nije ponijela Goravovu baraku, iako joj je ozbiljno prijetila. Mala drvena građevina, presvučena pločama katrana i zarđalim limom, izgrađena po najvišim standardima domova iz slumova ovoga svijeta, pokazala se iznimno izdržljivom. Ponekad, kada padaju stakleni tornjevi i bivaju pokidane sve napredne mreže, od onih informatičkih do onih društvenih, kada gravitacija nadvlada sve ono što joj je ljudska gordost suprotstavila, samo smrdljivi budžaci prežive sveopšte razaranje.   

U to doba Bojana nije bila kloaka kakva je danas. Bilo je to prije nego što su tu nesretnu, malu rijeku otkrili bogati Mosovljani, koji su za sobom  vukli ljubavnice, rezultat naročito nesretnog ukrštanja muškog ideala ženske ljepote i ženske potrebe da se dopadne muškom oku, te Frankensteinove nevjeste, koje su vukle svoje Luis Vouiton tašne, za kojima su se opet cijučući vukle čivave, prije nego što su, tamo gdje su ribari nekada pendulali na levreka i uz zoganjsko vino i ostroški duvan povlačili kalimere, kurve iz Novog Pazara otvorile svoje spa, all inclusive centre, prije nego što su se, kao horde varvara koje bi sa zemljom sravnile Rim, a kamoli uništile savršeni, time i savršeno ranjivi pejzaž, tu stuštile horde crnogorskih tajkuna, čiji će višak novca i manjak ukusa poroditi arhitektonska čudovišta uz obalu, zbog kojih bi, u istinski pravednoj državi, oni bili javno pogubljeni na gradskom trgu, a njihov mozak bio poslat na ispitivanje u najnaprednije istraživačke centre, ne bi li eksperti pokušali preduprijediti buduće estetske, dakle najstrašnije zločine.  

Radojica se vratio u Ulcinj, da u još nekom nesretniku ubije i posljednji trag vjere u ljude. Nas troje smo, u tišini koju je remetilo samo zveckanje čaša, zurili u rijeku koja je nosila ostatke svijeta nestalog u poplavi. Satima smo posmatrali kako se milioni vodenih hitaca zabijaju u riječni tok. Noću je svega nekoliko fenjera, uzvodno, narušavalo savršenu tamu kojoj smo se, sa neopisivim užitkom, radosno predali.  

Kada je, tri dana kasnije, Radojica došao po nas, zamolio sam Gorana i Mariju da me sačekaju u kolima. Stajao sam na terasi i pustio da se čitavim mojim bićem razlije tuga, koja mi je oduzela udove, potom i odnijela misli. Lebdio sam u bestežinskom stanju kakvo snažna melanholija uspostavi, znajući nepogrješivo da je nešto veličanstveno došlo svome kraju, nešto čega ćeš se sjećati do posljednjeg daha, znajući da je dovršeno nešto o čemu nećeš moći govoriti, jer će u opisu, ma kako detaljan i rječit bio, izmicati ono bitno, jer je bitno samo tebi, stoga ne može biti naknadno interpretirano i podijeljeno sa drugom osobom, čak ni samim tobom, budućim, znajući da niti jedna buduća bliskost neće biti dovoljno potpuna da bi to moglo biti podijeljeno, jer ma koliko riječi potrošio, nikome se ono o čemu govoriš neće učiniti značajnijim od trivijalne anegdote.

...odlomak iz rukopisa

(zurnal.info)