Dijalog sa Darwinom: Da li je zaista prirodno da jači vladaju?

U Srbiji se, javljaju mediji, vodi burna rasprava o Darwinu. Taj je jednako omražen u svim našim crkvama i džamijama.
Crkva u Srba ne bi da škole djecu i dalje truju teorijom evolucije. Najžešće na Darwina juriša Amfilohije Radović: taj zna da se sa neprijateljem treba obračunavati ne novo, nego starozavjetnim metodama.

I gle čuda, valjda po prvi put, Amfilohije i ja, doduše iz posve različitih razloga, mislimo isto: jebo Darwina.

Znam: sad sam, padu sklon, najniže pao.

Nego, da vam ispričam kako se to desilo.

NAJVEĆI PJESNIK NEPRILAGOĐAVANJA

Ako je vjerovati Szymborskoj (a imamo li razloga ne vjerovati toj krasnoj poljskoj gospođi?), Charles Darwin je u časovima odmora volio čitati romane. Ali ne bilo kakve romane: tek one sa sretnim krajem. Romane sa tužnim krajem, piše Szymborska, Darwin je „besno bacao u vatru“.

Gornje retke, molim lijepo, kao ni one koji će uslijediti, ne čitati kao varijaciju kreacionističke priče.  Darwin je, nema sumnje, bio u pravu – tačno je opisao prirodni zakon. Ali šta se nas taj zakon tiče? Kultura i civilizacija i nisu drugo nego pokušaj nadzilaženja prirodnog zakona. Zato je Darwin itekako bio u pravu kada je od romana očekivao nešto više od proste imitacije prirode. I bio bijesan zbog prirodnih svršetaka.

Jer: „Prelazeći u glavi tolika prostranstva i vreme/nagledao se tolikih izumrlih vrsta,/tolikih trijumfa jakih nad slabijima,/tolikih pokušaja da se preživi,/pre ili kasnije uzaludnih“...

Jer: niko, pa ni Charles Darwin, uistinu ne želi čitati darvinistički, da tako kažem, roman. Uzmite bilo koju veliki temu... Perzijska vojska, na primjer,  glatko bi u takvom romanu porazila Spartance – šta je, uostalom, prirodnije nego da veliki i prilagođeniji novom vremenu (opremljeni svim tim novim oružjima) poraze manje? U takvom romanu, simpatije čitalaca bile bi, od prvog retka, na strani Perzijanaca – jer u darvinističkom romanu, čitalac je uvijek na strani pobjednika. Takav roman, k tome, ne bi znao za famoznu kategoriju „moralnog pobjednika“  (OK: to bi bila dobra strana te literarne forme)  – pobijedio je, prosto, onaj ko je preživio. Pali Spartanci ne bi bilo heroji , nego žrtve svoje nesposobnosti da se prilagode – i vremenu, i jačem.

Ne bismo se usrećili ni sa darvinističkim filmom. U takvom filmu, Ford bi bio nemoguć. Šta je „Čovjek koji je ubio Liberty Valancea“ nego dekonstrukcija novog vremena koje nameće svoja pravila kojima se imamo povinovati? Nije li taj film, kao i „Tragači“, dirljiva, neodoljiva, nezaboravna posveta svim Ethan Edwardsima ovog svijeta, onima koji su odbili da se prilagode novom vremenu, onima koji ostaju sami u pustinji, kada se u posljednjem kadru vrata kuće pred njima zatvore? Od svih reditelja, Ford je vjerovatno najveći pjesnik neprilagođavanja.

PRIRODNO JE DA JAČI VLADAJU

Možemo li, sada, zamisliti našeg socijalnog darvinistu, pa još nekog od onih filantropskih darvinista, onih koji do podne proizvode siromašne, a od podna finansiraju programe za borbu protiv siromaštva? Možemo li ga zamisliti kako, kao kakav Borgesov lik, večeri provodi u svojoj biblioteci, iznova pišući slavne romane svjetske književnosti. Ne, nije naš junak tek još jedan Pierre Menard, još jedan pisac Don Kihota.

Kada piše Annu Kareninu, on ne ponavlja tekst koji je grof već ispisao. On piše roman sa srećnim krajem. Tihe večeri, vrijeme kada je i bogaćenje i dobročinstva ostavio iza sebe, on troši (ah, čuda: on troši, ne očekujući umanjenje ili povrat poreza!) na pisanje onoga što će biti njegovo istinsko nasljeđe: biblioteke velikih a sretnih djela.  Možemo li to zamisliti?   

Krupni zagovornici socijalnog darvinizma ne zaboravljaju da pomenu kako njihova moć  i bogatstvo imaju utemeljenje u prirodi.  Utemeljenje koje težnja za socijalnom jednakošću, taj refren pjesme koju od pamtivijeka pjevaju slabi, dakako - nema.  Jednakost je neprirodna, govore oni! iz svojih uvijek punih stomaka, govore ne pomičući usne i ne mršteći lica, govore tako da se i ne vidi ko, zaboga, tu mudrost izgovara, pa se čini da to progovara sami Svjetski duh.

Uz njih se kroz svijet kreću nepregledna i neprozirna jata parazitskih organizama, koja su, u borbenom smislu, pješadija socijalnih darvinista – sav onaj bašibozuk koji izgovara ideološke parole koje je plaćen da ponavlja, oni sitni lešinari sa dna lanca ishrane, koji se hrane ostacima slabih koji, na zemlji, u moru i vazduhu, ostaju tamo kuda su prošli jači.

Veliki i moćni vole reći kako je prirodno da jači vladaju. Zaboravljaju, međutim, pomenuti tek jednu sitnicu: da, kao što je vladavina dinosaurusa bila prirodna, tako je prirodno bilo i da na Zemlju padne meteor koji je dinosauruse sa nje zbrisao, meteor nakon kojega su od vladara planete ostali tek kosturi u prirodnjačkim muzejima i par loših filmova.

Sa druge strane, pogledajte svu onu literaturu koju su napisali oni nesposobni da se prilagode zakonima prirode – a to je, ni manje ni više nego cjelokupna povijest teksta. Ono što vidimo ne ostavlja sumnju: suprotstaviti se prirodi pa stati na stranu slabih nije samo etički, nego i jedini racionalni izbor.   

Od svih pokušaja da se svijet objasni kao mjesto na kojem ipak važe neki zakoni, onaj po kojem je „svijet mjesto na kojem vladaju jači a prilagođavanje je osnovni zakon preživljavanja“ čini se kao najbjedniji. Uostalom, unutar te filozofske škole, vrijeme je pokazalo, bakterije su daleko veći mislioci od dinosaurusa – one su, naime, preživjele.

Budući da se na kraju uvijek (ukoliko nismo bakterija) desi nešto na što se, eto, ne možemo prilagoditi, pa na koncu priče ipak ne preživimo, ne čini li vam se da je prilagođavanje ponešto precijenjena i, u konačnici, neučinkovita  stvar? 

(zurnal.info)