Tajni život pjesama: Epitaf ljubavi u kutiji Filter 57

Od nékdej lepé so Ljubljanke slovele, al lepši od Urške bilo ni nobene

Beskrajno ponavljanje tog dvostiha zvučalo mi je kao bajalica za oživljavanje zelenog zmaja koji je odmah do stihova bio prikazan na kutiji 57, slovenskog duhanskog branda. Preveo mi je te stihove otac, vjerovatno da ne poludim od ponavljanja nepoznatih riječi, tako da sam znao da se govori o nekoj Urški koja je bila ljepša od svih žena u Ljubljani. 

Mama i tata su samo te cigarete kupovali. Nikad nije bilo priče o stihovima na njima napisanim, iako su stihovi na duhanskim ambalažama kuriozitet. Međutim, bilo je riječi o tome da su okrenute naopako te da su zato najhigijenskije cigarete jer ih ne uzimate prstima za filter. 

S dolaskom rata iz kuće je nestao 57 da bi se samo jednom u nju vratio nakon što je rat završen. Mama i tata kupili su kutiju da se podsjete da li su iste kao prije rata. Zaključili su da nisu i više ih nisu kupovali. Nije bilo ni stiha o Urški na njima.

Sa stihovima ću se ponovo susresti na trećoj godini studija književnosti u sklopu predmeta Slovenska književnost. Bili su prevedeni. Tad ću saznati da su to uvodni stihovi u pjesmu Franca Prešerna Vodeni duh ili Vodenjak, u originalu Povodni mož.

Stihovi s kutije 57 stvarali su u meni slutnju da se nešto strašno desilo s Urškom. Kad sam kao dječak čitao Jesenjina, njegova pjesma o Tanjuši prizivala je Uršku. Tanjušu sam čitao u boljem prevodu od ovog kojeg sada dajem na uvid.

Nema divnije devojke od Tanje,

crven rub na skutu, bluze talasanje.

Jarkom iza plota Tanja nekud hodi.

Mesec s oblacima kolo šumno vodi…

 

Istrči momak, govori joj tugu:

“Radosti zbogom, ja uzimam drugu.”

Ohladila se ko u polju rosa,

a kao zmija rasplela se kosa.

 

“Momče plavokoso, bez vređanja dugog,

moram da ti kažem: polazim za drugog.”

Nisu to zvona jutarnja, već cika.

Svatovi… Ne vidiš lica konjanika.

 

Tuži rod Tanjin, nisu kukavice,

od topuza brzog ranjeno joj lice.

Crven venac krvi slepljen joj na čelu.

Najdivnija beše Tanjuša u selu.

Uršku je, kao i Tanju, pošto su obje bile najljepše, ubila nečija ljubomora, mislio sam. Inače, kad se o nekom piše sa sjetom zbog njegove ljepote, ako i nemam uvid u kraj tog pisanja, slutim neku zlu kob. To da je neko bio lijep, indeks je ili tužnog ili sjetnog ili tragičnog, a kako i ne bi, kad podrazumijevamo da više to nije. Međutim, Urškin slučaj ne izaziva ništa od navedenog. Da ne duljim, evo i teksta pjesme u prevodu Milorada Živančevića.

Odavno su lepe Ljubljanke na glasu,

al’ lepše ne beše od Urške čuvene,

nijedne još okom tako poželjene

u njezino vreme devojke ni žene.

Ko danica zvezda među zvezdicama,

beše lepa Urška među devicama.

Mnogo je devica, mnogo je ženica

potajno iz oka suze prolivalo

jer se Urški srce dragana predalo;

a dragana beše njoj uvek premalo.

Kad bi čula momke da okolo beže,

žurila bi odmah da razapne mreže.

Znala je da huli, znala da porekne

da uljudna bude i ohola bude,

da osvoji mlade i starije ljude;

prevejana, vešta, činila je čuda;

Muškarce je dugo vukla za nos tako,

a koga zavede, odbaci ga lako.

Trube, violine i cimbala trešte,

na starome trgu ispod lipe bele,

lepotice plešu iz Ljubljane cele

nedeljom popodne, momci se vesele;

ko kraljica Urška u tom kolu beše,

ali nije htela dugo da zapleše.

Molili je mnogi, ona sve odbija,

obesno se brani, ples odgađa dugo,

izgovore mnoge smišlja svakom drugom,

već zalazi sunce, mrak pada nad krugom,

već sat otkucava, a kad sedam mine,

najzad se i Urška na igranku vine.

I dok se obazre, da nađe plesača,

ugleda za stolom neznanog junaka;

dostojnog pod suncem nema mu parnjaka,

plesala bi rado s njim devojka svaka;

da mu mrežu baci lepa Urška želi,

zaljubljeno njemu pogled svoj udeli.

To videvši, mladić Urški se približi:
“Bi li sa mnom htela ples da plešeš pravi,

tamo gde se Dunav pridružuje Savi,

dočuo sam jutros glas o tvojoj slavi,

i već, Urško mila! pred tobom sam, znaj,

i već, Urško mila, pripravan za raj!”

To reče i njoj se pokloni duboko,

slatko mu se mila Urška nasmejala:

“Još nijedan korak nisam otplesala,

tebe sam čekala, zbilja, nije šala;

zato mi sad brzo svoju ruku daj,

jer zalazi sunce, već prestaje raj!”

Tad joj lepi mladić dade svoju ruku,

i ona je sa njim prosto poletela,

kao da su laka krila ih ponela,

vrteli se u krug, ko da su bez tela,

ne čuju se noge, kao da su bosi,

plesali su kao da ih vetar nosi.

To videvši, drugi svi zgranuti behu,

sviračima ruke od čuda zastale;

i jer trube glasa više nisu dale,

mladiću su noge besno zaceptale;

“Ne marim”, poviče, “violin, bas –

kad ja plešem – drugi nek zabruji glas!”

Tad oblaci crni prekriliše nebo,

začu se odozgo strašna grmljavina,

začu se vetrova urlik sa visina,

začu se potoka rastuća lavina,

prisutnima kosa diže se od strave – 

oh, Urško lepa, ostaćeš bez glave!

“Ne boj se ti, Urško! samo dođi brže,

ne boj mi se”, reče, “s neba grmljavine,

ne boj se od mojih potoka lavine,

ne boj se vetrova mojih sa visine;

samo ti požuri, brzo brusi pete,

već je kasno – brzo, brzo vreme leti”.

“Ah, stanimo malo, premili plesaču!

da odahnem samo, da noga počine”.

“Daleki su puti do zemlje Turčina,

gde u Dunav Sava bistro se raspline;

ususret ti vali šumni željno lete,

Urška, samo brzo, brzo brusi pete!”

To reče, još brže poleteše tada,

sve dalje i dalje od trga su bili,

iznad Ljubljanice brzo se zavili,

plešući u vale šumne zaronili.

Videše brodari vrtlog gde se vrti,

ali Urške niko ne vide do smrti.

IGRA ZAVOĐENJA

Pjesma je okarakterisana kao balada. I takvim određenjem sugerira se njena tragičnost. Naime, teorija književnosti baladu uglavnom određuje po njenom tonu, koji je tužan, i kraju, koji je tragičan. U tematskom smislu, govori o pojedincu koji nepravedno strada a uzrok njegove tragedije krije se najčešće u nekim porodičnim ili običajnim zabranama. Kod nas je gotovo pa sinonim za baladu postala Hasanaginica, nešto manje Smrt Omera i Merime. Međutim, ima jedna stvar koja je povezuje s baladom kad na to ne gledam kroz književnoteorijsko određenje balade, a to je etimologija same riječi balada, od latinskog ballare, što znači plesati.

Ples je, paradoksalno, ono što ovoj pjesmi ne da da bude balada u pravom smislu te riječi. On je igra zavođenja i Urškin pristanak i neodustajanje kad je već očito da se radi o nečem kobnom po nju sugerira da ona nije uopšte nesretna, naprotiv. Traženje kratkog predaha je jedino što čitaoca upućuje na neku njenu nelagodu i to fizičke prirode. Iako nadnaravan, vodenjak ne prisiljava, on traži i Urškino učešće u njenoj “otmici”, zato joj i govori “brusi pete”. Nakon što joj je to rekao, još brže su poletjeli.

Prešern je svjesno izbjegao tragičnost. On je događaj preuzeo iz polihistorskog djela Janeza Valvasora Slava vojvodine Kranjske. Valvasor prepričava priču koja je služila za suzbijanje oholosti, razuzdanosti i svega što je u davnim vremenima, u skladu s patrijarhalnim normama, Slovencima bilo neprikladno za žene. Bila je to bapska priča s moralnom poukom na kraju koja je služila za nametanje patrijarhalnog ćudoređa Slovenkama. Prešern priču oslobađa od moraliziranja i pretvara je u poeziju. On ne daje nikakvu pouku, Uršku individualizira, ona nije nikakav simbol ženskog nemoralnog ponašanja, nego samosvojna osoba, “nadnaravne” ljepote, koja svoje ljubavno ispunjenje nalazi u nadnaravnom biću. Ona čak i ne umire u smislu da se njena smrt percipira kao njen kraj. Zadnji stih pjesme ostavlja mogućnost njenog života nakon smrti: “ali Urške niko ne vide do smrti”.

No, zašto Prešern ili zašto narodna priča prije njega bira vodenjaka za Urškinog partnera? Radi se o tom da su u slovenskoj mitologiji vodenjaci, pored vodenih vila, imali jako razvijenu strast prema ženskim primjercima ljudske vrste.

Uticaj na nastanak pjesme Vodeni duh pripisuje se i baladi Lenora autora Gottfried August Bürgera koju je Prešern prvi preveo na slovenski. Međutim, osim što se i tu radi o nadnaravnom, teško je naći drugu paralelu s Vodenim duhom. Lenora čeka muža da se vrati iz rata. Kad već postaje svjesna da se neće vratiti, krivi Boga za takvu sudbinu. Jedne noći konjanik, u kojem ona vidi muža, povede je sa sobom u “bračnu postelju”, kako je on to nazvao. Radilo se o grobu. Na kraju je jasno dato do znanja da je Lenora kažnjena zbog blasfemije.

Vodeni duh je mnogo sličniji Getheovom Kralju vilovnjaku čiji prepjev možete pročitati ovdje (http://www.hrvatskiglas-berlin.com/?p=52651). Radi se također o privlačnosti između nadnaravnog i ljudskog. Vilenjak uzima dušu dječaka zbog njegove ljepote: „Ljubim te, željan sam tvoje ljepote,/ Nisi li voljan, silom ću po te!“ Za razliku od Vodenog duha, ovo jest balada jer se radi o djetetu koje se opire čarima vilenjaka i njegovih kćeri.

Ono što me privuklo Vodenom duhu kao studenta jest što je bio bliži romantizmu zapadnoevropskih književnosti, nego jugoslovenskih. Dok su jugoslovenski romantizmi, uključujući i slovenski, uključujući i samog Prešerna, bili nacionalno budnički, pamfletski, u zapadnoevropskim književnostima, romantizam je bio u većoj mjeri orijentisan na pojedinca, na njegove emocije. Davao je prednost mašti nad racionalnim, samim tim pokazivao sklonost fantastičnom. U pjesmi Vodeni duh, radi se o takvom romantizmu.

DJELIĆ NADNARAVNOG

Sve ovo o Prešernu i njegovoj pjesmi istraživao sam i učio motivisan cigaretama 57. Tek na studiju saznat ću šta je htio reći marketinški stručnjak koji je Prešernove stihove stavio na cigarete. Da su zavodljive kao Urška, da imaju nadnaravnu privlačnost i da djelić nadnaravnog ima u svima koji ih puše. 

Danas ih, koliko znam, nema na bh. tržištu, mada na njima svakako više nema stihova. Prešern je, sa svojim stihovima, izbrisan iz jugoslovenskih kultura i jezika, sem, naravno, iz slovenske. U Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH više nema ni predmeta Slovenska književnost.

Pjesmu Vodeni duh na našem jeziku nemoguće je naći ni na internetu, osim u ovom tekstu.

Sticaj okolnosti htjet će da mi uvodni stihovi Vodenog duha i u takvim okolnostima jedne prilike probodu oči.

Mama je umrla u junu prošle godine. Prebirući po uspomenama, mi, njeni sinovi, naišli smo na jednu kutiju u koju niko osim nje nikad nije pogledao. Tu je čuvala svoje uspomene, one za koje ni po koju cijenu nije htjela da budu izgubljene. Između ostalog, tu je bila i jedna kutija 57 ispunjena kartama za kino. Tu su bila i njena pisma tati, iz vremena dok su se zabavljali. U jednom pismu iz 1969. kaže mu kako joj nedostaje i da je na njega podsjeća kutija 57, koja je ostala prazna nakon njihovog posljednjeg sastanka, u koju je stavila dvije karte za film koji su tom prilikom gledali. Tad je skupljanje počelo. U tom momentu kutija 57 pretvorila se u nadgrobni spomenik, a Prešernovi stihovi u epitaf jedne ljubavi čiji sam produkt i ja. 

Oni su od onih koje nikakve demencije, ako ih doživim, neće moći izbrisati.

(zurnal.info)