Kada je lopovluk temelj države: Istraživačko novinarstvo Žurnala je antidržavno djelovanje

"Etiopljani tvrde da su im bogovi tuponosi i crni, Tračani da su plavooki i riđokosi, a kad bi volovi, konji i lavovi imali ruke i mogli njima da slikaju i stvaraju dela kao ljudi, slikali bi likove bogova i davali im telo kakvo upravo i samo imaju: konji nalik na konje, volovi na volove, [a lavovi na lavove]", veli Ksenofan, veliki predsokratovac, koji je tvrdio da Bog može biti samo jedan i apstraktan.

APSTRAKTNA VJERA

Takva je, apstraktna, i vjera u ljude. Svaka osoba postaje nepodnošljiva, ako je samo malo bolje upoznamo. Možeš vjerovati u  i voljeti ljude samo kao apstrakciju: ali ako ljubav i vjeru uložiš u pojedinačnog čovjeka, donji si. Napokon, mi i ne volimo istinske osobe, nego vlastite predstave o njima. U ljubavi, sve je iluzija, a kraj iluzije ujedno je i kraj ljubavi. 

Voljeti, kako je primijetio Lacan, znači davati ono što nemaš onome ko to ne želi.

Ja vam nisam protiv iluzija. Sva ljepota življenja počiva na iluzijama. Čovjek koji se doista oslobodio svih iluzija, oslobodio se i svakog užitka u životu. Osim užitka koji proizilazi iz toga što za sebe može reći kako nema iluzija. U borbu protiv iluzija se obično ulazi u ime i sa pozicija racionalnosti. Ali nema ničeg racionalnog u borbi protiv iluzija: jer ako je uz iluzije život ugodniji, zašto bi bilo racionalno učiniti ga manje ugodnim?

Da vam to ilustrujem ovako. Odgovorimo sebi: zašto (ili, bolje, za što) pada snijeg?

U pričama iz mog djetinjstva padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane. 

Za Joycea, recimo, snijeg pada da bi bio ispisan kraj jedne od najdirljivijih priča u povijesti literature, koja doduše nije tako duga kao povijest snijega, ali slično kao i snijeg otkriva korake onih koji su gazili ovim svijetom. Taj konac “Mrtvih”, kada Gabriel Conroy shvati da će njegova supruga provesti vijek kraj njega ali da se najveći događaj njenog života već desio onda kada je jedan mladi čovjek umro zbog ljubavi za nju, onda kada Gabriel shvati da je sve ono što joj on u životu može pružiti ništavno prema onom što je za nju već učinio mrtvi Michael Furey – sve to, moguće, shvatam odveć lično. Slab sam na pripovijesti o tužnim ljubavima. 

NEMA VIŠE ILUZIJA

Svijet pod snijegom drugačije svijetli – ta svjetlost pada sa neba, prekriva nas i sve što možemo vidjeti, sve do čega čulima možemo doprijeti. Ma koliko puta viđen, prizor je uvijek fascinantan kao prvi put. Dakako, na snijeg je moguće gledati i kao na kondenzovanu vodu, ali biti racionalan vrijedi samo do mjere do koje naš razum ne uništava svaku radost u životu. Stvari poput snijega moraju ostati neobjašnjene, time i nevine, da bismo mogli uživati u njima. Stajati pod nebom koje po nama posipa snijeg i razmišljati o atmosferskim procesima koji su do toga doveli naoko nije nerazumno, ali je jadno i nekako žalosno, vrijedno sućuti. Takvom čovjeku snijeg je tek smetnja – jedna od mnogih koje ga očekuju prije smrti, koja stoji na kraju, kao najveća neprijatnost.

Redakcija “Žurnala”, i zato vam pišem ovaj tekst, iluzija više nema. Ne svojom krivicom. Vjere nije manjkalo: ni u apstrakciju “država Bosna i Hercegovina i njene institucije”, ni u divnu apstrakciju pod imenom “vladavina prava”, niti u pravdu, zakon, građansku savjest, istraživačko novinarstvo, javno mnenje… 

“Žurnal” je radio svoj posao. Niti jedan mediji, zapravo, u zadnjih par godina svoj posao nije radio bolje od “Žurnala”. 

No pokazalo se kako je država Bosna tek ustavni okvir za bezakonje, otimačinu i korupciju epskih razmjera. 

Pokazalo se da institucije te države postoje da bi zaštitile najgore među bosanskohercegovačkim građanima: najveće lopove među nama. Pokazalo se da vladavina prava u praksi znači vladavinu jačeg. 

Da književnost, film i takozvana “pravna nauka” postoje da bi pravo i pravda imali gdje postojati, budući da u stvarnosti ne postoje. 

Da je, rekoh li, bezakonje vrhovni zakon. Da građanska savjest znači zgražavanje nad, ali ne i djelovanje protiv onoga što naz zgražava. 

Da je “Žurnal” dosegao limite istraživačkog novinarstva, koje u Bosni i Hercegovini nije društveno konstruktivna, nego autodestruktivna djelatnost: ako se bavite istinskim istraživačkim novinarstvom, država će istraživati i isljeđivati vas, što mogu potvrditi novinari “Žurnala” koje BiH državne institucije tretiraju kao neprijatelje države.

Napokon, što se takozvanog javnog mnenja tiče, potvrdilo se da je Benjamin Franklin bio u pravu kada je tvrdio: "Samo moralni ljudi  su  sposobni  za  slobodu. Što  je nacija  više korumpirana i iskvarena, to ima veću potrebu  za gospodarem." 

Vratimo se na Ksenofana. Ako državu prave kapitalisti, zamisliće je (i realizovati) po svom liku i prema svojim potrebama. Ako je, kao Titovu Jugoslaviju, prave proleteri i seljaci, stvoriće je kao ovozemaljski raj za siromašne i potlačene. Ako je, pak, pravi ološ i lopovi, zamisliće je kao raj za lopove. 

Kada je tako, kada je lopovluk temelj i razlog postojanja države, ono što čini “Žurnal”, dakle borba protiv lopovluka, zaista jeste antidržavno djelovanje. 

(zurnal.info)