Nove pjesme Damira Šodana: Lako se ludi u ulici malih dućana

Što bih telegrafirao Bennu 

ti znaš da lako se ludi

u ulici malih dućana 

s kolnikom pocinčanim   

kao lavor u koji su mnogi 

do iznemoglosti bljuvali. 

sada zemlja širi zrnca cimeta 

i Bruno ustaje svakih 

pet minuta da provjeri 

ima li u bisagama još

one stare krede 

kojom smo nekoć crtali. 

p.s. ne kucaj mi noćas u prozor, 

ne zanima me koliko ih je 

i kad su dojahali. 

 

Preko puta Spinozine kuće

gledam tako 

neke dame 

u uličici 

preko puta Spinozine kuće

i prisjećam se 

kako smo prije tolikih godina 

negdje u isto vrijeme 

ovamo prispjeli 

 

trbuhom za kruhom 

ili udovima za plodovima 

– kako tko voli –

demokratskog Zapada:   

 

one pod okriljem 

puteno-novčane razmjene,  

a ja ukorak s člancima, paragrafima i alinejama 

svoje ugledne Institucije. 

 

i već na prvi pogled 

biva mi jasno 

da nas i nakon desetljeća 

utučenog u tuđini 

još uvijek vežu iste stvari: 

 

klizno radno vrijeme 

nepovjerenje prema drugim strancima 

i slični oblici 

prostituiranja.   

 

vidim Heloïse 

kako i dalje nezainteresirano veze 

i Alinu 

kako užurbano vrti stanice na crvenom tranzistoru 

i Amru i Jammilu 

kako se prodorno smiju dok glade ćelu nekom krupnom 

crnom prijatelju  

 

dok ja guram 

svoj bicikl 

kao usudbenu popudbinu 

 

i mislim se kako 

od Spinozina prozora 

pa do zadnje kabine s crvenim svjetlima 

u ovom času slobodno 

cvjeta i širi se 

– hirovima euklidske geometrije – 

tisuću cvjetova 

jednog nevidljivog 

Bermudskog trokuta 

slijepljenog od ljudskih latica 

zaglibljelih u takozvanom 

boljem životu 

kao kamenje u bubrežnim tjesnacima 

naših trećesvjetskih ljuštura 

koje smo kao dotrajale salbunare 

doteglili ovamo iz svojih Bjelorusija, Ukrajini, Ugandi, 

Kirgizija, Ganâ, Rumunjski, Kroacija... 

 

da bi se sad motrili nijemi 

kao one jegulje 

u akvarijima 

po kineskim restoranima.    

 

i sve da nas netko 

izvrne naopako 

ispljuska i priključi 

na kozmičke poligrafe 

ne bi nažalost iz nas uspio istresti 

niti jednog jedinog retka 

velike Baruchove Etike. 

(Benedict (Baruch) de Spinoza (1632-1677), panteistički monist, živio je pred kraj života u Den Haagu, u ulici Stille Veerkade, gdje je 1675. dovršio svoje glasovito djelo Ethica, i gdje ga je iste godine posjetio Leibniz. U neposrednoj blizini njegove kuće danas je ogranak „crvene četvrti”.)  

 

Charles Simic u njujorškom taksiju 1967. 

istorija 20. veka nepopravljiva je 

kao onaj prozor u ulici Majke Jevrosime 

polomljen još ’49., 

što ostade vazda nezaceljen 

kao rana kakvog hrabrog Wagnerovog jurišnika 

u kartoteci mesnog doma zdravlja. 

 

ko zna, možda je i duplja u stablu jabuke 

u unutrašnjem dvorištu

našeg detinjstva

tek još jedno skrovito mesto 

zaboravljenog i svojeglavog bivstva. 

 

bilo kako bilo, svemu su krivi 

krezubi kobasičari 

i naduti lihvari

u masnim gamašnama srednje Evrope

što natrtili bi i labuda u letu

samo da se oskvrne

makar i najhromiji 

osećaj za lepo. 

 

ali čak i ova vožnja 

po upornoj kiši

od Vol strita

do Muzeja moderne umetnosti

itekako mnogo će da košta. 

 

nekmoli svi ti novi poreci 

što nikoše iz naprečac pacificirane

berlinske šute. 

 

sreća pa će Bitlsi

svojom vedrom pesmom

nekome i danas 

ulepšati dan. 

 

 

Poezija u malom jeziku 

                             

Cork, Irska

 

 poezija u malom jeziku 

je kao zvono 

u zabačenom selu

što tuče muklo s večeri 

kroz memlu provincije

samozaboravno 

i poprilično samodovoljno

- reklo bi se - 

da nije tih par kuštravih ovaca

skutrenih pred pljusak

u oboru 

ispred kamene pojate

što malo-malo 

trznu bjelkastim glavama

da ti daju do znanja 

da bez obzira na medij

poruka uvijek 

stiže na odredište.  

 

Blagajnica iz „Tommyja” na splitskom Žnjanu

neobično lijepa žena

srednjih tridesetih 

sjajnih očiju i napetih grudi 

napadno se smješka 

dok prebire finim prstima 

po tvojoj potrošačkoj košarici

punoj lakog špeceraja. 

 

među policama supermarketa 

uz drndanje tamburaša 

odjekuje ulickani Škoro, 

klima uređaj radi, 

kolica kao po ledu savršeno klize

i ona ima 3.500 kunskih razloga 

za sreću, 

prije svega zato jer raspolaže 

stalnim poslom u zemlji

blaženo upokojenog proletarijata, 

osim toga 

tu je i povlastica

da po akcijskoj cijeni 

kući vuče bàle pridavljenih porilukâ 

kvrcnute riže, ulubljenih poma 

i ocvalog kelja. 

 

čak se i ozareno šali

sa šeficom, sredovječnom čapljom 

rodentskoga lica, 

ali ne baš odveć smjelo, 

da se ne naruši blagoglasje

hijerarhijske notne skale 

raspjevanog kapitala. 

 

i dok se naginje

da dohvati trokut livanjskoga sira

jasno razabireš krupnu bradavicu

(ljeto je!) 

ispupčenu kao grimizno dugme

za lansiranje nuklearne rakete. 

 

da je Boris Maruna živ,  

predstavio bi se kao poduzetnik iz Zaragoze, 

šarmirao je na pristojnom španjolskom,

tom nebeskom jeziku vječnih sapunica 

– kao da smo u Torremolinosu 1975. –  

ponudivši joj uzgred jednokratni 

dodatak na plaću, 

uz stanovitu uslugu iz karnalne domene

gospodarskih varijabli.

 

ali ti nažalost naprosto nisi

toliko dobar pjesnik. 

 

„Gotovina” – samo tiho kažeš, 

ne misleći pritom naravno 

na Antu. 

 

 

Iskušenje Sv. Antuna 

sad znaš da je sila 

koja je onim razuzdanim konjima 

tako napasno istezala noge 

počivala još davno u utrobi 

seoskog raspela. 

 

ali čovjek je slijep 

dok sanja nogomet

i pušta šišmiše da mu slijeću 

na uska regrutska ramena. 

 

ako poželiš znati 

nešto o religiji

moraš prije toga probati 

sex na exu, 

sredovječne gimnazijalke, 

Stari zavjet ili bungee jumping. 

 

uglavnom nešto malo 

pomaknuto. 

 

Dalí je to odmah znao. 

 

naravno da ne postoji Bog 

dok klečiš 

ispred mašine za novac. 

 

(Izbor iz knjige izabranih pjesama Satori u crvenoj četvrti) 

DAMIR ŠODAN (Split, 1964), pjesnik, prevoditelj, urednik i nagrađivani dramski pisac diplomirao je engleski jezik i povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosada je objavio dvadesetak naslova, uključujući pet zbirki poezije, dvije knjige sabranih dramskih tekstova, antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (2010), kao i brojne prijevode američkih pjesnika na hrvatski (Charles Bukowski, Raymond Carver, Charles Simic, Leonard Cohen, Richard Brautigan, Frank O'Hara i dr.) Urednik je prijevodne poezije u zagrebačkom časoposu Poezija i član Hrvatskog centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca. Poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika i zastupljena u brojnim antologijama u zemlji i inozemstvu. Sudjelovao je na mnogobrojnim međunarodnim festivalima i književnim skupovima i kao predavač gostovao na njujorškoj Columbiji i Koledžu Sierra Nevada. Dvadesetak godina radio je kao profesionalni prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a danas je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi na relaciji Den Haag - Split. 

(zurnal.info)