MOJA FABRIKA: Knjiga koju bi morali imati tranzicijski čarobnjaci

Kamensko, Torpedo, Brodosplit, Jadrankamen, Tvornica duhana Zagreb, Gredelj, Badel, Končar, Jugoplastika, Uljanik... Popis bi bio prilično dugačak kada bismo počeli nabrajati nekoć uspješne tvrtke Jugoslavije koje su danas u međuvremenu privatizirane, ili u stečaju, ili su pak u potpunosti nestale i postale “industrijska baština” koja također čeka da bude zbrisana s lica zemlje. I ne radi se samo o nekadašnjim uspješnim tvornicama. Radi se i o čitavim gradovima, radi se i o životima, i o sudbinama konkretnih ljudi. Branko Popić, Tomo Lacković, Petar Ilić, Uzeir Selimagić, Franjo Franković, Arif Heralić, Đuro Radić... popis koji bi bio još dulji od popisa samih tvornica.

Selvedin Avdić, bosanski pisac koji je poznat prije svega po hvaljenom romanu Sedam strahova (Algoritam, 2009.), odlučio je ispričati tu priču, i to spajanjem “objektivnog” i “subjektivnog” žanra, proze i esejistike, ispreplićući historiju grada i historiju tvornice.  Ako se u Sedam strahova prvenstveno pozabavio razdobljem rata,  ovdje je otišao korak natrag, do “mjesta zločina”, te kroz priču o jednoj tvornici, ispričao ujedno i priču koja je prethodila ratu. Mjesto radnje, ali i glavni protagonist je i dalje Zenica.

“U govoru o Zenici”, reći će Avdić, “malo je lijepih riječi, češće su čelik, dimnjaci, zatvor, radnici, rudari... I kada mu se tepa, apokalipsa grmi iz svake riječi – “grad vatre i dima”, “uzavreli grad”, “grad plamenom što gori”... Nema tu blagoglagoljivosti kakvom se opisuju lijepi gradovi, pa se čini da se o Zenici i nema mnogo toga reći.” Pa ipak, upravo je Avdić  uspio ispisati knjigu koja o naočigled ružnom, o “gradu vatre i dima”, govori na način kao da govori o najintimnijem, gotovo kao da ispisuje ljubavno pismo, puno emocija, razumijevanja, ali i neizbježne melankolije.

A sama knjiga, ona se pojavljuje u pravom trenu: jer kao što je svatko od nas imao ili još uvijek ima barem nekog rođaka ili poznanika koji je bio u ratu, tako ima ili je imao i nekog tko je radio u nekoj od tvornica Jugoslavije.

“Opatija” Jugoslavije

U jednom od kultnih filmova o najburnijem vremenu industrijalizacije Jugoslavije, Uzavrelom gradu Veljka Bulajića iz 1961., na samom početku vidimo vlak na čijim vagonima piše “Živela industrijalizacija”. Vlak ulazi u stanicu, ženski glasovi pjevaju neku pjesmu o neuzvraćenoj ljubavi, a muški glas iz jednog vagona upita: “Je li ovo Zenica”. Poslovođa Šiba odgovara: “Nije – Opatija!”

Kako je Zenica postala “Opatijom industrijalizacije”? Tri su događaja, kako pokazuje Avdić, obilježila Zenicu i sva su tri u vezi s Željezarom. Prvi je, dakako, samo rođenje Fabrike, kada su 1892. praški veletrgovac željeznom robom Leon Bondy, fabrikanti čelika braća Schmidt i štajerski fabrikant Hans Pengg von Anheim osnovali željezaru.

Drugi datira u 1948. godinu kada je socijalistička vlast napravila prvu petoljetku uz koju je došla modernizacija željezare. I treći je rat i privatizacija Željezare. Prvi događaj je bio ključan jer je dotada Zenica bila kasaba, s čaršijom, džamijom, mahalama, malo mjesto .... nakon izgradnje fabrike dobiva vodovod, kanalizaciju, električnu rasvjetu, ali i osnovne škole, knjiženice, dnevne novina. Ukratko, prvi puta postaje gradić. Uz petogodišnji plan, broj stanovnika se utrostručio, a dolaze i prve banke, hoteli, kina, mostovi, bolnica, stadion. Sada već postaje gradom.

Koliko su te novine istinski promijenile tu nekadašnju malu kasabu, Avdić slikovito tumači kroz jedan zanimljiv detalj. Sve do dolaska Austro-Ugarske u Zenici nije postojalo nijedno mjesto u kojem se točio alkohol. Nakon njezina dolaska, zabilježen je – prema službenim statistikama – najveći broj alkoholičara i najveća potrošnja alkohola u Jugoslaviji. Dolaze, dakle, prve krčme, ali i prve javne kuće.

Koristeći brojne arhivske materijale i svjedočanstva Avdić izvlači sljedeću sliku:

“U dane isplate plate i predujma u gradu se ponavlja gotovo uobičajena slika: grupe pijanih ljudi teturaju blatnjavim i prašnjavim ulicama, dok mnogi leže u jarkovima pijani do besvijesti. Žene mnogih radnika s djecom, satima opkoljavaju krčme i gostionice i u suzama mole hranioce da napuste pijanku. Česte su tuče i međusobni obračuni koji se ponekad završavaju i ubistvima”.

Da taj opis nije pretjeran, potvrđuje i činjenica da su početkom 1940. općinske vlasti zabranile točenje alkohola u dane isplate plaća. I stine promjene dolaze uz Fabriku: prvi bicikl u Zenicu donio je neki Austrijanac koji se zaposlio u Željezari, a i prvi automobil nabavila je Željezara, pa tek onda bogati Zeničani...

Simbioza grada i fabrike

Moja Fabrika, dakle, nije samo knjiga o Željezari, ona je ujedno – i prije svega – knjiga o gradu koji se mijenja kroz fabriku. I kao što autor kaže na samom početku knjige,

“Zenica i Fabrika imaju ovisnički odnos i to je jasno čak i ako prvi put ulazite u grad. Gledajući kroz staklo iz vozila koje ulazi u Zenicu, čini se da Fabrika i rad srastaju jedno s drugim kao slagalica. Nemoguće je opisati Fabriku, a ne dotaći grad. I obratno”.

Selvedin Avdić nije samo kroničar vlastitog grada, grada-u-nastanku, već ujedno ozbiljuje ono što bismo s Hegelom mogli nazvat “konkretnom univerzalnošću”. Željezara u Zenici nije samo simbol Zenice, kao što Zenica nije tek Bosna i Hercegovina.

Moja Fabrika, uz jednu intimističku pripovijest kojoj ćemo se vratiti kasnije, ima i važnu političku potku: Zenica je i simbol procesa urbanizacije i modernizma, petogodišnjih planova i vjere u napretak, ali i simbol urušavanja Jugoslavije i onoga što je za ove krajeve značila famozna “Tranzicija”.

Moja Fabrika je politička knjiga. Prvi radnički štrajkovi počinju već nekoliko godina nakon osnutka željezare, i obilježit će čitavu njenu povijest. Fabrika je jednu od najvećih kriza preživjela između 1922. i 1925., kada su ugašene sve peći, a radnici su masovno otpuštani, a tek nakon 1936. radnici potpisuju prvi Kolektivni ugovor i prvi puta dobivaju pravo na godišnji odmor, i to tek od tri, pet ili sedam dana, ovisno o stažu.

Godine 1941. dolazi do nacističke okupacije Zenice i zabranjene su sve sindikalne organizacije. Kao što to već ide s promjenom ideologije, glavna zenička ulica dobila je ime po Paveliću, a tadašnja Masarikova proglašena je ulicom Adolfa Hitlera. Zabranjene su sve organizacije u kojima su komunisti imali utjecaj i počela su prva hapšenja. I to nije bilo slučajno,

Centralni komitet je u ljeto 1941. upravo Zenicu zbog velikog broja radnika izabrao za žarište ustanka u Bosni i Hercegovini. I opet je Fabrika ta koja je bila i žrtvom tih historijskih previranja, ali i protagonist. Pokušali su je srušiti i partizani i Nijemci. I nitko nije uspio.

Štoviše, od 1954. do 1970. svjedočimo pravom procvatu Zenice. Još je 1945. imala 12,000 stanovnika, da bi se već tri godine kasnije taj broj povećao za 3,500. Nakon donošenja petogodišnjeg plana naseljavanje se intenzivira i broj stanovnika raste na 33,240, da bi već 1963. imala 50,000 stanovnika. Ponovo se ostvaruje teza o “ovisničkom odnosu Zenice i Fabrike”.

Mitologija radnika

Neizostavno ime Fabrike, a time i Zenice, ali i jugoslavenskog radničkog imaginarija jest dakako – Arif Heralić. Lice s najpopularnije novčanice nekadašnje Jugoslavije – kojega mnogi i danas miješaju s Alijom Sirotanovićem i koji je “krasio” poznatu “hiljadarku”.

Zahvaljujući Vojdragu Berčiću i njegovu filmu Devalvacija jednog osmijeha mogli smo uroniti u njegov svijet, nimalo glamurozan kao fotografija s 1,000 dinara, bez osmijeha koji nudi nadu u napretak i radničko samoupravljanje. Heralić se nalazi u sobi prljavih zidova, uz flašu rakije koju je do kraja filma ispio do kraja. Tri godine nakon poznate fotografije, završio je u bolnici, a za “copyright” i eksploataciju vlastitog lika nikada nije dobio odgovarajuću – moralnu i financijsku – satisfakciju.

Kao i Zoran Petrović danas, radnik iz Medoševca pored Niša koji se pretvorio u neku vrst pop-kulturne ikone nakon pitanja “A gde je pečat?”, tako su i Arifa Heralića znali častiti pićem samo zato što je bio lik s “hiljadarke”, a jedna priča – koju spominje Nebojša Lujanović u priči Osmijeh s hiljadarke – spominje i detalj da je čak odbijao izvaditi zub koji ga je bolio jer mu je on bio jedan od posljednjih dokaza da je osmijeh s novčanice baš njegov.  

Priča o Arifu Heraliću zapravo je, kako dobro pokazuje Avdić, i priča o Jugoslaviji, i to dvostruka. S jedne strane, priča je to o mitu koji je radnika portretirao u najboljem svjetlu, s druge strane, priča je to o konkretnoj osobi, o Romu koji je u početku bio dobar radnik, koji je zbog efikasnosti među prvim radnicima u pogonu dobio dvosobni stan, koji je postao kronični alkoholičar i na kraju, kada je umirovljen, patio od psihičkog oboljena. On dakle nije samo jugoslavenska verzija Stahanova, on je ujedno i simbol “stahanovističke melankolije”.

I tu dolazimo i do važne Avdićeve poante o samoj Zenici: ako je Heralić upravo zbog svoje masmedijske prisutnosti postao i žrtva stahanovističke melankolije, onda se na isti način može i pretpostaviti da i Zenica danas boluje od stahanovističke melankolije: “Dok je iza njega brektala Fabrika u punoj snazi, grad je mislio da je i on jak i poseban. Očigledno je to bila lažna slika, jer se danas osjeća prevarenim i zaboravljenim. Kao stahanovci”.

“Stahanovistička melankolija”

Što je točno ta “stahanovistička melankolija” Avdić će, pretvarajući se ponovno u prvoklasnog pisca, pokazati u poglavlju “Zupčanik stare mašine”, opisujući sudbinu jednog željezarskog veterana iz komšiluka koji je jako teško podnosio monotoniju umirovljenja.

“Mjesecima nije napuštao stan, spavao je do podne, gledao televiziju, čitao novine, zurio kroz prozor... Žena ga je zvala u šetnju, prijtaelji na pivu, a on ih je odbijao bez posebnog obrazloženja. Jednog jutra probudio se rano, kao da ide u prvu smjenu, i otišao u svoju radionicu koju je napravio u podrumu solitera. Iz nje je izašao na kraju radnog vremena, ručao, odbio da ikom ispriča šta je radio cijeli dan i ujutro sve ponovio. Nekoliko dana proveo je u tajanstvenom kuckanju u podrumu, a onda je na ledinu ispred solitera počeo dovlačiti željezni otpad, dijelove nekakvih mašina, bojlere, žice i slična čuda. Svaki dan gomilao je otpad sve dok nije narastao do prozora u prizemlju. Kad je padala kiša, pokrivao ga je najlonima, a noću se budio i kroz prozor provjeravao da li je na istom mjestu. Ženi je nakon mjesec dana rekao da od tog otpada planira izgraditi avion. Ona je njegov plan prenijela sinovima koji su odmah pozvali ljekare”.

Što bi nesretni veteran željezare učinio s avionom vjerojatno nećemo saznat, ali ova mala zgoda – bila istinita ili ne, svejedno – dobro sažima “stahanovističku melankoliju”. I to je ujedno ono mjesto na kojem Avdićeva knjiga postaje politička par excellence. U poglavlju pod nazivom “Što je radnik”, on se prisjeća neke recentne TV-emisije u kojoj se novinar ispričava sugovorniku zato što spominje radničko porijeklo njegove porodice. Ovaj je uzvratio (baš kao i Selvedin koji je knjigu posvetio upravo ocu, radniku Željezare...) da nema razloga za ispriku, jer se on time ponosi.

Prije samo koju deceniju stvari su, kaže Avdić, bile sasvim drugačije: “Sjećam se svađe u kojoj je jedan učesnik ponosno isticao svoje proletersko porijeklo naspram kukavičkog, kako je rekao, sitnoburžoaskog posla koji vodi porodica onog drugog.” Danas se posao radnika naprosto više ne cijeni. Rješenje nije, ističe i sam autor, “herojska aura” koja se za vrijeme socijalizma dodijelivala radniku (“laskalo mu se kao maloumniku i s podsmijehom povlađivalo kao što rade izrasla djeca pred kostimiranim Djeda Mrazom”), rješenje nije niti neki čarobni štapić koji bi kroz novu deindustrijalizaciju ponovio ono što se u Zenici dogodilo nakon izgradnje Fabrike. Rješenje sigurno nije jednostavno, ali ono sigurno neće ni doći zaboravom vlastite prošlosti.

Obavezna literatura

Baš stoga bi knjiga Selvedina Avdića trebala biti obavezna literatura i u osnovnim i u srednjim školama, i ne samo to, bez ikakve iluzije da bi to u njima išta promijenilo, trebalo bi po primjerak knjige poslati svakom od naših “tranzicijskih” čarobnjaka, koji nisu samo uništili fabrike, već sa njima bespovratno izmijenili i gradove i uništili živote. Nemoguće je opisati Fabriku, a ne dotaći grad, i obratno. Selvedin je i u jednom i u drugom uspio. A Fabrika upravo zahvaljujući njemu i dalje živi. I to nije tek zenička željezara, to je naša Fabrika.

Za kraj, uzmimo sastavak koji je učenica VIII razreda, sada već daleke 1969. (godine kada je rođen autor knjige) napisala suočavajući se sa prljavim gradom i tmurnim nebom, zamišljajući neku svjetliju budućnost. Možemo li, posebice nakon recentnih lokalnih izbora i tekućeg smjera trenutačne hrvatske ali i bosansko-hercegovačke vlade, zamisliti nekog današnjeg učenika kako kaže “ne smeta me ništa, jer znam da će na mjesta koja su danas prazna i razorana doći nove zgrade, parkovi, škole pozorište i mnogo drugih objekata koji će svojom ljepotom zadiviti prolaznika. To je moj grad. Grad budućnosti i nade, čudan i neopisiv, pun tajanstvenih obećanja.”

Danas više nema tajanstvenih obećanja, nema ni budućnosti ni nade, a kamoli nečeg što bi bilo čudno ili neopisivo. Ako je zbog nečeg najnovija knjiga Selvedina Avdića bitna, onda je to, uz sve rečeno, upravo činjenica da je u neko drugo vrijeme, uza sav čelik i dimnjake (ili upravo zbog njih), bilo nade pa i vjere u budućnost.

Uz dopuštenje autora prenosimo iz Zareza

(zurnal.info)