Dijala Hasanbegović: Nemoj hodat'  natraške, kopaš sebi grob!

„Nemoj hodat'  natraške, kopaš sebi grob!“
Neko bi uvijek uzviknuo za mnom da kopam grob dok hodam „natraške“. Natrag se moglo samo trčati, između dvije vatre, između dva gola, između dva koša. Hoda se uvijek i samo naprijed, ako može da se hoda. Ako ne može, stoj u mjestu, kao strašilo u polju. Nadaj se da će te vrane okititi krilima i strahom. Ali natraške, e to ti kopa grob. 

Prošla su desetljeća otkako sam zadnji put za sobom čula taj uzvik, i nisam ga više čula niti iz jednih dječjih usta. Možda zato jer je moja posljednja generacija pionira rano naučila da je smrt ishod svih pogrešnih radnji. Cvijet žuti umire zimi i nikad se više ne rađa baš taj isti cvijet, natrag hodajući kopaš grob, djevojčica nije imala dovoljno šibica bosa na snijegu, propuh će te ubiti, smrt prelazi preko tebe ako se streseš, zemlja je smrtnim sjemenom posijana, smrt fažizmu sloboda  narodu. Samo hodaj naprijed. 

Već je popodne i odavno sam prestala da uzvikujem, pokazujem, vičem, čudim se, i pišem tekst o budućnosti, uvijek istoj, uvijek u reprizi, uvijek unatrag pročitanu, uvijek iznova započetu, o izborima pred nama, između života i novog života, između novog života i smrti, o avetima. I ide mi dijabolično. Doslovno. 

„Slova mi se tipkaju unatrag“, objašnjavala sam prijatelju preko priključene eksterne tipkovnice. I nikako nisam uspjela objasniti kako to izgleda, niti je on ikad za to čuo. Niti sam ja. Objašnjavala sam, mistificirala, smijala se, do trgovine po tipkovnicu. Riječi se tipkaju unatrag, tekst se tipka unatrag, ne, uzalud. Objasnila sam onda retrogradnim jezikom. 

„Omami evon ejedi okak ad ićujadoh ekšartan etapoksi ibes borg“, otpkala sam na staroj tipkovnici prijatelju. Bilo je zabavno neko vrijeme, a onda je rekao da me je spopao šejtan i da trebam naći pravi posao sa stalnim primanjima i zdravstvenim osiguranjem, jer sve što krenem raditi, završi krivo i ne mogu na to dugoročno računati. On će vidjeti šta može učiniti za moj laptop i može li iko od mladih iz budućnosti sprovesti egzorcizam na mojoj tipkovnici. Koja, ruku nasrce, zaista jeste pretrpila strahote mojih utisaka o svijetu u koje živim, o zajednici koju zovem društvom, o povampirenim kolegama koji su postali kandidati koji će se zalagati za budućnost u kojem imam zdravstveno osiguranje, stalna primanja, pravo na penziju i tipkovni egzorcizam. Potpuno pročišćenje. Da cinizam, sarkazam, ironija i malodušnost nestanu zauvijek, i da tipkovnicom baratam kao klavirskim dirkama. Da sviram kako mi se pod prozorom, na štandu neke stranke, gromoglasno pjeva. 

Neko vrijeme se zabavljam, bezidejna, tipkajući po šejtanskoj tipkovnici, jer fasciniranost divnim, bizarnim slučajnostima je moj porok, zatim ustajem i gledam zastave pod prozorom. Sve su iste. I sva su obećanja, naopaka, unatrag 30 godina izvikana, ista. I svi tekstovi, i sve analize, iste su. I sve moje misli iste su, reciklirane, oživljene, banalne, povampirene. Nezemaljske, šejtanske. Vraćam se za tipkovnicu. 
„Tsonćudub.“

Unatraške zvuči tako zabavno mračno. Tako nezemaljski. Tako finski. 

Sve rokove sam probila u svojoj glavi, a povampirene, fotošopirane glave s plakata ne poručuju, jer ne misle, niti da im je prošao rok, niti da je kasno za nove rokove. Jer oni žive u bezvremenu. Nisu prošla desetljeća, nije prošao ni rat ni poraće, ni ono prije rata nije prošlo, jer toka nema. Pakao, kažu, to je vječna zarobljenost u jednom nesretnom momentu. U jednom ružnom, okrutnom momentu u kojem smo najgora verzija sebe: kože izvraćene, jezika izvrnutog, vremena izglobljenog. To je pakao. Mjesto u kojem nema znakova da vrijeme teče. I uvijek i stalno, u jednom istom nanonoćju, iste rečenice.

Povampirene rečenice iz grobova ideja koje su odnijele sve vrijedne živote, i nose ih još, njihove leševe, pred našim očima. Rečenice izgovorene unatrag, dok hrabro hodamo unatrag, kopajući sami sebi grob. 

„Umro si, umro si, HA-HA, hoćeš još jednu?“, dva dječaka u stanu paralelno s mojim, pokraj otvorenog prozora, igraju kompjutersku igricu. „Ne bih umro da sam uspio da se vratim natrag, hoću hajde, sad ćeš vidjet'... A koliko ti još imaš života?“

Dva dječaka kojima dugujemo sve a oni nama ne duguju ništa, i koji pojma nemaju šta su generacije kojima smo se zakleli posljednji put smrt fašizmu, duguju nama, i sebi, imaju obojica po pet života. I do kraja dana će ih potrošiti, i ustati ponovo, s još pet života na ekranu. I smijat će se, kako im se koji život gubi, zagarantiran i obećan, u nekoj drugoj stvarnosti. Iz koje ih stalno tjeramo: igrajte se na travi, među bilibordima i plakatima, umjesto da ubijate jedni druge u igricama. Hajde, djeco, igrajte naše igre bez granica, u kojima je život samo jedan, u kojem hodamo unatrag, a povampireni slogani nas vode u budućnost. Vozite bicikla između naših noćnih mora! Udaljite se od kompjutera i ekrana. Jer, stvarnost je tako iskreno vaša. 

Dječaci se smiju na pozadini zvukova igrice, čiji pucnjevi i prasci pjevaju neku novu tematsku pjesmu, o kojoj mi pojma nemamo, a koja je himna koja od njih nikada neće tražiti da je pjevaju. Bez teksta. Domovina koja ne treba zastavu. Država koja nema granice. I oni su radosni i dok gube živote. Jednom prespavaš, i čekaju te novi životi! Nešto o čemu ništa nećemo znati, i  ne trebamo. Sve smo im dužni. 

A mi? Mi imamo izbor. Gledati projekcije u budućnost u vremenu koje stoji ili stajati u mjestu, kao strašilo u polju, nadajući se krilima. 
„Irebazi!“

(zurnal.info)