PISMA S JUGA: Neretva

Kada se želimo narugati ljudima iz gradova koji se diče svojom divljom rijekom, mi Mostarci obično posežemo za jednostavnom i sasvim običnom zemljopisnom činjenicom pa kažemo: sve rijeke teku ka sjeveru samo najljepša teče prema jugu. Naime, Neretva je jedina bosanskohercegovačka rijeka koja pripada jadranskom slivu. Sve druge rijeke u BiH teku ka sjeveru i posredstvom Save i na koncu Dunava pripadaju crnomorskom slivu. Neretva je, dakako, samo po tome posebna, jer tko je ikada uspio izmjeriti ljepotu rijeke. 

Krajišnici se s pravom ponose prekrasno divljom i raspuštenom Unom. Sana je divna, kako kaže stara jugoslavenska reklama: samo Sana teče prema vama. Vrbas je po imenu jedini muškarac u toj jednadžbi i valja se kroz Bosnu mijenjajući lica kao da svakim kilometrom stari onako kako stari ljudsko lice pa je negdje na kraju svog puta sav namreškan, izboran iskustvom i pun priča koje je kroz svoj život čuo. Drina je najmoćnija od svih, gotovo matica, a Bosna muljevita, neodlučna i sva u snebivanju neodoljivo podsjećajući na zemlju koja nosi njezino ime. 

Kada sjednete pored Neretve i gledate nizvodno u smjeru u kojem se preko stijenja valja smaragdna vodena snaga mog grada vi gledate prema jugu. Ako gledate prema jugu to znači da veći dio dana gledate prema suncu. Zaslijepljeni ste i cijeli vam dan prođe u magnovenju. Granica između stvarnog i nestvarnog se izbriše i na trenutak vam se učini da ste izgubljeni. Ali i to je iluzija. Izgubljeni ste samo zato što se niste usudili pronaći s onu stranu opće prihvaćene stvarnosti. Ali nije svjetlost ta koja vas zasljepljuje. Zvuk, gusti šum rijeke gurne vas preko ruba stvarnosti. Budući je čovjek nesiguran ukoliko nije na poznatom terenu, sve vas to može i preplašiti, ali samo ako niste naviknuti živjeti s rijekom i njenim supermoćima. Baš kada pomislite da ste slijepi, vi vidite bolje nego ikad. Baš kada mislite da ste gluhi vi ste tek spremni čuti. To je život s rijekom. Gotovo bajka ali ničeg nadnaravnog tu nema, jer ništa prirodnije od svega toga ne postoji samo što se čovjek odrodio od prirode pa njezina svojstva smatra natprirodnim. A istina je tek da je čovjek neprirodan. 

Negdje u vrijeme dok je rijeka nastavljala raditi ono što oduvijek radi, naši su se životi slomili. Kao da su prošli kroz neki portal, kročili u vremenskoprostorni diskontinuum. Odjednom su iz mog grada nestali dječaci koji su gledali nizvodno, prema suncu i od rijeke učili tajnu gledanja i slušanja onostranog. Rijeka je i dalje tu ali mi je ne primjećujemo. Zurimo u neke druge stvari. Nemamo vremena učiti gledanje i slušanje, zauzeti smo reproduciranjem, podražavanjem života. Grad koji se odrekao svoje rijeke, zaboravio kako živjeti s njom, danas samo nosi isto ime kao grad u kojem sam odrastao. Opsjednut sam tom najvećom nesrećom našeg doba. Za mene najvećom, za svijet i povijest nebitnom i nevidljivom. Ali sitne kosti najteže srastaju. Svijet je jedar i samouvjeren na TV – u, a svi se pravimo da ne primjećujemo kako šepa i stišće oči zbog boli kojoj ne zna uzrok i koju, kao prava glupa muškarčina, trpi i zanemaruje. 

Prije nego su me prvi put odveli na nogometnu utakmicu, puno prije toga, odveli su me na Neretvu. A u Mostaru se na Neretvu spušta. Naime, u gradu Mostaru rijeka Neretva tvori kanjon. Zato se mi na Neretvu spuštamo. Na rijeku se naslanjaju mahale, stari dijelovi grada. Svaka mostarska mahala ima svoju plažu na Neretvi. Odrastao sam, a i danas živim, u mahali koja se zove Carina. To je jedan od najstarijih dijelova Mostara. Mahala se zove Carina vjerojatno zato što je na tom mjestu nekada bio ulaz u grad, tu je bila malta, granica, carina, jer nekada se ulaz u grad naplaćivao. Davno je to bilo. Živih svjedoka tome vremenu nema. Izuzev rijeke. Ona je nijemi svjedok svih tih priča koje mi prenosimo s koljena na koljeno popravljajući ih, kriveći ih i od njih tvoreći mit o gradu a preko mita o gradu tvorimo i mit o nama samima, nanoseći na naše petparačke sudbine sloj herojske šminke prošlih vremena koja su, spremni smo se zakleti, upisana u naše gene. Eto, čovjek se lako zaplete u priču, lako se izgubi u njoj i onda se vraća, slažući misli i riječi katkad poput nervoznog krojača koji pokušava provući konac u ušice igle. Zato se vraćam na plažu svog djetinjstva, kročim riječ po riječ kroz sjećanja jer na toj plaži, recimo, odvijao se život kakav smo odbacili i zaboravili živjeti. Kao da smo napustili rijeku, a ona strpljivo poput majke čeka zabludjelog izgubljenog sina da se vrati kući i ponovno nauči vidjeti i slušati ono što je bitno. 

Plaža je bila spojena s obalom. U gradu su je nazivali „Pijesak“. Nalazila se dvadesetak metara uzvodno od Carinskog mosta. U ratu je most pao u rijeku, struja promijenila smjer i odnijela cijelu plažu na sredinu rijeke. Plaža na kojoj su gorjeli moji tabani danas je mali otok usred Neretve. Na njoj raste nekakvo čudno šiblje i do nje se može doći jedino plivajući. Potrebno je nekoliko snažnih zamaha i već ste tu. Na obali, u hladu koji tvori razno drveće i danas se nalazi maleni prostor prekriven sitnim pijeskom zlatnožućkaste boje. Plaža je od krupnog i oblog šljunka. Nekad mi se čini da sam cijelo djetinjstvo proveo na tom šljunku. Sve te godine spojile su se u jedno dugačko bosonogo ljeto. Bilo je to vrijeme u kojemu su Mostarci svo svoje slobodno vrijeme provodili pored rijeke. Neki su pecali. Neki su igrali tavle. Katkad bi se zapalio roštilj. U hladnoj rijeci se hladilo piće i slasne lubenice iz doline Neretve. Spuštali smo se niz riječne brzake. Preplivavali smo rijeku. Skakali sa stijena. Život se tu činio savršeno bezbrižnim. Takvog su ga živjeli ljudi raznih godina i zanimanja. Pored rijeke svi smo uvijek bili isti. Djeca, bez obzira na godine. Ono što sam najviše upamtio iz tog vremena provedenog na Neretvi jesu trenuci potpunog sklada između ljudi i rijeke, prirode koju ovdje rijeka predstavlja. Obično bi se to dogodilo u kasnim popodnevnim satima. Odjednom bi svi ušutjeli. Gledali bismo niz rijeku. Izgubili bismo se u nekom drugom svijetu. Prekrio bi nas huk riječnih brzaka. Obuzela bi nas sunčeva svjetlost. Svi, kakvi god da smo bili, koliko god godina imali, čime god se bavili, u tim smo trenucima bili ujedinjeni među sobom i postali bismo jedno s kozmosom. Nikada više nigdje nisam osjetio to i takvo jedinstvo. Godinama poslije, kad sam prestao prepoznavati svijet u kojemu živim shvatio sam da je to bila neka vrsta mostarske meditacije koja nas je činila boljim ljudima i pomogala nam da bolje razumijemo jedni druge i svijet oko nas. Shvatio sam i da je to, taj trenutak sklada razlog što se Mostarci tako teško opraštaju od svog grada, zbog čega tako bolesno pate za njim kakve god živote živjeli negdje drugo pa i u samom Mostaru koji je zaboravio živjeti s rijekom i samim tim prestao biti pravi Mostar. Svi patimo od nostalgije za tim osjećanjem sklada. Ako ste ga osjetili samo jednom zauvijek ćete čeznuti za njim. 

1988. godine jedan se Englez spustio na Pijesak i tu proveo samo jedno popodne. Bio je svjedokom te naše budističke tišine. Sutra je na plažu donio dasku s gumenim konopom kojim se daska vezala za gliser. Bio je to njegov poklon. Konop je zavezao za stijenu, drugi je njegov kraj prikačio za dasku. Od tog smo dana imali novi riječni sport. Iz plićaka bismo išli prema sredini rijeke i tu podražavali surfanje. Jahali smo riječne brzake. Nedostaje mi ta igra ali tražeći svoj grad najviše čeznem za jedinstvom, skladom kojemu nas je učila rijeka koju smo napustili. 

              Fotografija na naslovnici: Adrijana Vidić

TOMAŠEVA ČEŽNJA ZA JUGOM

(Dragan Markovina)

Bez obzira na formalni kolumnistički razlog njihovog nastanka, pa i neovisno o autorovom lucidnom objašnjenju o pokušaju približavanja stvarnog mitskog juga publici u Sloveniji koja taj prostor poznaje u pravilu u ljetnom periodu, Tomaševa ‘Pisma s juga’ su zapravo terapeutski odraz čežnje za svijetom iz kojeg je na koncu ipak otišao. Hoće li taj odlazak biti definitivan zasigurno ne zna ni on sam, nije se uostalom slučajno ni posložio čitav niz povrataka i odlazaka jugu i sa juga, ali u svemu što piše u ovim mini-esejima očita je nemogućnost mirenja sa stvarnošću juga. Mostara i Splita ponajprije. Tomaš je uvjerljiv kad piše o bojama i svjetlosti tih gradova, jednako kao i o osjećaju melankolije kojeg se ne može riješiti kad misli o tom prostoru. On savršeno jasno vidi posljedice turističke ekspanzije i pomirenost ljudi s ulogom zabavljača koja im je namijenjena, žali za istinskim mediteranskim načinom života koji se sve više povlači u današnjem vremenu. Metaforu tog povlačenja vidi u sve manje vidljivoj vezi između Mostaraca i Neretve, ali opet i unatoč svemu navedenom taj mitski jug mu fali i veseli mu se svaki put kad prođe Sv. Rok. Ima u ovoj knjizi puno od one čežnje Mostaraca za Mediteranom i morem, budući da su svjesni da su dio tog svijeta, ali žive na njegovom rubu iza kojeg počinje sjever, sa svim svojim značenjima. Iz tog osjećaja nastao je i Matvejevićev Mediteranski brevijar, knjiga kojoj po sentimentu iz kojeg je nastala i po vječnoj potrazi za ostacima prošlog vremena ‘Pisma s juga’ jako nalikuju. Tomašev jug je tipična Utopia kojoj se stalno teži, ali je nije moguće ostvariti. Stoga nije nimalo slučajno to što je splitska knjižaru u Getu, u kojoj je godinama radio nosila to ime. 

Na koncu, kad bi morao birati njegove rečenice koje bi precizno predstavile ovu knjigu, to bi bile ove: “Žućkasti kišni dani na jugu ono su što trebate upoznati. Što nastupi nakon euforije mogao bi, umjesto depresije, postati prostor samospoznaje. Ali svi se plaše pokisnuti. Od Mediterana i jedni od drugih želimo vidjeti samo lijepo lice. Naličje nas ne zanima. Zato je sve manje mjesta za istinsku ljubav i bilo kakvu humanu ideju. Mediteran je kurva. Tijelo za iznajmljivanje kada nama to odgovara. Takav nam je odnos spram svega. Zato smo usamljeni.”

(zurnal.info)