Odlazak Predraga Matvejevića: Ništa nismo naučili, jer nismo znali slušati profesora

Smrt je prirodna stvar. Dio života. Sastavni. Život je priča. Klasična. Ima svoj početak, zaplet i kraj. Katkad značaj nečije osobne priče shvatimo tek kada taj netko umre. Broj nekrologa, broj ljudi koji oplakuju određenog čovjeka počesto vidimo kao mjeru onoga što je ta osoba značila za života. Ako je suditi po broju nekrologa i onih koji za njim žale, život Predraga Matvejevića bio je velika priča. Netko će reći jugoslavenska, netko mediteranska, a ja bih rekao da je život Predraga Matvejevića bio velika europska pa i svjetska priča.

BITI MEDITERANAC

Predrag Matvejević je bio korektor u društvima u kojima je živio. Prvo u jugoslavenskom a napose u hrvatskom društvu. Uvijek je ispravno skenirao neuralgične točke i probleme i o njima otvoreno govorio. Taj njegov intelektualni angažman bio je od velikog značaja svakome tko pokušava sačuvati zdrav razum u vremenima kojima najviše nedostaje upravo zdravog razuma, u vremenima ludim i bijesnim, punim mržnje, beznađa, vremenima koja kao da nemaju svoje sutra.

Volim njegov „Mediteranski brevijar“. I sam se osjećam Mediterancem. Ako imam nadosobni identitet onda je to, najprije, osjećaj pripadnosti jednom uskom klimatskom pojasu. Snebivam se nad sudbinom Mediterana u suvremenom svijetu. Često meditiram o sudbini tog prostora, a Matvjejević je u svojoj najslavnijoj knjizi detektirao sve probleme koje rečeni prostor muče.

Mediteran je sav u prošlosti. Tvrd kao kamen od kojeg su građeni njegovi gradovi. Ali nije oduvijek bilo tako. A jedno od ključnih pitanja koje Matvejević postavlja u svom kapitalnom djelu jeste: kako je moguće da se demokracija najslabije primila upravo tamo otkuda je potekla?

Parafrazirao sam, dakako, velikog profesora, ali to je suština tog pitanja na koje je sam autor „Mediteranskog brevijara“ u istoj knjizi odgovorio. Matvjeveić ispravno tvrdi, znam to i sam iz iskustva: Sunce juga prosvjetljava duh, ali ponekad oduzima pamet.“

Pred malo sam ljudi bio tako postiđen i zbunjen kao pred Predragom Matvejevićem. Upoznali smo se nakon jednog nastupa u Zagrebu, kojim je otvoreno Goranovo proljeće. Profesor je za sve nas mostarske klince imao jedan isti kompliment. Uvijek bi prišao i rekao kako odavno nije čuo tako lijep mostarski, gradski govor.

Mostar, moj jadni izgubljeni Mostar, umire, čini se svakih nekoliko decenija, ali uvijek se to događa na isti datum.

ALEKSA ŠANTIĆ

02.02. je umro i Aleksa Šantić. Njegov je sprovod bio do tada a i zauvijek neviđen u Mostaru. Sa džamije se učila molitva za pokojnika, zvonila su zvona svih gradskih crkava i ljudi su ispraćajući Šantića zapravo odlučno počeli sanjati novi, bolji, sretniji Mostar u kojem će to jedinstvo biti pravilo, a ne incident. U tom snu, nikada do kraja dosanjanom, rodio se i odrastao Predrag Matvejević.

Profesor je umro 02.02.2017. godine. A mi i dalje jedino možemo sanjati onakav Mostar kakav je ispratio Aleksu Šantića. Svaki grad je san. I Mediteran je san. Kada prestanemo sanjati tada se prestajemo odupirati zlu. Čovjek se mora boriti da bude dobar i da živi u dobrom svijetu.

Puno je nekrologa napisano za profesora Matvejevića, ali mostarske crkve i džamije su šutile. To znam iako sam daleko od svoje šnite Mediterana. Nadam se da se barem nebo crvenilo umjesto ljudi. Nismo znali slušati profesora. Nikada ništa nismo naučili. Tko ne sluša razum, robovat će gluposti. Tko unakazi ljepotu, živjet će u ruglu. Zato moramo sanjati Grad. Moramo sanjati Mediteran. U obranu ljepote. Usprkos gluposti.

(zurnal.info)