Pogled u prozor: Od čega tačno možemo poludjeti?

Nije bilo tako lako, zar ne? Biti u situaciji da budeš odgovoran za sebe i za druge. Samo malo! Nije li to uvijek slučaj? Nije li čovjek u svakom trenutku odgovoran prema sebi, ali i prema drugom čovjeku? Na kraju krajeva, nije li tako nastao civilizirani svijet?

Prilično sam sigurna da je ne samo bh. društvo, nego i društvo općenito, bilo svjesno tog nepisanog zakona tokom pandemije koronavirusa. Ono što je potresno, međutim, jeste koliko nas je ta spoznaja prestravila. Istinski prestravila. Toliko, da su mnogi izmislili potpuno novu realnost, kako bi se od nje spasili. Ravnu Zemlju na kojoj virus ne postoji, već je izmišljen kako bi se uspostavio novi svjetski poredak. Virus postoji, ali je „proizveden“ u laboratoriji i pušten, kako bi se uspostavio novi svjetski poredak. Poslali su nam ga vanzemaljci, kako bi na Zemlji uspostavili novi svjetski poredak. Sve, samo ne ovaj svijet u kojem smo krivi ako ne štitimo Drugog.

Dugo mi je trebalo da shvatim šta je porodilo sve lude teorije kojima smo bombardirani, vrlo agresivno, skoro godinu i po dana, dok su ljudi obolijevali i umirali, teško se oporavljali, naši prijatelji, komšije, naše bake i djedovi. Bilo je i teško shvatiti da iko ikad može povjerovati u neku stvarnost toliko zametnutu za razum, da skoro može biti zaumna poezija. Mislila sam da je u pitanju strah od smrti, što je najčešća i najlogičnija motivacija za sve ljudske postupke, racionalne i iracionalne. Bila sam u krivu.

Radilo se o strahu o tome da ćeš svojim ponašanjem odgovarati za nečiju smrt. O strahu od suosjećanja s Drugim. Slabijim, starijim, bolešljivijim. Radilo se o želji da se, samoživo i sasvim bez empatije, održi samo vlastiti život i um, pa makar i poricanjem, beskrajnim fikcionaliziranjem. Jer Drugi je neprijatelj onog trenutka kad postane ovisan o našim postupcima.

I sve bi to, naizgled, imalo smisla da se u svemu ne krije paradoks. Odbijamo nositi masku, jer želimo disati. Vidjeti pravo lice, cijelo lice Drugog, i da on vidi naše. Odbijamo držati distancu, jer želimo prisnost. Odbijamo izolaciju, jer ne želimo samoću. Drugi je možda neprijatelj, ali bez njega se ne osjećamo živi. U svijetu bez lica, bez kontakta i bez dodira, spremni smo riskirati vlastiti život zbog mogućnosti bliskosti. Ali, spremni smo i riskirati život Drugog, jer bismo radije da ne postoji, nego da je o nama ovisan i daleko.

Nakon skoro godinu i pol držanja odstojanja, nakon inkapsuliranja u vlastiti, goli svijet u koji smo utjerani, bili smo spremni suočiti se sa sobom. I nije svačije iskustvo, dabome, bilo isto. Evo, ovo je svijet koji ste izgradili za sebe, ovo su ljudi s kojim ste odabrali da živite, ovo su stvari koje volite, ovo su stvari kojih se bojite. Gledali smo u sebe i vidjeli se u malim kvadratima, sivkastih i nejasnih obrisa, kao što smo gledali kolege i prijatelje na Zoom sastancima. U taj prozor stanemo, moramo stati, i sve naše, potpuno se ogoliti. Samoizolacija je uvijek pogled u sebe, naravno, ali kad je ona prisilna, odbrambeni mehanizmi i alarmi nam se upale, i mi odjednom znamo od čega tačno možemo poludjeti.

Čemu se tačno smijati, zbog čega plakati, čega se bojati. I shvatiti napokon da je, paradoksalno, bez obzira koliko sebični i očajni bili, strah da ćemo ostati sami, da ćemo ostati bez Drugog, veći ili makar jednak strahu da ćemo umrijeti. Jer koliko god gledali kroz svoj unutrašnji Zoom prozor, pogled u sebe tek potvrđuje da smo tu i da nam je svijest živa.

Postajemo neko, postajemo osoba, tek kad u taj prozor zaviri Drugi. Zaštitimo ga, čuvajmo ga, prekrijmo lice zbog njega, držimo odstojanje, samo nek je živ. Jednog dana da nas pogleda. Kroz kvadrat, kroz naočari, kroz umorne oči. Trebala je da se desi globalna pandemija kako bismo shvatili da u svakom našem postupku, neko pati ili se raduje, rađa se ili umire. Nijedan čovjek nije ostrvo.

Držimo odstojanje i dalje. Nasmijani, sumnjičavi ali rasterećeni. Stidljivo se rukujemo i grlimo, kao da se upoznajemo. Treba hrabrosti za poljubac u obraz utisnut prijatelju, nakon što si shvatio da bez njega nisi živ. Hrabrost je to šutke priznati, bilo da smo spadali među teoretičare zavjera ili one sasvim racionalne, da smo niko jedni bez drugih. Da je savremeni svijet, svijet usamljenosti i privatnosti (tog sasvim savremenog izuma), istovremeno svijet u kojem još uvijek jedni druge nosimo. I, ponekad, volimo.

Pitamo se hoće li svijet više ikad biti isti. I spremno ću reći, makar bila u krivu: neće. Jednom će sve ovo proći, i činit će nam se da smo zaboravili.

No, ko je makar jednom toliko duboko zavirio u svoj unutarnji prozor, toliko duboko da s one strane počinje vidjeti obrise nekog drugog, taj više nikad neće biti isti. Jer, svijet nam je okrenuo ogledalo i vidjeli smo svoju zbilju. Svijet to rijetko čini, trebamo se osjećati počastvovanim.

Svijet nam je, dakle, okrenuo ogledalo, i kad smo se, poput Narcisa, dobro u njemu nagledali, poželjeli smo da nam u tom odrazu neko izroni iza ramena. Drugi, kojeg nema ukoliko ga mi ne sačuvamo, ukoliko se o njemu ne brinemo i za njega ne marimo. Nasmijani Drugi, ovaj put bez maske, makar ovo ljeto bez maske, titrajući na vrelom zraku, pružit će nam ruku, i osjetit ćemo duboko ureze u njegovim dlanovima, tako da ih zapamtimo. Jer, možda će sutra četvrti val. Možda će sutra tišina i samoća. Sutra ćemo ga možda trebati, i on će trebati nas.

(zurnal.info)