Dijala Hasanbegović: Pomračenje

U sobi uređenoj da sliči na dnevnu sobu, sobi punoj fotografija uramljenih u plastične ramove žute boje, sobe zastrte paravanima na suncokrete i šarenim ćilimima, bolnički je krevet. Na  njemu žena, okrenuta glavom prema prozoru, kose prozirnobijele. U fotelji sa suprotne strane kreveta je čovjek, s dvodnevnom bradom, ali sređenim, crnim brkovima, iznad kojih mu se oči cakle. 

„Mama, danas je pomračenje Sunca. Djelimično. I Mjeseca, ali je mladi. Zato ga zovu „crni mjesec“. Shvataš? Zato što crnilo ispunjava ostatak, tako da je to puni mjesec. Ali je crn...“

Žena je napravila grimasu, usta su joj se izlila u nešto neodređeno, što nije ni osmijeh, ni podsmijeh, ni jauk. 

„Ne vidim ja ni sunca ni mjeseca.“

Danica je bila najljepša djevojka koju bi neko vidio u životu. Da, ona djevojka kojoj su govorili: „Ti si najljepša koju sam vidio u životu“, i mislili tako. Svog je muža upoznala kroz staklo od prozora, malo nagoreno, jer samo na zadnjem spratu nisu uspjeli promijeniti prozore nakon požara koji je izbio u kuhinji još dok je bila djevojčica. On je kucnuo na prozor, ona kucnula na prozor. I mislila je, zasta je mislila u tom momentu, da je to najbolje što će ikad imati jedno drugome dati. Kuckanje na zagorjeli prozor. Njen je budući muž imao drugačije planove, i uskoro je počeo kucati na vrata. Sa cvijećem, ponekad čak sa suncokretima, jer ih je najviše voljela. Bio je tako pristojan, tako sjajnih očiju iznad crnih brkova. Ko ne bi želio pobjeći njemu iz kuće s nagorjelim staklima na prozorima?

I preselila se Danica u kuću svoga muža. Svadbe se ne sjeća. Sjeća se samo da je trajala do kasno u noć, i da se, ugledavši mjesec, pun i zasljepljujući, okrenula da kaže mužu kako je veliki mjesec noćas. A njega nije bilo. Pogledala je oko sebe. Nije najgore bilo to što nije znala gdje se i u kojem kolu on nalazi. Najgore je bilo što nije znala ko je on. Da, doslovno, nije znala koji od nasmijanih odijela s olabavljenim kravatama je njen muž. A lijepo mu je rekla da stavi leptir-mašnu. I tako je ostala sama s mjesecom, kao u nekoj pjesmi, u bijeloj haljini, bakinoj vjenčanici temeljito prekrojenom za nju. 

Nastavila je živjeti u životu koji je bio također prekrojen, ali nije bila baš sigurna da je odgovarao baš njoj. Bilo je manje šetnji, manje sunca, osim onoga u bašti, manje mjeseca. Oči iznad brda brkova sjajile su sve manje, i ona je počela da plete uz svijeću. 

Plela je razne uzorke, koje je nalazila u časopisima koje je muž kupovao u gradu, a koji su bili jedino što je tražila za sebe kad bi on išao u kupovinu. Suncokreti, ni oni umjetni, više joj nisu padali na pamet. Jednom joj je kupio četiri umjetna suncokreta. Još uvijek stoje u kutu kuhinje, po njima se uhvatila siva prašina mjesečine. Nije znala kako da ih očisti. 

Majka joj je na telefon pričala kako je s ocem i bratom išla na izletišta. Njena je majka jako voljela izletišta, osjećaj da nema zidova oko nje, osjećaj da je cijeli svijet jedna velika, bezgranična bašta pod nebom. Ona je njoj pričala kako je plela. Kako je isplela prizore iz serije koju je redovno pratila, a u kojoj su ljudi puno jahali na konjima po livadama, po suncu i po mraku, i po mjesečini. Jako je teško isplesti konja, ali konj te može odvesti gdje god poželiš, a može ti biti i prijatelj, naučila je iz serije. 

„Danice moja, pa ti ne vidiš ni sunca ni mjeseca“, govorila je majka na kraju njenog monologa. 

Kada je rodila Zorana, život joj se nije mnogo promijenio. Sve žene oko nje su govorile da će joj se život potpuno promijeniti. I da će, na kraju, voljeti tu promjenu. Ali ona je Zoranovo djetinjstvo plela, kao što plete prizore na svojim džemperima, puloverima, čarapama, jastucima. Jer, bili su uglavnom ona i Zoran, u jednoj sobi, sa posivjelim suncokretima u kutu. Njen je muž proslavio rođenje sina u lokalnoj kafani, slavio je od izlaska do zalaska sunca. I nastavio slaviti, sve do zalaska svog života – u zoru, u bašti, uz bokalčić rakije, s cigaretom u ruci. Lica mirnog, u zoru čak i blistavog, kakvog ga je Danica našla. Možda nije bio nesretan uopće. Zar ovako odlaze nesretni ljudi, pomislila je ona? Mirni, obasjani, omamljeni. 

Zoran je razmaknuo paravane u majčinoj sobi. Slaba je svjetlost sunca osvijetlila sobu u kojoj nije bilo trunke prašine da zapliva u zrakama. Toga nema u staračkim domovima, u staračkim sobama. Toga, čega u životu ima tako puno, prašine koja pleše na sunčevim zrakama. Džaba sve slike, i ćilimi, i paravani. 

„Evo, mama, prošlo je. Sad ima malo sunca. Ionako je bilo djelimično pomračenje. Znaš, cijela će jesen biti ovako lijepa, topla, možemo prošetati kasnije? A? Provozat ću te malo, malo ćemo udahnuti zraka, mama. Ne moraš vidjeti mjeseca, ali možeš sunca...“, Zoran se nasmijao u prazno, a onda se nasmijao u majčino lice. 

Danicina grimasa bila je i osmijeh zore, i tužni, bezglasni jauk pred izlazak mjeseca. I dva plava oka, sjajna i sretna, jer napokon, napokon je noć, i može upaliti svijeću. I plesti, plesti sve što nije vidjela. 

(zurnal.info)