Novogodišnja priča Andreja Nikolaidisa: Prevariti naviku

Ah, brak; ah, porodica. Uprkos onome što je tvrdio Tolstoj, sve porodice jesu nesretne na isti način. Dozvolite da vam predstavim širu sliku: svi ljudi su nesretni na isti način, svejedno da li svoju nesreću organizuju u porodicu, sestrinstvo, četu ili masonsku ložu. Ne postoji unikatni jad: ako mislite da vas bol koji osjećate čini izuzetnim, drugačijim od svih koje je boljelo, dobronamjerno podsjećam da patnja nije isprika za glupost. Nesreća je, baš kao i život, masovna pojava.

Onaj što zovete ga ocem - manijakalno obuzet etikom, primijetiću - očito se nije obazirao na zakonitosti estetike, koje vele: ničega previše. No tako je sa svim histericima. Hiperinflacija znači obezvrjeđenje: kako novca, tako i patnje. Moralna strogost njega je odvela u antistil satkan od zabrana, prijetnji i odmazde, a ljepotu, nekad suđenu da bude vrlinom, svela na banalan koncept grijeha. U želji da bude jasan, on je tekst-svijet učinio nečitljivim; težio je čistoti, postigao je sterilnost. Takvo se što nama pervertitima ne može dogoditi.

Porodica, dakle. Slavljena kao “osnovna ćelija društva”.

Čini vam se da je društvo ugodno, bezbjedno, uredno, neka vrsta salona u kojem se okupljaju rafinirani ljudi što vode inteligentne razgovore? Ili je to društvo odveć nalik prirodi: odveć klanica, odveć pozornica za igru pohlepe, zavisti, stvane mržnje i simulirane ljubavi? Pitanje je, podrazumijeva se, retoričko.

Ako je tako, kakvu vrlinu pronalazite u porodici, temelju društva sa hroničnim nedostatkom vrline? “Osnovna ćelija društva” nama zvuči kao oštra osuda.

Znamo, znamo… Tako su vas učili. Mislili ste da tako treba. U brak ste ušli puni očekivanja, a ona će uvijek biti iznevjerena – čak i ako su ispunjena. Jer se kod očekivanja ne radi o ispunjenju, nego o iščekivanju. “Nada u bolje sutra vodi u samoubistvo”, pisao je jedan od naših. Taj je uistinu znao o čemu priča.

U braku ste, dakle. Nije onako kako su vas učili da će biti, nije onako kako ste očekivali; ali šta ikad jeste? Dvadesetpet vam je, možda i trideset ljeta. Osjećate da ste u stupici. Šta dalje? Vrijeme je za dijete, zaključite. Vrijeme je da podignete ulog, kako već čine kockari koji gube. Od tog trenutka, sto možete napustiti samo kao gubitnik. Kako kaže simpatična kockarska izreka: “Ako čim sjedneš za sto ne uočiš ko je od igrača magarac – to si ti”.

Vrijeme je za našu priču. Neka slabost govori.

 ** 

I ove godine smo Božić proveli u planinama. Kuća je bila onakva kakvom je njen otac ostavio u času kada je umro. Bila je, ona, kuća, vrsta porodične relikvije, spomenik disfunkcionalnosti Marijine porodice.

Dvadeset i dvije godine njen otac je živio u toj drvenoj kući, duboko u planinama Montane, kući sa tri sobe, kuhinjom, kupatilom i hodnikom, kući u koju dvadeset i dvije godine nije kročio niko osim njegovih prijatelja lovaca i dva stara, polugluva gorštaka iz obližnjeg sela.

Kažu da su mu lovci vremenom prestali svraćati, jer je trčao za njima po šumama i dosađivao im pričama o tome kako su sretni jer nikada nisu iskusili civilizaciju, citirajući im pritom Thoreaua. Onda je umro. Marija i ja smo tada imali vezu koja je trajala već osam godina. Ona je imala i uspomenu na majku pokojnu već pet godina koja je i dalje, mrtva, kći držala u svom čvrstom stisku. Ja sam imao vjerenicu koja nije imala roditelje, ali je i dalje osjećala da im je dužna pokornost.

Marija nikada nije prežalila odlazak oca. Porodica je živjela spokojno, dok se jednog dana tata nije pojavio na vratima kuhinje, držeći kofer u ruci, majci koja je sjekla luk rekao: ne mogu više, prošetao preko travnjaka, pomilovao malu Mariju po kosi, sjeo u automobil i otišao u planine.

Tamo Marija i ja provodimo Božiće. To je samo jedan od naših rituala. Nedjeljom spavamo do jedanaest. Petkom idemo u bioskop i gledamo romantične komedije. Kada se vratim sa posla Marija mi iz kuhinje, gdje pere sudove, mazno dovikne: ljubavi, ti si. Subotom, poslije ručka u piceriji, gleda u mene i kaže mi: tako sam srećna sa tobom. Marija i ja imamo mnogo rituala. Kada sa nekim živite osam godina, sve postane ritual.

Mnogo puta želio sam da stanem na dovratak kuhinje i kažem joj: Marija, ja zaista ne mogu više. Ali njen otac je učinio tako. To me je sprječavalo. Ne povrijediti je kao otac: to sam neprekidno imao na umu, još od trenutka kada mi je prvi put ispričala istoriju svoje porodice. Napokon, zbog te tužne istorije sam je i zavolio: nikada nisam mogao voljeti sretne žene, niti biti prijatelj sa sretnim muškarcima. Nečija sreća je konačni dokaz odsustva ukusa: ono što ljude čini sretnim za čovjeka od ukusa je po pravilu neprihvatljivo. Znao sam: ostaviti Mariju bilo bi neukusno.

Mnogo puta sam, kažem, želio da odem. Ali čovjek odluči: ne. Ostane i stvari se smire, kao voda u čaši, na stolu koji nehotice pomjerite dok šetate trijemom.

Ali to izaziva zamor i zastrašujuću sitost. Koji se svakim danom uvećavaju. I treba vam sve više snage da biste ostali dobri. Da ne biste učinili zlo. Pomislite da ste zapravo vi onaj ko je iskorišten – tada se javi bijes. Koji treba brzo stišati, jer će u suprotnom biti kasno – sve će biti iracionalno i brutalno pokidano, godine samokontrole biće poništene i obesmišljene.

Samo zamorom mogu objasniti to što sam napokon prihvatio udvaranje koleginice. To što sam, dok smo čistili snijeg ispred kolibe, rekao: Marija, moram natrag na posao, vratiću se do Nove godine. Tako mi je žao, rekla je, želiš li da idem sa tobom. Ostani i odmaraj se, plemenito sam predložio. Brzo ću natrag: nećeš ni primijetiti da me nema, rekao sam.

Koleginica se zvala Helen. Sa proslave Božića koji je firma organizovala u nekom bizarnom provincijskom spa centru – na kojoj je morala biti prisutna za dobro svoje karijere – vratila se tri dana docnije nego smo planirali. Bilo je rano popodne 31. decembra kada mi je telefonirala i rekla: mačoru, kod tebe sam za dva sata. Pomislio sam: reći ću joj kako je već tri dana čekam, nervozno kružim stanom, na televizoru gledam bizarnu priču sa Balkana, onu o dvojici teško bolesnih invalida, od kojih je jedan registrovani nekrofil, koji su razvili nesvakidašnji metod kako da u restoranu dobiju besplatan obrok, reći ću joj kako sam vjerenicu, sa kojom živim osam godina, koja me k tome voli osam godina, ostavio samu u planinama, samo da bih je prevario sa njom, koja kasni tri dana. Ako ništa, mogla bi biti tačna: tako ću joj reći, pomislio sam. Uto je ona spustila slušalicu.

Zastao sam na trenutak, ponižen. Potom sam pozvao Mariju. Čim sam čuo njen glas, bilo mi je bolje. Ljubavi, rekao sam, tako mi je žao, ali mogu doći tek sutra. Dragi, tužno je rekla Marija. Tako mi je žao, rekao sam, ali ovo su nezamislivi problemi, a stvari se uvijek prelamaju preko mojih leđa. Neko to mora riješiti. I naravno, kao i uvijek: odabrali su da taj neko budem ja, rekao sam. Dragi, rekla je Marija, voliš li me. Naravno, rekao sam. Vidimo se sutra, rekla je i prekinula vezu.

Obukao sam se i otišao do obližnjeg mega-marketa. Kada sam sa punom korpom stao pred kasu, shvatio sam da sam kupio iste artikle koje kupujem već osam godina. Kupio sam bijelo vino koje voli Marija. Filete lososa, koje Marija voli prelivene majonezom i krastavcima. Thomy majonez, jer Marija ne jede drugi. Džem od ribizli – samo od njega Mariji nije muka. Sladoled od oraha, jer Marija tvrdi da je najbolji. Durex elite kondome, jer Mariji oni najmanje smetaju.

Neće moći, rekoh sebi, danas će se u mom životu desiti neke promjene. Danas će biti prekinuti neki rituali: ovdje padaju ti lanci. Danas će ovaj čovjek biti slobodan.

U samoindukovanom trijumfalnom raspoloženju odvezao sam kolica do police sa vinima. Vratio sam bocu kalifornijskog chardonnaya tamo odakle sam je uzeo. Kakva glupa teza, Marijina tvrdnja da su kalifornijska vina zapravo najbolja: najviše za namjanje novca, obično kaže. Zgrabio sam bocu čileanskog cabernet sauvignona: uvijek sam držao da su čileanska vina, uz poneko australijsko, bolja i od izvikanih francuskih, a kamoli kalifornijskih vina. Zamrznuti losos je ogavan, tvrdim: iz njega uvijek probija taj užasni, jeftini miris ribljeg ulja. Da budem posve precizan - prihvatljiv je samo dimljen, a tada je besprizorno skup. Stoga sam filete lososa vratio u frižider i odlučio spremiti brancina u soli. Na džem se može zaboraviti, likovao sam. Sladoled od oraha ide natrag u rashladnu vitrinu, mislio sam, palačinke sa vanila-kremom i voćem su moj izbor za ovu noć. Ubrzo sam izmijenio čitavi sadržaj korpe. Još samo da kupim coca-colu, rekoh sebi.

Kada sam plastičnu bocu od dva litra spustio u korpu, shvatio sam da je i to ritual. Coca-colu, podsjetio sam se, kupujem zato što tako želi Marija. Kada smo se upoznali, pio sam vino, viski i pivo. Ali Marija je voljela coca-colu. Poslije osam godina, volim je i ja, ništa drugo i ne kupujem. Vjeran sam coca-coli, baš kao što sam vjeran Mariji. Ali danas je dan promjena, pomislio sam i sa police uzeo bocu pepsi-cole.

Stojeći u redu pred kasom, razmišljao sam o tome kako nikada nisam probao pepsi. Nisam ni mogao, ne pored Marije. Ne pored coca-cole, koja je majka svih navika.

Kada sam se vratio kući, osjetio sam se spremnim za Helen. Sa nestrpljenjem sam čekao njen dolazak. Otvorio sam frižider i u čašu nasuo pepsi. Radoznalo sam otpio prvi gutljaj.

Imala je odvratan ukus.

 **

Blablablablabla… kakav sraman niz samozavaravanja i trivijalnosti. Još nismo nabasali na preljubnika koji nije imao dobre, ako ne i uzvišene razloge za preljubu. Protiv koje, podrazumijeva se, nemamo ništa, sve dok preljubnik erekciju namijenjenu drugoj ženi ne pokuša opravdati prevelikom ljubavi prema svojoj. Ovome su, eto, smetali rituali. Vjerenicu, koju je osam godina izbjegavao da oženi, morao je prevariti zbog coca-cole. Prevara, pardon: pepsi, imala je loš ukus. Svejedno: opalio bi on Helen da ih, oko sedam uveče, dok su ždrali ribu, nije ubilo krilo aviona koje će na nebu iznad Billingsa eksplodirati 150 godina kasnije, a na njegovu kuću pasti koliko danas. Oboje sada gore u najdubljoj jami pakla. Takvu odluku, it goes without saying, donijeli smo ne iz etičkih, nego iz estetskih razloga.       

(zurnal.info)