Deathmatch u Banjoj Luci: Sin, duh & stijena paranormalnog entiteta

Na jednom od najboljih i najsuptilnijih  albuma u povijesti popularne muzike, na „The Queen is Dead“ The Smiths, ima pjesma koja se zove „Cemetry Gates“. Što se bosanskog rokenrola tiče, taj album kao da ne postoji. To je još i dobro: crnogorski rok zvuči kao da nisu postojali ni The Beatles.

Da li zato što će ovih dana tridesetogodišnjica „The Queen is Dead“, da li zato što sam na internetu nabasao na raspravu o tome da li bi taj album bio još bolji da ga zatvara „There Is a Light That Never Goes Out“, umjesto „Some Girls Are Bigger Than Others“, koja je genijalna pjesma, ali nakon „There Is a Light...“ dolazi kao antiklimaks, raspravu, hoću reći, koju smatram daleko bitnijom ne samo od debata o tome ima li demokratije u Crnoj Gori (a ima li života na Marsu?), nego i od debata o tome mogu li tri konstitutivna naroda u Bosni pronaći novi model suživota (ne mogu, može im jedino biti nametnut, po mogućnosti od prosvijećene imperije, i to vam je sva priča), da li, velim, zbog toga ili zbog nečega što mi izmiče, mitinzi u Banja Luci podsjetili su me na „Cemetry Gates“.  

U toj pjesmi Morrissey kaže:  

A dreaded sunny day
So I meet you at the cemetery gates
Keats and Yeats are on your side
While Wilde is on mine

KEATS, YEATS & RATKOV DUH

U Banja Luci, doduše, na jednoj strani nisu bili Keats i Yeats, a na drugoj Wilde, ali jesu figure koje su za identitet i kulturu Republike Srpske važni barem koliko Keats, Yeats i Wilde za britansku. Tamo je na jednoj strani, utjelovljen u sinu, bio nesveti duh Ratka Mladića, dok je na drugoj strani, utjelovljen u kćeri, bio Radovan, kamen na kojem je - neka mi Bog oprosti na blasfemičnim usporedbama, dugom jeziku i odsustvu ukusa - kao hrišćanstvo na Petru - stijeni, izgrađen taj paranormalni entitet.

Baš nekako u to vrijeme, u Crnoj Gori, u Podgorici, u skupštini, poslanici Demokratskog fronta pokušali su da iscipelare Đukanovića.

Koji se naumio obratiti parlamentu, ali nije u tome uspio, jer su poslanici Demokratskog fronta za zasijedanje crnogorskog „hrama demokratije“ pripremili raskošnu navijačku koreografiju, dostojnu crnogorskog fudbalskog derbija „Dečić“ – „Kom“, pa k tome još uzvikivali „Milo lopove“.

Đukanović je najprije ćutke stajao za govornicom i čekao hoće li skandiranje prestati. Onda se okrenuo ka potpredsjedniku skupštine, visokom funkcioneru Demokratskog fronta, univerzitetskom profesoru Branku Raduloviću, očekujući da će ovaj raditi svoj posao – poduzeti, dakle, nešto i omogućiti rad. Radulović je Đukanoviću rekao: „Što ću kad si to“. Đukanović je ponovo osmotrio grlate poslanike Fronta i rekao: „Bravo kreteni“.

Onda su se oni našli uvrijeđeni.

KRENI PREMA MENI

Umalo-tuča u crnogorskom parlamentu nije me podsjetila na Smithse, nego na animiranu seriju MTV Celebrity Deathmatch. Sjećate se toga?

Jasno vam je gdje ovaj tekst ide. Sad bi dobar kolumnista, bez obzira da li to zaista vjeruje ili ne, prosto zato što tako nalaže logika teksta, bez problema dokazao kako su zbivanja na banjalučkim ulicama i u podgoričkom parlamentu rezultat toga što, umjesto da slušaju The Queen is Dead, u šarmantnoj gay squad formaciji voze biciklo sa Morrisseyem i nose majice sa likom Oscara Wildea, Elvisa i Marilyn Monroe, muška đeca ovdje napamet uče Njegoša, u (para)vojnim formacijama napadaju nekad ovu, nekad onu manjinu, i nose majice sa likom đenerala Mladića i Oca nacije Karadžića.  
Neću tamo, ali kao da jesam.

Umjesto toga, završiću sjajnom anegdotom koju sam čuo prošle sedmice.

Priča je beogradska verzija Cemetry Gates.

Ide ovako:

Na kapiji groblja, Dejan Cukić sretne Caneta.
Cukić kaže: „Jebote, sad sam bio da proverim, Preletu na grobu stvarno piše So Far, So Good.
Cane kaže: „A na mom će pisati – kreni prema meni.“

(zurnal.info)