Bila jednom jedna djevojčica koja se zvala Tea. Živjela je u velikom i bučnom gradu, za koji je njen otac govorio da je nekada bio ljepši a ljudi u njemu plemenitiji. Njena zgrada bila je stara i otmjena. Imala je čuvara i portira, dva uvijek nasmijana starca koji bi Tei, kad god bi ugrabili priliku, u džep ili u školsku torbu tutnuli slatkiš.
Naša se priča zbiva jedne novogodišnje noći. Tea je u svom krevetu. Ne uspijeva zaspati. Uznemirena je i tužna. Bila je to prva noć u njenom životu da je legla bez Meri. To, Meri, zapravo nije bilo njeno pravo ime. Tea, mama i tata tako su je zvali jer je Merino ime bilo čudno i teško za izgovor. Meri je bila iz Bosne. To je daleka zemlja na drugom kraju mora. Bila je iz jednog malog grada, čije slike je Tea vidjela na internetu. Nije to rekla Meri, ali taj grad je bio tako ružan... Mama je Tei ispričala da je u Bosni bio rat. U tom ratu Meri je izgubila svoju djecu. Zato Meri voli Teu kao kćer. I Tea voli Meri. Nikada to nije rekla mami, ali ona Meri voli više nego nju.
Tea je oprala zube i legla u krevet. Ali Meri nije došla da joj čita i poljubi je pred spavanje. Iz svog kreveta Tea je čula da tata viče i da Meri plače. Pa dobro, pomislila je Tea, odrasli rade takve stvari; oni su stalno ljuti, a kad nisu ljuti, onda su zabrinuti. Ušuškaće se pod pokrivačem a Meri će kasnije doći. Dok je čekala, razmišljala je o onome što se prije neki dan desilo u školi.
Učiteljica je pred cijelim razredom rekla da Djed Mraz ne postoji. Učili su o Africi. Tamo su ljudi veoma siromašni. Ali ljudi kakvi su Teini i roditelji njenih školskih drugova mogu organizovati razne humanitarne akcije i prikupiti pomoć za Afrikance. Učiteljica je navodila primjere brojnih imućnih i plemenitih ljudi koji su svojim donacijama svijet učinili boljim, kada je Mark digao dva prsta. Umjesto pitanja rekao je da su djeca u svim drugim školama dobila novogodišnje poklone, samo oni nisu. U ovoj školi ne vjerujemo u Djeda Mraza nego u sebe i u naporan rad na ličnom usavršavanju, rekla je ljutito učiteljica. U ovoj školi vjerujemo u znanje. U ovoj školi znamo da Djed Mraz ne postoji, tako je rekla.
Kada je Tea napokon zaspala sanjala je Djeda Mraza. Pokucao je na prozor njene sobe i ona mu je otvorila.
Gdje je moj poklon, pitala je tiho.
Draga djevojčice, rekao je Djed Mraz, ništa ti nisam donio jer ti ionako imaš sve. Na svijetu ima puno djece koja nemaju igračke, kuću, večeru, neka od njih nemaju ni roditelje. Ovdje sam da bih uzeo ono što ćeš ti pokloniti nekom sirotom djetetu. Ali taj poklon vrijedi samo ako pokloniš nešto do čega ti je doista stalo, ne ako Djedu Mrazu utrapiš neku igračku koja ti je dosadila, nešto što bi inače bacila u smeće, razumiješ? Hajde, razmisli šta ćeš pokloniti jednoj djevojčici koja je u ratu izgubila mamu i živi gladna u srušenoj kući?
Tea je razmišljala ali se nije mogla sjetiti adekvatnog poklona.
Pomoći ću ti, rekao je Djed Mraz. Šta najviše voliš, šta je tebi najvrjednije?
Možda moj kompjuter, rekla je Tea.
Djed Mraz je sumnjičavo vrtio glavom. Možda tablet, pitala se Tea. Ili biciklo? Ili plej stejšn? Možda moja zlatna ogrlica iz Tifanija?
Teice, pitanje je bilo: šta je najvrjednije za tebe, šta na svijetu ti najviše voliš?
Najviše na svijetu volim Meri, ali... Tea je zastala usred rečenice.
Bravo, zapljeskao je Djed Mraz. Bravo Tea!
Kada je Tea sišla u kuhinju na doručak, Meri nije bila tu. Umjesto mirisnih kroasana, žutih krofni i šarenih mafina koji su je na stolu čekali svakog jutra, mama je pred nju spustila činiju kukuruznih pahuljica prelivenih hladnim mlijekom. Tata i mama su za doručkom ćutali. Onda je tata rekao mami: ne gledaj me tako. Još danas ćeš naći drugu. Sa tim ljudima ne smiješ meko. Ti ljudi našu dobrotu razumiju kao slabost. Ustao je i otišao na trčanje.
Tea, pojedi to i spremi se. Tom će te povesti kod bake. Bićeš tamo tri dana. Očekujem da se lijepo ponašaš, rekla je mama.
Tea nije voljela baku. Ta žena je bila zla. Uvijek je zamišljala kako bi baka, kada bi se, kao u bajci, našla oči u oči sa vukom, pojela sirotu životinju. Ipak, dok je limuzina vozila ka bakinoj kući na jezeru, nije mislila o danima nelagode koji su pred njom, osuđenoj da u mračnoj kući bude sama sa staricom koja je, zaklela bi se, bila vještica. Zamišljala je prvi čas u školi nakon raspusta. Mislila je o tome kako će podići ruku i zatražiti riječ. Kako će pred čitavim razredom učiteljici u lice reći da Djed Mraz, nažalost, ipak postoji.
(zurnal.info)