DIJALA HASANBEGOVIĆ: Strava golog tijela

Muškarac i žena srednjih godina stoje ispred izloga u kojem je izloženo donje rublje. I to ne bilo kakvo, sasvim seksi i sasvim minimalno, mračnočipkano i razigranoraznobojno donje rublje. Uglavnom za žene. Našlo bi se tu ponešto i za muškarce, kako je značajno primijetio gospodin. 
 

- Misliš?  - upita žena
- Pa, naravno. Našao bih ja tu sebi nešto. 

Na glavnoj ulici ljudi se polako razilaze, a njih dvoje još uvijek stoje. Stoje, dodirujući se ramenima, nadlakticama, glava nagetih jedno prema drugome. Poza prisnosti kakvu imaju samo dugogodišnji partneri. Partneri u životu, u radosti, u muci, u svađi. U tijelu. Osjećaju, čak i preko odjeće, toplinu bliskosti koja dolazi iz samih im kostiju. I nastavljaju rečenice jedno drugome, iz kostiju, ne iz navike. Iz tople srži svojih kostiju. 
 

- Zamisli mene u pola ovih stvari...
- Mogu ja tebe zamisliti u svim ovim stvarima – muškarac se osmjehnuo, ne okrećući glavu od izloga. – Ali radije bih bez njih. 

GOLOTINJA STRANACA

Golo tijelo druge osobe, osobe kraj nas ili pred nama, oduvijek je podrazumijevalo veliku količinu bliskosti. I to one bliskosti koja nastupa u momentu kada golu osobu pored sebe ne želimo uvijek zamišljati u krevetu. Već, prosto, tako. Osobu pred nama ogoljene duše, i sasvim otkrivenoga tijela. Golotinja stranaca, s druge strane, može izazvati različite reakcije. Nekad tražimo takve strance na internetu i gledamo pornografiju labavog zapleta, kako bismo došli do vrućih kuliminacija. Nekad otvaramo tabloide da vidimo koliko se neki goli stranac zapustio, je li vježbao, i je li neka velika zvijezda trudna, koliko tačno, i jesu li se već pojavile strije. Maže li kožu melemima? Je li joj iko rekao da treba?

Grozimo se stranaca koji nas na javnim mjestima iznenađuju golotinjom. Osim ako je u pitanju plaža. Ondje smo prosto, vodena bića ili sve je dozvoljeno. Javno mjesto, to je za modernoga čovjeka ulica ili trg. Svjetovni prostor, svačiji i ničiji. Sve ostalo je sakralno – onaj prostor u nama, onaj prostor u bogomolji isto tako. No, onog momenta kad iz te bogomolje iziđemo, i onog momenta kad iziđemo iz sebe, sve je opet javni, svjetovni prostor. Tako smo podijelili svoju tjeskobu, svoj strah, svoj privatni horor u kojem nenadano i neplanirano susrećemo tuđe golo tijelo, pa ga prihvaćamo ili se na njega gadimo. 

Jer, bez obzira koliko vremena prošlo (zapravo, što više vremena prolazi), golo je tijelo nama, savremenim ljudima, sve veći tabu. Što više za njim žudimo, što ga više iz prikrajka kraj naših ekrana raznih dimenzija gledamo, toliko horor scenarija od golog tijela u stvarnom životu imamo. Osim ako smo od onih rijetkih sretnika, koji su ostvarili bliskost koštane srži i sasvim je svejedno nosimo li ili ne nosimo na svojoj koži prekrivač uljudnosti i srama, poručujemo li svojim golim tijelom nešto, ili smo prosto – svoji. 

ZABAVAN SKANDAL

Stoga je, nastupajući ispred sakralnog objekta, odjevena, ali oskudno, nama dotad relativno anonimna pjevačica, u svome nastupu, izazvala nelagodu. Tačnije, izazvala je javnu, općinsku nelagodu, nakon koje su pljuštala besmislena izvinjenja. Jer dva su se sakralna prostora (ono u katedrali i ono u nama) našla previše blizu. Tačnije, pjevačica se našla tačno između njih. Ni kriva ni dužna, na trgu, na javnom prostoru. I ona je iskoračila iz sebe. I kakva god njena umjetnost bila, ona je imala performans, nastup, predstavu. Ona je možda neko potpuno drugi, u sobi s osobom čiju toplinu koštane srži osjeća, ili je potpuno ista, to je nebitno. Ona je prosto bila očuđenje između dva sakralna prostora. I to je bio jedan vrlo zabavan skandal. 
Manje zabavan skandal doživio je glumac koji je nastupio gol ispred narodnog pozorišta. Ispred. Ispred objekta u kojem smo se nagledali mnogo golih nastupa glumaca i glumica, ali izišao je iz njega, kao što je morao izići iz sebe, da bi ostvario svoju ulogu, i biti uhapšen zbog nje. Ponavljam, ma kakva umjetnost bila, dobra ili loša, nama zabavna ili ne, ona ne postoji bez transcendencije. Ne postoji bez izlaska iz sebe u nekog Drugog. U naš sakralni prostor. 

FIZIČKA ISKRENOST

Proći će stotine godina umjetnosti, dobre i loše, i decenije pornografije, hadcore i soft, proći će godine i godine voajerskih reality šouova, a mi nećemo prestati biti prestravljeni i skandalizirani golim tijelom. Golo je tijelo fizička iskrenost, kao što je goli, nelicemjerni, otvoreni um psihička, mentalna iskrenost. Niti u jednom, niti u drugom se nećemo nikad osjećati dobro, jer proziva u nama sve tajne, sve horore, sve stravične trenutke u kojima smo o sebi spoznali nešto što nismo htjeli. I ljudska je priroda, uvjerili smo se, takva da je uvijek protiv bilo kakve vrste ogoljenosti. Savremeni ljudi žive u ljušturama, i to je jedini način na koji mogu preživjeti. 

Muškarac i žena ispred izloga prodavnice donjeg rublja, polako se udaljavaju, laganim korakom, jedno pored drugog. Njihove se ruke više ne dotiču, i glave im više nisu nagete jedno prema drugome. Ali hodaju jednakim sporim ritmom, s titrajem osmijeha na licu. Negdje pri kraju ulice, kod semafora, dotiču im se vrhovi prstiju, kao da se žele uhvatiti za ruke. Ali polako, preko vrhova prstiju, da jedno iziđe iz svetinje svoje koštane srži, u sakralni svijet onog drugog. 

(zurnal.info)