NEPREKIDNA GALAMA O SVETOM: Tako je lako uvrijediti naše narode i narodnosti

Lako li je uvrijediti naše narode i narodnosti.

To kao da je odraslo na evropskim dvorovima. Jer evropska su gospoda, kažu, za svakakve sitnice znali pozvati na dvoboj, da brane uvrijeđenu čast. Dvoboja više nema, ali ima fejsbuka i komentara na portalima, pa naši dvorjani, umjesto da ustaju u zoru i na maglom prekrivenim poljima mačem probadaju protivnike, verbalno linčuju drznike. Dakako, uvijek u nadi da će se naći neko ko će onome koga su oni na internetu pljunuli u lice, opaliti metak u čelo.

To, podrazumijeva se, ne doprinosi takozvanoj slobodi govora i razmjeni ideja. Čovjek mudar, a naš, brzo shvati da ovdje ne smiješ prnuti, jer ne znaš koja će se etnička ili religijska grupa time naći smrtno uvrijeđena.

ŠTA JE NAMA GORSKI VIJENAC

Evo vam, recimo, Crne Gore... Tu je nedavno započeta vrlo bitna, rekao bih: nužna polemika o tome šta je Njegošev „Gorski vijenac“ današnjoj Crnoj Gori. Strana koja je, da to kažemo navijačkim rječnikom, „branila“ Njegoša vrlo je brzo ostvarila značajnu prednost: između ostalog zato što su u dresu F.K. „Gorski vijenac“ nastupili iznimno važni pisci i teoretičari ovdašnj(ih)e književnosti – Milorad Popović, Miljenko Jergović, Enver Kazaz i Ivan Lovrenović.

Međutim... kao što znamo, racionalna rasprava danas je tek kratka predigra za orgije krvoločnih anonimnih komentatora i polu-retardiranih predstavnika političkih stranaka. Ono korisno i razumno brzo je, kao lavinom, bilo zatrpano gomilom uzoraka „javnog mišljenja“ i „javnih politika“, pa je time, još jednom i posve izlišno, potvrđeno da je, za mnoge od Bošnjaka, Crnogoraca i Srba, trenutak kada su, u davnoj prošlosti, neki ljudi negdje-ovdje primili islam, i dalje pukotina u simboličkom poretku kroz koju nastupa ozbiljna trauma koja, kada se strogo ne kontroliše njeno djelovanje u prostoru političkog, predstavlja ozbiljnu prijetnju – za sve žive, i za mrtve, što bi rekao Joyce.   

Ukratko: ubrzo se rasprava svela na to da Bošnjake vrijeđa ono što je Njegoš pisao, a Crnogorce vrijeđa to što su Bošnjaci uvrijeđeni.

Od bošnjačkih intelektualaca saznali smo kako je Turska bila merhametna, liberalna imperija u kojoj nikakve prisile, ili ne daj bože sistematskog nasilja bilo nije, pa je posve nejasno kojega su vraga Crnogorci uopšte protiv nje ratovali – zašto su se oružjem opirali tome dženetu na zemlji.

Od crnogorske strane dobili smo nevoljno priznanje da je tema „Gorskog vijenca“ takozvana „istraga poturica“. Problem je u tome što je značenje riječi „istraga“ neobično slično onome što danas znamo kao pravnu definiciju genocida, koja glasi: „Genocid (gr. genos, rod, narod, i l. accidere, ubiti), međunarodni zločin namernog potpunog ili delimičnog uništavanja nacionalnih, etničkih, rasnih i religijskih grupa“.

Crnogorska strana, ukratko, tvrdi kako fiktivni genocid o kojem Njegoš pjeva valja tretirati kao nešto što se i najboljima dešava u žaru borbe za slobodu, nešto što, u svakom slučaju, ne prelazi granicu nužne odbrane.

Takođe se moglo čuti kako su srpski nacionalisti zloupotrijebili Njegoša i koristili ga, ni krivog ni dužnog, u ideološkoj pripremi svojih ratova, od kojih je onaj u Bosni, neka bude pomenuto, podrazumijevao i genocid u Srebrenici.

BESKRAJNO JE TUŽNO

Beskrajno je tužno to što se desilo Njegošu. Tužno, ali i poučno. Njegoš je napisao knjigu o uzvišenosti istrage, pa posthumno dočekao da ga citiraju oni koji su počinili genocid. Doista: zašto su, za ime Boga, zapeli baš za „Gorski vijenac“, a ne, recimo, za učenje Svetog Franje Asiškog?

Njegoš je, moglo se čuti, vrijeđao islam, a Bošnjaci, vrijeđajući Njegoša, vele neke crnogorske političke partije, vrijeđaju sve Crnogorce, kojima je, i to smo imali priliku pročitati, „Gorski vijenac“ sveta knjiga. Ako bi to bilo tačno, to bi značilo da Crnogorci  nisu hrišćani (ti imaju drugu svetu knjigu), nego oni, kako je tvrdio Sekula Drljević  „ispovijedaju religiju Gorskog vijenca“.

O toj religiji Drljević piše: „Kad su se Turci uvjerili, da ne mogu silom pokoriti složnu Crnu Goru, pokušali su korupcijom razjediniti Crnogorce. I dijelom su uspjeli. Našlo se onih, koji su prešli na islam i tim putem prihvatili tursku državnu ideju, postali "Turci". Tako je Turska za svoju borbu protiv Crne Gore našla uporište u samoj Crnoj Gori. Crnogorci su dovedeni u položaj da se odreku ili slobode, ili bratstva s domaćim "Turcima" i da ih poubijaju. Odlučili su se za ovo drugo i svoju odluku su izvršili na Badnje Veče. To je znamenito crnogorsko Badnje Veče, kada se rodio mali crnogorski bog, to jest od korupcije i izdaje očišćena Crna Gora. Od tog vremena najveći crnogorski praznik je Badnje Veče. Oko njega se okreće moralni i etički sistem crnogorske religije kao planete oko sunca“.

Kada bi to bilo tačno, nama bi preostalo samo da pitamo nadležne teologe koje je čitanje „Gorskog vijenca“ dozvoljeno: redukciono, dakle fundamentalističko, ili je Kongregacija za nauk vjere „Gorskog vijenca“ dala izjavu o nekom današnjici prilagođenom čitanju te svete knjige?   

Teološku raspravu o svetosti „Gorskog vijenca“ i svakog drugog književnog teksta, kao  i srčanu odbranu mrtve turske, kao i svake druge imperije, prepustićemo drugima.

BOŽIĆNI USTANAK

Nas sada zanima drugo Badnje veče i drugi Božić.
Reditelj Željko Sošić snimio je seriju „Božićni ustanak“.  Kratko wiki-objašnjenje za čitatelja ne nužno upućenog u crnogorsku istoriju: „Božićna pobuna, organizirana uoči pravoslavnoga Božića 1918. (u siječnju 1919. po Gregorijanskom kalendaru), uvod je u oružani otpor dijela Crnogoraca protiv srpske okupacije njihove domovine na koncu Prvog svjetskog rata i odluke nelegalne Podgoričke skupštine o prisajedinjenju Kraljevine Crne Gore Kraljevini Srbiji“.

Ta je serija najprije uvrijedila neke Srbe – zašto javni servis emituje seriju o pobuni protiv bezuslovnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji?

Onda su se uvrijeđeni našli i neki Crnogorci.

 

Kobna je bila druga epizoda. Serije su se stali odricati preko novina, a komentatori na portalu javnog servisa tražili su da se nedjelo odmah zabrani, jer ruglu izvrgava crnogorsku istoriju i uzvišenu borbu Crnogoraca.

Šta je izazvalo taj moralni bijes?

KRSTO NIKAD NE PLAČE

Prvo: scena u kojoj se Krsto Popović, jedan od vođa Božićnog ustanka, nakon godina izbivanja vraća u domovinu, uđe u cetinjsku kafanu i tu se zapije sa ekipom. Šta je tu problem, pitate se? To što Krsto nije najprije otišao kući, da vidi ženu i djecu, nego mu je kafana bila preča od familije. Ako vam je ovo smiješno, vi ne znate i ne razumijete koliko su etični i uzvišeni Crnogorci – današnji, a još više oni stari. Ne razumijete da niti jedan Crnogorac, nikada, kafanu ne bi stavio ispred familije.

Sošićev prvi grijeh je što je Popovića prikazao kao čovjeka – harizmatičnog cetinjskog šmekera, ali ipak čovjeka – a ne kao Konana. Da je bio mudriji, Sošić bi se ugledao na Miliusa, pa kao ovaj Konanu, Krstu prišio malog, neuglednog hroničara njegovih podviga.

Taj hroničar, dakako, ne bi mogao biti Crnogorac – jer prikazati niskog, poniznog Crnogorca takođe bi bila smrtna uvreda - ali  bi mogao biti Srbijanac, bosanski musliman ili, najbolje – Albanac. Pa onda snimio scenu u kojoj, kada Krstu pogine ratni drug, Popović, kojem međ’ borama na čelu piše „ko se ne osveti, taj se ne posveti“, gleda u krvavi suton, dok njegov hroničar lije suze. Neko hroničara pita zašto plače, kada nije ni poznavao palog junaka. A ovaj pokaže na Popovića i kaže: „On je Krsto, on nikad ne plače. Ja plačem za njega“.        

Drugi rediteljev grijeh je, pokazalo se, bio još ozbiljniji. Prikazao je Crnogorku, ne znam kako drugačije ovo da vam saopštim, koja se, budi Bog s nama, prči sa strane dok joj je čoek u zatočeništvu. Takvu gadost još od Živka Nikolića niko u Crnoj Gori snimio nije. Pa još za pare poreskih obveznika.

Jesu li oni za Sošićevu seriju od usta odvajali da bi ovaj Crnogorke prikazao kao kurve, pitala se razbješnjela javnost.
Ako vam je ovo smiješno, vi ne razumijete crnogorski kult majke-svetice, koja u vitezove podiže sinove dok joj je muž u logoru, na ratištu ili na groblju. Ne razumijete da se u Crnoj Gori nikada nije desilo da žena prevari ratnika, niti da sin na majku digne ruku, ili joj okrene prkno kada ova ostara i onemoća.   

Intenzitet internet-napada na Sošića bio je takav da sam pomislio da bi reditelj mogao završiti kao redakcija Charlie Hebdoa.

Tako vam to bude, kad dirate u svetinje.

Neprekidna galama o svetom prikriva manjak: obično manjak uvjerenja i vjere.

Tamo gdje se mnogo galami o svetom, mnogo je slabosti.
Jer ljudima je, obično, sveto baš ono što oni nisu.

(zurnal.info)