Čitaonica Žurnal
Prvi snijeg: Uskrsnuće Thomasa Wolfea
Sava uvijek nađe način da ostane svoja čak i kada joj obilne padaline mijenjaju karakter. Čovjek je puno lomljiviji. Iz tračnica, recimo, iskoči zbog toga što izjutra ugleda snijeg i poželi se pridružiti toj svečanosti. Ali ne može. Traje mu već šesti dan izolacije
Thomas Wolfe je dugo gledao ocean i onda se stropoštao na pijesak. Uskoro je preminuo od tuberkuloze mozga u Baltimorskoj bolnici. Zadnja stvar koju je napisao je pismo isprike svom uredniku Maxu Perkinsu, čovjeku koji ga je otkrio.
Uz jutarnju kavu sam razmišljao kako dugo nisam čitao „Pogledaj dom svoj anđele“. Kasnije, gledajući kroz prozor, razmišljao sam o sudbini Thomasa Wolfea. Napolju je padao snijeg. Prvi ove zime. Automobili su milili preko mosta Mladosti. Opirali su se bjelini poput rijeke koja teče ispod mosta.
Sava uvijek nađe način da ostane svoja čak i kada joj obilne padaline mijenjaju karakter. Čovjek je puno lomljiviji. Iz tračnica, recimo, iskoči zbog toga što izjutra ugleda snijeg i poželi se pridružiti toj svečanosti. Ali ne može. Traje mu već šesti dan izolacije. 144 sata nije izašao iz stana.
Zbog toga puno vremena provodim gledajući kroz prozor. Zahvalan sam što je okrenut ka rijeci i mostu. Između zgrade i rijeke je visoki nasip ali rijeku je moguće vidjeti s trećeg kata na kojemu živim. U gradnji nasipa sudjelovala je i mostarska omladinska radna brigada. U toj radnoj akciji sudjelovala je i moja majka. Zgrada u kojoj živim izgrađena je na isušenom močvarnom tlu. Mogao bih mirne duše reći kako je temelje te zgrade položila moja majka skupa sa svojim kolegama.
Malo se toga događa na brisanom prostoru koji dijeli zgradu od rijeke. Most je već druga priča. Spaja dva dijela grada koji se katkada ponaša kao da mu rijeka smeta. Prometan je danonoćno. Ali između zgrade u kojoj živim i rijeke događaji su rijetki i ni po čemu posebni. Njihova običnost me smiruje i tješi. Pogotovu proteklih dana kada sam brinuo za zdravlje moje životne suputnice dok je ležala u blagoj vrućici.
Dok sam razmišljao o Thomasu Wolfeu koji leži na pješčanoj plaži, dvije su se djevojke igrale sa psom. U snijegu su ostajali njihovi plitki tragovi. Kada bi te tragove mogli ozvučiti siguran sam da bi zvučali kao dječja radost. Pas je bio mahnit od sreće i to kao da je zarazilo djevojke. Prepustile su se njegovim pozivima na igru. Bio je to običan prizor života.
Divan. Čudesan. Kakav treba biti.
(zurnal.info)
