Jedan čovjek - jedan glas: Ustav Bosne i Hercegovine je konstrukcija straha

Čuli ste za novu presudu Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, onoj u slučaju Azre Zorić, a protiv Bosne i Hercegovine?

Građanka Azra Zorić, naime, odbija da se izjasni kojem „konstitutivnom narodu“ ili manjini pripada. Zbog toga, ona ne može postati dio političke elite bosanskohercegovačke „predstavničke demokratije“. Jer, logika po kojoj funkcioniše današnja BiH glasi: ako ne pripadaš nekom narodu, ne možeš ni politički predstavljati pripadnike tog naroda. Nije to tek pitanje umišljenog nacionalnog legitimiteta: Azra Zorić ne može biti ni birana u Dom naroda BiH.  

Ona se, ako nisam bio jasan, na povredu ljudskih prava žalila jer, iako je članica Socijaldemokratske partije, ne može biti izabrana u Dom naroda BiH ukoliko se ne izjasni kao pripadnica nekog konstitutivnog naroda.

O subverziji Azre Zorić ovako govori Zikreta Ibrahimović, zamjenica agenta BiH pred Sudom za ljudska prava: „Aplikantica se ne izjašnjava kao ostali niti kao neopredjeljena, ona se uopšte ne izjašnjava. Ona odbija popuniti rubriku. To kompletnu konstrukciju ustavnog sistema u BiH čini besmislenom i nemogućom ma koliko se mi na nju navikli”.

STATIČKA SUVERENOST

Pa i nije neka konstukcija, kad je prosti čin „nepopunjavanja“ rubrike može srušiti. Doduše, i najveće, statički najsuverenije građevine pašće ako izvučete pravu ciglu, tamo gdje treba. Ali današnja Bosna i Hercegovina je sve samo ne – nisam li to lijepo sročio? - statički suverena.

Današnja Bosna i Hercegovina ne samo da ne može dugo ovako: ona ovako ne može nikako, niit je ikada mogla, a to što ovakva uopšte postoji jedna je od onih stvari koje su nemoguće u teoriji ali su, eto, moguće u praksi.  

Bosna i Hercegovina, jasno, zna kako odjebati sud u Strazburu. Eno vam „Sejdić-Finci“ zamešeteljstvo. Već taj slučaj naložio je goleme ustavne promjene u BiH. Dakako, ni nakon presude u slučaju Zorić do tih promjena neće doći. Ali su obje presude iznimno važne: toliko važne da ih čak ni bosanskohercegovačke etno-elite neće moći, što bi se reklo, iskulirati.

To vam je kao u onom crtanom sa Pticom trkačicom i Perom Kojotom. U ovoj ad hoc analogiji Pera Kojot je, jasno, Dejtonska Bosna i Hercegovina. Dočim je Ptica trkačica ona sitna, kao pero laka, ali neuhvatljiva, zvjerka normalnosti, racionalnosti, uljudnosti, koja se još uvijek može sresti po bosanskim vrletima, dubokim šumama pa, kažu, čak i gradovima.

Presude iz Strazbura ponavljaju pouku našeg crtanog filma i kažu da kojot sve u Bosni jeste zakojotio, ali da samozaljubljeni retard, kao što znamo, ne može uhvatiti pticu trkačicu. Postoji, doduše, urbana legenda – smislio je, očito, neki fašista – koja kaže kako u posljednjoj epizodi kojot pojede pticu. Ali tu epizodu, osim u sadističkim maštarijama, niko nije vidio.

KONSTRUKCIJA STRAHA

Sad, šta vam hoću reći... Znate ono kada kojot, jureći za pticom, napravi nekoliko koraka viška. Nošen inercijom i patološkom mržnjom prkosi gravitaciji i levitira. Padne tek kada pogleda u provaliju pod sobom: onda kada postane svjestan da čini ono što je nemoguće.

Presude suda iz Stazbura šalju istu poruku kao kojotov pogled u provaliju. Kažu: to se ne može,a ti kako hoćeš.         
Presuda iz Strazbura, kako je to lijepo formulisala agentica Ibrahimović, znači da je izjašnjavanje o nacionalnoj i svakoj drugoj pripadnosti sloboda, a ne pravo, obaveza ili zanimanje. I da: presuda zaziva građansku BiH po principu jedan čovjek – jedan glas.

Ustav BiH je konstrukcija straha. On možda održava strah u ravnoteži, ali je sve ostalo u disbalansu. Taj Ustav je, kao, lijek za strah Bošnjaka da će Srbi da otcijepe Republiku Srpsku, i strah Srba da će Bošnjaci nametnuti politiku etničke hegemonije praćene islamizacijom društva.

Koncept jedan čovjek – jedan glas se, naravno, tumači kao alatka za ostvarenje bošnjačke dominacije nad druga dva „konstitutivna naroda“. Jer iz te perspektive, opet, vlast ne bi izabrala većina građana, nego – Bošnjaci. Jer ti građani nisu mnogo toga, pa između ostalog i Bošnjaci. Nego su to Bošnjaci, koji se lažno predstavljaju kao građani. I obratno: na hipotetičkom referendumu u Republici Srpskoj, nezavisnost ne bi izglasali nikakvi vražiji građani, nego – Srbi.      

Postoje dva rješenja. Prvo: da se čeka da Srbi, Hrvati i Bošnjaci  u Bosni postanu manje pripadnici nacije a više građani Bosne i Hercegovine – što bi moglo potrajati, naročito u sistemu koji preventivno uništava svaku mogućnost građanskog.

I drugo: da postaviš sistem koji će, gotovo izvjesno, bošnjačka politička elita isprva pokušati zloupotrijebiti (što se da kontrolisati zaštitinim mehanizmima koji su manje razorni i parališući od sadašnje ustavne ravnoteže straha), ali će raditi u korist građanske Bosne i Hercegovine i ubrzati njeno uspostavljanje.

Najprostije: ovakva bošnjačka elita ne može preživjeti bez straha od Srba i Hrvata. Ovakva elita ne može dva puta pobijediti na izborima u istinski građanskoj Bosni i Hercegovini.

POKVARENI BOŠNJAČKI LOBISTA

Jasno, sad mi možete reći kako sam, u najboljem, naivan a u najgorem pokvareni bošnjački lobista. Našto ja kažem: treba vjerovati u čovjeka. Ljudima treba pružiti šansu da destruktivno glasaju ne zato što su pripadnici grupa koje dijele kolektivne fikcije, pa su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Nego zato što su, ne fiktivno, nego kao fakat, individualno kreteni. Već to je korak ka boljoj, evropskoj Bosni i Hercegovini.

(zurnal.info)