Neće biti djece za rat: Zatamnjeno srce koje ne odustaje od svjetla

Ne sjećam se kada sam i kako prvi put naišao na pjesme Dijale Hasanbegović, ali sam itekako zapamtio osjećaj koji me je tad obuzeo. Ostao sam hipnotisan beskompromisnosti njene poetike. Usred sopstvenog straha, ona ostaje hrabra i iskrena. U nemilosrdnoj borbi je sa trivijalnostima od kojih se nemoguće skloniti, od naših svakodnevnica koje neumorno pokušavaju da nas pretvore u ono što nismo, smeste u mašineriju, da nas porobe.

STRAH NE ŽIVI U TRENUTKU STRAVE

Dijala na to ne pristaje.

Ne zazirući od nošenja sa crnilom koje vuče, apsolutno svjesna da nas vrijeba već iza slijedećeg ugla, pjesnikinja ispisuje svete istine poput ove:

Davno sam se pomirila s tim da strah
ne živi u trenutku strave
već u tišini poslije njega koja ga zakopava
u tebe kao u grob.

O strahu i stravi ja se rijetko usuđujem da pišem. Moguće da nisam dovoljno hrabar da sopstvene strahove pogledam u lice i da se s njima obračunam. Dijala Hasanbegović upravo to radi, utiskuje ih u vječnost papira i oduzma im moć prije nego što stignu da unište. Njena poezija je hrabra! Čitam je i učim. Ostajem bez riječi, tišina raste preko svega, znam da će biti dobro. Strastveno se prepuštam da me vodi putem svojih pjesama koje su bliske, kao što bliskom osjećam i poetiku P.J. Harvey.

Promišljajući ovo, na pamet mi padaju stihovi:

Dear darkness/Dear darkness/Now it's your time to look after us.

Umjesto na albumu 'White Choke' pjesma 'Dear Darkness' bi mogla živjeti u zbirci 'Neće biti djece za rat'. Sklapam oči i mogu čuti P.J. Harvey kako praćena rifom gitare nastavlja pjevati Dijaline stihove:

rekao je nemojte plakati
rekao je radi do osam
rekao je otići ću da vam sve kupim
i ja sam se nasmijala ovoga puta sam se nasmijala
i licem i tijelom i glasom
i nestalo je sunce pod mekim stopalom brda.
I čekali smo.

Mlađa verzija mene je čekanje doktorirala. Čekao sam na stanicama, pod satovima, na snijegu, po vjetru, pod mostovima. Bio sam nezaustavljiv u tome. Dijala vrijeme zaustavlja. Ono poslušno u sanjarenju i momentu prestaje, iako se godišnja doba i boje nebesa mijenjaju:

i nema smisla niti smjer kazaljke na satu nećemo
uopće nositi sat nek nas pojedu vremenski moljci

Zar može drugačije kad se žudnja oslobodi svakog okova? Zar tad vrijeme da postoji? Trenuci kada ništa osim jednog nije važno, trenuci kada je mjesto na kojem jesi prokletstvo, a neko drugo beskrajno daleko mjesto moglo bi biti spas. I postoji samo jedan način da se pesma okonča:

i danas
te volim onako kako bih trebala
a ne onako kako moram.

Samo tako bismo uvijek trebali voljeti. Šta postajemo kada to sebi (ne) dopustimo, pitam se dok čitam pjesmu 'Svjetlost drugog neba'... Nebo iznad nas ostaje isto, makar je nebo Dijaline poezije je uvijek drugačije,  ne samo u ovoj pjesmi. U svakoj od njih je tako, čak i kada se prestaje čekati:

Jednom im nećemo dati da se vrate
jednom nam neće dati da se vratimo
jednom se niko neće vratiti.

LIČNA PRIJETNJA

Znamo da se može plakati na mnogo načina i zbog bezbroj razloga. Ista stvar je i sa dodirima. A tek padovi sa kojima se svako od nas morao nositi dok je odrastao. Ožiljci koji su iza njih ostajali, baš kao što iza nas ostaje sva ona iskrenost i naivnost djetinjstva. Zbogom djetinjstvo, mi ljudi djeca ipak odrastamo.

Kad odrasteš tjeme ti prestane mirisati
na tuđe dlanove kosa obraste šavove
na lubanji i plač ostane unutra zašiven


Što sam stariji sve više prizivam sopstveno djetinjstvo. Tu se svi, prije ili kasnije nađemo, prekopavajući sjećanja, raskopavajući ožiljke... ali se sa ovakvim majstorskim pozdravom od djetinstva nisam se susretao, bilo ono bezbrižno ili ne.

Poezija Dijale Hasanbegović nije lagano štivo, ali dobra poezija to nikada nije. Ova zbirka je zatamnjeno srce koje ne odustaje od svjetla. Već sa čitanjem prve pjesme upravo to je kristalno jasno - da je ona rijetka kombinacija upravo spomenutog. Sretan sam što postoji i što znam gdje je mogu naći. I kad god se osjetim dovoljno snažnim za svoje strašnije svjetove i njihove mrakove prenosiću im stih jedne od pjesama iz ove zbirke. Činiću to kao ultimativnu poruku i jednu sasvim ličnu prijetnju: Ne dam djecu za rat!

(zurnal.info)