Suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan

Dnevni Avaz nedavno nas je počastio još jednim iz serije svojih istorijskih članaka.

Tekst je potpisao Fadil Mandal. Prva rečenica glasi: „Kad gaće spadnu, svi stanu u red.“ Savršen početak, idealan odraz Avazove škole mišljenja i njihove političke filozofije. U ovom tekstu ugledni publicista Ivan Lovrenović nazvan je slinom, a Vildana Selimbegović, urednica Oslobođenja, između ostalog, klozetskom krpom.

TOP FIVE

Tekst je, recimo to odmah, danima bio vodeći hit u Sarajevu. Jedni se zabavljaju tvrdeći da je ovaj intelektualni uradak iste sekunde kada je objavljen ušao u Top pet svih vremena. Ljudi su naučili napamet cijele fragmente iz ove potresne poeme i na koncertima, predstavama i po kafanama publika se neumorno zabavljala probranim citatima. Drugi pak, izražavaju zgroženost, zgađeni su i zabrinuti, tvrde da bi tekst o kojem pišemo morao biti zakonski sankcioniran, i to ne kao rezultat nečije privatne tužbe, nego kao odraz društvene svijesti da takav politički i novinarski izraz ne može i ne smije učestvovati u kreiranju socijalne atmosfere u nekoj sredini, makar ta sredina bila jadna na način na koji je jadno današnje Sarajevo.

MORBIDNA STRAST

Ova druga reakcija, koliko god bila razumljiva, nema uporišta ni u smislu ni u stvarnosti. Ne možeš sankcionirati glupost. S ovakvim stvarima možeš se samo zajebavati.

Naravno, cijeli grad bruji o još jednoj stvari, vrlo zanimljivoj, o tome da ovaj tekst nije napisao čovjek koji ga je potpisao, nego da se iza tih skasndaloznih klozetskih dosjetki krije neka mnogo mračnija svijest i neki mnogo mračniji cilj. Koliko ima uporišta u takvim tvrdnjama, teško je procijeniti. Niti je to u krajnjoj liniji bitno jer postoji čovjek koji se potpisao i koji je samim tim preuzeo moralnu i profesionalnu odgovornost za napisane rečenice. Zastrašuju, međutim, količina mračnjaštva uložena u taj pamflet i morbidna strast koja izbija iz svakog njegovog reda. Recimo da je to neka potmula, prijeteća energija koja je tek na početku puta i koja nagovještava gore stvari. Ista je to svijest koja je onomad, pišući o jednom sarajevskom novinaru, usput tretirala i novinarevu majku, nazivajući je – citiramo jer nam drugačije nećete vjerovati – „njegovom lopovskom materešinom“.

ĆENIFA KAO METAFORA

Svako ko pažljivije prati ovdašnje polemike, prepoznaće istog autora. Vrijeđati na takav način roditelje svojih neistomišljenika, suvereno se služiti ćenifom i njenim instrumentarijem kao vodećim sredstvima žurnalističke metafore, to može samo neko krajnje opasan. U oba ova slučaja identičan je mafijaški kod, isti bolesnički tik, isti klozetski stil, istovjetan gubitak kontrole, podjednaka nesposobnost da se spostveno ludilo zauzda.

Niže ne može.

(zurnal.info)

Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča

Jedva da su dvije godine prošle otkako je turski napadač Semih Sentürk u posljednjoj desetinki posljednje sekunde posljednje minute drugog produžetka četvrtfinalne utakmice europskog prvenstva zabio Hrvatima onaj očajnički balun u Pletikosine rašlje, zabio ga preciznošću i bešćutnošću kojom su Abidagini krvoloci zabili kolac nesretnom Radisavu na početku Andrićeve "Ćuprije", još do prije samo dvije godine i koji mjesec trpjela je, dakle, Hrvatska turski zulum, a već je Turska opet u modi.

Kao da se ništa dogodilo nije, kao da nije uboga Hrvatska punih pet stotina i četrdeset pet godina provela pod osmanlijskom čizmom i kopačkom - od 1465., kad je turska vojska osvojila Blagaj na Sani, pa do 2008., kad su osvetili Beč i na stadionu "Ernst Happel" na Prateru okrutno izbacili Bilićevu selekciju iz četvrtfinala - Hrvati ovih dana kao mahniti kupuju avionske karte za Istanbul i bjesomučno na pučkim učilištima uče turski, potpuno poludjeli za turskom kulturom, turskom kuhinjom, i svim što ima ikakve, makar i najudaljenije veze s nekoć omraženim Osmanlijama.

A svemu je kriva jedna obična telenovela, jedna od milijun plitkih i dugačkih televizijskih glista što se uvuku u program, pa pod kožu, zauzmu onda onu toplu, vlažnu pećinu između sljepoočnica, i obuzmu gledatelja, čovjeka i Hrvata tako da ovaj ništa po cijeli dan ne radi nego čeka osam navečer da počne "Binbir Geçe".

"Tisuću i jedna noć", kako je preveden naslov te serije, osvojila je tako preko noći Balkan i stigla, kao onomad vojska Ise-bega Isakovića, u Hrvatsku. Već nakon dva i pol mjeseca prikazivanja naslovna stranica internetskog portala "Jutarnjeg lista" u srijedu, 10. novembra - napominjem da su svi naslovi doslovno prepisani - izgleda ovako:

"Najčitanije: pogledajte turskog Brada Pitta, Halita Ergença, lijepog Onura iz Šeherezade, na tajnom snimanju reklame za 'Konzum'!"; "Ekskluzivni intervju s Halitom Ergençom: Turska ne bi trebala žuriti u Europsku uniju!"; "Dva dana nakon Onura u Zagreb stigla i njegova supruga Šeherezada!'; "Reporter 'Jutarnjeg' na letu s turskom glumicom Bergüzar Korel - Šeherezada: Ukrali ste mi muža!", "Fotogalerija: Onurova i Šeherezadina prva romantična večera u Zagrebu"; "Pročitajte u novoj 'Gloriji': Bergüzar i Halit uživali u zagrebačkoj noći", "Kako su hrvatski obožavatelji dočekali Šeherezadu"; "Jučer ste propustili '1001 noć'? Večeras ne stignete gledati Šeherezadu? Ne brinite: 'Jutarnji' vam donosi sadržaj svih epizoda najpopularnije serije u Hrvata!"; "Tema 'Jutarnjeg' - Turska u Hrvatskoj: ljudi, hrana, objekti, situacije i tursko nasljeđe", "Kulinarski magazin 'Jutarnjeg lista': orijentalni paprenjaci", "Odletite s 'Jutarnjim' u Tursku: pošaljite fotku i osvojite atraktivni aranžman za dvoje u Istanbulu!".

Sve ovo, napominjem, samo u jednom danu, u srijedu. A ništa manje Onura, Šeherezade i Turske nije u ostalim medijima. Izgledaju hrvatske novine kao turski Hürryet, prodaje se uz njih na trafikama knjiga "Tisuću i jedna noć", bez daha prate Hrvati ljubavni život lijepe Bergüzar i anadolskog zavodnika Halita, novinari pišu vodiče po istanbulskim lokacijama na kojima je snimana serija i prepisuju s Interneta instant-priručnike o turskoj kulturi, jeziku i umjetnosti, presreću po Hrvatskoj zbunjene turske namjernike - više je turski ambasador dao intervjua u ova dva mjeseca nego što su u dva stoljeća turski sultani izdali firmana - i jedva da se između Onura, Šeherezade i orijentalnih paprenjaka nađe pokoji tekst iz Hrvatske.

Treba izbiti najveća korupcijska afera u cjelokupnoj povijesti hrvatske države, bivši premijer i pola Vlade moraju se naći pred zatvorom da bi tekst o tome zaslužio pokoji redak na naslovnoj stranici zagrebačke "Akšam Gazete" ili "Sabah Čaršafa", nekadašnjeg "Večernjaka" i "Jutarnjeg lista".

Ono što nisu uspjeli slavni turski osvajači, uspjela je naposlijetku jedna obična, hiljadu i prva televizijska serija, ni po čemu revolucionarna i drugačija od svih hiljadu prije nje. Uvijek su tu muškarac i žena, njihovi ljubavnici, svekrve, punice i vanbračna djeca, i u ovoj će se na kraju, kako je to lijep običaj u televizijskim sapunicama, otkriti da je Onur u stvari Šeherezadina sestra blizanka, a ona svoja vlastita baba, pa kao jedino moguće objašnjenje goleme popularnosti serije "1001 noć" preostaje samo činjenica da je - turska.

Otkrivaju tako zapanjeni Hrvati iz novinskih priručnika da im je cijela abeceda puna turcizama, da su alat, budala, čarapa, ćup, duhan, džep, đon, ergela, fitilj, galama, hajduk, ibrik, jastuk, krevet, limun, magarac, naranča, pilić, rakija, sapun, šećer, tamburica, ular, višnja, zanat i žirafa turske riječi, i jednako zapanjeni otkrivaju da su Onur i Šeherezada, ali i Kerem, i Bennu, i Buket i Burak i Burhan jednako ljudi kao Hrvati, da im jednako stoje nos i uši, da se ti, kako se zovu, Turci, jednako međusobno vole i mrze, smiju i plaču, jebu i zajebavaju, da rade sve što rade Hrvati i da, općenito, zastrašujuće nalikuju običnim ljudskim bićima.

Fenomenolozi već organiziraju znanstvene seminare i okrugle stolove, tumačeći golemi utjecaj trivijalne kulture u razbijanju zidova među narodima, i korist koju će obični samozadovoljni Hrvat, zatvoren u četiri takva zida s televizorom na jednom od njih, imati od jedne telenovele, kao da će Onur i Šeherezada razbiti sve predrasude koje taj nesretnik u svojoj staklenoj bašti cijeli život strpljivo uzgaja prema bošnjama, balijama, muslićima, mujama i kako se već sve ne zovu ti Turci. A sva je znanstvena istina u tome da je "1001 noć" popularna upravo zato što Turci u njoj nisu balije, nego bogati, uspješni muškarci s lijepim, seksepilnim ženama.

Hiljade Hrvata, uostalom, već se zajebalo gužvajući se i mlateći pred trafikama za svoj primjerak "Tisuću i jedne noći", razočarano kod kuće psujući i novine i trafikanticu što su im - umjesto sadržaja svih devedeset epizoda njihove omiljene serije, vodiča za shopping po istanbulskom Bazaaru i recepata iz Onurove orijentalne kuhinje - uvalile dajdžest verziju nekakvih srednjevjekovnih arapskih priča o Šeherezadi, caru Šahrijahu, Sindbadu Moreplovcu, Aladinu, Ali Babi i ostalim budalaštinama, kojih u seriji uopće nema i koji s njihovom Šeherezadom baš nikakve veze nemaju.

Hiljade Hrvata, uostalom, već je zajebano i reklamama kojima se to klasično djelo arapske i svjetske književnosti na valu popularnosti istoimene serije oglašavalo i prodavalo kao "prvi hrvatski prijevod 'Tisuću i jedne noći'", iako je riječ o izboru iz kapitalnog bosanskog prijevoda Esada Durakovića, koji je debele sveske "Hiljadu i jedne noći" godinama prevodio na bosanski i 1994. u Sarajevu objavio upravo tako, kao "Hiljadu i jednu noć", dakle na bosanskom. Ali jebo sad hiljadu i jednu noć.

Točno toliko, naime, Hrvati mogu podnijeti turske i islamske kulture: dok je hiljadu i jedna noć tisuću i jedna, dok Šeherezada nije Fata u dimijama, već lijepa, europski dizajnirana arhitektica, i dok Onur nije bosanski radnik na hrvatskoj baušteli, već bogati vlasnik građevinske tvrtke u kabrioletu. Dok balije, eto, izgledaju gotovo kao normalni ljudi, ili onako kako normalne ljude zamišljaju Hrvati.

Proći će tako i ova osmanomanija, kao što je prošla i svaka dosad, kao što su Hrvati zaboravili i španjolski i portugalski, i već sutra kozmopolitski će široko hrvatsko gledateljstvo kupovati ujutro indijske kuharice, vodiče za shopping u Mumbaiju i "prvi hrvatski prijevod" knjige po kojoj je snimljena najpopularnija serija u Hrvata, gnjevno kod kuće otkrivajući kako lijepa Subhadra uopće nije ona marketinška menadžerica iz serije, pa psujući i novine i trafikanticu što su im umjesto sadržaja svih dvije hiljade epizoda megapopularne indijske serije "Mahabharata" uvalili nekakvu idiotsku staroindijsku hasanaginicu.

(zurnal.info)

 Fondacija Centar za zastupanje građanskih interesa (CPI) smatra da će se, dijelom zbog ravnodušnosti stranaka, dijelom zbog izbornog zakona koji to omogućuje, Bosna i Hercegovina, njeni entiteti i kantoni, načekati da dobiju novu vlast.
U saopćenju CPI-a se navodi da se ne može reći ni da vlasti u punom mandatu nešto rade, sva dosadašnja mjerenja efikasnosti su dala porazne rezultate. Ipak, biti bez vlasti u periodu krize je totalna katastrofa. 

"Povrh svih šteta ostaje i nominalna šteta od 6.700.000 KM mjesečno, koliko mjesečno građani ove zemlje iz budžeta odvajaju za finansiranje fantomskih vlasti. Ova brojka se zapravo uduplava u narednih šest mjeseci, kada plaćamo rad stare vlasti, dok se nova zvanično i funkcionalno ne postavi" izjavio je Damir Mehmedbašić, izvršni direktor Fondacije Centar za zastupanje građanskih interesa. 

Pozivamo zato one koji dobivaju novac za svoj nerad da sav iznos preko garantiranog minimalca uplate u fondove za poticaj mladim poduzetnicima na onom nivou vlasti za koji su birani, i time barem na simboličan način pokažu da im nije svejedno za sudbinu onih koji su ih birali, navodi se u saopćenju. 

(Fena)

Na današnjoj konstituirajućoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo uručeni su mandati za 35 novoizabranih zastupnika.

Prema potvrđenim rezultatima Centralne izborne komisije BiH najviše mandata osvojili su Socijaldemokratska partija (SDP) BiH, Savez za bolju budućnost (SBB) BiH - Fahrudin Radončić i Stranka demokratske akcije (SDA).

Tako će SDP imati deset, a po sedam mandata imat će SBBBiH i SDA. Stranka za BiH ima četiri mandata, Bosanskohercegovačka patriotska stranka -Sefer Halilović i Koalicija Naša stranka novi socijalistički pokret - Zdravko Krzmanović po dva mandata, Socijaldemokratska unija BiH, Bosanska stranka Mirnes Ajanović i Narodna stranka Radom za boljitak po jedan mandat.

Mirjana Malić iz SDP-a je kazala da će se rezulzati rada u Skupštini Kantono uskoro vidjeti.

Prilikom uručenja mandata predsjednica CIK-a Irena Hadžiabdić čestitala je zastupnicima i podsjetila ih da ova skupština do 2. decembra treba završiti izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Dodala je da je Skupština Kantona prva konstituirana skupština koja je održala konstituirajuću sjednicu, naglasivši da su novoizabrani zastupnici dužni do 1. decembra dostaviti imovinske kartone.
Nakon toga zastupnici su potpisali svečanu izjavu o prihvatanju mandata.

- Mi prije svega nismo partija koja pokušava matematički da napravi vlast. Mi zaista želimo u Kantonu i u Federaciji da napravimo odgovorinu vlast, pre svega da mi budemo odgovorni kojima su građani dali povjerenje- kazala je Malić.

-Vladavina prava i stabilna država je prioritet je nešto na čemu će insistirati SDP u naredne četiri godine -dodala je Malić.

O imenu budućeg premijera Vlade KS, Malićeva nije htela da govori, sem da je, kako ona kaže, sasvim normalno očekivati da to bude neko iz SDP-a.

A aktuelni premijer Kantona Sarajevo, Besim Mehmedić, izjavio je da je slab rezultat na predhodnim izborima, delo neangažovanosti stranke. Takođe je kazao da je nezadovoljan sa onim što su uvek nesrazmerna obećanja stranaka pre i posle izbora.

- Mi smo svi spremni da pijere izbora puno obećajemo, a malo toga uradimo za vrijeme mandata i to je činjenica- kazao je Mehmedić.

On je naglasio da je u budućnosti najbitnije raditi po svojoj savjesti i ono što je moguće raditi u sopstvenim domovima.

Zaim Backović iz stranke BPS, kaže da će njegov prioritet biti da se mladima nađe posao.

- U narednom periodu je najbitnije biti konstruktivan. U ovom Kantonu je to moguće, moguće je da se radi, a ne da se sedi po kafanama- kazao je Backović.

Prema Poslovniku SKS-a poslije ovih procedura formirat će se stranački klubovi, a da bi neka stranka imala klub mora imati tri i više poslanika.

U toku je pauza, nakon koje bi trebalo imenovati komisiju za izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH i izvršiti konstituiranje klubova naroda u Skupštini KS-a.

(zurnal.info)

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza

Pančevo je od ponedeljka, 8. novembra 2010. godine, drugi grad u Srbiji (prvi je bio Novi Sad) koji je jedan mali svoj deo posvetio Srđanu Aleksiću, Trebinjcu koji je 1993. godine izgubio život braneći prijatelja od napada lokalnih hijena. Prijatelj se zove Alen Glavović, po nacionalnosti je Bošnjak a hijene su bile vojnici Vojske Republike Srpske, iste one vojske čiju uniformu je tih dana nosio i sam Srđan. Otkrivena je spomen ploča na kojoj piše: „Heroj je onaj koji daje život za najviši smisao života“.

ZASLUŽNI I OBIČNI GRAĐANIN

Inicijativa za otkrivanje spomen ploče porinuta je u Tamiš krajem 2008. godine, i nije baš sve teklo po planu. Gradske vlasti su prvo odbile ovaj predlog jer Srđan Aleksić nije zaslužni građanin Srbije. Ako ćemo pravo. Srđan Aleksić nije bio ni običan građanin Srbije i jedino u tom delu su gradske vlasti bile u pravu. U svemu ostalom, ne.

Ono šta je Srđan uradio te 1993. godine, dakle sa svega 27 godina zaboravljena je, i ne baš cenjena ljudska vrednost koju su za sada prepoznali samo Novi Sad i Pančevo, na onom zvaničnom nivou davajući dozvole za postavljanje ploče i imenovanjem prolaza koje nosi ime Srđana Aleksića.

- Srđan je simbol čovečnosti i onoga što nam je poslednje dve decenije nedostajalo – solidarnosti i humanosti, kaže za Žurnal Ljilja Spasić iz Građanske akcije, inicijatorka postavljanja spomen ploče kojoj je posebno zadovoljstvo i veliko priznanje za trud činilo prisustvo Srđanovog oca Radeta, kao i bh. ambasadora Boriše Arnauta, sa čim je ovaj čin dobio dvostruki značaj, pa se vredi nadati da će sličnih inicijativa sve više biti i u samoj BiH što u Građanskoj akciji i priželjkuju.

Beograd i ostatak Srbije za sada još uvek ćuti. A kako je u BiH?

Osim Sarajeva, koje je poštovanje prema Srđanu Aleksiću iskazalo davanjem imena ulici, u rodnom Trebinju postoji spomenik, Helsinški parlament građana Banjaluka ustanovio je novinarsku nagradu koja nosi Srđanovo ime, a nevladina organizacija Alternativni pokret u Foči je pokrenula inicijativu o imenovanju još jednog prolaza. Za sada je sve na inicijativi nevladine organizacije, ali tako je bilo i u Pančevu.

- Da nije bilo inicijative civilnog sektora mnogi ne bi ni znali za te ljude, konstatuje žalosnu činjenicu Ljilja Spasić dodajući da jedino civilni sektor može izmeniti odnos društva prema istinskim herojima poput Srđana Aleksića, Josipa Reihl - Kira i generala Vlade Trifunovića.

- Čekam kad će se države jasno odrediti prema tim ljudima. Tek to će pokazati jasne namere tzv. političkih elita koje su do sada slale loše poruke. Ovo ipak govori o određenim promenama, kaže naša sagovornica.

Da li je to sada u skladu sa politikom pomirenja u regionu, ili istinski postoji želja da epitet heroja ponesu ljudi koji su svojim delom to zaista zaslužili?

DEVET HOTELSKIH KVADRATA

Postavimo to ovako. U slučaju Vlade Trifunovića, koji je spasio živote preko 200 mladih vojnika, ali i građane Varaždina tek nedavno je ukinuta presuda za podrivanje vojne moći, ali samo u Srbiji jer u Hrvatskoj presuda za ratne zločine i dalje stoji, a u Sloveniji je nedavno podignuta optužnica sličnog tipa. Srbija sa druge strane i dalje ne razmišlja da obešteti Trifunovića i omogući mu makar dostojan kraj, kako ne bi skončao u sobičku od 9 m2 Hotela Bristol gde već godinama živi i vodi borbu da dokaže, ne svoje herojstvo, već nevinost.

Sa Reichl-Kirom stvari stoje tako da je ubica osuđen na 20 godina, dok nalogdavci uz sav trud njegove supruge Jadranke Reihl-Kir nikad nisu odgovarali. Glavaš je tu, u komšiluku ali ne zbog naredbe da se Reihl-Kir ukloni. Taj čin je, sada to možemo slobodno reći i definitivno doneo prevagu ratnoj opciji u Slavoniji i Hrvatskoj.

I na kraju Srđan Aleksić. Ubice Srđana Aleksića dobili su simbolične kazne i danas se slobodno šetkaju Trebinjem.

Kad ovoj trojici, možemo slobodno reći tragičnih heroja, makar i posthumno države odakle potiču vrate mrvu dostojanstva, pričajući o njihovim delima, makar kao opomenom, moći ćemo reći da su se stvari izmenile, a samim tim moći ćemo otkloniti i mogućnost da se slično ne ponovi.

Novi Sad, Pančevo...ko je sledeći?

(zurnal.info)

Mostarski nogometni premijerligaši Zrinjski i Velež nalaze se u rezultatskoj ali i svakoj drugoj krizi u kojoj odavno nisu bili. Velež je uspio nanizati osam (?!) uzastopnih poraza dok je Zrinjski doživio peti poraz zaredom u Premijer ligi

Jedan od najvećih gradova u Bosni i Hercegovini posljednjih 20-tak godina ima dva nogometna kluba u najjačem rangu. Uz nekoliko simbola koje ima Mostar, Velež je već decenijama prepoznatljiv brand ne samo u državi nego i van njenih granica. Danas je od tog kluba ostalo samo ime. Velež više ne igra pod Bijelim brijegom, u klubu više nisu proslavljena imena, a „zelene grane“ ni na pomolu.

Zrinjski je posljednja dva desetljeća, od obnove rada ovog kluba, u punom boljem položaju od Veleža. Mnogo je razloga za to, no jedan od najbitnijih je taj što je iza ovog kluba, finansijski, stajao hercegovački privredni gigant Aluminij. Novca je, međutim, svake godine sve manje. Entuzijasta pogotovo.

PORAZ DO PORAZA

Nakon trinaest odigranih kola Premijer lige ove sezone, Zrinjski i Velež se nalaze na samom dnu tabele. Iza njih je samo zvornička Drina. Rođeni su tek prije nekoliko dana okončali negativnu seriju koju ne pamte ni najstariji simpatizeri ovog kluba. Puna dva mjeseca, igrači Veleža su bilježili poraz za porazom. Redom su ih pobjeđivali Zvijezda, Travnik, Željezničar, Leotar, Široki b

Brijeg, Drina i Sloboda. Zrinjski je u malo boljoj poziciji. Plemići su upisali pet uzastopnih poraza, od Olimpica, Zvijezde, Travnika, Željezničara i Leotara.

Oni koji prate zbivanja u mostarskim klubovima kažu da je ovakva kriza bila neminovna. I što je još gore, predviđaju joj produbljenje.

-Bio sam u Veležu i kao igrač i kao trener ali mislim da nikada ovakva situacija u klubu nije bila kao što je danas. Stanje je katastrofalno, u svakom smislu. Ljudi koji se godinama vrte oko Veleža uspjeli su iznevjeriti povjerenje mnogih i danas nažalost od ovog kluba mnogi okreću leđa. Igračke kvalitete nema, a kako će je i biti kada se ne ulaže u omladinski pogon. Nekad je ovaj klub imao najjaču omladinsku školu iz koje su dolazili igrači za prvi tim. Gdje su oni danas? Pitam se da li to neko svjesno želi urušiti Velež? Družim se sa svojim prijateljima kojima je Velež u krvi i koji često znaju zaplakati, ali bukvalno, pitajući se da li može gore i niže. Bojim se da može. Bojim se da ukoliko Velež ispadne iz Premijer lige ove sezone, ne da neće uskoro uslijediti povratak nego da će uslijediti gašenje kluba – kaže za Žurnal Nusret Čerkić Dajdža, 60-tih godina prošlog vijeka standardni prvotimac rođenih.

Njegov saigrač u Veležu u to vrijeme bio je još jedan legendardni bivši nogometaš, Franjo Džidić. Popularni Franja posljednjih nekoliko godina najviše pažnje poklanja omladinskom pogonu Zrinjskog, a u novijoj istoriji ostat će upamćen kao trener koji je prije pet godina predvodio Zrinjski do prve titule prvaka Bosne i Hercegovine.

-Činjenica jeste da su mostarski premijerligaši u evidentnoj krizi. Mostar je uvijek bio poznat po proizvodnji vlastitog kadra. Posljednjih godina, dok je bilo moći, odnosno novca, kupovali su se igrači koji su tu dolazili sezonu-dvije i onda napuštali klub. Svake godine se mijenjao tim. Iz Zrinjskog je pred ovu sezonu otišlo sedam-osam igrača, nisu se našle adekvatne zamjene. A standardna ekipa puno znači, kada imate iste igrače na okupu nekoliko sezona onda je mnogo lakše stvarati rezultat – ističe Džidić.

VELEŽ + ZRINJSKI = BRANITELJ

I Čerkić i Džidić imaju jedinstven odgovor na pitanje kako naprijed, kako podići igračku kvalitetu.

-Jedini lijek za bosanskohercegovački, u ovom slučaju za mostarski nogomet je iznimna pažnja prema omladinskog nogometu. U bivšoj Jugoslaviji je Bosna i Hercegovina bila najjača Republika po proizvodnji mladih igrača. Velež je prije rata u prvoj ekipi uglavnom imao igrače iz vlastitog pogona i finansirao se upravo transferima svojih igrača. Živjelo se od prodaje igrača. Danas je potpuno drugačija situacija – priznaje Džidić.

Da je Zrinjski još uvijek u prednosti u odnosu na Velež pokazuje i odnos snaga u omladinskom pogonu. U kadetskoj konkurenciji, Zrinjski je u vrhu a Velež na dnu tabele. Juniori Zrinjskog su najbolji u ligi, a nedavno su u gradskom derbiju savladali vršnjake Veleža čak 7:0!

-Znam otići i na utakmice ostalih klubova u Mostaru. Nekoliko puta sam bio na utakmicama Branitelja, ne samo prvog tima nego i omladinskih pogona. Pa da vidite samo kakve uslove imaju ta djeca, kako samo pametnu politiku vodi taj klub. A gdje je Velež? Bolje da ne znate u kakvim uslovima treniraju ta djeca...– ogorčeno priča Čerkić.

Upravo je Branitelj kojeg spominje Čerkić svojevrstan fenomen. Ekipa koja je najugodnije iznenađenje ovogodišnjeg izdanja KUP-a BiH, član je Druge lige Jug. Trenutno su vodeći na tabeli i najozbiljniji kandidat da se već naredne sezone plasiraju u viši rang takmičenja, Prvu ligu Federacije. Ono što je odlika ovog tima je da je sastavljen od igrača koji su na početku svojih karijera prošli omladinske škole Veleža i Zrinjskog.

-Dosta je naših igrača poniklo u Veležu ili Zrinjskom. Iz Veleža su ovdje Bebanić, Kajan i Eminović, iz Zrinjskog Dragičević, Zadro, Delić, Slišković, Ferenc i Jurić – kaže nam trener Branitelja Slaven Musa, i sam na početku karijere igrač Veleža, kasnije kapiten Zrinjskog.

I tako, dok Velež i Zrinjski slažu ekipe koje se složiti ne mogu, pritom tonući na tabeli sve dublje i dublje, niželigaš iz predgrađa pobuđuje sve veći interes, ne samo mostarske nego i šire javnosti.

U MODI JE RUKOMET

Zbog klupske politike s kojom se ne slažu, navijača Veleža, popularnih Red Army, na tribinama stadiona u Vrapčićima nema još od prošle sezone. I oni najzagriženiji koji su Veležu pružali podršku u najtežim trenucima danas više ne dolaze na utakmice. Kažu, tako će biti sve dok ne vide organizacijske promjene u klubu i želju da se stvari postave na zdrave temelje. Do tog trenutka, Red Army će podržavati one za koje smatraju da su na pravom putu. A u ovom trenutku, u Mostaru je u modi rukomet. Red Army, vrlo bučno, svaku utakmicu sa tribina bodri rukometaše Veleža koji su članovi Prve lige Federacije - Jug.

(zurnal.info)

U TOTALU

Pedeseti MESS – puni krug i natrag sa Future Messom

Future MESS - zadnjih par godina programski segment MESS-a, mišljen možda kao depandans sistemski nelojalnih poetika. Od naredne jeseni najavljen je kao uporedni MESS festival, što će valjda biti savjest real MESS-a.

Dino Mustafić – direktor festivala, reditelj, intelektualac, konačno je MESS odredio kao mainstream, tako da smo načisto... Uostalom, permanentna revolucija nema smisla. U najkraćem „elitizam“ i subverzija - što je, podsjetimo, proklamovani (festivalski) cilj. Demokratizacija dasaka što život znače. Nadajmo se kako će amputirani (Future) MESS imati neke svoje proteze kako bi nadvladao sveopštu društvenu poštapljenost aktuelne umjetnosti.

Bojan Munjin – čovjek je koji od svake četvrti stola napravi krug. Moderator MESS-ovih (kvazi)kritičkih panela, pozorišni novinar i kritičar, politolog i Zagrepčanin. Sklon da prešuti po koju očitu stva, ali to čini sa namjerom da inspiriše raspravu i bude dragi gost. Ako postane četvrti hrvatski predsjednik ideja direktne demokratije ne gine budućnosti Republike.

IDIOT

Udesno lijevom stranom - Prva predstava MESS-a, ukrajinskoga reditelja na glasu, Andreja Žoldaka, po Životu s idiotom Viktora Jerofejeva. Igra na kartu sveopće kakofonije, kapitalizma i šizofrenije, ukratko; tranzicije i seksualnosti sa podvojenjem ličnosti koju akteri prenose kao autodidakti autoritarnih režima. Predstava je u(ne)ređena tako da ne zahtijeva od publike cjelovit umjetnički dojam. U suštini konzervativne ideje života u ovoj se predstavi zastupa ekstremno lijevim izvođačkim techne (τέχνη). To je, uostalom, potvrdio i direktor rumunskoga pozorišta koje je produciralo ovu predstavu. Može biti malo čudno, zar ne.

Trojstvo na kvadrat – Sa Pippom Delbono sve je na mjestu. I stolica i poigravanje flašom i ekstatično razglasavanje bola za drugima ali ne i za sobom. Šta Vam, uostalom, preostaje kada imate HIV, osim Priče u junu - igre do kraja života. Ako ste, pak, još i budista – sami ste na sceni i u uvjerenju. Međutim, budete li pride homoseksualac – to ćete morati kriti od svoje mame. Uostalom, imate li omiljenoga glumca u raji sa stažem od 45 godina u ludnici?

OBREZIVANJE

Farma u Pećini - češka pozorišna trupa na privremenom radu u Slovačkoj, igra Čekaonicu na željezničkoj stanici sa koje su slovački jevreji deportovani a koja je dodijena trupi kao radni prostor. Predstava kroz vrata od kupea/ormara otvara pitanja o sjećanju i odgovornosti za sjećanjem. Uzgred, propituje gdje bi nam bio kraj kada bismo denuncirali svako mjesto gdje se zadesimo. I sve to, opjevano, u muzici i igri. Nešto kao postdramski manirizam.

Passé – Elijahova stolica, zgodno štivo Igora Štiksa u produkciji Jugoslovenskog dramskog i MESS-a. Sarajevo kao topologija svijeta. Nije li previše? Potvrda Lešeka Kolakovskog. Čini se da je za ovakve predstave kasno. No, hvala Vlastimiru Đuzi Stojiljkoviću za ulogu ključara sarajevske sinagoge.

DOKLE, BRE

Trst je naš – Kada bi Festival MESS barem jedne godine sa svog elitnog spiska izostavio Paola Megellija i/li barem Damira Zlatara Freya dobio bi na kvalitetu bez ijednog jedinog uloženog (p)feninga. Ovogodišnji Magellijev remix Čehova O, ljubavi čak je i zvanični site MESS-a ocijenio sa - katastrofa. Teško je šta umnije dodati. Osim, pijeteta koji smo iskazali za jugoslovensku dijasporu Slovenske drame tršćanskoga pozorišta.

Ivan veliki i Perica mali – Nije ilegalac, niti otpisani, objektivno Frey zbori, apostol je aktivista – angažirani vjernik: jedina riječ i trenutak u Zlatarevoj (Damir Zlatar Frey 'n' INK Pula) predstavi Salome a da valja. Ostalo je kako mali Perica zamišlja Wagnera. Ili pak, kako su pisoari progutali pozorište. S tim da Perica nije Frey a Frey nije Nietzche, a pisoar više nije umjetnost, kako već potvrdi Jan Lauwers u jednom svom autorskom tekstu...

USAMLJENI GLASOVI

Gluma za vozačku Alme Terzić - Ovogodišnja selektorica Future MESS-a, Selma Spahić, nakon što je svojim inscenacijama ovjerila svako od sarajevskih pozorišta i ušla među vel'ke još uvijek nije nadmašila svoju diplomsku predstavu (Buđenje proljeća), sudeći bar po pažnji publike a manje medija. Ali umjetnost ili manufaktura, pitanje je sad... Ipak među svim znanim i neznanim sudionicima jubilarnog MESS-a, uloga Alme Terzić u predstavi Kako sam naučila da vozim ostaće upamćena...neko vrijeme, sigurno.

Sanjari na mikrofonu – Najčešći rekvizit na ovogodišenjem MESS-u bio je mikrofon. Budući je video u izvjesnoj hipokriziji, mistifikacija glasa voltama je dobrodošla.

Činovnička literatura Musila, kako je neki zapaženi autori kvalificiraju, u mikrofonskoj upotrebi Miloša Lolića, mlađanog beogradskog reditelja, je tek jedan fensi registrator.

MAGOVI

Zenička Kuća jelena - „Čuvajte se, svijet vam neće pomoći“. Bio bi motto predstave Kuća jelena Jana Lauwersa i njegove Needcompany igrane u BNP-u Zenica. U pitanju je fantazmagorična storija, potaknuta stvarnom smrću dok su postojeće kuće jelena izvjesnost smrti same. Lauwers, autor teksta, režiser, modelira predstavu kao dekonstrukciju same naracije, ostavljajući šansu životu na onoliko načina koliko može proigrati priča. Kao što jutro osporava svaki san. S tim u vezi i njegova je scena, puna od razrijeđenog zraka, nalik dnevnom boravku u koji nikada ne unesete velike komade namještaja ali u kojem prebivaju jeleni ili statue afričke umjetnosti (kako je to bilo u Izabelinoj sobi, igranoj na prošlogodišnjem MESS-u).

Kean, Volksbuhne am Rosa-Luxemburg-Platz – nešto kao cjelovečernji koncert za solistu i ansambl. Četiri sata i dvadeset minuta uz jarbole Danske, Britanske i Evropske zastave, po tekstu Alexandrea Dumase Starijeg i Die Hamletmaschine Heinera Müllera. Zavodi Kean, mladić iz industrijske Engleske, režira Frank Castorf nostalgičar iz DDR-a, okićen Zlatnim lovorovim vijencem MESS-a. Tragedija genija i malograđanske publike u pop-kulturalnoj retrospektivi Franka C. Koji gaji jednake simpatije prema Sir Mick Jaggeru i globalnoj solidarnosti koju personificira Hugo Chávez. Pa, ipak, predstava o Edmundu Keanu, razvratniku i rasipnom interpretatoru Shakespearea početkom 19. stoljeća, našla je barem vjernu kopiju u glumcu Alexanderu Scheeru, koji i van scene može biti njegov autentični nasljednik. Castorfova nategnuta scenska zabava, relaksirana songovima, pa podvlačena prenaglašenim monolozima kao valjda neminovnošću u njemačkom teatru glavne struje, u najkraćem je vodvilj između stražarskih kućica SSSR-a (u koje se ugurava ansambl buržoazije) i crucifixusa, raspeća samoga čovjeka, Keana.

ISTRAŽIVANJE POSRBICA

Proklet bio izdajica svoje domovine – Oliver Frljić, reditelj Bakhi, traži Hrvata među Slovencima. Uz to, raspituje, kako da ste toliko pametni a zemlja vam u kurcu dvadeset godina. I, najprije, kako da ste vi najviše najebali..? Osim ovoga segmenta predstave, Frljić trača scenske radnike: Ristića, Sokolovića, Dragojevića i još neke... Spisak, dakako, nije konačan jer sve, nažalost, ima svoju granicu.

Generacija '91-'95 – Ništa su smjehotresne suze po Dežuloviću šta su stvarne ispovijedi rođenih '91 – '95, natruščika u predstavi Boruta Šeparovića: u konačnom - jebo sad hiljadu dinara - istraživanje posrbica u hrvatsko-bošnjačkom ratu koji završi kao fudbalska igra (a tako je nekako i počeo). Gloria mundi! Iako polovina predstave ima ispovjedni karakter, okrugli sto o ovoj predstavi zauzeo je naročito mjesto – po emocijama i po onome koliko su naše ličnosti tek krhke slagalice konfigurirane etno–nacionalnom stihijom, ma koliko mi tome prkosili. Egzaltirano kazivanje dvanaest mladića ove predstave nasuprot kazalištu kao ciničnom mediju, kako reče Borut Šeparović, rezultiralo je plačem jednoga mladića jer je pokušao govoriti o iskustvu prešućivanja identiteta koji je dobio u naslijeđe. Izgleda, svako od nas je pomalo Srbin. Fakat.

IME

Fragmenti ljubavnoga diskursa – po Barthesu, u interpretaciji varšavskoga Teatra Dramatyczny, ludičko je istrajavanje na ulogama dvije žene i dva muškarca. Očito, jedne drugačije ćudljive glume - u ljubavnome vakumu – možda prije u samome imenu (ljubavi) nego li u diskursu. Jedinke oslobođene artificijelnog personalizovanoga mnoštva, intoniraju zagubljenu osamljenost vlastitosti.

A kad je već ime (onoma) u pitanju, za nas stiješnjenjene u bhscg... jeziku tek ovlašan dodir sa drugim slavenskim jezicima mogao bi biti prilično oslobođenje. Primjeri su brojni a tek elementaran prevodi našu ljubav na poljsku miłość. Pored svega toga ova je predstava priuštila možda najsmjeliju festivalsku scenu - djevojke na tipičnoj british telefonskoj govornici koja kao da leti kroz oblake nalik Alisi u zemlji čuda. I pitanje: „Voliš li moje tabane..?“

„Spašavaj se ko može“ nije loše za naslov – zove se predstavu belgijske trupe tg STAN (Stop Thinking About Names), rađene po Bernhardu (i Barthesu). Troje aktera, sami svoji majstori, bez rediteljskog diktata igraju mizantrope glumeći mizantropiji nasuprot. Ovaj pozorišni komad je 'inspirisan' narastajućom ksenofobijom u Evropi koje, priznaju, ni sami nisu pošteđeni. Komično, na okruglome stolu ove teatarske grupe, glumci (to jest, dvije žene) su se preobratile u likove svoje predstave izazvavši međusobno žučnu raspravu koja se u najkraćem svodi na – Jezik (i identitet) - pro et kontra. Ostaje za utjehu iskaz glumice Jolente De Keersmaeker da je ubijanje malograđanina u sebi njen životni projekat.

BEZ STVARNOSTI

Apstrakcija vs. Materijalizacija - Zemlja bez imena, monodrama jasnih koreografskih impulsa, berlinske rediteljke Lydiae Ziemke u izvođenju londonske glumice Lucy Ellinson, po tekstu Deae Loher. Radnja predstave ključa u srednjovječnom žensko tijelu na relaciji od slikara R. (Mark Rothko) do grada K. (Kabul, Kandahar, Kirkuk...izbor je Vaš). Otprilike, apstraktno slikarstvo se materijalizuje prašinom grada i obrnuto, uz par konstatacija, tipa: da tuga briše individualnost ostavljajući je pješčanoj površini očaja i da je uživanje ljepote povezano sa infantilnom žudnjom za sigurnošću.

Soba – uznemirujući i napučeni osjećaj tajnovitosti čijem odgonetanju bi možda najsmjelije priskočili odrasli dječijeg talenta. Tim prije je što je sav scenski vidokrug prozor stambene zgrade iza kojega se dešava netransparentna radnja u kojoj učestvuju doslovno – likovi sa hiper-ralističnih maskama, lišeni doslovne identifikacije (imena, zanimanja...). Takvome artikuliranju teksta Harolda Pintera, dvojca (od šest uloga) Tatrinoa Giullare ide u prilog sam tekst pa je credo ovoga teatra da tekst vodi predstavu sasvim zadovoljen. Uostalom, Pinter kaže da „stvar nije nužno istinita ili lažna; može biti oboje, istinita i lažna“.

ON THE END

Posljednja Krapova traka – autor ovih redaka nije gledao. Neka mu halali Bob Wilson. Šteta da se niko nije usudio napraviti ozbiljniju 'anketu' o tom ostvarenju.

Publika - već odavno se u pozorištima ne gura za stajaće mjesto i ne sjedi na stepeništu. To su već bila neka druga, romantičnija vremena. U autobusima koji voze na višesatnu pozorišnu ekskurziju u Zenicu, bude više nego dovoljno mjesta.

Off Off MESS-a – Ove godine na Messu nije bilo antičkih klasika ali je bio jedan takav lik. Davno je bilo, još za vremena Olimpijade, kada je Feliks Pašić ovjenčao filmskom trakom “Ovidija iz Graba”. Antički čovjek, Sinan Gudžević, pojavio se kao promoter knjige - paz’te sad - o fudbalu, autora Boža Koprivice, dramaturga. I zborio je nadahnuto, rječito, prizivajući slike i prilike, zaskačući događaje mimoilazeći stvarnost, svjestan valjda da je ona iz antičkih dubina ništavna.

(zurnal.info) 

Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag

Bio sam dijete i živio u Vojvodini. 09.11.1993. godine u našoj je kući bio jedan od najpotresnijih dana. Vijesti su objavile da je srušen Stari most u Mostaru. Od tog trenutka telefon je neprestano zvonio. Zvali su rodbina i prijatelji iz Beograda, Sombora, Novog Sada. Bili su uplakani i neutješni. Sutradan, u školi, prvi put mi se dogodilo da su sve moje kolege suosjećale sa mnom kao da nas je iznenada povezala teška zajednička nesreća. Sjećam se, bio sam dijete, ali se jako dobro sjećam koliko mi je sve to čudno djelovalo. Činilo mi se da su tog dana baš svi shvatili da je gotovo, da više nema natrag.

NEMA VIŠE

Nema više Jugoslavije i neka je nema. Nema više Mostara. Nema Bosne i Hercegovine. To, zapravo, i nisu geografski pojmovi. To su ideje sačinjene od naših sjećanja i osjećaja. A te su ideje početkom devedesetih ubijene nekoliko puta. Bosna i Hercegovina kao ideja umrla je dva puta. Prvi put kad je srušen Stari most. A drugi put dvije godine kasnije u Srebrenici. Ta su dva događaja zacementirala smrt Bosne i Hercegovine kao Jugoslavije u malom. Tim je događajima zatrta svaka pomisao na tu i takvu viziju Bosne i Hercegovine. Ostatak ubijanja BiH obavljan je u koncentracijskim logorima. Dokusurena je smrću naših najbližih. Nad lešem se danas iživljava ko stigne, navijači sa nacističkim zastavama, džankiji koji zapišavaju spomen obilježja, političari koji slažu nemoralne koalicije, susjedi koji pljunu na vaš trag u prolazu, četnici, ustaše, balije, ološ sa sve tri strane.

GRAD ZA UMIRANJE

09.11.2010. godine listao sam dnevni tisak. Godišnjica rušenja Starog mosta simbolično je pomenuta. A taj je datum za Mostar vjerovano najznačajniji dan u njegovoj povijesti. Tog je dana, prije 17 godina, nepovratno nestao Mostar kakav smo znali. Taj je čin u paramparčad razbio ideju Jugoslavije i ideju da možemo proći koliko toliko lišo sa svim što se do tada dogodilo. Naprosto, u povijesti, postoje simoblički događaji, koji zacementiraju sudbinu jedne političke ideje. Rušenje Starog mosta simbolički je uništilo ideju Jugoslavije. Sa tom idejom nestao je i Mostar, koji se dičio jugoslavenstvom i crvenim dresom. Tog i takvog Mostara više nema i nikad ga više neće ni biti. Od tog dana, 09.11.1993. godine Mostar postaje ovo što je danas. Poligon za nacionalnu mržnju i kriminal svake vrste. Grad u kojem se umire od raznih bolesti, a najviše od tuge.

(zurnal.info)

Uzdali smo se u John Scofielda a za utjehu nam ostao flamenco gitarista Gerardo Núñez, vjerovali s pravom u krotki bas Dave Hollanda, tolerisali prenapučeni sax Chris Pottera i zabavili se bendom Mike Sterna uz violinistu-gimnastičara Didier Lockwooda

Četrnaesti sarajevski jazz festival stao je u razmaku dvojice turskih, fudbalskim rječnikom kazano, internacionalaca - Burhan Öçala i Mercan Dedea.

U najkraćem, uzdali smo se u John Scofielda a za utjehu nam ostao flamenco gitarista Gerardo Núñez, vjerovali s pravom u krotki bas Dave Hollanda, tolerisali prenapučeni sax Chris Pottera i zabavili se bendom Mike Sterna uz violinistu-gimnastičara Didier Lockwooda. Iako je Öçal iz rukavca istresao sve što čovjek ogrezao u ritmu može ponuditi, oduševljenje bubnjarem Nate Smithom nije bilo manje, naprotiv, tim prije što se ovaj potonji ne služi sa deset prstiju već sa dvije palice i dva pedala. Kako god, svaki susret sa virtualnim herojima je prilika da zahvalimo na prijateljstvu i okrenemo novi list, popravimo utisak ili potvrdimo neko ranije živo iskustvo.

PRIPITOMLJAVANJE ZVIJERI

Burhan Öçal i nj. gipsy sastav estradnog imena The Trakya All Stars je vjerovatno jedini koji je imao mitski pedigre oličen u orfičkoj liri koja je na istočnom balkanskom rogu, kako se prenosi, pripitomila sve zvijeri u davna doba. Međutim, Orfejeva glava je isplovila negdje kod ostrva Lesbosa jer se zamjerio ženama. Ne, namjerno. Ipak, ova današnja „tračanska“ muzika je znatno povodljivija po sve, pa i ženski rod, pa je pitanje koliko je preostalo misterija, jednako kao i koliko ima aška kod Dede Mercana. No, ipak, ti ljudi i danas hodaju po nekim drugačijim muzičkim ljestvama koje imaju svoj siguran etimološki habitus. Ali i oni sviraju neke svoje standarde, po principu - red teme red improvizacije, strofa ili refren i sl.

Trakya ansambl bio je podijeljen na duvačku (klarinet, tenor-sax, truba i zurna) i žičanu sekciju (ćemana, mandolina, kanun) uz tarabuku, plus onu, nešto veću, na kojoj operira Öçal i to se vrlo jasno sve skupa moglo čuti. Vrlo je intenzivna bila njihova svirka, možda prenaglašena pa i „nesigurna“, no zanimljivo je slušati kako ansambl koji u suštini ne razmišlja na parteru harmonija odaje utisak jedne usmjerene mase sa mnogo probitačnog i sinhronog zvuka, pa čak iako jedan te isti, istovremeni ton fermentira kao šaka puna pijeska.

KAO ROCK BEND

Druge večeri festivala naročito oduševljenje publike izazvao je američki gitarista Mike Stern sa svojim bendom (basistom Alain Caronom i bubnjarem Lionel Cordewom). Međutim, istinsko pitanje je koliko je to bilo, zapravo, markiranje jazza i neka žanrovska priča koja udara na bubanj, rif i sl. Ali ko god da se zabavio – lijepo. Osim toga, bas je bio poprilično suh, bubnjar i Mike kao na rock koncertu a pridruženi član – violinist – kao dijete koje pokazuje šta sve može, premda, ruku na srce, bilo je i nekih vrlo muzikalnih i visprenih momenata.

SVETE KRAVE

Realnu jazz ambijentalnost, treće noći, priuštio je Dave Holland Quintet. Bez obzira, idete li na koncert sa velikim očekivanjima ili bez njih, mogli ste uživati. Sve je bilo produkt sigurnog balansa. Bez naprasitog dodavanja ili oduzimanja zvuka a sola nisu djelovala kao usamljene inicijative već su proizlazile iz ukupnoga konteksta. Tim prije što je svaka stvar zapravo bila vožnja u širokom luku improvizacije, što je od svega bilo i najbolje. Ovime je sam koncert poprimio jasnu fizionomiju, ostavljajući utisak cjeline, brižno građene dinamike. Tek je, donekle, (sopran i tenor) sax Chris Pottera remetio na momente idilu jer njegov je zvuk permanentno vapio iz potrebe da zadavi vazdušni stub unutar cijevi. Uz nešto napora mogli ste prečuti saksofonistu i evocirati ponešto drugačije izdanje njegovog saxa, mada, obično u jazzu, čovjek uz instrument je taj koji garantuje neki smisao. Svojevremno je Rastko Močnik govorio uz neki od ljubljanskih jazz festivala kako muzičar može „ništa da ne kaže...razvlači, da lupa koliko hoće“ ali njegova pojava mu je potrebna kao „garant smislenosti“. Nažalost, ovaj put sa Chris Potterom to nije funkcionisalo. Uostalom, nisu jazz muzičari svete krave, zar ne... Ili jesu? I još, što se tiče ovoga koncerta, Dave je bio klasično dobar, dobar ton, Steve Nelson (vibrafon i marimba) - čovjek od sigurne ruke, Nate Smith - sve što jazz bubnjar mora biti a ostaće upamćen bar neko vrijeme i solo trombonista Robin Eubanks u stvarki Secret Garden, čiji je autor Holland. Pored ove, ostao je negdje u ušima i tutti of Common Threads, Eubanksa te Walking the walk (biće to nešto novo; ne i Milesov Walkin'), te 'zujanje' uz Shape Shifter by Potter. Bis je bio, jednostavno, Easy Did It (Holland).

ŠTA SE DOGODILO

Taman kad smo se ponadali, nakon Hollanda, da bi John Scofield, još jednu večer za redom mogao nastaviti sa kompaktnom jazz pričom, desilo se nešto posve drugačijie. Da negdje postoji problem, bilo je očigledno. Nisu u pitanju godine, to bi bilo i neetično sumnjati, tim prije što se od cijeloga koncerta jedino dao upamtiti solo vremešnoga basiste Steve Swallowa u stvari Chicken dog. Toliko je stalo u prve dvije trećine koncerta dok autoru ovih redaka strpljenje nije iscurilo uz još onih dvadesetak posjetilaca koji su napustili koncert. Uostalom, koncert je bio prilično hetorogen od početka, od prve stvari How Deep, preko “swingeraja”, (country) balada, do bluesy numera te autora George Gonesa, Carle Bley and so…

NAVIJAČKI USKLICI

Posljednje večeri festa, iznevjereni od Scoefilda, u sali krcatoj optimizmom (kao uostalom i svih večeri) uslijedilo je Flamenca Reunion Project Gerardo Núñeza. Ostaje nedoumica koliko je to bilo tek tehnički odrađeno no kanon je kanon: gotov recept za stare nove strasti. Uz vremešnu, sigurnu plesačicu, žesnoga gitaristu, udaraljkaša i basistu - igrokazu sklone interpretatore te vokal Jesus Ruiza.

I kada smo već počeli tekst sportskim alegorijama: jedino što nije valjalo na ovome koncertu bili su frenetični aplauzi publike uz usklike kakvi se čuju jedino na svaki koš nekoga životnoga derbija (recimo, Srbija-Španija). Time je svaka dramatska stanka u ovoj svirci preglasana a ostala je samo euforija. I sleđeno tijelo plesačice Carmen Cortés.

(zurnal.info)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana?

„Uspjeli smo, idemo dalje“, slavodobitno je prokomentirao odluku o ukidanju viza za bh. građane predsjedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić. Jak je Špira, viznu liberalizaciju koja je trebalo da se dogodi još prije dvije godine, danas upisuje kao historijski uspjeh vlade na čijem je čelu. Zanimljivo je da čak ni ovašnji novinari u svojim izvještajima povodom posljednje vijesti iz Brisela nisu tretirali činjenicu da je još uvijek aktuelna vlast godinama odbijala ispuniti minimum preduvjeta za zeleno vizno svjetlo iz sjedišta Evropske unije i da smo samo zbog toga na kraju, uz Albance (i da ne zaboravimo tradicionalno autsajderski nastrojene Bjeloruse), ostali osuđeni na beskrajne redove ispred stranih ambasada u Sarajevu.

GAŠI NA PREGOVORIMA

Tragikomičan je zato bio briselski tv nastup državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića koji u kamere uz zadovoljni osmijeh i neizostavne fraze tipa „rouding mep“ obavještava bh. javnost da je „jedna etapa na evropskom putu BiH završena“. Jes, mister minister Ahmetovik!

Iskreno mi je žao što u ovoj tv farsi, barem u jednom njenom „frameu“, nisu sudjelovali uposlenici Ahmetovićevog ministarstva Bakir Dautbašić i Samir Rizvo, isti oni kadrovici koji su u vrijeme najveće moći Stranke demokratske akcije bili zaduženi za nezakonito štancanje bh. pasoša i upisivanje u državljanstva bjelosvjetskih terorista i kriminalaca. Prst sudbine i još ponešto krivi su što smo od nekadašnjih „arhivara“ mudžahedina i ološa raznih fela sa bh. papirima, u Dautbašiću i Rizvi dobili najodogovornije državne birokrate za pregovore sa briselskim zvaničnicima. To bi otprilike bilo isto kao da je Špirićeva vlada Muhameda Alija Gašija ovlastila da volonterski, u pauzama robijanja u zeničkom zatvoru, u ime države pregovara o liberalizaciji bankarskog sektora i smanjenju zelenaških kamata ne kredite na kojim počiva i najprostija investicija u ovoj zemlji poput, recimo, kupovine pegle.

A sve i da jeste ova priča o liberalizaciji viznog režima za bh. državljane posljedica teškog i predanog rada Vijeća ministara BiH a ne činjenice da je Evropa odlučila da iz ko zna kojih motiva (pominjali su se često i rezultati na posljednjim izborima) nagradi višegodišnju neefikasnost aktuelne vlasti, postavlja se pitanje kakvu suštinsku korist od mogućnosti da slobodno putuju širom Evrope ima većina bh. građana? Radi se o istim onih ljudima u čiji se porodični budžet, i sve to zahvaljujući prvenstveno korumpiranoj i kriminalnoj vlasti, teško „uklapa“ čak i podmirivanje osnovnih mjesečnih režija (struja, plin, telefon...) a da se prethodno ponešto ne otkine od konzumacije mesa i mesnih prerađevina na kućnim menijima. Govorimo o onim građanima Bosne i Hercegovine koji šparaju tokom čitave godine kako bi svojoj djeci krajem svakog avgusta kupili nove, preskupe udžbenike. Da i ne govorimo o konzumentima javne kuhinje kod Tetke Zilhe kojim će vizna liberalizacija (vizas liberalizeišn, što bi rekao ministar-poliglota Ahmetović) „leći k“o budali šamar“.

DIS BRED IZ LAJK KROSAN BAT DIFERENT

„Bože, ima li Tetke Zilhe u Parizu?“, odzvanjaju jutros pitanja ispred Narodne kuhinje na Baščaršiji dok velika kutljača makaronima puni plastične posude gladnih Sarajlija sa biometrijskim pasošima u džepovima.

„Jes vi did it, lets gou. Hev a najs lanč“ reče predsjedavajući Špirić okupljenoj masi na knjiškom rusko-engleskom.

„Jestrdej voz a grejt dej for ol of as maj frends, Bosniaks, Srbs, Kroats and adrs. End, biliv mi, dis makaruns ar lajk in Rim bat diferent“ - replicira mu Ahmetović.

„O čemu to vas dvojica pričate?“, upita predsjedavajućeg i ministra starija gospođa. Ona u ruci drži kesu, u kesi veliku plastičnu posudu. Ispod iznosanog kaputa naše prijeratne nastavnice srpsko-hrvatskog jezika u Osnovnoj školi „Silvije Strahimir Kranječević“ na Mejtašu izviruje štruca hljeba. „Okrajak“ spontano otkida ministar Ahmetović.

„Dis bred iz lajk krosan bat diferent. Nating important maj lejdi, vi kejm to šer vid ol of ju auar grejt džab in Brisel. Nau ju cen go verevr ju vont. Iznt it fani, vi ar ol in d sejm pozisn. Tetka Zilha put ol on maj bil.Ministri of sekjuriti of Bi aj eič vil pej tudejs lanč for ol pipl koz vi hev rizn to selebrejt“-reče Ahmetović i sa Špirićem uz buku sirena i oružanu pratnju SIPA-e razguli na kamenice u Mali Ston.

Za one koji ne znaju tek da kažemo da je „smol Ston iz lajk big Ston, bat diferent“. Sve se plaća u kunama ili karticom. Da bi došli do Malog Stona ne treba vam viza ni biometrijski pasoš. Jedini problem predstavlja sitnica da tamo nema kuhinje Tetke Zilhe koja ionako ne zna adekvatno pripremiti kamenice.

(zurnal.info)

U Sarajevu će se od 10. do 15. novembra održati peti po redu filmski festival o ljudskim pravima “Pravo ljudski”

Bit će prikazan 51 film iz 27 zemalja, a novina ovog petog festivala je uvođenje takmičarskog programa. Svi filmovi će biti prikazani u kinu Meeting Point, a ulaz za sve projekcije je besplatan.

Festival će biti otvoren evropskom premijerom dokumentarnog južnokorejskog filma Željezne vrane, redatelja Bong Nam-Park-a, koji će prisustvovati sarajevskoj projekciji.

-Ono što razlikuje ovaj festival od prethodnih je uvođenje takmičarskog programa koji će ugostiti dokumentarne filmove u okviru evropske produkcije. Festival će otvoriti film Željezna vrata, a publika će poslije projekcije imati mogućnost da razgovara sa redateljem ovog filma-rekla je Monja Šuta-Hibert, izvršna direktorica festivala.

Uporedo sa glavnim programom, od 12. do 14. novembra, održat će se i program za mlade- Zumiraj prava. Koordinatorica ovog programa Olja Latinović je rekla da program čine tri cjeline- izložba fotografija, dokumentarni filmovi i radionice.

-Bit će prikazano ukupno 42 fotografije u Međunarodnom centru za djecu i omladinu na Grbavici, a novost je što će mladi žiri proglasiti najbolju fotografiju- kazala je Olja Latinović.

Dobitnik nagrade za najbolji film bit će nagrađen plaketom i grafikom mladog sarajevskog umjetnika Danila Krese.

(zurnal.info)

Disciplinska komisija Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine danas nije donela odluku o kažnjavanju NK Široki Brijeg zbog fašističkih i nacističkih obeležja na tribini sa domaćim navijačima, na utakmici protiv FK Sarajevo odigranoj u nedjelju na stadionu Pecara.

Kako je za Žurnal kazao Goran Kosorić, predsednik Komisije, odluka nije doneta zbog oprečnih stavova članova komisije.

-Nismo mogli da donesemo odluku. Shodno propisima, Komisija će ponovo zasjedati u četvrtak u 15 sati I tada ćemo sigurno donijeti odluku- kazao je Kosorić.

Prema njegovim rečima, na Komisiji koja će zasedati u četvrtak, odluka će se doneti prostom većinom i biće dovoljno da samo četiri člana Komisije donesu odluku.

Kosorić je dodao da su se svi članovi složili da je događaji od nedelje nisu prikladni za sportske manifestacije, no I pored toga, odluka nije doneta.

Podsećamo da su na nogometnoj utakmici između Širokog Brijega i Sarajeva koja se odigrala na stadionu Pecara u Širokom Brijegu, navijači domaćeg tima popularni “Škripari” istakli zastavu sa nacističkim obeležjem iz Drugog svetskog rata.

(zurnal.info)

Na odluku Opštinskog suda o deložaciji kardinala Vinka Puljića iz dijela rezidencije Vrhbosanske biskupije, prvi su reagovali vjerski službenici, nimalo se ne libeći komentarisati sudske presude. Glavni sekretar Biskupske konferencije BiH Ivo Tomašević izrazio je uvjerenje da vlasti u Sarajevu neće dopustiti da se izvrši "nepravedna odluka", dovodeći na taj način u pitanje pravosudni sistem u BiH. Žestoku reakciju, ali drugačije intoniranu, iznosi i profesor Enver Kazaz, Gradimir Gojer piše pisma gradonačelniku Aliji Behmenu, postavljaju se pitanja o tome mora li pravna država uvijek biti baš sasvim pravna? Ili, kako se pita Enver Kazaz, ima li među nama “jednakijih od ostalih”?

Sa književnikom i publicistom Ivanom Lovrenovićem razgovarali smo o tome smije li se o ovoj temi uopšte govoriti na nivou ugroženosti, je li riječ o moralu ili politici? Lovrenović za Žurnal govori i o razlozima ostanka a zatim i odlaska iz, kako ih on naziva, “bivših Dana”, ali i svrstavanju ovog magazina uz politiku Harisa Silajdžića.

 Smatrate li najavljenu deložaciju kardinala Vinka Puljića samo zakonskim ili i moralnim problemom, u smislu odnosa prema Hrvatima u Sarajevu? Mislite li da se slučaj najavljene deložacije može i smije postavljati kao model odnosa prema Hrvatima u Sarajevu, da je ispravno da bude komentarisan na tom nivou?

Problemi odnosa prema Hrvatima u Sarajevu nemaju nikakve veze s pravno-zakonskom mrtvouzicom oko toga stambenog dijela zgrade Nadbiskupije. I inače mi je vrlo odbojno to skoro blasfemično prenaglašavanje crkvene privatne imovine od strane duhovnika – stječe se dojam da im je to svetinja najviša od svih. Problemi “odnosa prema Hrvatima” dio su mnogo kompleksnijega procesa i odnosa, koji se u Sarajevu, ako ćemo biti principijelni, ne smije svoditi samo na Hrvate, nego bi se moralo moći govoriti i o odnosu prema Srbima, ali zapravo uopće prema etničkim, vjerskim i drugim grupnim manjinama, o njihovim nelagodama, o njihovom nečujnom nestajanju iz ovoga grada, o njihovoj političkoj nezastupljenosti u strukturama vlasti, o tihom asimilacionizmu kojemu su izloženi u običnoj svakodnevnici, i o svim ružnim psihološko-egzistencijalnim posljedicama koje iz toga proizlaze. Spremnosti da se o tomu govori ozbiljno, otvoreno, a s konkretnim učincima – ne vidim skoro nigdje. Ni kod okorjelih multietničara, koji naprosto odbijaju da vide kako Sarajevo nije ni nalik na ono što je nekad barem intencionalno bilo, a ni kod onih koji u ulozi ugroženih manjinaca vide sebe, ali samo sebe, poput kardinala Puljića u ovom slučaju.

Vidite li Vi u tome, kako neki tvrde, negativnu poruku za sarajevske Hrvate?

Prvi kardinal Puljić, ako je odgovoran i ozbiljan čovjek, trebao bi se osjetiti pozvanim da javno otkloni bilo kakvu mogućnost takvoga tumačenja cijeloga ovog slučaja, koje Hrvatima može donijeti samo štetu i omrazu.

Kako komentarišete izjave Gradimira Gojera o „sistematskom progonu katolika iz Sarajeva“ povodom presude?

Upravo sam odgovorio na to pitanje.

Kako komentarišete podršku člana Predsjedništva BiH Željka Komšića upućenu kardinalu Puljiću?

Tipičan sarajevski lokalizam, smiješan i netačan kao svaki lokalizam, potpuno irelevantan u cijeloj ovoj stvari. A ako je Komšiću toliko draga iluzija o Sarajevu u kojemu su, kako kaže, “svi jednaki”, “gdje nepravdi nema mjesta i gdje se razumijemo i bez suvišnih riječi”, neka prođe pokraj novoga spomenika “ubijenoj djeci opkoljenoga Sarajeva”, blizu mu je radnoga mjesta, pa neka vidi etničku segregaciju na najranjivijem mogućem primjeru - na primjeru nevino pobijene djece.

Kardinal Puljić iskazao je razočarenje izostankom reakcija drugih političkih zvaničnika. Smatrate li da su trebali reagovati i zbog čega?

To samo otkriva zarobljenost u okamenjeni hijerarhijski mentalitet, s onu stranu demokratskih uzusa i ljudske jednakosti, koje su crkvenjacima puna usta.

Mislite li da je gospodin Komšić ovom reakcijom htio izgraditi nešto drugačiji politički imidž, a kada je riječ o spočitavanjima da nije “pravi” predsjednik hrvatskog naroda u BiH?

Nije moje da pogađam što je čovjek htio, a o političkoj nesuvislosti pozicije koju Komšić zauzima pisao sam sasvim dovoljno još prije četiri godine a i nedavno.

U kolumni na portalu Radio Sarajeva napisali ste kako je magazin Dani u posljednjih godinu-dvije izgubio nezavisnost? Možete li pojasniti na šta ste mislili i šta je, po vašem mišljenju, uzrok?

Mislio sam na otvoreno i angažirano svrstavanje uz politiku Harisa Silajdžića u glavnoj političkoj “intonaciji” u listu. Čak i da je ta politika bila najbolja, to u profesionalnom uređivačkom smislu nije moglo biti dobro.

Zbog čega niste odustali od novine koju niste smatrali nezavisnom?

Iz najmanje tri razloga. Prvo, imao sam u Danima punu autorsku slobodu, pa i onu da pišem i objavljujem tekstove o pogubnosti Silajdžićeve politike po Bosnu i Hercegovinu i po odnose u njoj, te sam smatrao da na taj način mogu pridonijeti postizanju nekakvoga razumnog balansa i nekakvoga uređivačkog i sadržajnog pluralizma u listu. Drugo, bilo mi je stalo da se održi sjajna urednička i novinarska ekipa, u kojoj je postojao živi novinarski dar i kritičko-istraživački nerv. Treći razlog možete slobodno nazvati sentimentalnim: bio je to list u čijemu sam pokretanju bio pozvan da učestvujem u strašnim i čudesnim sarajevskim danima u ljeto 1992, list kojemu sam ostao vjeran kroz sve njegove faze i mijene, list s kojim sam odlučio vezati svoju sudbinu i egzistenciju i nakon što smo se 1997. godine iz višegodišnjega egzila vratili na Grbavicu...

Saopštenje koje je otišlo u javnost nakon objave da ste novi urednik Dana bilo je prilično kratko, ali se jasno moglo iščitati i nezadovoljstvo. Da li ste očekivali da će se nešto tako dogoditi i kako se danas osjećate u vezi s prodajom Dana?

Taj moj demanti sadržavao je u četiri rečenice sve što je trebalo reći, i ni danas nije potrebno više. Nije bio prihvaćen minimum profesionalnih zahtjeva da bismo ostali praviti Dane kao ekipa, i tu je prestajao svaki racionalitet za dalji osobni angažman.

Jeste li pročitali prvi broj Dana u vlasništvu Oslobođenja? Ukoliko jeste, kako komentarišete objavljeno?

Ne bih komentirao.

Impresum u tom broju bio je skoro potpuno prazan. Je li Vam to izazvalo ikakvu reakciju?

Znam kakve su to muke, moja reakcija je nevažna.

Smatrate li da danas na medijskoj sceni uopšte postoje nezavisni mediji? Posebno nakon angažmana tokom predizborne kampanje.

U strožijem smislu riječi ne postoje, i to je veliki paradoks, jer je u neposrednom poslijeratnom razdoblju bila stvarana istinska praksa i tradicija slobodnoga, kritičkog i politički neovisnog novinarstva, da bismo danas, s “razvojem demokracije”, došli tu gdje jesmo... Neovisno novinarstvo još ima oaze i uporišta u nekim internetskim formama, ali to je fenomen koji je kod nas tek u nastajanju.

Da li ste pratili ugašeni magazin Global u izdanju Dnevnog avaza? Koja je, po Vašem mišljenju, bila njegova uloga?

Više nego očigledno: imao je poslužiti kao još jedno propagandno predizborno sredstvo u Radončićevim rukama. Nije isključeno da je vlasnik sa svojim tjednikom imao i trajnije žurnalističke ambicije, ali je brzo uvidio da za to naprosto nema profesionalnih kapaciteta na raspolaganju.

Izbori su završeni. Molim Vas da prokomentarišete dva, rekli bi neki TV-novinari, “fenomena” - uspjeh Fahrudina Radončića, lidera SBBBiH (bez obzira što nije pobijedio u utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, njegova stranka dobila je značajan broj mandata), ali i debakl Stranke za BiH.

Zastrašujuće uzajamno demoniziranje i nesloga među bošnjačkim političarima, koje je trajalo kroz cijeli četverogodišnji period u kojemu je Silajdžić bio najistaknutiji akter bošnjačke politike, vjerojatno je najviše pridonijelo da glasači u Radončiću – koji je nudio bezočnu ali psihološki efektivnu populističku demagogiju – vide spasitelja, oporavitelja i ujedinitelja. Sada će se tek i oni, i on, suočiti s razočaravajućom svakodnevnicom.

 U vezi s neuspjehom Stranke za BiH: nakon prodaje magazina Dani mogle su se čuti tvrdnje da taj potez ima direktnu vezu sa neuspjehom Stranke za BiH na prethodnim izborima, upravo zbog orijentiranosti prema toj stranci posljednjih godina. Kako biste prokomentarisali te tvrdnje?

Ne mislim da je ta veza baš tako direktna, iako ju ne treba zanemariti. Opći tržišni uvjeti u kojima kod nas posluju svi magazini poput bivših Dana, naprosto su neizdržljivi, i samo je pitanje dana kada će ih nestati sasvim.

(zurnal.info)

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

„Gorki okus nije prava riječ”, rekao bi Johan.

ZOMBI NA KIOSKU

Nakon Ferala red je došao i na Dane. Nestaju, jedan po jedan, simboli bolje prošlosti. Ono što je kolektivitete, u najodvratnijim vremenima, dijelilo od totalnog mraka ili gušenja u vlastitom smradu (svjetlo ili dezodorans u septičkoj jami, stvar je individualne percepcije uloge ovih časopisa u svojim sredinama).

I možda to tako zaista treba (ponekad mi se čini da smo mi iz te generacije samo preživjeli dinosaurusi). „Novo vrijeme donosi sa sobom i nove zadatke“? Možda. Ali ono što je sigurno je da je bolje i izvršiti harikiri, nego postati suprotnost svega onog što si bio. Samoubistvo, naime, uvijek postoji u više varijanti.

Feral je otišao časno. Ne kompromitujući se. I ostajući do kraja dosljedan. Shvatajući da je neukaljana ideja mnogo važnija od života po svaku cijenu (i „obezbjeđivanja egzistencije zaposlenih“). Potcrtavajući i na taj način svoju izdvojenu poziciju u medijskoj istoriji ovih prostora. Dani su se, međutim, pred kraj (mada u javnosti ne postoji konsenzus oko toga kad je taj kraj počeo), utopili u otužnu gomilu stranačkih propagandista koji se lažno predstavljaju medijima (šta se desilo, zaboga???) a onda se, umlaćeni finansijskim maljem, pretvorili u zombija, živi leš, koji nas čeka na kiosku, pretvarajući nam, i inače već dobro poljuljane, snove i iluzije u noćnu moru.

Lokalni tajkun, koji u svom carstvu već ima Oslobođenje, kupio je, kažu – „brend“. E, jebiga (da prosti King Kongova Plavuša).

HEJ, JOHNNY, JOHNNY

Komedijaški kapitalizam na bosanski način. Koji ne shvata da se, kao prvo, neke stvari ne mogu kupiti (i to ne samo u svijetu dinosaurusa, da se razumijemo), a kao drugo, da možda možeš kupiti „brend“ Johnnie Walker ali da ti on ne vrijedi ništa ako u njega misliš pakovati lokalnu brlju.

Da to funkcioniše tako, davno bi Kong Kong sišao sa vrha Tornja, digao još jedan kredit u Razvojnoj banci, isplatio uvijek nadrkanog Avdića i svom Dnevnom urliku, pridružio Slobodnu Bosnu, recimo. Samo što bi sav kapital (izražen u povjerenju i interesu javnosti) koji to ime nosi, otišao s Avdićem (makar mu se sljedeći magazin zvao Slobodno Gusinje), a Slobodna Bosna, s novom vlasničkom strukturom, uprkos (ili baš zahvaljujući!) svemu što je bila, završila bi kao Glabal (ili kako se već zvaše ta tiskovina u kojoj se, na to spremne, novinare i intelektualce kupovalo po matrici „kila mozga – 10 maraka“).

Dani, naime, kao ime, svu svoju vrijednost crpe iz intelektualnog i kreativnog kapaciteta ljudi koji su pravili tu novinu. I hrabrosti, koju je, u pojedinim momentima, trebalo imati, da se to radi. Dani su samo formalni brend. To je, naime, tek zajednički imenitelj za grupu jakih autorskih ličnosti i niz proživljenih iskustava. Ljudi(!) su u Danima (i sličnim projektima) bili stvarni brendovi. Zbog njih(!) su Dani čitani. I nema Dana bez tih (ili takvih) ljudi. Osim kao svoje negacije. Niti ima brenda. Osim kao svoje karikature.

Šta bi, naprimjer, značilo čak i sveto ime Feral, da ga neko kupi, bez Viktora, Borisa, Predraga i ostalih koji su ga stvorili? Ništa! Mada danas, i nad utabanim grobom svog materijalnog oblika, svijetli i predstavlja orijentir.

I CAN'T GET NO SATISFACTION

Ime, samo po sebi, ne znači ništa, ako iz njega isisaš sadržaj (koji ga i čini brendom) i pretvoriš ga u nešto sasvim drugačije. Bez obzira na namjeru i cilj. Koji su, u ovom kontekstu, nebitni – a čak i da su najbolji, podsjetimo se još jednom da se upravo takvim popločava put do pakla.

A, iskreno, teško da su najbolji. Čitava stvar izvedena je na način koji izaziva mučninu u želucu - primitivnim ranokapitalističkim nasiljem, prema ljudima, koji su, u krajnjoj liniji, stvorili ili stvarali taj magazin. Ali i prema čitaocima, koji su ne manje bitni u čitavoj priči.

Ideja kupovine „brenda“ takvog(!) magazina, naime, neviđena je uvreda i za taj magazin i za njegove autore i za čitaoce. To je, naime, kako god okreneš – prevara. Legalna, ali, prevara.

Kao da kupiš brend „Rolling Stones“-a. I počneš štancati albume i praviti koncerte bez Jagger-a i Richards-a. Sa studijskim muzičarima. Ili pobjednicima lokalnog takmičenja farma-talenata.

Ili, kao da kupiš brend „Centar za srce BiH“, i počneš dovoditi ljude na operacije, a u njemu ne rade ni Kabil ni njegovi saradnici, nego neko koga novi gazda „brenda“ pošalje iz neke druge bolnice u svom vlasništvu.

Pa, ne ide to tako.

„PROFESIONALCI“ DOLAZE

Pritom je važno konstatovati da se tu ne radi ni o kakvoj kupovini, a još manje o „izdavačkoj potpori Danima“ (kako se to licemjerno pokušava predstaviti), nego o ubistvu „na pravdi boga“. Dani su likvidirani po kratkom postupku (s motivom koji trenutno možemo samo nagađati), da bi nam se u sljedećem trenutku pod tim imenom ponudio njihov neuvjerljivi dvojnik.

Iz impresuma su očišćeni svi ljudi koji su stvarali taj magazin. Ali su, u istom, ostale nagrade koje su rezultat rada tih ljudi. Je li to znači da se ugled može kupiti? I, ako je neko kupio „brend“, kakve to veze ima sa nagradama. Koje nisu dobijane za brend, nego za konkretan rad, od koga se kupac „brenda“(!), upravo takvim pristupom jednoj društvenoj vrijednosti, kompleksne strukture (koja ima formu novine, ali je mnogo više od toga!), zapravo ogradio.

Za ideale ginu budale, a mi dođemo poslije i pokupujemo „brendove“???

I još kao izaslanike, sa svilenim gajtanom i katil fermanom, šaljemo dojučerašnje saborce (namjerno koristim ratnu terminologiju, naravno) onih „čije je vrijeme prošlo“ (jer „valja sve učiniti da novinarstvo u ovoj zemlji prestane biti definicija hrabrosti i postane profesija“, parafraziram poruku. A to ćemo, naravno učiniti, likvidacijom simbola novinarske hrabrosti? Potpomažući slične procese i u susjedstvu. Pa da, konačno, u sljedećem koraku, dohakamo i onom Lukoviću i na njegovo i mjesto njegovih saradnika, pod „brend“ E-novina, dovedemo „profesionalce“. Kao što su u Hrvatskoj, nakon usmrćivanja Ferala, na sceni ostali sve sami profesionalci. Korporacijskog tipa.).

ZAR I TI SINE ĆITA

Konfuziju u čitavu priču unosi činjenica da čitavu operaciju, na način koji bi se eventualno očekivao od njihovih konkurenata, vodi medijska alternativa Dnevnom urlikanju. Što daje za pravo onima koji suštinski nebitnim tretiraju trenutne odnose snaga na medijsko-političkoj sceni i upozoravaju na dugoročnu opasnost od korporacijske kontrole medijskog prostora i njegove tajkunsko-mafijaške blokovske podjele i pretvaranja u propagandno oružje sumnjivog kapitala.

Zbunjenost dijela javnosti dolazi i iz neshatljivog ruiniranja ugleda Dana, od strane njegovih kreatora, pretvaranjem istih u propagandno sredstvo Silajdžićeve Stranke za BiH (Pećanin se tu, apsurdno, ponio kao direktor javnog preduzeća koji, po zadatku, uništava firmu da bi je odabrani kupac što jeftinije dobio – samo što se u ovom slučaju ne radi o javnom preduzeću, nego o njegovom životnom projektu, pa je Pećaninovo ponašanje, svojevrsna misterija). Autoru ovog teksta, između ostalih razočarenja, najneugodnije je transformisanje ikona građanske alternative nacionalizmu u kreatore alternativnih nacionalnih politika, koji strasno i uporno brane klasične nacionalističke stavove (da preskočimo licemjerje o otvorenosti za različite poglede, koje me vraća na lično bolno iskustvo gubljenje iluzija o nekad mi neupitnim veličinama).

No, nastranu lične zamjerke i... nastranu kolektivna sklonost amneziji, klanovska podmetanja i zajedljivost i zlurodo slavljenje tuđih padova, koji dolaze uglavnom od onih koji su „mudro“ ćutali u vremenima kad su Dani bili jedini ili rijetki među glasnogovorećim. Veličina i značaj Dana, u ovdašnjoj istoriji (i to ne samo medijskoj) su neupini. I bezgranični.

I samo oni koji su Dane i stvorili i koji su im taj ugled, svojom borbom u najtežim trenucima i obezbijedili, imaju pravo i da ga srozaju. Ili s njima učine šta hoće. Samo oni jesu Dani. Sve ostalo je prevara. Kao SUBNOR sa članovima od 30, 40 godina.

JOŠ JEDAN SUICID ZA KRAJ

Obećati „bolje Dane“, u ovakvoj situaciji, osim što je, od strane novog vlasnika „brenda“ bezobrazno i uvredljivo, tragikomično podsjeća na obećanje onog trebinjskog kamiondžije da će izgraditi još ljepši i još stariji Dubrovnik. Ili na kolektivnu mantru bivše države: I poslije Tita – Tito.

Dana više nema! (Bar onih Dana čije je ime zaista nešto značilo.) Slava im i hvala. Šteta samo što, ako su već morali otići, to nisu uradili nešto ranije. I sa više stila.

I, na kraju, ako je potrebno, da objasnim čemu ovaj lament, u situaciji u kojoj bi „pametniji“ igrač od mene pecao u mutnom i u smrkavanju drugom tražio vlastito svitanje ili se bar, u situaciji u kojoj mu King Kong šalje svoj advokatski zvjerinjak svaki put kad ga pomene u tekstu, pazio da se ne zamjeri i drugom tajkunu. U situaciji u kojoj su animoziteti prema Danima i njihovim čelnim ljudima, od Sarajeva do Banjaluke, tako izraženi da vas svako njihovo pominjanje u pozitivnom kontekstu izlaže transmisiji negativne energije. Odgovor je jednostavan. Ja volim Dane. I kad se ne slažem sa njihovim autorima. I kad me opasno nerviraju. I kad su na gljivama ludarama i služe političkim idiotima i štetočinama. I kad ih ne čitam, čekajući da dođu sebi. Uvijek! Osim kad to nisu Dani, nego podmetnuti surogat.

I, da... znam da je ljubav slijepa. Ali... ko vas jebe.

(zurnal.info)

Na jučerašnjoj nogometnoj utakmici između ŠirokogBrijega i Sarajeva koji se odigrao na stadionu Pecara uŠirokom Brijegu, nogometnu predstavu je u drugi plan gurnulo neprimjereno ponašanje navijača domaćeg timavijoreći nacističkom zastavom

Dragan Soldo, tajnik NK Široki Brijeg za Žurnal je kazao da se klub nema nikakve veze sa nacističkim simbolima koji su bili prisutni na stadionu u nedjelju.

-Kao klub mi nemamo nikakve mehanizme da sankcionišemo ovakve pojave. Mi žalimo što se to dogodilo i nije primjereno ovakvo ponašanje navijača na sportskim terenima. Pričao sam sa brojnim sugrađanima i gotovo svi su osudili jučerašnji incident, pa i vođe navijača. Oni nemaju nikakve veze, i sada čekamo kakvu će odluku donijeti nadležni, odnosno čekamo da vidimo koja nam kazna slijedi- kaže Soldo.

Navijače Širokog Brijega za Žurnal nisu željeli da daju bilo kakve komentare na jučerašnji incident.

Iz Nogometnog saveza BiH su nam rekli da će odluka o kazni biti donesena u toku dana. Još uvijek se razmatra da li će kazna biti igranje pred praznim tribinama nekoliko utakmica ili novčana kazna.

(zurnal.info)

Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije album s novim pjesmama, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena

Nakon punih 13 godina Branimir Štulić objavio je novi album!

Užitak je napisati ovakvu rečenicu, ali kao što je to već ovdje uobičajeno uvijek nešto pokvari puni doživljaj. U ovom slučaju, radi se o tome da ovo jeste novo izdanje, ali su snimci stari, i to iz Štulićeve kasne faze koju rijetko pominjemo kada pričamo o Azri.

Ne pokaži da si ufitiljio je dupli CD koji se prodaje uz komplet od 14 Štulićevih knjiga koje je nedavno objavila beogradska izdavačka kuća Plato. Na jednom CD-u nalazi se snimak koncerta iz Banja Luke, koji već nekoliko godina kruži među fanovima na internetskim forumima. Drugi CD je ekskluzivniji, sadrži snimak nastupa u Mostaru i nekoliko pjesama koje je Štulić snimio u svom kućnom studiju.

OD MARGINALCA DO MUDRACA

Oba koncerta snimljena su 1990. godine kada je Štulić prestao biti ljuti marginalac i postao samozadovoljni mudrac. Bila je to njegova posljednja turneja na kojoj je promovirao album Balegari ne vjeruju sreći i koju je konačno i čini se zauvijek zatvorio koncertom na Hvaru u oktobru 1990. godine. U Banja Luci i Mostaru nastupao je sa Sevdah Shuttle Bandom koji su tada činili, pored Štulića, Jurica Pađen na gitari, bubnjeve je svirao Branko Knežević, a bas Tomislav Šojat.

U intervjuu za Nin ovako je objasnio svoje planove:

- Želim napraviti Sevdah Shuttle Band i to gurati do kraja života. Uzgred bih volio osnovati Balkansku partiju rada. Ona bi u svom programu inzistirala na trima stvarima: 30 posto ljudi bi se bavilo naukom, 30 posto turizmom, 30 posto agrokulturom, a deset posto i ovako svuda i uvijek smeta, na njih ne treba ozbiljno računati.

Sevdah Shuttle Band se zaista ne može upoređivati s najboljom postavom Azre, što potvrđuju i ovi koncerti. Knežević nije imao Leinerovu virtuoznost, a Šojat je došao iz sasvim dugog filma, prije saradnje sa Džonijem svirao je u teenagerskom bendu Prva ljubav. To je, uostalom bilo jasno i Štuliću koji je u intervjuu za Globus slikovito opisao razliku između dvije postave: Azra je bila vozilo s četiri cilindra, a taj je bend bio obična vespa.

Što se mene tiče, banjalučki koncert zanimljiviji je od zapisa sa četvorovinilnog albuma Zadovoljština, koji je nastao selekcijom pjesama snimljenih 1987. godine na dva koncerta u Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova. Nikada mi se nije dopao zvuk tih koncerata - dotjeran, čist, precizan, hladan. Nisam bio tamo, na žalost, ali mi se čini da se atmosfera zagrijala tek na kraju, tokom Štulićevog recitala u pjesmi Jesi li sama večeras. Ne znam da li bih mogao pred kakvom oštrom komisijom opravdati ovakvo mišljenje, ali za odbranu albuma Ravno do dna ne bi mi trebalo previše truda. Tu nema nikakve sumnje, sve je na svom mjestu, čak je i huk publike dragocjen instrument. Ravno do dna je ploča čudesne energije, sigurno najbolji živi album sa nekadašnjih jugoslovenskih prostora, a u svjetskim okvirima moguće ga je uporediti s pločom Ramonesa It's Alive.

Dakle, CD s banjalučkim koncertom ne može se mjeriti s Ravno do dna, previše je tu hard rock klišea i nepotrebnih solaža koje najviše smetaju u novim aranžmanima ranih pjesama. S druge strane, osjeća se mnogo više uzbuđenja nego na predvidljivoj Zadovoljštini. Za razliku od tamošnjeg grča, ovdje muzičari mnogo opuštenije ulaze u improvizacije.

Mostarski koncert očigledno su ograničavali uslovi. Štulić i ostali članovi benda neprestano su upozoravali publiku da siđe s bine i molili ih da ne diraju opremu - Nemojte ljudi Džoni nam se vratio nakon tri godine. Da bi smirili Mostarce repertoar su ograničili na pjesme lakšeg tempa – Plavi golub, Gracija, Ako znaš bilo što, Meni se dušo od tebe ne rastaje... Na ostatku ovog CD-a nalaze se snimci iz kućne radinosti, obrade pjesama koje su ga fascinirale u najranijoj sevdalijskoj fazi i kojima se vratio kada je prvi put napustio prostor nekadašnje Jugoslavije. Ovaj put tu su, između ostalih, Zajdi, zajdi, Karanfil se na put sprema, Bitola moj roden kraj, Marš na Drinu...

TAJNA FENOMENA

Kao što sam već napisao, Ne pokaži da si ufitiljio na žalost nije novi album, tek suvenir za poklonike koji se još uvijek vežu za fenomen Branimira Štulića. Ipak, sem te nostalgičarske vrijednosti ovi diskovi mogu pomoći i u rasvjetljavanju tog fenomena. Ono što fascinira na snimcima je puna posvećenost s kojom je Štulić pristupao svakom koncertu.

Imao sam priliku da gledam amaterski snimak nastupa Azre u, ako dobro pamtim, Daruvaru. Koncert je održan u nekoj fiskulturnoj dvorani, pred srednjoškolcima, redom muškog roda. Kamera je fiksirana iznad mase, s rijetkim fokusima na muzičare. Mladići su reagirali samo na najveće hitove, a tokom svih ostalih pjesama uglavnom nisu obraćali pažnju na muzičare, zabavljeni ko zna kakvim, nama nevidljivim senzacijama. Nije bilo pozornice, muzičari su zgurani uz zid, poredani jedan pored drugog. Ali, takvi uslovi nisu nimalo izbacili Štulića iz atmosfere. Kada bi nam kamera omogućila bliži uvid, mogli smo se uvjeriti da on svaku pjesmu pjeva s punom koncentracijom. Jednom je izjavio da je koncentraciju održavao tako što je zatvarao oči na koncertima i zamišljao da igra fudbal na Wembleyu. Ne možemo znati da li je taj trik koristio i u toj dvorani, ali njegova posvećenost zaista fascinira.

Istu koncentraciju održava i na mostarskom koncertu. Bez obzira na ispade publike, on svakoj pjesmi daje onoliko emocija koliko je sljeduje. Nema uzmaka, nema predaje.

U posvećenosti radu i životnim principima treba tražiti razloge za dugotrajnost Štulićevog fenomena. Ove osobine obično su svojstvene vojnim licima, ali kada se izmjeste iz kasarne daju izvanredne rezultate.

(zurnal.info)

Slijedom te nakaradne logike, moglo bi se reći da je navijati za Široki isto kao navijati za Nijemce u Drugom svjetskom ratu, isto kao podržavati nacističko rješenje jevrejskog pitanja, mrziti komunjare...

Ovo je Hrvatska!... Mi Hrvati!, ori se sa Pecare. Skandiraju navijači Širokog Brijega i razvijaju nacističku zastavu, nikakvu inačicu ili predizajnirani fašistički simbol na platnu, nego autentični Hitlerov stijeg - crvenu zastavu sa bijelim krugom i “svastikom” u sredini.

Kamere BHT-a su to zabilježile. Vidio je sigurno i komentator. On inače priča kada za to nema nikakve potrebe, a i kada ima bolje bi mu bilo da šuti. Za ovaj kadar nije imao komentar. Zašto bi?! Normalno je da navijači Širokog, potpisani kao Škripari vijore sa nacističkom zastavom. Između tih Škripara i fašista, za komentatora i javnost u Bosni i Hercegovini, stoji znak jednakosti. U njihovim malim mozgovima sve je složeno - pa to su navijači Širokog, ne očekujete valjda da se oni pojave sa posterom Josipa Broza?! Slijedom te nakaradne logike, moglo bi se reći da je navijati za Široki isto kao navijati za Nijemce u Drugom svjetskom ratu, isto kao podržavati nacističko rješenje jevrejskog pitanja, mrziti komunjare... I Love Široki jednako je kao I Love BiH, s crtom preko Love.

JURE FRANCETIĆA BB

Nema ništa čudno u otvorenom fašističkom pirovanju na Pecari. Ako i ima nije vrijedno komentara. Prema famoznom novinarskom pravilu da nije vijest ako pas ujede čovjeka, nego čovjek mora ujesti psa, tako nije vrijedno pažnje to što su Škripari razvili nacističku zastavu, vijest bi možda bilo da nisu. Da su je bacili na pod, zgazili, zapalili je, popišali se na nju... Mislite da sam preslikovit? Gajite, možda, određene emocije prema fašističkim simbolima? Mislite da sam neumjesan? Ma hajde, a nije neumjesno podržavati režim koji je pobio milione Jevreja, Roma, Rusa..., nefašista. Nije neumjesno identificirati se sa režimima kakvi se danas slave a nekada su ubijali ljude samo zato što pripadaju “nepoželjnoj naciji”.

Već dvadeset godina robujemo opasnim stereotipima. Fašizam je tu i, OK, šta se može, ako ga ne možemo pobijediti prihvatimo ga. A to i nije najgore što nam se moglo desiti. Opasna je činjenica da to i ne primjećujemo. Zaboravili smo dan kada smo se nastanili u fašizmu. Imamo i adresu: Jure Francetića, bez broja.

Hrvatske stranke u Bosni i Hercegovini danima uništavaju naše moždane ćelije mantrom kako Željko Komšić nije legitimni predstavnik Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ne treba ni pitati one momke sa Pecare, Željko Komšić sigurno nije ni njihov predsjednik. Ako bi oni mogli birati, njihov predsjednik je Adolf Hitler. On je legitimni predstavnik takvih birača, pardon navijača, danas Širokog, a sutra ko zna kojeg tima, odreda, bataljona...

NEMA LIJEKA

Fašizam je postao opšteprihvaćeno društveno stanje. Za određeni dio javnosti, to jeste negativna pojava ali “Bosna i Hercegovina je složena zemlja”. Moramo imati malo fašizma kako bismo bili srećni. Fašizam je ovdje nešto kao lactobacillus. Bakterija koju moraš imati kako bi ojačao imunitet. Problem je samo što je fašizam virus, i mutira. Nijedan organizam ne može razviti dovoljno antitijela protiv ove bolesti. Fašizam se mora liječiti sistematski. Mora mu se prići naučnim metodama, privremena rješenja neće ga iskorijeniti.

Kojekakve obloge iz receptura općenarodne medicine neće nas izliječiti. Nisu ljekovite ni nadri terapije, niti nakaradna rješenja poput priča koje ovdje donose strani stručnjaci, ubjeđujući i sebe i nas kako su legitimni predstavnici samo oni koje delegiraju nacionalisti. Tako ispadne - što veći nacionalisti to legitimniji predstavnik. Na kraju dobijemo sljedbenike Adolfa Hitlera koji mašu zastavom na nogometnoj utakmici, i to nikom ne smeta.

Nije ovdje uopšte bitan Željko Komšić, nije ni SDP BiH, na koncu nisu važni ni HDZ ili SDA ili SDS. Ovdje se radi o definisanju uslova: ili ćemo graditi fašizam ili nećemo. Ako zakucamo pravilo da se legitimnost dobija ako vas delegiraju nacionalističke partije, ili odemo korak dalje, pa institucionalno zaokružimo etničke teritorije sa tri-četiri-xy entiteta, stvorili smo idealne uslove da onaj opasni virus mutira do neizlječivosti. Bosanskohercegovačko društvo je opasno zaraženo. Pacijent nije mrtav ali mu receptori odumiru. Toliko smo zaraženi da ne bismo prepoznali fašizam ni da nam pokuca na vrata i predstavi se kao potomak iz budućnosti. To dokazuje potpuno, vrišteće odsustvo bilo kakve reakcije javnosti na slučaj isticanja nacističke zastave na jednoj službenoj utakmici Premijer lige BiH.

Nedavno je italijanska Fudbalska federacija kaznila igrača Maura Zaratea jer je fašističkim pozdravom proslavljao gol sa svojim navijačima. Nogometni savez BiH uopće nije registrirao fašističko ponašanje navijača Širokog Brijega. Za njih tu nema ništa sporno. Njima je mnogo važnije da li će Savez imati jednog ili tri predsjednika. Nisu reagirali ni mediji, dežurni intelektualci, a o političarima da ne govorimo. Nema nikog da reaguje. Kao iz proročanstva koje nam je govorilo: jednog dana su fašisti došli po Jevreje, niko nije reagirao, drugi dan su došli po komuniste, ponovo niko nije reagirao, a onda su došli po nas. Sada više niko i ne reagira.

(zurnal.info)