Sedam članova Glavnog odbora Demokratskog narodnog saveza (DNS) iz Zvornika napustilo je ovu stranku, nezadovoljni politikom koju vodi stranački šef Marko Pavić

Posle oktobarskih izbora, na kojima je Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Milorada Dodika odnio ubjedljivu pobjedu, na političkoj sceni Republike Srpske (RS) došlo je do prave pometnje. Dojučerašnji opzicionari, predvođeni Srpskom demokratskom strankom (SDS), što zastrašeni Dodikovom političkom snagom, što iz sitnošićardžijskih pobuda, nadajući se mrvicama vlasti, pohrlili su u SNSD-ov zagrljaj.

SMRT OPOZICIJE

Opoziciona scena u RS tako je ostala opustošena, a iz nje se trenutno čuje tek glas lidera Demokratske partije (DP) Dragana Čavića. Partija demokratskog progresa (PDP) Mladena Ivanića valja se u blatu unutarstranačkih okršaja, predsjednik radikala Milanko Mihajlica ćuti kao zaliven, nadajući se na će mu muk donijeti mjesto u Vijeću naroda RS, a predsjednik Narodne demokratske stranke (NDS) Krsto Jandrić otvoreno je ponudio svoja dva poslanika u entitetskom parlamentu na raspolaganje vladajućoj koaliciji. S obzirom na ovaj politički stampedo koji hrli ka vlasti, prijeteći da u RS potare bilo kakvo opoziciono djelovanje, sasvim nevjerovatno zvuči informacija da ima i onih koji napuštaju vladajuće partije.

Sedam članova Glavnog odbora Demokratskog narodnog saveza (DNS) iz Zvornika napustilo je ovu stranku, nezadovoljni politikom koju vodi stranački šef Marko Pavić. Prethodno je Glavni odbor DNS-a raspustio opštinski odbor ove stranke u Zvorniku, a nešto ranije, 11. oktobra, Predsjedništvo partije odlučilo je da iz stranke izbaci njenog potpredsjednika Jovana Hadži Mitrovića. Goran Obradović, jedan od onih koji je su napustili DNS, rekao je “Žurnalu” da je stranku napustio zbog odluke da se raspusti partijski opštinski odbor u Zvorniku i pored činjenice da je DNS u toj opštini postigao dobar izborni rezultat iako nije imao ni logističku ni materijalnu ni moralnu podršku vrha partije. Obradović je naveo da je DNS napustio i zato jer je Predsedništvo DNS-a prije mjesec dana iz partije izbacilo potpredsjednika stranke Jovana Hadži Mitrovića. “Predsjedništvo stranke je, protivno statutu, razriješilo potpredsjednika DNS-a Jovana Hadži Mitrovića. On je jedan od osnivača ili ikona DNS-a”, kazao je Obradović.

Mitrovićev smrtni grijeh je bio taj što je u predizbornoj kampanji odbio da podrži kandidaturu Milorada Dodika za predsjednika Republike Srpske. “Njegov stav o glasanju za pojedinačne kandidate bio je suprotan stavu Glavnog odbora. On je pozivao i druge da glasaju mimo odluke GO i sam je izjavio da ga odluke odbora ne obavezuju. To je vrlo težak prestup partijske discipline i preko toga nismo mogli preći, uz još neke stvari”, rekao je lider DNS-a Marko Pavić, nakon što je Hadži Mitrovića izbacio is stranke.

UNIŠTAVANJE SRPSKE

Mitrović tvrdi da DNS na području Zvornika i Birča ne bi osvojio poslanički mandat da su nastavili da podržavaju SNSD. “Nismo mogli da podržavamo stranku koja nas u ovom dijelu RS uništava. To mi je uzeto za zlo, a zapravo smo spasavali stranku. Mirna mi je savjest i neću se žaliti Glavnom odboru”, rekao je tada Mitrović. Goran Obradović, koji je krenuo Mitrovićevim putem, tvrdi da nije spreman da bude u partiji koja funkcioniše na principu jednoumlja i despotizma njenog predsjendika Marka Pavića. “Odluke u DNS se donose kada i kako to odgovara Marku Paviću. DNS je postao privjesak SNSD-a i ispunjava želje većeg koalicionog partnera, bez postojanja donje linije koja ne bi smjela da se pređe kada je u pitanju dostojanstvo DNS-a i članova stranke. Logičnije bi bilo da budem u SNSD-u nego u DNS-u”, naglasio je Obradović.

Kako “Žurnal” saznaje, Jovan Hadži Mitrović, kao i članovi DNS-a iz Zvornika koji su mu ostali lojalni, neće napustiti politiku, već će svoj angažman najvjerovatnije nastaviti u Srpskoj naprednoj stranci (SNS). Na mostu dobiješ ništa, na ćupriji izgubiš mnogo. Tako je DNS posle oktobarskih izbora dobio nove članove - prebjege iz Srpske radikalne stranke RS, poput banjalučanina Nove Grijića (alijas Crni Gruja) i Opštinskog odbora radikala sa Sokoca, čiji su izborni rezultati vrijedni prezira, dok je izgubio Jovana Hadži Mitrovića i Opštinski odbor DNS-a u Zvorniku, koji su na svim dosadašnjim izborima stranci obezbjeđivali jedan poslanički manat.

Političari u BiH tek trebaju da otkriju kako ih u svojim povjerljivim izvještajima vide Amerikanci. Među četvrt miliona internih dokumenata State Departmenta sa čijim je objavljivanjem počela web stranica WikiLeaks, nalazi se i 869 izvještaja iz ambasade SAD u Sarajevu.

U nedelju naveče američki New York Times, britanski Guardian, francuski Le Monde, njemački Der Spiegel i španski El Pais počeli sa objavljivanjem povjerljivih dokumenata američkog State Departmenta, koje im je na raspolaganje stavila web stranica WikiLeaks.

Očekivano, za globalnu publiku najzanimljivije su bile ocjene američkih diplomata o liderima Njemačke, Rusije, Italije, Avganistana, Irana, dok su balkanski političari, u poređenju sa ovim “kapitalcima”, manje interesantni.

Sudeći po načinu kako su američke diplomate opisale svjetske lidere, ni domaći političari nemaju se čemu dobrome nadati kada kompletan sadržaj izvještaja iz sarajevske ambasade SAD ugleda svijetlo dana.

Šta god da su američke diplomate napisale o političarima, ne može biti gore od onoga šta o tim istim političarima misle njihovi podanici.

Objavljivanje 251.287 internih dokumenata State Departmenta je najveće “curenje” zvaničnih povjerljivih dokumenata u modernoj istoriji i predstavlja prekretnicu u dosadašnjem shvatanju klasičnog novinarstva i odnosu između medija i “insajdera”, spremnih da objelodane zvanične dokumente, bilo da je riječ o vladinim ili dokumetima privatnih korporacija.

I do sada su mediji širom svijeta objavljivali povjerljive dokumente vlada, do kojih se uglavnom dolazilo kroz lične kontakte novinara sa svojim izvorima informacija, pri čemu su novinari preuzimali na sebe da provjere vjerodostojnost dokumenata, te na bazi vlastite procjene donosili odluke i o tome šta od dokumenata treba a šta ne treba objaviti.

Ono što je suštinski drugačije u slučaju objavljivanja dokumenata State Departmenta je da nisu tradicionalni mediji došli do dokumenata već WikiLeaks, pri čemu niti jedni niti drugi znaju zvanično ko je izvor ovih dokumenata.

Četvrt miliona tajni na jednom USB sticku

Nezvanično, mlađahni analitičar američke vojne obavještajne službe, Bradley Manning, stacioniran u bazi u Iraku, je taj koji je iskoristio pristup centralizovan američkoj bazi podataka i hladno iskopirao stotine hiljada povjerljivih vojnih i diplomatskih dokumenata koje je potom proslijedio WikiLeaksu.

“Curenje” povjerljivih informacija u ovakvom obimu prije 20 godina, u doba neprikosnovene “vladavine” papira bi bilo nemoguće, jednostavno zato što ni u crtanom filmu ne bi bilo izvodljivo iznijeti neopaženo iz arhive State Departmenta kamion dokumenata.

Zahvaljujući digitalnom dobu u kojem živimo, svih četvrt miliona izvještaja State Departmenta došlo je do WikiLeaksa elektronskim putem a potom proslijeđeno vodećim svjetskim medijima na običnom USB sticku.

Neodoljiva privlačnost WikiLeaksa za insajdere, voljne da objelodane mračne tajne svojih poslodavaca, leži u garantovanoj anonimnosti, zahvaljujući sofisticiranom sistemu baziranom na mreži servera što omogućava da stvarni pošiljalac dokumenata bude nepoznat i WikiLeaksu.

Otkrivanje povjerljivih informacija klasičnim medijima takvu garantovanu anonimnost ne pruža, jer u najboljem slučaju barem novinar zna identitet insajdera a klasična anonimna pisma, bila ona na papiru ili elektronska u današnje doba također ne garantuju anonimnost pošiljaoca.

Kako vjerovati anonimnom pošiljaocu

Slaba tačka koncepta WikiLeaksa je da garantovana anonimnost pošiljaoca čini ekstremno teškim verifikaciju dobijenih dokumenata, odnosno kako utvrditi da je riječ o originalnim dokumentima ili falsifikatima.

WikiLeaks se tako našao u poziciji da mu je “sa neba” jednostavno palo u krilo gomila zvaničnih dokumenata o čemu su tradicionalni mediji mogli samo sanjati.

WikiLeaks je od svog početka, 2006. godine, pa do početka ove godine, od objave dokumenata iz Somalije i Kenije, pa do vojnih snimaka pokolja iz Iraka, pokušao da prakticira sistem “direktne demokratije”, pa je dobijene dokumente nudio direktno na svojim web stranicama svakom korisniku interneta.

Iako su svi ovi dokumenti privukli veću ili manju pažnju vodećih medija, Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, nije bio pretjerano zadovoljan, pa je u više navrata izražavao razočarenje da mediji nisu prepoznali značaj objavljenih dokumenata, kao i da je kao i svaka druga vijest, izgubila privlačnost za tri dana.

Stoga je odlučio da promijeni taktiku, svjestan činjenice da niti jedan web sajt na generalnu publiku nema još uvijek uticaj kao tradicionalni mediji. Rješenje je pronađeno u “posrednoj demokratiji”, kroz davanje ekskluzive nekolicini vodećih svjetskih pisanih medija, kao što su New York Times. Guardian, Spiegel.

Ovim medijima je omogućeno da prije objavljivanja podataka njihovi novinari temeljiti analiziraju dokumente i na osnovu njih pripreme svoje tekstove koji bi se simultano objavili sa pojavom dokumenata na web stranicma WikiLeaksa.

Na ovaj način objelodanjen je ratni dnevnik iz Avganistana, u julu ove godine, kao i ratni dnevnik iz Iraka u oktobru.

“Brak” medija i WikiLeaksa

Ovaj “brak iz računa” između WikiLeaksa i medija rezultat je činjenice da su mediji shvatili da igru ne vode oni već Wikileaks.

Naravno, vodeći svjetski mediji su mogli ignorisati WikiLeaks ali bi u tom slučaju ostali vrućeg materijala pa bi se našli u rangu sa svim ostalim medijima širom svijeta, što nije dobro za reputaciju a još manje za profit..

Ovako, svaki od pet medija je dobio ekskluzivu za svoje geografsko ili jezičko područje. Dogovor je da ovih pet medija ima devet dana prednosti prije nego što WikiLeaks počne objavljivati kompletan sadržaj izvještaja na svom sajtu.

WikiLeaks u ovom partnerstvu dobija toliko željeni medijski publicitet za svoje dokumente,a da bi se održala pažnja javnosti mediji koji su dobili eksluzivni pristup dokumetima unaprijed, ovog puta odlučili su da priču objavljuju u dijelovima, desetak dana zaredom kako bi maksimalno iskoristili eksluzivitet koji imaju.

Da vijest, koliko god bila velika i bitna, ipak živi samo jedan dan, naučili su i u WikiLeaksu. Za razliku od dosadašnje prakse kada su čitav paket dokumenata objavljivali odjednom, sada su promijenili taktiku najavivši da će 250 hiljada izvještaja State Departmenta objavljivati postepeno, “na kašičicu” tokom nekoliko narednih mjeseci.

Cijena koju je WikiLeaks platio za medijsku pažnju za objavljene dokumente je da uprkos svom proklamovanom cilju da informacije svima trebaju biti dostupne, nekima su informacije ipak dostupnije prije nego ostalim običnim smrtnicima i medijima.

(zurnal.info)

Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo

Toples

Poglavlje u kojem hroničar bestidno glorificira ljepotu ženskog tijela i apelacijom traži neuobičajeno otkrivanje istog

Možemo ga nazvati civilizacijskim dostignućem, iako bi s estetskog stanovišta trebao biti obrnut od onoga što je sad: žene bi morale tkaninom zaštititi grudi, kojima sunce škodi, a od platna osloboditi jajnike, kojima sunce godi. Toples je ispao ovakav kakav je – ne poštuje zdravstvene, nego estetske argumente – zbog najglupljih društvenih razloga: tako se na plaži oblače muškarci. Grudi su im otkrivene, a međunožje skriveno. Kod ljudskih mužjaka to je tako upravo iz estetskih razloga – njihovo spolovilo, naime, izgleda izrazito neinteligentno i bolje ga je pokriti mudantama. Ali zašto žene moraju prihvatiti sve što taj glupi rod promovira kao društvenu normu, estetski kôd, modni izričaj? Zar ne bi taj moment nepristajanja – da su im grudi pokrivene, jer se tako štite od karcinoma, a međunožje otkriveno, jer tako opet predupređuju karcinom – bio i odličan razlikovni fol, koji bi učvrstio njihovu samosvojnost?

Evo još jedne kulturološke enigme: zašto je toples uobičajena prirodna pojava u Hrvatskoj, a još nikad nije viđen na plažama Bosne i Hercegovine? I da li bi tu, kad bi se kojim slučajem pojavio, bio prirodna pojava ili elementarna nepogoda? Jesmo li zaista dva svijeta? Je li BiH stvarno...?

Kraw maga i aikido

Opako štivo: poznati novinar ovdje mudruje o metodama novinarstva i komparira ih s borilačkim vještinama

Postoje dvije opozitne borilačke vještine, kraw maga i aikido. Kao da se u putu nisu srele. Kraw maga je izraelsko umijeće i cilj mu je – nanijeti što više štete protivničkoj strani. Aikido dolazi iz Japana i počiva na principu što manje štete i za napadača i za napadnutog. Ako je ikako moguće, agresora bi valjalo savladati bez povreda, čak i bez borbe, a pogotovo bez poniženja. Najveća borba u aikidu je protiv samog sebe.

Obje ove vještine imaju složenu povijest i duboke razloge utkane u njihovu filozofiju. Kroz ovu pojavnu opozitnost, putem njihovih radikalno suprotstavljenih principa, mogli bismo procjenjivati cio svijet i sve u njemu. Ovaj je kraw maga, onaj tamo aikido. Ovaj hoće da našteti koliko je god moguće, onaj bi da se sve nekako izgladi i smiri. Sve zajednice podliježu nekoj formi rečene dihotomije. U braku, evo jedne utemeljene generalizacije, muškarci su najčešće krawmagisti, a žene aikidistkinje. Dakle, najčešće, ne uvijek. U politici također imamo slične koncepte.

Naprimjer, Kina je u izvjesnim aspektima djelovanja kraw maga, nasilna i bezobzirna, recimo prema Tibetu, koji je u ovom slučaju najljepši, izvorni aikido. Mogli bismo i u etnologiji naći sličnih tragova. Primjer Bošnjaka: taj narod je u Titino doba baštinio najbolje od aikida, a danas možete naći obilne tragove kraw mage u bošnjačkoj politici, u prevladavajućem mišljenju i skoro u svakom džematu. U župama i parohijama nije ništa bolja slika.

A ima li neko da bi smio odgovoriti kojem od ovih principa pripada, ili bi možda tačnije bilo pitati – kojem od njih podliježe naš medijski prostor? Kupone s tačnim odgovorima slati isključivo na adrese onih koje smatrate odgovornim za takve odgovore.

Jednom je Madeleine Albright, povodom neke međunarodne krize, rekla: “Ubijedit ćemo Ruse da griješe, nagovorit ćemo ih da promijene odluku, ali to moramo uraditi tako da se oni ni jednog trenutka ne osjete poniženima. U diplomatiji ne smijete ni poniziti ni poraziti protivničku stranu.” Dakle, diplomatija je u metodi isključivo aikidovska, iako su joj ciljevi i sredstva često ogrezli u nasilju.

A onaj naš sjajni novinar Radončić, Šeki, u nekom intervjuu odgovara na pitanje od koga je najviše naučio:

“Od profesora Miodraga Perovića. On je većinski vlasnik Monitora i ima jedno geslo: ‘Pišimo istinu i ne koristimo snagu pera da uništimo bilo koga, čak ni svoje neprijatelje’.”

Kakav veličanstven savjet; s dobrim savjetima imamo ozbiljan problem: teški su za implementirati.

Žestina, oštrina, blagost

Ovdje autor kritički propituje metode osvajanja slobode, ali je priču zakovrnuo u drugom pravcu, da niko ne bi mogao otkriti njegove istinske motive

Žestoke nacionaliste već smo vidjeli na djelu. Njihov politički bilans osjećat će pokoljenja. Ali žestoki demokrati također otvaraju nove prostore života i politike. Žestoki demokrati toliko su žestoki da često napuštaju prostor demokratije. Svi bismo trebali naučiti važnu lekciju: demokratija ne trpi žestinu. Bar ne ovu našu. Maksimalni stepen dozvoljene gradacije koji demokratija može podnijeti je oštrina. Uz demokratiju bi trebalo da ide blagost, kao metod, kao motiv i cilj, ali tu zalazimo na teren utopije, neostvarive vizije, pa ga svjesno i zauvijek napuštamo.

(zurnal.info)

 

Dado Đurić je umro u Parizu. Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst

U subotu, 27.11.2010., u Parizu je umro Dado Đurić.

Ako kojim slučajem ne znate ko je Dado Đurić, nema niti jednog razloga da nadalje gubite vrijeme čitajući ovaj tekst.

U nedjelju, mnogi najposjećeniji »regionalni« portali nisu objavili ni slova o Dadovoj smrti. Važnije od toga da je umro Dado Đurić bilo je:

• da hrvatski karikaturisti njeguju seksistički tip humora

• da je Tony otkinuo na plesačicu Indiru za koju je vezana i jedna misterija: da li ona, naime, nosi donje rublje? Stvari, preporučujemo, treba prići filozofski: misterije starih Egipćana (Indire) bile su misterije i za stare Egipćane (Indiru), kao što je govorio Hegel

• da je srpska porno glumica u igri sa dildom uzbudila hrvatsku publiku na »međunarodnom erotskom sajmu Eros4U« u Zagrebu. Ako mislite da su hrvatski mediji ignorisali Dadovu smrt zato što su nacionalno obojeni ili zatvoreni za informacije iz susjednih država, zbivanja na zagrebačkom porno-sajmu najbolje vas demantuju: hrvatska publika prosto vapi za prožimanjem i razmjenom i više su nego zainteresovani da prodru što dublje u kulturni prostor drugih

• da je Angelina Jolie fleksiseksualka (osoba koja ima sklonost ka osobama istog pola, ali je odbija testirati do kraja – defininicija tportal.hr)

• da su Zagrepčani oralno zadovoljavali Loonu Luxx

• da je ubijanje zečeva novi seksualni fetiš u Kini: lijepe djevojke igraju se sa zečevima koje, na kraju balade, usmrte – između ostalog i tako što sjednu na njih

• da se Lady Gaga odriče Twittera i Facebooka u humanitarne srce – dobrota te žene, zaista, nema granica. »Ideja je potekla od Alicije Keys i njene humanitarne zaklade "Keep a Child Alive", a već su snimljeni "posljednji tweetovi i poruke" u obliku videa, u kojima će zvijezde biti prikazane kako leže u lijesu i glume svoju "digitalnu smrt"."Vrlo je važno i super cool što ćemo koristiti medije na kojima vrlo često provodimo vrijeme. Potrebno je ljude šokirati kako bi se probudili. Nije stvar u tome da im nije stalo ili da ne žele učiniti nešto, već jednostavno ne razmišljaju o tome na taj način", rekla je Alicija”

• da iscjelitelj Torabi odlazi iz Sarajeva. Srećom, ne zauvijek

• da je u Iranu, u gradu Isfahanu, devet ljudi umrlo od, kako je objavljeno, »neispravnog alkohola«.

• da su “uz zavodljive trbušne plesačice i raznovrsne arome nargile posjetioci kluba The Basement u subotu uvečer imali su priliku da osjete čari istoka”. Po svemu sudeći, alkohol u The Basementu bio je ispravan

Itakodalje...

 

Dado se sklonio od medija. Rijetko je davao intervjue. Bio je ravnodušan prema vlastitoj slavi. Teško je i zamisliti da bi Dada nešto zanimalo manje od toga šta i da li neko piše o njemu.

Ovdje se, međutim, i ne radi o Dadu, nego o nama.

Mi možemo lamentirati o tome kako je Dado zajebao stvar time što nije učestvovao na Farmi ili u Survivoru: da jeste, njegova bi smrt bila glavna priča na Facebooku.Vjerovatno se ovom prigodom sa mnogo učenih citata može reći mnogo toga kritičkog o savremenoj kulturi. Nema potrebe. Ovo je situacija slična onoj kada hirurg otvori utrobu pacijenta koji leži na operacionom stolu, utvrdi da je rak sve već pojeo, pa utrobu bez riječi zaklopi, ušije i ode negdje na pivo. Samo što sam doktor ich, i pacijent ich, pa na pivo bježim i ruke dižem od samog sebe.

U pismu koje je poslao Dadu, Gilles Deleuze je pisao: »Dešava se kod velikih slikara da neko platno, koje ne mora biti savršeno, kod posmatrača stvori sasvim ličnu i tajnu vezu koja mu otvori pogled na cjelokupan opus : meni se to desilo sa Raspeće iz 1955. Pronašli ste stil koji na mene snažno djeluje. Primite izraze mojeg najdubljeg divljenja«.

Vrli novi svijet u kojem je vijest da je ronilac (nakon što se, čisteći plaže po otocima, ubo na iglu koja je štrčila iz albanskog bolničkog otpada), hvala Bogu, dobro, važnija od vijesti da je Dado Đurić umro – taj svijet je beba sa Dadovih slika: slomljen, nadut i mrtav.

Primite izraze mog nadubljeg gađenja.

 

(zurnal.info)

Džombić nam duguje 40 miliona i to može da dovede u propast 20 hiljada seljaka. Doći ćemo mi do njega, ne može nam pobjeći. Kad neko nekom duguje, onaj koji ga goni na kraju ga i uhvati. Samo ne bi volio da ga na kraju moramo voziti u gepeku, tvrdi seljački vođa Vladimir Usorac

Prevare, milionski dugovi, trpanje u gepek, nisu predložak za neku akcijsku priču, već su glavne odrednice nove afere u Republici Srpskoj (RS) u kojoj su direktno sukoboljeni mandatar za sastav nove Vlade Aleksandar Džombić i prvi čovjek Udruženja poljoprivrednika Vladimir Usorac.

BIJEG OD ĐAVOLA

Usorac je, bez pardona, optužio Džombića da je kao dosadašnji ministar finansija RS odgovoran što entitetska Vlada seljacima duguje 40 miliona maraka za podsticaje, navodeći to glavnim razlogom zbog kojih mandatar predstavnike Udruženja poljoprivrednika nije pozvao na konsultacije u vezi sa formiranjem izvršne vlasti. „Znate onu narodnu- kad nekom dugujete, bježite od njega ko đavo od krsta. On nama duguje 40 miliona i to može da dovede u propast 20 hiljada seljaka. Da li je državi stalo da upropasti ta domaćinstva? To moram da pitam mandatara. Doći ćemo mi do njega, ne može nam pobjeći. Kad neko nekom duguje, onaj koji ga goni na kraju ga i uhvati. Samo ne bi volio da ga na kraju moramo voziti u gepeku“, slikovito je Usorac iznio svoj stav o mandataru Džombiću.

Pošto je Usorac narečenom izjavom narušio sveprisutnu harmoniju, koja je prethodnih dana vladala između Džombića i predstavnika nevladinog sektora i raznih strukovnih udruženja, iz vladajuće koalicije krenili su drvljem i kamenjem na predstavnika seljačke populacije.Visoki funkcioner Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) Igor Radojičić pozvao je Usorca da se izvini mandataru, navodeći da bi njegova izjava čak „mogla bila predmet gonjenja”. Sam Džombić tvrdi da nije čuo Usorčevu izjavu, konstatujući da “prosto ne može da vjeruje” da je on to rekao, s obzirom da je s njim imao korektnu i dobru saradnju.

“Ministarstvo finansija ne može da duguje nikome. Duguje Vlada, jedan je račun. Mislim da je došlo do pogrešnog tumačenja u resornom ministarstvu o dinamici realizacije sredstava. Mi imamo izdvojena sredstva za subvencije u poljoprivredi i odobravamo dinamički plan njihove realizacije, koji će biti sproveden”, rekao je Džombić, dodajući da nema potrebe za “dizanjem tenzija”.

Usorac je ostao pri svome, poručujući da mu nije ni na kraj pameti da se izvinjava bilo kome, jer je će 20 hiljada poljoprivrednika u ovom entitetu bankrotirati do kraja godine ukoliko do početka decembra od Vlade ne dobiju podsticaje u vrijednosti od 40 miliona KM. „Niko nema pravo da nas vara, jer su ljudi poput Džombića na tim mjestima prvenstveno zahvaljujući glasovima seljaka“, rekao je Usorac.

U odbranu lika i (ne) djela mandatara od pobune seljaka stao je i lider socijalista Petar Đokić, računajući da će mu poltronisanje Džombiću i SNSD-u pomoći da se dokopa fotelje ministra policije RS. Džombić je socijalistima ponudio tri resora- rada i boračko invalidske zaštite, porodice, omladine i sporta, te trgovine i turizma, ali njihove ambicije su daleko veće. Đokić hoće „ozbiljnija“ ministarstva, a sebe već vidi kao ministra policije. Ukoliko bi zaista i dobio tu funkciju, bio bi to nečuven skandal, s obzirom na to da je Đokić 2007. godine pravosnažno presuđen na tri mjeseca zatvora zbog krađe impusla Telekomu Srpske, čime je ovoj firmi nanio štetu od 141 508 konvertibilnih maraka. Đokić je u prostorijama svoje firme „Inter market“ u Brčkom nelegalno instalisao elektronske uređaje preko kojih je krao impulse od Telekoma Srpske i masno ih naplaćivao. Ustavni sud BiH je u decembru prošle godine odbacio kao nedopuštenu Đokićevu apelaciju na presudu Suda disktrikta Brčko iz 2007. godine, navodeći da je apelacija „očigledno (prima facie) neosnovana“. Ustavni sud BiH tada je potvrdio da je Petar Đokić počinio krivično djelo prevare, a sada bi prevarant da ganja kriminalce?!

VJEČNI ČAĐO I KASIPOVIĆ

Dio svog kolača u vlasti traži i Demokratski narodni savez (DNS), čiji je lider Marko Pavić donedavno bio na ratnoj nozi sa Džombićem, koji je odbijao opštini Prijedor (čiji je Pavić načelnik) da prebaci određena sredstva iz budžeta. Ovi nesporazumi su naprasno izglađeni (novac je legao na račun opštine Prijedor), ali su se pojavili novi jer DNS sada traži tri ministarstva, na čijem čelu bi se našla dva Srbija i jedan Bošnjak ili Hrvat, a Džombić nudi dva. DNS ne odustaje od ministarstva saobraćaja i veza, na čijem čelu i dalje vide visokog funkcionera ove stranke Nedeljka Čubrilovića. Izvor „Žurnala“, međutim, tvrdi da nije sigurno da će Čubrilović zadržati ministarsku fotelju, s ozbirom na izrazito loše odnose s Džombićem. Prema nezvaničnim informacijama, DNS će predsjednicu Skupštine opštine Prijedor Azru Pašalić kandidovati za naslednicu Fatime Fatibegović u resoru za građevinarstvo, urbanizam i prostorno uređenje.

Izvjesno je da će najvažniji resori pripasti SNSD, kojem će, kako je najavljeno, pripasti dvanaest ministarstava. Džombić je već saopštio da će novi ministar finansija biti Zoran Tegeltija, dok će Ranko Škrbić ostati na čelu resora zdravlja i socijalne zaštite. Postavljanje Tegeltije za ministra finansija ustupak je struji Nebojše Radmanovića, koja se oštro protivila imenovanju Džombića za mandatara. Od sadašnjih ministara u novoj Vladi RS, po svemu sudeći, naći će se i ministar pravde Džerald Selman, ministar nauke i tehnologije Bakir Ajanović, te ministar rada i boračko-invalidske zaštite Rade Risović. Spekuliše se da bi određeno vrijeme u novoj Vladi trebalo da ostanu i ministar policije Stanislav Čađo i ministar prosvjete i kulture Anton Kasipović, koji bi potom bili smješteni na druge funkcije. Kao nova ministarka za ekonomske odnose i regionalnu saradnju pominje se dosadašnja šefica Dodikovog kabineta Željka Cvijanović, a kao nova šefica u resoru porodice, omladine i sporta Nada Tešanović, potpredsjednica parlamenta RS u prethodnom mandatu. SNSD će zadržati i resor privrede, energetike i razvoja, na čije čelo bi, kako se spekuliše, trebalo da sjedne Radmanovićev čovjek, aktuelni direktor „Elektrokrajine“ Željko Kovačević. Koalicioni partneri teško da će dobiti i ministarstvo poljoprivrede, kojim bi, kako se spekuliše, u narednom periodu trebalo da rukovodi Miroslav Milovanović, veterinar iz Bijeljine. U skladu sa dogovorom SNSD-a i HDZ-a, novi ministar za izbjeglice trebalo bi da postane bivši potpredsjednik RS Davor Čordaš, a ukoliko SNSD postigne dogovor sa SDA, na čelu jednog od resora biće predstavnik Tihićeve stranke.

(zurnal.info)

Pokažimo istinski patriotizam, budimo dobre komšije. Ne dozvolimo da se na našu piljaru, jedinu u koju možemo skoknuti u papučama, sruči gnjev zastavnika Hilme

AGENCIJSKA VIJEST: Na osnovu Članka 14. i Članka 15. Zakona o upotrebi grba i zastave u Federaciji Bosne i Hercegovine Služba za inspekcijske poslove Grada Mostara upozorava sva poduzeća, ograne vlasti i druga pravna lica, te fizičke osobe koje samostalno obavljaju privredne djelatnosti da su dužni na Dan državnosti, 25. studenoga, istaknuti zastave na svojim objektima u skladu s važećim propisima o načinu isticanja grba i zastave.

Nepoštivanje ove obaveze podliježe prekršajnim sankcijama, stoji u priopćenju koje je potpisao šef Službe za inspekcijske poslove Hilmo Đidelija.

ZBUN?

Iznenadi napad patriotizma ili? Ne znam kako komentirati gorenavedeno priopćenje, stvarno ne znam. Zbog čega bi netko, bilo tko, ukoliko se ne radi o zgradama državne uprave, morao biti dužan istaknuti bilo kakvu zastavu ili grb bez obzira o kojem se povodu radi?

Zbog čega bi se inspekcija bavila takvim budalaštinama u zemlji u kojoj masa stvari funkcionira nezakonito ili poluzakonito?

Ako inspekcija radi na neradni dan, krše li time i oni neki zakon?

Npr. Zakon o neradu, jedini koji su do sada poštivali.

NO, DA SE NE ZAJEBAVAMO

Federalna zastava je neustavna, ne zaboravite, jer ne predstavlja sva tri konstitutivna naroda, a ni one nekonstitutivne u koje se i sam ubrajam pa valjda zato i lajem. Elem, idite i iz patriotskog šteka izvadite državnu zastavu. Dobro je pogledajte, neka oko bude rosno. Odnesite je komšiji koji drži piljaru i napomenite ga da bi, ako ne okači zastavu, mogao fasovat kaznu. Pokažimo istinski patriotizam, budimo dobre komšije. Ne dozvolimo da se na našu piljaru, jedinu u koju možemo skoknuti u papučama, sruči gnjev zastavnika Hilme.

A hu d fak iz Hilmo i otkud njega odjednom?, pitate se.

E pa, Hilmo vam je ko Šahbaz iz Nadrealista. Nitko zapravo ne zna tko je Hilmo. Doduše, šuška se da je Hilmo ekspert za pitanje zastava. On vam je ko mačija guza, ko mačija guza.

(zurnal.info)

Po federalnim propisima pravo na vanzatvorske pogodnosti imaju i osuđenici za najteža krivična djela. Tako višegradski ubica Novo Rajak uživa na godišnje odmoru bez ikakvog policijskog nadzora

Izmjene Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH, koje je u februaru 2009. godine, neposredno prije odlaska iz naše zemlje nametnuo tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak, i osuđenicima za najteža krivična djela omogućavaju korištenje vanzatvorskih pogodnosti. Tako ova zakonska izmjena predviđa pravo i osuđenicima za ratne zločine da godišnji odmor provedu van zatvora i to bez policijskog nadzora!?

NOVO IZLAZI KAD HOĆE

Pusta je ovih dana zatvorska ćelija Nove Rajaka, bivšeg srpskog policajca koji u Kazneno-popravnom zavodu ( KPZ) Zenica izdržava 14-godišnju kaznu zatvora za ratni zločin nad civilima u Višegradu. Rajak je, naime, od 6. novembra na godišnjem odmoru?! Vijest u pri mah zvuči šokantno, međutim, kako nam je potvrđeno u zatvorskoj upravi, Rajak to pravo koristi u skladu sa važećim Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija Federacije BiH, odnosno zahvaljujući prošlogodišnjim izmjenama dijelova zakona koji se odnose na izvanzatvorske pogodnosti, a koje je nametnuo tadašnji visoki predstavnik Miroslav Lajčak.

Osuđeniku za ratne zločine, Novi Rajaku, kako je radno angažiran u zatvoru te ima pravo na godišnji odmor po Zakonu o radu, odobren je godišnji odmor u trajanju od 22 dana, kazao je za Žurnal Josip Pojavnik, zamjenik direktora KPZ-a Zenica. U zatvor se vraća 29. novembra a u međuvremenu je jedino dužan da se povremeno javlja nadležnoj Policijskoj upravi u mjestu u kojem bude boravio.

- Za sve osuđenike je po važećem Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija FBiH predviđena mogućnost korištenja vanzatvorskih pogodnosti. Naravno, prethodno moraju ispuniti formalne uvjete. Prije svega, moraju odslužiti dio kazne. Koji je to period, opet, zavisi od visine kazne na koju su osuđeni. Potom, ukoliko žele koristiti godišnji odmor moraju biti radno angažirani. Uvjet za korištenje vanzatvorskih pogodnosti je, također, dobro vladanje. Naš tim stručnjaka svaka dva mjeseca vrši rekvalifikaciju zatvorenika. Imate tri kategorije, A, B i C. Prva kategorija su zatvorenici s primjernim vladanjem koji najčešće koriste pogodnosti dok ih treća kategorija, C, recimo, uopće ne može koristiti.

Molbu Nove Rajaka da koristi godišnji odmor morao je najprije razmotriti zatvorski tim sačinjen od 15 odgajatelja. Morao je Rajak dobiti i pozitivnu ocjenu zatvorske sigurnosne službe. Kako je prethodno okvalificiran kao zatvorenik iz A kategorije a i odležao je dobar dio kazne ( osuđen 2006. godine ), Novo Rajak je bez problema otišao kući na odmor.

SLOBODNA SEDMICA ZA CIJEPANJE DRVA

Pojavnik nam je kazao i da su svim osuđenicima koji rade u zatvorskoj Livnici, zagarantirana prava iz Zakona o radu. Zeničkim zatvorenicima bi tako mogle pozavidjeti desetine hiljada radnika u Federaciji koji samo sanjati mogu o godišnjem odmoru od 22 dana, ili zagarantiranom slobodnom danu za državni ili vjerski praznik. Osim toga osuđenik ima pravo provesti sedam dana van zatvora u slučaju smrti ili teške socijalne situacije u porodici.

Uprava zatvora u Zenici je ovih dana, recimo, imala razumjevanja i za jednog zatvorenika čiji roditelji u Travniku ne mogu sebi osigurati ogrijev. Zatvorenik je dobio sedam slobodnih dana kako bi im pomogao.

Najduži boravak van zatvorskih zidina, godišnji odmor, mogu međutim dobiti samo radno angažirani zatvorenici, pa se rad u zatvorskoj Livnici smatra privilegijom. U zaničkom zatvoru kaznu izdržava oko 800 zatvorenika a među njima i 20-tak osuđenika za ratne zločine.

- Novo Rajak je i već dva puta koristio pravo da nakon sedam dana rada 24 sata provede van zatvora, kazao nam je Josip Pojavnik. Navodno je spisak svih zatvorenika koji su do sada koristili vanzatvorske pogodnosti podugačak.

- Ne mogu vam govoriti o konkretnim imenima jer su stotine naših zatvorenika već koristili te pogodnosti. Naravno, morali su prethodno ispuniti sve potrebne uvjete, kazao je za Josip Pojavnik, zamjenik direktora zeničkog zatvora.

MOSTAR: Sedmica za dopust

U Kazneno-popravnom zavodu Mostar, krug zatvorenika koji mogu koristiti godišnji odmor veoma je sužen jer je od 180 osuđenika koji kaznu izdržavaju u Mostaru, otprilike samo njih deset zaposleno na ekonomiji Bare, na periferiji Mostara. Za to primaju i plaću od oko 300 KM mjesečno. Mada zamjenik direktora KPZ-a Mostar Tahir Đulić nije želio govoriti o konkretnim imenima, naznačio je da je do sada malo koji "teži" osuđenik koristio godišnji odmor jer i ako su radno angažirani, većina ih nije odležala potrebnu trećinu kazne. Međutim, druge pogodnosti stalno koriste. "Samo u narednih sedam dana će iz KPZ Mostar, u skladu sa zakonskim propisima a i jer ispunjavaju sve potrebne uvjete , zatvorske pogodnosti koristiti oko 80 zatvorenika", kazao je Đulić za magazin Žurnal.

(zurnal.info)