Bend iz Austina konačno je snimio zaista dobar post punk album

Nakon dugog sušnog perioda može se reći da je konačno jedan band snimio post punk album vrijedan hvale. Riječ je o bandu pod nazivom Markov koji dolazi iz Austina, Texas, USA i njihovom debut albumu This Quiet koji su objavili u julu 2010. godine.

Muzika koja se kreće na samom rubu noža, gdje svi članovi banda do maksimuma troše svoje instrumente do krajnjih granica najbrijavajući atmosferu glavne su odlike njihovog albuma prvijenca. Vrlo vješto kombinuju hard-core iz početka devedesetih sa današnjim post punkom pa se sa zvukom uveliko približavaju bandovima kao što su Hot Snakes, Bronx, Young Widows ili pak Drive Like Jehu.

Markov su 2008.godine u Austinu formirali Srich (vokal), Andrew (gitara), Forrest (bas) i Terry (bubnjevi) o kojima je veoma teško pronaći ikakve relevantne podatke na internetu. Na albumu se nalazi 10 pjesama koje se nadovezuju jedna na drugu kao odlično istkana nit mijenjajući ritam, jačinu i težinu albuma.

Album otvara već pomenuta Lucky My gdje britke i agresivne gitare odlično zvuče. Odlična svirka odmah nagovještava šta možemo očekivati na albumu This Quiet. Česte promjene ritma sa karakterističnim, skoro neprimjetnim pauzama, su također odlike albuma. Druga numera pod nazivom Jaws of Life u neznatno sporijem ritmu i sa sasvim drugačijom koncepcijom pokazuje da Markov nije band koji sav svoj kvalitet iskazuje snagom i žestinom već koncepcijski mogu da odu u drugu krajnost. Rain Inside počinje sa potmulom grmljavinom i bukom koja se širi kroz čitavu pjesmu da bi na drugoj polovini na momenat usporili što se na kraju ispostavlja efektno olakšanje.

Hit pjesma na albumu je svakako Girls+Eyes koja počinje sa neobičnim zvukom brundajuće bas gitare i specifičnim načinom pjevanja. Kroz čitavu pjesmu smjenjuju se brzi i teški ritmovi sa pauzama i nešto lakšim muzičkim dionicama. Red Ocean počinje sa teško slušljivim distorzijama koje se tokom nastavka još samo pojačavaju poprimajući sve više obrise dobro poznate buke koju su proizvodili Sonic Youth u svojim najboljim danima. U Debaters je u prvi plan izbačena harmonija pjesme sa veoma pjevljivim refrenom. Međutim, na kraju se sve začini sa sumanutim gitarskim rifovima. S Diving Credit približavaju se koncepcijski bandovima koji gaje potpuni noise zvuk kao što su Jesus Lizard, Young Widows ili pak These Arms is Snake. Naslovna pjesma This Quiet nastavlja u prethodnom stilu, gitare nadiru sa svih strana i vrše konstantan pritisak, a sve je pojačano odličnom ritam sekcijom.

Album završavaju sa The Futile, koja ima furiozan kraj u stilu legendarnih Fugazi i kratkom Prophecy Temptation.

(zurnal.info)

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti

Jedna od karakteristika tamnovilajetske političke močvare je konstantno redefinisanje pojmova. Do njihove neprepoznatljivosti. Mir, recimo, u ovdašnjoj interpretaciji, nije „odsustvo ratova”, kako su ga definisali još stari Rimljani, a još manje „bezkonfliktno stanje harmonije” ili „odsustvo nasilja i zla i prisustvo pravde”. Mir je, na jezicima ovdašnjih konstitutivnih naroda (a bogami i šire), tek nastavak rata neoružanim sredstvima. Tupom i zlom riječju i namjerom, recimo. Ili institucionalnim i vaninstitucionalnim nasiljem. I stalnom prijetnjom ponavljanjem prošlosti.

TENDERI ZA ZAVRŠETAK RADOVA

Smjer kretanja političkih subjekata nakon provedenih izbora, prvobitni nategnuti optimizam, kojim su mediji spinovali javnost, polako pretvara u uobičajeni otužni crnjak.

Još jednom se pokazuje da su izbori, u ovako konstruisanoj zemlji, zapravo, manje-više besmisleni. Odnosno, svedeni su na unutarnacionalne tendere za najboljeg izvođača radova na provedbi unaprijed definisanog nacionalnog programa, uz prigodno narodno veselje i takmičenje u disciplini ko je sposoban iza sebe ostaviti više crknutih komšijinih krava. Pobjednici postaju vođe čopora, u naredne 4 godine, sa zadatkom da čoporu, u nategnutoj psihološkoj igri lajanja, režanja i pokazivanja zuba (s nadom da će se protivnik povući, prije nego padne krv?) osigura što veći ili odbrani već postojeći tor.

A nacionalni program, odnosno programi (svi do jednog!) su - ratni. Praktično, ni za zehru pomaknuti. I to ne samo srpski i hrvatski, koji zbog neprikrivenog separatizma izazivaju direktne asocijacije na nedavnu krvavu prošlost, nego i bošnjački, unutar koga se, po obrascu s početka rata, u cilju odbrane zemlje od agresije i raspada, uspostavlja savezništvo, za tu priliku (dakle – privremeno) umekšanih, nacionalista i (opet – za tu priliku, ali ne znamo jel privremeno, „lagano“ nacionalno obojene) „građanske opcije“.

Dogovor SNSD-a i SDS-a o „zajedničkom nastupu na državnom nivou“, stavio je tačku na iluziju o mogućnosti stvaranja neke nove Alijanse za promjene. A sam SDP iz pozicije mogućeg pokretača politike, odnosno, kreatora vlasti koja bi redefinisala svoje ciljeve i umjesto nacionalnih projekata u fokus interesovanja stavila egzistencijalne probleme stanovnika ove zemlje, dovela u poziciju da bira između principijelnog povlačenja u opoziciju, na neodređeno vrijeme, i saučesništva u nerednom četverogodišnjem ciklusu paćenja ovdašnjih građana.

Kruha će, naime, biti sve manje. Ali igara neće zafalit.

PRIRODNI I NEPRIRODNI BLUD

Nastranu očajnička potreba da se nešto promjeni i razočarenje što od toga ništa biti neće, nema ništa prirodnije od savezništva SDS-a i SNSD-a. To su, u suštini, dvije verzije iste partije. Ili frakcije istog pokreta. SNSD, ovakav kakav danas poznajemo, stvoren je, naime, klasičnim nepoštovanjem copyrighta, odnosno, preuzimanjem najprije retorike, a potom i ideologije SDS-a. I na prethodnim izborima pobijedio je ne kao alternativa SDS-u, u njegovom najradikalnijem, zločinačkom obliku, nego kao alternativa njegovom uljuđivanju, koje je poduzeo Dragan Čavić. Povratak na „izvorni Dejton“ (odnosno, primarno, na koncept „sukobljenih strana“, a tek sekundarno na Sporazum) i povratak na izvorni SDS (sa ciljevima zbog kojih je stvoren), ključne su dodirne tačke stranaka koje betoniraju postojeću nefunkcionalnost sistema, proglašavajući je nacionalnim interesom.

Dovođenje SDP-a i građanski orijentisane javnosti i medija u Federaciji u situaciju da SDS i Radikale tretiraju kao pozitivnu alternativu Miloradu Dodiku i SNSD-u, politička je perverzija par exelance. Uporediva, možda, samo sa situacijom u kojoj je politička alternativa Slobodanu Miloševiću bio Vojislav Šešelj. Da parafraziram Marka Vešovića, zgroženog, svojevremeno, oduševljenjem s kojim je sarajevska politička čaršija dočekala Milu Đukanovića: Pa, to je onaj SDS! Onaj(!) SDS.

Stranke „sa hrvatskim nacionalnim predznakom“, su, s druge strane, u situaciju u kojoj uopšte razmišljaju o izboru između okupljanja oko „stožera“ i koaliranja sa SDP-om, došle zbog ličnih animoziteta, stvorenih dodikovskom bahatošću, bezobrazlukom i nasiljem HDZ-a i njegovog čelnog čovjeka, a ne iz ideoloških razloga. SDP tim strankama, u suštini, ne može ponuditi ništa od onoga što njih primarno interesuje.

Dakle, ključni SDP-ov problem, ili problem građanske alternative postojećem kleronacionalističkom ustroju države, je u tome što on, u ovoj konstelaciji snaga, nema (dovoljno jakih) prirodnih saveznika. Niti dovoljno motivisanih neprirodnih.

Što nije samo njegov problem i krivica, ali su, bez sumnje, i njegovi. Ogledalo je to, naime, SDP-ove nesposobnosti da profilira politiku koja bi bila opšteprihvaćena i da kreira ambijent oslobođen i nacionalističkog pritiska i ideološkog nasilja nad neistomišljenicima (uključujući i svoje).

„JA SE S DODIKOM MOGU DOGOVORITI“

No, ako SDP (i pored svoje relativne pobjede na izborima!) na političkoj sceni ne može naći partnere za formiranje vlasti, koja bi bila suštinski drugačija (a ne može), i ako je vlast u BiH, zaista, moguće formirati tek kao, od Dejtona, neprekinuti kontinuitet mirovnih pregovora između zaraćenih nacionalnih monolita, kojim se održava stanje primirja, onda je nemoguća i bilo kakva uspostava Bosne i Hercegovine kao „normalne države“. I ona trajno ostaje kriminogena tvorevina, u kojoj se kršenja ljudskih prava, ovjerena i presudom Suda u Strazburu, podrazumijevaju. I u kojoj je jedini argument koji se uvažava u političkom životu zemlje – argument sile.

Pozicija SDP-a, u takvoj priči, je pozicija Mire Lazovića u Dejtonu. Prvo ga niko ništa ne pita, niti o čemu odlučuje, a drugo – zna se s kojom delegacijom je došao.

SDP će se eventualnim ulaskom u vlast sa SNSD-om, SDS-om, HDZ-om i SDA-om, osim gaženja po vlastitim obećanjima o programskoj a ne matematičkoj koaliciji (mada nije isključeno da će mu Drug Mile, ako bude insistirao, na salveti napisati program, u dvije tačke, od kojih je jedna pečenje ispod sača, a druga „Razno“) i suočenja sa vlastitom beznačajnošću (koja će se ogledati u nemogućnosti da bilo šta promjene), naći pred dosad najozbiljnijim testom svoje multietničnosti.

SDP, naime, u tako (po nacionalističkoj matrici „reprezentativnih predstavnika naroda“) konstruisanoj vlasti, može učestvovati samo ako izabere (tačnije - prihvati) stranu. A stranu mu definišu ne samo srpski i hrvatski nacionalisti (koji izraze multietničnosti te stranke nazivaju prevarom, a njene predstavnike odbijaju prihvatiti kao autentične predstavnike naroda kome pripadaju), nego i bošnjački – koji ga, slijedeći politiku Alije Izetbegovića, u situaciji ekstremnog pogoršanja odnosa u zemlji (i vlastitog izbornog podbačaja, naravno), privlače u svoj zagrljaj, da bi ga, već u sljedećem koraku, kad im više ne bude potreban, iskorištenog i obilježenog, odbacili zarad prirodnog zajedništva nacionalističkih oligarhija (Pomirljive izjave Izetbegovića Mlađeg, o Miloradu Dodiku, po ino-medijima, ružno podsjećaju na očevu mu blagonaklonost prema ratnim zločincima, odbijanje Holbrookeove ponude o zabrani SDS-a i čuvenu rečenicu: „Ja se s Krajišnikom mogu dogovoriti“).

Potencijalni koalicioni partneri, u aktuelnom razvoju događaja, SDP tretiraju kao bošnjačku stranku. U paketu sa SDA. Što bi predstavljalo problem već kod konstituisanja vlasti. Za očekivati je, da SNSD i SDS, s jedne, i HDZ (i eventualno HDZ 1990) s druge strane, u svoju kvotu ministarskih mjesta neće propustiti nikog ko nije Srbin, odnosno Hrvat. Što bi SDP dovelo u situaciju da bira između principa multietničnosti i zahtjeva za „jednakom zastupljenošću konstitutivnih naroda“ u sastavu Vijeća ministara. Što bi bio tek prvi i simbolički, ali, naravno, ne i najveći problem SDP-a u toj priči.

RADONČIĆ KAO TEŠKA ALTERNATIVA

Nemoguć je bilo kakav konstruktivan i produktivan rezultat miješanja tih po svemu međusobno isključivih svjetova. I primjer Željka Komšića je u tom kontekstu više nego ilustrativan – miješanje nespojivih ideoloških, pa i civilizacijskih, obrazaca dovelo je do frankeštajnovske tvorevine u kojoj su od 3 člana Predsjedništva, dvojica notorni nacionalisti, a treći je zbog svoje nepripadnosti nacionalističkom krugu, tretiran kao polulegitiman. Imamo dakle Predsjedništvo čija su dva člana izabrana kao predstvnici naroda (u plemenskom smislu te riječi i fašisoidnom smislu tog izraza), a jedan kao predstavnik građana (sa svom relativnošću tog pojma u našim okvirima). I niti je ispoštovan princip ravnopravne plemenske zastupljenosti „konstitutivnih“ uzurpatora elementarnih ljudskih prava (jer u svijetu poremećene logike, primjedba o nepostojanju predstavnika hrvatskog naroda, pored živog Željka Komšića, je, odista, suvisla), niti sastav Predsjedništva i koncept plemenske zastupljenosti ima ikakve veze sa savremenim demokratskim i civilizacijskim standardima (ali, zbog temeljite nacifikovanosti društva, javno se problematizira pozicija Željka Komšića, umjesto pozicija druge dvojice, i Predsjedništva kao takvog, uopšte).

Najozbiljniji problem u vezi sa eventualnim ulaskom SDP-a u „veliku koaliciju“ nije, međutim, u besmislenosti takvog čina (osim ako se pod smislom ne tretira uhljebljavanje stranačkog rukovodstva), niti u još jednoj unutrašnjoj proturječnosti koja bi razjedala tu koaliciju (kao da ih, inače, nema dovoljno), nego u tome što bi SDP, na taj način, definitivno uništio svaku priču o alternativi postojećem stanju. S jedne strane ulaskom u vlast, koja je osuđena na nefuncionalnost i neuspjeh (čime bi nam na sljedećim izborima kao jedina alternativa ostao... Fahrudin Radončić???). A s druge strane, što bi (i prećutnim) prihvatanjem bošnjačke odrednice, za sva vremena okončao svaku ozbiljnu priču o multietničkom političkom organizovanju. I trasirao put ostvarenju nacionalističkog sna o unutarnacionalnim izborima i formiranju vlasti po principu predstavničkog tijela u koje ulaze ravnopravni pobjednici tako(!) organizovanih izbora (koje, ignorišući anticivilizacijsku dimenziju, pa i kriminogenost - u kontekstu kršenja konvencija o ljudskim pravima - takvog razmišljanja, otvoreno zagovaraju Dodik i Čović).

Od SDP-a i njegove odluke da po svaku cijenu uđe u vlast ili ne, zavisi da li će politička i društvena scena u BiH, u budućnosti, biti (nacionalisti bi rekli: konačno) simplificirana na sveto nacionalno trojstvo ili će ostati da funkcioniše blijeda iluzija o mogućnosti drugačijeg. Bilo kao drugačijem pristupu nacionalnom pitanju (u čemu SDP pokazuje tragičnu neinventivnost), bilo kao postojanje relevantnog političkog reprezenta „ostalih“ (uključujući tu ne samo pripadnike manjina, nego i one iz konstitutivnih naroda koji se ne prepoznaju u nacionalističkim svjetonazorima i ideologijama), što će, ne dođe li do suštinske promjene sistema (a „ne lipši magarče, do zelene trave“), biti nužno rješenje, u cilju sprječavanja nasilne homogenizacije, odnosno terora nad onima koji ne budu htjeli da se povinuju fašisoidnim nacionalnim politikama.

Vlast i potop ili čuvanje ideje, kao sjemena za neka bolja vremena? Baš da vidimo.

(zurnal.info)

Izvršna vlast Kantona Sarajevo prevazišla je sebe u drskoj rastrošnosti! Prema najnovijem izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH ministri su milione pojeli i popili, za naše pare školovali su se saradnici, donirani su saudijski milioneri i asfaltirani šumski putevi

Sudeći po upozorenjima javnih revizora, nije najveći problem što je Kanton Sarajevo prošle godine potrošio naših 681 milion maraka. Više zabrinjavaju nalazi o načinu na koji je novac trošen. Revizori kažu da izvještaj Budžeta Kantona Sarajevo za 2009. godinu ne prikazuje istinito i realno stanje imovine i obaveza jer je čak 18 miliona KM uknjiženo mimo knjigovodstvenih pravila!

Više od trećine prošlogodišnjeg budžeta Kantona Sarajevo ( 246,9 miliona maraka) potrošeno je na plaće i naknade uposlenicima. Osim toga su, na sastancima, prijemima i koktelima ministri i službenici pojeli i popili dodatnih pola miliona maraka! Većina računa za reprezentaciju pravdana je iz institucija u nadležnosti Ministarstva kulture i sporta. Iz revizorskog izvještaja moglo bi se naslutiti da je „biznis kartice“ za plaćanje reprezentacije koristio ko je stigao. Pa ipak, nije to ništa za naše prilike ako se uporedi s nevjerovatnom sumom potrošenom samo za honorare i usluge po osnovu ugovora o djelu.

Čak 5,3 miliona maraka završilo je u džepovima „eksperata“ za koje javni revizori nemaju jasan uvid da li je riječ i o uposlenicima u Kantonu, odnosno da li su im posebno plaćani i radni zadaci iz opisa radnog mjesta. Najviše je honorara podijeljeno iz institucija u nadležnosti Ministarstva obrazovanja i nauke, Ministarstva saobraćaja, Ministarstva prostornog uređenja, Ministarstva za boračka pitanja, Uprave za civilnu zaštitu, Kantonalnog tužilaštva, Općinskog suda, Sarajevske filharmonije i Spomenika prirode Vrelo Bosne.

MINISTAR BUDŽETSKIM NOVCEM ŠKOLOVAO SARADNIKE

Kanton Sarajevo od 2007. godine ima svoj Ured u Briselu u kojem je za predstavljanje Kantona imenovan Dino Elezović. Zanimljivo je da ugovor Elezoviću u junu 2009. godine produžava Ministarstvo prostornog uređenja i zaštite okoliša. Ugovor je trebao da važi do kraja decembra i za tih šest mjeseci je kantonalnom predstavniku u Briselu određena plata od 24.000 KM. Elezović, međutim, što je bio obavezan po ugovoru, resornom ministarstvu nikada nije poslao dva tromjesečna izvještaja o svom radu koji bi opravdao budžetski trošak za njegov angažman.

U istom su ministarstvu „počastili“ prošle godine i svoje članove u Koordinacionom odboru za provođenje kantonalnog plana zaštite okoliša. Mimo planiranog Budžeta su naknade članovima Odbora uvećane s prijašnjih 900, na 2000 KM!

Iako su javni revizori godinu prije upozorili kantonalne vlasti na nezakonito finansiranje institucija kojima Kanton nije osnivač, ponovo je 1,1 milion maraka iz budžeta završilo na računu Akademije nauka i umjetnosti BiH. Neopravdano je 245.000 maraka doznačeno i sarajevskoj privatnoj osnovnoj školi All Walidein Gazzaz, čiju je gradnju finansirao poznati saudijski biznismen Hussein Bakry Gazzaz.

Nije, doduše, bilo konkretnih zamjerki na trošenje 65 miliona maraka doznačenih fakultetima Univerziteta Sarajevo. Međutim, upozorili su revizori, za taj novac kao ni preostalih 56 miliona koje fakulteti zarade samofinansiranjem, nemoguće je uopće utvrditi gdje je završilo jer fakulteti još uvijek nisu uključeni u trezorski sistem poslovanja?!

Samo za sufinansiranje magistarskih radova i doktorskih disertacija Ministarstvo obrazovanja i nauke izdvojilo je prošle godine 700.000 maraka. Međutim, nema dokaza o krajnjoj namjeni uplaćenog novca niti kriterijima po kojima je novac dijeljen. U pojedinim su ministarstvima dijelili i sami sebi pa je tako uposlenik Ministarstva za pitanje boraca, samo na osnovu odluke ministra dobio 6.000 maraka za postdiplomski studij. Još dva uposlenika su za doškolovavanje dobili 3.500, odnosno 2.500 KM.

U Uredu za reviziju institucija FBiH upozorili su da nema validne dokumentacije ni za brojne izdašne grantove isplaćene iz budžeta pojedinih ministarstava. Sarajevska regionalna razvojna agencija SERDA nikada nije dostavila izvještaj o utrošku 275.000 maraka niti u dokumentaciji dostavljenoj javnim revizorima postoji trag o načinu na koji je potrošeno 625.000 KM dodjeljenih Fondu za stipendiranje djece poginulih boravca, IKRE.

DIREKCIJA ZA PUTEVE ASFALTIRALA ŠUMU

Nisu revizorima podastrti ni dokazi o krajnjim korisnicima 13,7 miliona isplaćenih za pomoć KJKP Gras. Iz ovog javnog preduzeća poslali su kopije raznih specifikacija po kojima revizori nisu mogli utvrditi da je novac trošen onako kako je trebalo. Još je zanimljiviji slučaj sa sarajevskim Toplanama. Njima je za pokriće poslovnih gubitaka prošle godine isplaćeno 11, 9 miliona maraka. Međutim, novac im je najprije uplaćen pa je naknadno dostavljena dokumentacija iz Toplana i Vlade KS o potrebi da se pomogne ovom preduzeću?!

Najviše izdataka za tekuće održavanje prošle je godine iskazala Direkcija za puteve KS. Više od 7 miliona maraka. Međutim, našlo se tu i dosta poslova plaćenih a da nema validne dokumentacije. Poput asfaltiranja šumskog, kamionskog puta na Ivan planini, posla vrijednog skoro 100.000 maraka. Revizori su utvrdili da je riječ o poslu koji je Direkcija sa preduzećem Sarajevo šume sklopila još 2008. godine a da je ugovor Direkcije i Sarajevo šuma sklopljen naknadno, tek u januaru 2009. godine.

U izvještaju o Budžetu Kantona Sarajevo objavljenom iz Ureda za reviziju institucija FBiH tek početkom novembra, na desetine je zamjerki na nezakonito knjiženje troškova ali i na nedostajuću dokumentaciju o procedurama za dodjelu i krajnjim korisnicima. Jednako kao i za krupnije izdatke revizori upozoravaju i na desetine „sitnijih“ poslova za koje nema pokrića. Primjera radi, Crveni križ je u ljeto prošle godine čistio korito rijeka Bosne i Miljacke i za te su namjene potrošli 33.000 maraka. Nikada, međutim, nisu dostavili izvještaj koji bi potvrdio da je zaista toliko koštala samo hrana za pripadnike Oružanih snaga koji su bili angažirani u akciji čišćenja. Revizorima nikada nije dostavljana ni dokumentacija kako je zapravo potrošeno 70.000 maraka koje je Zavod za javno zdravstvo isplatio firmi Sanitacija d.o.o. za preventivnu deratizaciju.

(zurnal.info)

Svojom tvrdoglavošću i čudnim slijedom okolnosti eritrejski novinar Dawit Isaak je završio u pritvoru zbog kritike vlasti. Dugogodišnji vladar ove zemlje, Isaias Afewerki, već devet godina se brine da više ništa ne prepusti slučaju. Obećao je da Isaaka nikada neće pustiti iz pritvora uprkos stalnim protestima širom svijeta. Svjetska novinska asocijacija WAN-IFRA odlučila je podržati kolegu nagradom za slobodu medija

Dawit Isaak, eritrejski novinar koji je već devet godina u pritvoru, dobio je WAN-ovu nagradu za novinarstvo za 2011. godinu iako niko pouzdano ne može reći gdje se on nalazi i je li uopšte živ.

Zajedno sa još nekoliko vladinih zvaničnika i novinara Isaak je zatvoren zbog kritike eritrejske vlasti koja još ima mandat. Protiv Isaaka sve ove godine nije podignuta zvanična optužnica niti mu je održan i dan suđenja. Na slobodi je od 2001. godine proveo tek dva dana zbog odlaska u bolnicu ali je ponovo uhapšen a tek rijetke vijesti od čuvara zatvora govore da je u lošem zdravstvenom stanju. Nedavno je u medijima širom svijeta objavljeno da je najmanje šest zatvorenika, uhapšenih kada i Isak, umrlo zbog lošeg postupanja u zatvoru.

Radosti demokratije

Svjetska novinska asocijacija (WAN-IFRA) dodijelila je ovogodišnju Golden Pen of Freedom nagradu uredniku i suvlasniku novina Satiti, rijetkog medija u Eritreji koji je bio spreman na kritiku vladajuće partije Narodni pokret za demokratiju i pravdu PFDJ. Ovaj, sada već četrdesetšestogodišnjak, proveo je u pritvoru petinu svog života. Uprkos dvojnom državljanstvu i mogućnosti da izbjegne direktni sukob sa Isaiasom Afewerkijem, već 17 godina suverenim vladarom Eritreje, Isaak je tvrdoglavo istrajavao na objavljivanju kritika vlasti za koju je mislio da je iznevjerila njegov narod.

Isaak je u svojoj 29. godini morao napustiti Eritreju na kraju krvavog tridesetogodišnjeg rata sa Etiopijom. Gotovo cijelo jedno stoljeće ova zemlja je znala samo za okupacije i represije. Italija je zemlju na kojoj je danas Eritreja smatrala svojom još od kraja 19. stoljeća a historijski podaci govore da je Mussolini od nje htio napraviti “srce novog Rimskog carstva” pored Crvenog mora. Njegovi snovi srušili su se već početkom Prvog svjetskog rata i britanskog osvajanja i vladanja do 1952. godine kada je Eritreja, protiv volje njenih građana, ušla u federaciju sa Etiopijom. Umjesto obećanog zadržavanja samostalnosti, Etiopija je 1962. godine aneksirala zemlju Isaakovih predaka. Otpor Eritrejaca nije trebalo čekati dugo ali je njihova borba za samostalnost trajala cijelih 30 godina što historijske činjenice bilježe kao najduži afrički rat u historiji. Njihova konačna pobjeda nemalo je iznenadila analitičare koji su joj davno otpisali sve šanse u sukobu sa susjednim Etiopljanima. Na referendumu u maju 1993. samo je 0,2 posto građana glasalo protiv nezavisnosti. Niko nije ni slutio da će se Eritrejski narodni oslobodilački pokret EPLF i njen slavljeni vođa Afeworki pretvoriti u protivnike krvavo dobijene demokratije.

Istina je da to isprva nije ni izgledalo tako. Nakon promjene imena EPLF-a u Narodni pokret za demokratiju i pravdu (PFDJ) i samo tri godine nakon nezavisnosti donesen je zakon po kojem su svi građani Eritreje mogli osnovati novine. Među brojnim tada osnovanim štampanim medijima najutjecajniji je bio Setit, čiji će suvlasnik i urednik nekoliko godina poslije postati Isaak. Prvi znak da od najavljene demokratije neće biti ništa je izbjegavanje obećanih demokratskih izbora. Vladar Aferweki je objasnio da izbori neće biti održani u naredne tri do četiri decenije zbog velike “polarizovanosti” zemlje. Uprkos zvaničnom prihvatanju mira, malo selo Badme na granici dviju zemalja ostavljeno je kao kost u grlu koju već deset godina kontrolišu snage Ujedinjenih naroda.

Isaak nije mogao dočekati oslobađanje svoje zemlje koje je šest godina nestrpljivo čekao u izgnanstvu u Švedskoj. U gradu Lerumu, Isaak je, radeći kao čistač, pet godina zarađivao svoje švedsko državljanstvo.

U njemu je uživao tek godinu dana kada se 1993. godine vratio u svoju rodnu zemlju i osnovao porodicu. Novi sukob sa Etiopijom 1998. godine ponovo je natjerao Isaaka i njegovu porodicu u švedsko izgnanstvo ali se on već 2000. godine vratio u Eritreju.

Koje je vrste Dawit Isaak?

Na internet stranici za oslobođenje Isaaka iz zatvora, jesen u prijestolnici Asmari je opisana kao vrijeme “ključanja političke aktivnosti”. Isaak se pridružio grupi od 15 članova Vlade u njihovim zahtjevima da se provedu demokratske reforme i pronađu krivci za početak rata. Kako ih je vladajuća PDFJ ignorisala, njihove zahtjeve prenijeli su slobodni mediji u otvorenom pismu ovoj stranci. Ispostavilo se da su pronašli najgori mogući trenutak za to. Nakon napada na New York 11. septembra 2001. godine nikoga u svijetu nije pretjerano zanimalo nekoliko pobunjenika u Eritreji. Afewarki nije želio propustiti priliku pa je odmah počeo hapsiti svoje neistomišljenike. Isaak je na red došao u rano jutro 23. septembra sa još deset drugih urednika.

Za Eritreju je to bio kraj slobodne štampe i poštovanja ljudskih prava. U Eritreji danas ne postoji niti jedan privatni mediji, strane organizacije za razvoj su protjerane a zemlja je na dnu ljestvice slobode štampe, gora čak i od Sjeverne Koreje.

Nijednom od privedenih do danas nije omogućeno suđenje. Proglašeni su izdajnicima a među optužbama na njihov račun piše da su primali novčanu pomoć, što je po eritrejskom zakonu o slobodi štampe protuzakonito, piše na stranici podrške Isaaku freedawit.com.

Ovaj pokret podrške zabilježio je tek nekoliko znakova da je Isaak živ. Tvrde da im je Lis Truelsen, počasni švedski konzul u Eritreji, rekao kako je imao priliku nakratko vidjeti Isaaka kroz rešetke odmah nakon njegovog hapšenja. Komitet za zaštitu novinara CPJ došao je do podatka da je Isaak godinu nakon hapšenja bio u bolnici dok je eritrejski ambasador u Štokholmu Areya Desta prije šest godina tvrdio da je Isaak dobro.

Bezbrojni pokušaji švedskih vlasti da privole Eritreju na izručenje Isaaka do sada nisu uspjeli. Samo su rijetki od preko 3330 dana, koliko je Isaak u pritvoru, prošli bez protesta širom svijeta za njegovo oslobađanje. Nije pomoglo ni više od 200.000 potpisa protivnika njegovog kažnjavanja. Afewarki je imao kratak i jasan odgovor na švedskom kanalu četiri u maju prošle godine.

Neće biti nikakvog suđenja i nećemo ih osloboditi. Znamo kako postupati sa njegovom vrstom, rekao je eritrejski predsjednik.

WAN-ova i nagrada za novinare u čast Anne Politkovskaye, koje je Isaak među ostalim dobio tokom svog robovanja, morat će sačekati da ih preuzme nakon oslobađanja, ako se to ikada dogodi.

(zurnal.info)

Predsjednik Demokratske partije Dragan Čavić, čija stranka nije bila članica predizborne opozicione koalicije, tvrdi da su maske konačno pale, a da je SDS prethodnih mjeseci fingirao da je opozicija

Opozicija u Republici Srpskoj (RS) razbijena je još prije oktobarskih izbora, a glavna rola u toj priči pripala je lideru najveće opozicione stranke Mladenu Bosiću.kon što su Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Srpska demokratska stranka (SDS) prije nekoliko dana utvrdili političku platformu zajedničkog djelovanja u zajedničkim institucijama Bosne i Hercegovine, postalo je jasno zbog čega je Bosić prije izbora odbio insistiranje tadašnjih koalicionih partnera iz Partije demokratskog progresa (PDP) i Srpske radikalne stranke RS (SRS RS) da se u sporazum o partnerstvu unese i odredba prema kojoj će ove stranke, bez obzira na izborene rezultate, ostati u koaliciji i nakon izbora.

FOTELJU ZA OBRAZ

Predsjednik Demokratske partije (DP) Dragan Čavić, čija stranka nije bila članica predizborne opozicione koalicije, tvrdi da su maske konačno pale, a da je SDS prethodnih mjeseci fingirao da je opozicija.

-Prije izbora sam tvrdio i znao da su Dodik i Bosić postigli tajni dogovor oko postizborne koalicije. Zbog tog dogovora Bosić nije pristao na moj predlog da se opozicione stranke u koalicionom sporazumu eksplicitno izjasne da posle izbora neće praviti koalicione i partnerske odnose sa SNSD-om, bez obzira na izborni rezultat - kazao je Čavić za Žurnal.

Nagla promjena u dugogodišnjim odnosima SNSD-a i SDS, koji su arhetip prirodnih političkih neprijatelja i prestrojavanje na kolosjek zajedništva, u potpunosti je promjenila odnos snaga na političkoj sceni RS. Tim više što se radi o najvećoj opozicionoj partiji, koja ulazi u političko savezništvo sa najvećom vladajućom strankom.

-To je napravilo opštu pometnju na političkoj sceni RS, sa najgorim i najcrnjim efektima po opozicione stranke. Imam osjećaj da je zavladao strah u redovima mnogih stranaka, posebno kod nekih ljudi u opozicionim strankama, od tog partnerstva između SDS i SNSD. Ljudi se jednostavno boje biti u opoziciji u takvim odnosima unutar RS - smatra Čavić.

On takođe tvrdi da će SDS i SNSD ući u koaliciju, ne samo na državnom nivou, već da će zajedno formirati vlast i u RS.

-Demokatska partija neće biti dio vladajuće strukture, nego će biti opozicija režimu, bez obzira ko ga čini. Svaka stranka koja uđe u savez sa SNSD-om postaje sastavnio dio režima, i to gori dio režima, jer su do juče kritikovali režim, a danas su sa režimom napravili dogovor samo zato da bi dobili nekoliko fotelja ili udomili nekoliko svojih kadrova - konstatuje predsjednik DP-a.

ĐERIĆ (NE) IDE

Smatra se kako će u opoziciji ostati i Ivanićev PDP, mada ne treba isključiti mogućnost da jedan dio nezadovoljnih u toj partiji ponudi usluge SNSD-u.

-Može se desiti da Milorad Dodik uputi sledeću poruku PDP-u: ta stranka može biti partner SNSD-u pod uslovom da na njenom čelu nije Mladen Ivanić. Onda će nastati veselje. Moguće je da je SNSD nekim ljudima iz PDP-a, gladnim i žednim vlasti, obećao određene pozicije ako u stranci izazovu turbulencije, što bi bio korak dalje u rasturanju preostale opozicije u RS Opozicija je vrlo vješto razbijena, a za ljude iz SDS-a, kada shvate da su prevareni, biće kasno - smatra Čavić.

Izvor “Žurnala” iz SDS-a tvrdi da u toj stranci ima mnogo onih koji se protive partnerstvu sa SNSD-om, ali da je sada ostalo malo prostora za manevrisanje.

“Dodik i Bosić vješto su postavili klopku SDS-u. Stranka je stavljena u zalog za navodno svesrpsko jedinstvo, od kojeg će jedinu korist imati Dodik, koji će učiniti sve da on i njegovi bliski saradnici budu amnestirani od teških kriminalnih djela i bjesomučnog trošenje narodnih para- kazao je ovaj izvor.

Prema njegovim riječima, koaliranje sa SNSD-om u konačnici će skupo koštati SDS.

“Moguće je dalje osipanje stranke i odlazak onih funkcionera čiji želudac ne može svariti koaliciju sa Dodikom. S druge strane, šansa SDS u budućnosti bila je jedino u opozicionom djelovanju. Kao partneri SNSD-a biće potpuno u sjeni, a sve poene navodnog svesrpskog saborovanja pokupiće Dodik”, naglasio je isti izvor.

Dobra stvar u cijeloj postizbornoj priči u Republici Srpskoj je ta što će sve maske pasti, a to opoziciji daje šansu da počne djelovati na zdravijim osnovama. Nema sumnje da će biti novih preplivavanja ljudi iz opocije u SNSD, prije svega iz Ivanićeve PDP, koja je na oktobarskim izborima polučila loš izborni rezultat. Nevjerne tome u toj stranci sada zamjeraju Ivaniću što je u martu 2009. godine odlučio da izađe iz vladajuće koalicije i pređe u opoziciju. Već tada su neki od kadrova PDP-a, poput aktulenih direktora Fonda PIO RS Zorana Mastila i Fonda za zapošljavanje Boška Tomića, okrenuli leđa Ivaniću i potražili knjižice SNSD-a da bi zadržali direktorske funkcije. Poslednjih dana špekuliše da će PDP napustiti Zoran Đerić, jedan od najviših funkcionera ove stranke, kako bi “vratio dugove” braći Čolović sa Sokoca, esenesdeovcima koji su finansirali njegovu predizbornu kampanju. Izvor iz vrha PDP-a, međutim, tvrdi da od Đerićevog odlaska iz stranke neće biti ništa i da takve informacije plasiraju oni koji žele da izazovu potrese stranci i dalje oslabe opoziciju.

(zurnal.info)

U SDP-u s pravom razmišljali i o rezervnoj opciji, preciznije o nepristajanju da u budućoj vladajućoj koaliciji budu ono što je tamo godinama predstavljala Stranka za BiH

Platforma o zajedničkom djelovanju Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke koju su nedavno potpisali Milorad Dodik i Mladen Bosić najkonkretniji je dokaz da Bosnu i Hercegovini i u naredne četiri godine očekuju teške političke krize i opstrukcije zbog kojih naša zemlja već (pre)dugo tavori na samom evropskom dnu. Posljednjim vezivanjem zastava SNSD-a i SDS-a definitivno smo se vratili u devedesete godine prošlog stoljeća, u one dane kada je većina zastupniika srpske nacionalnosti izabranih na prvim demokratskim izborima u tadašnjoj republičkoj skupštini BiH djelovalo kao jedan tim na očuvanju srpskih nacionalnih interesa mitomanski održavajući u životu Veliku Srbiju kroz već otpisanu jugoslovensku zajednicu. Tadašnja republička skupština BiH će se konačno raspasti 25. januara 1992. godine nakon što su „nacionalno osviješteni srpski zastupnici“ teatralno napustili zgradu na Marindvoru i krenuli u šumu za ratnim zločincem Radovanom Karadžićem. Svima je poznato šta se nakon toga dogodilo. Znamo da se i prije nego je tamo stigao dr. Dabić, u Hagu izredao kompletan političko-vojni vrh Republike Srpske i da će se ta historijska pravosudna priča kompletirati sudskom presudom odbjeglom zločincu Ratku Mladiću. Naravno, ukoliko predsjednik Srbije Boris Tadić i njegova dvorska luda Vuk Jeremić ikada pristanu da Mladić živ osvane u scheveningenskom zatvoru.

PO ŽELJI SULJE I MILE

No vratimo se na izvjesno pogubne političke posljedice Platoforme SNSD-SDS. Kao što je poznato, u budućem državnom parlamentu će, zahvaljujući krađi izbornih glasova koju su Centralna izborna komisija BiH i Dodikovi falsifikatori priredili SDP-u, SDS, SNSD i njegov koalicioni partner DNS imati 13 od ukupno 14 zastupničkih mandata iz Republike Srpske. Izvan projekta „svi Srbi u jednoj koaliciji“ ostala je samo izabrana zastupnica iz Partije demokratskog progresa Mladena Ivanića. U famoznoj Platformi Dodik i Bosić su dogovorili da SDS i SNSD (a samim tim i DNS) zajednički formiraju buduću vlast na državnom nivou BiH sa zainteresiranim strankama čije je sjedište u Federaciji BiH. Logično, kadrovi SNSD-a i SDS-a će u skladu sa usvojenom Platformom rasporediti i ministarske pozicije u državnoj vladi a ovisno o raspodjeli funkcija isti princip će primjeniti i na državnu zakonodavnu vlast. U brojnim postizbornim istupima predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić uporno je ponavljao kako bi „za državu bilo najbolje da se formira što šira vladajuća koalicija, koalicija sa što većim izbornim legitimitetom“. Dodikov i Bosićev sporazum zapravo je početak ostvarenja želja SDA-ovog lidera. Sada se bez suvišnih pitanja i objašnjenja isti princip može primjeniti i na federalne stranke pa bi SDA u buduću koaliciju mogla pozvati oba HDZ-a ali i zastupnike Stranke za BiH koji su nekim čudom uspjeli preživjeti izborni tcunami, e sve da bi se i nakon 3. oktobra vratili na stare pozicije. Koalicija koja je u protekle četiri godine predano radila na uništenju i pljačkanju Bosne i Hercegovine i koja je baš zbog toga ozbiljno kažnjena od bosanskohercegovačkih glasača, na dobrom je putu da se ponovo okupi na zajedničkom projektu. Za nastavak razgradnje BiH lideri buduće „široke vladajuće koalicije“ sa 24 zastupnika u državnom parlamentu (za formiranje vlasti dovoljne su 22 zastupničke ruke) imaju podršku i „letećeg Austrijanca“ Valentina Inzka, visokog predstavnika koji je ovih dana omogućio čak i osuđenim ratnim zločincima, te kriminalcima raznih fela da zasjednu u ministarke kabinete. Posljednje formiranje „svesrpske koalicije “, sve izvjesnije „svehrvatsko ujedinjenje“ Dragana Čovića i Bože Ljubića, te Tihićeva priča o „velikoj koaliciji“ utemeljenoj na ruševinama Prudskog sporazuma, još su jedan nedvosmislen dokaz kako će bez obzira na činjenicu da su ljudi u ovoj zemlji glasali za promjene, vlast ostati ista kao u protekle četiri godine-dakle kriminalna, nesposobna i u svojoj dubokoj suštini antibosanskohercgovačka.

Što se državne vlasti tiče, SDP BiH će po svemu sudeći kao nesumnjivi pobjednik posljednjih izbora (bez obzira što se tim, barem ne javno, još uvijek ne može pomiriti predsjednica CIK-a Irena Hadžiabdić) morati u opoziciju. Duboke ideološke razlike kao i nepostojanje suglasnosti niti oko jednog važnog pitanja za budućnost Bosne i Hercegovine između SDP-a i ostalih učesnica Tihićeve „velike koalicije“ biti će presudni za povlačenje stranke koja je na proteklim izborima osvojila skoro tristo hiljada glasova poniženih i uvrijeđenih Bosanaca i Hercegovaca.

KAO NA ZAPAD

Kada je u ponedjeljak 4. oktobra, u istom danu u kojem je proglasio izbornu pobjedu, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija najavio „projekat Zapadna Njemačka“ aludirajući na mogući opozioni status njegove stranke na državnom te formiranje odgovorne vlasti sa SDP-om na čelu ne nivou Federacije BiH, dežurni novinarski moralisti potrčali su da šefa socijaldemokrata brže-bolje proglase „djeliteljem BiH“. Nakon „svesrpspke koalicije“, „svehrvatskog ujedinjenja“, Tihićeve „velike koalicije“ i karikaturalne slavodobitnosti koje urednici pojedinih medija nakačenih na „Hećinu struju“ pokazuju „zbog propasti Lagumdžijine Alijanse“, postalo je jasno da su u SDP-u s pravom razmišljali i o rezervnoj opciji, preciznije o nepristajanju da u budućoj vladajućoj koaliciji budu ono što je tamo godinama predstavljala Stranka za BiH. Uostalom, i lideri „velike koalicije“, od Dodika, preko Čovića do Tihića, znaju da samo izbacivanjem SDP-a iz svih kombinacija na državnom nivou mogu nastaviti sa uništavanjem Bosne i Hercegovine o čemu su postigli puni politički konsenzus u Prudu. Nažalost, sve ukazuje na to da bi prudski koncept i nakon poraza njegovih glavnih aktera na izborima 3. oktobra i u naredne četiri godine mogao ostati surova bosanskohercegovačka stvarnost.

zurnal.info)

Na osnovu dugogodišnjeg djelovanja na polju borbe protiv korupcije, te istraživanja i a naliza na temu finansiranja političkih partija Transparency International BiH, uočio je brojne nedostatke sadašnjeg Zakona o finansiranju partija i na osnovu toga sačinio prijedlog izmjena Zakona s ciljem unapređenja transparentnosti finansiranja stranaka.

- Finansiranje političkih partija je jedan od najvećih problema u BiH. Kao što znate, pred samu kampanju smo dobili Zakon o finansiranju političkih partija, koji ima niz nepravilnosti, a samim tim otvara vrata korupciji i zlouporabi – kazala je Laura Bošnjak iz Friedrich Naumann fondacije.

Novi predlog Zakona bi trebao da bude na dnevnom redu novog saziva Parlamenta BiH. Međutim, pitanje je da li će novi predlog Zakona biti usvojen s obzirom da je mnogo rigorozniji u odnosu na stari.

- U svakom slučaju, ovaj Zakon nekome neće odgovarati, ali ukoliko se bude provodio, stavićemo barijeru na korupciju i zlouporabe. Ako ništa za lokalne i naredne izbore i općenito finansiranje političkih partija- dodala je Bošnjak.

Član CIK-a, Vedran Hadžović, kazao je podržava inicijativu za izmenu Zakona i napomenu da će CIK ići sa daleko radiklanijim merama u budućnosti.

- Smatram da ove izmjene nisu dovoljne te da će CIK predložiti daleko radikalnije izmjene, posebno kada je riječ o izdvajaju iz budžeta svih nivoa vlasti, kontroli tih sredstava, određenim ograničenjima, te daleko veće izmjene u vezi sa sankcijama. Smatram da ćemo imati problem sa korisnicima da danas raspravimo o ovom prijedlogu, ali CIK će svakako doprineti da se u Zakonu postave prava riješenja- kazao je Hadžović.

Jedan od osnovnih nedostataka postojećeg Zakona o finansiranju stranake je da on ne dozvoljava da se javnosti prikažu donatori stranaka, kao i iznosi koje oni uplaćuju na račune političkih partija. Poznato je da pored fizičkih lica, u velikom broju slučajeva, donatori stranaka često budu i veliki donatori, preduzeća i tajkuni, koji kasnije traže svoje interese kada stranka dođe na vlast.

Do sada je bila praksa, da stranka nije u obavezi da prikaže donaciju koja je manja od 100 KM.

Izuzetno niske sankcije koje su bile predviđene prekršiocima Zakona, omogućile su da stranka često “pređu prag”.

- Ako stranka pogleda da recimo treba da plati sankciju od 1000 KM za prekršaj koji je 10 puta veći, stranci se isplatilo da često krši Zakon. E to je jedan od velikih problema iz prethodnog Zakona- kazala je Ivana Korajlić iz TI BiH.

Šemsudin Mehmedović iz stranke SDA, kazao je da novi Zakon neće suštinski ništa promeniti, jer ako je neko imao praksu da ga krši do sada, kršiće ga i u budućnosti. Takođe, nije se složio sa članovima Zakona, koji su prema njegovim rečima jako rigorozni.

-Ne slažem se da se CIK-u daju nekakva policijska ovlaštenja i da oni imaju pravo da saslušavaju strankke, da ih pozivaju na razgovore i slično. Takođe, rigorozna je kazna za prekršioce Zakona koja predviđa zabranu kandidiranja stranke na narednim izborima- kazao je Mehmedović.

U TIBiH su izrazili očekivanje da će dijalogom s predstavnicima stranaka, koje će participirati u novoj vlasti, osigurati da izmjene zakona budu usvojene i da se finansiranje stranaka učiniti transparetnijim.

(zurnal.info)

Dokumentarni film pod nazivom “Godine koje su pojeli lavovi” autora Bore Kontića i kuće Produkcija iz Sarajeva je priča o novinarskoj profesiji u vremenu rata. Kontić je od juna 2009. kamerom počeo pratiti sudbinu najavljene krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije Tužilaštvu za ratne zločine Srbije protiv NN lica – novinara odgovornih za ratnohuškačku propagandu. Od juna 2009. do maja 2010. autor je u cijeloj regiji obilazio ljude koji su na bilo koji način bili uključeni u ratnu propagandu tražeći odgovor na pitanja „Gdje su danas i šta rade ratni novinari propagandisti“, odnosno „Da li ovo pitanje više išta znači u ovim sredinama“? Sa Borom Kontićem razgovarali smo o filmu, ulozi novinara ratnih huškača u ratu u BiH ali i trenutnoj medijskoj situaciji.

Na početku filma se pitate: “Hoću li nešto naučiti i zaključiti ako ih nađem?”, misleći na novinare ratne huškače o kojima govorite u filmu. Za one koji nisu gledali film, jeste li nešto naučili i zaključili, i šta?

Ne previše. Većinu činjenica sam znao. Ono što sam novo saznao tokom snimanja izgledalo je kao logičan slijed, tako da je faktor iznenađenja bio neznatan. No, dvije stvari me i sada intrigiraju. Odsustvo volje kod većine da iole otvore dveri svoje prošlosti i činjenica da će gotovo svi pristati na uzoran građanski status makar ispod tog pijedestala ležala gomila smeća.

Zbog čega ste smatrali da je važno sada, 15 godina nakon završetka rata, govoriti o ovim novinarima?

Zato što je to nezavršeno poglavlje. Što više budemo od njega odvraćali glavu ono će nam se uvijek vraćati kao tema. Uzmimo primjer koji poznaje većina vaših čitalaca. Dakle, nedavno je voditeljica Dnevnika Hrvatske televizije Dijana Čuljak-Šelebaj optužila „stanovnike cijele jedne susjedne zemlje da dolaze na hrvatsko more i ne plaćaju ništa“. Iako je cijela stvar predstavljena benigno i brzo se zaboravila/završila javnom osudom i izvinjenjem, po meni, tu nema ništa slučajno. Kako kaže stara bosanska poslovica: “Neće jezik nego pravo”. U pitanju je neumoljiva logika jer se radi o novinarki koja je i tokom rata bila poznata po propagadnim izvještajima u kojima je između ostalog jedan od koncentracionih logora u Hercegovini prokomentarisan da „mnogi nisu htjeli napustiti taj, ako ne udoban, a ono siguran smještaj“. Ta spremnost na optuživanje cijelog naroda, opuštenost prema činjenicama koje se ne tiču vaše kože, lakoća zaključivanja ili potpuno odsustvo osjećaja šta takvo izvještavanje proizvodi - to je zapravo naslijeđe ratnohuškačke škole.

Koliko su ovi novinari i njihovo izvještavanje uticali na razvoj događaja u BiH? Mislite li da je takva vrsta izvještavanja bitno promijenila stvari u ratnoj BiH?

Teško je precizno utvrditi koliko je promijenilo ali je sigurno da taj rat ne bi bio ni približno isti da u njegovoj pratnji nisu nastupali ti i takvi novinari sa svojim izvještajima u kojima je jedino bilo izvjesno da smo svi mi nevini a svi oni nemani.

Trebaju li biti krivično procesuirani? Da li je realno to očekivati u vrijeme kada i ratni zločinci slobodno hodaju nekim dijelovima BiH?

Činjenica da neki ratni zločinci još uvijek hodaju po BiH nije dovoljan razlog da neki drugi, dostupniji, ne odgovaraju. Da li novinari – nosioci ratnohuškačkog izvještavanja - trebaju krivično odgovarati ne mogu suditi jer je to pitanje za pravne stručnjake. Moje je bilo da o tome postupim novinarski, napravim dokumentarac, temu još jednom osvijetlim, odnosno da je izvagam sa etičke razine. To je daleko od pravnih konsekvenci ali je bliže našem ljudskom prihvatanju stvarnosti.

Mislite li da su tvrdnje MKSJ da nemaju dovoljno dokaza za njihovo procesuiranje tačne i iskrene?

To zaista ne mogu suditi. Jedno što čovjek može očekivati da su u pitanju ozbiljnim ljudi koji će ovaj posao profesionalno dovršiti.

Imate li informacije u kojoj su fazi predistražne radnje pokrenute u Srbiji prošle godine u slučajevima izvještavanja iz Zvornika i Vukovara? Da li će doći do podizanja optužnice?

Znam ono što sam prikazao i u filmu. Da i godinu dana nakon što je NUNS (Nezavisno udruženje novinara Srbije) jula 2009. podnio krivičnu prijavu u Tužilaštvu za ratne zločine Srbije još uvijek nemaju dovoljno dokaza da pokrenu ijedan postupak. Na promociji filma u Beogradu sreo sam grupu mlađih ljudi koji su nam predstavljeni kao pravnici zaduženi za ovaj slučaj ratne uloge novinara. Osim fizičke činjenice da nisu izgledali ravnodušno ne bih vam mogao ništa više reći o tome.

Koliko su novinari, posebno ovi o kojima govorite u filmu, ali i novinari poput Riste Đoge i drugih, odgovorni za tok rata u BiH, u smislu da su bili oružje neke političke propagande? Ukoliko njihovu ulogu smatrate značajno negativnom, možete li objasniti da li su to, po vašem mišljenju, radili svjesno?

Njihova uloga je ne samo bila negativna nego poražavajuća za profesiju. Problem je umnožen činjenicom da je zbog takvog izvještavanja i 20 godina poslije novinarski prostor i dalje kontaminiran. Da li su to radili svjesno? To je teško objasniti, barem meni, jer nemam znanja za takvo nešto. Mogao bih samo saslušati i zabilježiti njihovo mišljenje. Iz onog što sam dosada saznao opravdanje je uglavnom - strah za vlastitu egzistenciju.

Mislite li da je takva ili slična propaganda danas prisutna u medijima u BiH ili regionu?

Takve propagande danas u BiH nema. Jednostavno, drugačiji je društveni kontekst. Ali, u našem novinarstvu nije nestao jezik mržnje. On je danas rezervisan za tekstove koji govore o manjinama, posebno seksualnim. U patriotskim izjavama fudbalskih funkcionera. U obračunima sa političkim ili esnafskim protivnicima. Evo vam jutrošnjeg primjera (četvrtak, 4. novembar 2010.) u kojem novinar Avaza glavnu urednicu Oslobođenja opisuje kao „klozetsku krpu“. Što rekao hroničar jednog starijeg vremena, „Niste mogli pročitati koliko ste mogli povratiti“.

Kako vam danas izgleda medijska scena u BiH? Smatrate li da postoje mediji potpuno nezavisni u svom izvještavanju?

Sve ih je manje. Nažalost, poljuljana je i pozicija javnih emitera, što u ovakvim društvima znači medijsku katastrofu. Politička pristrasnost medija koji živi od para poreskih obaveznika je ugrožavanje javnosti. Istovremeno, količina novaca za marketinško oglašavanje je minimalna za zemlju u kojoj postoji 200 radio i TV stanica i desetine novinskih izdanja. Vjerovatno je to razlog što većina traži kakvu-takvu zaštitu. Imate i ekonomski pritisak jer je mali broj kompanija koje se mogu oglašavati. Tiraži novina su mali. Sve u svemu, uslovi su očajni. Ako treba pozitivniji primjer uzmite internet portale. Oni predstavljaju najbolje mjesto za pronaći brzu informaciju i odmah dobiti feedback - šta o tome misli najšira publika. Mada, moram priznati nije mi potpuno jasno kako se oni finansiraju.

Možete li prokomentarisati aktuelna dešavanja u vezi s prodajom Dana Oslobođenju – smatrate li to pozitivnim činom ili vidite još jedan način kontrole medija, kao što neki tvrde?

Prodaju Dana smatram apsolutno negativnom činjenicom. Sarajevo je u par dana od medijskog središta nekoliko političkih magazina svedeno na par. To je jako loša vijest za društvo različitosti. Teško će se nadomjestiti uloga ovog lista (ako zanemarimo posljednjih nekoliko mjeseci) koji je bio medijski prozor jedne liberalnije, građanske javnosti. To je bila novina koja je i u toku rata održavala visok nivo kritičkog posmatranja stvarnosti a posebno „naše strane“. Takve novine uglavnom opstaju zahvaljujući podršci čitalaca i posvećenosti redakcije. Izgleda da je oboje u međuvremenu izostalo. Vrlo sam sumnjičav prema mogućnostima novog lista sa starim imenom.

(zurnal.info)

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina. Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti

U “Čovjeku jedne dimenzije” Herbert Marcuse koristi “klasični primjer industrijske sociologije”: istraživanje koje se sprovedeno u preduzeću Hawtorne Zapadne električne kopanije. Marcuse ga navodi kao ilustraciju teze da “metodološko prevođenje univerzalnog u operacionalni pojam postaje represivno reduciranje misli”.

Uprave fabrika u jednom su trenutku shvatile da je njihova borba protiv sindikata nedovoljno efikasna. Zaključili su da neprijatelja, radnike, moraju bolje poznavati, da bi se uspješnije borili protiv njega. Stoga su se vlasnici, preko timova eksperata, dali na proučavanje svojih uposlenika.

MAGLOVITI TERMINI

“Analizirajući pritužbe radnika o radnim uslovima i najamnini”, piše Marcuse, “istraživači su se oborili na činjenicu da je većina tih pritužbi formulirana neodređenim, maglovitim terminima... Drugim riječima, pritužbe su bile formulirane takvim općenitim izjavama kao što su prostorije za pranje su nezdrave, ova služba je opasna, najamnina je preniska”. Stoga su riješili da stvar prevedu na po upravu unosniji, nemagloviti jezik.

“Maglovitu” opštost redukovali su na pojedinačno. Izjava praonice su nehigijenske prevedena je kao “tom i tom prilikom išao sam u praonicu i u umivaoniku je bila prljavština”. Uslijedila je reakcija: umjesto da napravi nove, uslovnije praonice, uprava je radnicima skrenula pažnju da su za nehigijenu sami krivi - pokrenula je kampanju protiv bacanja papira, pljuvanja na pod i sličnih navika, a postavljen je i dežurni radnik za praonice. Tako je stvar, bez dodatnih ulaganja – riješena.

Potom se moglo pristupiti rješavanju ostalih radničkih pritužbi. Radnik B. je, na primjer, izjavio kako je zarada po učinku u njegovoj službi niska. Eksperti to interpretiraju ovako: “žena mu je u bolnici i zabrinut je oko zapadanja u troškove liječenja. U ovom slučaju se latentan sadržaj pritužbe sastoji u činjenici da su sadašnje zarade radnika B., usljed bolesti njegove žene, nedovoljne da podmire njegove finansijske obaveze”. Dakle: zarada nije objektivno mala, nego je mala za potrebe radnika B – njegov je subjektivni doživljaj da mu je plata mala.

Kada je saopštio da su plate male, radnik B. je želio objasniti opšte stanje. U prevođenju, njegov je iskaz sveden na njegovu pojedinačnu situaciju: uduzeta mu je svaka univerzalna dimenzija. Radniku B. je objašnjeno da, uopšteno govoreći, njegova plata nije preniska, nego da je ona neadekvatna u njegovoj pojedinačnoj situaciji. Za koju, podrazumijeva se, nisu odgovorni vlasnici fabrike.

Sa druge strane, kada kompanije smanjuju plate i države smanjuju socijalna davanja, elaboracija je vrlo univerzalna: u tome nema lične odgovornosti, na krivca nije moguće pokazati prstom. Plate i standard padaju zbog Svjetske ekonomske krize, dok se socijalna davanja smanjuju iz razloga makroekonomske stabilnosti (?!).

GRAD NESTAJE

U Garyju, Indijana, gradu u centru Imperije u kojem trećina stanovništva živi ispod granice stanovništva, ne radi javna rasvjeta, a trava i bršljan prekrivaju ispucali asfalt. Ljudi prodaju porodične kuće za 7 900 dolara. Grad nestaje.

Prije godinu i po, gradonačelnik Garyja Rudy Clay tvrdio je da gradu, da bi ponovo bio pokrenut i oživio, treba 400 miliona dolara. Gary nije, i neće dobiti taj novac, zato što, kako su političari objasnili Paulu Masonu, autoru New Statesmana, “Amerikanci ne žive na taj način. Mi smo zemlja kapitalizma, nismo zemlja koja ljudima uzima novac za poreze i baca ih u koncept koji nije provjeren”. Princip je princip, neće se mijenjati prema ličnim potrebama.

Eksperti bolne, ali nužne mjere koje “moraju” biti sprovedene u penzionim sistemima širom Evrope objašnjavaju kao pitanje nužnosti. U crnogorskim medijima smo čak mogli pročitati kako svako ima “individualnu odgovornost za starost”. Briga za stare nije, dakle, univerzalno humano načelo, nego “odgovornost”, pa još “individualna”.

U pripremi je zakon po kojem će se u penziju moći tek sa 67. godina (princip rodne ravnopravnosti zadovoljen: važi i za muško i za žensko). Čim čovjek vidi brojku 67, jasno mu je da je u pitanju tek prelazna faza, da je samo pitanje vremena kada će stvar biti zaokružena na 70. Radićemo do sedamdesete, a što će biti sa nama kasnije – to je stvar individualne odgovornosti.

U ekspertskom tekstu piše: “Istina ponekad nije prijatna... Penzijski sistem zasnovan na međugeneracijskoj solidarnosti nije finansijski održiv... Najefikasniji sistem bi podrazumijevao da svako individualno brine o svojoj starosti... Ovo bi značilo potpuno ukidanje državnih penzionih fondova... Neophodno je graditi sistem koji će motivisati više na rad nego na nerad... Treba otvoreno reći da država neće biti u mogućnosti da obezbijedi ugodnu starost za sve građane... Moraju se donijeti teške i nepopularne odluke...”.

Obratite pažnju na jezik citiranog teksta. Dio koji se tiče odluka države potpuno je apersonalan i uzdignut do nivoa univerzalnih načela istine i nužnosti: “istina ponekad nije prijatna”, “neophodno je”, “moraju se donijeti teške odluke”. Dio koji se tiče radnika-penzionera potpuno je individualizovan: opšte okolnosti su tu samo da svakoga pojedinačno upozore na to da je njegova pojedinačna sudbina u njegovim vlastitim rukama.

Ovo je divan primjer onoga što je govorio Barthes: kako za onoga koji ima moć, jezik postojećih moći postaje jezik istine.

Ovdje ne treba prevođenje: penziju nećemo dočekati. Rečeno je razumljivo u svakom kraju svijeta, od Garyja, Indiana, do Balkana: dragi građani, opšta je istina da smo pojedinačno najebali.

(zurnal.info)

Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a

Mislila predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto da je netko zajebava, čak osnovano sumnjala na Zlatka Lagumdžiju. Zapio Zlajo sigurno negdje u kafani i u dva iza ponoći zajebava ljude. Pa pita na engleskom je li to madam prezident Bordžana Krajstou.

- Ko je to? Zlajo, jesi ti?

A glas sa druge strane žice ni a ni be, nego opet pita je li to madam prezident Bordžana Krajstou.

- Jesam, zašto?

Slušala madam prezident minutu-dvije, pa iznervirano opsovala i prekinula vezu.

- Ko je to bio - upitao muž Branko pospano.

- Ma, Zlajo zajebava. Kaže: "Gospođo Krišto, čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru američkog magazina 'Glamour' izabrani za ženu godine u svijetu". Zamisli?!

- Budala pijana.

Nekoliko minuta kasnije telefon opet zazvonio, i madam prezident odmah prekinula vezu. Kad je zazvonio i osmi put, potpuno je izgubila živce.

- Što je bilo - gleda gospođa Cynthia Leive, glavna urednica "Glamoura", u blijedu starinu Samuela Irvinga Newhousea, predsjednika Uprave "Condé Nast Publications". A ovaj stoji sa slušalicom obješene čeljusti.

- Kaže: "Fakju, ju fakin drank maderfaker."

Bila bi Borjana Krišto i zaboravila tu noćnu epizodu da nije koji dan kasnije razgovarala s hrvatskom premijerkom Jadrankom Kosor. Uobičajene ženske priče, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, opozicija, fendi torbice, sve dok Jadranka Kosor nije spomenula probleme s predsjednikom SDP-a.

- Zamisli, tražio izglasavanje povjerenja!

- Nije to ništa - odmahnula rukom Borjana - mene svaku noć Lagumdžija zove i zajebava. "Madam prezident, molim Vas ne prekidajte vezu, američki magazin 'Glamour' izabrao vas je za ženu godine u svijetu."

- Šta, i tebe?

- Kako to misliš?

- Pa i mene svaku noć zove, ista stvar. Da su me izabrali za ženu godine!

- Jebemti sve, kako smo glupe!

- Što?

- Pa to onda nije Zlajo, shvaćaš? To je nagradna igra nekakva!

- Joooj, stvarno! Baš smo plavuše!

U međuvremenu, gazda Samuel Irving i gospođa Cynthia Leive očajnički vrte telefone. Svih ostalih šesnaest svjetskih predsjednica i premijerki - zajedno s predsjednicom Federacije BiH i hrvatskom premijerkom grupno proglašenih svjetskim ženama godine - odavno je prihvatilo pozive na dodjelu nagrade, biraju već svjetske liderice večernju garderobu za glamurozni event u New Yorku, samo se čekaju još Džadranka i Bordžana. A njih dvije sjede kraj telefona i nervozno cupkaju potpeticama. Konačno, u dva sata zazvoni telefon.

- Gospođo Krajstou, molim Vas ne prekidajte vezu - molećivim glasom brzo izrecitira mister Samuel.

- Saslušajte me dvije minute, ovo nije šala, uvjeravam Vas da ne prodajem ništa, a nije ni nagradna igra!

- Nije - razočarala se trenutačno madam prezident.

- Nije, uvjeravam Vas. Ja sam predsjednik uprave "Condé Nast Publications" i čast mi je obavijestiti Vas da ste u tradicionalnom godišnjem izboru našeg magazina "Glamour" izabrani za ženu godine u svijetu.

- Znači, nije nagradna igra?

- Nije, ne brinite.

Minutu kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.

- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.

- Opet isto. Kaže: "Fakju, ju fakin komjunist maderfaker."

Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu. Hrvatska je demokratska zajednica tako svjetski rekorder: jedina je to stranka u cjelokupnoj povijesti demokracije koja je dala dvije žene godine! I to obje u istoj godini! Da postoji HDZ u Srbiji, bogami bi bile sve tri.

A Tuđman, Šušak i Boban vrte se u grobu kao na ringišpilu: nekad veličanstvena stranka najvećih hrvatskih muževa pretvorila se u ženski debatni klub, stranačke konvencije izgledaju kao "Oprah Show". Nekoć je Franjo Tuđman postrojavao u Grudama mrke generale, išlo se nakon sastanaka na janjetinu i mladu kapulicu, a danas se vrh stranke nalazi u kozmetičkom salonu. Sastanak zagrebačkog i mostarskog HDZ-a nalikuje snimanju serije "Seks i grad". Seks i Grude.

Carrie Kosor i Samantha Krišto s maskama na licu i krastavcima na očima pretresaju tako uobičajene ženske probleme, bla-bla-bla, budžet, sindikati, HDZ, fendi torbice, opozicija i SDP. Sve dok ne zazvoni telefon.

- Čekaj, čekaj - viče Jadranka - ja ću se javiti!

- Ja sam prva - skočila već Borjana na telefon poput pantere.

Pola sata kasnije, časna starina gospodin Samuel Irving Newhouse još nepomično stoji u uredu, objesila mu se čeljust poput telefonske slušalice u rukama.

- Šta je bilo, gospodine Newhouse - pita gospođa Cynthia.

- Ona misli da sam ja Faca. Nazvala me Facom - izustio najzad predsjednik uprave "Condé Nast Publications".

- Kaže: "Vidimo se u šest u restoranu 'Gray's Papaya' u Šestoj aveniji, na hot-dog, pa u kino."

- A gospođa Kosor?

A gospođa Kosor sija od zadovoljstva poput halogenke.

- Vijest o nagradi simbolično dolazi danas, sedam dana nakon zahtjeva za izglasavanje povjerenja i moju smjenu, kao i optužbi da sam osramotila Hrvatsku - izjavila hrvatska premijerka za novine.

- Nagrada pokazuje da to nije tako.

Izabrane tako predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto i hrvatska premijerka Jadranka Kosor za žene godine u cijelom svijetu, pa se hvale uokolo kao da su osvojile Nobelovu nagradu za mir, ljubav u svijetu, razumijevanje među narodima, iskorjenjivanje gladi, siromaštva i AIDS-a, te spas kitova i sibirskih tigrova.

A zapravo su samo u stranačkom kadroviranju i vašarskoj političkoj trgovini, ni krive ni dužne, došle na funkcije koje su ih lansirale u svjetski politički glamour. Do jučer, Jadranka Kosor bila je ražalovana novinarka i vrtni patuljak Franje Tuđmana i Ive Sanadera, a livanjska pravnica Borjana Krišto tek tajnica Vlade Hercegovačko-bosanskog kantona i član kantonalne Komisije za polaganje stručnog upravnog ispita, da bi odjednom u New Yorku bile proglašene ženama godine u svijetu, uz njemačku i australsku premijerku, argentinsku i indijsku predsjednicu, te još tuce svjetskih premijerki i predsjednica.

- Vi ste također dobili - pita konačno na glamuroznoj proslavi u New Yorku naša Borjana Angelu Merkel.

- Što - zbunjena je njemačka kancelarka.

- Pa na nagradnoj igri - smije se predsjednica Federacije - Jadranka i ja također u početku nismo vjerovale.

(Preneseno sa www.nezavisne.com)

Lideri dvije najveće stranke u RS potpisali su platformu po kojoj će tražiti promjene rješenja u sistemu raspodjele prihoda od indirektnih poreza, preko izmjena Izbornog zakona, promjene spoljne politike, redukcije oružanih snaga BiH, reorganizacije “Elektroprenosa BiH”, do sređivanja stanja u javnom rtv servisu BiH

Lideri Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) i Srpske demokratske stranke (SDS) Milorad Dodik i Mladen Bosić parafirali su danas u Banjoj Luci političku platformu o zajedničkom djelovanju na državnom nivou. Oni su najavili da će ovaj dokument biti potpisan nakon što ga potvrde najviši organi njihovih stranaka. Novi politički saveznici, ako je suditi prema utvrđenom dokumentu, u budućnosti će tražiti promjenu funkcionisanja skoro svih institucija na državnom nivou, prvenstveno u pravcu njihovog slabljena. Dodik i Bosić poručuju da “aprilski”, “butmirski” ili bilo koji drugi paket ustavnih promjena predloženih u prošlosti ne može biti osnova za buduće pregovore o ustavnim reformama u BiH. Oni jesu za provođenje presude Suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju “Sejdić-Finci”, ali poručuju da bi bilo kakve radikalnije promjene Ustava BiH morale biti potvrđene na referendum u RS. Referendum u RS, dodali su, biće proveden i u vezi sa ulaskom BiH u NATO. Dodik je, doduše, priznao da taj referendum ne bi obavezivao državu BiH, ali da bi bio obavezujući za RS kao njen sastavni dio.

ZAVRŠETAK BONSKE FAZE

U platformi se još navodi da su SNSD i SDS opredijeljeni da nastave politiku nepriznavanja nezavisnosti Kosova. Dodik i Bosić u detalje su utvrdili buduće političko djelovanje na državnom nivou, najavljujući da će tražiti promjene rješenja u sistemu raspodjele prihoda od indirektnih poreza, preko izmjena Izbornog zakona, promjene spoljne politike, redukcije oružanih snaga BiH, reorganizacije “Elektroprenosa BiH”, do sređivanja stanja u javnom rtv servisu BiH. Dodik i Bosić smatraju da je “domaćim institucijama neophodno vratiti puni institucionalni i demokratski kapacitet u odgovornom vršenju vlasti i da je neophodno zatvaranje OHR-a i drugih oblika međunarodne uprave”. Za njih je “period upotrebe ‘bonskih ovlaštenja’ završen i svim osobama kojima su, neargumentovanim odlukama visokog predstavnika, oduzeta ili ograničenja ljudska prava, ona moraju odmah biti vraćena”.
Za SNSD i SDS je reforma pravosuđa neuspio projekat, a Tužilaštvo i Sud BiH, kao i Visoki sudski i tužilački savjet su neustavne kategorije, “koje su od svog nastanka indukovale nove problem u BiH”, pa je potrebno raditi na lustraciji pravosuđa. Dodik i Bosić traže i da se preispitaju ranije odluke visokog predstavnika, između ostalih i one koje se odnose na način odlučivanja u Savjetu ministara BiH. Kada je riječ o raspodjeli državne imovine, novopečeni saveznici smatraju da se to pitanje mora riješiti na teritorijalno-funkcionalnom principu, ne narušavajući postojeća prava RS. Oni tvrde da i da nije moguće povećanje državnog budžeta na štetu RS.

DRŽAVNA ZAJEDNICA

Dodik je novinarima rekao da usvojena platforma ima za cilj da olakša proces formiranja vlasti na državnom nivou, dodajući kako će ostalim strankama biti ponuđeno da se u BiH formiraju institucije koje bi bile u funkciji građana. Za njega je BiH “izvedena državna zajednica, u kojoj su osnovni faktori suvereniteta entiteti i tri konstitutivna naroda, a ne država BiH”, dodajući da će RS, kao jednu od strana potpisnica Dejtonskog sporazuma, na nivou BiH zajednički predstavljati SNSD i SDS. Lider SDS-a Mladen Bosić izjavio je da očekuje da u što skorije vrijeme ostali politički faktori u BiH počnu pregovore o formiranju vlasti na državnom nivou, dodajući da očekuje i skori sastanak Dodika sa liderom Socijaldemokratske partije (SDP) Zlatkom Lagumdžijom. On je potvrdio da su na današnjem sastanku razriješena “otvorena pitanja” između SDS-a i SNSD-a, navodeći da usaglašena politička platforma sadrži osnovne postavke njihovih političkih ciljeva, kada je u pitanju odnos prema BiH. Govoreći o raspodjeli funkcija u Savjetu ministara BiH, Dodik je kazao da bi od tri ministarska mjesta, koji u toj instituciji pripadaju Srbima, SNSD-u trebalo da pripadnu dva, a SDS-u jedna ministarska funkcija. “Ukoliko dobijemo četiri ministarska mjesta, a za to postoji mogućnost, spremni smo da to dijelomo sa SDS-om u paritetu”, rekao je Dodik. On je još kazao da mu nije poznato da se predstavnici SAD-a protive ulasku SDS-a u vlast na državnom nivou, navodeći da je SDS je na izborima dobila demokratski legitimitet i da može da učestvuje u raspodjeli vlasti. Dodik je istakao da se pri imenovanju predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH mora zadržati princip rotacije, ističući da stranke iz RS ne prihvataju da se u budućim ustavnim promjenama Savjet ministara BiH preimenuje u Vladu BiH.

MANDATAR VLADE RS 1. DECEMBRA

Konstitutivna sjednica novog saziva Narodne skupštine Republike Srpske trebalo bi da se održi 15. novembra, a mandatar za sastav nove Vlade RS biće poznat 1. decembra. Ovo je danas najavio novoizabrani predsjednik RS Milorad Dodik, koji bi na konstitutivnoj sjednici Parlamenta trebalo da položi zakletvu, kada bi i formalno trebalo da počne njegov predsjednički mandat. Dodik nije isključio mogućnost da SNSD i SDS uđu u koaliciju i na entitetskom nivou.

(zurnal.info)

Predsjednik Vlade Hercegovačko - neretvanske županije Srećko Boras, ministar gospodarstva Esad Humo, direktor i zamjenik direktora Agencije za privatizaciju Alija Tipura i Mihajlo Butigan razgovarali su danas s predstavnicima sindikata poduzeća 'Granit'.

Budući da je presuda suda, kojom je vlasništvo vraćeno Vladi, postala pravosnažna, Vlada će u narednom razdoblju, na prijedlog resornog ministarstva, imenovati vršitelje dužnosti direktora i članova upravnog odbora, koji će u skladu sa zakonom nastaviti aktivnosti vezane za 'Granit'. Predstavnici sindikata izrazili su zadovoljstvo odnosom Vlade prema problematici poduzeća 'Granit', kazavši da su uvjereni kako 'Granit' i njegove zaposlenike, nakon svih poteškoća, očekuju bolji dani, priopćeno je iz Vlade HNŽ.

Kako nam je izjavio predsednik Sindikata preduzeća Granit, Mensud Ćosić, s obzirom da je preduzeće sada uvlasništvu države 67 posto, Vlada Kantona se sada založila da se prvo odredi Upravni odbor preduzeća, a zatim i direktor.

- Sada je malo lakše i izgleda da dolaze bolji dani za Granit. Očekujemo da će se ovo rešiti do kraja ovog mjeseca i da ćemo tada krenuti sa radom. Kada se bude odredio direktor, on će moći da traži obustavu stečajnog postupka, a samim tim radnicima Granita će biti omogućeno da započnu sa poslom- kazao je Mensud.

Inače, Mensud je najavio i pokretanje grupne tužbe protiv nalogodavaca koji su izdali naređenje da se izvrši upad u preduzeće u noći osamnaestog oktobra.

Da podsetimo, tada je grupa od oko 200 pripadnika specijalnih jedinica policije, upala u preduzeće i uz upotrebu pendreka, šok bombi i oružja i pretukla radnike preduzeća Granit koji su štrajkovali. Tom priliko je bilo desetak teško povređenih ljudi.

- Tražićemo pravdu na Sudu i videćemo ko je stavio potpis na naredbu da se izvrši napad na nas - poručio je Ćosić.

(zurnal.info)

Stranka demokratske akcije koju je osmislio, formirao i godinama vodio otac Bakira Izetbegovića želi sada da se predstavi okolini kao fini, kulturni susjed koji se zna izviniti i kada to niko od njega ne traži

Izvinio se Bakir Alije Izetbegović na beogradskoj televiziji, doduše neoficijelnoj – B92, svim Srbima za zločine koje su počinili pripadnici Armije Republike Bosne i Hercegovine. Ova vijest bi nekad, nešto, možda, i značila, ali danas ona nema ama baš nikakvu vrijednost. Pije vode koliko i podatak da je Jupiter pogodio još jedan asteroid. Možda i manje od toga, jer ovo astronomsko saznanje otkriva koliki značaj ta planeta ima za život na Zemlji. Jupiter, svojevrsni svemirski usisivač, svojom gravitacijom privlači asteroide i drugi galaktički otpad koji kola sunčevim sistemom. Jednostavno rečeno, žrtvuje se da bi nama bilo dobro.

BAKIR LIKES CACO PROFILE

A, šta je to usisao mladi Izetbegović? Za šta se on žrtvovao? Šta je čovječanstvu, ili Balkanu, pa čak i amebama značilo beogradsko izvinjenje Alijinog sina Bakira? Istog onog Izetbegovića koji je išao na dženazu Mušanu Topaloviću po zlu poznatom Caci, kada je gomila raspamećenih nacionalista, predvođena fantomskim Zelenim beretkama, prenosila kosti jednog zločinca na groblje gdje su smješteni posmrtni ostaci pripadnika one iste Armije RBiH, u čije ime se izvinjavao. Pokopanog tek nekoliko metara od mezara i spomen muzeja njegovog oca. Istog onog Cace koji je Srbe, ali i druge stanovnike opkoljenog Sarajeva, vodio da kopaju rovove, a onda ih vezane bacao u Kazane, ničim obilježeno stratište, tik iznad glavnog grada Bosne i Hercegovine. Pritisnut osudama javnosti, lagao je tada Bakir kako nije bio na Cacinoj sahrani. A bio je. Imaju svjedoci, postoje fotografije, video snimci. Da nije bilo ove beogradske epizode, zauvijek bi ostalo nejasno zašto je petljao mladi Izetbegović. Za čiji račun je onomad želio ostaviti dojam normalnog, demokratski orjentiranog političara u nastanku, da ne kažemo budućeg pronosioca liberalne misli u regionu?

Sada je, ipak, sve mnogo jasnije. Bakir Izetbegović je muslimanski Čedomir Jovanović. Neopterećen je prošlošću, ima savršen background, okružen je vrhunskim intelektualcima, njegov društveni status isključivo je proizvod vlastitog rada i beskompromisne borbe za istinu, a protiv korupcije i kriminala. Bakir Jovanović, političar budućnosti!

Ili možda i nije. Možda je on samo, što bi rekao Nick Cave: Another Blade Runner, još jedan replikant iz SDA – inkubatora. Štancaju ih tamo kao praline na proizvodnoj traci – privlačne, slatkorječive, zavodljive, visokokalorične bombonice. Otrov u šarenom celofanu i leglo karijesa koji ćemo lijepo upakovati kada odemo Beograđanima u goste, zaviti u sjajni celofan sa prikladnom posvetom na kojoj piše: Sorry zbog zločina!

SOCIOPAT U SUSJEDSTVU

Kao da je zločin nepoznata bolest koja neznano kako dođe, napada samo određene skupine ljudi i jednako nejasno ode, ostavljajući pustoš i rasturene živote iza sebe. E, nije! Zločin je posljedica politike koju je devedestih godina prošlog stoljeća promovisao i Alija, otac Bakira Izetbegovića. Politike koja je pod maskom najbolje, demokratske budućnosti obećavala doba zlatnih kašika. Ubrzo se ispostavilo da su na pladnjevima naše glave, a da su zlatne kašike u rukama probranih i da imaju dimenzije lopate Alije Sirotanovića. Po potrebi je ta politika proizvodila cace, ćele, juke, tigrove, vukove, labudove..., sve upakovane u patriotski celofan. Kada je patriotizam izgubio na vrijednosti SDA je izbacila na tržište nove, tranzicijske modele: šaje, ševe, šete..., bičakčiće i brankoviće razne. Zločince, ratne pljačkaše i bandite zamijenili su privatizacijski lopovi i tranzicijski ološ. Ratne zločine zamijenili su privatizacijski. Ubice i neizlječive sadiste zamijenili su lopovi i banditi. Društvena imovina je postala privatna, vlasništvo odabranih desetak-dvadeset porodica. Opljačkana je državna imovina, nestale su milijarde doniranih sredstava, potomci odabranih otišli su u poznate svjetske škole i donijeli prestižne diplome.

Ratni gospodari smrti i poratni vlasnici naših života, sada bi da postanu čede jovanovići. Stranka demokratske akcije koju je osmislio, formirao i godinama vodio otac Bakira Izetbegovića želi sada da se predstavi okolini kao fini, kulturni susjed koji se zna izviniti i kada to niko od njega ne traži. A susjedi vole takve. Imaju svoje problem i njih ne interesuje što je taj uglađeni gospodin sociopat. Luđak koji je rasprodao porodično imanje, ženinu djedovinu propio, koji je i svoju djecu stavio pod hipoteku, uništio njihovu budućnost, a ženu prodao u bijelo roblje. Zaboravili su susjedi besane noći kada su zatvarali prozore i ispod glasa govorili: Eno, opet se tuku, neko bi trebao zvati policiju...

Susjedima možda to nije važno jer ni oni nisu ništa bolji, a na globalnom tržištu laž je uvijek tražena roba. Ovdašnji vlasnici manufakture laži to znaju najbolje. Proizvode i prodaju svakom koje spreman da to kupi.

Jučer je to bio patriotizam, pa neoliberalizam a sada se traži politika pomirljivosti i dobrosusjedstva.

Ali, kako kažu Laž vrijedi onoliko koliko su ljudi spremni da povjeruju u nju. Ja ću u ovu, Bakirovu, novu SDA laž povjerovati kada mlađahni Izetbegović ode na Kovače, prouči fatihu svom ocu i časnim pripadnicima Armije RBiH koji su poginuli braneći svoju domovinu, i zatraži da se Cacin mezar izmjesti sa Šehidskog mezarja. Dakle, nikad.

(zurnal.info)

Akcija hapšenja Ratka Mladića u srbijanskim medijima izazvala je veliku pažnju. Ministar unutrašnjih poslova, Ivica Dačić, neposredno po okončanju akcije, izjavio je da su ovo uobičajene aktivnosti koje se sprovode na njegovom hapšenju. Slučajno, ili namerno, ovaj “performans” je izveden pred dolazak Serža Bramerca u Srbiju. Vlada Srbije nudi deset miliona eura za informacije o Ratku Mladiću, dok je više od milion njenih građana ispod granice siromaštva. Na teritoriji Srbije se šetaju lovci na glave. Hoće li doprineti u hapšenju Ratka Mladića i da li će on uopšte biti uhapšen? Redakcija Žurnala o ovim pitanjima razgovarala je sa profesorom Zoranom Dragišićem sa Fakulteta za bezbednost u Beogradu

Da li je ovo bila planirana akcija sa realnim informacijama koje su eventualno mogle dovesti do nekakvih informacija ili čak Mladićevog hapšenja, ili je ovo bila još jedna “parada” u kojoj Srbija želi da prikaže saradnju s Haškim tribunalom i to pred dolazak Serža Bramerca?

- Ivica Dačić je već rekao da je ovo bila uobičajena aktivnost. Dakle nije bilo nikakve potrage za Ratkom Mladićem, već nekakva uobičajena aktivnost. Sa druge strane, to se jako eksploatisalo u medijima, pa je to bio jedan performans sa kojim je trebalo pokazati da se ozbiljno traga za Ratkom Mladićem. Ne znam zaista za čim se tragalo, jer bih morao da imam ista saznanja kao i oni koji su tragali za Mladićem. U ovom trenutku je to jako teško proceniti, ali ostaje činjenica da je podignuta velika medijska prašina i da praktično niste imali nikakav vidljiv rezultat. Dakle, ostaje utisak da je sve ovo odrađeno zbog dolaska Serža Bramerca.

U svetu se inače ovakve operacije obavljaju u najvećoj tajnosti. Da li smatrate da je brzo curenje informacija zapravo unapred planirano, kako bi se podigla medijska pažnja?

- To je teško sa sigurnošću reći, mada se stiče takav utisak. Rezultata nema, Mladić je još uvek na slobodi. Dakle jedini pravi rezultat bi bio Mladić u Hagu. Sve ostale priče o nekakvoj saradnji sa Haškim tribunalom zvuče neozbiljno. Moj utisak je da je ovo bilo isplanirano da se napravi medijska priča. Ovo je do sada toliko puta rađeno da već počinje da bude otužno. Ako Ratko Mladić ikada bude uhapšen to će biti vest koja će se čuti kao već gotova stvar. Dakle, Ratko Mladić je uhapšen, na putu je prema Hagu, ili nešto slično, ali činjenica je da se to neće desiti pred tv kamerama.

NEMA HAPŠENJA UZ KAMERE

Koliko medijska prašina ugrožava ovakve akcije?

- Mediji u svakom slučaju smetaju ljudima koji rade na hvatanju Ratka Mladića, jer putem medija često mogu da procure informacije koje su od velikog značaja za njegovo lociranje i hapšenje. Samo prisustvo novinara, tv kamera prilikom aktivnosti koje se sprovode prilikom akcija značajno otežava rad ljudima koji neposredno rade na tome. Siguran sam da bi oni bili najsrećniji kada novinarskih ekipa ne bi bilo prilikom ovih akcija. Međutim, sa jedne strane imate ljude koji rade konkretan posao na traženju Ratka Mladića, a sa druge strane su političari koji pokušavaju da iz toga izvuku nekakav politički benefit.

Koliko će podizanje nagrade na 10 miliona evra pomoći hapšenju?

- To je izazvalo dosta negativne reakcije u Srbiji. Ovo je bila očekivana reakcija građana, jer činjenica je da u Srbiji ima milion nezaposlenih, preko milion koji žive ispod granice siromaštva, a vi nudite deset miliona za informaciju o Ratku Mladiću. Sa druge strane, mi već imamo obaveštajno-bezbednosni sistem, imamo policiju, imamo sve ono što se finansira iz budžeta i na kraju krajeva čiji je posao da se bave tim pitanjima. Cela ovo priča oko tih deset miliona je izazvala veliko ogorčenje, a ne verujem da je bilo koga u Hagu, posebno ne Tužilaštvo i glavnog tužioca Serža Bramerca ubedila da je Srbija napravila neki korak napred u traženju Ratka Mladića.

Kada je realno očekivati hapšenje Ratka Mladića i Gorana Hadžića?

- To niko ne može reći. To se možda može dogoditi večeras, a možda i nikada. To koliko su blizu toga znaju samo tužilac Vukčević i ljudi koji neposredno rade na tome, možda predsednik Tadić ili ljudi iz Saveta za nacionalnu bezbednost. Da bih procenio kada će se to desiti, morao bih da imam informacije koje poseduje svega nekoliko ljudi u Srbiji. Sa druge strane, mislim da je to dobro, jer ako bi se te informacije proširile, to bi mogućnost hapšenja Mladića učinilo manjom. E sada, pored operativne sposobnosti naših službi, tu je i veliko pitanje političke volje. To je jednačina sa puno nepoznatih i nemoguće je na nju odgovoriti tako jednostavno.

Smatrate li da Srbija zapravo igra taktički i da će na kraju svoju obavezu predstaviti kao čin dobre volje i predati optuženike u ključnom trenutku pred sam ulazak Srbije u EU?

- Ne verujem da su naši političari baš tako daleko otišli. Pokazali su do sada da baš i ne raspolažu sa takvim sposobnostima. Put Srbije do EU je jako dalek, a pogotovo ako se uzmu svi problemi sa kojima se suočava Evropska unija i problemi sa kojima se suočava Srbija. Toliko daleko planirati unapred...To ne mogu ni mnogo bolji vizionari i puno sposobniji političari od ovih iz Srbije.

BLACKWATERS SU KATASTROFALNI

Da li je tačna informacija da su u Srbiji stigli najveći lovci na glave Blackwaters?

- Tu informaciju su demantovali svi srpski zvaničnici. Mada, sa druge strane su oni mnogo toga demantovali, pa se ipak dogodilo. Ako su oni zaista ovde, to bi bila katastrofa za našu zemlju. Ne postoji nikakav pravni osnov da to oni rade ovde, jer Srbija nema Zakon o privatnim službama bezbednosti za vlastite, a kamo li da se dopusti da neka strana firma sa oružjem dođe u Srbiju i traži haške optuženike. To bi definitivno bio akt direktnog poništavanja suvereniteta Srbije. Nadam se da ih ovde nema, a ako ih ima to je definitivno katastrofa.

Kolika su oni opasnost po bezbednost građana Srbije, ako uzmemo u obzir činjenicu da su već imali probleme u Iraku i Afganistanui zbog ubistava civila?

- Ako bi oni zaista došli, to bi predstavljalo veliku opasnost po građane Srbije. Pokazalo se da te firme ne rade baš dobro. Blackwaters je promenio ime zbog problema u Iraku. Druga stvar, ja zaista ne znam šta bi oni to mogli da urade više nego što su naše snage u stanju da urade. Naše službe, ako je verovati našim političarima, već godinama tragaju za Ratkom Mladićem bez ikakvog rezultata. S druge strane, Srbija ima Specijalnu antiterorističku jedinicu (SAJ) unutar policije, ima Specijalnu protivterorističku jedinicu unutar Žandarmerije, ima specijalnu brigadu vojske u kojoj su svi mnogo sposobniji i opremljeniji nego što je Blackwaters za izvršenje takvih zadataka. Ne vidim šta bi ta firma radila u Srbiji. Drugo, njihovo prisustvo bi bilo potpuno protivzakonito, tako da ako bi se oni pojavili ovde, naša država bi morala da ih odmah pohapsi. Inače ja ne verujem da su oni ovde, jer mi je to nerealno, ali to samo po sebi pokazuje koliko je bila nepromišljena odluka Vlade Srbije da poveća tu nagradu na deset miliona i koliko je uopšte bila nepromišljena odluka da se raspiše bilo kakva nagrada.

(zurnal.info)

Uređivački kolegij bivšeg magazina "Dani" izdao jesaopćenje za javnost radi valjanog, istinitog i potpunoobjektivnog informiranja javnosti o prelasku magazinaDani" iz vlasništva izdavačke kuće Civitas u vlasništvoOslobođenja".

-Već drugi put zaredom "Oslobođenje", ovoga puta iz pera ne samo glavne urednice nego i čitave “redakcije”, neumjesno se služi imenom Ivana Lovrenovića, pokušavajući mu imputirati kršenje usmenog dogovora postignutog prilikom posjete glavne i odgovorne urednice "Oslobođenja" redakciji "Dana", s namjerom da se uposlenicima “poželi dobrodošlica u Oslobođenje”, navodi uređivački kolegij bivših "Dana". 

Smatraju kako "ova slikovita konstrukcija prikriva da je prilikom iskazivanja “dobrodošlice u Oslobođenje” uposlenicima "Dana" otkriveno da je prodan/kupljen "samo brend“, a ne i ljudi koji su taj brend godinama gradili, te da je Ivan Lovrenović prihvatio ulogu v.d. glavnog i odgovornog urednika "Dana", ali pod jednim striktnim uvjetom - da za to ima podršku postojećeg tima, s kojim će nastaviti praviti list". 

-To sve nije spriječilo glavnu urednicu "Oslobođenja" da to već sutra, bez konsultacije s bilo kim, objavi kao gotovu vijest, kao što joj ni nakon objavljivanja te informacije nije bio problem samovlasno naručivati priloge i angažirati suradnike za priloge u "Danima", dodaju u Uređivačkom kolegiju "Dana".

Ocjenjuju da je time uredniku i Kolegiju "Dana" jasno stavila do znanja koliko drži do autonomije buduće uređivačke politike "Dana", kao i do njihovih urednika, a sve to u trenutku dok je kompletan kolektiv "Dana" tražio pregovore s vlasnikom "Oslobođenja" o osnovnim uvjetima koje je bilo potrebno osigurati da bi se nastavio njihov angažman u pripremi i izdavanju "Dana" u okviru izdavačke kuće "Oslobođenje". 

(Fena)

Nakon što smo objavili tekst o korupciji i nepotizmu na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, redakciji Žurnala pristigle su brojne reakcije. Dekanat i dalje šuti na navode da su se pretvorili u vrlo profitabilnu visokoškolsku instituciju koja za milionske zarade preko studentskih džepova nikome ne polaže račune. Zato je, međutim, profesor Mehmed Jahić svojom gestom prema autorici teksta, kazao o sebi ali o ovoj instituciji, i više nego treba

Nakon objavljenog teksta o Ekonomskom fakultetu u Sarajevu, na redakcijski e-mail Žurnala, između ostalog, stiglo je i pismo studenata koje potvrđuje naše pisanje o bahatom odnosu uprave fakulteta prema studentima koji se usude pobuniti što su njihovi džepovi postali glavni izvor milionske zarade fakulteta.

Riječ je o pismenoj korespodenciji studenata i dekana Ekonomskog fakulteta Veljka Trivuna, bolje rečeno njihovom pokušaju da sa dekanom razgovaraju o promjenama pravila studiranja i upisa u novoj 2010/11 školskoj godini.

"Mi Vas molimo i od Vas , kao i od odgovorne uprave očekujemo da ćete pozitivno odgovoriti na naš zahtjev i održati sastanak s nama u toku ove sedmice. Želimo da kroz partnerski i mentorski odnos (studenti-profesori) ostvarimo komunikaciju i smirimo strasti te dobijemo precizne odgovore i neka moguća rješenja za probleme s kojima se susrećemo", napisali su između ostalog studenti dekanu Trivunu 30. oktobra.

Na ovaj zahtjev dekan Trivun studentima piše: "Mogu vam slobodno reći da neću podleći Vašim kontinuiranim pritiscima i prijetnjama i zato upoznajem sve nastavnike oko Vaših zahtjeva..."

Nadalje dekan studentima sugerira "da se radi zaštite svojih prava obrate resornom ministru". "Što se mene tiče, završili smo svaki oblik komunikacije" poručuje dekan VeljkoTrivun svojim studentima.

IDITE U KISELJAK

Posljednji pasus u dekanovom pismu potvrđuje priču članova Vijeća studenata Ekonomskog fakulteta da svaki Trivunov odgovor završava ultimatumom. Tako i u ovom pismu Trivun sudentima na kraju pisma poručuje:

"Ako niste zadovoljni našom institucijom, iskreno vam sugerišem da se odmah prepišete na vrlo renomirane institucije u bližem okruženju, u Kiseljaku, Travniku, Istočnom Sarajevu". Dakle, poruka je jasna. Postoje dvije opcije: ili ništa ne pitaj, ili idi s fakulteta! Ne čudi onda što studenti tek na internetskim portalima i to anonimno progovaraju o svojim problemima. Dekanu je ionako svejedno šta pišu novinari, bar ako je suditi po dosadašnjim reakcijama. Studenti Ekonomskog fakulteta su još dobro prošli jer na Žurnalov zvaničan pismeni zahtjev za razgovor nikada nije stigao službeni odgovor. Na skoro pa ponizno insistiranje novinarke da se sastane s dekanom, stizali su odgovori ili da je dekan bio zauzet poslom, ili da je na putu...

Kada je kolega pokušao fotografisati unutrašnjost zgrade fakulteta, na ulazu ga je sačekala svita uposlenika. Otišao je i do dekana da pita može li fotografisati, da bi mu ovaj tek rekao: "Tako bi ti došao i mojoj kući da slikaš! Nije se dekan Trivun obazirao mnogo na opasku kako je fakultet javna institucije te da nije dekanovo privatno vlasništvo. Poslao je kolega naknadno i službeni zahtjev za dozvolu za fotografiranje. Ona službenica za odnose s medijima, što smo je danima zvali zbog obećanog razgovora s dekanom, saopćila je kako je novinarka Žurnala imala "veoma lošu komunikaciju" s fakultetom i na službeni zahtjev za fotografisanje nikada nije odgovorila.

ŠTA JE S REVIZORSKIM IZVJEŠTAJEM

Jedan od naših čitatelja nas podsjeća na revizorski izvještaj o finansijskom poslovanju Ekonomskog fakulteta u Sarajevu (posljednji ikada urađen) za 2004. godinu. Podsjetimo, revizori su tada utvrdili netransparentno trošenje milionskih iznosa koje fakultet zarađuje samofinansiranjem. Od 8, 2 miliona maraka, samo 1, 9 miliona fakultet je dobio iz kantonalnog budžeta. Sav preostali novac fakultet je zaradio od studenata.

Revizori su još tada upozorili upravu fakulteta na praksu da dodatni rad profesorima moraju plaćati kao prekovremeni rad a ne da im za taj posao isplaćuju visoke honorare. Upozorili su federalni revizori i na neuobičajenu praksu za javnu instituciju da neutrošeni novac deponuju u komercijalnim bankama i zarađuju na kamatama.

Taj je novac, podsjetimo, podijeljen uposlenicima u vidu beskamatnih kredita za stanove. Upozoreno je u revizorskom izvještaju i na enormno trošenje na službena putovanja, reprezentaciju...

Niko, naravno, nikada nije odgovarao za to a riječ je o milionskim iznosima na računu fakulteta. Zašto bi se onda sekirao profesor Mehmed Jahić zbog "prozivki" studenata o sumnjivim razlozima male prolaznosti na njegovom predmetu Finansijsko računovodstvo. Nije se nasekirao ni zbog pjesme koju su studenti o njemu napisali i postavili na Youtube a čiji refren kaže: Hoću da imam para kao Mehmed Jahić...

TRANSPARENTNI JAHIĆI

U tekstu o Ekonomskom fakultetu postavljeno je i pitanje da li je isključivo stručnost bila kriterij po kojem su se među nastavnim osobljem našla čak tri Jahića. Umjesto odgovora profesor Jahić je nakon objavljenog teksta telefonirao autorici i srdačno joj zahvalio?!

"Baš vam hvala za onaj naslov, neka se zna koliko nas Jahića ima po fakultetima, koliko smo pametni i obrazovani".

"Pa dobro, možda smo se malo poigrali s naslovom ali da li su vaše riječi krivo interpretirane, izvučene iz konteksta, zloupotrijebljene...", pitam profesora.

Nakon ironične zahvalnice, iako očekivana, nije uslijedila kritika.

"Ne, naprotiv! Vrlo korektno ste sve prenijeli. Samo ste trebali napisati i da sam vas ja jedini primio da razgovaramo", kaže profesor Jahić.

"Hajte, molim vas. Pa još trebamo da hvalimo nekog što razgovara s nama. Zar ne bi fakulteti, odnosno profesori trebali biti još transparentniji", pitam profesora Jahića.

"Ja sam uvijek bio transparentan, ja sam ponosan što nas Jahića ima toliko po fakultetima. Prvi Jahić koji se bude ženio daću mu vaš broj telefona".

"Šta želite da kažete", pitam jer nisam sigurna da sam uopće dobro čula.

"Pa, neka nas ima i više. A ko zna možda i vi budete kakva asistentica".

Donekle prihvatim šalu i kažem profesoru kako je to nemoguće, jer nemam veze s ekonomijom.

"Pa, možete biti asistentica na Fakultetu političkih nauka".

"Valja platiti 10.000 KM postdiplomski studij, profesore", pokušavam završiti razgovor i dalje oprezna jer čekam kritiku.

"Pa, Jahići su toliko bogati da bi vas oni mogli i školovati".

"Nema potrebe za tim", kažem profesoru uz molbu da okončamo razgovor jer pričam na mobitel i vozim.

Ako ništa sad bar vjerujem profesoru da se dobro osjeća kao Jahić.

(zurnal.info)

Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom

Ima već godinu i po dana kako je Bosna i Hercegovina „bogatija“ za jednog celebritya koji se vratio u mjesto svojih predaka, valjda ponukan onom Šantićevom o suncu tuđeg i našeg neba. Bio je to prirodni zov kamena u Drinovcima potpomognut tada izrečenom desetogodišnjom zatvorskom kaznom koju je Branimir Glavaš zaslužio zbog ratnih zločina u Osijeku. Nakon što mu je nedavno kazna smanjena na osam godina, ali i potvrđena presuda da je kriv za brojne zločine počinjene nad Srbima u Osijeku Glavaš se nalazi na putu ka služenju kazne u Zenici. Draže mu je tu, no u Remetincu i domovini koju gotovo da više i ne priznaje.

Dvadeset godina traje uspon, ali definitivnog pada još nema, iako se nalazi iza rešetaka. Još uvijek traje let Branimira Glavaša, još uvijek rukovodi Osijekom, a tu zlosretnu sudbinu da postane neka vrsta privatnog kroničara slavonskog gospodara života i smrti imao je Drago Hedl koji je prvo o svemu pisao u „Glasu Slavonije“, a nakon toga i u „Feral Tribune-u“ i „Jutarnjem listu“. Njegovi tekstovi su na kraju i doveli do brojnih tragova koji su ukazivali na Glavaševu krivicu.

Svoja saznanja kronološkim redom o usponu Glavaša i zločinima u Osijeku sakupio je u sjajnu knjigu „Glavaš – kronika jedne destrukcije“ koja će premijerno biti predstavljena u srijedu, 3. novembra u Domu novinara u Zagrebu.

Knjiga će biti objavljena neposredno pred Interliber, a nedugo nakon što je Sud BiH potvrdio presudu Vrhovnog suda RH po kojoj Glavaš mora odrobijati osam godina zbog zločina koji su činjeni po Osijeku. Pretpostavljam da je izlazak tempiran kao neki epilog ovoga slučaja?

- Knjiga je, u najvećem dijelu, bila dovršena još proljetos, no nisam je želio objaviti prije nego što presuda postane pravomoćna. Nisam imao nikakvih dvojbi o Glavaševoj krivici. No nisam želio knjigu objaviti prije toga, kako se opet ne bi govorilo da ja činim pritisak na sud, što je bila omiljena tema njegovih branitelja. Knjiga je svojevrsni epilog slučaja Glavaš, mada kao što sam to i napisao u epilogu knjige – s Glavašem nikad niste sigurni. On je osoba koja ne zastarijeva, kao ni djela koja je počinio.

NISAM MU SE MICAO S PUTA

Knjiga kronološki prati zbivanja u Osijeku i okolici od pojave Glavaša. Osim njega, kao i nekoliko najbližih ljudi kao jedina konstanta pojavljujete se Vi. Pratili ste uspon Branimira Glavaša, pa bi se moglo reći da ste sami poslati kroničarem destrukcije a ona traje već 20 godina?

- Nastojao sam da mene u knjizi bude što manje, samo u mjeri u kojoj je to stvarno bilo nužno. Osijek je mali grad, Glavaš i ja živjeli smo dugo zajedno u tom gradu i normalno je da su nam se povremeno putovi ukrštali. Ja mu se nisam micao s puta, nisam prelazio na drugu stranu ulice kada mi je dolazio u susret. Nisu to bili ugodni susreti. No, želio sam mu pokazati da ga se ne bojim. Da me ne impresionira njegova moć i kojekakvi mračni topovi oko njega.

Na kakve probleme ste nailazili prilikom pokušaja da nađete svjedoke i dođete do odgovora koji bi zaokružili priče koje ste objavljivali još kao urednik u „Glasu Slavonije“, a zatim i u „Feralu“?

- Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom. Toliko je još straha u ljudima. Možete tek misliti kako je bilo razgovarati sa svjedocima o onome što su vidjeli, proživjeli, znali. Nije bilo lako. Ipak, našlo se hrabrih ljudi koji su znali da bez njihovih iskaza pravda nikada ne bi bila zadovoljena. Nije ih bilo puno, ali ipak dovoljno. Zahvaljujući njima i moja je knjiga završena. Oni su pravi junaci te priče.

Smatrate li da je presudom ta kronika završena? Na kraju knjige ste naveli da vulkan njegove destrukcije još nije presahnuo?

- Što se mene tiče, priča o Glavašu je završena. On je sada na podu, a ja ne spadam u one koji takve žele ritnuti nogom. Pisao sam o Glavašu u vrijeme njegove najveće moći, a ta je moć, vjerujte mi, bila ogromna. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti i nije baš bilo jednostavno, a ni osobito pametno, suprotstaviti mu se. Netko je tu priču morao napisati. Zbog povijesne istine, zbog mentalne higijene. Što se pak njegove destrukcije tiče, ona sigurno nije presahnula. Taj vulkan sada miruje, prisilno miruje i siguran sam da će još biti i lave i pepela.

CAR U MOSTARU

Kolika je danas Glavaševa moć u Osijeku? Njegova stranka i dalje vlada gradom, sin mu je, iako je „policiji poznat“, porotnik u Općinskom sudu u Osijeku, tužio je predsjednika Josipovića zbog oduzimanja odlikovanja...

- Bilo bi neozbiljno podcijeniti Glavaševu moć. Izgleda apsurdno, čovjek je u pritvoru, čeka odlazak u Zenicu, pa se čini da više ne upravlja gradom. Ali poltroni kojima se okružio, a sada su na vlasti u Osijeku, još ga uvijek slušaju. Dva su razloga za to: njihov strah i njihovo neznanje. Oni se boje povući bilo kakav korak na svoju ruku u strahu od njegova povratka. Drugo, oni ni znaju misliti svojom glavom. On misli za njih. Svi njegovi suradnici – Šišljagić, Drmić, Burić, Bubalo…, znaju da su bez Glavaša nitko i ništa. Ali njima takva pozicija i odgovara.

No, dugoročno, kako vrijeme bude odmicalo, njih čeka sudbina radikala u Srbiji. Samo je pitanje tko će biti Tomislav Nikolić Glavaševog HDSSB-a.

Kako ste se osjećali nakon izricanja konačne presude? Ima li mjesta zadovoljstvu nakon svega?

- Neke stvari su se ipak promijenile. Moćni Glavaš je u zatvoru. Sud je potvrdio ono što su u Osijeku svi znali. A znali su – bez iznimke svi – da je u Osijeku bilo ratnih zločina i znali su – također bez iznimke - da se u ratnom Osijeku ništa nije moglo dogoditi bez Glavaševa znanja i blagoslova. Što se presude Glavašu tiče, osobno, nemam nikakvih emocija prema tome. Profesionalno, da: zadovoljan sam jer se pokazalo da je sve što sam tokom desetak zadnjih godina pisao bila istina. Da nije riječ o izmišljotinama i lažima psihičkog bolesnika kako je on redovno komentirao moje tekstove.

Da li je za vas bilo iznenađujuća odluka Vrhovnog suda da smanji kaznu Glavašu, kao i njegova odluka da kaznu služi u BiH?

- Presuda Vrhovnog suda kojom je kazna Glavašu smanjena, blago rečeno, iznenađujuća je. Taj je čovjek bježao od zakona, rugao se pravosuđu, sud je utvrdio da je kriv za smrti najmanje deset ljudi. Iznenađujuća je i Glavaševa odluka da kaznu služi u svojoj "drugoj domovini". Ali siguran sam da on tu ima nekog asa u rukavu. Uostalom, čitali smo već u novinama kako se u Zenici na njega pripremao inscenirani napad, što je trebalo biti razlog da ga se premjesti u Mostar. A ondje bi bio car…

Tužno je bilo složiti se sa Glavašem koji je prokomentirao presudu riječima da je zaista kriv za zločine da je trebao dobiti najvišu moguću kaznu, a ne osam godina. Šta nam to zapravo govori o državi?

- Država, bolje rečeno, njeno pravosuđe željeli su ispasti i pošteni i j…. A to baš nije lak posao. Dakle, presudili su Glavašu, ali ipak je to "naš general", "naš junak" pa ne možemo mu baš dati 20 godina. To što je Glavaš rekao točno je, samo on je to rekao s namjerom da pokaže kako nije kriv.

Glavni tužilac, Damir Bajić je čak pokušao intervenirati kod Heni Erceg ne bi li odložili priču Krunoslava Fehira. Da li samo zbog straha za „zdravlje“ svjedoka? Bajiću nije ovo jedini slučaj koji je imao u ruci a koji je držan sa strane, sve dok dokazi, najčešće u obliku novinskih tekstova nisu „pogurali“ istragu i procese?

- Mislim da je Bajić tada uistinu htio zaštiti Fehira. Imao je vruć krumpir u rukama, ali i da je htio – a mislim da nije – njegovu priču nije mogao šutnuti pod tepih. Bilo je to strašno, sjetite se – ljude su nalijevali sumpornom kiselinom! Pa tko pred tim može zatvoriti oči. Bajić se bojao da se Fehiru štogod ne dogodi i vjerujem da je samo zato htio zaustaviti tekst za nekoliko dana. Naravno, nije bilo moguće utjecati na Heni Erceg. Feral je objavio priču, lavina se zakotrljala, a epilog je poznat.

OVAJ SLUČAJ NIJE MONODRAMA

Jasna je odgovornost Hrvatske što je dozvolila Glavašu da prebjegne u BiH. Kolika je odgovornost BiH bila u trenutku kad famozni sporazumi o saradnji i izručivanju dvije zemlje nisu bili potpisani?

- Naravno da je Glavašu netko od njegovih jataka iz vlasti dao mig da zbriše u Bosnu i dobije nešto vremena. Nitko tada nije vjerovao da će tako brzo Hrvatska i BiH potpisati sporazum o međusobnom izručenju i siguran sam da je tu malo stisnula međunarodna zajednica. Ni BiH, kao ni Hrvatska nije nevina u toj priči o njegovu bijegu. Dali su mu dokumente u vrijeme kad je protiv njega suđenje bilo u finišu. Znali su, morali su znati, zašto traži dokumente BiH. A ipak su mu ih dali. Taj čovjek nikada nije ondje živio, niti je ondje rođen, niti je ondje imao prebivalište. Znali su dakle da su mu BiH dokumenti potrebni za bijeg, a ipak su mu ih dali.

Kakve planove imate sa knjigom? Gdje ćete je promovirati i da li ste razmatrali mogućnost da se ova kronika i ekranizuje?

- Knjiga će biti promovirana u Zagrebu. Ima obećanja da bi mogla biti tiskana u još dvije države u regiji. No, pričekamo prvo da vidimo kako će biti primljena među čitateljima. Naklada od 2.500 tisuće primjeraka, za hrvatske prilike, prilično je dobra, a moj se izdavač, Novi liber, nada da će je brzo rasprodati, uvjeren ako je u pitanju pravi politički triler. Što se pak ekranizacije tiče, o tome nisam razmišljao. Neka sada knjiga živi svoj život. A u životu nije baš sve moguće predvidjeti, pa tako ni u životu knjige. Možda se i dogodi ekranizacija. Samo trebat će puno glumaca, "slučaj Glavaš" sve je samo ne monodrama.

Najavljena je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, odnosno Ovčari, kao i Paulin Dvoru, mjestu na kojem je pobijeno 18 civila, što ste u knjizi i opisali. Glavaš je u zatvoru, Tomislav Merčep i još mnogi drugi i dalje na slobodi. Mladić je očigledno neuhvatljiv ovim vlastima, Hadžić je tek misterija...Slažete li se sa konstatacijom da ove kurtoazne posjete nemaju dovoljnu težinu, a nekad ni smisla bez hapšenja i procesuiranja odgovornih za zločine?

- Tadićev posjet Ovčari, ali i Paulin Dvoru, vrlo je važan događaj. Žrtve, i jedne i druge, to zaslužuju. Ali zaslužuju i da njihovi krvnici više ne šeću uokolo slobodno. Kao što nisu kažnjeni svi krivci za Ovčaru, tako nisu kažnjeni ni svi krivci za Paulin Dvor. Suđeno je i jednima i drugima, pa se može reći da je pravda koliko-toliko ipak zadovoljena. No kad su Mladić i Hadžić u pitanju, njihova sloboda ruganje je žrtvama. Isto kao što je ruganje žrtvama iz Pakračke Poljane činjenica da protiv Merčepa nije podignuta optužnica.

(zurnal.info)

Prema informacijama iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, u dvoranu Zetra postavljena je bomba, zbog čega su svi posjetitelji evakuisani. Kako saznajemo, Prva policijska uprava MUP-a KS dobila je anonimnu dojavu o postavljenoj bombi u 12.20 sati.

Kako nam je kazao Irfan Nefić, glasnogovornik MUP-a KS, svi posjetitelji Zetre su evakuisani, a u toku je KDZ pregled prostorija.

- Nakon detaljne istrage o ovom slučaju, biće i detaljnijih informacija- kazao je Nefić

No, prema nekim špekulacijama pozadina cijele ujdurme je animozitet selefijskog pokreta u BiH prema Torabiju. Prije nekoliko dana trojica pripadnika selefijskog pokreta u Zetri su dijelili plakate čiji je sadržaj bio usmjeren protiv ovog marokanskog iscjeljitelja. Tada je Torabijevo privatno obezbjeđenje otjeralo selefije i oduzelo im letke na kojima je pisalo da je "Torabijevo učenje usmjereno protiv Islama", i još to da je marokanski čudotvorac pljunuo jednog selefiju.

(zurnal.info)

Kao i svake godine, Jazz Festival predstavlja odmor duha. Naš saradnik napravio je pojmovnik ovogodišnje ponude

Evo prilike za duhovni odmor narednih dana uz 14. Jazz Fest Sarajevo. Još večeras u BKC-u (20:30h) svira homo ritmicus, turski perkusionista (prvenstveno) Burhan Öçal, uz svoj trenutno prateći band The Trakya All Stars. Sasvim sigurno ime ovoga muzičara obećava dobro gibanje uz malo maloazijatskog zvuka, no sve je to razlog više za siguran užitak.

Uz uvodnu napomenu, slijede još neki koncerti koje bi valjalo uzeti u obzir:

Dave Holland Quintet – Uz Dave Hollanda, možda najveće ime ovogodišnjega festivalskog izdanja, ide svakako i jedan od najboljih mogućih sastava današnjice. Sve njih valjalo bi propustiti jedino iz razloga hitne medicinske nužnosti. Muziciranje Dave Hollanda (saksofoniste Chris Pottera, bubnjara Nate Smitha…) uživa poštovanje i u znatno širim umjetničkim krugovima nego li je to jazz a po tehničkoj perpetuiranosti u rangu je sa standardima izdašnog (klasičnog) muzičkog obrazovanja. Stoga, Holland obećava čisto uživanje.

John Scofield Trio – Topla preporuka jer se sa njim nikada ne zna: čak i ako ostanete hladnjikavi na njegovu svirku, a takav scenarij nije bez izgleda, trebate računati sa dvojicom njegovih drugara iz banda, basistom Steve Swallowom i bubnjarem Bill Stewartom. Vjerovatno da će ovo biti najpouzdaniji sastav na predstojećem festu.

Gitarističke komparacije radi, osim Scofielda poslušajte i američki sastav gitariste Mike Sterna. Potonji je nešto temperamentniji muzičar a uz njegov band (Alain Caron na šestožičnom basu i Lionel Cordew za bubnjevima) je najavljen kao gost i francuski vilolinist Didier Lockwood. Ili pak, vjerovatnije će biti, maestro na električnoj violini.

Mercan Dede Tribal Quartet – Mercan Dede po drugi put među nama. Ako nemate preča posla otiđite poslušajte ovoga trendy sufija. To je nešto što se svakako valja .čuti. Opšte mjesto mondijalizma. Uostalom, kako bismo sa rajom čavrljali o 'uzvišenim' stvarima a da ne bude po reisovom tabijatu...

Tigran Hamasyan, armenijski muzičar – Ovaj je skroz sumnjiv tip; helem, čuj'mo ga i u live varijanti pa ćemo o tome — genijalan nije ni izdaleka. Uz to, realnije mu stoji onaj pošvabljeni termin klavirista nego li elitistički - pijanista, koji pretpostavlja vanredne tehničke i muzičke osoboenosti.

Edin Bosnić, klavir – naš a nije svjetski – svira čovjek, istrajava, koliko je takvih... Hertz-Bosanaca.

Uz 14. Jazz Fest reaktivira se i Late Night Stage (u Pivnici, Maršala Tita na broju 7). Posjetite ove festivalske sessions – izgubili smo naviku a bogami i mjesta (tek nedavno jedan probrani beogradski jazz kvintet nastupi u City pubu) gdje se jazz uopšte da slušati...

I, umalo da izostavimo – projekat Flamenca Reunion, vajnoga flamenko gitariste Gerardo Núñeza, uz plesačicu Carmen Cortés i prateći sastav. Ovo bi moglo biti sasvim OK. Zaboravila Angela Merkel da se multikulturalizam odavno primio na Pirinejima a evrodesničari smeli s uma da je Evropa odavno onečišćena muzikom i bojom...

A kad samo pomislite koliko je godina sricanja slogova potrebno da bi se učila tabla ili ritmiziralo o onoj čarobnoj latinoameričkoj kutiji – kahon.

(zurnal.info)