Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno.

Radmila Karlaš (1963.) je široj javnosti poznata kao novinar. radila je za mnoge svjetske i domaće printane i elektronske medije kao što su VOA, WDR, BBC, „Sarajevski svijet“, „BH Dani“, AIM, banjalučki „PRELOM“ i drugi.
U svojim višestrukim angažmanima u zemlji i svijetu bila je bespoštedni kritičar i oponent akterima razdora i nacionalističkog politikanstva na teritoriji bivše Jugoslavije.
Razgovor smo vodili u povodu izlaska njenog prvog romana „ Četverolisna djetelina“.


U javnosti se pojavio Vaš prvi roman „Četvorolisna djetelina.“ Kako biste ga  predstavili čitaocima?

Nisam ga predstavljala ni u Banjaluci, 18. septembra kada je bila promocija, do fizički,  već su o romanu govorili drugi. Knjiga sada ima sopstveni život i kako će je ko tumačiti, zavisi od svih vas.

Neosporna je činjenica da je ovo prvi roman u ovom dijelu BiH koji se, između ostalog,  bavi delikatnim temama, zločinima...  Koliko treba hrabrosti da  čovjek odluči da napiše roman o mučnoj strani nedavne istorije i kolika je tu moralna odgovornost autora?

Ovaj roman je zapravo trebalo da izađe još početkom prošle godine. Imao je neku svoju specifičnu putanju, ali je ipak osvanuo. I krenuo je odakle je trebalo, iz Banjaluke. Što se tiče teme, nisam se ja tu nešto odlučivala. Tema je izabrala mene. Istina je oduvijek, od kada sam izgovorila prvo aaaa, nešto što prvenstveno dugujem samoj sebi, mrzim da se saplićem o kojekakve zablude, laži, poluistine, gluposti. I zato volim da upalim svjetlo kako bih vidjela što bolje.  Ne mislim da sam hrabra, ili pak da nisam hrabra. Samo sam takva kakva sam.  To je dakako teži put, ali je moj.

Volim da dišem punim plućima

Ali, u romanu pišete o zločinima u Prijedoru, o izgonu nesrpskog stanovništva iz Vašeg grada, Banjaluke...

Naravno, red je da se pomete vlastiti prag. Volim da dišem punim plućima. Dešavalo se zlo, bolilo je vraški i ja sam ga samo stavila u literarni kontekst. Ranije sam o tome pisala kao novinar, ovo je neki drugi vid interpretacije, druga optika. Nikada se nisam libila da stvari nazivam pravim imenom. Samo, ovaj roman mnogo više govori o ljubavi. U biti sam nepopravljivi idealista, tačnije, vjerujem u dobro. Poznajem dosta ljudi u svom gradu, potpuno anonimnih koji nisu bili zli, koji su pomagali svojim sugrađanima, skrivali ih, prevozili preko koridora pod lažnim imenom. I ako ste bili „podobni“ po nacionalnosti, mogli ste da stradate, od kojekakvog polusvijeta. Moj tadašnji svekar, Crnogorac porijeklom, stari partizan, koji je prošao sve bitke za  Bosnu i Hercegovinu u onom ratu je pretučen u gradskom autobusu, jer je nosio zeleni ceker, a nije htio da ćuti na provokacije jednog uniformisanog picopjevca o zelenoj boji. Našli su ga prolaznici tokom noći u travi, izbačenog iz autobusa, u nesvijesti, razbijene glave. Njegov sin, a moj tadašnji suprug takođe je pretučen dok se vozio na biciklu preko jednog od gradskih mostova od tadašnjih grupacija SOS-a, tzv srpskih odbrambenih snaga, koji su bili grupisani od kojekakvog polusvijeta i tek tako su vas zaustavljali dok ste prolazili gradom. Moj suprug, koji je rođen u Banjaluci jednostavno je pobjesnio na te provokacije i dobio kundakom u glavu i lice. Njemu na čelu nije pisalo da mu je mati Dalmatinka, Solinjanka. Jednostavno se pobunio protiv tog zla. Ti, naizgled neprimjetni ljudi takođe zaslužuju da se zlo imenuje, kako se svi ne bi stavljali u isti koš.

Otkud inspiracija za književno djelo koje se bavi prisustvom univerzalnog zla na našim prostorima. Da li je zlo teško opisivo rječima, odnosno, kako piščeva riječ može obuhvatiti pojam zla?

Ha, inspiracije je bilo napretek u ovoj našoj zemlji. Zlo nije nešto što se pojavljuje tek tako, ono stalno prebiva u ljudima u manjim ili većim količinama, sastavni je dio ljudske prirode, premda ja više vjerujem u onu dobru stranu. Kada se stvore okolnosti da se tamna strana stimuliše, a ne sankcioniše, onda je vrlo opasno. I mi tu nismo izuzetak od naprimjer Ruande, Avganistana ili bilo koje zemlje na svijetu, poprskane krvlju. Ratovi se vode danonoćno, samo se karakterišu ovako ili onako. A pisana riječ se oduvijek bavila fenomenom zla. Kako ćete je predočiti kroz literaturu, stvar je umjeća onog koji piše. Samo, zlo prvo morate imenovati, pogubno je zvati ga drugim imenima. U ljudskoj prirodi postoje opasni zavijutci koji zlo guraju pod tepih ili što je još gore, projektuju ga negdje izvan. Vrlo zajebana manipulacija, ali nimalo nova.

Da li ste prilikom pripreme romana naišli na neki zanimljiv detalj, na nešto što Vas je posebno zaintrigiralo?

Zaintrigiralo? Pričate s emotivno invalidnom osobom. Nije BiH neka posebna tvorevina koja tavori iznad nas, mi smo ta zemlja. Kako je ona brutalno razarana, razarana sam i ja, sva se moja nutrina razapela, iskidala, raščerečila. Sva ta prolivena krv je i moja sopstvena, bez obzira što većinu od tih ljudi, tih stradalnika nikada nisam upoznala.

Da se vratimo na činjenicu da ste prva osoba iz književnih krugova u RS koja otvoreno piše u svom romanu o zločinima...

Oduvijek sam teško poimala da neko s nakanom čini zlo. A zla je bilo i u miru, pokažite mi čovjeka koji ga nije prepoznao. Samo, ja sam pokušavala da prodrem u suštinu zla, tog fenomena ljudske prirode. Nikako mi nije ulazilo u glavu da čovjek svjesno čini zlo. I tako sam ja to isto zlo  potcjenjivala, čak i kada se na mene obrušavalo. Ponekad mi je izgledalo da sam promašila Planetu, a opet ta Planeta je tako lijepa. I onda se desilo da je neko postao zločinac jer ima malu ćundaru, pa mu je oružje jednog dana počelo služiti kao nadomjestak za njegov jadni libido. I onda taj neko, u službi gospodara rata kaže: “Sad ću da vam se najebem majke”. A ćundara mu ipak ostane mala. Samo, zlo je počinjeno. Činjenica je da sam se ja emotivno skršila kada se zlo desilo pred mojim očima u tako brutalnim razmjerama. Ali ne toliko da zatvorim oči pred njim. Ni kao dijete nisam podnosila da nekog maltretiraju, uvijek sam bila onaj bundžija koji će se i potući da zaštiti nekog slabijeg. I neko ko će progovoriti makar na dupe. Onda se okrenem i vidim da su gotovo svi polijegali, niko mi ne štiti leđa. Već tada sam skopčala da većina ljudi jednostavno žmiri, da spavaju. A sa zlom se čovjek mora suočiti. Pogledati ga u oči i reći, “Ti si zlo, zoveš se tako” i tako, istrgnuti ga iz gomile gdje se ta kukavica obično skriva.I ne bojati ga se, zlo je na to alergično. Naravno, najteže je pregovarati sa zlom unutar samog sebe. Ljudi će učiniti svašta da izbjegnu tu bitku, većina će radije i dalje bauljati po govnima. I što je još gore, pokušaće i vas uvaljati u njih da se naprosto ugušite. A ja kažem, e ne može.  Pak, zlo jeste jednim dijelom  stavljeno u kontekst ovog romana, ali su teme koje mene zaokupljuju bezvremene. BiH je i dalje moja velikia bol, ali ja kopam dublje, tražim. I vjerovatno ću tražiti do kraja života.

Vjerujete li da pisac može nešto promjeniti svojom rječju i koliko uopšte ima pisaca koji su spremni da kopaju do istine, a da ne budu u službe pragmatične politike ?

I pisci su ljudi sa svojim slabostima. Bilo ih je ihahaj nekad, ima ih danas, a biće ih i ubuduće u službi neke nakaradne politike. Pokazali su se i kao jako opasni. Mene zanimaju oni drugi, malobrojniji. Da se ne zavaravamo o procentu ljudi koji misle i pišu svojom glavom. Malo brate. Ali postoje ili su postojali. I šta sad. Ili jeste ili niste.  Može, riječ može da utiče, ako utiče na jednog čovjeka, dobro je. Vjerujem u riječ. Može li šta promjeniti, svakako ne u onom revolucionarnom smislu, ali može pokrenuti neki zamajac u glavi. Lično,  ne pišem da bih bila neki literarni tribun, meni je cilj da  budem bolji čovjek i da živim širom otvorenih očiju. Svako ko razmišlja slično je mali svijetli kamičak u mozaiku ne samo svoje zemlje, svijeta, već i univerzuma.   Nije to nešto što čovjek odabere, ono kao, sad ću da se upišem na listu svjetlećih kamičaka, ma jok, poniranje u sebe je jedini način, traženje te svjetlosti u onom najgušćem mraku koji vas poklopi. A mora da vas poklopi kad ste na tom putu.

U inat malim ćundarama

Ovaj roman je ipak odjeknuo. Plašite li se etiketiranja? Ljudi nerijetko svrstavaju u tabore, s nama ste protiv onih ili obratno.

Mojoj prirodi ne pristaje bilo kakvo grupisanje, svrstavanje, totalno sam na svoju ruku. Etiketiranja je bilo i biće. Ako čoban potjera ovčice, zagarantovano neću biti u stadu. A ako se sama strmeknem s neke klisure, neće mi biti prvi put. Samo, znam se ja pridići i tražiti i dalje svoj vidikovac s malo čistijim zrakom.

Kako objašnjavate da se zlo pojavilo u mnogim multietničkim sredinama u BiH, pa tako i u Prijedoru?

O tome bi mogli nadugo i naširoko. Postoji tako puno mehanizama koji ljude svrstavaju u torove. U pozadini je uvijek neki vrlo pragmatičan razlog. Nije Hitler mrzio Jevreje, već su mu, odnosno ekonomskom krizom sjebanoj Njemačkoj,  trebali kao žrtveni jarac i mobilizator širokih narodnih masa, pod naznakom NEPRIJATELJ. To je ta usrana ideologija. Gospodari rata vrlo perfidno osmišljavaju na koji način voditi rat i naravno nazvati ga drugim imenom. To se između ostalog zovu i stereotipi. Baš kao što je i Bush, kao istureni  interpretant politike suludih moćnika započeo rat zbog crnog zlata u Iraku, a ne zbog onog crnog Sadama i nekakve prijetnje islama i terorizma. Nažalost, i ovdje se mnogi bave posljedicama, a ne uzrocima rata. Krleža je cijeli život trubio o tome kako malo poznajemo i sebe  i svoju istoriju. Slutio je, zapravo znao je šta bi se moglo dogoditi na ovim prostorima i prema sopstvenim riječima bio jako sretan što to neće dočekati. Ovaj rat nije počeo kad je počeo. Pripreme su krenule mnogo ranije, dok smo svi uljuljkano spavali.Te zle namjere tvorene su jako blizu. Bosna i Hercegovina je bila žrtveni jarac. Ali, kako rekoh, duga je to tema i ja već odavno nemam živaca uvijek iznova objašnjavati da korijen ovog rata nije u tobožnjoj mržnji jednih naspram drugih, već da je ova lijepa bosansko-hercegovačka isprepletenost poslužila kao razarač u rukama istrošenih političara, kojima je rat bio jedina solucija da ostanu na vlasti. A to kako je došlo do toga da baš ti političari odlučuju o našoj sudbini je već druga tema. Rat je nama u Bosni i Hercegovini uvezen, pokusali smo. I u tom ludilu, neki ljudi su postali zvijeri....I tu opet dolazimo do male ćundare, do toga da se nekom svidjela nečija žena, stan, imanje, kuća, da je neko indoktriniran toliko da druge smatra nižim bićima u toj mračnoj teoriji krvi i tla. Eto, upirem prst u te zvijeri između ostalog o čemu pišem u svom romanu.

Pominjete i Sarajevo, urušeno iznutra nakon rata..

Nije Sarajevo slučajno bilo žrtva grad u početku. Trebalo je na njegovom primjeru pokazati nakaradnost te politike kako se tobož ne može zajedno. Sarajevo poslije svega je opet jedna tragična priča. Toliko mojih prijatelja koji su cijeli rat proveli u tom gradu je posljednjih godina otišlo iz njega. Tako je i taj grad postao tužna sjenka nekadašnje zemlje, grad sa tobožnjom multietničnošću. Sarajevo je bolesno, Banjaluka je bolesna, Bosna i Hercegovina nam je bolesna, jako je bolesna, što naravno ne znači da je trebamo pustiti da umre. Ali, samo zdrav može pomoći bolesnom.

Povukli ste se iz novinarstva prije tri godine. Kako i od čega ste živjeli, dok ste pisali ovaj roman?

Bilo je sve manje prostora za novinarstvo kako sam ga ja doživljavala. Kada sam izašla iz tog svijeta, a pišem za medije od jedanaeste godine, vjerovali ili ne, prodavala sam ekološke proizvode. Znate, one što ne zagađuju okolinu, deterdžente, kreme, pa čajeve.... Nisam bila baš nešto uspješna, ljudi slabo kapiraju tu priču o ekologiji, mada je meni sve to blisko. Tu i tamo, radila sam s režiserom Farukom Sokolovićem i njegovom ženom Dudom u producentskoj kući Mebius iz Sarajeva.  Iskreno, ove osamljeničke godine, ma kako bile teške, bile  su i neophodne da bih ja iz svojih ladica izvukla rukopise, koji su čekali. I da bih napokon odlučila da se prestanem „lažno“ predstavljati kao novinar. Kako pišem prozu dugo, više od 30 godina, bio je red da se otvorim i tu svoju nutrinu pokažem drugima. Oduvijek sam u tom smislu bila razapeta između „nečinjenja“, kako ga je prije tri i po hiljade godina artikulisao Lao Ce, a oni koji su zaronili u Tao Te Đing, u prevodu Riharda Vilhelma iz 1925., znaju o čemu govorim i činjenja, kako ga ljudi uglavnom doživljavaju. I mada evo objavljujem, u meni je i dalje klica Lao Ceovog poimanja postojanja, koja se i prije nego što sam pročitala tu knjigu ispreplela sa mnom. Pročitavši je prvi put, osjetila sam da nisam tako sama. S druge strane, tokom proteklih godina, često sam „pričala“ i s Krležom. Ne umijem racionalno objasniti zašto toliko volim tog čovjeka. Nikada se nismo upoznali, po senzibilitetu mi je bliže Selimovićevo pisanje, ali je Krleža sa svojom lucidnom erudicijom i buntom za mene ostao najjači lučonoša koji razgrće tamu s ovih naših prostora. Nisam nikad bila sklona ljubljenju lika i djela, satelitskom oblijetanju oko Sunca, uvijek imam svoj stav o svemu, ali tog Krležu sa svim njegovim vrlinama i manama u paketu, jednostavno jako, jako volim. I dok je bio galamdžija prije onog rata i kada to nije bio u tolikoj mjeri. Volim ga kompletnog, takvog kakav je i to je jedna misterija i za samu mene, kad pogledam neku njegovu fotografiju imam osjećaj da kroz njega volim cijeli svijet. Jer, jedno je poštovati nekog i da vam se jednostavno dopada kako neko piše ili dela u životu. Ali, ovolika količina emocija.  Mislim da je bio jako osamljen, mada uvijek u središtu pažnje i možda je tu ta neka veza. Na isti ili sličan način volim i Van Gogha, premda su mi ljepša Moneova ili Maneova platna. Da me ne bi strpali u ludaru s rukama na leđima (smijeh), od živućih mi je najbliži Bob Dylan, on mi dođe nešto poput duhovnog brata.

Šta je sljedeće u planu za objavljivanje?

Ah, kao što rekoh, gomila je napisanog. Najlucidnija sam bila sa petnaest godina nesumnjivo. Kao pala s Marsa, sestra me u šali zove indigo child, ma šta to značilo. Knjiga priča je sljedeći projekat. Završena je odavno. Kad budem imala novaca da je objavim, učiniću to. A kad će to biti, ne znam. Kad prodam dovoljno ekoloških proizvoda (smijeh).

Na kraju, rekao bih da je poruka romana „Četvorolisna djetelina“ da je dobro nešto oko čega se valja potruditi, baš kao i oko te četvorolisnice.

To ste Vi rekli. Ja pokušavam da to živim. Radi sebe i svoje mentalne higijene, a iskreno i u inat malim ćundarama.

(preneseno sa prijateljskog portala Buka www.6yka.com)

Naime, 11. septembra 2009. godine premijer Republike Srpske je na javnom skupu u Bijeljini poricao dokazane ratne zločine počinjene na pijaci Markale u Sarajevu i na Kapiji u Tuzli. Milorad Dodik je uvrijedio građane Sarajeva i Tuzle, brojne žrtve i njihove porodice, izazivajući i potpirujući razdor i netrpeljivost među narodima BiH.

Dalje, proglašavajući generala Novaka Đukića nevinim, premijer Dodik je pružio pomoć osobi kojoj se sudi za ratni zločin na sudu BiH i time počinio krivično djelo pomoći učinitelju poslije učinjenog krivičnog djela.

Nakon objavljivanja priloga putem sredstava javnog informisanja, građani Grada Sarajeva su bili revoltirani, uznemireni i ogorčeni. U skladu s tim je Gradsko vijeće Grada Sarajeva na sjednici održanoj 29.09.2009.godine, donijelo Izjavu kojom se najoštrije osuđuje poricanje zločina nad građanima Sarajeva i Tuzle i ovlastilo Gradonačelnika Grada Sarajeva Aliju Behmena da podnese krivičnu prijavu protiv Milorada Dodika.

Gradonačelnik Behmen podnošenjem krivične prijave želi ukazati na činjenicu da je poricanje zločina nedopustivo, te naglašava da je obračun sa ratnim zločinima i naslijeđem ratnih zločina suštinsko pitanje za budućnost Bosne i Hercegovine.

(FENA)

"Tražimo identitet osoba koje su privedene i pod pritiskom potpredsjednika Federacije BiH Mirsada Kebe puštene, pitamo zašto nije provedena istraga protiv onih osoba koje su počinile pokušaj ubojstva Željka Zadre i ostalih građana Širokog Brijega, zahtjevamo smjenu županijskog tužitelja koji je pod Kebinim pritiskom naložio puštanje huligana koji su inscenirali nemile događaje u Širokom Brijegu, tražimo bezuvjetno puštanje na slobodu Olivera Knezovića do okončanja istrage?" – zahtjevi su upućeni od strane Kluba navijača "Škripari" i građana Širokog Brijega s mirnoga dvosatnog prosvjednog skupa ispred zgrade Zapadnohercegovačke županije.

Nakon okupljanja pred zgradom Županije, prosvjed je nastavljen ispred zgrade Policijske uprave.

(FENA)

Kad si trudna tvoje tijelo postaje opštenarodna svojina. Savjeta, i to obično kontradiktornih, dobila sam za tri visoke peći, što bi rekao Riđobrki. Od informacija kako iskoristiti šišmiševo krilo, dlake od crne mačke i užegao hljeb tokom punog mjeseca mogu sastaviti Enciklopediju triput zanimljiviju od one Krležine dosade. A od suvih šljiva kojima me ljudi časte počela sam krišom nizati džinovsku ogrlicu u namjeri da uđem u Ginisovu knjigu rekorda. Ormar mi se puni tuđim ogromnim košuljama, majicama i hlačama, što me baca u očaj. Zar ću stvarno, najstvarnije, jednom biti TOLIKA?

Niti jedne gaće mi više ne mogu. Svake pa čak i one što se pojavljuju za prvi dan mjesečnice, na meni izgledaju nekako... koji li je pravi termin... neupadljivo? Shvatila sam da je izraz nevidljive gaće možda bolji kad mi je dragi neki dan donio da obučem veš jer postojeći uopšte nije spazio na meni.

Što se tiče grudnjaka to mi je najmanja briga. Uvijek sam željela da mi iz njeg nešto viri. Ne sa strane od debljine, zlobnici, nego u visinu. I sad kad se to dešava ne namjeravam to baš skrivati. Ali, nije ni to neki urnebes. Čovjek se lako navikne na dobro. I vrati se prvobitnoj opsesiji. Zašto se sve promjene dešavaju meni i na mom tijelu a ništa Njemu?

To uopšte nije fer

To uopšte nije fer. Ja kvasam, patim, borim se kao lavica da dostojanstveno preživim jutro, jer nikad ne znam šta će me zateći u ogledalu – neka nova gigantska bubuljica ili oteklina u predjelu stomaka ili otečene noge ili praseći prsti ili... a on svjež ka ruža.

Gad.

Ovo stanje se ne zove džaba Drugo stanje. Bilo bi još tačnije da se zove vanzemaljsko stanje. Možda i napuhana vreća stanje. Ne bi bilo netačno ni Klupko golih živaca stanje!!! Ili ubiću se ako mi još jednom kažeš prasiću moj slatki stanje. Ako vam je teško shvatiti šta tačno želim reći evo jedna situacija. Fiktivna naravno.

Neki dan mi je jadničak pokušao tepati kao što je i prije radio kad sa očitim uživanjem slistim tanjir pomfrita: ma ko je to fino ručao, prasić moj slatki? I izazvao Nijagarine vodopade u trajanju sat i po. Kad ste s nekim sto godina možete mu dopustiti i ovo neliterarno obraćanje, u namjeri da dobijete još jednu porciju pomfrita a da prstom ne mrdnete. I nikad, baš nikad me nije vrijeđalo jer on to ne kaže zlobno. Ali sad!!! Sad me ujeo za srce. Iako je Nijagara presušila, nisam sigurna da sam mu halalila. Jer ne mijenja se on. Ne transformiše se njemu lice u Miss Piggy.

Moje tijelo me definitivno izdaje. Nekako kao da preko noći nabubri u namjeri da me upropasti, što bi rekao Radovan III. A najdraže mi je kad mi dobra drugarica kaže bože Dženana kad prije kupi te trudničke hlače (to je onaj modni holokaust – hlače sa gumiranim platnom koje se rasteže od želuca do pupka pa izgledaš kao debeli pingvin) Ja sam do trećeg mjeseca nosila djevojačke farmerke. Dođe mi da se izgrizem. Ili nju.

Moje je tijelo na žalost postalo jedan tipičan kvinsling. Koji ne poznaje ni radne dane ni vikende ni ikakve svece. Izdaje li izdaje na dnevnoj osnovi:

Ponedjeljak. Nikad se ljepše nisam probudila. Čak se i nožni prsti zadovoljno migolje. Zijev, dva, ideja o doručku se odmah kristalizirala, kažiprst je već u njegovim leđima da mu morzeovom azbukom prenese šta treba da mi priredi, kad gle jada a nije iz Mostara grada, slučajno rukom očešem bradavicu ...i sve krene naopako. Prvo i prvo da se razumijemo trudnice nemaju bradavice na dojkama. One imaju dvije velike crvene, grozdave, onako na mladežast način, grudve koje samo vrebaju neoprezne. U namjeri da zabole do kosti i natrag. I da unište svo moguće zadovoljstvo kojeg se možda mozak sjeća iz nekih pradavnih vremena a vezano je za grudi i kružne, ritmičke pokrete usana i ruku...I kako bol iz bradavice sijevne u mozak, život prestane biti veseo. Nije ti ni do kakvog doručka. Nožni prsti postanu kandže na kojima možeš samo da odšepesaš do kupatila. A grudi dva bolna, nikad omužena, vimena.

Gdje je blažena dosada

Utorak. Nema više mlijeka za tijelo. Nije mi jasno kako kad sam kupila veliko pakovanje neki dan. I onda, spoznaja, kao hladan tuš. Naravno da ga nema kad sad mažem površinu omanje slonice. Za stomak mi je nekad trebalo pola šake losiona ili mlijeka. Sad nanosim kutljačom. Leđa mi je nekad on mazao. Sad me okrene prema pločicama i pošprica šlaufom. Više nemam dvije hrapave pete. Na njihovom mjestu izrasla su kopita divljeg praseta, onog što je u stanju na planini na 1900 m nadmorske visine da kopitima iskopa najdublji korijen na svijetu?

Butine sam i prestala da mažem cijele. Ako ih počnem mazati i nazad, neće mi dvije plate mjesečno moći biti. Nego namažem naprijed malo više oko koljena i listove gdje se vidi...

Srijeda je posvećena gastroenterološkom sklopu. Nemam želudac i stomak, već unutrašnjeg neprijatelja. Podrigivanje mu je normalan način obraćanja. U sred govora sa donatorima samo čuješ Bluuurp. Kad držim predavanje sama sebi udaram dvoglas. Da živim u Americi najdraži bi me utrapio nekom lasvegaškom vodvilju da se skrivam iza lutke.

Ne sjećam se koji je četvrtak prošao u blaženoj dosadi. Uvijek je tu neki mokraćni kanal spreman da se upali, čisto onako za razonodu. Pa blaga temperatura praćena stezanjem u grlu i suzama u očima, Ništa strašno ništa strašno umiruje državna doktorica privatna doktorica najdraži mama svekrva sestra zet sestričina tata svekar tetka pratetka prijatelj 1 i prijatelj 2.

Petkom se obično prisjećamo predhodnih dana sa pravim suzama u očima. I čekamo vikend kad će se valjda probuditi i neki drugi hormoni. Oni o kojima mi bivše trudnice pričaju sa značajnim miganjem obrva. S E K S U A L N I hormoni. Koji su njih proganjali dan i noć tokom 9 mjeseci. Nikad veću želju osjetile nisu. I legnem ja tako u petak veče sa jednom molitvom – da se hoće i meni probuditi ti hormoni.

Subota i nedjelja – probudila se jedino zvjerska glad. Od doručka, do ručka, sa dvije užine da se preživi do večere koja mi prisjedne jer nemam dobro varenje, ali nisam prosto mogla da odolim, uostalom zašto ne mogu pojesti nešto slatko i ja nekad valjda sam živo biće a zašto si mi dozvolio da ovoliko jedem propade nam sad vikend šta tebe briga ti si u formi i ništa ti se ne prima a vidi mene sad jedva dišem kao da sam ja kriva što sam ovoliko pojela ne mogu svi da žive od dva krekera kao ti zašto me nikad ne zagrliš je l ti to nisam više privlačna slobodno reci neću se naljutiti svjesna sam i ja da više nisam privlačna vidim to po tebi ne krivim te i sebi sam odvratna stani gdje ćeš to s tim užetom nemoj toliko stiskati vrat poplaviće ti zašto guraš stolicu ispod svojih nogu šta se to pobogu dešava? Dragi sad ću zvati hitnu nego prije toga jedno pitanje- kad će večera?

Od seksa kao što vidite nema ni traga. Ako ga pronađete javite. Slijedi nagrada.

Zašto gledati: Zbog zanimljive ideje, pitkog scenarija, dobre glume i lijepe moralne poduke za sve koji svojevremeno nisu slušali roditelje. Sem toga, teško je odoljeti i hvalospjevima kako ovaj film vraća dostojanstvo SF-u. Skeptici mogu na internetu pogledati i kratki film Neilla Blomkampa Alive in Juburg na osnovu kojeg je razvijan District 9.

O čemu se radi: Leteći tanjir zaglavio je u svojoj strahotnoj veličini na nebu iznad Johannesburga. Pretpostavlja se da je ostao bez goriva. Ljudi šalju specijalce da pokucaju vanzemaljcima na vrata. Zatiču ih jadne i izmučene pa ih, humani kakvi ljudi već jesu (Čovjek je human onoliko koliko kokoš leti - Celine), strpaju u prigodan koncentracijski logor District 9. Ali, vanzemaljci, sem što su ružni, su i prilično drski jer imaju običaj ljude iritirati svojom pojavom. Zbog toga odluče da ih udalje od gradskog područja i smjeste u idiličan pustinjski krajolik. Taj posao dodijeljen je multinacionalnoj kompaniji koja usput vrši i zanimljive naučne eksperimente nad vanzemaljcima, ne bi li otkrila kako da ljudi koriste njihovo moćno oružje jer je za aktiviranje naprava neophodna vanzemaljska DNK. Birokratski gad Wikus van der Merwe (Sharlto Copley), zbog vlastitog kretenizma zarazi se virusom koji ga lagano pretvara u vanzemaljca...

Premotati: Nema potrebe. Debitant Blomkamp je zadao dobar ritam, od kvazidokumentarca na početku do konačnog raspleta i uzleta na kraju. Također, motivacija svih likova je uglavnom realna, bili oni zemaljskog ili izvanzemaljskog porijekla. Jedina neuvjerljivost leži u činjenici što sumnjam da osoba poput Wikusa može u sebi ikada osjetiti trunku humanosti, pa čak i kada je fizički nepovratno gubi. Tu skepsu crpim iz vlastitog iskustva, zamislite da onaj žmirkavi parlamentarac koji se onomad najviše zalagao za povećanje plate sebi i svojim kolegama(Remzija Kadrić, opaska članova redakcije Žurnala sa kvalitetnijom memorijom) naprasno odluči da stipendira neko siroče. Jasno vam je da takav ishod ne može opravdati ni SF scenarij.

Ponoviti: Scene u kojima se Wikus van der Merwe počinje pretvarati u vanzemaljca. U početku je ugodno, uživamo u relaksaciji pravičnog ishoda. Poslije nam ga bude i malo žao. Ljudi smo.

Zanimljivost: Puno je zanimljivosti oko ovog filma, a neke od njih su planirano prije premijere izbacivali i marketinški stručnjaci. Zato ćemo mi izdvojiti samo protest nigerijske vlada koja smatra da taj film vrijeđa njihovu zemlju. Tamošnja ministrica informiranja Dora Akunjili traži izvinjenje produkcije Sony jer su Nigerijci u filmu prikazani kao ljudožderi, kriminalci i prostitutke, a jedan od likova čak nosi i nadimak identičan predsjedniku Nigerije Olusegunu Obasanju.

Uloge: Sharlto Copley, Jason Cope, Nathalie Bolt

Redatelj: Neill Blomkamp

Producent: Peter Jackson

Scenarij: Neill Blomkamp & Terri Tatchell

Trajanje: 112 min

Dvojica vodećih vozača u generalnom plasmanu Formule 1 Jenson Button i Rubens Barrichello kažnjeni su pomjeranjem pet mjesta unazad na startu utrke za Veliku nagradu Japana, koja se održava u nedjelju.

Button i Barrichello su se našli među petoricom vozača koji su kažnjeni zbog nepoštivanja žutih zastavica tokom kvalifikacija na stazi "Suzuka". Britanac je zauzeo sedmo mjesto, ali će biti 12. na startu, dok je njegov timski kolega iz ekipe Brawn GP imao peto vrijeme, ali će startovati sa desete pozicije.

Pored Buttona i Barrichella kažnjeni su dvostruki svjetski prvak Fernando Alonso, Adrian Sutil i Sebastian Buemi.

S "pol" pozicije startovat će Sebastian Vettel, koji još ima šanse da ugrozi Buttona i Barrichella u borbi za titulu. Ipak, Button bi već u nedjelju mogao da osigura naslov prvaka ako osvoji pet bodova više od klupskog kolege, dok će ekipa Brawn GP osvojiti titulu u konkurenciji konstruktora ako njeni vozači sakupe sedam bodova više od Vettela i Marka Webbera, dvojca Red Bulla.

(Fena)

Prije osam godina, petnaestog oktobra 2001. godine, preminuo je književnik Dario Džamonja. Od ove godine u Sarajevu će se održavati tradicionalne večeri sjećanja na ovog pisca. Prva je upriličena 1. oktobra u kafani Šetalište u Sarajevu, gdje su o svom prijatelju govorili Abdulah Sidran, Nedžad Ibrišimović, Ferida Duraković, Marko Vešović, Nermin Tulić, Nedžad Ibrišimović, Miodrag Trifunov, Senad Avdić...

Žurnal objavljuje sjećanje Džamonjine prijateljice Nermine Omerbegović, priču koju mu je obećala napisati...

 Neispričana priča o sedam slonova

Vidi papanke, donijela mi ružu. Pogodila si, više bi mi prijala jedna piva, ali ni mrtvom mi ne daš. Ruža – ja patetike.

A znaš, nije ti meni loše ovdje, navratim dolje do Dubravka, a tu je i Dačo. Fino neko društvo. Mi uživamo, a vi samo pametujte svoje i pričajte kako sam mogao, da sam se “snašao” još koju godinu. Ma pustite me više na miru sa svim tim savjetima, dosta mi je. Od toga sam i pobjegao. Nemoj ovo, nemoj ono. E, jebi ga, prijatelju, pa najbolje ti je i ne živjeti. A ti se uhvati one priče. Obećala si napisati (25. novembra 2001. - 40 dana od Dacine smrti).

Zbilja, Daco, obećala sam napisati priču za tebe. Umjesto toga, pišem zamišljeni razgovor između nas dok s Erićem stojim iznad tvoga groba i čistim ga stavljajući neku – znam, znam – glupu, žutu ružu. Pišem ovako iako znam da ti nikad nisi vjerovao u neki drugi život, već samo u svoj vlastiti, onaj koji si živio, da ne kažem životario.

Ali, o čemu da pišem? Možda o tome kako si jednom, ljutit zbog stalnih obećanja o derneku u redakciji, u kojoj smo zajedno radili, sam poručio meze (glavušu, da budem precizna, koju niko nije jeo), piće, pozvao dvoje – troje prijatelja i onda, usred tužaljke o životu, jednostavno pao na moje krilo i zaspao. A meni nešto bi žao da te budim, pa tako odsjedih nekih sati i po, ukočila se. A ti, kad si se probudio, protrlja oči i samo progunđa: “Ja čudne li budale.”

Ili o onom vremenu kad bi se zamorio od lutanja pa došao na spavanje kod mene. Namjestim krevet, a ti me blijedo pogledaš i samo kažeš: “Ne muči se, meni to ne treba. Dobro je meni i na podu. Nisam ti ja više za kreveta.”

Ujutro, kad se probudim, vidim te kako ležiš na podu, a ispod glave ti umjesto jastuka flaša loze/štoka, šta li si već noć prije “zadužio” u kafani. Kad se probudiš, jastuk otvoriš i upotrijebiš umjesto doručka, uz komentar: “Budalo jedna, neću valjda jesti u ovo doba.”

Hajde, Daco, pomozi mi šta ispričati... Znam, i svoje živote i svoje priče živimo za sebe. I tuge... A tebi je mnogo lakše bilo tuge oživljavati pa ih pakovati u priču. Kao da je to način da ih se riješiš.

Možda da pričam o promociji u Domu pisaca, kad smrznuta sjedim i pokušavam nešto zapisati, a ti mi pogledaš u ruke (nikad nisam voljela rukavice) i počneš ih zagrijavati svojim dahom i rukama.

Ili, pak, kad sam s Jadrankom pošla kod tebe na kafu? Ušli smo u samoposlugu i ti si mi kupio čokoladu, a prodavačica te upitala: “Je li ti to Nevena?” Smijali smo se i komentarisali kako je prodavačica – vjerovatno znajući sve o tvojim kćerkama, svi su u ovom gradu znali za tvoju tugu – kad te vidjela da mi kupuješ čokoladu, pomislila da sam jedna od njih, ona starija. Iako je Nevena tad imala nekih dvanaest godina, a ja trideset i pet. Mala razlika, zar ne?

Sjećaš li se, blentovino jedna, kad si sazvao dernek za useljenje u stan? Iako sam znala da ti je stan opuhan, jednostavno mi nije palo na pamet da ti za naselje kupim nešto praktično. Umjesto tanjira, pepeljara, čaša i drugih kućnih potrepština, darovala sam ti sedam slonova, simbol sreće, misleći da je tebi sreća potrebnija od šerpe, i uz to privjesak za ključeve koji nikad nisi koristio.

I nikad, baš nikad nisam u stanu vidjela tih sedam slonova. Možda te sreća zato i nije dotakla, iako sam ti je poželjela, ili je možda istina da je uzalud prizivati sreću za Dacu, jer se njemu jednostavno ne da ili mu se nije dalo da bude sretan.

Ili da možda pričam o tome koliko sam bila ljuta na sebe nakon našeg zadnjeg susreta,. Sjećaš li se, putovali smo vozom u Mostar, u kojem je trebala biti promocija “Feralovih” izdanja? I dok su drugi vadili viski, ti si ponosno izvadio konzervu pive. Na povratku, izlazeći iz voza, ljuta što te opet vidim nadutog i žutog, umjesto pozdrava i molbi tipa: “Daco, hajde ostavi to”, dobacila sam ti: “Žućko, dobro mi izgledaš, kad ćemo te kopati?” Samo si se nasmijao i odgovorio: “Mrš, stoko jedna.”

Danas me to boli, kao i to što moja želja da budeš sretan, pa makar je naivno simbolizirala i lijepa priča o sedam slonova, nije ispunjena.

Tanja Stupar-Trifunović je rođena 1977. u Zadru odakle je '95. kao ratna izbjeglica došla u Banja Luku, trenutno svoju drugu domovinu. Nije čest slučaj da neko iz jedne ratom zahvaćene zemlje bježi u drugu ratom zahvaćenu zemlju, ali će baš ovakva mapa životnih puteva omogućiti Tanji pisanje poezije, koja će u startu biti oslobođena patetike, laži i suvišnih metafora. U njenoj dosadašnjoj književnosti izdvaja se knjiga pjesama O čemu misle varvari dok doručkuju (Naklada Zoro, Sarajevo – Zagreb, 2008.) za koju je nagrađena nagradom UniCredit banke za najbolju knjigu objavljenu u BiH u periodu 2006-2008. Ono po čemu se ova knjiga izdvaja iz množine objavljenih u zadnjih vrijeme jeste svježina i snaga pjesama napisanih na matrici svakodnevnog i običnog života, gdje autorica odbacuje starinske okove metaforičnih i nerazumljivih stihova, da bi svoj izraz prebacila na plan narativnog poetskog iskaza. Takav način pisanja joj omogućava neposredan i iskren pogled na vlastiti život, i svijet u kojem ga provodi. To su gorke, cinične, tople i emotivne pjesme, i pri tome se spisak ključnih epiteta nikako ne može iscrpiti, jer je ova knjiga tematski i motivski vrlo razgranata i bogata, i u cjelosti izvedena do kraja, pa se može čitati, kao i poezija Raymonda Carvera, gotovo kao roman u formi slobodnog stiha. Poezija Tanje Stupar-Trifunović je lišena teorijskog žongliranja, kojeg počesto možemo sresti u pjesmama koje pripadaju ženskom pismu, ovdje nema nikakve poze i nadobudne brige za položaj žene u današnjem svijetu, jer je ovo ona vrsta poezije koja iskupljuje i oslobađa svoju autoricu, a samim time i svoje čitaoce.

Nagrada Zaklade Fra Grgo Martić iz Kreševa za najbolju knjigu pjesama, koju si upravo dobila za rukopis Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću, nije nimalo zanemarljiva gledajući sastav žirija, ali i novčani iznos od 7.000 KM. Kakav je tvoj odnos prema nagradama, i koliko će ova nagrada značiti za tvoje buduće bavljenje poezijom?-Nagrade su reklama za pisca. Ali i podrška njegovom radu. Nagrada poput ove Zaklade Fra Grgo Martić je lijep vid i finansijske i moralne podrške piscu. Pogotovo kod nas gdje su nagrade sa značajnijim novčanim iznosom rijetke, stipendije ne postoje, izdavači ni časopisi ne isplaćuju honorare, čitaoci i kupci knjiga su rijetke vrste. Sa nagradama pokušavam (pošto su one iskustvo novijeg datuma) izgraditi „profesionalni“ odnos, radujem im se, ali se ne zaljubljujem u njih.Iako si originalno porijeklom iz Zadra, odakle kao izbjeglica dolaziš u Banjaluku, u tvojim javnim nastupima, i u tvojoj književnosti osjeti se izvjesni „bosanski“ šarm. Čini se kako u tebi ima više takvog šarma nego u mnogih pisaca koji su svoju slavu stekli, prvenstveno, književnim raspolaganjem tuđe muke iz rata u BiH?

-Drago mi je ako je to tako, zaista smatram da ljudi u Bosni i Hercegovini imaju neki svoj poseban šarm, pa ako je to i mene „zarazilo“, odlično. Još malo pa će se broj godina mog života u Banjaluci izjednačiti sa onima u Zadru, i mogu reći da se sad već podjednako i ovdje i tamo osjećam kao u svom zavičaju. I drago mi je zbog toga, dva zavičaja nude čovjeku više nego jedan. Iako prilika koja mi ih je „obezbijedila“ i nije bila lijepa, pokušavam i mislim da uspijevam tu situaciju pretvoriti u prednost. O ratu nisam puno pisala, a jedan od razloga je upravo i to što si ti označio kao raspolaganje tuđe muke, a često se to preobražava i u manipulaciju tuđom mukom. Mnogi pisci su pred rat euforično padali u ekstatičke nacionalne zanose ne videći u kom pravcu i dokle će stići eho njihovih riječi. Oni imaju svoj udio u mržnji koje se ne možemo riješiti ni petnaest godina poslije rata, a ako nastavimo ovako živjeti teško i da hoćemo, jer je mržnja postala legitimna i dijelom je i naših lektira i naših istorija.

Ili da pojednostavimo: iskrenost, oštrina i angažovanost je ono što krasi tvoju poeziju, ali i melanholija u pristupu stvarnosti, životu žene u izvorno patrijarhalnom društvu. Čitalac ne može da ne vjeruje tvojim pjesmama. Koliko je lično životno iskustvo važno za pisanje poezije?

-Sigurno se svi sjećaju one reklame za zubnu pastu kada djevojčica kaže sve je važno i zubi i duša, e, tako je nekako sve važno i za pisanje, i čitanje i talenat i iskustvo i potreba za pisanjem i za svakog još ponešto što on doživljava kao svoj podsticaj. Meni se sviđa priča koju mi je književnik Ranko Risojević ispričao prije par dana o japanskim mačevaocima koja kaže da oni uče mačevati deset godina, a onda godinu ne uzimaju mač u ruke. I poslije, tek po isteku te godine u kojoj ništa ne uče, oni postaju pravim majstorima mačevanja. Tako je nekako i s pisanjem. Prvo čovjek godinama čita i čita, a onda počne da živi i sve to zaboravi i odjednom se i ono iskustveno i literarno izvuče iz podsvjesti i pojavi pred tobom.

Kolika je tvoja vjera u poeziju, u pisanje uopšte? Može li se svet promeniti do kraja pesme? Ili je potrebno izići na ulice sa molotovljevim koktelima u rukama?

-Pa, već sam se izgleda odlučila, čim ne nosim uokolo molotovljeve koktele. Mislim da se svijet ne može promijeniti ni jednim ni drugim. Ali rađe biram (ako već moram) da ga uzaludno mijenjam pjesmama.

Tvoja poezija me neodoljivo podsjeća na jedan šamanski cinizam Zbignjeva Herberta, ili na karverovsku gorčinu običnog života. Ne želim te pitati o tvojim uzorima, zanima me šta je to izazov za tebe u književnosti? Može li to biti pisanje kratkih priča, ili roman?

-Lijepo je čuti ovo poređenje pošto uvažavam obojicu, priznajem da mi je Herbert još bliži. I ovo ostalo je tačno i priče (omakne mi se poneka), a pogotovo roman mi je izazov kojem još uvijek „uspješno“ odoljevam. Imam nekoliko početaka, ali ne znam šta bih s njima, Italo Kalvino je već napravio roman od početaka, a ja sam lijena da im dopisujem krajeve.

Ispravi me ako griješim: ti si prva osoba iz književnog života koja je, u knjizi O čemu misle varvari dok doručkuju, vrlo jasno, koliko to poezija dopušta, progovorila o tabu temama u RS-u? O masovnim egzekucijama, zločinu i zavjetu šutnje.

-U Bosni i Hercegovini je puno toga tabu tema. Sama Bosna i Hercegovina je postala jednom velikom tabu temom. To jeste strašno, ali ne iznenađuje s obzirom na sve ono kroz šta je prolazila i prolazi. Što se tiče literarnog bavljenja zločinima i njihovim prešutkivanjem, ne vjerujem da sam prva. Ne ćutim o tome, jer je to jedna od tema koja je dio mog života i iskustva iz kojeg pokušavam izvući nešto od istine o svijetu u kojem živim i čiji su i zločini i rat, nažalost, dio. Inače, već sam pomenula da nerado pišem o ratu, a i puno su mi kao autoru bliže one „borbe“ čovjeka koje se odvijaju na individualnom planu. Pjesma Svjedok iz pomenute knjige istina je, ukratko govori o zločinu i prešućivanju zločina. Što smatram zaista užasnim i ona je moj vid protesta protiv toga. Pjesma ne imenuje „strane“, po meni ona ima jednu univerzalnu dimenziju. Svi u Bosni i Hercegovini baštine jednu bolnu, i vrlo dugu istoriju stradanja, da li ćemo se zamisliti nad njom i prestati ili ćemo nastaviti vrtiti „prokleti krug“ zavisi od nas, naše spremnosti i zrelosti da jednom spoznamo svu stravu koju smo proživjeli i prestanemo biti i žrtve i zločinci, prestanemo razmišljati na nivou zaraćenih plemena i postanemo odgovorni ljudi koji zrelo promišljaju kako živjeti zajedno i osmišljavaju taj život da bude bolji.

Kako gledaš na trenutnu političku situaciju u BiH, ima li nade da naše društvo ikada poprimi obrise normalnosti, da se ratne traume (i svi njeni derivati) zaliječe, postoji li takav recept zapravo?

-Jedini recept je da odlučimo da nećemo grubo rečeno biti kreteni kakvi smo dobar dio istorije bili. To bi se moglo reći i za cijelo čovječanstvo, a mi smo samo malo očigledniji. Međutim kako je to nemoguće, niko nam neće kolektivno isprati mozak i učiniti od nas mirne, vrijedne, tolerantne i poštene ljude (da se ne boje oni koji se hrane teorijama zavjere), čovjek može samo pojedinačno tražiti svoj unutarnji mir i pokušati svojim ličnim djelovanjem biti više na dobrobit nego na štetu. I treba imati kutiju sedativa u kući, za svaki slučaj!

Haos i beznađe u kojem živimo dobre su potke za književnost, što je istovremeno loše za geto zvani privatni život. Šta je ono što ti daje najviše snage u borbi protiv, često, depresivne svakodnevnice?

-Pa ovi „gorepomenuti“ sedativi. Šalim se. Porodica, prijatelji, tvrdoglavost i smisao za humor ili bolje reći takmičenje sa svakodnevnicom u smislu za humoristično i apsurdno su moji „energetski napitci“ u stvarnosti kakvu živimo.

“Tekbir, Allahu ekber, tekbir Allahu ekber”, odjekivalo je danas u Sarajevu ispred zgrade Federalne vlade, uoči protesta Saveza dobitnika najviših ratnih priznanja i predstavnika ostalih boračkih populacija, zbog odluke Vlade da im se naknade umanje za deset posto. Više hiljada boraca iz raznih krajeva BiH napravili su užarenu atmosferu. Protestanti su prozivali ministre, premijera, politike, psovke su prštale na sve strane, a cijeli skup je bio na rubu incidenta.

 -Ostavljeni smo na cjedilu, kada smo državu trebali braniti trebali smo, a sada nas ne trebaju - ogorčeno će jedan od učesnika protesta.

Iako je prostest bio najavljen simbolično minut do dvanaest, kasnio je nekih petnaestak minuta, a počeo je govorom Šerifa Patkovića, sekretarom Saveza najviših ratnih priznanja. On je rekao da će borci istrajati u svojim zahtjevima: Mi ćemo ovdje ostati sve dok se naši uslovi ne ispune, a to je da nam se ne umanjuju naknade za deset posto zarad MMF-a. MMF nije rekao da treba nama smanjiti naknade, nego da treba smanjiti javnu potrošnju. Vlada će od MMF-a samo pokriti dugove i pokriti svoje plate.

Patković je zamolio da se prouči fatiha, što je i učinjeno. No, moglo je doći do incidenta radi banalne stvari, kada je jedan od protestanata vidio kako neki od policajaca koji obezbjeđuje zgradu Federalne Vlade, nije priključio njihovom pozivu, pa je počeo galamiti: Pi...a ti materina sto nisi proučio? Je l' te stid? Ni rahmetli Aliji Izetbegoviću ne bi proučuio fatihu, galamio je i energično mahao rukama. Situacija je postala napetija, borci su govorili policajcima “da se samo sklone” kako bi oni upali u zgradu Federalne Vlade koja je bila vjerovatno prazna. “Je..m im sve”, “lopovi”, “banditi”..., to su bile riječi koje su najčešće izgovarane. Na bini su se smjenjivali govornici, koji su manje-više ponavljali svoje prethodnike, samo glasnijim tonom, puštala se himna Bosne i Hercegovine nekoliko puta (što su neki protumačili kao degradaciju državnih simbola. ”Nije pjesma Dine Merlina, jarane da se pušta više puta”, reći će neko iz mase). Oko 13 sati na binu se ponovo popeo Šerif Patković, koji je saopštio da su pregovori u toku, te ukoliko se do 14 sati ne donese odluka, borci će krenuti na Vladu bez obzira na policiju i specijalce, koji su bili stacionirani unutar zgrade Vlade.

-Mi ćemo krenut, pa vi policajci ako hoćete pucajte, pobijte nas. Mi drugog izbora nemamo, poručio je Patković, nakon čega je uslijedio gromoglasni aplauz i povici “tekbir Allahu ekber”. Nakon toga se situacija primirila, borci su pohitali u obližnje pekare po obrok, i čekali 14 sati kada bi se trebala donijeti odluka.

U 14 sati Šerif je Patković izašao po treći put na binu i uputio borce pred Federalni parlament, gdje bi se trebala održati vandredna sjednica. Učinjeno, urađeno. Masa je krenula prema parlamentu, napravivši kratku blokadu centra Sarajeva. Vozači su negodovali, svirali, dobacivali...

Pred parlamentom opet ista situacija, galama, psovke, ali ništa konkretno. Samo ponovno obraćanje Patkovića koji je saopštio da se u 15 sati održava vanredna sjednica Federalnog parlamenta.

Borci čekaju, ali samo neki od njih znaju šta. Protesti i pregovori su još uvijek u toku.

{slimbox images/borci/1.jpg,images/borci/1.jpg;images/borci/2.jpg,images/borci/2.jpg;images/borci/3.jpg,images/borci/3.jpg;images/borci/4.jpg,images/borci/4.jpg;images/borci/5.jpg,images/borci/5.jpg;images/borci/6.jpg,images/borci/6.jpg;images/borci/7.jpg,images/borci/7.jpg;images/borci/8.jpg,images/borci/8.jpg;images/borci/9.jpg,images/borci/9.jpg;images/borci/10.jpg,images/borci/10.jpg;images/borci/11.jpg,images/borci/11.jpg;images/borci/12.jpg,images/borci/12.jpg;images/borci/13.jpg,images/borci/13.jpg}

(zurnal.info)

Sudstvo i tužilaštvo BiH još jednom su pali na ispitu. Ni na koji način reagovali nisu na izazivanje opšte opasnosti, koje je upriličio Fahrudin Radončić, svojim obznanjivanjem namjere da formira stranku i uključi se u borbu za vlast, u „simboličkih 12 sati i 5 minuta“. Pravu sreću što niko nije umro od smijeha, nego se sve završilo sa lakšim tjelesnim povredama, u vidu upale stomačnih mišića i hematoma nastalih padanjem sa stolice i lupanjem glavom o zid, u delirijumu, iskoristili su kao izgovor za nesankcionisanje posljednjeg u nizu nedjela ovog svestranog zločinca.

Na visini istorijskog zadatka pokazali su se tek odgovorni iz Ginisove knjige rekorda, koji su odmah poslali svoje ljude da provjere i ako se pokaže istinit (a jeste, Radončić je u zakazano vrijeme potvrdio da je to „simbolika da se možda s alternativom u iznalaženju načina izlaska iz krize već zakasnilo“) ovaj slučaj registruju kao dvostruki rekord - najidiotskiji politički start i najbučnije najavljeno kašnjenje u istoriji.

VIDJELA ŽABA DA SE KONJI POTKIVAJU, PA I ONA DIGLA NOGU

Dakle, kao što su iz Islamske zajednice i najavili – Spasilac nam je stigao. Sišao s neba. Drito sa vrha svog falusoidnog zamka. Hrabar, sposoban i pobožan. Onaj koji je dio Božijeg plana. I koji će Bošnjake ponovo učiniti subjektom istorije. U smislu Reisovog omiljenog političara i humaniste – Mehmeda el Fatiha. Ili bar Preporodovog istaknutog uzora borbe za nacionalnu stvar – Milorada Dodika.

Nezadovoljan rezultatima višegodišnje audicije za bošnjačkog Führera, suočen sa činjenicom da su mu iscrpljene sve mogućnosti i da ni jedan od raspoloživih kandidata nije zadovoljio njegove visoke kriterije, a da jedini koji mu se zaista sviđa ima mali hendikep - Srbin je, a nije ni na raspolaganju, jer, već igra tu ulogu u drugom entitetu - bošnjački Gebels je odlučio istovremeno biti i Führer i njegov (sam svoj, dakle) Rajh ministar javne zabave i propagande.

„Nije nikakva tajna da veliki broj zabrinutih građana, intelektualaca ili ljudi koji su i sada politički angažirani lobira da se Radončić stavi na čelo stranke ili političkog saveza koji će ponuditi ekonomski i nacionalni projekt izlaska BiH iz sadašnje katastrofalne situacije.“ piše, sa urođenom skromnošću, Radončić o samom sebi, najavljujući svoj dolazak dramatičnim naslovima na prvim stranicama: „Radončić sutra saopštava odluku“. (Evo sam se naježio, kao kad sam, kao mali, gledao kako herojskom smrću gine Drug Luks, spašavajući Vrhovnog nam Komandanta).

Izuzmemo li Islamsku zajednicu, najznačajnija podrška Radončiću dolazi od vođe Grupe TNT, Muhameda Filipovića (ekskluzivno razotkrivamo pravi identitet lika koji se dugo skrivao iza tajnog imana Broj Jedan) koji kaže: „Bošnjaci kao narod i BiH kao država vape za novim političkim vodstvom“, te, da „sadašnji lideri nisu dostojni zadatka“. S druge strane, teško je zaključiti da li se radi o senilnosti ili se taj popularni lik iz stripa samo zajebava sa svima nama, kada na pitanje „Šta bi Fahrudin Radončić mogao da donese našoj ukupnoj politici?“ odgovara sa: „Prije svega iskustvo kako se stvari uopće mogu rješavati na takav način da se ne dolazi u koliziju s moralom i zakonom.“ (Moral, zakon i Fahrudin Radončić?).

TENU ZA FÜHRERA

Ma koliko svi elementi priče bili jasni, motivi Spasioca prozirni (svedeni na spašavanje tajkunske imperije u stanju ozbiljne poljuljanosti) i čitava stvar iole inteligentnoj osobi smiješna i za porugu, nikada ne treba podcijeniti glupost ovdašnjih naroda i njihovu latentnu suicidalnost, odnosno spremnost da, kao ovce za klanje, krenu za svakim slijepcem ili slatkorječivim sjecikesom.

Niti ikada treba podcijeniti velike ambicije malih ljudi. Bili oni kaplari, traktoristi, hodže ili novinari.

Notorni medijski zločinac – serijski siledžija, koji na stranicama svojih novina javno mrcvari svoje žrtve, reketaš, huškač, kršitelj ljudskih prava, raspirivač nacionalizma i ksenofobije, tajkun sa sumnjivim porijeklom bogatstva,... svoj raskošni talenat za grabljenje i uvećanje vlastitog bogatstva i činjenje kriminalnih djela bez posljedica, želi krunisati političkom karijerom.

Medijski kanibal nam se, pritom, pokušava pretstaviti kao politički vegetarijanac, da parafraziram Čedomira Jovanovića. A ozloglašeni tajkun sa ozbiljnim finansijskim problemima kao političko osvježenje. Mada je jasno da se radi samo o dodatnom zagađenju političkog života u BiH. I da kanibal, ostaje kanibal.

„Bošnjaci osjećaju potrebu za alternativom“, pokušava ovo zagađenje opravdati Reis Cerić, čemu se i ne bi imalo šta prigovoriti da Fahrudin Radončić nije alternativa taman koliko je to i Dino Merlin, Seka Aleksić ili Stranka za BiH. I on i lider te stranke su bili uz bukvalno svaku vlast od rata naovamo. Tako da je manje više jasno da je Radončićeva stranka samo zamjena za Stranku za BiH u nestajanju. Nova interesna zajednica kojoj je jedini cilj biti u vlasti po svaku cijenu i musti/pljačkati narod i državu, pritom ništa ne radeći.

Jedini pravi alternativac na ovim prostorima (izuzmemo li Fadila Banjanovića, u širem kontekstu) da malo prosvijetlimo Reisa, je urbana legenda Senad Hadžimusić Teno, iz besmrtnog kultnog sarajevskog benda SCH. Pritom, zadovoljava sva tri uslova iz konkursa. A ima i reference za Führera.

JEDAN NAROD – JEDNA NOVINA – JEDAN GAZDA

Kriminalaca na bh. političkoj sceni je previše da bi pojava još jednog, i njegovog ganga, trebala da zabrine bilo koga osim konkurentskih mafijaških familija. No ono što je, eventualno, zabrinjavajuće, je pokušaj provociranja i bošnjačkog povratka na koncept „Jedan narod – jedna partija – jedan vođa“.

Fahrudin Radončić, naime, zagovara povratak na rigidni nacionalizam i (neformalnu ali suštinsku) etnokonfesionalnu podjelu zemlje. Na koncept zatvaranja u nacionalne torove i dodikovske zainteresovanosti samo za ono što se dešava u toru pod njegovom kontrolom. Koncept paralelnih svjetova i sistema, mafijaške podjele teritorija, koji smo na djelu imali prvih poratnih godina i čiji su reprezenti bili Bičakčić i Čović, koji su, u međuvremenu, zajednički boravak u vladi zamijenili zajedničkim boravcima u sudnici.

Koncept je to od koga su, bar prividno ili lažno, ali deklarativno-javno, odustali i SDA i Stranka za BiH, shvativši da je to opasan ćorsokak koji vodi u potpunu destrukciju države. No, upravo to odustajanje od transparentnog nacionalizma i okretanje bosanstvu, umjesto bošnjaštvu i muslimanstvu, od strane vladajućih bošnjačkih partija, ostavilo je prostor za jedan rigidni nacionalistički projekat.

Za suludi i suicidalni bošnjački odgovor na Dodika istim sredstvima.

PRODAVANJE MUDA POD BUBREGE

No, Fahrudin Radončić se, bar u javnim najavama, nema namjeru zadovoljiti osvajanjem krajnje desnog političkog prostora, nastalog pomjeranjem SDA i Stranke za BiH ka centru. On pokazuje ambiciju za još jedan radikalan retrogradan potez – povratak na filozofiju narodnog pokreta.

On, naime, zagovara povratak na politiku rane SDA – kao nacionalnog pokreta(!) Bošnjaka-muslimana, s jakim uticajem Islamske zajednice, a ne kao, u savremenom demokratskom smislu, profilisane političke stranke, u šta se ta partija na jedvite jade transformisala. Zagovara, praktično, stvaranje nacionalno-vjerskog monolita, koji bi unutar sebe objedinio nespojive polove lijevog i desnog, na način koji, istorijski dokazano, vodi u fašizam.

U pokušaju da „poklopi“ kompletan politički spektar, on u svom programu nudi i nacionalizam (koji kod Bošnjaka niko više otvoreno ne nudi), i priču o državi (uvaljujući se na prostor Stranke za BiH i SDA) i sdp-ovsku socijalističku brigu za siromašne, a protiv korumpirane i lopovske mafije na vlasti. Plus Vođu, koji „s narodom sklapa ugovor“. Isti onaj nacional-socijalistički bućkuriš koji su nudili Hitler i Musolini, a u novije vrijeme Milošević i Dodik, koji je i Fahrudinu Radončiću i Muhamedu Filipoviću i Reisu Ceriću, etalon po kojem pokušavaju postaviti mjeru „nove bošnjačke politike“ i „novog, jakog, liderstva“.

Pritom je ta propagandna priča o novom, zapravo obična prevara, ona na koju su pali svi Dodikovi dugogodišnji „građanski“, i domaći i inozemni, podržavaoci. To je „novo“ samo kao novo ruho starog. Onog koje više ne koristi niko. Na isti način na koji se Dodikovo „novo“ ispostavilo kao Karadžićevo staro (koje u RS-u niko više nije koristio, dok ga on nije revitalizirao), Fahrudin Radončić i Reis Cerić nam pod novim pokušavaju prodati rimejk najgoreg fragmenta u novoj istoriji Bošnjaka – onog koji je, Armiju RBiH, kao simbol države, od multietničke vojske međunarodno priznate države, rigidnom čistkom i islamizacijom, pretvorio u stranačko-vjersku miliciju i sveo na jednu od „strana u sukobu“. A odbijanjem da se obračuna sa arapskim ludacima i autohtonim zločincima, izjednačio sa paravojnim, kvislinškim falangama ubica, silovatelja, mučitelja i progonitelja.

ČETNICI, USTAŠE I ALIJA IZETBEGOVIĆ?

Još jedna specifičnost čitave situacije je obrnuti proces, da se ne stvara prvo stranka a onda potrebna joj infrastruktura, nego da se u stvaranje stranke, pokreta i politike, polazi od propagandnog aparata, koji više nema kome da služi, pa je primoran da sam kreira svog klijenta. Radončić naime, stvara stranku, po istom principu po kome diže kredit za jednu svoju firmu, kojim isplaćuje dug prema drugoj svojoj firmi, pri čemu firma koja diže kredit pod hipoteku daje imovinu firme kojoj isplaćuje dugove. On stvara stranku zato što je ona potrebna Avazu, di bi taj frankenštajnovski propagandni monstrum imao kome da služi. Zato što je, igrajući prljave političke igre i gazeći po svakom dojučerašnjem partneru, potrošio sve opcije, a on bez kontakta sa vlašću i javnih sredstava čije mu krčmljenje vlast omogućava, ne može opstati. On stvara stranku na isti način na koji je JNA početkom 90-ih grčevito tražila državu kojoj bi ona vojska mogla biti.

Zanimljivo je da je u sklopu svojih političkih proklamacija, Fahrudin Radončić, iako se navodno zalaže za „reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića“ (mada je potuno nejasno o čemu on to priča, ako ne o reafirmaciji podjele zemlje, politike „dopodne i odpodne“ i reafirmaciji Republike Srpske), po drugi put u vrlo kratkom vremenu teško uvrijedio prvog predsjednika SDA, praveći poređenja kakva nisu upotrebljavali ni njegovi najoštriji kritičari: „Ako imamo četničke i ustaške pokrete, koji traže reafirmaciju nečeg što se zove fašizam, tražit ću reafirmaciju državničkog djela Alije Izetbegovića.“ (???)

Sam program fantomske nove stranke tako neugodno asocira na osnovne smjernice nacional-socijalista: od povratka dostojanstva naroda, preko tobožnje brige za sirotinju, do izgradnje autoputeva. Samo su logori za neistomišljenike ostavljeni za kasnije. Ali generalna proba kristalne noći nije. Ona je već održana prije godinu dana, i regrutovane su snage za obračun. Sa „pederima“, ateistima, „vlasima“, sekularistima, zagovornicima pravne države i poštovaocima ljudskih prava, pripadnicima drugih stranaka,..., sa svima koji se, na bilo koji način suprotstave novom vođi.

Ime stranke još nije obznanjeno, ali se u svim verzijama koje su trenutno u opticaju, ide Silajdžićevim stazama zloupotrebe imena države, mada je jasno da nacionalistička stranka koja koristi i svojata ime države samo je dodatno time razara. Snaga Bosne je jedno od prvih ponuđenih imena. Iako bi, prema programu, bilo logičnije, da se zove Snaga Bošnjaka. Mada će eventualno glasanje Bošnjaka za ovu stranku biti dokaz ne njihove snage nego slabosti. Intelektualne, prije svega.

FINALNA DIJAGNOZA

Fahrudin Radončić je virus, koji u bosanskom karantinu, u kome hronične i potencijalno smrtonosne bolesti vrebaju na svakom koraku, zasad ne impresionira naročito.

U ovom je trenutku, naime, teško procijeniti stepen opasnosti koji prijeti od njega. S jedne strane zato što nam oslabljeni imunološki sistem napada gomila drugih bolesti, pa nismo u stanju razlučiti koja je od koje opasnija (od koje bi mogli umrijeti, a od koje ćemo samo par dana imati proljev). A s druge strane, on je virus koji je mutirao i pretvorio se u nešto sasvim drugo, na šta još ne znamo da li nam je organizam otporan.

U svakom slučaju, oko jednog nema nedoumice – on je bolest, a ne lijek.

Ali teško da, s obzirom na štetu koju inače čini i na štetočine koji već haraju našom političkom scenom, od njega može biti više štete nego što je već ima.

Mada... nikad ne treba zaboraviti na moto ovdašnjih optimista: Nikad nije tako loše da ne bi moglo biti još gore.

Za izgradnju grobnice, kako su utvrdili revizori, iz budžeta RS potrošeno je 235.684 maraka, a potom je vlasništvo nad grobnicom sa Vlade RS prebačeno na opštinu Modriča.

Nije se štedilo ni na sjedištu aktuelnog predsjednika RS, Rajka Kuzmanovića, pa je u prošloj godini rekonstrukcija i uređenje “Palate Republike”, porezne obveznike koštala 6,8 miliona maraka. Radilo se o poslovima ugovorenim još 2007. godine, a računi su za plaćanje pristigli 2008. godine.

Sami građevinski radovi koštali su 4,5 miliona maraka dok je opremanje zgrade progutalo 1,7 miliona maraka. Aktuelni predsjednik, ali i svi budući predjednici RS, više se ne mogu žaliti da su tokom obavljanja funkcije bili u mraku, s obzirom da je samo na rasvjetu sjedišta Predsjednika RS potrošeno je 273.319 maraka, ali je ugovor kojim su precizirani detalji ovog posla službeno klasifikovan kao “tajna” pa misterija basnoslovno skupe rasvjete ostaje nerazjašnjena.