Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi • Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

1.

“Kako se zove onaj sevdah?”, neko me je to jednom pitao ciljajući na: “Kako se zove ona pjesma?”. Užasno mi se svidjelo to kvantificiranje, pretvaranje jedne “sevdalinke” u “jedan sevdah”. Svaki tradicijski čistunac na to bi zasigurno upozorio: “Ne kaže se ‘jedan sevdah’ nego ‘jedna sevdalinka’! “Pjeva se ‘sevdalinka” a sevdah je osjećaj; dolazi od riječi ‘sevda’ što znači ‘crna’…”.

Čemu ovo cjepidlačenje? Muzika je živa stvar! Sevdah je živa stvar! Od bespoštedne borbe za čistinu izvora draža mi inovativnost. Makar nastala iz greške, iz prljanja izvora. Šta otvara puteve dalje? To je pravo pitanje.

Zamislimo:

“Zato što trnem svaki put kad čujem dobar sevdah.”

“Taj sevdah je ona najbolje pjevala.”

“Daj da odsviramo na kraju onaj tvoj sevdah!”

2.

Greška. U umjetnosti te može odvesti do prelijepih stvari ako si radio dovoljno da prepoznaš onu koja otvara puteve. Nema pravog načina, nema pravog sevdaha. Za uho “školovanog muzičara” Hamićev “dis” u E duru zvuči kao greška. Hamićevo nazalno pjevanje sistemska je greška (na našem putu u Evropu!). Kada bismo imali samo zrno njegovog talenta za tako prelijepe sudbonosne greške… Stilotvorne.

3.

Kada sam bio dječak, čuo sam nekog kako kaže: “Kakva ‘narodna’ pjesma?! Nije se narod skupio na livadi i napisao pjesmu!” Zaista! Zamisli usamljenu ženu koja usred pustinje zapjeva “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. Kakvo skrnavljenje njene samoće izbija iz naziva “narodna pjesma”! Mnogo je ličnije ono “autor nepoznat” ili “autorica nepoznata”. Mnogo više fer. A zamisli sljedeću vrtoglavu konstrukciju: novokomponovana narodna pjesma! Riječ je o narodnoj pjesmi koja je, možda, “iznova komponovana”? Iako je potpuno nova, ona je uvijek osuđena da bude stara - narodna! Istost garantuje ponavljanje i ponavljanje garantuje istost. Sve zarad identiteta, kulturološke jednakosti njih nekadašnjih i nas sadašnjih.

3.1.

Čega se bojimo? Šta to grčevito ne smijemo ispustiti u protoku vremena između njih i nas? Je li to samoća? Tuga? Zamisli grupu ljudi koja svoj identitet gradi na samoći jedne žene.

4.

Sevdah se uvijek i samo tiče tvoje ljubavi. To nema veze s drugom osobom. Nema sevdaha ako se ne radi o tvojoj ljubavi. O kome onda govori sevdah?

5.

Ljudi koji pjevaju sevdah osuđeni su na negiranje vlastitog tijela. Pjevač pjeva u njeno ime, pjevačica pjeva u ime napuštenog momka. Vlastita emotivnost stavlja se u službu, glas se posuđuje. To su socijalne figure potiranja individualnosti umjetnika.

U sevdahu ništa nije nezgrapno. Izvođač je interpretator “narodnog melosa”. On, ili ona, samo interpretira ono što kao riznica postoji. Ponovo istost nas i njih. Ovoga puta kao negiranje pjevača kao subjekta pjesme. On je uvijek “jedan od nas” koji pjeva. To ketmanstvo pjevača sevdaha možda je potiranje novovjekovnog subjekta u romantičarskoj tradiciji koju nikada nismo prebolovali? Kako je Muhamed Pašić Mašura mogao (na onoj staroj singlici snimljenoj u pratnji sazlije Selima Salihovića) tako predivno otpjevati: “Aj, nisam došla / Da vam vodu nosim / Aj, ja sam došla / Da vam sina rodim”?

Igra u istoj matrici patrijarhalne kulture daje muškarcima i ženama zajedničko tlo za međusobno razumijevanje?

5.1.

A možda upravo u tom interpretatorskom, u tom hermeneutičkom karakteru pjevanja sevdaha ima nešto oslobađajuće? Nije li posuđivanje glasa performativ? Nije li to body art?

Možda je u doba tradicionalizma koji ne mari za tradiciju dobrodošla transrodna interpretacija sevdaha?

6.

“Može li se danas pisati novi sevdah?”, neprestano me pitaju s nevjericom. Šta da im kažem? Ne postoji nemoguće kad je u pitanju kreativnost. Reći da je nešto nemoguće u umjetnosti znači samo priznati da ti to nisi u stanju.

7.

“Zlatno doba” sevdaha. Kada je 1945. godine osnovan Radio Sarajevo, muzika se izvodila uživo. Pjevale su se partizanske pjesme i sevdalinke. U početku ih je bilo malo, tek oko stotinjak. Zbog toga je mlada industrija ploča ubrzano počela tražiti nove melodije. Neki od pjevača i muzičara tako su počeli pisati vlastite pjesme:

“Bosno moja poharana” – Jozo Penava

“Sve behara i sve cvjeta”, “O, jeseni, tugo moja” – Zaim Imamović

“Sa Igmana pogledat je lijepo”, “Da sam ptica” – Jovica Petković

“Stara staza”, “Vratnik pjeva” – Ismet Alajbegović Šerbo

“Sinoć sam ti Safo” – Muhamed Mešanović Hamić

“Prođoh Bosnom kroz gradove”, “U lijepom starom gradu Višegradu” – Dragiša Nedović

7.1.

Još je jedan put autorstva: prilikom audicija na Radio-Sarajevu urednici su tražili od svakog novog pjevača da donese poneku staru pjesmu iz svog kraja kao uslov da pristupe snimanju. Nedostajalo je pravih “narodnih pjesama”, što se često svodilo na “pjesama kojima se ne zna autor”. Prema svjedočenju jednog člana orkestra iz tog vremena, pjevači su pronalazili stare tekstove u zbirkama prvih sakupljača “narodnog blaga” i pjevali ih na već poznate melodije, ponekad neznatno izmijenjene. Pored ovog standardnog trika, često su pronalazili i tekstove romantičarskih pjesnika na koje je neko od članova orkestra pisao melodiju. Vrlo često su ih uspijevali podmetnuti kao narodne. Neke od njih su kasnije potpisane kao autorski radovi. Neke nisu nikada.

7.2.

Michel Foucault tvrdio je da autor kao ličnost sjedinjuje sve ono što napiše u jedinstven opus. Opus se zamišlja kao monumentalna, neprotivrječna tvorevina, te će čistunci u njega umetnuti i autorov spisak za nedjeljnu kupovinu zametnut u rukopisu nedovršenog romana.

Sve borbe u vezi s porijeklom “sevdalinke” postoje da bi se utvrdio ili opovrgnuo autor. Ako postoji opus, postoji i autor. To je dijalektička “tuga sevdaha” ili “sevdah sevdaha”. Nikada nije mogao biti samo dobra muzika.

8.

Mikija Petrovića zvali su “narodnjački Paganini”. Kada je došao u orkestar Radio-Sarajeva, legendarni harmonikaš Ismet Alajbegović Šerbo pomogao mu je da se intonativno usavrši i stvori vlastiti stil.

Cijeli život je Miki Petrović imao svega nekoliko taktova da pokaže šta zna. Nije bilo muzičkih producenata koji bi mu producirali solo ploču, napravili bend i stvorili od njega internacionalnu zvijezdu. Bio je osuđen da ostane čovjek koji svoju kreativnost mora zbiti u minijature između strofa. Da li je on bio autor? Kako naplatiti autorska prava na stvaranje stila? Šta Miki Petrović kao ličnost sjedinjuje?

Nije zabilježeno da je neko napravio intervju sa Mikijem Petrovićem.

Ni sa Ismetom Alajbegovićem Šerbom.

9.

U tekstovima sevdaha, u sevdahu “kao poeziji”, neprestano se bore želja da se kaže previše i želja da se ne kaže ništa. Svako dodavanje na ovu rečenicu predstavljalo bi ustupak prvoj želji.

10.

Sjećam se da mi je na studiju filozofije trebalo nekoliko godina da naučim čitati između redova. U Derridinom tekstu počneš odjednom prepoznavati Lacana, u Hegelovom Platona. Kada je jednom naučiš, ta vještina te progoni. Odjednom u nekoj ragi Ravija Shankara počneš prepoznavati čuveni foršpil iz “Dvije su se vode zavadile”; shvatiš i da Hamićev saz evocira sitar. U vrtoglavim međuigrama Jovice Petkovića možeš čuti Charlija Parkera i počneš osjećati nove ritmove u poravnim pjesmama. “Čiji sam ja komadić?”, pitaš se.

11.

Od tradicije treba otimati dobre stvari, kamčiti ono malo zrnevlja iz toliko praznih ljuštura. Kad se sjetim beskrajnih sati nad starim singlicama, preslušavanja desetina ploča da bih naišao na jednu dobru pjesmu. Ili kupovine nekoliko CD-ova radi samo jedne genijalne dionice...

I to još traje.

11.1.

Gomile ispranih, ponavljačkih izvedbi radi jednog dobrog sevdaha.

(zurnal.info)

Venecuelanski predsjednik Hugo Chavez optužio je kolumbijsku vojsku da su izvršili upad u Venecuelu, samo nekoliko sati prije početka samita južnoameričkih čelnika u Ekvadoru. Na tom samitu razmatrati će se planovi vlasti u Kolumbiji da izdaju sedam svojih vojnih baza Sjedinjenim Državama.
Kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe tvrdi da je povećano američko prisustvo u Kolumbiji neophodno za borbu protiv droge, ali Chavez smatra da će ono biti direktna prijetnja njemu lično i da će baze postati "enklave američkog uticaja", javlja BBC u ponedjeljak.
Tokom svoga sedmičnog obraćanja naciji putem televizije predsjednik Chavez je rekao da će isporuke jeftinog benzina Kolumbiji odmah biti obustavljene, a uputio je i poruku svojim susjedima: "Volim Kolumbiju, ali kolumbijski narod mora kazati svojoj vladi da ona mora poštivati Venecuelu, poštivati naš narod. Uostalom, mi ćemo ih natjerati da nas poštuju", rekao je on. 
Rekao je i da prijetnja Venecueli raste, ali da je ona spremna odbraniti se: "Priprema se scenarij za napad na Venecuelu. U slučaju vojnog napada mi ne bismo imali izbora. Ne bismo imali izbora nego da odgovorimo oružjem. Naš odgovor ne bi bio diplomatski. Bio bi vojni", rekao je Chavez.
Sa svoje strane kolumbijski dužnosnici tvrde da Venecuela nema razloga biti zabrinuta i da će američke trupe pomoći u borbi protiv krijumčara droge.
Oni kažu da predloženi desetogodišnji ugovor ne bi povećao broj američkih vojnika i građanskih lica u službi američke vojske iznad 1.400, što je maksimum dozvoljen važećim američkim zakonom.
Prošle godine je rat riječima između predsjednika Chaveza i Uribea kulminirao slanjem venecuelanskih tenkova i teške artiljerije na granicu s Kolumbijom. 
(Fena)

Anneliese Nichole Brown, studentkinja antropologije iz Los Angelesa, pokrenula je 28. jula online peticiju za ovu nagradu, koja bi bila dodijeljena 2010. godine.

Hiljade ljudi potpisalo je tekst peticije koji glasi:

- Mi dole potpisani, smatramo da se Michael Jackson duhom i tijelom čitavog života borio za poboljšanje globalnog stanja djece i čovječanstva.

Na žalost fanova, Jackson nema nikakve šanse za uglednu nagradu, jer pravila Nobelove nagrade za mir kažu kako ona ne može biti dodijeljena preminuloj osobi, a kandidate mogu da predlože samo ljudi iz svijeta politike, profesori ili sami dobitnici.

Nije ovo jedini bizaran potez obožavatelja kralja popa. Od njegove smrti pa do danas potrudili su se da nagomilaju brojne teorije zavjera. Britanski tabloidi skupili su najnovije iz posljednjih desetak dana:

• Michael je ubijen dok je njegov ljekar spavao dubokim snom

• Michael je dvojnik jedne egipatske statue stare 3.000 godina, a koja se nalazi u nekom muzeju u Čikagu;

• Michaelov duh redovno posećuje Amy Winehouse i daje joj muzičke savjete;

• Njegova spaljena kosa, koju su frizeri odsjekli nakon požara tokom snimanja spota za Pepsi 1984.godine, biće pretvorena u dijamante;

• Michael će uskoro oživjeti kao klon, jer je u tu svrhu poodavno zamrznuo svoju spermu;

Pišući nedavno za jedan internet portal o stanju na ovdašnjoj medijskoj sceni i hajci na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne (ili bi bolje bilo reći – prema vlasti i negativnim društvenim pojavama kritičke) medije, poduži spisak, u kome su pobrojani svi učesnici u pokušaju zatiranja te, u načelu, male skupine izuzetaka od pravila (pravila da se ćuti, služi i trpi), a koji su manje više javnosti poznati, završio sam navođenjem jednog o kome se vrlo malo priča, a koji je, po slobodu medija i kompletnog društva, ništa manje opasan od političko-vjersko-medijske mafije i aparata koji im stoje na raspolaganju:

„Dodatni problem u čitavoj priči je pojava intelektualne kolaboracionističke bagre, glasnogovornika konformističke, podaničke, kukavičke scene, licemjera, koji se, slično nekim ovdašnjim političarima, lažno predstavljajući kao građanski, pridružuju napadima na još uvijek skromnu i krhku slobodnu medijsku teritoriju (i ljudska prava i slobode manjinskih društvenih grupacija, te skromne pokušaje javnog bunta), insistirajući na malograđanskim normama pristojnosti, kvalitetu dikcije, gramatičkoj pedantnosti, švedskim standardima komunikacije,... dok u neravnopravnoj borbi medijskog davida i mafijaško-fašističkog golijata samo što se još glave nisu počele kotrljati.“

U međuvremenu, neki od najeksponiranijih predstavnika ove, samo prezira i gađenja vrijedne, skupine, stavili su se otvoreno u službu nacionalističkih, pljačkaških, ratno-huškačkih projekata, braneći sa stranica medijskih ogranaka njihovog propagandnog aparata nosioce destruktivne politike, koji građane BiH drže kao taoce svoje pljačkaške nezasitosti, nacionalističe mitomanije i totalitarnih ambicija, i napadajući i vrijeđajući sve one koje lideri tih projekata označe kao svoje neprijatelje (od kritičkih medija, preko antinacionalističke opozicije, do nezavisnih institucija i njihovih predstavnika, te, heroja pokreta otpora totalitarnom jednoumlju i bezumlju). Služeći se pri tim napadima retorikom, koja je ništa drugo do, nevješto prikriveni – govor mržnje. Isti onaj koji im, doduše, mnogo otvorenije, praktikuju i novi poslodavci i njihove gazde.

Pokušavajući sam sebi odgovoriti na pitanja „Kako je to uopšte moguće?!“ i „Kako ljudi mogu pasti tako nisko?“, prisjetio sam se nekih epizoda iz vlastite prošlosti, u kojima sam postavljao ista ili slična pitanja, a iz kojih je, čini mi se, moguće povući paralele sa sadašnjim stanjem.

PRIČA PRVA: RAT NIJE BIO BOLJI

Izuzmemo li sveprisutnu smrt (koja me užasavala bez obzira radilo se o ljudima koji su mi umirali na rukama, masakrirani tenkovskom granatom na mjestu na kome sam samo par trenutaka ranije i sam stajao ili o leševima neprijateljskih vojnika, naslaganih pored puta) i odlazak na „drugu stranu“ (putem odvratnih „razmjena“ civila(!) između zaraćenih strana) ljudi koje sam volio (i čiji sam odlazak doživio kao ličnu izdaju i istinski nikad nisam prebolio) najveća lična trauma proteklog rata mi je situacija na olovskom ratištu, u zimu 1994.

U trenutku kad su nam se, nakon višednevnog artiljeriljskog uzoravanja (koje je dijelove snijegom i ledom okovane planine potpuno ogolilo), počele raspadati „linije“, na planinskom vijencu, s kojeg se pružala mogućnost kontrole i presijecanja jedine komunikacije onog što će kasnije dobiti naziv Tuzlanski kanton sa ostatkom svijeta i koji je predstavljao moguću polaznu tačku za ofanzivu na ovo područje, trenutku opšteg haosa i ponižavajuće bježanije, komadant me je zamolio (jer je to bila jedna od onih situacija u kojoj niko nikom ništa više ne može narediti) da, sa nekoliko boraca, odem na ključnu tačku odbrane (vezni dio između jedinica, u klancu kojim se očekivao prodor i koji je danima granatiran bez prestanka, sve dok ljudi koji su bili na tom dijelu nisu „pukli“ i svojim napuštanjem položaja prouzročili opštu paniku).

Napisao sam kratko pismo za suprugu Tanju, istresao lične stvari iz džepova i zamolio da joj predaju, pozdravio se sa onima koji ostaju, uzeo oružje i nekoliko „okvira“ municije i krenuo sa nevelikom skupinom prema mjestu, koje smo trebali držati bar dok nam se jedinice ne izvuku s tog područja (da se ne bi desio masakr u povlačenju). No, onda se dogodilo nešto što me je zateklo i užasnulo.

Prolazeći sa tom grupicom, koja u tom trenutku vjeruje da je osuđena na smrt, pored raspojasane, anarhične, nekontrolisane mase u bijegu, mada im se niko od nas, zaokupljen svojim mislima, koje lutaju od zadatka do naših porodica, nije uopšte obratio, niti gestom pokazao zamjeranje ili prijekor, u očima nekih od njih, kad bi podigli pognute glave, sam vidio – mržnju! Ne prema neprijatelju od koga bježe, nego prema nama koji odlazimo tamo odakle oni bježe i što radimo ono što oni odbijaju i što pokazujemo da nismo svi isti (što je omiljeni izgovor za sva sranja na ovdašnjim prostorima, od pamtivijeka do današnjih dana).

O tome (zahvaljujući činjenici da se neko, u posljednjem trenutku, odlučio da nas ne žrtvuje ili neprijateljskom neshvatanju stepena haosa u našim redovima i činjenice da se kompletna odbrana svela na nekoliko čudnih likova, odraslih na partizanskim filmovima), razmišljam često posljednjih mjeseci prateći (verbalne) napade raznog intelektualnog, političkog, vjerskog i medijskog smeća na 60-minutašku medijsku gerilu i sarajevske nezavisne magazine i pokret otpora nacionalističko-mafijaškom bezumlju u državi, okupljen oko njih (koji je u Federaciji prerastao u respektabilnu slobodnu teritoriju, dok u RS funkcioniše još uvijek na nivou malobrojne, nevjerovatno hrabre urbane gerile, sačinjene od male skupine prema Voždu i njegovom pljačkaško-fašističkom projektu kritičkih medijskih, nvo i intelektualnih aktivista).

Intelektualni ološ, bez trunke stida (takoreći s ponosom) i s očiglednim otsustvom elementarnog morala, slijedeći jalijašku filozofiju po kojoj kad vidiš da grupa mnogo brojnijih i jačih cipelari nekog slabijeg, zaletiš se pa im se pridružiš, pridružuje se brojnoj i moćnoj ekipi sačinjenoj od mafije na vlasti, u nemoral ogrezlih vjerskih lidera (koji brane pedofile, učestvuju u pljački naroda ili blagosiljaju zločince i šire mržnju među narodima), kriminalaca opšte kategorije (koji prijete silovanjem 12-godišnjih djevojčica, premlaćuju rodbinu svojih žrtava u dvorištima sudova, slobodno se šetaju i nakon počinjenih ubistava), ratnih zločinaca i njihovih pomagača u svim porama nedenacifikovanog društva, propagandno-medijskog aparata režima u RS ili reketaško-ucjenjivačko-gangsterskog u Federaciji, dijelova sistema, uključujući i tužilaštva i sudove (koji saslušavaju one kojima je prijećeno smrću, po prijavi onih koji su prijetnju izrekli), vjerskih ekstremista, koji organizuju fašistička divljanja na ulicama glavnog grada i premlaćivanja nevinih ljudi, organizovanih gomila za linč i potencijalnih atentatora, ludaka koji i smrću prijete najistaknutijim likovima medijske alternative i te virtuelne slobodne teritorije.

Dok je mržnja pobrojanih, koji su predmet kritičkih opservacija ovog medijskog ogranka sklonog kritici devijantnih društvenih pojava, logična (njima se radi o koži) dotle je ova intelektualnog smeća – patološka. I, autoru ovog teksta podjednako zbunjujuća (zapravo – zaprepašćujuća) kao i ona iz ispričane ratne epizode.

PRIČA DRUGA – POLIKITA I PIZDE NA JAVNOJ SCENI

Od svih pritisaka koje je Polikita (za neupućene - satirični časopis koji je izlazio od februara 1997. do marta 1999.) istrpila u svom nedugom životu – a mislim da ih u kolekciji ima sve, osim likvidacija - najgore je bilo brutovsko zabijanje noža u leđa od strane tzv. građanske, antinacionalističke medijske i intelektualne „alternative“.

U trenutku kad mi je policija, u protuzakonitoj akciji, zabranjivala i plijenila novinu po ulicama glavnog grada, privodeći, pritom, na saslušanja čak i radnice iz kioska, u kome su vlast i tužilaštva, nakon početne konfuzije, počela nemilice štancati sudske tužbe, zbog „vrijeđanja lika i djela Alije Izetbegovića i najviših predstavnika vlasti, te vjerskih i patriotskih osjećanja građana“, razni ludaci iz vojno-stranačke vrhuške vladajućih nacionalista pozivali na linč, javno se uništavala novina, fizički nasrtalo na kolportere, kreirala atmosfera straha, koja će u nastavku onemogućiti normalnu distribuciju novine (kojoj je već ranije onemogućeno reklamiranje i nametnut trostruko veći porez nego ostalim časopisima u zemlji), medijski djelatnici i intelektualci, još uvijek u mišijim rupama i u strahu od svake javne reakcije koja bi bila u suprotnosti sa vladajućom (i branila one koji otvoreno kritikuju i ismijavaju „čak“ i Oca Nacije i to usred njegovog pašaluka), a, s druge strane svjesni da je stvar tako radikalna (u protuzakonitoj akciji, policija im, pod nosom, na ulicama glavnog grada, plijeni novinu) da moraju nekako reagovati ako misle sačuvati i mrvicu vlastitog dostojanstva, su prigrlili, kao spasonosnu, „neutralnu“ (takoreći „unproforsku“) tezu da „Jest vlast pogriješila ali je i Šestan pretjerao“, i, naslonivši se na imbecilne optužbe vlasti, koja je satiru proglasila pornografijom, umjesto da ih odbace kao besmislicu, javnu raspravu, umjesto o slučaju protuzakonitog postupanja policije, pritisaka vlasti na medije, cenzuri i zabrani, demokratiji i slobodi javne riječi, započeli o – pornografiji(!) i potrebi da se ona prodaje na posebnim mjestima, „a ne da djeca prolazeći pored kioska gledaju golotinju“(???).

Dakle, s jedne strane smo imali vlast koja, u funkciji zatiranja medijskih sloboda, jedan časopis optužuje (hapsi, plijeni i podnosi sudske tužbe) za pornografiju, a s druge „ugledne“ „nezavisne“ „građanske“ intelektualce i medijske djelatnike koji, u tom trenutku, ne spominjući taj časopis(!!!), vode „javnu raspravu“ o pornografiji. Čime, ustvari, faktički, kurvinski učestvuju u napadima na taj medij, iako se tobože (ali vrlo mlako) ograđuju od njih. Dodatno, ta intelektualna i medijska „krema“ vodi „ozbiljnu raspravu“ o javnom moralu u kontekst slika golih žena (onakvih kakvim ih je Bog, koji je, u međuvremenu, inauguriran u vrhovnog lokalnog autoriteta, stvorio) ignorišući pritom potpuni nemoral, odnosno, sveprisutni razvrat, prostituisanje i pornografiju društva u cjelini, pogotovo njegovih političkih, vjerskih, intelektualnih i medijskih elita.

Iako je, u međuvremenu, situacija postala neuporediva s tim prvim poratnim godinama (bar u Federalnom dijelu zemlje, dok je u RS, po nekim parametrima, možda i gora) i danas se, iz određenih krugova, koji se lažno pretstavljaju kao građanski (a ustvari su podmetnta kukavičija jaja nacionalista), po istoj matrici, napada medijsko ogledalo društva zbog ružne slike odraza u njemu. Pri čemu se, kao i u slučaju Polikite, svjesno, izmišlja problem tamo gdje ga nema a ignoriše tamo gdje zaista jeste (gdje je stvaran i opasan).

Vrši se zamjena teza, i niko drugi do kritički mediji (ono najvrjednije što ovo društvo ima i što je u dobrom dijelu posljednjih dva desetljeća jedino stajalo na putu potpunog tamnovilajetskog zamračenja) se, od strane intelektualnog ološa, proglašavaju odgovornim za govor mržnje na našoj javnoj i političkoj sceni. Pri tome se te optužbe, da bi stvar bila apsurdnija, i pozicija onih koji to rade potpuno jasna, odašilju sa stranica medija koji su najradikalniji zagovornici istog, medija koji su praktično sinonim za govor mržnje i koji su dio nacionalističkog ratno-huškačkog propagandnog aparata jednog totalitarnog režima koji je na govoru (i ne samo govoru) mržnje, bukvalno, izgrađen.

Za stvarni društveni problem (koji je, definitivno, potrebno iskorijeniti – ali ne apelima i javnim raspravama, nego drakonskim zakonskim kaznama) se, iz faktičkog centra jednog od njegovih generatora pokušava optužiti neko ko se protiv nosioca govora mržnje u ovoj zemlji svo vrijeme dosljedno bori.

Pritom se, hinjski, govor mržnje, od strane nosioca te kampanje, pokušava poistovjetiti ili bar njegova štetnost izjednačiti sa tzv. neprimjerenim govorom, odnosno, jezikom koji ne robuje malograđanskim normama pristojnosti. Širenje međuetničke mržnje, rasističe izjave najviših političkih dužnosnika, provociranje nasilja nad manjinama, negiranje ljudima ustavom zagarantovanih prava, huškanje mase na protivnike režima, izjednačava se (i naziva istim imenom) sa malograđanskom uhu pregrubim formulacijama i „uvredama“ političkih, vjerskih i medijskih moćnika, ratnih zločinaca i pripadnika kriminalnog podzemlja, kojima su, u svom izražavanju, skloni kritički mediji. Čime se postiže efekat dvostruke štete – s jedne strane se za govor mržnje optužuju najoštriji kritičari nacionalista i mafije na vlasti (čime se nastoji dovesti u pitanje njihov kredibilitet u javnosti i zaštititi politički, vjerski i medijski moćnici i njihovi partneri iz podzemlja), a, s druge strane, se ozbiljan društveni problem (što govor mržnje jeste) relativizira, kroz miješanje sa nečim što s njim nema veze i kroz usmjeravanje prema onima koji su u suštini njegova suprotnost, čime se amnestiraju stvarni nosioci govora mržnje (pod čijim se pokroviteljstvom čitava kampanja i odvija).

Elem, nosioci ovih napada na kritičke medije u Federaciji i pojedince iz Republike Srpske (koji i vlastiti život stavljaju na kocku, kritikujući političke i vjerske moćnike i predstavnike njihovog podzemnog ogranka), pod govorom mržnje ne registruju izmišljanje priča o naoružavanju muslimana u RS ili vlastoručnom ubijanju srpskih zarobljenika od strane banjalučkog muftije, niti povampirenje inkvizicije, ili Vođine riječi da je njima neprihvatljivo da im sude sudije muslimani, Reisovu prijetnju „dosta smo se mi prilagođavali, nek se oni sad prilagođavaju nama“ ili medijsku organizaciju fašističkog divljanja vjerskih ekstremista na ulicama glavnog grada i premlaćivanja zagovornika prava manjina, ili natpise ideoloških trasera terorizma, kojim se sekularni sistem naziva zločinačkim, poziva na uspostavu teokratske diktature i neprijateljima proglašavaju svi drugačijemisleći, sa posebnim naglaskom na kršćane, židove i ateiste. Ali je, za njih, govor mržnje kad se optuženog za krađu 145 miliona, samo na jednom pljačkaškom poduhvatu, zove kriminalcem, kada se vladiku koji već (najmanje) dva desetljeća širi mržnju među narodima, nazove ratnim zločincom, kada se Reisa koji brani pedofile i u vremenu krize sumnjivim parama diže sebi dvore, proziva zbog nemorala, kada se zločince naziva zločincima, kriminalce kriminalcima,...

Govor mržnje, za te logičke ekvilibriste, nije kad direktor jednog javnog rtv servisa pjeva četničke pjesme u okruženju ljubitelja tradicionalnog klanja kamom, niti to što poručuje da će ih pjevati i dalje, nego je govor mržnje to što neko pušta njegovo pjevanje u svojoj emisiji, da bi pokazao s kim i s čim imamo posla. (???)

PRIČA TREĆA – DEUTSCHLAND ÜBER ALLES

Negdje oko potpisivanja Dejtonskog sporazuma (ne sjećam se više tačno kada) dospio sam, (ni sam ne znam kako - zahvaljujući valjda obavještenosti organizatora o problemima koje sam pravio lokalnoj vlasti tokom rata(?), te, par mjeseci ranije objavljenom „prvom, zadnjem i nikad više“ (tro)broju magazina Grafit i nultom broju Polikite koji je izašao kao njegov prilog) u ekipi novinara sa prostore ex Jugoslavije (u kojoj su bili predstavnici splitskog Ferala, zagrebačkog Arkzina, sarajevskih Dana, beogradskih B92 i Nove Borbe, i još neki) u višednevno plaćeno zjalanje po Njemačkoj, u okviru projekta „Pomirenje“, koji je sebi u glavu uvrtio ugledni nam i velikodušni domaćin.

Nenavikao na „šupljiranja“ i trpljenja gluposti, bilo s koje strane one dolazile, ponio sam se kao klasični partibrejker i domaćinu, oličenom u uvijek osmijehnutoj tetici, koja je s nama postupala kao prema poluretardiranim (ili poludivljim?) bićima, s kojima se imala želju igrati psiholoških igara za predškolski uzrast, u jednom sam trenutku, iziritiran nivoom idiotizma, prema kojem je ovaj rehabilitacijsko-turistički projekat srljao, rekao da je čitava stvar apsurdno koncipirana, da mi niti smo predstavnici naroda (kako nas se tretiralo i u šta se, na sreću, svega par malo neinteligentnijih u grupi ufuralo), već dobar dio nas više otpadnici, niti se (u skladu s tim) nas ima šta miriti (ako se ikoga ima – jer taj koncept posmatranja ratne destrukcije nekadašnje nam domovine kao sukoba među narodima je sam po sebi diskutabilan).

Bio je to samo jedan od bezbroj slučajeva neshvatanja suštine rata na našem prostoru od strana Zapada i uvredljivosti s kojom su nas sve trpali u isti koš i tretirali kao sulude nacionaliste i vjerske fanatike, kojima je životni cilj da se jedni drugima krvi napijemo.

I mada sam vjerovao u dobre namjere organizatora, nije mi preostalo ništa drugo do da zaključim: „Vama hvala za pivu i pečenje (i hotelski petozvjezdani smještaj), ali, priča vam je bez veze“.

Ja, kao prvo, ni s kim nisam bio u svađi, pa da me mire tete u njemačkom obdaništu, a pogotovo ne s ljudima iz Ferala, Arkzina, B 92. Mi, manje-više, pripadamo istom svijetu, imamo kritički odnos prema vlasti i gadi nam se nacionalizam i ksenofobija. Čak smo i po godinama „tu negdje“, te smo dijelili i neke kulturne vrijednosti i afinitete. Mi smo dakle vrlo slični ljudi, bliskih pogleda na svijet, uključujući politiku, te je koncept domaćinovog projekta bio promašen.

S druge strane, pokušaj mirenja bilo koga od nas sa nacionalistima („svojim“ ili „tuđim“) je em zaludan, em je kretenski – stvar i jeste u otklonu od Zla, suprotstavljanju mu a ne mirenju ili, ne daj bože, saradnji s njim.

I, dodao sam tad: Ako već imate misionarskih ambicija i želite da nekoga mirite dovedite četnike, ustaše i mudžahedine, pa mirite njih.

No, vrijeme će pokazati, da saradnja sa nacionalistima, nije strana mnogim tobožnjim zagovornicima građanskih vrijednosti, uključujući i neke dobro plaćene prevarante iz nvo sektora.

Isti oni, naime - vratimo se opet u sadašnjost - koji truju javni prostor imbecilnom pričom o govoru mržnje kritičkih sarajevskih medija, i to sa stranica kriminalnih i zločinačkih publikacija kojima bi, u iole normalnoj državi (što BiH, kao što znamo, nije) upravo zbog govora mržnje, bio i oduzet status medija i zabranjen rad, hvale se ovih dana, na zaprepaštenje svakog iole normalnog, svojom saradnjom sa prononsiranim medijskim i inim fašistima i kriminalcima, sa stranica čijih izdanja nesuvislo i histerično vrište o nacionilizmu, vjerovali ili ne - „građanskih, antinacionalističkih medija u Sarajevu“.

Koje ludilo! Otprilike kao kad bi Milorad Dodik, kome se svako malo otme neka rasistička izjava (zbog koje bi u nekom boljem svijetu robijao a ne vladao), za nacionalizam i rasizam optužio Željka Komšića. Ili Jovu Divjaka.

Principijelna i dosljedna kritika negativnih društvenih pojava i njihovih nosilaca i nazivanje adekvatnim imenima konkretnih počinilaca krivičnih djela, na visokorangiranim položajima u politici, vjerskim zajednicama, državnom aparatu, javnim servisima ili privatnim medijskim carstvima, te odlučna borba protiv kriminala, korupcije, nacionalizma i ratnih zločinaca, naziva se od ovih agresivnih advokata nacionalističkog i kriminalnog političkog i vjerskog establišmenta i njihovog propagandnog aparata - govorom mržnje i nacionalizmom.

S obzirom da ovaj intelektualni i moralni šljam, po klasičnoj nacionalističkoj matrici, uvijek na pola puta između groteske i tragedije, između ostalog, iz epicentra srpskog nacionalizma, kritiku režima i njegovih ekponenata i konkretnih kriminalaca iz njegovih redova, proglašava napadom na čitav narod, govorom mržnje i nacionalizmom sarajevskih „građanskih, antinacionalističkih medija“ (a možeš mislit kakvi su onda ostali u tom Sarajevu i Federaciji), nema nikakve sumnje i mislim da bi bilo i na sudu vrlo lako dokazati (i ako se neko odluči tim baviti, rado ću svjedočiti) da dotični, lažima, insinuacijama i obmanama, šire međunacionalno nepovjerenje i netrpeljivost, služe interesima nacional-šovinista, razaraju državu, vrijeđaju i ocjenjuju ljude na osnovu njihove nacionalne pripadnosti, odnosno, u konačnici - upotrebljavaju govor mržnje!

Protivnik Sarajeva u narednoj utakmici Europske lige, Cluj, će igrati sa najboljim sastavom, ali vjerovatno neće ići na pobjedu u prvoj utakmici, kaže za Žurnal Iuliu Muresan, predsjednik ovog kluba.

- Ne mislim da smo bili tako sretni žrijebom, jer Bosna i Hercegovina ima kvalitetan nivo nogometa i puno dobrih igrača u nekim od najboljih evropskih liga – kaže Muresan i naglašava kako je pritisak publike u BiH dobro poznat širom Evrope.

Dodaje da ne sumnja kako će utakmica biti izuzetno teška protiv vrlo dobrog tima Sarajeva sa velikom podrškom publike.

- Nadam se da ćemo se skoncentrisati i uspjeti barem ne izgubiti u prvoj utakmici, kako bismo imali dovoljno šansi za dobar ukupni rezultat i prolaz u grupnu fazu.

Rukovodstvo Cluja trenutno o Sarajevu zna tek da su bili prošlogodišnji prvaci, a Muresan poznaje neke igrače iz BiH i ponavlja: ...tako da neće biti lako...

- Definitivno ćemo igrati sa prvim timom i najboljim igračima, jer je to jedini način da ostvarimo svoj prvi cilj, kvalifikovanje u grupnu fazu UEL-e. Nadam se da ćemo igrati kao i prošle godine u Ligi šampiona protiv Rome i Chelsea - skoncentrisati se i pobijediti. Imamo puno igrača iz Portugala, Južne Amerike, Rumunije. Naš stil se bazira na konstrukciji, brzini - latinoamerički način igre. – kaže Muresan.

Utakmica između našeg predstavnika u Evropskoj ligi, Sarajeva, i rumunskog Cluja igra se 20. augusta na stadionu Asim Ferhatović.

(zurnal.info)

Koševsko brdo, 08-08-2009.

Porodična medicina očito je prepuštena na volju uposlenih u ambulantama. Uposlenici po svojoj volji određuju da li hoće ili neće raditi. Kao što i sam naslov kaže: naša posla!

Pozivamo vas da ovakve slične primjere samovolje i javašluka fotografirate i pošaljete na mail adresu [email protected]. Kvalitet fotografije nije bitan. Važno je samo da se jasno razaznaje ono što fotograija dokumentuje.

Što se mene tiče

draža mi je vladavina

naših domaćih ubica

i uvjeren sam

da će strani ubica

potamaniti više nas

nego stari

nama poznati ubica

Iskreno govoreći ne vjerujem

da iko od njih ima namjeru

rješavati naše društvene probleme

Svoj stav zasnivam na tome

šta mislim o svome prvom susjedu

i samo se nadam

da neće postati još gori

Zato sam ja patriot,

ne volim vidjeti

zapaljenu zastavu

zato što taj čin uzbuđuje

ubice na obje strane

sve do žalosnog pretjerivanja

koje nastavi da traje u veselju

uglavnom bez ikakvih zapreka

sve dok ne izginemo po posljednjeg.

(Antologija kanadske poezije, Tetovirana zemlja, priredili i preveli: Goran Simić, Višnja Brčić, Buybook, 2009)

U uzvratnom susretu trećeg pretkola Sarajevo je na stadionu "Asim Ferhatović Hase" nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca pobijedilo švedski Helsingborg sa 5:4. Rezultat nakon 90 minuta igre i dva produžetka bio je 2:1.
Šveđani, koji su u prvom meču slavili također sa 2:1, poveli su u 2. minuti golom Jonssona. Na 1:1 je poravnao Hadžić u 38., a na 2:1 povisio Avdić u 78. minuti.
Rezultat se nije mijenjao ni nakon dva produžetka, pa su pobjednika odlučili jedanaesterci. Golove za Sarajevo s 11 metara postigli su Jahović, Ihtijarević, Rizvanović, Maksumić i Hamzagić.
Sarajevo će protivnika u četvrtom pretkolu saznati u petak.
(Fena)

 Poslednja stvar koju su poslanici Parlamenta Federacije BiH učinili prije odlaska na (ne)zasluženi godišnji odmor, bilo je nevoljko prihvaćanje vladinog prijedloga rebalansa budžeta.

Da bi se ispunio ključni zahtjev međunarodnog monetarnog fonda (MMF) za dobijanje svježeg novca, FBiH je morala skresati ovogodišnji budžet za 226 miliona maraka, uz smanjenje izdvajanja za ratne i civilne invalide i plata svim državnim službenicima koji se finansiraju iz budžeta FBiH.

Teret svođenja budžetske potrošnje na nivo, koji FBiH sebi realno može priuštiti, uglavnom su podnijeli invalidi, izbjeglice i civilne žrtve rata.

Kada se gleda u apsolutnom iznosu, najveći rezovi su napravljeni kod ratnih vojnih invalida kojima će umjesto planiranih 335,1 miliona maraka, biti na raspolaganju 33 miliona maraka manje

Ipak, ako se gleda procentualno smanjenje, rebalansom budžeta najviše će biti oštećene civilne žrtve rata kojima je planirani iznos skresan za više od trećine, sa 38,5 miliona maraka na 25 miliona maraka.

ZA VILU NA JADRANU 85.000 MARAKA

I dok se zarad štednje rezalo na troškovima za socijalno najugroženije kategorije, u novom budžetu našle su se i stavke koje uopšte nisu bile predviđene na početku godine.

Tako će održavanje vile Vlade FBiH na lijepom plavom Jadranu, u Trpnju, koštati ove godine 85.000, neplaniranih, maraka. Ima se, može se.

Među novim troškovima, našla se i stavka za nabavku opreme za Vladu FBiH, za šta je prvobitno bilo planirano 10 hiljada maraka, ali su kreatori budžeta na kraju zaključili da to i nisu neke pare, pa su ovu stavku podigli na pola miliona maraka.

Najzanimljiviji dio novog budžeta su s stavke koje se odnose na plate adminstracije.

ZA PLATE ČINOVNIKA 226 MILIONA MARAKA

Prema prijedlogu Vlade FBiH, državni službenici tokom naredne tri godine, na koliko je potpisan stand by aranžman sa MMF-om, imali bi plate “zakovane” na nivou iz decembra prošle godine i još umanjene za 10 posto.

Iako se najavljuje smanjenje plata administraciji, u izmjenjenom ovogodišnjem budžetu ovo smanjenje se ne vidi. Umjesto smanjenja, iznos za plate zaposlenih je čak povećan u odnosu na plan s početka godine, i to za okruglih 10 posto, odnosno 19,3 miliona maraka. Tako će se državni činovnici nekako morati uklopiti u 226,8 miliona maraka koliko je planirano za njihove plate i naknade.

Iako u životu običnog čovjeka uredi predsjednika FBiH i njegova dva potpredsjednika nemaju ama baš nikakvu ulogu, u budžetu Federacije oni zuzimaju značajno mjesto, ili preciznije značajnu sumu. Jedino vidljivo opravdanje njihovog postojanja nazire se u smanjenju nezaposlenosti u FBiH, pošto ova tri ureda zajedno imaju 41 službenika. Dobra vijest je da broj uposlenih u ovom slučaju manji od planiranog, jer ih je trebalo biti 46.

KOLIKO KOŠTAJU PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI FBIH

Ako i nije baš jasno šta u stvari rade zaposleni u uredima predsjednika i potpredsjednika FBiH, zna se koliko će koštati ove godine. Iako je prvobitno bilo planirano da ovaj trošak u ovoj godini iznosi 790 hiljada maraka, rebalansom budžeta ta je suma podignuta na 1,2 miliona maraka. To što je broj zaposlenih na koncu bio manji od planiranog broja, nije imalo nikakvog uticaja na konačan iznos. Zaposlenih manje za pet a za plate se troši pola miliona maraka više od planiranog!?

Dizanjem ruku za rebalans budžeta, poslanici u Parlamentu FBiH galantno su izdvojili i 200 hiljada maraka, koje nisu uopšte bile predviđene na početku godine, za “sekretarijat nacionalnog fiskalnog vijeća”.

Fiskalno vijeće BiH po funkciji čine, državni i entitetski premijeri i ministri finansija, guverner Centralne banke BiH i direkotr Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Svako od njih već ima svoj kabinet, sa sekretaricama, savjetnicima, vozačima, koji su već plaćeni iz budžeta, pa je potpuno nejasno kakav tu ima dodatni trošak.

MILION MARAKA VIŠE ZA PARLAMENTARCE

Ni sami parlamentarci nisu loše prošli prilikom rebalansa budžeta. Iako su drugima smanjivali naknade i plaće, kada se radi o njima samima pokazali su zavidnu velikodušnost. Za plate zaposlenih u oba doma parlamenta FBiH, što uključuje i poslanike kojima je stalni posao zastupanje narodnih interesa, ove godine biće izdvojeno 9,1 miliona maraka, što je gotovo milion maraka više od planiranih 8,12 miliona maraka.

Usvajanjem rebalansa budžeta, priča o smanjenju javne potrošnje u FBiH tek počinje. Papir trpi sve, pa tako i radikalno smanjenje socijalnih izdvajanja te manje plate administraciji, a kako će na to reagovati oni koje to direktno pogađa vidjet će se već narednog mjeseca. Naročito zbog činjenice da je novi premijer FBiH, Mustafa Mujezinoć, svakome obećao ono što je tražio: MMF-u da će se smanjiti naknade ratnim vojnim invalidima i plate administraciji, dok je istovremeno boračkim udruženjima i sindikatima državnih službenika obećavao da pojedinačna primanja neće biti smanjena. Kako u praksi pomiriti ova dva suprotna obećanja za sada zna samo premijer Mujezinović..

(zurnal.info)