Springstinovac na svom blogu svakodnevno piše glupave političke analize i ljubavna pisma kršnom Premijeru. U slobodno vrijeme gradi multimedijalne zidove i posmatra "razgaćene" maloljetnice
Rajko Vasić ima blog na kojem pozira ispod slike voljenog Premijera. Nježni prsti mu počivaju na stolu, a pogled unezvjerene prepelice gleda u daljinu, preko ramena fotografa, tamo daleko, sve do multimedijalnih zidova vikendice. U blijedom stupcu ispod fotografije opisuje se kao: Rajko Vasić - napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, i dodaje da je autor bestsellera Nezavisno oko, BiH ne postoji, Esenesdum i Sarajevski atentat Miroslava Lajčaka.
Naš ratnik i napredni grafički radnik osjeća neodoljivu potrebu da objasni čitaocima, sebi i Premijeru zbog čega piše blog. Objašnjenje je zabavno pa molim za strpljenje:
- Možda je odgovor u tome da želim da popravim stvari, da u presudnom trenutku preokrenem tokove i trendove. Ali svi znamo da je to iluzija i da to nije razlog. Nije ni potreba za promocijom i plasmanom jer sam sve to iskoristio i preko svih mjera. Nije ni karijerizam. Nije ni biznis. Jedini pravi odgovor je u činjenici da je najveće ljudsko dostignuće – slovo. U bilo kom obliku, u obliku pećinske rike, prvih mumlanja i riječi, glasa, prvih pećinskih znakova, riječi, uklesanog pisma, crteža, riječi na papirusu, poezije, knjiga i Gutenbergove galaksije... do Gejtsove galaksije.
Ali, ostavimo se gluposti, ono što na svom blogu piše stolar, fudbaler i posljednji ministar informacija Republike Srpske nije ni izbliza ovako zabavno. Vasić kaže da je tokom 15 godina novinarske karijere napisao čak 10 hiljada tekstova, a sudeći po ovom skribomanskom angažmanu odlučio je da značajno uveća tu brojku. Slikar, enigmat i portparol svakodnevno trabunja o svemu što mu padne na pamet: Srebrenici, poturčavanju, Ajvatovici, ćabama, begovima, feudalcima, esdeau, esadeu, Tihiću, MMF-u, senatorima, Doris Pack, bankarskom sistemu, ženskim stražnjicama, recesiji, dizajnu, obrazovanju, članovima Predsjedništva, Real Madridu, fobijama, islamizaciji, Thompsonu...
Veliki sam ljubitelj trasha, priznajem, fan Sandokana i Vatrenog poljupca, a nedavno sam bestidno uživao u amaterskom snimku koncerta Sinana Sakića u nekoj paklenoj folkoteci. Ovakvi urnebesni dnevnički zapisi mogu da me zabave, ali Vasićeva komentatorska svakodnevnica previše je čak i za tako izopačen ukus. Jer, Vasić nije zanesenjak, usamljenik sa samoškodljivim opsesijama ili bezazleni freak. On podsjeća na one bijesne penzionere koji gužvaju dnevne novine, svađaju se po parkovima i reže: Da je meni vlast! Portparol je ostvarenje mokrih snova armije takvih bijesnih ljudi. Nakon čitavog života tužno protraćenog u sluganstvu i savijanju kičme pred svakim autoritetom, grafički radnik, književnik i analitičar konačno se dočepao vlasti i u njoj uživa do zadnjeg atoma onemoćalog tijela. Kako sam priznaje, potrebu za promocijom i plasmanom iskoristio je i preko svih mjera. Potpuno opijen osjećajem moći, on mrzi i vrijeđa sve koji se nalaze ispod njegove pozicije na zamišljenoj piramidi. Za sve iznad, springstinovac ima spreman arsenal laskanja koji se raskošno proširuje pri samom nagovještaju Premijerovog ukazanja. 
Rajko Vasić je birokratski mišić koji je u poznoj dobi otkrio seksualnost pa se putinovski razgolićen fotografiše pored multimedijalnih zidova (noćno rasvjetno tijelo, izlog za cvijeće i mural) i džipova na svom posjedu i hvališe posjetama parlamentaraca i predsjednika komisija i stranačkih klubova. Sasvim depresivan lik, da budem precizan.
Zato posjetu blogu enigmata, ministra i inicijatora ne smijem nikom preporučiti. Za dobro čovječanstva, blogerske zajednice i virtualne slobode, žrtvovao sam vlastiti duhovni mir i iz kaljuže izdvojio podnošljive porcije.
O BiH: Ideja BiH je prazna ideja.
O propasti: Jedanput je Bosnu i Hercegovinu upropastila Hrvatska samotcjepljenjem i dobijenim, prije svega, njemačko-evropskim priznanjem. Drugi put je Bosnu i Hercegovinu upropastio Alija Izetbegović, žrtvujući za nju mir. Treći put, po svemu sudeći, upropastiće je jedan dio međunarodne zajednice.
O konjima i strijama: U tom kolopletu, rješenja za BiH, doista, nema. Provincijalnu sudbinu ne mogu da rješavaju inostrani provincijalci duha, politike i ineteresa. Ali, neke pukotine se naziru, kao u iskustvu starog kamenodjelca koji tačno zna gdje će udariti čekićem pa da se kamen rastvori po prirodnim pukotinama, strijama, koje su u njega ugrađene prilikom nastanka, prije kojih stotine miliona godina. Ako ne zna šta će štala, znaju konji. Samo ih ne treba kolijenčiti.
O državi i pašnjacima: Jasno je da Evropa teško prihvata u svoje pašnjake nešto što nije država, što nikad nije bilo država i što, izgledno, nikad neće biti država.
O Željku Komšiću: Mali Ko je fenomen na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni. On je najbolje, najprofitabilnije i najistorijskije unovčio nacionalnu pripadnost. Hiljade ljudi su ginule u ratu sa osjećajem da rade pošten posao za svoju naciju, bilo koju, ali nisu ni izbliza tako dobro prošli kao Mali Ko. Postao je član Predsjedništva, ej. Predstavlja žive i mrtve podanike BiH.
O Draganu Čaviću: Koliko se razumijem u političke procese, naročito izborne, za Dragana Čavića, predsjednika Depea, partije koja je uglavnom sastavljena od raščinjenih, ražalovanih i nerazduženih članova raznih organizacija koje se vode kao političke stranke, listom će glasati Bošnjaci, muslimani i čitaoci Avaza i Oslobođenja. I još šest državljana BiH, uposlenika stranih ambasada u Sarajevu.
O zajedničkim zločinima: Sarajevska uska pamet teško može da shvati da je BiH zajednička država. Onda teško shvata da su i zločini zajednički.
O genocidnoj tvorevini: „Genocidna tvorevina“ je sintagma koju su skovali kovači mržnje, kovači Bosne i kovači bošnjačke, muslimanske, islamske Bosne, oni isti koji imaju teritorijalne pretenzije prema Sandžaku. Skovali su je kovači koji na platformi žrtve grade sva istorijska, buduća i vanvremenska prava. Skovali su je kovači istrebljivačkih namjera. Jer, odricanje prava na Republiku Srpsku jeste odricanje prava na postojanje Srba u BiH. Samo se to ne smije tako reći jer bi bilo očigledno. Ali, ako kažemo da je to „genocidna tvorevina“, onda nam niko ništa neće zamjeriti.
O brojnom stanju na ratištu: Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
O državnom bunilu: Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti
O bosanskim Srbima: Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci. Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.
O izdajnicima: Izdajnike treba poštovati čak i kad im glavu skineš. Radi se o klečećim političkim protuvama koji obavljaju isti politički projekt sa vaskovićima, bakirima, babićima, teve štrajkašima, teve kartografima, parasipašima, ohaeroidima, gregorijanidima i drugim misionarima propovijedanja homogenizovane, pasterizovane i djelimično obrane unitarizovane BiH kao Bosne Ponosne i Posne.
O reprezentaciji: Publiku Srbe ta reprezentacija ne zanima, i nikada neće ni zanimati, čak i kad bi svih jedanaest na travnjaku, i četiri sudije, bili Srbi. Da li da pominjem Hrvate? Srbe je za sva vremena opekla zajednička reprezentacija.
O medijskim slobodama: Taložni šljam, autsajderi pisane i mucane riječi, promašeni podrepaši nacio-kriminalne war-oligarhije, narcisoidni mediopati, podmitljivi ljubimci trećerazrednih stranaca, novčani ljubitelji medijskih prostranstava i poneki nevladin sektoraš, još od rata zahtijevaju i trabunjaju o medijskim slobodama, slobodi novinara i pisane riječi.
O grbu Federacije: Moram priznati da mi neki grbovi i zastave Federacije BiH, u prijedlogu, kao bivšem dizajneru i slikaru, djeluju sumračno i manijakalno, u tolikoj mjeri da, prema njima, ne bih nikada poželio da živim u Federaciji.
O glavnom gradu: Sarajevo nije glavni grad ni Srbima u BiH. Sarajevo je priručni glavni grad državozborcima, unitaristima i centralistima iz dvije bošnjačke stranake i treće u raspadu, načelniku Krsmanoviću, esdeesovskim paljanskim šumnjacima iz vremena od prije decenije i nešto i Jovanu Divjaku.
Springsteenovac među maloljetnicama
Sa bloga izdvajamo izvještaj sa koncerta benda Dubioza Kolektiv koji je prekinut nakon što su neki kreteni gađali binu kamenjem. Springstinovac Rajko Vasić je bio u publici i posmatrao razgaćene maloljetnice sa plastičnim dvolitrama jelena među nogama.
DOBRO VEČE, BOSNO
Bio sam u Krupi na Vrbasu, predveče dana kada je počinjao taj neki rok festival.
Klasika Vudstoka. U minijaturi. U provinciji. Rok samo u nomenklaturi.
Po ivičnjacima, međama, bogazima, ispod malih ruksačkih šatora, uz ledenu vodu Vrbasa, po hladovima spaljene nekošene trave, povaljale se i razgaćile maloljetnice sa po plastičnim dvolitrama jelena među nogama a muškići, u bjesomučnom zujanju, u potrazi za njima i za mjestom za spavanje, sa cigaretama u ustima i sa duvanom i travom u cigaretama.
Odsvakle.
To je područje gdje se riječica Krupa ulijeva u Vrbas.
Među takav sastav rok-pastve, došla je i neka grupa iz Sarajeva, iz Federacije, preciznije. Momci, ako su rokeri, trebali su da znaju šta je život. Rok je način života. Ali rok nije način zajebancije. Rok nije politika. Trebali su, dakle, da znaju da je to publika sa dvolitrom među nogama i, mnogi, sa travom u glavi, publika koja želi da se zabavi, da ode, da upali motore kaleidoskopa nepovezanih slika transa, djece cvijeća, harda, coola, nizaštonejebavajuće stavrnosti...
A onda, kretenoidi koji ne znaju gdje su došli, raspale: Dobro veče, Bosno. Kraj Vrbasa. Kao da su na mitingu Harisa Silajdžića. Hiljadama godina na tom mjestu niko nije izgovorio riječ Bosna. Možda nešto češće se izgovaralo Bosanska krajina. Nije civilizovano ali je normalno da ih je neko gađao jabukama i kamenjem. Nisu svi na rok-festivalu drogirani.
Čak i da su rekli: Dobro veče, Bosno i Hercegovino, ne bi izazvalo oduševljenje. Možda ne bi dobili jabuke i kamen, ali ne bi dobili ni publiku. Ja kao, kao stari springstinovac, rekao bih na bini: Jebemo sve osim roka? Garantujem da bi bio delirijum.
Bosna ne postoji.
To, dabome, neki marginalni bend ne mora da zna.
Ali, mora da zna da treba izbjegavati provokaciju publike. Pošto, kao muzička grupa, idu na izbore, kod svojih muzičkih glasača. A oni isto, kad bi Haris, u Goraždu počeo sa: Dobro veče, braćo Srbi.
(zurnal.info)
Postoje dvije ozbiljne podjele u ovoj zemlji. Prva je podjela koja se temelji na iskustvu rata, generacijskom, transformativnom, formativnom iskustvu, podjela drugim riječima na one koji su ovaj rat doživjeli kao egzistencijalno – a kad to kažem mislim na iskustvo gubitka bilo čega što je svakom pojedinačno bio važan dio identiteta – i one kojima je bio i ostao akademsko pitanje. Druga je podjela na one koji su na svojoj koži osjetili pravdoljubivost i čovjekoljublje privatne inicijative u Bosni i Hercegovini poslije rata, ljudi koji su na svojoj grbači držali ili drže ovdašnje Bogom i zakonom zaštićene tajkune, oni dakle pošteni i obični ljudi koji vjeruju da poniženje ne mora i ne treba biti sastavni dio krvave dvanaesto-ili-šesnaestosatne šihte, od koje trnu ruke, lome se leđa i krv pada na oči i one koji nisu.
BEZ RAZLIKE
Te dvije crte, vrlo često komplemetarno, pod ruku jedna s drugom, prolaze kroz sve dijelove i segmente ovog društva i jedine su koje po važnosti i dubini prevazilaze etničke podjele. S jedne strane te crte je sirotinja nahuškana na front, potom temeljito opljačkana i upregnuta u kočije tranzicijskog kapitalizma, kojoj su umjesto kruha ponudili da prvi put u istoriji gine za svoju državu kao da nisu dovoljno krvi pustili u tuđu ilovaču i kao da sirotani zapravo i haju za to, s druge privilegirani inžinjeri ljudskih duša, „poslovni ljudi“, tobožnji intelektualci, seoski vrači i svete krave, šamani nezavisne riječi. Te dvije crte čine lažnu podjelu na „nacionalnu“ i „liberalnu“ javnost u ovoj zemlji potpuno izlišnom i razvidnom, još jednom njihovom - ovih potonjih, naime - zajedničkom prevarom, pošto među njima ne postoje nikakve razlike osim u debljini konta.
Te dvije podjele najvažnije su, na koncu, jer definiraju pitanje tipa vlasti koja je ovu zemlju zarobila, tipa koji, riječima Sebastijana Haffnera: „Pripada svakoj vlasti, lošoj ili dobroj (...) kojem stoji kao rukavica i koji cvjeta i veseli se pod njom. O njenoj snazi i vjerovatnom trajanju se može suditi po mjeri do koje su oni koji nisu taj tip u stanju živjeti i biti zadovoljni pod tom vlašću, dok se njena vrijednosti mjeri vrijednošću tipa kojeg favorizira.“
LIJEVO KRILO
U taj, dakle, jaz upao je i intervju Dine Mustafića, još jednog iz plejade sarajevskih perspektivnih četrdesetpetogišnjaka u Danima; da raščistimo i to: otprije nekoliko godina ne postoje Dani kao samosvojni dio ovdašnje javnosti, to odavno nije novina nego „sekta, puna plitke i dekorativne spoljašnosti (...) koja gnjije u svom organiziranom krugu i jedna je od mnogih pogubnih i bolesnih guba i izraslina koje iznakazuju život naših malih ljudi“, postoji drugim riječima samo vlasnik, njegovi interesi, njegovi prijatelji i njegovi neprijatelji. To je dakle bio Mustafićev intervju sa Senadom Pećaninom, intervju koji je veliki umjetnik na državnim jaslama dao privatniku i tajkunu koji je umješno monopolizirao takozvanu liberalnu medijsku scenu i samim tim je, jer to podriva samu svrhu postojanja liberalne javnosti, je li?, i uništio. Mustafićev je intervju Pećaninu dao odgovor na pitanje: Kome je dobro u ovoj zemlji?
Konačno je jasno da se Naša Stranka pretvara u lijevo krilo Stranke za BiH – jer, NS je političko krilo Dana, taman onoliko koliko su Dani glasnogovornik Stranke za BiH, a jedino pravo mjerilo je odnos prema generacijskoj pljački, odnosno tobožnjim ulaganjima u elektroenergetski sektor, pitanju u kojem i jedni i drugi i treći neopozivo stoje na istoj strani, projektu koji onako kako ga oni zagovaraju predstavlja najstrašniju izdaju zemlje i prodaju budućih generacija u bijelo roblje – ali, to je valjda bilo predvidivo i najmanje je bitno.
ESBIHOVSKI TRIK
Mustafić je – i to je jasno poslije ovog intervjua – politički nepismen i krajnje neiformisan (dio intervja o ideološkim referencama NS je takva improvizacija da bi je bilo stid i pučkoškolca), ali to je pretpostavljam problem članstva, ali još više glasača NS-a koji su povjerovali ovoj pomalo nevjerovatnoj kolekciji diletanata, debatnoj sekciji koja se izdaje za političku stranku. Problem, kako ga ja vidim, je nešto drugo, naime: Mustafić koji je Dnevni Avaz hvalio kao karijatidu nezavisnog novinarstva u silnoj želji da mu to oprosti Pećanin – koji je očito sam za sebe postao centar moći u NS – asasinski, nesolidno, podlo izriče kolektivnu optužbu protiv članstva SDP-a i naziva ih kradljivcima, odnosno kriminalcima. Izjava, „kad mi dođemo na vlast, mi nećemo krasti“ , nema samo logički problem – jer, NS je već na vlasti i još uvijek u vlasti i pored toga što tvrdi kako je protiv postupaka te iste vlasti, što je još jedan, tako tipično esbihovski trik, direktno iz bukvara Beriza Belkića koji prvo pokrene inicijativu za povećanje plaća u Parlamentu, pa onda koju godinu kasnije u Oslobođenju dobija pluseve zato što je pokrenuo demagošku inicijativu da se izmijeni Ustav i smanje plaće – nego ima moralno duplo dno.
Prije nego što nastavim, dužan sam jedno objašnjenje. Naime, problem sa novinarstvom je što nakon izvjesnog vremena shvatiš da sve i svako u ovoj zemlji ima duplo dno. Problem sa novinarstvom u ovoj zemlji je što su u to duplo dno skrivene tuđe otete i gladne godine, upropaštene sudbine, i što nakon izvjesnog vremena, kad sve to vidi svojim očima, čovjek postane moralni relativist, cinik, zapravo bijednik pa mora bježati iz profesija da bi sačuvao preostali komadić ljudskosti. U svakom slučaju, duplo dno Mustafićevog intervjua Pećaninu, i tu se vraćamo na početak, je to što ga budžetski umjetnik daje tajkunu: jer, prvi je opozicionar taman onoliko koliko drugi brine o radničkim ili bilo kakvim drugim pravima.
NISU SVI DINO MUSTAFIĆ
Mustafić, koji onoliko dugo koliko ga ja znam živi od budžetskih novaca – MESS poreske obveznike svake godine košta najmanje četiri ili pet stotina hiljada maraka – k'o đoja napada SDA i SBiH, a dio je, integralni, neizostavni, onaj dio koji im istovremeno daje demokratsku legitimaciju (“Nisu svi Dino Mustafić”, reče jednom rahmetli Alija Izetbegović) i građanski dekorativni sjaj jednom godišnje kada palikuće koje vladaju Bosnom i Hercegovinom poreda u prvi red Narodnog pozorišta da se sa svojim "hamšama" zgražaju nad ljudskom golotinjom. A mora, jer samo on zna koliko ministarskih dupeta mora poljubiti da dobije tih nekoliko stotina hiljada maraka – i do miliona kad je dobra godina i kad nema recesije – i ništa tu ne bi bilo sporno, jer mnogo je takvih egzistencija u Sarajevu i u Bosni inače, da on sam uviđa to vlastito duplo dno.
Zato je stvarnost koju Mustafić i Pećanin prave lažna, u njoj nema mjesta za „ugrožene kategorije“ (sic!), ni za koga ko nije budžetski korisnik, ne vozi Audi, nije vječiti pesimista, ne vodi narod na klanje – ne ono pravo, četničko, nego tranzicijsko-kapitalističko, sporije ali temeljitije – njihova stvarnost je zapravo poslovni trik, najprozirniji poslovni trik koji se prodaje pod „glas nepodmićenog javnog mnijenja“. I – da parafraziram Vladimira Nazora – niti je nepodmićeno, niti je javno, niti je mnjenje, nego je najcrnji korporacijski, elitističko-tajkunski atentat i sjecikesaška zasjeda. A Šef, veliki gnjilansko-ciriški Šef, koji iz pozadine i uz kamin i whisky vuče sve konce, koji sebi kupuje jednu državu za drugom, nestrpljivo tapka nogom i čeka, čeka da se zakotrljaju glave, da naša „liberalna“ štampa sakupi sve saveznike koje može i da mu isporuči budućnost tuđe djece.
Udruženje Akcija građana istupa iz Građanske koordinacije jer, kako navode u saopštenju, nisu zadovoljni načinom a koji se ova organizacije bori za prava ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine. Kako navode Akcija građana se pridružila Građanskoj koordinaciji zbog neophodnosti konačnog ujedinjenja svih ugroženih i marginalnih kategorija stanovnika Bosne i Hercegovine, uključujući i nevladine organizacije: “Od Koordinacije smo u aktuelnom trenutku, pored spajanja snaga, očekivali smisleniji i hrabriji način vođenja “borbe” za prava svih kategorija koje su pristupile samoj koordinaciji. Očekivali smo reakciju na poteze vlasti Federacije BiH, jer očito je da su vlasti Federacije mogle reagovati na vrijeme, ali nisu! Mogle su zauzdati javnu potrošnju, ali nisu! Mogli su smanjiti grantove, ali nisu! Spas su našli u kreditu kod MMFa - umjesto da svoje plate smanje za 30% smanjit će ih za samo 10%, umjesto da grantove smanje za 40% smanjit će ih samo 10% (računali su da se niko neće buniti niti ginuti zbog 10% smanjenja, a da sve druge navike treba ostaviti netaknute, barem 90%).”
U Akciji građana su svjesni da su se vlasti u Federaciji BiH morale zadužiti, jer slično rade i druge, mnogo bolje vlade u svijetu, ali su ogorčeni na način kako se bezglavo upalo u budžetski deficit: “Kako ništa značajnije nije promijenjeno, možemo slobodno računati da se takva pojava ponovi sutra ili prekosutra i da je nemar, nehat i javašluk ostao nerješen barem 90%”, navodi se u saopštenju Akcije građana:
“Na naše veliko razočarenje praksa rada SSSBiH pod vođstvom predsjednika Edhema Bibera se preslikala na Građansku koordinaciju. Pored konstantnog zaobilaženja Građanske koordinacije u svom djelovanju, gospodin Biber je još jednom pokazao nedostatak dosljednosti i hrabrosti.”
Usvajanje Zakona o uštedama na nivou Federacije BiH bila kap u prepunoj čaši Akcije građana i definitivan razlog da istupe iz Građanske koordinacije, ali da, kako kažu, partnere za buduću “borbu” traže među “zdravim” snagama u samoj Koordinaciji, a i izvan nje, kojih, svakako uprkos Biberu i njemu sličnima, još uvijek ima.
“Prioriteti gospodina Bibera nisu radnici i druge ugrožene populacije - neradom vlasti ugroženi su građani BiH, već opstanak aktuelne vlasti i zadržavanje sopstvene fotelje. Najprovidnija varka je bila najava da će sindikati predvoditi gladne radnike da protestvuju zbog 10% skresanih plaća, dok je Vlada FBiH zadržala kompletan vozni park, sve privilegije, 90% starih navika. Ni ovaj put se ničega nije odrekla (kao ni dosada), osim što je pokazala da je spremna da se odrekne usluga Edhema Bibera”, stoji u saopštenju Akcije građana.
(zurnal.info)
Jedan od najturobnijih efekata toga rata bila je pouka što sam je dobio o tome da je ljevičarska štampa u svakom aspektu jednako lažljiva i nepoštena kao i ona desničarska.
Georg Orwell Kataloniji u čast
Od svih osobina ljudi u Sarajevu najviše volim onu koja se odaziva na riječ licemjerstvo. Toliko volim taj pojam i ljude koji ga utemeljuju da doživim blagi oblik erotizacije kada vidim kako neko pljuje po svom drugu, a tri sekunde prije je sjedio sa popljuvanim za istim stolom. To je Sarajevo, šampion Bosne u malom i negativnom. To je mjesto gdje svaki čovjek, vrabac, i mutant ima čvrsto i nesalomivo mišljenje o svakom bjelosvjetskom problemu, i ne samo to, već on/oni imaju sve moguće odgovore na pitanja koja još niko nije ni zamislio. Filozof suhe bukovine, nosilac crnog mentalnog pojasa treći dan, čovjek je savršeno isti kao ti ili ja. Hrani se istom hranom, oblači iste stvari, ali, jebiga, on zna sve, i svi odgovori su zapisani, još prije njegovog rođenja na malenim ružičastim loptama što plivaju u amnionskoj tekućini, mislim na smežurane ružičaste loptice poznatije kao testise. Tu su zapisani budući odgovori na pitanja koja još niko nije postavio, i ona su pisana nekom vrstom arebice, iskvarenom arapskom grafijom prilagođenom narodskom jeziku ljudi u doba zloglasnih Turaka. Mada, mora se reći, imam informacije iz pouzdanih izvora od neimenovanog visokog čimbenika glasinâ i haosa, kojeg sam slučajno sreo na jednoj cazinskoj ulici zaboravljene ratne godine, te mi je rekao kako su to zapravo citati iz svete knjige gdje se najavljuje Smak svijeta. Kako god bilo, licemjer iliti licimur viknuo bi čovjek iz Kikinde u spotu Zbogom Kikindo na kurac te nabijem!, taj licimur je sveprisutan mali veliki čovjek ove kotline, ovog grada, glavnog grada BiH i kao takav, grad je ujedno, i zborno mjesto svih njenih provincija, ergo, i sam najveća bosanskohercegovačka provincija.
Trebaće mi dosta vremena, možda čitav život da se naviknem na pljuvanje kao intelektualnu razonodu, a opet ne mogu vjerovati da ću ikada imati tako čvrste i rezolutne stavove o svemu i ničemu na svijetu kao što ga ima tipičan sarajevski gad, pljuvač i licemjer prve klase. I ne znam da li ću ikada i imati jednu takvu sigurnu, moćnu i nepokolebljivu misao kao što ih licemjer neštedimice razbacuje u eter tokom kafanskog, salonskog, ili kratkog uličnog razgovora.
PILGRIMI HUMANIZMA I RENESANSE
Opet, ovaj tekst nema namjeru baviti se licemjerstvom, nego mu je u prvom planu nešto još gore i još karakterističnije za ovu kotlinu nad kojom i oblaci imaju mrzovoljan gard, a to je tapija na moralnu neupitnost. Ipak, mora se priznati, nije to pošast samo ove kotline, ima toga i u zemljama regiona, pogotovo u medijama (rekla bi Fata Orlović). Bolest je sveobuhvatna i ima veću potenciju letalnosti nego stotinu puta mutirani virus svinjske gripe, koji je do sada, ruku na srce, ubio manje ljudi nego obična oktobarska gripa. Dok se virusi bore da ubiju što više ljudi, u isto vrijeme se i novinari, pisci, novinari-pisci, pisci-novinari i ostali kentauri, kiborzi i svekoliki hibridi pisane riječi, oni se ubiše od želje da dokažu svoju moralnu nadmoć, samim tim što će višestruko jebati majku svakome ko im stane na put dokazivanja moralne neupitnosti. Moglo bi se reći: put za pakao je popločan moralnim neupitnostima.
Sarajevo je čudan grad (lažno citiram) i u njemu žive čudnovati ljudi. Najviše ima proroka moralne nedodirljivosti, misionara dobrote, poštenja i ljubavi, pa mi nije jasno kako to da je građanstvo tako sjebano, zavidno, nervozno, nenormalno i za divljačko prangijanje uvijek spremno i odlučno. To je zato da bi ovi pilgrimi moralne neupitnosti mogli savršeno raditi svoj posao. Pri tome etički pilgrimi, martiri pisane riječi i vjekovne žudnje za istinom i pravdom permanentno puše svojim gazdama kako bi dobili dovoljno novaca da bi mogli nastaviti biti ono što jesu: neupitni pušači karina, bilo da su karine od lijevo ili desno orijentisanih tajkuna, treba ih trošiti svakako. Kao što svi znamo: erekcija nema nacionalnost ni religijsku odrednicu.
Sarajevo je lijep i čudan grad podno Trebevića. August je mjesec filmskog festivala i filmskog turizma. Biće kako je to idealno vrijeme za prosipanje moralne i svekolike druge neupitnosti. Međutim, vrijeme za teror moralne neupitnosti jeste uvijek & uvijek. Ta opsesija nikad neće stati, stoljetna želja da ljudi opet budu anđeli; dobri, mekani, srdačni kao anđeoske bespolne budale što se koče na ikonama, mozaicima i freskama. Samo je čovjek mogao biti dovoljno tup da pretpostavi kako bog i njegove sluge – anđeli nalikuju njemu, čovjeku. I baš zbog toga postoji moralna neupitnost. Najviše je primjetna u novinarskom svijetu, istom onom svijetu, koji, koliko juče nije mogao vidjeti kako će Sarajevo biti spaljeno i stucano do u prah prahova, dok je maloumno građanstvo pjevalo socijalističke ode bratstvu i jedinstvu together sa poludebilnim rudarima koji su mahali jugoslavenskim zastavama u vrijeme kada je izgorjelo pola istočne Bosne i trećina Hrvatske. Zato mi je Sarajevo lijep i čudan grad, vječno nadahnuće kad god pomislim kako je život beznačajan, smiješno malen i dosadan.
LIJEP KAO TASIM KUČEVIĆ
Film festival je savršena krema za lifting izmučenog lica ovog grada, za pudranje traume koja hoda gradom i čeka svojih petnaest minuta krvave slave. Hoću reći čeka se sposoban masovni ubica sa visoko plemenitim ciljevima i manijakalnom moralnom neupitnošću PTSP-a, koji će, u svoje ime, lišiti čovječanstvo određenog broja ljudi, po mogućnosti da to budu etički najsnažniji primjerci ovdašnjeg soja lijepi poput Tasima Kučevića ili njegovih političkih mentora. Budući ćemo se načekati takve scene dostojne Scorseseovog Taksiste, treba i dalje raditi na sveopštem propitivanju moralne besprijekornosti. Kad duga zasija na nebu neka na njoj piše: živjela moralna neupitnost sarajevskih novinara od koje se jako dobro živi!
Isto tako želim napomenuti kako sam u kratkoj priči Tempus fugit, objavljenoj u dvije svoje knjige, u više časopisa i magazina na području bivše Jugoslavije, te prevedenoj na nekoliko svjetskih jezika, priznao svoju neskrivenu želju da počinim ratni zločin makar to i bilo samo na lingvističkom nivou. Ja (a ne moj junak, niti narator) sam rekao mladoj ženi autonomašici kako ću joj ubiti još jednog sina (jedan je već bio poginuo), jer mi je neko od ostale njene djece uzeo krvav džepni sat što je pripadao njihovom djedu, također mrtvom. Znači da sam moralno upitan jer: To je isto u svim ratovima; vojnici se bore, novinari dižu galamu, a nijedan „istinski patriot“ nikad se ni ne približi rovovima na fronti, osim za kratkog propagandnog obilaska (George Orwell Kataloniji u čast). Fašizam najtiražnijih dnevnih novina u Bošnjaka se nastavlja medijskim linčem eminentnih novinara, tzv. islamofoba. Građanski mediji se žestoko brane. I ja pucam sa građanske strane iz čistog zadovoljstva, ali samo kao pojedinačni strijelac koji odgovara sebi i nikom drugom. Turbofolkerski: volim snajper, nisam plaćenik.
Drugi Festival amaterskog rock stvaralaštva održat će se 27. i 28. augusta u Čapljini i na prijave, koje su u toku, se do sada prijavilo šest bendova. Za razliku od prošlogodišnjeg festivala održanog zahvaljujući čistom entuzijazmu mladih organizatora, ovogodišnji će amaterski biti samo u svom nazivu, kaže Ivan Bukovac, jedan od organizatora FARSA-e.
- Iznenadila nas je posjeta i reakcija na prošlogodišnji festival pa smo i ove godine odlučili organizirati FARSA-u – kaže Bukovac i dodaje da sada rade lakše i bolje nego prošle godine kada su se sami snalazili za opremu.
Zvaničnici lokalne zajednice obećali su novčanu pomoć ali je članovi Udruge mladih Čapljine još nisu vidjeli. Kao i prošle godine, i ove su sami obezbijedili nagradu za pobjednika, snimanje dvije pjesme u mostarskom studiju Baraka. Prošlogodišnji pobjednici, Malter Ego, trebao bi nastupiti i na ovogodišnjem festivalu.
- Festival traje dvije večeri. Prvo svira bend koji izvodi obrade, potom takmičarski bendovi i na kraju ponovo bend obradama poznatih osoba zabavlja posjetitelje – objašnjava Bukovac.
Više od dvije hiljade ljudi gledalo je festival prošle godine koji je, uz čapljinski ljetni karneval, jedina kvalitetna zabava za mlade u ovom gradu.
- U Čapljini nemate ništa. Dolaze u obzir samo open air projekti jer nemamo prostora za koncerte. Mi pokušavamo napraviti brand od FARSA-e da bismo mogli raditi nove projekte – kaže Bukovac i s ponosom dodaje da ovaj festival nema zvijezda koje bi privukle posjetitelje ali i da FARSA, uprkos tome, nastavlja da se razvija.
Više informacija o festivalu i načinu prijave možete pronaći na zvaničnoj stranici MAČ-a www.mac-projekt.com i www.myspace.com/farsacapljina.
(zurnal.info)
Trojica mladića iz malenog gradića Kortrijk sa jugoistoka Belgije su sve svoje slobodno vrijeme provodili uglavnom ne radeći ništa pa su tako1994. godine oformili band pod nazivom HITCH. Inspiraciju za naziv banda nalaze u filmu The Hitcher gdje Rutger Hauer glumi manijakalnog ubicu.
Prije objavljivanja svog debut albuma snimaju mini CD-a pod nazivom Triggered Backwards, a potom 2003. godine i devet godina od formiranja snimaju svoj prvi dugosvirajući album pod nazivom Monolith (2003, Delboy Records). Već sljedeće godine objavljuju album Trails are Ablaze!, a nakon pauze od dvije godine objavljuju album We Are Electric! (2006).
Posljednji album pod nazivom Clair. Obscur objavljuju u maju mjesecu 2009. godine i već na prvo slušanje može se uočiti znatna razlika u odnosu na prethodne albume. Sa sigurnošću se može reći da je band znatno zreliji i da su konačno dovršili svoj stil muziciranja. Zvuk je u potpunosti amerikaniziran i teško je povjerovati da ga stvaraju Belgijanci. Na albumu se nalazi 11 upečatljivih numera koje su se u potpunosti približile klasičnom američkom noise zvuku.
Album otvara pjesma Aart Nouveau u prepoznatljivom Big Black maniru gdje uz modulisani vokal i sitno režuću gitaru ulazimo u svijet grupe HITCH koja ovim albumom potvrđuju da su danas jedan od najboljih evropskih noise i post-punk bandova.
Slijedi Carbon Wheels koja ne smanjuje osjećaj haosa koji proizvode momci iz HITCH-a, kakav smo nekada dobijali od David Yowa i njegovih Lizarda.
Potom se redaju bassom napumpana i nabijena We Were All Wrong, a potom veoma tužna i deprimirajuća Choking On Air sa cvilećim gitarskim rifovima. Melanholični i marčni osjećaj se nastavlja i u numeri This Is Where It Ends dok poprilično haotična i na trenutke teško slušljiva Dirty Trixxxxxxx nas dovodi do polovine ovog odličnog albuma. Sve se i dalje nastavlja u haotičnom, mračnom i za mnoge teško svarljivom muzičkom izražaju koji na trenutke prelazi u klasičnu Butthole Surfers zafrkanciju kao na pjesmi The Day Kid C Bit The Dust da bi album priveli kraju sa brzom Old Modena, a potom i najsporijom numerom na albumu pod nazivom Burn This Place. Sve je na kraju začinjeno sa sedmominutnom The Paper Beast.
Sve u svemu fantastičan album koji bi na nezavisnim listama trebao da bude pri samom vrhu kada se budu pravile liste najboljih albuma za tekuću godinu.
(zurnal.info)
