Poslanici iz Republike Srpske u državnom parlamentu ponovo su blokirali inicijativu o proglašenju 11. jula Danom sjećanja u BiH na žrtve genocida počinjenog u Srebrenic

„Žrtve postoje na sve tri strane“, izgovor je naci(onali)stičkog smeća. Da, ali genocid – ne!

Bilo bi lijepo povjerovati da se radi o tome da ti tipovi naprosto ne shvataju da je Vili Brant taj koji je Njemačku i Nijemce oslobodio stigme zločinaca, a ne negiranje zločina ili isticanje njemačkih žrtava u 2. svjetskom ratu.

Bilo bi lijepo, ali glupo. Na žalost tu bagru ne možemo utrpati u onu biblijsku „Oprosti im, Bože, ne znaju šta rade“. Oni savršeno znaju šta rade.

Radi se o nastavku rata drugim sredstvima (podjednako nasilnim, samo što nasilje više nije fizičko). Retorika i djelovanje Milorada Dodika i njegove bande naokaradžićevaca nastavak je zločina mirnim putem. Umjesto kame, snajpera i artiljerije, zločin se vrši jezikom i političkim sredstvima zamatajući ga u oblandu demokratije i legalizma. „Pobij pa demokratizuj“, deviza je tog zločinačkog naci(onali)stičkog projekta.

Pri tome treba imati u vidu da je zločin činjen ne samo zato da bi se stanovništvo određene grupacije istrijebilo sa određenog prostora, nego i da se pošalje poruka da je zajednički život nemoguć. Zločin je trebao (i treba!) da cementira podjelu i mržnju. On je činjen koliko zbog ostvarenja vlastite dominacije, toliko i zbog izazivanja mržnje i identične reakcije sa druge strane.

Upravo zato ih je teško pobijediti u ovoj „igri“. Oni, naime, pobjeđuju i kada gube, ukoliko na mržnju i zločin odgovorite istom mjerom. Nije dovoljno pobijediti samo njih, nego i samog sebe.

I upravo zato što to nismo (bili?) u stanju, zemlja nam je danas u situaciju u kakvoj jeste. A Radovan Karadžić (i njegov genocidni fašistički projekt) je i u Hagu jedini pobjednik rata koji je za nama.

Da budala nema samo kod nas i koliko je, po demokratiju, slobodu i ljudska prava opasan religijski fundamentalizam, čak i u svojim relativno benignim izdanjima, govori nam primjer iz Poljske, u kojoj se upravo vodi žestoka kampanja „konzervativnih katoličkih krugova“, što je eufemizam za katoličke fundamentaliste, protiv Madoninog koncerta u Varšavi planiranog za katolički vjerski praznik Uznesenja Blažene Djevice Marije, 15. avgusta.

Slično islamističkim fanaticima u BiH, koji su prošle godine upriličili fašističko divljanje po ulicama Sarajeva, premlaćujući učesnike i goste Sarajevo Queer festivala, s obrazloženjem da ovi vrijeđaju islam i muslimane, jer je festival zakazan na muslimanski praznik Bajram – katolički militanti u Poljskoj, najavili su su da će, ako koncert ne bude zabranjen, sami, „kao đavola“, istjerati „nepoželjnu perverznu anti-bogorodicu“, koja „vrijeđa njihova vjerska osjećanja“.

Kao i u svojevremenom sarajevskom slučaju, i u Poljskoj, religijski fanatici dobijaju što prećutnu, što javnu podršku pojedinih političara, pa će biti zanimljivo propratiti da li je i u jednoj članici Evropske unije moguće upražnjavati vjersko ekstremističko nasilje nad manjinama i neistomišljenicima, kao što je to bez većih problema moguće organizovati kod nas.

I da li Poljaci imaju svoj Avaz, koji će ih sedmicama huškati na „provokatore“, obilježiti mete i organizovati linč organizatora, učesnika i posjetilaca jedne kulturne manifestacije?

Istovremeno, nadležna komisija državnog parlamenta je uvažila bratski zahtjev religijskih zajednica u BiH, da se „pedere“ stigmatizira i da im se ne dozvoli korištenje prava garantovanih drugim građanima zemlje. Šaljući Evropi još jednu u nizu poruka da je bolje da dignu ruke od nas, jer smo stoka primitivna, koja će rađe umrijet u svom (patrijarhalnom, nacionalističkom, vjerskofundamentalističkom) smradu, nego se civilizovat.

„Da nema entitetskog glasanja, Srbi bi uvijek bili preglasani, pa bi bošnjački političari mogli da proguraju sve što žele, bez obzira na to što je to na štetu srpskog naroda u BiH i RS“, kaže, u intervjuu Nezavisnim novinama, SNSD-ova poslanica u državnom parlamentu Milica Marković.

Osim što ovaj skromni prilog nacionalističkom ludilu koji, od dolaska na vlast, raspiruje nova generacija srpskih fašista na čelu sa Posljednjim Balkanskim Diktatorom, nosi u sebi apsolutnu laž, jer je Parlament BiH dvodoman i u Domu naroda, koji mora potvrditi svaku odluku Predstavničkog doma da bi ona postala primjenjiva, postoji mehanizam pokretanja „vitalnog nacionalnog interesa“, pokazuje i tipični nacionalistički egoistički gard, u kome nema mjesta za razumijevanje bilo čega do vlastitog stava i čuvanja pozicija koje vlastitom kolektivitetu daju startnu prednost. Jer...

Pošto ima entitetskog glasanja, Bošnjaci i Hrvati (koristiću identičnu nacionalističku retoriku, radi pojašnjenja apsurdnosti citirane izjave) će uvijek biti „preglasani“ (iako imaju više poslanika), pa će srpski političari uvijek moći da (iz bilo kog razloga!) obore sve što žele (i da prihvate samo ono što njima odgovara), bez obzira na to što to nije na štetu ni srpskog, ni bilo kog drugog naroda u BiH ili RS.

Natezanje na relaciji Vlada – Univerzitet u Tuzlanskom kantonu, aktuelizovalo je staru priču o hiperprodukciji visokoškolskih kadrova u BiH i njenom smislu. Protivnici masovnosti u visokom obrazovanju i zagovornici njegove „racionalizacije“ argument nalaze u sve većem broju fakultetski obrazovanih na listama nezaposlenih. „Željeli bi školovati stručnjake za radna mjesta, a ne za biroe nezaposlenih. Zbog toga smo tražili moratorij za neke profile", kaže rektor Univerziteta u Tuzli. No, osim što je ovo primjer lokalne, bosanskohercegovačke, poremećenosti sistema – jer bi o politici obrazovanja brigu trebale voditi vlade, a rektori se trebali baviti kvalitetom obrazovanja na svojim visokoškolskim ustanovama – ovo je istovremeno i anticivilizacijski, turbo-kapitalistički koncept tretiranja obrazovanja kao isključivo upotrebne vrijednosti. I njegovo faktičko svođenje na stručnu pripremu i usavršavanje u odabranom zanatu.

Dok čak i u našem neposrednom susjedstvu, prateći trendove u razvijenim zemljama, srednju školu proglašavaju obaveznim obrazovanjem – što praktično znači da je ona izgubila tu odrednicu srednjeg i postala dio osnovnog obrazovanja, kod nas, i u obrazovanju, kao i u svim drugim segmentima, vrijeme stoji i „odgovorni“ razmišljaju u prevaziđenim kategorijama.

Mada čitav koncept limitiranja obrazovnog nivoa stanovništva nije nelogičan. Posmatrano iz ugla nacionalističke mafije na vlasti i širenju kontrole nad svojim stadima posvećenih klerikalnih krugova, naravno. Neobrazovanu svjetinu, izloženu dodatno, nacionalističkoj propagandi i religioznom drilu možeš lakše kontrolisati. I usmjeravati njeno nezadovoljstvo prema „drugima“. I cementirati vladavinu ološa. Što naša dva najteža desetljeća s Njima savršeno pokazuju.

Obrazovan pojedinac je samosvjestan, manje impresioniran političkim i vjerskim autoritetima i zna (ili bar ima bolju priliku da sazna i shvati, od onog neobrazovanog) kako funkcioniše sistem i mnogo je manje podložan prevarama i skloniji kritičkom odnosu prema vlasti. Nedavno istraživanje provedeno u Republici Srpskoj to apsolutno potvrđuje. Povjerenje u vlast, pokazalo se, najviše imaju najneobrazovaniji segmenti društva. I ono rapidno slabi sa povećanjem obrazovnog nivoa grupacija u društvu.

Pitanje obrazovanja nije, dakle, samo pitanje stručne pripreme za određeno radno mjesto i proizvođenja kadrova potrebnih tržištu radne snage. Pitanje obrazovanja je pitanje slobode, samosvjesti i budućnosti. Kako pojedinca, tako i društva u cjelini.

U ovoj zemlji ludilo je zarazno. Više nego AIDS. Nakon što je prošle godine Avaz organizovao lov na homoseksualce i premlaćivanje učesnika i posjetilaca Queer festivala, na ulicama glavnog grada, ovih dana, Federalna televizija ide i korak dalje – organizujući mučnu hajku na oboljelog od AIDS-a, provocirajući pritom masovnu histeriju. Umjesto obrazovne funkcije prema primitivnoj, neukoj, paranoičnoj, stigmatizaciji sklonoj svjetini, smirivanja panike i poštovanja zakonskih i moralnih normi i saosjećanja sa oboljelim, njeni novinari, u neviđenoj gluposti i najcrnjoj tradiciji proganjanja, protjerivanja i zatvaranja bolesnika, karakterističnoj za mračne periode ljudske istorije, podstiču histeriju, šire iracionalni strah, stigmatiziraju oboljelog i napadaju ljekare koji, poštujući etički kodeks i zakone ove zemlje, odbijaju da odaju identitet zaraženog HIV-om (Samo je u Luizijani, na kraju XIX stoljeća bio zločin pružiti utočište bolesniku).

Odgovorno ponašanje prema javnosti zamijenjeno je primitivnim mahalaškim podilaženjem najnižim osjećajima dijela te javnosti, slijeđenju krda u stampedu i podsticanju istog, umjesto smirivanja i pravilnog usmjeravanja, bičevanjem istinom i ljudskošću. Istinska ljudska tragedija pretvorena je u virtuelnu latinoameričku sapunicu. Na pola puta između bolesnog senzacionalizma i primitivnih kolektivnih rituala istjerivanja đavola.

Dolazi do nevjerovatne zamjene teza, stvari se izvrću naglavačke i ono što je moralno i zakonito (poštovanje zakona i etičkog kodeksa i zaštita ljudskih prava oboljelog) izvrgnuto je osudi a ono što je nemoralno i protivzakonito je, pretvoreno u normalno. Ljekari kliničkog centra, koji odbijaju otkriti identitet oboljelog, optužuju se da se „skrivaju iza zakona i etičkog kodeksa“ i da štite prava oboljelog (???). Izražava se krajnje nepovjerenje u njihovu ocjenu da nema mjesta nikakvoj panici i da je mogućnost da je neko od pacijenata oboljelog (koji je ginekolog) zaražen – minimalna. Pritom se koriste formulacije koje treba da sugerišu neku vrstu zavjere protiv javnosti.

Sam oboljeli, bez imalo saosjećanja, milosti, poštovanja i sa neshvatljivom neljudskošću (karakterističnom za svaki „lov na vještice“, bilo koje vrste one bile), umjesto kao žrtva (teškog oboljenja) tretira se kao krivac (za tek potencijalnu mogućnost širenja bolesti) i optužuje ga se da je praktično ugrozio živote svojih pacijenata. I to i pored činjenice da je za svoju bolest saznao tek prije mjesec i po i da je smjesta prekinuo praksu (mada to, po svjetskim mjerilima, nije bilo nužno). Pa čak i pored pretpostavke (koju je iznio isti medij) da se zarazio prilikom operacije – dakle, od pacijentice!

Nus proizvod ovog bezumlja i samo prezira vrijednog čina, koji nam se još pokušava prodati kao profesionalno i kritičko novinarstvo i služenje javnom interesu, a u osnovi je kombinacija najcrnjeg populizma, nevjerovatne neobrazovanosti i primitivizma i nekontrolisane paranoje, je suočavanje sa činjenicom da Federalna televizija, kao kolektivitet, zapravo ničim(!) ne zaslužuje ugled koji je u posljednje vrijeme uživala. Da se ona, ustvari, izuzmemo li 60-minutašku gerilu koja je fenomen sam za sebe (i s FTV-om, očito, ima samo „tehničke“ veze), uopšte ne razlikuje od medijskog gliba kojim smo okruženi, tamnovilajetske intelektualne i moralne bijede i sklonost blebetanju o stvarima okojima se nema pojma.

Kakva je razlika između smeća iz Avaza koje organizuje progon homoseksualaca, smeća iz Glasa Srpske koje provocira nasilje nad muslimanima i smeća sa Federalne televizije koje stigmatizira bolesne, stimuliše diskriminaciju i napada ljekare zato što štite ljudska i zakonska prava bolesnika i poštuju etički kodeks? Umjesto da otkrivaju i na stub srama razapinju bijednike koji su tu povjerljivu informaciju iznijeli van bolničkih zidova i započeli javnu histeriju.

Histerična svjetina u panici može sebi dozvoliti luksuz da ne zna, da bude glupa, da ne vjeruju ljekarima koji joj objašnjavaju da opasnost ne postoji ili je minimalna, ali medij, pa još javni servis, to sebi ne smije dozvoliti. 

Sapunica sa MMF-om se nastavlja. Kao sjajan način odvraćanja pažnje od bitnih stvari. Sav „rad“ Vlade sveo se na čekanje hoće li nam ili ne udijeliti sadaku. Koju će onda jednog dana neko trebati i vratiti. Ali ko će sada i o tome voditi računa?

U međuvremenu, Vlada, Parlament i koalicija koji su zemlju doveli do bankrota, ne pokazuju nikakvu namjeru da preduzmu bilo kakve ozbiljne promjene, ni u svom sastavu ni u svom ponašanju. Iako sve analize govore u prilog izjave Marke Vešovića, da „Neke konje treba ispregnuti, a neke nove upregnuti i bez toga teško da se može napraviti bilo šta.“

No, za izlazak iz krize i „bolju budućnost“ ključno je zapravo pitanje: Imamo li mi išta osim konja na raspolaganju?

Svi mediji, političari, intelektualci i kasirke u supermarketima u Hrvatskoj i BiH, a vjerovatno i šire, nagađaju zašto je hrvatski premijer Sanader podnio ostavku. A odgovor je zapravo, krajnje jednostavan: iz istog razloga kao i Branković. Zato što je morao!

No, ono što je u „Slučaju Sanader“ i njegovoj bh refleksiji najinteresantnije je to olakšanje koje se osjeti u državi, od njenog vrha do dna (ili od jednog do drugog dna, bolje reći). Taj užitak što je i kod komšije crkla krava. Što je dovoljan razlog za teferiča. Ili bar okupljanje na piće i mezu, uz tv.

Ima jedna epizoda stripa EPP, u kojoj se nekoliko likova davi u govnima koja im pune kuću a gledaju, s gađenjem, kroz prozor, i komentarišu:

- Joj, al smrdi kod ovih naših komšija.

- Pa to se ne more više durat.

- Samo seru, jebote.

- Ma oni su ti još malo u govnima do guše.

- Dobro kažeš – do guše!

Još jedan sastanak Vijeća za implementaciju mira. Zaključak: „BiH još ne može bez OHR-a“. Ma nemojte mi reći.

U zemlji u kojoj svako svakog gleda da zajebe, i u kojoj jačem nikad neće pasti ni na kraj pameti da uradi bilo šta drugo do da tlači slabijeg, vanjska kontrola je naprosto neophodna. Ako Visoki predstavnik ikada ode iz ove zemlje, to će biti urađeno nasilu, kao demonstrativno dizanje ruku od nas, priznanje poraza i slanje ovdašnjih političara, i građana koji ih uporno biraju baš takve kakvi jesu, u pizdu materinu. U suštini, realno, potreba za Visokim predstavnikom, nikad(!) neće nestati.

„Ali onda nikada nećemo ući u Evropsku uniju?“, reći će duhoviti. Jel stvarno postoji u ovoj zemlji neko ko zaista vjeruje da ćemo mi ikada ući u Evropsku uniju? Da će evropski konzilij dopustiti da im u ionako krhko tijelo uđe još jedan razorni virus. Pa još ne znaju da li će preživjeti ni ove postsocijalističke ludake koje su već pripustili (zajebavši se u pokušaju da zajebu Ruse, pa sad moraju da trpe Slovenačke kretene koji članstvo u EU koriste da ucjenjuju susjede, Poljske katoličke fundamentaliste koji dugotrajno izgrađivanu sekularnu zajednicu žele da im pretvore u srednjovjekovnu kršćansku tvrđavu, Bugare i Rumune kojima vlada mafija, sve ostale, kojima je zinula guzica i, kao najnormalniju stvar, gutaju milijarde tuđih para i traže sve više i više).

Zapravo, da budemo precizni: Nama ne treba Visoki predstavnik u BiH kao protektor, koji će uređivati unutrašnje odnose i izgrađivati državu. (Zapravo, nije da nam ne treba, ali ko smo mi da se neko oko nas muči i servira nam sve na tacni, dok mu mi još seremo i prigovaramo na svakom koraku). Nama Visoki predstavnik i OHR trebaju kao međunarodni ombudsman i lokalna ispostava Suda pravde u Strazburu, sa konkretnim ovlaštenjima i moći provođenja svojih odluka u djelo. Ništa više. Međunarodno prisustvo je, u BiH, važno ne zbog političkih rješenja i budućnost države, nego zbog zaštite ljudskih prava, zapravo, u krajnjem onog elementarnog – prava na život. Kao posljednja brana mahnitanju nacionalista i mafije na vlasti.

Upravo je to naime, najopasniji vakuum koji nastaje odlaskom Visokog predstavnika. Njegovim odlaskom građani BiH ostaju i bez ono malo zaštite što je imaju (ili bar iluzije o zaštiti). I biće (ponovo) prinuđeni, da (prije nego postanu leševi) postanu Srbi, Hrvati ili Bošnjaci (u smislu bezimenih tijela u militantnom nacionalnom monolitu). Ili da probaju pobjeći, negdje gdje će moći biti samo – ljudi.

Nemam iluzija o Visokim predstavnicima. Ni o svjetskoj politici ili Evropskoj uniji. Ali, to je naprosto najmanje od zala koje nam se nudi. Na žalost, koliko god drugi bili loši – mi smo sebi uvijek najgori katili.

Ko će kome ako ne svoj svome. Zabiti nož do balčaka.