Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam Muhammeda kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka
Holandsko – persijski pisac Kader Abdolah u Sarajevu je promovirao svoj novi roman Kuća imama, čijih 30 stranica smo objavili na Žurnalu i još uvijek su dostupne.
Do sada su u Bosni i Hercegovini prevedeni romani Duga plovidba praznih flaša (dva izdanja), Klinasto pismo, Kuća imama i zbirka priča Sokolovi. Prošle godine, Abdolah je u Holandiji objavio svoju verziju teksta Kur'ana i biografiju poslanika Muhammeda. Obe knjige izazvale su veliku pažnju javnosti.
Javni razgovor sa Kaderom Abdolahom upriličen je u prostorima Bošnjačkog instituta u Sarajevu. Prenosimo dijelove tog razgovora.
Bosna kao noćna mora: Dugo sam odlagao dolazak ovdje. Bosna je bila moja noćna mora. Slične stvari sam doživljavao u svojoj zemlji, sve me je podsjećalo na Iran. Ipak sam došao i odmah se osjećam kao kod kuće. Osjećam nadu na ulicama, ljudi koji me okružuju imaju izuzetnu energiju. Prepoznao sam sebe u Sarajevu. Pune 22 godine nisam bio kod kuće. I sada, ulice Sarajeva, drveće, ptice izgledaju kao ulice, drveće i ptice u mom Iranu. Jednom sam izgubio sve, pokušam to što sam izgubio ponovo graditi. Vjerujem da ćete i vi ponovo izgraditi svoju zemlju.
Snovi o domovini: Dvadeset godina nisam bio u domovini, ali ona mi ne nedostaje. Svaku noć sam u njoj, u svojim snovima. Pošto sam tako često u svojim snovima u domovini, sjeo sam za kompjuter i napisao knjigu Kuća imama.
Talent za pisanje: Dolazim iz porodice sa jako bogatom literarnom tradicijom. Moj pradjed je bio jedan od najvećih iranskih pjesnika. Porodica je u meni pronašla osobu koja će produžiti tu tradiciju, a sama priroda me pronašla i podarila mi taj talent. Kada sam otišao iz svoje države skoro da sam upropastio taj talent. Osjećao sam se krivim i još uvijek se tako osjećam. Da bih se osjećao manje krivim svaki put pokušavam da napišem još ljepšu knjigu.
Mrtvi prijatelji: Mnogo mojih prijatelja je nestalo. Njih više nema, a ja govorim ovdje, u Sarajevu. Mogu to popraviti samo na jedan način. Dobrim knjigama, jakim knjigama...
Tito i Islam: Islam je jedan dio mog identiteta. Moj otac je bio vjernik, kao i moja majka. Odrastao sam u kući imama. Džamija je bila dio naše kuće. Od moje 14 godine nisam više imao dodira sa Islamom, okrenuo sam se ljevičarskoj ideji. Volio sam Tita, bio je moj simbol i još uvijek je.
Kur'an je knjiga mog oca: Kur'an je knjiga mog oca, a kada sam došao u Holandiju govorili su mi da čitam svoju knjigu. Moju knjigu? To je knjiga mog oca! Tada sam odlučio da od Kur'ana mog oca napravim svoju. Kur'an ima dva lica – to je lijepa, tajnovita, prekrasna knjiga, a može biti i strašna. Želio sam da čitaoce povedem iza zavjese, da vide sve strane Kur'ana.
Zašto sam preveo Kur'an: Nisam sanjao da ću Kur'an čitati, a kamoli da ću ga prevesti. Mislim da 99,9 procenata muslimana nije pročitalo Kur'an. To je velika, tajnovita, teška knjiga. Skoro da moraš biti profesor arapskog jezika da bi je mogao shvatiti. Odlučio sam da, po prvi put u životu, pokušam da pročitam Kur'an. Dok sam čitao, odlučio sam da na taj put povedem i svoje čitaoce. Knjigu nisam pojednostavio, pokušao sam joj dati njenu humanu stranu, ljudsku stranu Muhammeda...
Tri evropske knjige: Evropa se mijenja. Zadnjih 20 godina u Evropu je došlo 30 miliona muslimana. Evropa je do sada imala dvije važne knjige, Toru i Bibliju, sada je tu i Kur'an. Evropljani moraju pročitati i tu knjigu. Dok sam prevodio Kur'an, pokušao sam da zajedno s njima pročitam tu knjigu.
Kur'an na plaži: Sretan sam čovjek, imao sam puno sreće. Moja knjiga je izašla za vrijeme afere sa karikaturama u Danskoj, pa ekstremisti nisu uočili njeno pojavljivanje. Za šest mjeseci prodato je 100 hiljada primjeraka. Žene su na plaži čitale moj Kur'an. Šta muškarci više hoće?
Muhammed kao čovjek: Pokušaću biti pažljiv. Volim Muhammeda, volim tog čovjeka, on mi je izvor inspiracije. Muhammed mog oca i mog pradjeda bio je osoba koja je davno živjela, kao preparirana ptica. Nije imao karakter, bio je više kao nekakva slika. Za vrijeme čitanja Kur'ana prepoznao sam ga kao čovjeka, kao pjesnika, kao trgovca, kao ljubavnika, kao oca, kao ženskaroša, ljubitelja mladih žena ali i Muhammeda kao vođu, tiranina, koji je mnogo loših stvari učinio, koji je mnogo lijepih stvari učinio, koji je postao djeda, koji je bio svjetski vođa, Muhammeda koji je umro. Muhammeda kao čovjeka. Odlučio sam da moram napisati takvu knjigu o njemu, o Muhammedu čovjeku. Neki ljudi se plaše tako razmišljati, ja nisam.
Potraga za Muhammedom: Mnogo sam istraživao za tu knjigu, pročitao sam sve knjige o Muhammedu koje su se pojavile u posljednjih 1000 godina. Koristio sam činjenice iz persijske istorije koje ostali dio svijeta ne zna. One se mogu naći samo u staroj šiitskoj literaturi.
Prisustvo u Iranu: Knjige su prevedene u mnogo zemalja, ali ne i u Iranu. Iranci znaju da Kader Abdolah nije proćerdao svoj talent, pišem za njih, a i za one koji još ne mogu čitati.
Cenzura u Iranu: Prije ajatolaha imali smo mnogo velikih knjiga, a sada je skoro nemoguće pisati u Iranu. Postoje tri vrste cenzure. Prva je cenzura samog pisca, on u svojoj glavi reže jer razmišlja da to niko neće objaviti. Onda knjigu izdavači cenzurišu, jer i oni se boje da će uložiti novac a knjiga će biti zabranjena. Na kraju ostaju biroi za cenzuru koji odrežu još jedan dio knjige, pa na kraju ne ostane mnogo.
Povratak kući: Ljudski je vraćati se kući. Ima jedna priča iz persijske kulture koju ću vam reći. Možda je ona dio i vaše kulture, ne znam. Dakle, jedan stari persijski trgovac imao je indijskog papagaja u kavezu. Trgovac je htio da putuje u Indiju i pitao je papagaja treba li mu nešto donijeti odatle. Papagaj je rekao da odnese pozdrav njegovom rođaku papagaju u Indiji. Trgovac je visoko u indijskim brdima pronašao papagaja. Prenio mu je pozdrave a ovaj je odmah pao, mrtav. Trgovac se vratio kući i papagaj ga je pitao da li je prenio pozdrave. Ovaj mu je rekao da jeste, ali da je papagaj odmah pao mrtav. Čim je to izgovorio i njegova ptica je pala.. Trgovac je izvadi iz kaveza, baci, a papagaj odjednom oživi i ode. Trgovac ga pita: A, gdje ćeš ti? Ovaj kaže: Odoh kući.
Saborci: Moji saborci su ili nestali ili sahranjeni, hiljade je izbjeglo. Posljednjih mjeseci njihovi sinovi i kćeri protestvuju na ulicama Irana i pokušavaju popraviti greške svojih roditelja.
Opozicija u Iranu: Nema opozicije u Iranu. Mislim da će tvrda linija preuzeti moć, ali siguran sam da prelijepe iranske žene i mladići neće čekati skrštenih ruku i da će pokušati ajatolahe smjestiti tamo gdje im je mjesto. Trebamo biti strpljivi, to će se dogoditi.
Revolucija: S pravom je šah skinut. Istorija nam je dala ajatolaha, naša dužnost je da ih korigujemo. Više ne želimo revoluciju, želimo reformu, naučili smo da imamo puno strpljenja.
Posveta romana Kuća imama: Kao što znate, sin Aga Djana je pogubljen. Skoro svi iz te kuće su ili nestali ili otišli. Nije smio sahraniti svog sina, morao je naći tajno mjesto za njegov grob. Tražio je mjesto gdje će mu sin pronaći svoj mir. Njegova potraga bi predugo trajala, pa sam ja to uradio za njega. Sina sam mu pokopao na sveto mjesto u romanu Kuća imama. Pokopao sam ga na sigurno mjesto u holandskoj kulturi. Zato sam rekao Aga Djanu da sada može da ide. I on je otišao, prije četiri mjeseca.
Lijek: Jedan lijek može pomoći Iranu. Samo je jedan put ozdravljenja Bosne. Po meni, to je literatura. Potrebna je jedna velika, dobra, bosanska novela. Kroz pisanje mladih ljudi, kroz izražavanje osjećanja, samo se tako može krenuti dalje.
Gdje rijeke pjevaju: Holandski jezik je prilično dosadan. Tamo rijeke ne pjevaju, jer su jednolične, mada su lijepe. Ja sam persijska brda premjestio u holandsku literaturu. Pokušao sam sve pozitivno što sam donio iz persijske literature prenijeti u holandski jezik. Pokušavam iz dvije kulture napraviti najbolje što mogu. 
Oda vlastitom jeziku: Nisam u stanju da pišem na perzijskom. Mogu napisati knjigu na 700 stranica, ali svoj duh više ne mogu premjestiti u tu knjigu. Ovo je novi način pisanja, moja najveća vrijednost je što sam duh perzijske literature smjestio u holandske knjige. Pisanje na drugom, a ne na maternjem jeziku je neka vrsta oslobađanja, to je oda vlastitom jeziku. Kroz nju prepoznaješ ljepotu vlastitog jezika.
(zurnal.info)
Saobraćajnica u sarajevskom naselju Čengić-Vila deblokirana je danas (16.08.2009.) oko 13.30 sati nakon što su građani koji su je prije dva dana blokirali protestirajući zbog ubistva mladića Amara Mistrića informirani da su uhapšeni osumnječeni za to ubistvo.
Glasnogovornik Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo Irfan Nefić kazao je novinarima da su obaviješteni iz PU Splitsko-dalmatinske županije da su Edin Vuk i Anel Herak, osumnjičeni za ubistvo Amara Mistrića, lišeni slobode.
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku
Nakon ubistva Amara Mistrića ( mnogo prije i nakon brutalnog ubistva Denisa Mrnjavca) u Sarajevu se po ko zna koji put „povela“ priča o tome kako se konačno mora stati ukraj mladim idiotima koji okolo hodaju naoružani vatrenim oružjem, idiotima otrovanim mržnjom, što ubijaju nevin, ničim kriv, svijet. Šta reći, o čemu uopće pisati, nakon što nam je zauvijek postalo jasno da Amara i Denisa više nema a da njihove ubice i dalje žive i, nažalost i neviđeno moguće, predstavljaju savremene idole ulice, neke nove uzore budućim ubicama koji baš u trenutku dok nastaje ovaj tekst kupuju svoju prvu „utoku“ iz koje će ispaliti svoje prve hice.
IDIOTSKE FLOSKULE
U sjeni „gašenja“ Amarovog mladog života, dok su (s razlogom ogorčeni, očajni, utučeni!) prijatelji protestirali blokirajući sarajevsku saobraćajnu „žilu kucavicu“, u glavnom bh. gradu desilo se još jedno brutalno ubistvo. Muž i žena. On psihijatsrijski slučaj na vikend pušten iz bolnice, a ona profesorica u jednoj ovdašnjoj srednjoj školi. Dakle, nekadašnji zaljubljeni par brojao je svoje posljednje minute dok su građani na Čengić Vili s razlogom protestirali zbog ubistva nesretnog Amira Mistrića. U svom ludilu ( A u kakvom bi drugačijem stanju mogao biti?) nekadašnji muž na privremenom dopustu iz bolnice masakrira svoju nekadašnju suprugu zbog neuzvraćene ljubavi! Ona umire, ubica ponovo odlazi tamo gdje i pripada-u psihijatrijsku kliniku!
Zašto su smrti Denisa Mrnjavca, Amara Mistrića i Samire Čekić zapravo iste, iako su po svojoj brutalnosti, okolnostima, pa i razlozima, različite, i da li su država, vlast, sudovi (Ma šta to značilo!) ova ubistva mogli na vrijeme spriječiti? Najlakše je danas reći da u ovoj zemlji „nema dovoljno zatvorskih kapaciteta“, da „zakon omogućava da se višestruki povratnici vraćaju u kriminal“, te da „policija mora raditi svoj posao“. Sve te floskululetine kojim nas posljednjih mjeseci zatrpavaju ovdašnji vladajući činovnici (od Mustafe Mujezinovića pa do Besima Mehmedića) su, naravno, idiotske! Baš onoliko koliko je idiot i mladi, okrutni ubica Edin Vuk. Vlast (SDA i Stranka za BiH) koja godinama dosljedno odbija glasati za Zakon o oduzimanju opljačkane imovine nikad neće niti smije, stvoriti zakonske pretpostavke da se nezakoniti vlasnici oružja, psihijatrijski slučajevi, prijestupnici iz raznih domena,sklone sa ulice i pošalju tamo gdje jedino pripadaju-u zatvore i bolnice!
UGRADIMO DUPLE BRAVE U STAN...
Naravno, vlast će opet reći da „nedostaje zatvorskih i bolničkih kapaciteta“. Ali šta ćemo sa činjenicom da su i Denisove i Amarove ubice prije svoje prve likvidacije od policije u nekoliko navrata privođene radi divljačkog i nasilničkog ponašanja u kojem nije falilo ni potezanja vatrenog oružja, a nakon čega su u regularnoj pravosudnoj proceduri puštani na slobodu. Zar nije isto i sa onim bolesnikom koji je, nakon bolničkog dopusta, u redovnoj „brakorazvodnoj parnici“ likvidirao svoju bivšu suprugu?
Da li oni koji su na slobodu „ u redovnoj proceduri“ puštali Amarove, Denisove i Samirine ubice (a govorimo o sudijama i ljekarima) osjećaju ikakvu odgovornost nakon što su ih njihovi „klijenti“ iznenadili i poubijali mlade ljude u Sarajevu. Teško, teško je vjerovati da im to pada na pamet prije nego kako uzeti novi mito (da se nađe za vikenda sa ljubavnicom na Jadranu)! Na kraju krajeva za to, oni (ljekari i sudije), imaju čak i zakonske pretpostavke baš kao i onaj direktor KP Doma Zenica koji je na dopust pustio okorjelog ubicu Abu Hamzu ili kako se već taj naturalizirani zlikovac zove...
Pouzdano znam da glavnim gradom BiH u ovom trenutku slobodno hoda barem jedan psihički bolesnik unatoč tome što je prošle godine izmasakrirao vlastitu majku. Prije nego taj bolesnik počini novo ubistvo preklinjem ovdašnje vlasti da konačno pronađu mjesta na kojim će bolesnici prestati biti slobodni građani, a pištoljima skloni divljaci „heroji ulice“. A nakon što proširimo psihijatsrijske klinike i zatvore, hajmo promijeniti zakone u kojem se za nelegalno posjedovanje pištolja odgovara manje nego nakon prolaska kroz semaforsko crveno svjetlo. I to pješke... Ako je i ovaj prijedlog islamofobija, onda ću citirati Johana i završiti „Ugradimo duple brave u stan...“
P.S. Nedavno mi Adnan priča...Krenuo na dernek, kupio pet piva, stavio ih u kesu i čekao raju u jednom od, inače, rijetkih sarajevskih parkova. Raja kasnila, priđe mu policajac, zapiše i odreže mu„prijavu sudu po zakonu o zabrani konzumiranja alkohola na javnom mjestu“. Kazna-200 konvertbinlnih maraka! Nešto kontam, da je Adnan kod sebe imao pištolj bez dozvole, uz one pive, platio bi, očigledno, istu kaznu! Zato neskromno predlažem novi predizborni slogan za SDA i Stranku za BiH: Pivama na javnom mjestu protiv kazni za nelegalno posjedovanje oružja! Jer sve je do zakona i do onih koji ih donose...
Bivši britanski ambasador u Bosni i Hercegovini, Charles Crawfor, reagirao je pismom na tekst Marcusa Tannera u Independentu o stanju u našoj državi: Bosna se treba sabrati bez naše pomoći. Prenosimo Crawfordovo pismo objavljeno u današnjem Independentu
William Hague s pravom upozorava da Bosna i Hercegovina rizikuje da ponovo sklizne u nered (12. august). Suštinski problem? Da biste mobilisali ljude, nacionalni identitet mora biti realan, ne umjetan. Bosna nema nacionalni identitet. Mi (i oni) pričamo o “Bosanskim Srbima i Bosanskim Hrvatima”, a ne o srpskim i hrvatskim Bosancima.
Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine je zaustavio sukob oko pravog bosanskog identiteta ali ga nije završio. Dejton sadrži nepodoban dogovor za jednu državu sa tri uznemirene etničke grupe, to jest “jedna država, dva entiteta”. Ova asimetrija daje Srbima previše (Republika Srpska) i Bošnjacima i Hrvatima premalo (podijeljen drugi entitet). Svi poticaji su pogrešni. Različite frakcije vjeruju – ispravno – da će ako oni ne budu u stanju voditi državu razumno, troškovi haosa pasti na nekog drugog, to jeste, poreznika EU-e.
Niti bismo mi smjeli zaboraviti razlike između međunarodnih politika Bosne i Kosova, endemske lokalne neodgovornosti i korupcije naslijeđene od jugoslovenskog “socijalističkog samoupravljanja”, i ponosnog balkanskog inata (sujetno samouništavajuće krvavo ludilo). Bosna je zlovoljan magarac sa tri posvađane glave, koji nije impresioniran mrkvom na štapu EU i koji se ne pomjera zbog oštrih udaraca Visokog predstavnika u njegovu stražnjicu.
Beznađe? Ne. Ja bih išao sa novim dogovorom. Ubrzano EU članstvo sa bezviznim putovanjem za sve Bosance u zamjenu za novi ustav. Ovo bi stvorilo tri regije, svaka dominantna jednom zajednicom ali sa samostalnom odgovornošću za svoje postupke, sve sa slabom ali pravom centralnom moći i pritiskom da se od Bosne napravi barem regulirana ekonomija u Evropi. Fer, koherentna struktura koja nagrađuje odgovornost i privatnu inicijativu.
Avaj, da bismo stigli tamo stvari će morati postati osjetno gore, da bismo nagovorili sve zabrinute u Bosni i Briselu da pristanu na to, u konačnici, nema alternative. Budući ministar vanjskih poslova će trebati jake živce.
(The Independent)
U četvrtak, 13. augusta, jedan sat iza ponoći, u kafiću "Ocho Rios" ubijen je dvadesettrogodišnji Amer Mistrić. Mistrić je bio konobar u kafiću gdje se desilo ubistvo. Policija traga za osumnjičenima: Anelom Herakom i Edinom Vukom, dok građani Sarajeva ponovo strahuju za svoju bezbjednost... Povodom ubistva Amara Mistrića, gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen održao je sastanak u Gradskoj upravi sa premijerom Kantona Sarajevo Besimom Mehmedićem, predstavnikom policijskog komesara KS Jasminom Idrizovićem, te načelnicima Općine Novo Sarajevo Nedžadom Koldžom, Općine Novi Grad Damirom Hadžićem i predstavnicima Općine Stari Grad Ismetom Hadžićem i Općine Centar Adilom Katicom. Među mnogim mjerama koje su dogovorene na tom sastanku interesantna je konstatacija gradonačelnika Sarajeva Alije Behmena koji kaže kako je ovo posljednji trenutak da “vlast u potpunosti stane iza policije”.
Gradonačelniče, šta konkretno znači ta konstatacija kako vlast treba u potpunosti da stane iza policije?
-Policija u Kantonu Sarajevo vrlo odgovorno radi svoj posao. Mi smo u Gradskom vijeću prije osamnaest dana imali troiposatnu raspravu o bezbjednosnoj situaciji u Sarajevu. Tada je jedan od zaključaka bila puna podrška MUP-u KS. To nije podrška koja ima politički značaj, nego je to priznanje da policija radi svoj posao. Međutim, druge institucije sistema ne rade svoj posao. Evo, prema podacima za juli ove godine od 53 kaznena djela, locirana su 53 slučaja, a svega 17 lica je uhapšeno. Znači da je policija uradila svoj posao. Međutim, ako kriminalci pokradu goste ovog grada, kao što se nedavno desilo, pa ih policija uhapsi a oni budu pušteni na slobodu i, potom, ponovo izvrše isto djelo, onda imamo ozbiljan problem. Zbog svega toga tražimo da se pod hitno mijenjaju zakoni koji stvaraju anarho-liberalan odnos prema kriminalu, jednostavno podstiču kriminal.
Kada kažete da vlast treba stati iza policije, logično se nameće pitanje: da li ima neko u vlasti ko ne stoji iza policije?
-Kada kažem da vlast treba da stane iza policije, prvenstveno mislim na materijalnu podršku policiji. Smatram kako se ne smije desiti da policiji bude uskraćena sistematizacija za 200 policajaca u KS. To nije nikakva štednja ako je u pitanju sigurnost građana. Nedopustiva je inertnost Ministarstva pravde kada je u pitanju gradnja zatvora. Mi ćemo obići sve lokalitete tzv. neperspektivnih objekata Armije, Kanton je već izdvojio inicijalna sredstva i tražiti ćemo od MP da rade svoj posao, jer se građanima Sarajeva žuri.
Šta je to što treba “pod hitno” mijenjati u tim zakonima?
-Evo primjera: kada policajac kod nekog pronađe nelegalno naoružanje ta osoba se ne može zadržati u pritvoru jer to nije djelo koje se kažnjava sa preko pet godina zatvora. Dešava se da poslije nekog vremena ista osoba bude ponovo uhvaćena sa nelegalnim naoružanjem, i opet-ništa. Te kazne moraju biti drakonske jer takvi prekršioci su latentni počinioci težih krivičnih djela. Evo, ubijen je momak koji je radio svoj posao i prehranjivao porodicu, napadnuta je djevojka i ubodena nožem, nedavno su razbrojnici presreli auto doktora Kacile...
Sve su to primjeri ali šta se sada može učiniti da e to stanje promijeni?
-Mogu se detektirati latentni počinioci ovakvih djela, oformiti će se policijska jedinica za specijalne namjene...
Pa zar već nema u MUP-u KS takva jedinica?
-Pojačati će se taj dio. Dogovorili smo se da ćemo ih materijalno obezbjediti - od automobila za brzu intervenciju pa do opreme koja čini tog policajca efektivnim oružjem protiv kriminala.
Ko se obavezao da će nabaviti ta sredstva...
-Svi smo se obavezali...
...i koliko je novca za to potrebno?
-Nemojte, molim vas, da o tome govorimo. Komesar je za to zadužen, a mi smo tu, od premijera do načelnika općina, i mene kao gradonačelnika koji trebamo ispuniti obećanja prema toj jedinici. Ubrzo će biti gotov elaborat o postavljanju videokamera. U budžetu smo obezbjedili 250.000 konvertibilnih maraka za to, načelnik općine Novo Sarajevo mi reče da su oni obezbjedili 100.000 za kamere koje će biti postavljene na neuralgičnim tačkama... Ipak je to prevencija koja će sigurno ulijevati određenu sigurnost za građane Sarajeva.
Ali, prije toga, šta je sa najavama da će policiji biti smanjivane plate?
-Mi smatramo da ne treba smanjivati plaće policiji, čak smatramo da ih treba povećati.
Da li ima prostora za to, obzirom na najavljene, tzv. antiresecijske mjere?
-Ima, naravno. Mi vrlo grubo interpretiramo ugovor sa MMF-om. Oni traže da se naprave uštede u masi, što ne znači da se to treba uraditi uravnilovkom. To možda jeste najlakši način, ali nije fer to tako raditi. Postoje oni koji svakako zaslužuju da im se smanje plaće, jer ne rade svoj posao kako treba. Međutim, policija ne spada u taj segment.
Da li to znači kako se policiji u Kantonu Sarajevo neće smanjivati plaće?
-Mi smo to tražili, a nadam se da će premijer imati sluha.
Iskreno, sve su to neki dogovori ali građani traže rezultate, kada mogu očekivati da će se nešto konkretno početi dešavati?
-Odmah! Danas se već radi program koji će Kanton Sarajevo poduzeti po ovom pitanju, ali vam ne mogu reći o čemu se tu radi. Znate, imate jednu čudnu zakonsku odredbu, ako vi hoćete da izvršite pretres u nekom lokalu, morate imati saglasnost suda. To znači da morate dobro obrazložiti indicije zbog čega to tražite i onda zavisi da li ćete to dobiti ili nećete. Mislim da smo pronašli način da to ne ide tako, jer pored policije i druge inspekcije imaju nadležnost u tom segmentu.
Sve vrijeme pričamo o represiji, da li se uopće razmatra pitanje prevencije? Šta je bilo sa vašom najavom s početka mandata kako ćete djeci u Sarajevu obezbjediti besplatne škole sporta?
-Problem je tu što imate po petnaest sportskih klubova, a na ovom prostoru su dovoljna dva-tri. Klubovi trebaju da participiraju u tome i obuka mora biti besplatna. Grad će, u saradnji sa Kantonom, predložiti školama da jedan dio tjelesnog odgoja bude posvećen treningu plivanja. Na taj način bi grad i Kanton omogućili normalno funkcionisanje bazena, a ujedno bismo uradili korisnu stvar, jer tjelesni odgoj nisu samo sala i lopta.
Da li bi Sarajlije imale više koristi da je milion maraka koji je dat SFF-u, potrošen na poboljšanje sigurnosti u gradu?
-Nije to milion maraka. Prema Purivatrinim riječima ukupan projekat košta 1,2 miliona maraka, a tek je 30 posto državnih para u tome. Ja držim da je to tako. Milim da SFF ima ogromnu ulogu u promociji Sarajeva i Bosne i Hercegovine; BBC je u svom udarnom terminu posvetio SFF-u... Ja ne znam ko bi mogao reći kako to nama ne treba.
Pitanje je, možemo li mi to sebi priuštiti, ako nemamo para da uposlimo 200 policajaca koliko, po sistematizaciji, fali u Sarajevu?
-Možemo, možemo... I sa i bez SFF-a mislim da se policajci mogu zaposliti. Gradska uprava je ove godine uštedila 300.000 KM jer nije ni marke platila za komisije službenicima koji vrše javne nabavke. Postoji koliko hoćete takvih načina da se ponašanjem “pravog domaćina” dosta uštedi.
Imamo li takvog domaćina?
-Grad ima!
A Kanton?
-E, to ne znam.
Kada su povodom ubistva Denisa Mrnjavca građani Sarajeva organizirali proteste, tražili su smjenu gradonačelnice Semihe Borovac. Šta ćete ako građani Sarajeva budu tražili vašu ostavku?
-Pokušati ću obrazložiti šta je to što ja radim. Iako sigurnost nije oblast u kojoj sam ja nadležan, organizirao sam sastanak koji će sigurno donijeti određene rezultate. Ako, ipak, građani misle da je to tako, onda ja neću biti gradonačelnik građanima koji ne vjeruju svom gradonačelniku.
Građani su najavili da će postaviti “crveni tepih” ispred tužilaštva, tražeći od nadležnih da rade svoj posao...
-I ja od nadležnih to tražim!
(zurnal.info)
Policija intenzivno traga za napadačima i vrši pretres određenih lokacija gdje postoji sumnja da bi se ova dva napadača mogla skrivati.
“Za počiniocima ovog krivičnog djela raspisana je potjernica, a policija traga za napadačima”, kaže portparol MUP-a Kantona Sarajevo Irfan Nefić.
Policija apeluje na sve građane da ukoliko imaju bilo kakvih saznanja o napadačima da se jave prvoj policijskoj stanici ili da pozovu broj telefona 122.
Magazin Žurnal objavljuje fotografije dvojice napadača.
(zurnal.info)
ŽIVOT OBIČNOG TEMPA
Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost
Počeo je, kako ga kolege iz BH Dana lucidno nazvaše, „Prvi predramazanski SFF“. Dan ranije u istom gradu, samo na Stadionu Asim Ferhatović Hase, Iran je u prijateljskoj nogometnoj utakmici pobijedio Bosnu i Hercegovinu, a samo noć prije na istom je terenu publiku besplatno uveseljavao vjerovatno najdosadniji vokalni interpretator u dugoj povijesti bosanskohercegovačkog „pop-trasha“ Hari Mata Hari. I dok je Hari u pjesmama „umirao i oživljavao, pomišljao na samoubistva pa mijenjao mišljenje“, dok je, dakle, „volio da ne voli“ publiku sa besplatnim ulaznicama, imao sam tu privilegiju da budem u Zagrebu, na koncertu planetarno najznačajnijeg r'n'r banda U2. Tokom dvosatne svirke lider grupe i prijatelj Bosne i Hercegovine iz njenih najtežih vremena (onda kad su hariji, dine merlini, šerifi i ostali sa prve linije kod Dortmunda, kao, sakupljali novac za granate, metke i uniforme radi odbrane napačene domovine pritom veličajući Aliju, reisa i SDA partiju) Bono Vox dakle, u nekoliko je navrata sa maksimirskog stadiona „prizivao“ Sarajevo, grad koji, pokazalo se, ni po čemu ne zaslužuje višegodišnju, dosljednu pažnju irske umjetničke i ljudske gromade.
Samoobmana
Činjenica da U2 (bez obzira na općepoznate simpatije koje Bono već skoro dva desetljeća iskazuje prema glavnom gradu BiH) već po ko zna koji put na svojim spektakularnim turnejama „zaobilazi“ Sarajevo više uopće nije pitanje na koje dablinski muzički čarobnjaci treba da odgovaraju. Istovremeno sam uvjeren da u ovom trenutku ne postoji niti jedna razumna glava koja bi gostovanje svjetske r'n'r atrakcije u Sarajevu mogla dovesti u konotaciju sa finansijskim tantijemama zasluženo prebogatih Iraca. Dakle, barem što se U2 tiče, problem nije u lovi. I tu smo se, nadam se, razumjeli.
Po povratku iz Zagreba sustigla me je, tipično sarajevska, informacija prema kojoj se „priča da bi Bono privatnim avionom mogao sletjeti na stadion Koševo i odsvirati nekoliko pjesama na akustičnoj gitari za raju!?“ Koliko luzerskog, koliko ublehaškog mentaliteta treba natovariti u živog čovjeka pa da izmisli (a koliko tek da povjeruje?) takvu glupost gdje će jedna od najutjecajnijih osoba na planeti riskirati slijetanje avionom na razrovani nogometni teren samo zato što se radi o Sarajevu, gradu koji je četiri godine umirao pod srednjovjekovnom opsadom nad kojom lider U2-a nije žmirio? To bi otprilike trebalo da znači slijedeće: „Sta će Zagreb, plaćaju za koncert U2 a naš Bono-koji ima i naš pasoš-sjedne u avion, sleti na Koševo i samo za nas odsvira koncert. I to još bez ostatka grupe...„
Fotografija sa...
Vlast koja ima građane koji se zadovoljavaju suhom glasinom da će Bono sam i bez ostatka banda održati akustični koncert za Sarajlije (i to u kafani) a da im ni najmanje ne zasmeta činjenica što su za samo tristo kilometara ponovo ostali uskraćeni za „svemirski“ doživljaj koncerta U2 zaista ne treba da brine za vlastitu budućnost. Vlast koja je u stanju da finansijski logisticira ostvarenje pubertetskih mahalskih fantazija Harija Varešanovića o nastupu na najvećem bh. stadionu, da godinama prije toga to isto uradi sa neostvarenim filozofom i dokazanim plagijatorom Merlinom, da već petnaesti put zaredom državnim parama sufinansira SFF..., takva dakle vlast, koja državnim parama osigurava ostvarenje privatno-poslovnih fantazija umjetnika čije muzičko-filmsko „tandaramandaranje“ ne pije vode ni u njihovom najbližem komšiluku, ne zaslužuje niti protokolarno dvominutno druženje sa Bono Voxom...
Ako ima ičega korisnog u tome što U2 ni na ovoj evropskoj turneji nije zasvirao u Sarajevu onda je to činjenica da Alija Behmen, Besim Mehmedić, Mustafa Mujezinović... (treba li ih dalje nabrajati?) u svoje kolekcijee fotografija sa „važnim ličnostima iz svijeta umjetnosti“ uz slike sa Harijem, Dinom, Mirom..., neće dodati i onu sa Bonom, Adamom, Larryem i The Edgom. A da se to nekim čudom desilo, bila bi to fotografija velikih irskih umjetnika i lokalnih činovnika koji su prepoznali značaj održavanja koncerta U2 u Sarajevu i koji su za taj spaktakl još osigurali državni novac te na taj način povećali vlastite šanse za još jedan mandat... Ovako, sve je leglo na svoje mjesto, a koncerti svakako budu i prođu... Uostalom, SDP-ova sarajevska Gradska uprava već je dokazala da je veći (da ne kažemo „socijademokratskiji“) sevap vratiti višemilionske kafansko-poslovne dugove Adila Kulenovića nego Sarajlijama omogućiti jednu noć sa U2 u njihovom gradu. I zato ću se na kraju ovog teksta poslužiti onom starom narodnom poslovicom bez namjere da uvrijedim ni vrapce a ni golubove: Bolji je sam Bandić u Zagrebu nego Behmen, Mehmedić i Mujezinović zajedno u Sarajevu.
Neka se najslabija postjugoslovenska država sama nosi sa vlastitim problemima, smatra analitičar The Independenta
Šta uraditi sa Bosnom? William Hague je bio u pravu kada je rekao The Independentu jučer da ona nazaduje pred našim očima, dok se izrični Srbi povlače dalje od slabog centra u smjeru konačne nezavisnosti.
Bosanski muslimani su bijesni, insistiraju da Bosanski Srbi nikada ne smiju biti nagrađeni za počinjene masakre u devedesetim za koje postoje dokazi. Srbi ljutito uzvraćaju da imaju pravo na nacionalno samoopredljenjenje. Evropa kaže da nemaju – Kosovo je bilo izuzetak. Srbi kažu da nije. Ukratko, to je haos.
Evropa nema strategiju za Bosnu; ne postoji rezervni plan. Gospodin Hague želi više vanjskog utjecaja. Ali Bosna je vidjela i previše toga u svom životnom vijeku. Još od kada je završio trostrani rat u bivšoj Jugoslaviji 1995. godine, najslabije postjugoslovenske države su bile ravnopravne na međunarodnom operacionom stolu, primajući redovne transfuzije krvi, implantante i bajpase.
Jedan problem je rana osmišljena okvirom silom nametnutim državi na pregovorima u Daytonu, Ohio,
1995. godine, zahvaljujući amanetu izaslanika Billa Clintona, Richardu Holbrooku. Washington je htio brzi kraj nepravednog rata i imao je malo vremena za cjepidlačenje Evropljana sa njihovim teškim tomovima balkanske historije i složenim etničkim mapama.
Holbrooke je osmislio iznenadnu podjelu Bosne na dva federalna “entiteta”. Veći, u kojem je Sarajevo, bio je pretežno muslimanski, manji uglavnom srpski. Ideja je bila da se veći od dva entiteta ponaša kao središte nacionalnog jedinstva, polako uvlačeći manji u svoju orbitu.
To se nikada nije dogodilo. Još od 1995. godine, veći entitet je taj koji je izgubio svoj put, ekonomski i politički. Republika Srpska, kako je nazvan drugi entitet, uspjela je izbistriti svoje djelovanje i povećati samostalnost. Sarajevo nije postalo glavni grad svih Bosanaca, kako su 1995. godine namjeravali mirotvorci. Ono je nestalo, postajući gotovo potpuno muslimansko okruženje.
Naklonjenost međunarodnih namjesnika u Bosni od 1995. godine, koju su pokazali prema muslimanima, nije im mnogo pomogla. U nemogućnosti da zaborave dane u hladu palme Lord Asdownove vladavine, kada su opstruktivni srpski i hrvatski političari bili ponižavani, otpuštani i isključivani iz politike, oni čeznu da Zapad “interveniše” na isti način i istom mjerom.
Vjerovatno će istjerati svoje. U tom slučaju očekujte više namještenika prerušenih u posrednike, više detaljnog nadzora seoskih prepirki, više odbacivanja smarajućih Srba i Hrvata; i više stranog novca ulivenog u stražnju rupu bosanskih korumpiranih finansija.
Problem ove strategije jeste da nema izlaza iz takvog stanja stvari. Bosna tada gubi barem prividnu državnost i zvanično postaje protektorat. Njene nade pridruživanju EU, slabe kakve jesu, u potpunosti nestaju. Brisel nije zainteresovan za preuzimanje bolnog međunarodnog starateljstva.
Godine stranog upravljanja i dekreta su odgojile infantilnu političku kulturu, u kojoj si političari mogu priuštiti da zvuče kao ekstremisti jer oni tako rijetko moraju procijeniti stvarnu odgovornost za svoje zapaljive riječi. “Odvale” kako god osjećaju, znajući da će “Brisel”, “Zapad”, ili “Amerikanci” imati posljednju riječ. I potpisati novi ček.
U naknadnoj pameti, ustav iz 1995. godine je bio greška, pokopavajući bosansku etničku podijeljenost, na najbizarniji i nezadovoljavajući način. Dva entiteta se nisu raspala. Sasvim suprotno, entitetima su narasle ruke i noge – srpskom posebno. Sada je kasno da se nešto promijeni – moramo živjeti sa posljedicama Holbrookovog brzopletog dogovora.
U međuvremenu, dok odlučno odbijaju šanse da iko ikada prizna državu Bosanskih Srba – za koju se čini da čak ni Beograd nije zainteresiran – Evropljani bi trebali prestati slati nejasna obećanja još jedne “intervencije” trajno ožalošćenim muslimanima. Bosna nikada neće biti Švicarska. Državin DNK to neće dozvoliti.
Svaka od tri zajednice je prilično uvrijeđena drugim dvjema zbog niza razloga još od prije najmanje pola milenija, i svaka može citirati poglavlje i stihove o svojoj omiljenoj temi svakome koga mogu nagovoriti da ih sluša. Najbolje čemu se možemo nadati je “balkanska Belgija” - nevoljno prihvaćeni dogovor, rođen iz geopolitičke nužnosti, koji će nastaviti da posrće. Ali nećemo tamo stići beskrajnim mikroupravljanjem situacije. Bosancima treba reći da to moraju uraditi sami.
(The Independent)
