Australijanka Geraldine Brooks počela je kao novinarka Wall Street Journala i izvještavala kao dopisnik sa Bliskog Istoka iz Bosne i Afrike. Stresan i neizvjestan posao natjerao ju je da se potraži novo životno zanimanje. Hapšenje u Nigeriji uz optužbe da je špijun prelile su čašu. Nekoliko dana u pritvoru iskoristila je da razmisli o odustajanju od novinarstva kojeg je strasno voljela. Odlučila je postati piscem i već njena druga novela March dobila je Pulitzerovu nagradu.

Nevjerovatna priča o šeststotina godina dugom putovanju Hagade, knjige ilustriranih jevrejskih običaja, iz Španije, preko Italije do Sarajeva toliko je oduševila Geraldine da je odlučila napisati roman o ljudima, zaštitnicima knjige - People of the Book.

Saslušala je osobe čije su sudbine vezane za Hagadu, proputovala put knjige preko Italije do Bosne te prisustvovala njenom konzerviranju odmah nakon rata. Kaže da je željela saznati zašto je katolički svećenik Vistorini spasio knjigu u 17. stoljeću, šta je motiviralo Derviša Korkuta da slaže njemačkom oficiru da je knjiga već odnosena iz muzeja i sakrije je u džamiju sve do kraja Drugog svjetskog rata i, naravno, da čuje kako je Enver Imamović spasio Hagadu iz zapaljene Vijećnice.

Da bi razumjela posao konzervatora otišla je u harvardsku konzervatorsku laboratoriju i od Narayan Khandekar učila detalje o ovom poslu. U svojim nastojanjima da sazna šta konzervatori mogu saznati iz kapljice krvi na papiru knjige, zarezala je svoj prst i pustila krv po stranicama knjige.

A onda je napustila pisanje People Of The Book kako bi se posvetila svom novom djelu, March, romanu o životu porodice vojnika iz američkog civilnog rata. U tome ju je jedno vrijeme ometala borba protiv raka, za kojeg danas kaže da je nestao kao da ga nikada nije bilo. Geraldine je do sada objavila i Year of Wonders, priču o kugi u jednom londonskom predgrađu gdje se 350 ljudi odlučilo samoizolirati, te Foreign Correspondence o svojim novinarskim iskustvima sa Bliskog Istoka.

Priču o najpoznatijoj knjizi Zemaljskog muzeja mnogi kritičari su brzopleto poredili sa Da Vinčijevim kodom a poznata glumica Catherine Zeta Jones otkupila je prava za snimanje filma po motivima knjige. Filmski kritičari najavljuju da bi Jones mogla glumiti glavni lik Hannu Heath i ujedno producirati film koji će se najvjerovatnije dijelom snimati u Sarajevu.

Geraldine trenutno živi u Australiji na porodičnom imanju sa dva sina, majkom i tri psa. Kaže kako joj život sliči filmu Little Miss Sunshine.

Sarajevska izdavačka kuća Buybook uskoro će objaviti bosanskohercegovačko izdanje romana People Of The Book.

Kako ste saznali za postojanje Hagade u Sarajevu?

- Radila sam u Sarajevu kao reporter za Wall Street Journal.. Bila sam intrigirana saznanjem o sudbini ovog prelijepog umjetničkog rada i kada je pokazan u Jevrejskoj zajednici tokom praznične večere i kada su po prvi put objavljeni detalji o spašavanju knjige, znala sam da je to nešto o čemu moram pisati.

Kakav je bio proces otkrivanja rukopisa?

- Kada sam saznala da UN finansira konzervacijski rad na Hagadi, nakanila sam se vratiti u Sarajevo i provesti vrijeme sa originalnim rukopisom. Imala sam sreću da me UN pustio da posmatram rad.

Na koja Vas je mjesta Hagada odvela?

- Nazad u Sarajevo, naravno. Dolazila sam dva puta nakon rata, jednom da gledam rad na konzervaciji i pričam sa Sarajlijama koji o knjizi znaju najbolje, i opet kada sam saznala da  Servet Korkut, supruga Derviša Korkuta, još živi u gradu. Također sam otišla u Veneciju da šetam ulicama jevrejskog geta gdje je Hagada bila 1609. godine. Boravila sam i u bibliotekama i muzejima da bih saznala detalje o profesiji konzervatora.

Da li je to bilo uzbudljivo putovanje?

- Bilo je čudesno.

Vi ste jedna od rijetkih osoba koja je imala priliku vidjeli originalnu Hagadu izbliza. Šta je to značilo za Vas i Vaše pisanje?

- Dok sam bila u banci, gledajući rad Andreae Pataki na Hagadi, bila sam u prilici zaista osjetiti utjecaj ove knjige kao umjetničkog djela. Također, iskustvo gledanja njenog rada dalo mi je ideju kako konstruisati priču u mojoj knjizi - oko komadića vlakna i materijala koje je ona izvadila iz uveza, a svaki od njih predstavlja vrijeme i mjesto u dugom putovanju knjige od Španije do Sarajeva.

Koja Vam se priča o skrivanju Hagade najviše sviđa?

- Sve su intrigantne. Voljela bih znati zašto ju je Vistorini spasio 1609. godine. Također, mislim da je priča iz Drugog svjetskog rata veoma dramatična kao i nedavno spašavanje tokom opsade.

Koliko su nevjerovatna historija i mistizicam knjige pomogli Vašem pisanju?

- Imala sam sjajnu građu u činjenicama o povijesti knjige. Moj posao kao pisca je tada bio samo popuniti mjesta gdje su historijski zapisi nedostajali.

Da li ćete biti uključeni u pisanje scenarija za film People of the Book?

- Ne! Ne znam kako se to radi! Ali bih željela biti od pomoći na ulicama ako budu snimali u Sarajevu.

Kakvu vrstu filma očekujete? Možda sličan Da Vinčijevom kodu, jer je Vaša knjiga poređena sa ovom ili nešto drugačije?

- Pokušavam ne misliti o tome. Za mene je knjiga knjiga, i šta se dešava sa filmom je stvar reditelja i glumaca i kako oni izaberu reinterpretirati priču za vizuelni medij.

Vaši stavovi u knjizi People of the Book o ratnim događajima i odnosima među stranama su prilično slični većini iskrenih Bosanaca i Hercegovaca. Na određen način Vi niste stali na nečiju stranu. Da li je to bila Vaša namjera kako niko ne bi bio uvrijeđen ili je to jednostavno Vaš utisak iz Bosne?

- Ja sam na strani ljudi koji vjeruju da je ono što ih ujedinjuje kao ljudska bića važnije od incidentnih stvari koje nas dijele, kao što su spol, vjera ili nacionalnost.

U svom intervjuu za The Washington Post napravili ste veoma dobar opis Sarajlija: dosjetljivi, oštri, puni bola i cinizma ali također vrlo hrabri. Ipak, kažete da niste uspjeli glavni lik napraviti Sarajkom već Australijankom. Šta je bio problem?

- Nisam mogla čuti njen glas dovoljno jasno. Mislim da bih morala živjeti u Sarajevu nekoliko godina i sjediti dovoljno dugo nad svojom kafom prije nego bih stvarno mogla svjedočiti takvom liku.

Da li je činjenica da ste pisanje ove knjige ostavili kako biste napisali March i u međuvremenu dobili Pulitzerovu nagradu promijenila knjigu People of the Book i utjecala na Vaše pisanje?

- People of the Book je puno kompleksnije djelo za ispričati od Marcha, jer se proteže kroz šest stotina godina i nekoliko različitih kultura. Zaista mislim da mi je trebalo iskustvo pisanja Marcha, koje je bilo tek moja druga novela, kako bih stekla samopouzdanje za People of the Book i napisala je jasno i ugodno.

Da li ste saznali više o ratnim glasinama o Hagadi tokom svog istraživanja?

- Da; kao što znate razgovarala sam sa mnogo Sarajlija koji su preživjeli rat, spašavajući knjigu kako su najbolje mogli. Završila sam sa obiljem informacija zahvaljujući njima.

Ali ste ipak uspjeli pronaći Korkutovu udovicu i tako riješiti misteriju Hagadinog skrivanja tokom Drugog svjetskog rata...

- To je bio vrhunac mog istraživanja, sresti se sa Servet Korkut i saznati više o njenoj nevjerovatnoj porodici. Bilo mi je drago i vratiti se u grad i vidjeti kako napreduje zacijeljenje nakon rata.

Prvo bosanskohercegovačko izdanje knjige će uskoro biti dostupno. Planirate li doći ovdje na promociju?

- Nadam se... ali imam dva sina u školi pa mi nije uvijek lako putovati kao što bih htjela ovih dana. Nadam se da će mi ljudi iz Bosne oprostiti što sam kao autsajder ispričala njihovu priču i obrnuto, nadam se da će prepoznati moje divljenje prema njima na stranicama ove priče.

(zurnal.info)

Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8%.  Prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.

Primjeri poslijeratnog oporavka društava u susjednim zemljama pokazuju da tamošnji političari nisu odustali od kulture i njene sestre prosvjetiteljstva već su, naprotiv, u neminovnim procesima tranzicije, u njoj našli jedan od najjačih stubova državotvornosti i potvrdu stečenog identiteta ili identiteta u koji se bespogovorno vjeruje.

Neprestanim forsiranjem nerješivih situacija u kojima je uvijek onaj drugi i treći kriv nama se od ranog jutra, prije nego iz kuća izađemo i postanemo zombiji, govori da je situacija katastrofalna, da nikada nije bilo gore i da se na tako stanje valja navići bar do slijedećih izbora. Međutim, ne može nama biti toliko loše pa da se u jednom trenutku prestanu objavljivati knjige. Bosna i Hercegovina u ovom času je, izdajući svoje izdavaštvo, izdala civilizaciju i postala najnepismenija zemlja Evrope. U njoj živi, prema podacima UNICEF-a iz prošle godine, oko 800.000 nepismenih, dakle svaki peti njen stanovnik je nepismen čovjek. No, nemojte sada zamišljati stare ljude po selima koji jedva hodaju i koji će za koju godinu umrijeti i tako smanjiti tu nevjerovatnu brojku; mislite na djecu, bosanskohercegovačku djecu, što pokraj ceste s velikom torbom na leđima žure idući u školu ili iz škole.

Trebaju li nam biblioteke

Ako više nemamo knjiga, trebaju li nam biblioteke? Treba li nam Vijećnica i šta ćemo u nju stavljati? Ili nam, zapravo, trebaju muzeji knjiga da se vidi kako su ovdje nekada živjeli ljudi? Ovo ilustriram činjenicom da direktor jedne sarajevske biblioteke nije htio da kupi knjigu koja je izašla na bosanskom jeziku kod bh. izdavača već je istu takvu uzeo na srpskom jeziku kod izdavača iz Beograda zato što je tamo jeftinija za tri konvertibilne marke!

Ta, i rijeka drugih knjiga koje uglavnom nelegalno stižu iz Srbije, čine oko 70% ukupnog prometa knjiga na teritoriji Bosne i Hercegovine. Na te se knjige ne plaća PDV, te knjige nemaju papire o ulasku u BiH, ilegalno prelaze granicu u kamionima i autobusima, jeftine su, lošeg su kvaliteta, raspadaju se, naslovnice nestaju kao tekst na faks papiru i na sajmovima koji se održavaju u BiH otimaju štandove bh. izdavačima jer ovi nemaju para da zakupe niti dva kvadratna metra. Napomena: U Hrvatskoj država participira u cijeni zakupa štanda i izdavači sajamsko mjesto dobijaju u pola cijene.

U preostalih 30% od ukupnog prometa na bh. tržištu knjige hrvatska knjiga učestvuje sa oko 20%, a kada su u pitanju akademski naslovi i naslovi iz humanističkih i društvenih nauka taj procenat je značajno veći u poređenju sa sličnim izdanjima iz Srbije.

Oko 5% prometa čini strana knjiga, knjiga uglavnom na engleskom jeziku i taj procenat je zbog sve manjeg broja stranaca u većim bh. gradovima u padu; i na kraju, lako je izračunati, bh. izdavači “kontrolišu” svoje tržište sa oko 5% prometa svojih knjiga. Prije desetak godina taj procenat je bio mnogo veći – i do 20%, ali politika da ne treba politike u kulturi i prosvjeti taj procenat će se u skoro vrijeme potpuno anulirati. Napomena: Ovih 5% bh. izdanja otpadaju uglavnom na vjerski sadržaj jer takve knjige, što je razumljivo za uslove u kojima živimo, redovno imaju donatore.

Podatak od prošle godine objavljen u javnim glasilima, dakle dostupan i političarima, govori da je u Hrvatskoj prošle godine objavljeno oko 6.000 naslova i da je promet knjiga ostvaren u količini od 3.450.000 prodatih primjeraka. Hrvatska knjiga je tu učestvovala sa oko 70%, ostatak je strana knjiga. U Srbiji je prodato oko 6.370.000 knjiga i objavljeno oko 15.000 naslova i većinom je to srpska knjiga, do 80%. U te prodaje naravno spadaju i količine koje uredno svake godine otkupljuju tamošnja ministarstva kulture (oko 25%). U Srbiji čak u dva navrata godišnje u iznosu od oko 300.000.000 dinara, a Hrvatska, što u otkupu što u potporama za hrvatske izdavače godišnje izdvaja oko 56.000.000 kuna. Napomena: broj stanovnika u Hrvatskoj je skoro ravan broju stanovnika u BiH. Broj prodatih knjiga na teritoriji BiH je oko 370.000 primjeraka.

Kako rade ministri

Ministar kulture Srbije Nebojša Bradić, najavljujući u novembru prošle godine drugi krug otkupa knjiga rekao je da je “otkup knjiga jedan od najvažnijih elemenata kulturne politike”. Naš federalni ministar kulture je prije četiri godine rekao da će nam uvesti PDV na knjigu i uveo ga je.

Bh. izdavači (uglavnom izdavači udžbenika) i knjižari uplaćuju u državni budžet na ime PDV-a godišnje nekoliko miliona KM, a zauzvrat ne dobijaju ništa, ili dobijaju konkurenciju u nelegalno uvezenim knjigama iz Srbije, ili u tome da na nivou države još ne postoji Zakon o izdavaštvu. Kako je to normalno u svim i najobičnijim zemljama taj zakon reguliše odnose među domaćim izdavačima, registrira ih prema kvalifikacijama i predoispozicijama, definira pravila po kome neko može biti izdavač, utvrđuje prava i obaveze koji proizlaze iz usvojene kulturne politike za taj segment društvenog djelovanja.

PDV od 17% , pored političara, jedan je od najvećih grobara bh. izdavaštva. Umjesto da za tu vrijednost bh. izdavači povećaju cijenu knjige, oni su je morali smanjiti jer u smanjenoj kupovnoj moći knjigu niko neće. Skidajući se „do gaća“ izdavači su prinuđeni da daju cijenu ispod proizvodne (popust i do 70%) samo kako bi ostvarili bilo kakav promet. Samim tim prodaja knjiga se uglavnom odvija na sajmovima knjiga dok knjižare trpe drastičan pad prometa i otpuštanje osoblja.

PDV je uništio likvidnost većine bh. izdavača i među njima napravio pomor. On traje već četvrtu godinu. PDV u Hrvatskoj zadržao se samo 18 mjeseci i sada je nula. PDV u Srbiji i Crnoj Gori je 8% .

Nalazimo se u jednoj apsurdnoj situaciji a ta je da po dobre vijesti odlazimo u prošlost, u novembar 2000. godine kada je tadašnja, odlazeća Federalna Vlada na čelu sa Edhemom Bičakčićem osnovala Fondaciju za izdavaštvo i nakladništvo, a zatim novoizabrana vlast Alijanse formirala Upravni odbor fondacije koji je od tada, mijenjajući samo članstvo, proveo sedam konkursa za dodjelu državnih sredstava. Na tim konkursima podrška fondacije izdavačima koji su prijavljivali najbolje i najobimnije izdavačke projekte sastojala se uglavnom od dodjeljivanja velikih kredita. U prvih nekoliko konkursa sa kamatnom stopom od 6%, a kasnije beskamatno, sa napomenom, također u prvih nekoliko konkursa, da se ta kreditna podrška odnosi samo na ona izdanja koja su od društveno–javnog, kulturnog značaja. U javnosti se stekao utisak da Fondacija daje izdavačima bespovratna sredstva, pa su neki prozvani mjezimcima (neki od njih sa oko 270.000 KM zaduženja). Srljanje bh. izdavača prema tim kreditima i njihovo neiskustvo rezultirali su blokiranjem računa od strane Fondacije za izdavaštvo jer izdavači nisu bili u stanju da vraćaju kredite. Tim kreditima proizveli su uglavnom nekomercijalnu robu, (knjige javnog, kulturnog značaja redovno su takvog karaktera) i napunili svoja skladišta. Na pitanje zašto nam od para poreskih obveznika daju kredite a ne bespovratna sredstva kako je to sasvim prirodno i normalno u svim znanim zemljama, jedan od članova Odbora Fondacije je laički rekao da “ne mogu oni davati bespovratna sredstva privatnicima”. Ovdje treba zamisliti knjižare i izdavaštvo u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Albaniji, Francuskoj, Argentini…, kako bi izgledali kada ne bi bilo “privatnika” ili privatnih izdavača? Takav jedan laički duh među uvaženim članovima Odbora trajao je neprestano i, nakon očiglednih pogrešaka u politici vođenja Fondacije, oni jednostavno nisu odustajali. Takva politika neosjetljiva za realne probleme bh. tržišta knjiga, u kojem bh. izdavaštvo nije bilo još ni u pelenama, sa članovima odbora koji su odlični i iskusni urednici i pisci, ali koji se ne razumiju u tehnologije objavljivanja, proizvodnje i prodaje knjiga, posmatrala je bh. izdavaštvo kao najuspješniju privrednu granu i sumu od 1.500.000 KM godišnje trošila uglavnom na kreditnu podršku tako “uspješnim kolektivima”. Treba napomenuti da je prema podacima Privredne komore najveći pad u privredi pretrpjelo izdavaštvo: u 2006. na 2007 za 35%, u 2007. na 2008. za 55%.

Očigledna rješenja

U međuvremenu većina izdavača se ugasila, a nekolicina njih je pred gašenjem. Svakako treba vidjeti rezultate konkursa za otkup knjiga od decembra 2008. u kojem su ti izdavači smješteni ispod crte, gdje se konstatuje da bi im se otkupile značajne količine knjiga da su vratili kredite Fondaciji za izdavaštvo. Kao da te knjige nisu i bile objavljene od tih kredita. Ti izdavači su u veoma teškoj poziciji i u velikim su dugovima, a usput da kažem radi se o izdavačima koji su u proteklih pet godina objavili daleko najviše naslova (Bosanska riječ, Zoro, Buybook, Vrijeme Zenica, Zalihica…).

Slamka spasa pukla je a samo što se pojavila, u obliku Fondacije za bibliotekarstvo. Zakasnila dobrih sedam godina; naime, trebalo je da bude formirana, sasvim logično, godinu dana nakon osnivanja Fondacije za izdavaštvo; ona bi sada i sa sramno malim otkupnim fondom od 600.000 KM bukvalno spasila bh. izdavaštvo, ali su izdavači opet ucijenjeni vraćanjem kredita Fondaciji za izdavaštvo.

Posmatrajući propozicije posljednjeg konkursa Fondacije za izdavaštvo koji je aktuelan do 6.3.2009. dolazimo do još jednog apsurda a taj je da će znatna sredstva biti bespovratno dodijeljena časopisima i periodici za književnost u kojima će se predstavljati knjige kojih nema. Lako je pogoditi da će i tamo broj prikaza i književnih kritika biti u onom omjeru kakav nam je i omjer áu ukupnom prometu knjiga u BiH. Ili tačnije mogućnost da budu prikazane ili kritizirane knjige bh. izdavača imati će oko 200 knjiga, jer prema podacima Fondacije za bibliotekarstvo toliko se godišnje pojavi djela kojima izdavači konkurišu za otkup knjiga kod pomenute fondacije.

U posljednje vrijeme uočava se još jedan veoma poguban trend u bh. izdavaštvu: broj samizdat knjiga značajno raste i veći je od polovine broja objavljenih knjiga. Razlog za to je u činjenici da nemamo Zakon o izdavaštvu, pa na taj način svako kome padne na pamet da objavi knjigu uredno je može cipovati, registrirati i dobiti ISBN broj. Te knjige redovno nemaju izdavače, urednike, lektore, korektore, dizajnere, recenzente i beskrajno loše izgledaju. Obično se radi o drugorazrednim knjigama ali one polako postaju jedino vidljivo i ostvareno bh izdavaštvo.

Postoje moguća rješenja za prevazilažnje krize izdavaštva, a koja su tako jednostavna i očigledna:

-         Podržati ideju o pojačanom otkupu knjiga kroz Fondaciju za bibliotekarstvo sa onim sredstvima koje na raspolaganju ima Fondacija za izdavaštvo, ápredviđenim za dodjelu kredita.

-         Participirati u troškovima zakupa sajamskog izložbenog prostora za sve bh. izdavače, kod kuće i na međunarodnim sajmovima knjiga u regiji.

-         Sa izdavačima iz RS insistirati na donošenju Zakona o izdavaštvu na Vijeću ministara i na osnivanju Fonda za podršku bh. izdavaštvu. Takav jedan zakon je već pripremljen na Vijeću ministara u vrijeme predsjedanja Adnana Terzića i samo ga treba aktivirati.

-         Tražiti nultu stopu PDV-a na knjige i na repromaterijal za štampu knjiga.

-         Smanjiti ili potpuno obustaviti novčanu potporu raznim udruženjima izdavača koja odlaze na međunarodne sajmove dok se ne donesu kriteriji prema kojima se tačno može utvrditi koji izdavači treba da promoviraju i zastupaju državne interese na međunarodnim sajmovima. Relevantan može biti broj objavljenih izdanja, njihovaá društvena vrijednost, kvaliteta teksta i kvalitet opreme knjiga, regulisana autorska prava, broj prijevoda, itd.

-         Od Fondacije za izdavaštvo tražiti da promijeni svoju dosadašnju politiku u dodjeljivanju kreditnih sredstava stavljajući na raspolaganje ta sredstva za otkup knjiga i bespovratnu podršku izdavačima društveno korisnih djela (domaći autori, kulturna baština, prijevodi).

-         Pomagati svaku promociju bh. izdavača na tržištima knjige u regiji, a iz iskustva se može reći da su ta tržišta veoma radoznala za kupovinu kvalitetnih bh. izdanja. Napomena: Ovdje se uglavnom radi o prijevodima.

Na kraju, prema mom dosadašnjem iskustvu izdavača i urednika (10 godina) i knjižara (13 godina), mogu da ustvrdim da postoji nešto u šta mogu biti sigurni svi kulturni radnici u cijeloj BiH, bez obzira da li su privatnici ili su na raznim apanažama, honorarima ili budžetima: čitalačka publika u BiH nije prestala čitati i ima je dovoljno da jednom, kada bude bh. izdanja, novcima koje odvaja za kupovinu knjiga može biti neprestani garant opstanka bh. izdavaštva. Na redu je država; njeni zakoni, fondovi i fondacije.

(zurnal.info)

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/kuca_imama_selvedin.pdf|580|700}

Sarajevska izdavačka kuća Buybook objavljuje novi roman Kadera Abdolaha Kuća imama koji je u Nizozemskoj prodat u više od 300.000 primjeraka.

U ovom romanu, Abdolah čitatelja vodi kroz priču kao gosta jedne istaknute i moćne teheranske porodice. Usponi i padovi ove porodice u njihovoj raskošnoj kući koja je povezana sa džamijom podudaraju se sa modernom historijom Irana. Kuća imama je višeslojni roman o bogatstvu iranske kulture, suštini islama i nesalomljivosti ljudskosti.

- Ovu sam knjigu napisao za Evropu. To je knjiga o umjetnosti, o religiji, o seksu, o filmu, o važnosti radija i televizije. Smaknuo sam zavjesu i pokazao islam kao način življenja i omogućio da se on bolje shvati. U Kuću imama utkao sam i ajete iz Kurana. Duh Kurana kao knjige jako mi je važan. Ne Kurana kao vjerskih smjernica. Namjera mi je bila da skinem veo sa blagog islama kakav živi u porodičnim kućama, a ne radikalnog islama – opisuje autor svoje djelo.

Kader Abdolah (rođen 1954., u Iranu) je pseudonim pod kojim piše Hossein Sadjadi Ghaemmaghami Farahni, Iranac koji živi u egzilu u Nizozemskoj. Od svoje dvanaeste godine kriomice je gutao knjige iz zapadnjačke književnosti u kojima je mogao nazrijeti kakve slobode uživaju ljudi u drugim zemljama. U tajnosti je slušao zapadne radio stanice i zabranjene stanice otpora. Kao student fizike u Teheranu, postao je član ljevičarske političke partije koja je djelovala u tajnosti i koja se pobunila prvo protiv šaha a potom i protiv ajatolaha. Pisao je za jedne zabranjene novine i objavio dvije zbirke pripovjedaka pod pseudonimom koje se zapravo sastoji od imena njegova dva prijatelja iz otpora koji su ubijeni – Kadera i Abdolaha. U Nizozemsku se doselio 1988. godine, nakon što je napustio Iran.

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook, Žurnal objavljuje prvih 30 strana ovog izvrsnog romana.

Poslanici Stranke demokratske akcije u državnom Parlamentu najavili su da će vratiti svoje diplomatske pasoše, ukoliko Evropska komisija, u oktobru ove godine, kada se bude donosila konačna odluka o državama kojima će od 1. januara 2010. godine biti ukinute vize, izostavi BiH sa spiska. A u najavama im se pridružuju i iz Stranke za BiH. Tobože će se na taj čin odlučiti da bi „u potpunosti suosjećali sa problemima građana BiH".

Još jedan ublehaški demagoški potez lokalnih blentovina. Kojim vlast pokušava sama sebe amnestirati od odgovornosti za postojeće stanje i za sve optužiti strance. Koji nas, eto, mrze, pa nam „samo“ zbog „nekih obaveza“ koje je naša vlast trebala izvršiti a nije joj se dalo, sad zajebavaju. Ali, srećom, mi imamo na svojoj strani suosjećajnu vlast koja će s nama stojati u redovima za vize. Al u kurcu.

Vlast koja je potrošila sav, krvlju nevinih(!), stečeni moralni kredibilitet ove zemlje i međunarodnu naklonost (između ostalih pljačkajući i finansijski izraz te naklonosti) i zemlju dovela do finasijskog i moralnog bankrota, umjesto da nam se gubi s očiju, da je više nikad ne vidimo, pokušava negativno raspoloženje naroda preusmjeriti na Evropsku uniju i njene institucije.

Ne trebaju nesposobni političari, parlamentarci i članovi vlada, za koje nas CCI, Transparenci i druge nevladine organizacije svako malo upozoravaju da ne postižu ni dvocifrene procente ispunjenja svojih godišnji obaveza, da će 4-erogodišnje mandate završiti sa stotinama planiranih a neusvojenih zakona, da su ogrezli u korupciju i kriminal, da pljačkaju vlastiti narod i ne pokazuju ni elementarnu socijalnu osjetljivost,... ne trebaju oni da stoje u redovima za vize. Nego - u redovima pred biroima za zapošljavanje (ali ne zbog „izražavanja solidarnosti“, nego zato što, takvi kakvi jesu, ne bi trebali da rade igdje ili mogu dobiti ikakav posao). A svoju solidarnost sa građanima nek ne pokazuju priglupim izjavama i raspirivanjem antievropskog raspoloženja, nego hirurškim zahvatom koji će im odvojiti fotelju od guzice i presjeći pupčanu vrpcu kojom iz budžeta pune vlastite novčanike i sehare.

Umjesto da vraćaju svoje diplomatske pasoše, bolje bi bilo da ih još jednom, posljednji put, iskoriste i odu negdje daleko. U... geografski pandan psovke s kojom bi jedino bilo logično ispratiti ih.

Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike, kada je riječ o Damiru Avdiću, jeste njegov najnoviji roman ENTER DŽEHENEM . To je muzički roman, u smislu forme, ali i po tome što je njegov glavni junak i narator DJ Tecnotakimachine, čovjek koji je bio mlad za rat (mislim na godište), ali dovoljno star da živi u još gorem postratnom vremenu ni rata ni mira. Po obilju citata iz onog što Dražen Vrdoljak naziva popularnom glazbom (blues, jazz, rock...) ova knjiga se u svakom smislu može nazvati muzičkim pregledom kroz koji možemo vidjeti jednu ulicu i jedan grad u BiH, gdje su odrastale cijele generacije ljudi premladih za rat. Radi se, naravno, o izgubljenim generacijama, koje nisu upamtile život u prošloj državi, te tako nisu ni imale moguću utjehu poput onih koji se dobro sjećaju naivne i crno-bijele slike svijeta, u kojoj smo stanovali sve tamo negdje do druge polovine osamdesetih. Radi se o generacijama koje odrastaju na drugačijoj vrsti muzike (techno, rave, turbo-folk...), a to znači da imaju potpuno novi i drukčiji filing za stvarnost i život.

Glavni junak, DJ, je mladić koji se sjeća rata u kojem mu je poginuo brat, i pokušava živjeti u svijetu iz kojeg je definitivno iscurila čarolija. Muzika je njegovo najstvarnije utočište, pored grada kojeg opisuje živim i depresivnim bojama, što je realizam našeg vremena. Avdićev roman je također i knjiga o ratu, iako se rat spominje samo u blic-traktatima, jer je sjećanje glavnog lika na bratovu smrt džinovski oblak koji zaklanja sve stvari i ljude u ovom tekstu. U romanu se pojavljuje i drugi (živi) brat DJ-a, Genaš, koji je sušta suprotnost od, pomalo, isusovske projekcije mrtvog brata, kao i Izeta, kojom počinje i završava knjiga. Genaš je poseban lik i DJ ga također idealizira, ali ta idealizacija ima svoju mračnu stranu, jer je Genaš lik sa one strane zakona, čovjek koji rijetko priča, i živi u sferi u kojoj je on definisao zakone i načine ponašanja. Genaš je čudak, razbijač, i samouki mudrac, on je guru koji DJ-u daje uputstva za život. Glavni ženski lik ove knjige je Izeta, i nakon intro naracije o braći započinje evokacija i zazivanje njenog lika – scene u kojoj ona krvari u podrumu na automobilskim gumama.

Forma ovog romana može stati i u sintagmu: poetski roman. Avdićev roman jeste poetski roman protkan referencama iz istorije, književnosti, filma, muzike, te roto i strip romanâ, kako već (i moderni i post) roman i može u sebe da usisa čitav jedan unikatni i privatni svemir, onaj iz piščevog uma. Dokaz o nevjerovatnom jedinstvu teksta i muzike jeste to što čitajući ovu knjigu nailazite na odlomke ili čitave pjesme sa zadnjeg albuma Damira Avdića Mrtvi Su Mrtvi. Tako da je teško otkriti i najpreciznijem čitaču gdje prestaje proza a počinje poezije i muzika, što je i nemoguća misija – jer se radi o jedinstvu materije i energije. Nisam još pročitao knjigu koja je pisana takvom upotrebom jezika i stila, odnosno njihovim zakrivljenjima da bi se dobio zaista originalan bosanski govor ulice.

Teško mi se oteti dojmu kako je ova knjiga, pored toga što je dokument i svjedočanstvo sadašnjeg vremena, svojevrsna ugodna razglednica iz daleke prošlosti, sjećanje na iščezlo vrijeme i njegove atribute. Najpreciznija definicija Avdićeve knjige (za mene) bi bila: ovo je ljubavni roman iskonski poštene i naivne vjere u svemoćnost ljubavi i ljudske dobrote.

Prije izvjesnog vremena, u okviru jednog intervjua što sam ga s Damirom Avdićem snimao za „Feral Tribune“ povodom njegovog prvog albuma „Od trnja i žaoka“, spomenuo sam među ostalim i pojam „dijaboličnog“. Vražja atribucija odnosila se tu prvenstveno na sugovornikovu scensko-izvođačku stilistiku, a tek zatim na eksplicitni spomen i zazivanje Odmetnutog Anđela, no Damir mi nije dopustio zadržati prostor za eventualna slobodnija ili neprecizna tumačenja. „To su ljubavne pjesme“, ustvrdio je, i doista više nije bilo potrebe da dodaje kako sve ostalo uz taj prioritet biva tek njegovom posljedicom. Ljubav, naime, u svim njezinim izdanjima i konjunkcijama, ako je baš bezuvjetna i bezrezervna - dakle, tzv. prava, sudbinska - ionako je prvorazredni eksces unutar šire zajednice, ne samo intimna (re)akcija pojedinca.

Takav incidentni osjećaj ujedno je tema novog Avdićeva romana: privatno iskustvo kakvo, međutim, zahtijeva temeljitu reviziju i rekompoziciju ukupnog društvenog „reda i mira“, računajući s predočenim nam kontekstom od familije pa do, ako treba, novog svjetskog poretka, ovoga globaliziranog. Iskustvena projekcija najintenzivnije i presudno je posredovana, dakako, jezikom; to sredstvo, ali po svojoj neizbježnoj prirodi i cilj, autorski je ključ i brava na vratima njegova doživljaja stvari. Navodim tu famoznu, no uvijek jednako uzbudljivu generalizaciju da bih skrenuo pažnju na osobeno Avdićevo posezanje za jezikom, da bih posvjedočio kud je meni taj iskaz usmjerio koncentraciju. Ova, kao i prethodna, uostalom, njegova proza, a tako i poezija, barata jezikom u stanovitoj mitskoj maniri. On njome uistinu stvara svijet otpočetka, od elementarnih mu gradivnih sastojaka.

Hotimično ostavljena na razini tek grube jezičke obrade, e da bi se potcrtao takav permanentni stvoriteljski moment i sačuvao njegov jedinstveni trag, ta stvarnost dječaka koji sazrijeva u baš ultimativnom ljubavnom grču, potom i socijalnom, društvenom, kulturnom, političkom i svakom drugom - negdje na brdovitom Balkanu, valjda u Tuzli - ta stvarnost prema takvom književnom tretmanu podsjeća na priču iz jednog drugog romana, pritom već odavno slavnog. Kao što Avdićev junak u ich-formi, pa možda i njegov alter ego, ovdje glavinja kroz tjesnace svog jezika i svog osjećaja, tako je strasno posrtao i legendarni Arturo Bandini po losangeleskim ulicama i pješčanim obroncima, u romanu „Zapitaj prah“ Johna Fantea. I on je tako plijenio svojom izravnom posvećenošću bazičnim impresijama koje se naoko lagano daju imenovati, premda treba znati da na ovom putu njihova opravdavanja stoji autentična odgovornost. U protivnom bi se ono što zovemo velikim riječima jednostavno moglo ubaciti u dobar kompjutor, on bi svakako brzo izbacio neki zgodan i prigodan sonet.

Takav je pristup pitanjima jezika inače unekoliko više karakterističan za poeziju negoli prozu. U proznom rukopisu Damira Avdića, prema tome, riječi ne da nešto znače: one to jesu. I to je još jedno opće razlikovno mjesto kad su posrijedi odvajanja dvaju ponajvećih skupova spisateljske ambalaže, no i njega je zanimljivo podcrtati zbog još jednog obrazloženja samog autora, ako se vratimo na onaj gornji intervju. Tad mi je kazao, a znao je to i drugdje tako definirati, otprilike, da su gitarski „riffovi“ njemu isto što i zarezi, pa taj interpunkcijski preostatak u ovom romanu zbilja odjekuje kao najžešći „hard core“. Stoga se lako da uspostaviti i povratna veza, jer je ovo štivo legitimno pripadajuće rebelijanskoj tradiciji Guthrieja i Strummera, ili pak našeg Štulića. I, dodao bih da je upravo, mada ne znam bi li se Damir s tim složio – đavolski ljubavno.

(zurnal.info)

U pjesmi Zašto klasici Zbignjev Herbert o Tukididu navodi: zato što je Tukidid zakasnio da pritekne u pomoć/ platio je za to rodnom gradu/ doživotnim izgnanstvom/ izgnanici svih vremena znaju kakva je to cena.

Pravu vrijednost i autentičnost ovih stihova saznao sam tek nakon rata nekih desetak godina pošto sam prestao biti izbjeglica (iako je taj prestanak varljiva kategorija). Knjiga Gorana Vojnovića Čefuri napolje! ne govori o problemu izbjeglica u Sloveniji, odakle autor dolazi, nego nam priča o tome kakav je osjećaj biti izbjeglica još dok si u fetalnom položaju. Kada na svijet dolaziš kao neprilagođen i neslavno obilježen svojim južnjačkim, balkanskim ili čefurskim porijeklom. Čefuri su ljudi koji žive u ljubljanskom radničkom naselju Fužine. Tamo se sjatio svijet iz svih republika bivše Jugoslavije da bi načinio kompleksan, urnebesan i dirljiv identitetski amalgam, možda i potpuno jedinstven na prostorima bivše zajedničke države, čijim krahom i nestankom ćemo, svi mi koji je pamtimo, biti obilježeni do groba.

Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj kao da sam sjeo u vremeplov i vratio se dvadeset godina unazad. Tu prvenstveno mislim na neke davno zaboravljene fraze iz govora ulice kojim je ovaj roman ispripovjedan u prvom licu, u jednom dahu i u visokom jezičko-stilskom ritmu. Ako bih ovaj roman gledao kao muzički pravac neminovno bih izabrao bluz, urbani bluz doba tranzicije i promjena u slovenskom društvu gdje, kao možda nigdje na svijetu, postoji i kategorija građana koji se nazivaju izbrisani. To su svi oni čefurski radnici i ratne izbjeglice koji nisu dobili slovenačko državljanstvo pa su nazvani izbrisanim: Ko vam svima jebe mater! Svi vi što nas gledate ko da smo pobjegli iz zoološkog vrta i kolutate očima i mislite zašto ih nismo sve izbrisali, a ne samo osamnaest hiljada.

Jezik kojim likovi govore u knjizi je kompleksan, endemski govor ulice, konzerviran unutar useljeničke zajednice u kvartu njihovog odrastanja. Taj bluz je prisutan i u jeziku kojim riječi krstare kao ukleti jedrenjaci prošlog vremena, i postoji samo priča koja svemu može dati smisao i jednu vrstu izlječenja traume nastale raspadom socijalističke Jugoslavije.

Potraga za nepostojećim i nemogućim čvrstim identitetom je bazirana na nekolicini stvari iz urbanog života mladih čefura, to su: fudbal, muzika, sport, alkohol, droga, žene... Glavni junak Marko svoj roman započinje tako što nam govori kako je nemoguće da izabere tim za koji bi navijao, samim tim i grad iz kojeg tim dolazi, kako bi se identifikovao sa određenom društvenom grupom ili narodom, jer živi kao manjinac u nacionalnoj državi Slovenaca. Kako ne može naći svoj tim ni navijačku grupu, zbog raznoraznih razloga, tako ovaj roman počinje biti intimna potraga za korijenima, bez obzira koliko to otrcano zvučalo.

Čini mi se da se po prvi put u postjugoslavenskoj prozi (tu spada i roman ENTER DŽEHENEM Damira Avdića Grahe) turbo-folk fenomen predstavlja kao temeljni momenat urbanog identiteta, nešto kao agresivni rap čija osnovna svrha jeste razlikovanje od drugih, u ovom slučaju od većinskih Slovenaca.

Oni koji vole političku korektnost neće u Vojnovićevoj knjizi naći crkvu za molitvu. Ovaj roman upravo se i bavi razbijanjem predrasuda tzv. građanskog društva i njegovog morala iz uljuđene Evrope, tako što će političku korektnost i relativizaciju svega i svačega ismijati hardcore ironijom i autoironijom, bez kojih je, danas, knjiga o ovako ozbiljnoj i krupnoj temi skoro nezamisliva.

Pisan manirom i svježinom prave autobiografije, ovaj roman, slično kao i roman ENTER DŽEHENEM ima u sebi tu vrstu shvatanja svijeta koji je doslovce baziran na crno-bijeloj fotografiji istog tog svijeta. Konačni produkt je vrijedna literatura koja će imati svoje čitaoce, tačnije, one što će uživati u ovom romanu. Nije naodmet napomenuti da je Vojnovićev roman pisan tako da u sebi sadrži potencijalni scenario za igrani film, ali mu to ne umanjuje literarnu vrijednost, kako je čest slučaj danas kada pisac u startu razmišlja o filmskom uspjehu i masnoj zaradi. Na neki, meni neobjašnjiv način, ova knjiga me podsjeća na kultni roman Dragoslava Mihajlovića Kad su cvetale tikve. Ima u Čefurima tog uličnog heroizma i poezije grubosti nježnoga srca, ali sa dodatnom scenom rata, koji je tu, nevidljiv, ali sveprisutan. Tri zadnja poglavlja ove knjige su male slike na kojima je nacrtana današnja Bosna, onako kako je glavni junak vidi iz prve ruke, odnosno iz voza i uz pomoć vlastitog sjećanja. Iako se tom pogledu mogu pripisati izvjesne simplifikacije, ipak karakteristične za ovakvu vrstu brze proze, pripovjedač zna kako ne postoji topos zavičaja koji ne može biti uništen i nepovratno izgubljen: Biti čefur u Sloveniji, to sam bar navikao, a biti Janez u Bosni, to je čitava nova zajebancija. Mračna bosanska stvarnost je najbolje sadržana u rečenici: Jad i bijeda su u Bosni jedine multietničke stvari.

Sva ova gorčina biva poklopljena poetskim krajem gdje Dobro, kako su nas učili naivni filmovi iz sedamdesetih i osamdesetih godina 20. vijeka, mora nadjačati, pa makar se taj literarni Aramgedon odvijao samo u mislima glavnog junaka ove knjige. Iako to nikako ne izgleda na prvi pogled, čitajući ovu knjigu, nježnost je riječ koja lebdi ovim tekstom kao iskren bluz.

Darko Glavan, jedan od najznačajnijih hrvatskih i jugoslovenskih muzičkih i likovnih kritičara, poginuo je u Varaždinu pod točkovima automobila, dok se vraćao sa rock festivala Radar.

Rođen je 1951. u Rijeci. Kao istoričar umetnosti, bio je predavač na fakultetu, kustos Muzeja Mimara i Klovićevih dvora, autor likovnih izložbi, predsjednik hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara.

Rock kritiku je počeo pisati još 1969. godine, a 1980. godine objavio je danas kultnu knjigu Punk (Potpuno uvredljivo negiranje klasike) koja je prošle godine doživjela svoje reizdanje.

Sa Draženom Vrdoljakom napisao je biografiju Bijelog Dugmeta (Ništa mudro, 1981), a sa Hrvojem Horvatom objavio biografije Rolling Stonesa (Rock'n'roll Babilon, 1998) i Prljavog Kazališta (Sve je lako kad si mlad, 2000), a preveo je i knjigu poezije Jima Morrisona Divljina.

Prije pet godina zagrebačkom tjedniku Nacional dao je svoj prvi veliki intervju odakle prenosimo najzanimljivije odgovore.

Punk i srednji vijek: Moje najšizoidnije razdoblje bilo je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, kada sam od 9 do 17 bio kustos za srednji vijek i srednjovjekovnu skulpturu, a nakon toga noći bi provodio u Kulušiću i slušao punk. Paralelno sam obrađivao srednjovjekovni dio Mimarine zbirke i pisao knjigu o punku.

Prijatelj zvijezda: S 15, 16 godina najveći mi je idol bio Jim Morrison, i to je vrlo znakovito. Najviše sam se divio rock autorima kod kojih sam vidio izrazito umjetničko htijenje i volju. Ne mogu reći da sam s 15 godina u potpunosti shvaćao poetiku Jima Morrisona i Boba Dylana, ali sam naslućivao mogućnost da je nešto i masovno popularno i istovremeno podliježe ozbiljnoj estetskoj procjeni. Prvi sastav kod nas koji je Draženu Vrdoljaku i meni bio dokaz da smo našli istomišljenike bili su Buldožeri. Smatrali smo da je to prva grupa underground, alternativne rock opcije, nakon Bijelog dugmeta, koja je učvrstila srednju liniju rocka. Moja najveća ljubav na ovim prostorima u koju sam uložio najviše emocija je Lačni Franz i Zoran Predin. Na svjetskoj sceni nisam ni s kime uspostavio blisko prijateljstvo, ali mi se jako urezalo u sjećanje nekoliko dužih susreta, primjerice s danas pokojnim Joeom Strummerom iz Clasha. Pričao mi je o svomu ocu diplomatu i njegovim neslaganjem što mu je sin punker. Intervjuirao sam 1990. Davida Bowieja i zabunom sam njegovu press agentu dao vizitku na kojoj je pisalo da sam viši kustos u Mimari, što je oduševilo agenta jer je rekao da ga Bowie tjera u muzeje gdje god putuju. Nakon mjesec dana, dobio sam zahtjev od njegova menadžmenta da im pošaljem engleski prijevod intervjua jer se Bowie sjetio da to nije bio senzacionalistički intervju, nego umjetnički. Prije nekoliko godina sam radio intervju s gitaristom Johnom Fruscianteom iz Red Hot Chili Peppersa i upozorili su me da je slikar i da mu je Marcel Duchamp omiljeni umjetnik. Napravili smo odličan intervju. Dva tjedna nakon razgovora poslao mi je razglednicu, iako mu nisam ostavio adresu. S nekima nisam uspio privatno razgovarati, ali su bili iznimno ljubazni u intervjuima, recimo Laurie Anderson, koja je rekla nešto što sam bezbroj puta eksploatirao u tekstovima: “Prava avangarda se mora skrivati”.

Revival punka: Punk je u povijesti rocka odigrao istu uloga kao dada u likovnim umjetnostima – raščistio teren i stvorio temelje za novu kreativnost. Nakaradan mi je revival punka, jadnici od pedeset i šezdeset godina koji sviraju iste fraze kao i Sex Pistols iz 1977., razni Exploited, U. K. Subsi i treća i četvrta generacija bandova. Punk je kao i pubertet, kao inicijacija, i ne može vječno trajati. Sjetite se Churchillove izjave da onaj tko s dvadeset godina nije komunist je son of a bitch, a onaj s četrdeset je budala. Isto vrijedi i za punk.

Kult Azre: Branimir Johnny Štulić jedna je od najzanimljivijih glazbenih ličnosti u hrvatskom rocku, ali su značajnije barijere koje je srušio nego masa njegovih pjesama. On je loš pjevač, glazbenik, pjesnik, aranžer i producent, ali imao kreativno ludilo koje fascinira i koje mu je omogućilo dvadesetak antologijskih pjesama. Štulić nije znao pronaći ljude koji bi optimalno “naštimali” njegov talent. Ne dovodim u pitanje Štulićevu karizmu i jedinstvenost, ali taj kult mi strašno ide na živce, jednako kao i kult Haustora. Pogotovo su precijenjene njihove ploče koje koketiraju s world glazbom i Darko Rundek kao kantautor, jer je katastrofalan pjevač i vrlo nemušt pjesnik. To vrijedi i za nekadašnji kult tzv. progresivne glazbe, primjerice Emerson, Lake & Palmer, Yes. Ljudi koji ni za živu glavu ne bi išli slušati najbolji koncert klasične glazbe, uživali su u obradama klasike tih grupa. Duboko vjerujem u demokraciju, a ona uključuje pravo na kič, odnosno pravo na loš ukus. Svako ima slobodu za pošteno stečene novce kupiti najgoru muziku na svijetu.

Bošnjački predstavnici u vlasti Republike Srpske zatražili su od Ureda visokog predstavnika u BiH da zabrani sve fašističke organizacije u BiH.

Za svakog iole normalnog, demonstracija sile i veličanje zločina od strane pripadnika četničkog ravnogorskog pokreta i neonacističke organizacije Obraz, organizovana neposredno po ukopu još 500 srebreničkih žrtava genocida, jedna je od onih mučnih stvari, kojim ova zemlja, na žalost, obiluje, od kojih čovjeku „staje pamet“.

No, s druge strane, to je tek vrh ledenog brijega. Sama izvedena akcija, ma koliko iritantna bila, zapravo bi bila nebitna i samo prezira, i nikakvog ozbiljnog komentara vrijedna, da se ne radi o samo jednom segmentu i specifičnoj poruci zvanične politike u RS.

Nacionalistički i separatistički projekat, reaktiviran i u punoj mjeri revitaliziran za potrebe zaštite od krivične odgovornosti tamošnje mafije na vlasti, na čelu sa laktaškim godfatherom, proizvodnju mržnje (ispravno) shvata kao ključ za ostvarenje svog projekta.

Bedastoće tipa izjava „Nama je neprihvatljivo da nam sude sudije muslimani“, ukidanja prefiksa „bosanski“ u imenima gradova u RS ili dopuštanje divljanja udruženja koja „njeguju tradiciju“ ritualnog klanja kamom i prinošenja „inovjernih“ žrtava na oltar Nacije, namijenjene su prije svega, ako ne i isključivo, da bi se izazvala mržnja na „drugoj strani“ i porodio recipročni odgovor sa te strane fašističkoj poruci sa jednog od tamošnjih „okupljanja naroda“: „Muslimani, ne želimo da živimo s vama.“

Upravo je to cilj (i to dokazuje i činjenica da mediji tamošnjeg režima ignorišu incident – naprosto nije ni bio namjenjen njihovoj publici) i upravo zato treba biti maksimalno oprezan, odmjeren i pametan, pogotovo u javnoj (političkoj i medijskoj prije svega) sferi života, u reakcijama na provokacije nastavljača zločinačke ratne genocidne politike mirnim sredstvima.

Nužno ih je odvojiti od naroda (bez glupih i opasnih – i u načelu nacionalšovinističkih - generalizacija) i vidjeti značajne razlike u onome što smo, inače, skloni doživljavati kao fašistički monolit, koji upravo svojim generalizacijama, (i) sami izgrađujemo i učvršćujemo, na oduševljenje onih koji taj monolit kao konačni cilj priželjkuju.

Nema, naime, ništa gluplje ni opasnije od generalizacija i reakcija npr. novinskim naslovima tipa: „Srbi u Bratuncu pljuvali na kamione sa posmrtnim ostacima“. Osim što je, u svojoj generalizaciji, netačan i, po ciljanu (bošnjačku) populaciju, opasan, on je upravo ona varijanta reakcije koju srpski fašisti priželjkuju – izjednačavanje njih i njihovih djela sa kompletnim narodom. Onaj ko takav naslov shvati u doslovnom smislu (onako kako je napisano, dakle) je za sva vremena završio i sa Srbima i sa Bratuncem. A onda i sa Republikom Srpskom. Ali („ali, ali, avaj ali...“) ne samo kao administrativnom formom organizovanja, nego i kao teritorijom.

I to je kraj.

Kultni hard rockeri smislili su neke od najboljih i najoriginalnijih riffova u istoriji popularne muzike, ali u tekstovima su često gubili inspiraciju. Poetika Zeppelina temelji se na deset ključnih riječi koje se učestalo ponavljaju – baby, babe, mama, man, woman, girl, love, gonna, wanna, ramble.

Statistika je neumoljiva.

1. Baby (225 pojavljivanja)

2. Babe (46)

3. Mama (42, samo na albumu Physical Graffiti otpjevana je 29 puta)

4. Man (34, uključujući varijante hangman, policeman, backdoor man)

5. Woman (69, uključujući varijante brown-skin woman, steady – rollin' woman, big-legged woman)

6. Girl (37)

7. Love (174, uključujući varijante lurve, luhurve, leerrve, lorhorve )

8. Gonna (116)

9. Wanna (46)

10. Ramble (10)

Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti i raznih -izama da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava.

 Mogao bih se sa velikom sigurnošću opkladiti (u cijelu kolekciju Alan Forda) da ne postoji niko, ko je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka odrastao na području bivše Jugoslavije, ko nije makar jednom pročitao (ili bar držao u ruci) neku epizodu Alana Forda. Stripovi su tih godina bili nezaobilazno štivo djece, omladine i ponekih, kako su ih tada smatrali, infantilnih i neozbiljnih odraslih.

Nije tada bilo raznih razbibriga poput interneta, video-igara, kućnih kina i inih multimedijalnih džidža-midža, ali postojala je bogata strip produkcija. Strip izdavaštvo je proživljavalo svoje zlatno doba: bilo je tu svega – od westerna, preko SF-a i noir-a, do detektivskih i humorističnih stripova. Ali posebno mjesto, svakako, zauzima strip serijal Alan Ford.

Početak zanimanja za Alana Forda predstavljalo je svojevrsnu inicijaciju u svijet odraslih, prelazak iz kratkih hlačica u pantalone, konačno raskršćavanje sa djetinjstvom i junacima Lunovog Magnus Stripa i Zlatne Serije. Čak su i oni, već pomenuti, mudroseri i dušebrižnici, koji su strip smatrali zabavom za djecu, u slučaju Alana Forda pravili iznimku. I oni su morali priznati da je Alan Ford više od stripa.

Danas, nakon četrdeset godina izlaženja, može se, bez imalo pretjerivanja reći da je Alan Ford ostavio neizbrisiv trag u popularnoj kulturi ovih prostora i prerastao u svojevrstan kult.

Više od parodije

Sve je krenulo prije četrdeset godina, kada se u maju 1969.godine, nakon višemjesečnih priprema autorskog tandema, crtača Magnusa (Roberto Raviola) i scenariste Bunkera (Lucciano Secchi), na italijanskim kioscima pojavio prvi broj Alana Forda. Početak nije bio baš sjajan. Prvi broj novog strip serijala prodat je u Italiji u samo 22.000 primjeraka, a drugi je bio prošao još gore - prodato je jedva 8.000 primjeraka. Srećom, izdavač Editoriale Corno se, bez obzira na loše početne rezultate, odlučio da sačuva serijal što im se dvije godine kasnije pokazalo kao ispravan potez. Naime, u 26.broju, u kojem se po prvi put pojavljuje lik Superhika, smećara alkoholičara koji krade od siromašnih da bi dao bogatima, dolazi do preokreta – tiraži počinju da premašuju 100. 000 primjeraka.

Strip je prvobitno zamišljen kao parodija na, tada naročito popularni, špijunski žanr – prije svega na Jamesa Bonda. Kako svi znamo, James Bond je inteligentni, šarmantni i rastrošni tajni agent, vječito okružen lijepim ženama i opremljen najsavremenijim oružjem, koji sa nonšalancijom rješava i najsloženije probleme i pobjeđuje genije zla koji prijete svjetskom poretku. Jednom riječju – heroj! Glavni likovi ovog stripa, okupljeni u najtajniju organizaciju kodnog naziva Grupa TNT, su upravo sve suprotno od navedenog – šačica siromaha, koji su potpuni diletanti u pogledu špijunskih poslova, ali koji se uvijek nekako, pored svoje smotanosti i pehova, uspiju izvući iz situacija u koje upadaju. Jednom riječju – antiheroji! No strip je i više od parodije. Magnus i Bunker uspjeli su, koristeći se specifičnim, njima svojstvenim, crnim humorom i satirom, upakovati jednu oštru kritiku tadašnjeg društva. Treba imati u vidu društveni kontekst u kojem je stip nastajao – šezdesete godine prošlog vijeka bilo je doba liberalizma i opće pobune protiv imperijalnih tendencija Zapada i totalitarizma Istoka. Oni bez pardona kritikuju različite društvene devijacije – klasne i socijalne razlike, nacizam, rasizam, ine ideologije itd. Ali oštrica njihove kritike, najviše je usmjerena prema samom čovjeku. Kako to primjećuje Ivica Ivanišević u svom eseju Narodni heroji, strip serijal Alan Ford se može smatrati svojevrsnim manifestom mizantropije. Bez obzira što ćete u stripovskom univerzumu Alana Forda, uzevši u obzir kako pozitivce tako i negativce, teško pronaći neki karakter koji ne pokazuje poneku, iz široke lepeze, ljudskih mana i nedostataka, čitatelji ih i dalje vole, te se na jedan neobičan način identificiraju s njima. Prepoznajući sebe u likovima iz stripa, ili makar onaj tamni dio naše ličnosti, koji stalno zatomljujemo ili pod društvenim pritiscima nastojimo da kontroliramo ili korigiramo, postajemo svjesni činjenice da je čovjek nesavršeno biće i da se ne trebamo stiditi zbog toga što smo ponekad, poput njih, sebični, naivni, isključivi, pohlepni itd. Ipak smo samo ljudi. Autori nas stalno podsjećaju na to. Tako, naposlijetku sam čin čitanja postaje svojevrsna katarza. Možda bi valjalo razmotriti mogućnost da se Alan Ford koristi u terapijske svrhe, te se izdaje u apotekama na ljekarski recept?

Pored rečenog, serijal je prepoznatljiv i po osebujnom Magnusovom crtačkom stilu, pomoću kojega je uspijevao dati sjajnu vizualnu karakterizaciju likova i situacija, te neobičnom formatu 22 x 14 cm sa dva kadra (slike) na jednoj stranici. Valja pripomenuti da je Magnus nacrtao prvih 75 epizoda serijala (što se i smatra najboljim periodom Alana Forda), a kasnije se na mjestu crtača izmijenila cijela plejada autora, koji su, uglavnom, bezuspješno nastojali kopirati njegov neponovljivi grafički izraz. Crtež je, kao i sama poetika stripa, crno-bijeli. U stripu je naglašena polarizacija: s jedne strane je predstavljeno ekstremno siromaštvo (gdje pripadaju i glavni likovi koji maštaju o komadu kruha i salame), a s druge strane svijet bogatuna i raskoši. Dakako, tu je i sveprisutna tenzija između ova dva svijeta na kojoj najčešće i počivaju najbolji gegovi i replike u stripu. Primjerice, Bob Rock odjeven u Djeda Mraza obraća se bogatoj gospođi: - «Hej ružna vještice, koža ti se već osušila, a leđa izgrbila! Daj nešto za siromahe prije nego što otegneš papke!» - «Kako se samo usuđuješ, smiješni patuljče, i to meni koja sam u najboljim godinama?! Evo za tebe, a ne za siromahe!» (slijedi udarac kišobranom u glavu) – «Zašto..? Jao...Ne znam tko je u ovom gradu veći siromah od mene!». Još jedan važan element stripa je viđenje važnih historijskih događaja i ličnosti, koji se predstavljaju kroz priče Broja 1. Ovdje autori, deridijanski promatrano, potpuno dekonstruiraju historijske fakte, i nude svoje duhovite verzije događaja. Pa tako npr., u njihovoj verziji, Trojanski rat je počeo kada je Paris htio vratiti Helenu Menelaju, a ovaj je nije želio nazad jer je bila raspikuća i dovela ga do prosjačkog štapa. Ili, Leonida je «junački» pao u Termopilskom klancu i zaustavio najezdu Perzijanca tako što je kukavički htio pobjeći, ali se, budući da je bio debeo, zaglavio u klancu. Mnogo je takvih primjera...

Državni ljubimci

Zanimljivo je to da je serijal, osim u rodnoj mu Italiji, najveći uspjeh ostvario u bivšoj Jugoslaviji. Pokušalo se i s probojem na francusko tržište, gdje je poslije 12. broja, zbog nedostatka intreresa, serijal ugašen. Popularnosti stripa na teritoriji bivše Jugoslavije, nesumnjivo je doprinio sjajan prijevod hrvatskog novinara Nenada Brixyija, koji se, u tom smislu, smatra trećim autorom ovoga stripa. To nije bio nimalo lagan posao budući da je strip bio pun igara riječima. Brixy im je doskočio tako što je, često koristeći arhaični hrvatski (npr. «Tko to tako neuviđavno buči?», «Gle, sniježi!», «Brzo Bobe, raščetvorit će nas», i sl.), dao sebi slobodu da koristi i riječi bliske domaćim čitateljima, a da pri tom ne naruši autentičnost originala (npr.natpis na limenki «Malo kola, više smola», ili na Grunfovoj majici «Čim vidiš duha, napij se PIK piva do uha»). I sam Bunker mu je u jednom intervjuu odao priznanje za zasluge koje je imao na popularizaciji Alana Forda u bivšoj Jugoslaviji. Inače, serijal se na ovim prostorima prvi put pojavio 1972.godine u izdanju zagrebačkog Vijesnika, pod čijim okriljem je i izlazio do raspada SFRJ. Posljednjih godina, Alan Ford izlazi na ovim prostorima, kao regularna serija u izdanju Color Press International iz Novog Sada, odnosno kao reprint starih epizoda u izdanju Strip-agenta iz Zagreba i Varm Comicsa iz Skoplja. Također, Strip-agent je pokrenuo i Kolor biblioteku Alan Ford u kojoj objavljuju najbolje epizode u koloru i na A5 formatu. Hvale je vrijedan potez Strip-agenta da svoja reprint izdanja objavljuju sa Brixyievim prijevodom.

I danas, 40 godina poslije, serijal Alan Ford izlazi u Italiji u mjesečnom ritmu. Do sada je izašlo više od 500 brojeva regularne serije. Međutim, današnji je Alan Ford tek blijeda slika onoga stripa kojeg su 1969.godine osmislili Magnus i Bunker. Kako je već pomenuto, Magnus napušta serijal poslije 75.epizode, i od tada počinje lagani pad kvaliteta stripa, kako u crtačkom, tako i u scenarističkom smislu. Serijal je, nažalost, izgubio svoj prepoznatljivi humor, britkost u seciranju društvene zbilje. Današnje stanje u kojem se serijal nalazi najbolje objašnjava sam Bunker slijedećim riječima: "Prošlo je vrijeme satire. Kako političke, tako i socijalne. To više nije u modi. Alan Ford nekako preživljava jer je postao neka vrst institucije”. Ako je mislio na nedostatak materijala za satiru, ne bih se s njim složio. Pa barem ga današnja bosanskohercegovačka zbilja demantira! Kada bi kojim čudom pokojni Magnus vaskrsnuo i kada bi se Bunkeru vratila davno iščezla stvaralačka imaginacija, kod nas bi se moglo naći toliko inspiracije u vidu nezaposlenosti, ekonomske i političke krize, raslojavanja društva, hipokrizije, isključivosti, raznih -izama, itd., da bi Alanu Fordu bila zagarantirana stara slava. Čini se da (rani) Alan Ford nikada nije bio aktuelniji kod nas negoli danas.

I da ne zaboravim na kraju. Predlažem autorima budućih rječnika stranih riječi i izraza da u njih nezaobilazno uvrste natuknicu alanfordovski, koja se već odomaćila u jezicima naših naroda i narodnosti i označava nešto groteskno, nadrealno, iskarikirano do krajnjih granica.

(autor je magistar pedagoških nauka, viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. U slobodno vrijeme, sa kolegama sa FPN svira u r'n'r bandu "Still Crazy".)

Iz niza intervjua legendarnog vođe Sex Pistolsa Johnnyja Rottena i iz priznanja koja je iznio u autobiografskoj knjizi “Zabranjeno za Irce, crnce i pse” sačinili smo njegovu “Filozofiju od A do Z”. Nadamo se da će ovo poučno štivo biti korisno punkerima pripravnicima.

Audicija: Samo sam se vrtio ukrug, kao kakva trbušna plesačica. Malcolm je pomislio: «Da, on je taj». Paul je mislio da je sve šala i nimalo ga nije bilo briga. Steve je bio veoma razdražen jer me je od prvog trenutka zamrzio.

Autoportret: Kada bih mogao da nacrtam svoju karikaturu, to bi vjerovatno najviše ličilo na Richarda III u izvedbi Laurencea Oliviera. Da umreš od smijeha. U njemu prepoznajem djeliće sebe. Sjajno. Kakav je to bio skot. Ispod svoje vanjske izobličenosti, Shakespearov Richard bio je pokvaren i lud, ali imao je uz to i kobno svirep smisao za humor.

Britanci: Britanci obožavaju da se valjaju u sopstvenoj bijedi. Obožavaju što im telefonski sistem ne funkcionira. Obožavaju svoju užasnu željeznicu. To je predmet podsmijeha Evrope, svjetska sablazan. Nesposobnost im omogućava da čitav život oplakuju svoju sudbinu.

Bolesti: Klaustrofobičan sam. Ne smijem da se vozim metroom i plašim se visine. Također, bolujem i od epilepsije, ali ne pijem nikakve lijekove. Od stroboskopskog svjetla vrlo lako mogu da dobijem napad, kao i kada se vozim autom, a kroz granje se probija popodnevno sunce. Ne mogu da sjedim u klubu sa crvenim svjetlima... Od određenih vrsta svjetlosti ponekad zaboravim gdje sam i na neko vrijeme izgubim pamćenje. Sa ravnotežom ne stojim dobro... Mislim da imam blagi oblik epilepsije. Možda to ima nekakve veze sa meningitisom koji sam preležao kao dijete.

Definicija: Sex Pistolsi bili su otjelotvorenje napirlitanosti. Muzički vodvilj. Opaka burleska.

God Save The Queen: Za kuhinjskim stolom napisao sam God Save The Queen. Napisao sam je jednog jutra čekajući da mi se skuha grah. Stihove sam napisao u jednom cugu i otišao pravo u studio u kojem smo vježbali. Glenu se to nije dopalo. Nije s tim mogao da izađe na kraj. «Ne možeš to da radiš! Ubiće nas!»

Grundy Bill: Bio je debeli, seksistički pivopija koji ništa o nama nije znao i koji nije ni trebalo da nas intervjuiše. Njega su zanimale samo sise.

Griža savjesti: Mogao sam više da pomognem Sidu. Samo da nisam bio lijen i oprao od njega ruke, kao Pontije Pilat. To je nešto što ću morati ponijeti u grob sa sobom. Čovjek ne smije biti lijen kada su njegovi prijatelji u pitanju.

Haos: Haos je bio moja filozofija. O da. Nemoj imati nikakva pravila. Ako ljudi oko tebe počnu da dižu zidove, oslobodi se i radi nešto drugo. Nikada, nikada ne treba biti potpuno shvaćen. To je poput poljupca smrti, zar ne?

Jones Steve: On je otvoreno nepošten. Ukrašće sve što mu dođe pod ruku. Ukrašće ti i vezice sa cipela, ali će krađu priznati ako ga upitaš. Ne želi ništa da poriče, i to mi se sviđa. Mislim da je to vrlina vrijedna divljenja.

Kraljevska porodica: Kraljevska porodica vaspitana je da vjeruje kako je tu gdje jeste zahvaljujući božjoj volji. (...) Nisu bili ništa drugo do osvajači koji su ukrali zemlju i proglasili se boljim od ostalih. Njihovi preci su lopovi, ubice, siledžije i prevaranti. Prava srednjovjekovna mafija. Prvobitna gospoda bili su vitezovi, psihopate koji seljake ubijaju bez pravog razloga.

Miloska Venera: Koncpet omota albuma Never Mind The Bollocks temelji se na jednom ucjenjivačkom pismu. Nije bilo nikakvog velikog plana, to je prosto bilo nešto najjednostavnije i najružnije što smo mogli smisliti za jedno dosadno popodne. Sada, međutim, taj omot se smatra Miloskom Venerom punka i svi tvrde kako su zaslužni za njega.

Nancy: Da ne vjerujete koliko je ta žena bila zla! Bez prestanka. «Ooo, Side», najgnusnijim glasom. Bila je krajnje tupava, poput gangsterskih ljubavnica iz filmova. (...) Neprestano je izgledala pijano, pakosno, izlizano, izmoreno. Sid se odmah zadovoljio drugorazrednom robom. Toliko je mrzio sebe da spetljao s tim čudovištem. U tome što kažem da je bila čudovište nema ni trunke pretjerivanja. Bila je veoma samodestruktivno ljudsko biće riješeno da sa sobom na dno povuče što više ljudi može.

Nevinost: Sid nikada nije imao djevojku. Previše je volio sebe. Mislim da je bio junfer. Nancy mu je bila prva. Kakav način za ulazak u prekrasni svijet seksa.

Nora: Kada sam upoznao svoju ženu Noru, užasno smo se posvađali, ali znao sam da u toj ženi postoji nešto što želim. Nije to bio seks. Posvetio sam joj cijeli život. Ne bih svake večeri mogao da idem kući nekom zombiju bez mozga.

Pljuvanje: Zbog sinusa često pljujem na bini, ali nikada prema publici. Ali, kada to dospije u novine, sljedeće sedmice imaš publiku koja misli da je to dio mode i da u tome svi treba da učestvuju.

Politika: Nisam revolucionar, socijalista niti išta slično. Moja politika je neograničen osjećaj individualnosti. Sve političke grupacije na planeti suzbijaju individualnost. Njima su potrebnio glasački brojevi. Ti ljudi teže masovnoj uniformnosti. Feminizam je vrlo brzo postao ugnjetavački pokret. Pokret za oslobođenje homoseksualaca i lezbijki uopšte ne zanimaju jednaka prava za sve. Njima je stalo do toga da ih prihvate kao jednu veliku skupinu.

Prijateljstvo: Nas četvorica smo se rijetko družili. Od samog početka, na probama ja bih otišao u kolezet, ili im rekao da idem do klozera, stao kraj vrata i prisluškivao. Čuo bih ih kako govore: «Taj govnar. U pizdu materinu!» Zatim bi se pokupili, spakovali u nečija kola, a mene ostavili. Kući bih se vratio sam, metroom.

Punk: Fućka se meni za riječ punk. To je oznaka koju nam je zalijepila novinarka Caroline Cohn, a punk je riječ koja se koristi za mušku prostitutku u zatvoru. Ne želim da budem kralj toga!

Reggae: Reggae je jedina muzika sem punka koja je bila potpuno underground i nije se vrtila na radiju. Niko ga nije pušta dok se nisam pojavio u radisjkoj emisiji i pričao o reggaeu. A onda su odjednom Strummer i ostali iz Clasha počeli da pričaju: «Oduvijek volimo reggae».

Rotten: Nadimak Rotten dobio sam jer sam imao zelene zube. Dao mi ga je Steve: «Truli, jebote!» Stalno mi je to govorio. Bio je to, a ujedno i nije, nadimak od milja.

Roditelji: Roditelji mora da su se kresali kao zečevi. Svake godine novi pobačaj. Uzdahnuo bih i rekao: «O ne! Moraću da izvadim vedro i ponovo skupljam krv.»

Rolling Stones: Zaslužili su da ih nazovu dinosaurusima. Bili su previše nadmeni, izvještačeni, visokoparni, nastupali su samo u velikim prostorima. I sami su postali kao malene kraljevske porodice. Vozili su se okolo u limuzinama, povremeno nam otpozdravljajući rukom.

Sid: Sid je bio prava žrtva mode – najgora koju sam ikada upoznao. Sve je radio pogrešno. Kupovao je glupavi časopis Vogue koji je proučavao i oponašao druge. Nikako nije mogao da ubode. Nije mu dopiralo do mozga da zamisao nije da pratiš, već da predvodiš.

Umro je na beznačajan američki praznik Dan mrmota, 2. februara 1979. godine, godinu i mjesec dana nakon raspada benda i tri i po mjeseca poslije Nancyne smrti. Po narodnoj priči, ako mrmot nakon zimskog sna vidi svoju sijenku, slijedi još šest sedmica zimskog vremena. Sidovo nago tijelo pronađeno je u Greenwich Vilageu, u stanu jedne mlade nezaposlene glumice.

Situacionizam (pokret osnovan u Parizu 1957. godine, sačinjen od umjetnika koji su zahtijevali redefiniranje pojma avangarde i insistirali na unitarnom urbanizmu, integraciji umjetnosti i tehnologije): Sva ta priča o tome kako su francuski situacionisti bili povezani sa punkom obično je sranje. To su bezvezarije. Tome je mjesto u raskošnim ilustriranim izdanjima tvrdih korica koja se ne mrdaju sa stočića za kafu.

Seks: Prije Pistolsa seksa nije bilo mnogo. Nije me zanimao kada sam bio mlad. Možete reći da sam bio zaostao ili da sam se kasno razvio, ali to je istina. Seks je nešto što se može ili ne želi izbjeći. Uvijek želiš da bude konačni zaključak nečega, ali nikada ne dobiješ baš ono što hoćeš. Seks nije cilj nad ciljevima.

Škola: U irskim katoličkim školama učitelji su bili krajnje zlobni. Među njima je bilo mnogo časnih sestara, koje su bile posebno opake i vrlo surove. Obožavale su da te šljisnu po šaci oštrom ivicom lenjira.

Veličina: Zaista mislim da je veličina Sex Pistolsa u tome što smo u velikim prilikama uvijek uspijevali da razočaramo. Nismo se pokazali ni u jednoj kritičnoj situaciji.

Wilde; Oscar: Otkinuo sam na njegovo pisanje. Kakav stav prema životu! Njegova pisma više su mi se dopadala od samih djela. Bio je čovjek kojeg je upropastila majkam te je čitav njegov život na neki način bio osveta njoj.

Ubistvo sa predumišljajem: Pronašli smo igle koje Nancy koristi. Očistio sam njima nokte i vratio ih na mjesto. To sada djeluje opasno, ali zamisao je bilada joj prljavština uđe u iglu kako bi se ubila ili šta već. Možda je to ubistvo sa predumišljajem.

Zihernadle: Kada kupiš te stare, ofucane stvari, one često znaju da se raspadnu. Dakle, zihernadle nisu bile ukras, već nužda.

Zadnje riječi na bini: Osjetite li se ikada prevareno

Zašto se Zumra ne pušta na radiju?

- Vjerovatno im je teško ubaciti ovaj album u program. Ne znaju kojem žanru pripada.

Da li se slažete sa tvrdnjom Seada Vrane da je sevdalinka ljubavna pjesma, ali da se ispod njene površine ona otvara kao ispovijed žene u muškoj kulturi, kao šifrirana, intimna pobuna protiv braka, muškog principa gole sile, krutog javnog morala?

- Hmm... Nisam naišla na takvo razmišljanje...

Ima na internetu, meni se svidjelo, pa rekoh da pitam...

- U određenim pjesmama je zaista tako, jer žene u to vrijeme nisu smjele govoriti o svojim osjećajima ili nedajbože problemima u braku. Svoj monolog ona je mogla iskazati samo kroz pjesmu.

Da, i autor je tako zaključio – sevdalinke su bile slobodna teritorija sa koje je lirikom ispoljena osjećajnost protjerala epsko junaštvo deseteračkog odsijecanja glava...

- Tačno.

Prva pjesma koju ste snimili bila je Mujo đogu po mejdanu voda, na albumu Secret Gate, Mostar Sevdah Reuniona...

- To je moj prvi snimak. Par dana sam slušala kako je tu pjesmu pjevala Nada Mamula i onda smo je snimili u studiju. Ta pjesma je teška...

- Jeste, teška je, pjevač nema vremena da uhvati dah.

Do tada niste snimali...

- Nije me privlačilo sve to što je bilo vezano za pjevačice sevdalinki, kako se moraju obući, izgledati, ponašati... Sva ta estrada...

Po kući ste pjevali, kao što su žene nekada radile...

- Da, za sebe i za mamu.

Evo još jedan citat, ako nemate ništa protiv. Muhsin Rizvić je uočio da je sevdalinka , u stvari, lirski monolog žene. U kojim pjesmama se pronalazite?

- Ima ih dosta, zavisi od trenutka, raspoloženja...

Da li određene sevdalinke imaju neku namjenu?

- Za mene imaju. U svakoj postoji neka poruka koja je, bez obzira što je pjesma nastala prije 400 godina sasvim aktuelna, univerzalna je.

Čitao sam u novinama o malom ritualu koji izvodite pored rijeke. O čemu se radi? Nije intimno pitanje, bilo je u novinama...

- Sa prijateljima često idem na izlet u Faletiće, ponesemo dekice, sendviče... Obožavam rječicu Mošćanicu, tamo uvijek nađem mir. Pored te rijeke imam svoj mali privatni ritual koji ljudima, koji posmatraju sa strane, izgleda prilično blesavo...

Kao i svi privatni rituali...

- Da. Tako ja sjednem pored rijeke i pjevam. Izjadam se rijeci i vratim se nazad.

Ranije ste mi rekli da vam je najdraža pjesma U đul bašči sa albuma Rosa ...

- Da, prvenstveno zbog aranžmana. Sviđa mi se klavir Kim Burton. Ona je jazz pijanistica, muzikolog i veliki poznavalac muzičke tradicije sa prostora Balkana. Engleskinja je, ali trenutno živi u Holandiji i piše za Songlines magazin kao kritičar za balkansku muziku. Ona je u Mostar došla da napravi priču sa snimanja albuma Rosa. Niko nije planirao da bi ona mogla nešto i odsvirati. Ali, kada smo radili na pjesmi U đul bašči, ona je sjela za klavir i pitala: Mogu li ja samo malo? Odsvirala je jedan detalj koji je mene oduševio i iz tog razloga volim tu pojesmu.

Kako birate sevdalinku koju ćete obraditi?

- Merima i ja odaberemo svoje najdraže priča, ali se trudimo da su one na neki način povezane, da čine jednu lijepu cjelinu. Zumra je tako i zamišljena, da bude cjelovita prriča.

Da li odustajete od pjesme ako joj ne možete dati novo čitanje?

- To nam se do sada nije desilo, zaista. Pjesme koje smo planirali nalaze se na albumu, svih 13, četrnaesta Jo hanino tu hanina je sasvim slučajno ušla na album. Bila je zamišljena kao bonus track, ali nam je bila tako simpatična da smo je uvrstili na album.

Ta pjesma zvuči kao da je snimljena na probi...

- Dok smo je snimali Merima se nasmijala u jednom momentu. To je i jedina pjesma gdje zajedno pjevamo, pored Mehmeda gdje Merima pjeva neke back vokale. Nakon tog smijeha, tonac Walter Quintus rekao nam je da je sve u redu i da samo nastavimo. Ne mogu se tačno ni sjetiti iz kojeg se razloga nasmijala, vjerovatno to ne bi bilo sada ni smiješno kada bih prepričala.

Tek kada sam slušao vaše izvedbe nekih sevdalinki razumio sam ih na pravi način – jezu pjesme Mehmeda majka budila, recimo. Također, Mito, bekrijo u vašoj izvedbi je beskrajno sjetna pjesma, nema onog kafanskog bijesa na kakav su nas navikli. Kako prilazite pjesmama?

- Najveći krivac za to je Merima. Ja sam, da budem iskrena odbijala neke pjesme. Recimo pjesmu Mujo kuje nisam voljela izvoditi na način kako se to radilo.

Da, na neki takmičarski način, kao atletika...

- Tačno tako. Međutim, Merima je uradila kompoziciju Mujo koja objašnjava njegovo ljubavno ludilo, osjeti se gluha noć u kojoj se on budi, pun čežnje da vidi svoju dragu. Kada sam to čula, tek tada sam pjesmu do kraja razumjela. Pokušala sam kroz pjevanje da pokažem sve te emocije, i ljutnju majke, Mujin krik, odlazak u noć...

Koliko ste raspravljale o značenju pjesama prije nego što ste ih snimile?

- Puno, puno smo razgovarale i raspravljale kako bismo dešifrovale svaku pjesmu. Postoji nekoliko verzija pjesme Mehmeda majka budila, ali mislim da je ova koju smo izabrale najjača. Ipak, sve te verzije imaju, u suštini, istu priču. To su te majke koje se previše zaštitnički odnose prema svojim sinovima koji su sputani sa nekoliko strana, od strane društva, porodice...

To je taj bijeg od epske matrice, gdje sin nije oznojeni junak, nego mladić koji pati...

- Tačno, pjesma Mehmeda majka budila je dobar primjer.

Ima li razlike u muškom i ženskom pristupu sevdahu?

- Mislim da nema. Ne znam razliku između ženske i muške sevdalinke, o kojim govore. Govore da je, recimo, pjesma Simbil cveće, muška pjesma. Ja to ne vidim.

Kada pjevate, ne mijenjate lice, ako se pjeva u muškom licu...

- Naravno, besmisleno mi je da mijenjam.

To inače rade sve sevdalije...

- Da, važna je poruka.

Na wikipediji stoji da su žene sevdalinku pjevale u kućama, najčešće bez pratnje. Izašle ste iz kuća, ali radite pjesme bez pratnje, poput Bogata sam, imam svega...

- Da, željele smo je snimiti na takav način. Inače, ta pjesma je toliko jaka da smo smatrale kako je ovo jedini način da se ona izvede. Pjevam je kako ju je nekada pjevao Muhamed Mešanović Hamić, eto ni on joj nije mijenjao lice, pjevao je bogata sam imam svega. Ta pjesma, po meni, ne trpi niti jedan instrument izuzev glasa.

Ipak, tišina u toj pjesmi zuji kao prazna soba, ona je instrument...

- Jeste. To su te sobe u kojima žene pjevaju...

Merima Ključo je radila i produkciju albuma Zumra. Je li to njen prvi takav rad?

- Jeste. Željele smo da to same uradimo, jer smo nas dvije najbolje znale kako to treba da zvuči. Ja sam fascinirana načinom na koji Merima svira harmoniku. Nekako mi je otvorila oči, jer mi se ranije nije dopadao taj instrument. To mi je bilo potpuno otkrivanje tog instrumenta. Merima je strašno skromna, to me nervira, jer smatram da ona ima šta reći i mora to reći. Inače, ona je diplomirala klasičnu muziku u Rotterdamu i magistrirala u Bremenu. Ali, budući da potiče iz Bosne i Hercegovine, sevdah joj je prisutan u genima. Uvijek se trudila da u svoje nastupe uvede elemente sevdaha. Instrumental Mujo ona je napravila prije nekoliko godina, a tek sada je snimljen. Također, Okreni se niz đul bašču izvodila je na koncertima.

Kako ste se vas dvije srele?

- Slučajno. Znala sam da ona postoji, da živi u Amsterdamu i da svira harmoniku. Čula sam da na zanimljiv način svira sevdah. U januaru 2007. imala sam koncert u Amsterdamu i ona je došla na tonsku probu. Nikada je prije nisam vidjela, ali kada je ušla u prostoriju znala sam da je to ona. Nikada nisam čula kako svira, ali sam odmah rekla da nas dvije moramo nešto zajedno uraditi.

Slabo nastupate u BiH, uglavnom pred inostranom publikom. Vladimir Dvorniković je u knjizi Karakteriologija Jugoslovena pisao da sevdalinka dolazi sa dna individualne psihe. Tu svoju tezu potkrijepio je epizodom u kojoj pjevač sevdalinki ne može da pjeva pred strancima, jer to doživljava kao razgolićavanje, nepristojnost. Imate li vi takav osjećaj kada pjevate pred strancima?

- Nemam.

Dakle, mogli smo i bez ovog citata...

- Ha, ha...

Šta se stranoj publici najviše sviđa u sevdahu?

- Navikli su na određenu vrstu muzike koja dolazi sa Balkana, tipa Bregović, pa se iznenade kada čuju kako mi zvučimo. Svako ima svoj način, i ja to poštujem, ali mora postojati prostor u kojem će se pokazati i nešto drugačiji pristup, jer mi imamo izuzetno bogatu tradiciju. Našoj publici se dopada atmosfera, često nas upoređuju sa fadom. Ljudi osjete emociju, bez obzira što ne razumiju tekst. Za to je potrebna potpuna predanost i iskrenost muzičara.

Kada ćete promovirati Zumru?

- Naša agencija Gramofon planira u septembru raditi promotivnu turneju. Ne znam sigurno, ali mislim da ćemo svirati u Sarajevu, Tuzli, Zenici... To je sve što za sada znam.

Dnevni Avaz periodično ima potrebu da se dokazuje kao bošnjačko-muslimanski list, koja je u direktnoj vezi sa pokušajem da se, pred većinskom mu čitalačkom publikom, jeftinim deterdžentom operu odvratno prljave ruke partnera najbližih saradnika balkanskog kasapina i anulira činjenica da već dugo vremena ta novina funkcioniše praktično kao servis Milorada Dodika i federalni dio njegove propagandne mašine (prisjetimo se samo odvratnih napada na Bakira Hadžiomerovića i njegovu 60-minutašku medijsku gerilu, u kojim im je otvoreno zamjerano što dosljedno razobličavaju kriminal laktaškog diktatora).

U najnovijoj epizodi probuđene „nacionalne i vjerske samosvjesti“, Avaz, manirom karakterističnim za domaću nacionalističku mafiju, koja već dva desetljeća živi od drkanja nacionalnih osjećaja ovdašnjeg stanovništva i profitiranja na posljedicama nastalih reakcija, činjenicu da će BiH ostati bez bezviznog režima, još nesagledivo dugo, smješta u kontekst antiislamskog raspoloženja Evrope.

Mada tu glupu priču, iz sfere teorija zavjere, Avaz nije smislio, njegovo nekritičko korištenje iste je klasični primjer kombinacije mediokritetske površnosti, nazor produkovanog senzacionalizma i profesionalnog nacionalizma. A u konačnici – javno štetočinstvo!

Imajući u vidu srpsku nacionalističku priču o tome kako ih (već desetljećima, ako ne i stoljećima) mrzi „ceo svet“ (s povremenim izuzetkom Rusije, kojoj se samo gade) i (bh) hrvatsku žalopojku da su oni obespravljeni i u neravnopravnom položaju sa dva druga konstitutivna naroda (a što je posljedica radova „međunarodne zajednice“ na našem državnom uređenju) „međunarodna zajednica“ (svijet i Evropa u njemu), sumiramo li sve „naše“ pojedinačne naci žalopojke i zamjerke, zapravo nas mrzi sve redom. Mada je prava istina da, ako što prema nama osjeća, to je tek lagani bol u polnom organu.

Odvratni pokušaji provociranja antievropske histerije, osim što su krajnje neodgovorni i opasni po sudbinu ove zemlje, a pogotovo bošnjačkog naroda i muslimana u njoj, skandalozno je amnestiranje od odgovornosti domaće mafije na vlasti.

Banda nesposobnih, pohlepnih i u kriminal ogrezlih neradnika, koja u toku godine ne uspijeva doći ni do dvocifrenog procenta realizacije planiranih obaveza, koja dosljedno uništava zemlju i pritom za sebe uvijek nalazi izgovor i upire prstom u drugog, nije kriva što će građani koji imaju samo bh državljanstvo i dalje, usamljeno, stojati u redovima za vize. Nisu krivi ni građani koji tu i takvu vlast neprestano biraju. Ne, kriva je Evropa. Koja treba da ima razumijevanja za našu glupost i suicidalnost i da nas pusti ovakve kakvi jesmo. Jer, u protivnom, kako joj je u naše ime zaprijetio Avaz, ćemo njeno ponašanje shvatiti kao „opasnu političku poruku“. I jebati joj majku.

Odbijanje Tarika Sadovića da podnese ostavku na dužnost državnog ministra bezbjednosti i argumentacija koju koristi u svoju odbranu samo je jedan u nizu pokazatelja kako su bošnjački nacionalisti uvijek, kada je njihova koža u pitanju, spremni raditi protiv interesa države i ponašati se identično republičkosrpskom mahnitom totalitarnom gangsterskom vođi, koga su pak, redovno skloni demonizirati, i to često zbog identičnih stvari koje i oni čine.

Tako je nedavnim izborom Bošnjaka za premijera Vlade FBiH, uz zadržavanje 2 druge funkcije iz ustavne kvote od 6 mjesta, za koje Ustav predviđa da ni jedna nacionalna grupacija ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, u trenutku pritiska „međunarodne zajednice“ na Dodika zbog njegovog nepoštovanja odluka Visokog predstavnika i kršenja ustava, SDA dezavuirala jednu od temeljnih odluka Visokog predstavnika, i na toj odluci utemeljenu Ustavnu odredbu – onu o ravnopravnosti naroda na cijeloj teritoriji BiH.

U predkogresnom periodu, Bakir Izetbegović, sin utemeljitelja prakse antiinstitucionalnog (korupciji i kriminalu sklonog) ponašanja „u Bošnjaka“, u povodu suđenja njegovim intimusima Brankoviću i Bičakčiću, pokušao relativizirati počinjeni kriminal i izrazio nepovjerenje u rad Tužilaštva i Suda. Slično se ponašaju svi bošnjački (i hrvatski) kriminalci na političkim funkcijama (i njihovi zaštitnici) nad kojim se nadvila (užasno spora) ruka Pravde, koji vrište o montiranim političkim procesima, zavjeri, pritiscima,... Pružajući, zapravo, na taj način, najdirektniju podršku Miloradu Dodiku u njegovom identičnom portretiranju Tužilaštva i Suda i njegovom odbijanju da prizna pravosudni sistem zemlje i razvaljivanju države.

Iz repertoara laktaškog gangstera, Tarik Sadović je odlučio da iskoristi priču o međunarodnoj zavjeri. I da optuži Dodikovu noćnu moru – zamjenika Visokog predstavnika i međunarodnog upravitelja Distrikta Brčko, Rafija Gregorijana, te, američkog ambasadora u našoj zemlji Čarlsa Ingliša – da ga, praktično „ni krivog ni dužnog“ nastoje ukloniti sa posla koji on inače, savršeno obavlja. Zaštitnik bjelosvjetskih kriminalaca i terorista, koji su prijetnja bezbjednosti Bosne i Hercegovine (pa i samih Bošnjaka), zarad zaštite svoje guzice i njoj tako ugodne fotelje, spreman je izazvati i međunarodni incident i optužiti još možda jedine preostale prijatelje ove zemlje i onih koji je svojom smatraju – amerikance – da se „miješaju u naše unutrašnje stvari“.

Nastavi li Sadović ovako kako je krenuo, ne bi bilo čudo da se inicijativi njegove stranke za njegovom smjenom, suprotstave upravo oni koji su ga do sada najupornije prozivali – poslanici SNSD-a. I da ove Sadovićeve usluge njihovom gazdi i svojevrsnu ponudu uspostave antiameričke koalicije, nagrade odbacivanjem zahtjeva za smjenom. I to „entitetskim glasanjem“.

Zbog jasnog antinacionalističkog stava i angažmana i žestoke kritike vladajućih nacionalista, prije svega režima Alije Izetbegovića (jer sam ja od onih što vjeruju u pravilo da svako prije svega treba da mete ispred svoga praga), u prvim poratnim godinama, bio sam tada (dok je još izlazila Polikita) pozvan u Banjaluku na neki strip festival ili nešto slično (na kome se očekivalo da se ili pravimo blesavi, kao da se ništa nije dogodilo, ili da žvačemo tada omiljenu, a lično mi jednu od najodvratnijih, „žvaka“; „Šta nam je ovo trebalo“ i „Ko nas to zavadi“). Što sam odbio, sa obrazloženjem da ja nemam šta pričati o stripu sa ljudima koji ne priznaju da se desio zločin u Srebrenici (a, podsjetiću, do tv priznanja Dragana Čavića, kao Predsjednika RS, samo postojanje zločina je dosljedno negirano).

Za mene to nikad nije bila stvar nacionalne pripadnosti, nego elementarne ljudskosti. Sa onima koji ljudskosti u sebi nemaju (pri čemu mi je skoro svejedno da li je uzrok tome propaganda ili su naprosto zli), koji negiraju ili relativizuju zločine (ne samo srebrenički – ali je odnos prema njemu simboličan), ja nemam šta pričati ni o stripu, ni o pozorištu, ni o fudbalu, ni o vremenu,... Niočemu!

S druge strane, „Ženama u crnom“, Saši Broz, Nataši Kandić i onim brojnim nevladinim organizacijama koje su podnijele zahtjev Skupštini Srbije da donese Deklaraciju o Srebrenici i koji se suprotstavljaju tamošnjim fašistima s jedne i preovlađujućoj sklonosti amneziji, s druge strane - najdublje poštovanje. I zahvalnost za osudu zločina i tople riječi porodicama žrtava, što je istovremeno i ono što je njima najpotrebnije i što vraća (izgubljenu) nadu u ljudskost.

Ratni zločinac Branimir Glavaš slobodno se kreće Bosnom i Hercegovinom, bez obzira na to što je u Hrvatskoj osuđen na 10 godina robije

Razlozi za to su formalne prirode – on, s jedne strane, posjeduje bh državljanstvo, a s druge BiH nema sa Hrvatskom potpisan sporazum o izručenju.

Iako se radi o očitom kriminalu iza koga stoji neka vrsta udruženog zločinačkog poduhvata, s političkom pozadinom (jer državljani BiH maltene i za rodni list moraju čekati duže nego što je Glavaš, kao državljanin Hrvatske, iz hrvatskog pritvora, za trajanja mu suđenja, čekao na bh državljanstvo), to nije najznačajniji problem u čitavoj priči. Najznačajnije je pitanje – zašto mi tog zločinca ne izručimo?

Pravne prepreke ne mogu biti problem, jer se svaka pravna prepreka može prevazići ako za to u državi postoji želja. Teorija o tome kako se radi o reciprocitetu i međudržavnom naduravanju jer, kao, Hrvatska nama neće da izruči naše građane koji su osuđeni pred našim sudovima, pa ni mi sad nećemo njima, je – kretenska! Jer ne činimo mi, izručenjem Glavaša, uslugu Hrvatskoj, nego – sebi! Iz više razloga. Prvi i osnovni je taj da samo ludaci i identični zločinci (ili njihovi sljedbenici) mogu željeti da im se po zemlji kreću ratni zločinci. Pored one mase za koju znamo da postoji ali im ne znamo identitet, sad i jedan osuđeni mirno šetka naokolo, izazivajući mučninu, pa i strah, u svakom normalnom, jer nam se država još jednom ukazuje kao Njihova, država mafije i zločinaca. A time se delegitimira kao naš dom i jasno pokazuje kao naša – tamnica.

U prostoru kojim vlada mafija i u kome se zločinci osjećaju kao kod kuće, normalni, pošteni građani mogu biti samo žrtve.