Svijet je postao svjestan šta je imao tek kada je Townes Van Zandt preminuo 1997. godine u 52. godini života, iako je od 1968. godine snimio 15 albuma. Naravno da to nije posebno usamljen slučaj naknadne pameti, ali ovaj je bio izuzetno očigledan. Jer, muzički časopisi bili su puni sjećanja koje su svom idolu pisali neki od najvećih muzičara današnjice: Willie Nelson, Bruce Springsteen, Cowboy Junkies, Bob Dylan, Neil Young, Emmylou Harris... Komemorativni koncert u Los Angelesu trajao je više od šest sati, niko nije mogao odbiti zahtjeve brojnih važnih muzičara koji su željeli dati posljednju počast. ( I sam sam dugo ignorisao preporuke koje su dolazile čak i od meni neupitnih autoriteta. Tako se prvi susret sa Townesovom pjesmom dogodio ratne 1994. godine, na moj rođendan. Tada sam čuo pjesmu Kathleen u izvedbi Tindersticksa. ) Tokom života Townes nikada nije osjetio toliku pažnju. Niti jedna njegova pjesma nije došla na top liste što, kada se preslušaju barem Pancho and Lefty, To Live Is to Fly, Lungs, Mr. Muddy and Mr. Gold, If I Needed You, No Place to Fall, Kathleen, Waitin' Round To Die, Pueblo Waltz, Tecumseh Valley, For The Sake Of The Song, zvuči nevjerovatno.

Dobar dio krivice za to snosi i sam Townes. Tvrdoglavo je istrajavao na svojoj poziciji odmetnika i prezirao marketinške trikove i poslovna pravila. (Pretpostavljam da i to zvuči nevjerovatno u ovo odurno doba red carpeta.) Najveći dio života Townes je proveo u svojoj kolibi u Tennesseeju. Bio je alkoholičar, po vlastitom priznanju ovisan o jeftinoj votki. Svoju stolicu na trijemu napuštao je samo kada bi objavio novi album, a i tada je uglavnom birao opskurne klubove. Također, tvrdoglavo je istrajavao na jednostavnosti svojih snimaka. Bio je to producentski i aran žerski minimalizam, nedoljivo elegantan.

Toliko o Townesu, za sada, jer pravila lijepog ponašanja upozoravaju da se moramo vratiti temi našeg teksta. Stoga drugog glavnog junaka u priču uvodimo u narednoj rečenici.

Steve Earl nikada nije krio da najveći dio svoje inspiracije duguje Townesu Van Zandtu. Pronašao sam dvije verzije njegove osmrtice. Prema jednoj napisao je: Townes van Zandt je najbolji kompozitor na cijelom svijetu. Staću na sto Boba Dylana, u svojim kaubojskim čizmama, i to kazati, a druga kaže: Townes je najbolji singer/songwriter na svijetu, a to sam spreman u lice kazati i samome Dylanu. Bez obzira na detalje, jasno nam je šta je fan želio da kaže.

Njih dvojica su se upoznala u Houstonu, 1972. godine. Townes je iza sebe već imao dva albuma i skoro dovršeenu legendu, a Earle je bio osamnaestogodišnjak koji je u tihom kauboju sa naočalama vidio osobu koja mu može pomoći da stvara pjesme koje će se slušati kao književnost na radiju. Ponudio mu je doživotno prijateljstvo, a znamo već, u kaubojskim filmovima ne postoje prekršena obećanja, pa ni u ovoj priči. Legende kažu da je Earle nastupao umjesto Townesa kada je ovaj bio isuviše pijan, pa čak je i sina nazvao po svom drugu.

Nakon što je čitavog života usviravao Townesove pjesme, Earle je konačno odlučio i da ih snimi. Čini se da je za to izabrao najpogodniji momenat u karijeri. Jer, ni njega život nije štedio, bilo je svega – bolnih razvoda, tragičnih smrti, zatvora, heroina, poniženja... U posljednje vrijeme muzički mainstream skrenuo je svoj cinični pogled na njega. Zadnja dva albuma The Revolutions Starts Right Now (2005) i Washington Square Serenade (2008) osvojili su Grammy nagrade. Čini se da je Earle smatrao da je tek sada u stanju pomoći svom genijalnom prijatelju...

Na albumu Townes Earle je izabrao 15 najdražih Townesovih pjesama: Pancho and Lefty, White Freightliner Blues, Colorado Girl, Where I Lead Me, Lungs, No Place To Fall, Loretta, Brand New Companion, Rake, Delta Momma Blues, Marie, Don’t Take It Too Bad, Mr. Mudd and Mr. Gold, (Quicksilver Daydreams Of) Maria, To Live Is To Fly... Primjećujete da nema nekih velikih Townesovih pjesama, poput Waitin' Around To Die, pa ni gore pomenute izabranice moga srca, ali sigurno je Earle imao debele razloge za ovakvu listu, razloge koji se tiču suštine njihovog prijateljstva. Upućeni kažu da su diskretne posvete posijane na svakoj pjesmi, pa se čovjek osjeća kao da čita tuđu poštu dok preslušava ovaj album. Zbog toga ga je teško i ocijeniti.

Što se mene tiče, slušao sam Earlove albume sa mnogo dojmljivijim izvedbama, a i ove pjesme nekako mi bolje zvuče u Townesovim verzijama. Hoću da kažem da sam mnogo više očekivao od Townesa. Ali, naša očekivanja ovdje nisu važna. Ovaj album je pitanje odnosa dvojice prijatelja. Jer, gdje smo mi bili kada su oni jedan drugog vezali za drvo kako bi se natjerali na odvikavanje od droge?

(zurnal.info)

Iako je organizacija evropskog fudbalskog prvenstva 2012. godine povjerena Ukrajini i Poljskoj, lako bi se moglo desiti da ključne utakmice ipak budu odigrane u Njemačkoj.

Zbog nedostatka novca, Ukrajina je u ozbiljnom kašnjenju kada se radi o pripremama neohodnih objekata za najveće evropsko fudbalsko takmičenje, pa je UEFA u tišni pripremila alternativni plan.

Finalni mečevi, prema rezervnom planu UEFA, odigrali bi se u Berlinu i Leipzigu, a konačna odluku bi trebao donijeti izvršni komitet UEFA na svojoj sjednici u decembru.

Problemi u Ukrajini sa pripremama za Svjetsko prvenstvo prvenstveno su rezultat nestašice novca ali i unutrašnjih političkih prepucavanja između predsjednika Viktora Juščenka i premijerke Julije Timošenko, koji se međusobno optužuju za kašnjenje u realizaciji preuzetih obaveza.

Prema procjeni UEFA, upitno je da li bi se i u samom Kijevu mogli održati finalni mečevi evropskog fudbalskog prvenstva. Najmanji problem je sam stadion, ali problematična je ostala prateća infrastruktura.

Za postojeće ukrajinske aerodrome, puteve i smještajne kapacitete je neizvjesno da li ispunjavaju kriterije za nesmetano odvijanje vrhunskih sportskih takmičenja i da li bi bili u stanju da izdrže navalu navijača iz čitave Evrope.

Situacija u Poljskoj je nešto bolja jer su inspektori UEFA dali prolaznu ocjenu za dosada urađeno na pripremama za EP 2012. godine.

Kako sada stvari stoje, od četiri ukrajinska grada u kojima su se trebali igrati mečevi evropskog prvenstva, Kijev, Donjeck, Lavov i Harkov, realne šanse da ugosti najbolje evropske fudbalske reprezentacije ima samo Kijev.

I to pod uslov da do kraja godine ubrzaju pripreme i daju čvrste garancije da će preostali dio posla biti urađen na vrijeme. Ljubitelji fudbala u preostala tri grada lako bi mogli utakmice evropskog prvenstva gledati samo na televizoru, kao i ostatak Evrope.

(zurnal.info)

Tokom dvogodišnje izgradnje nove zgrade Općine Ilidža i poslovnog centra prekršeni su skoro svi kriteriji javnog konkursa. U zamjenu za novu zgradu načelnik ove općine Amer Ćenanović poklonio je kompaniji ANS Drive atraktivno zemljište u centru Ilidže i omogućio izgradnju sporne stambene zgrade. Ovaj slučaj je savršen primjer sprege lokalnih političara i moćnih građevinski firmi

Načelnik sarajevske općine Ilidža Amer Ćenanović omogućio je kompanijama ANS Drive, Unipromet i EGW više nego povoljnu izgradnju tržnog centra i spornu izgradnju stambene zgrade. Poklanjajući atraktivan komad zemlje u samom centru ove općine Ćenanović je zauzvrat tražio izgradnju nove i blistave administrativne zgrade za sebe i radnike Općine te navodno sve njene stanovnike.

Po cijeni od oko 70 maraka po kvadratu ortačka grupa ove tri građevinske kompanije dobila je 14.000 metara kvadratnih. Uz to je njihov zadatak bio napraviti novu zgradu općini po sistemu ključ u ruke i minimalnoj cijeni od 700 maraka po kvadratu.

Ilidžanski načelnik, valjda zaslijepljen sjajem nove zgrade, nije reagirao na samovoljnu promjenu namjene zgrade ortačke grupe. Tek je dio zgrade ostao poslovni centar dok su ostali spratovi bez ikakve saglasnosti općine postali stanovi, tačnije njih 176.

Ti se stanovi sada prodaju po cijeni od 1.660 maraka po kvadratu bez PDV-a i u njima žive, kako su nam na upit iz kompanije ANS Drive rekli, krem de la krem stanari.

- To su prvo kupovali naši poznanici i kolege – rečeno nam je iz odjela za prodaju stanova na Ilidži ANS Drivea.

Tajni konkurs

Načelnik Ćenanović je još prije dvije godine raspisao javni konkurs za dodjelu gradskog građevinskog zemljišta za izgradnju poslovnog centra. Konkurs je objavljen 30. aprila i prvog maja, vrijeme kada je većina stanovnika Bosne i Hercegovine daleko zainteresiranija za ćevape i janjetinu od dnevnih novina i javnih konkursa.

U ovom je konkursu općina tražila najbolje ponuđače za izgradnju 14.000 metara kvadratnih velikog poslovnog centra na tri sprata. Nigdje u konkursu nije pominjana stambena zgrada. Tada definisana početna cijena naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 24,79 a renta 43,65 maraka.

Kao poseban uslov Ćenanovićev konkurs je tražio izgradnju zgrade općine od 3.500 kvadrata uz najnižu cijenu izgradnje od 700 maraka te je posebno naglašena važnost poštovanja roka za izgradnju općinske zgrade.

Zainteresovanim je ostavljen rok od 15 dana za podošenje prijedloga što je neobično kratak rok za ovakve konkurse.

Dostigle prijave otvorene su već 18. maja a narednog dana je već izabran najbolji ponuđač, ortačka grupa kompanija ANS Drive, Unipromet i EGW formirana 10. maja. Zanimljiva je i cijena koju su ponudile tri kompanije: naknade za dodijeljeno građevinsko zemljište bila je 25 a renta 44 marke, svega nekoliko feninga više od najniže cijene.

Zavidna brzina općine i ponuđača isčeznut će ubrzo pa će radovi umjesto za šest mjeseci biti završeni tek nakon tri godine uz mnoge nejasnoće.

Megalomanske ambicije

Bez ikakve opravdane potrebe izdavanje urbanističke dozvole kasnilo je i ona je izdata tek u februaru 2007. godine. Potpisivanje sporazuma, plaćanje renti i odobrenje Općinskog vijeća trajalo je još punu godinu dana iako je navedenim sporazumom izvođač bio obavezan radove početi u maju 2007. godine i završiti ih do kraja novembra iste godine. Iako je to napisano u sporazumu, načelnik nikada nije obavijestio Općinsko vijeće o kašnjenju početka radova.

Ovo je bio prvi u nizu dokumenata u kojima se mijenjaju uslovi i sadržaj prvobitnog konkursa. Površina zgrade općine povećana je na 4.904 kvadrata.

Kamen temeljac za novu zgradu položen je početkom jula pa više nije postojala ni teoretska šansa da se ispoštuje nekoliko puta produžavani rok. Slijedila su brojna obećanja načelnika o rokovima završetka, svaki put prekršena.

Da nešto sa izgradnjom ovih zgrada nije uredu pokazala je i tabla o gradnji zgrada postavljena na početku radova. Umjesto ortačke grupe kao investitora, oni su postali samo izvođači radova a pojavio se do tada nespominjani investitor, izvjesni, Sani Grand City. Na ovoj tabli nije bilo uobičajnih rokova za završetak radova. Ona je uklonjena nakon reakcije ilidžanskog SDP-a i zamijenjena novom u kojoj je projekat nazvan Sani Grand City a investitor je bio ANS Drive. Pojavio se napokon i rok za završetak radova ali od godinu dana što je u potpunoj suprotnosti sa javnim konkursom i potpisanim sporazumom. 

U maju ove godine, sa zakašnjenjem od tačno dvije godine, konačno su završene i otvorene obje zgrade, ni nalik na one predviđene javnim konkursom. Zgrada općine zaustavila se na šest hiljada kvadrata a poslovni centar na vrtoglavih 24.500.

- Zgrada općine je u potpunosti završena i useljena i ima šest hiljada kvadratnih metara – sve je što nam je, dok je načelnik na odmoru, mogao reći Mirsad Čaušević, stručni saradnik u Općini, o novim ilidžanskim zgradama.

Uz to, na poslovnom centru planiranom na maksimalno tri sprata nikla je stambena petospratnica koja je zajedno sa poslovnim centrom koštala navodno oko 40 miliona maraka.

Finansijska policija Federacije nedavno je sačinila izvještaj provjere poslovanja Općine Ilidža koji još uvijek nije dostupan javnosti ali će svakako biti zanimljivo vidjeti kako su na testu prošle izgradnja dvaju zgrada.

Stanovnici Ilidže sada, prema riječima Ćenanovića, uživaju u blagodetima nove administrativne zgrade, skupo plaćene u vrijeme krize, a on i vlasnici građevinskih kompanija u dobro obavljenom poslu i zasluženom odmoru.

(zurnal.info)

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

U prerađenom izdanju svoje sjajne knjige Ciganie na polskich drogach (Cigani na poljskim putevima), objavljene 1984, Ficowski se kritički osvrće na rezultate kampanje Veliko zaustavljanje. "Cigani više ne žive nomadskim načinom života i broj nepismenih znatno se smanjio." No čak su i ta postignuća ograničena jer se ciganske djevojčice udaju u dobi od dvanaest ili trinaest godina, i stoga što "malobrojni dobro obrazovani pojedinci obično napuštaju cigansku zajednicu." Rezultati su bili katastrofalni: "protivljenje putovanju ciganskih zanatlija, koji su svoja kovačka ili limarska umijeća prenosili u zabite krajeve zemlje, postupno je počelo uzrokovati odumiranje… većine tradicionalnih ciganskih zanata." I naposljetku: "izgubivši mogućnost obavljanja svojih tradicionalnih zanimanja, glavni izvor zarade (za velik broj Cigana) postalo je kamčenje od ostatka društva." Eto pravog razloga za nostalgične osjećaje. Mudrost dolazi prekasno. Minervina sova leti u sumrak.

To što je taj surovi demografski eksperiment urodio gubitkom osjećaja pripadnosti i bijedom nije ni iznenađujuće ni sporno; nametanja ograda riječima, međutim, možda je imalo upravo suprotan učinak. Jezik (i sve više pisani jezik) postaje kamen temeljac modernoga ciganskog identiteta i emancipacije.

U romskom jeziku nema prave riječi za "pisati" ili "čitati". Cigani posuđuju riječi iz drugih jezika kako bi opisali te radnje. Ili pak, što je još znakovitije, koriste druge romske riječi. Chin ili "rezati" (kao u rezbariti) znači "pisati". Glagol "čitati" je đin~, što znači "brojati". No uobičajen izraz je dav opre što znači "dajem uvis", pa se tako ta fraza može prevesti kao "čitam naglas". Ona ne opisuje čitanje u sebi; to u pravilu nije nešto što Cigani rade. Jednako tako drabarav, inačica od "čitam", što je koriste makedonski Cigani, tradicionalno znači čitati u osobitom značenju proricanja budućnosti iz dlana. U Albaniji će pak Cigani reći gilabav za "čitam", premda to ponajprije znači "pjevam".

Gilabno je pjevač ili čitatelj; drabarno (ili češće drabarni za ženski rod) je čitatelj i gatalac (odnosno gatara), ali također i travar, odnosno vidar. To su nedavne inovacije; one pokazuju što pisani jezik znači povijesno nepismenom narodu. A za sve te pjevače, čitatelje, prvi je uzor upravo Papusza Ficowskog.

Trud Ficowskog, baš kao i Papuszin, nije bio nagrađen zahvalnošću. Sofisticirani poljski Cigani, kao što je etnograf Andrzej Mirga (koji je oživio Papuszu nakon njezine smrti u filmu i seriji koncerata, uključujući izvedbe u newyorškoj Metropolitan operi), priznaju važnost znanstvenog djela Ficowskog, no još ga smatraju izdajicom.

Odbacivanje vladinih prijedloga, i same Papusze, nije proizašlo ni iz kakve iskonske ciganske "želje za slobodom". U razdoblju neposredno nakon rata mnogi su se Cigani živo sjećali razgovora s gadžama. Nacisti su bili najtemeljitiji etnografi. Sakupili su više od trideset tisuća ciganskih rodoslovlja. Mjerili su lubanje, sakupljali uzorke krvi i bilježili boje očiju.

Danas velika većina Cigana zna vrlo malo ili ništa o pomno sakupljenoj, opakoj dokumentaciji o povelikoj skupini svojih predaka koji su se zatekli na području Njemačke; no to naslijeđe ipak živi u pamćenju svih Cigana. Većina Cigana još strastveno vjeruje da su gadže opasni, da im nije za vjerovati, i da ih se, u interesu opstanka zajednice, mora izbjegavati osim kod sklapanja poslova. Zaista, u općenitom smislu, gadže se smatra mahrime, onečišćenima. Održavati nepotrebne odnose s njima znači izlagati se riziku kontaminacije.

Dakako, sve je više miješanih brakova između Cigana i gadže kako u Poljskoj tako i drugdje, no kako ističe Andrzej Mirga – također u braku s gadži – "naše majke nisu sretne zbog tog trenda". Ne trebaju biti zabrinute; umjesto pridonošenja raspadu zajednice ili njezinoj asimilaciji u svijet gadža, miješani brakovi jednostavno povećavaju njezinu brojnost. Djecu iz takvih veza, kao mulate i mestike svugdje na svijetu, svi smatraju Ciganima, baš kako bi ih klasificirali i nacisti.

Reakcija nekih žalosno utjecajnih Cigana na suradnju Papusza/Ficowski otkriva možda više o životu Cigana nego masa podataka što ih je on marljivo prikupio. Ona otkriva onu temeljnu vrijednost do koje Cigani najviše drže: "mi protiv svijeta". Iako se vjerovanje kako moraju ostati narod za sebe ne temelji na teološkom nauku, taj se svjetonazor, kodificiran u stotinama nepisanih zakona i praznovjerja što nameću simbolično pročišćenje, bitno ne razlikuje od onog zapisanog u Talmudu. "Razborito sudi i okupi mnogo sljedbenika, te podigni živu ogradu za Toru." U još većem procijepu, Cigani jedino nastoje podići svoju živu ogradu.

– Nikada nećeš naučiti naš jezik – ponosno mi je u autobusu za Bukurešt rekao

jedan ciganski aktivist, učitelj romskog jezika. Nije pri tom mislio kako nemam sluha za jezike. – Za svaku riječ koju zapišeš u tu svoju malu bilježnicu, mi imamo još jednu, sinonim, koju koristimo i koju nikada nećeš doznati. Ah, možeš i njih naučiti, ali nećeš doznati kako se koriste ili kakva sve skrivena značenja nose. Mi ne želimo da ih znaš. Trebala si se roditi kao romska čhey (djevojka)."

Taj učitelj, jedan od najistaknutijih romskih nacionalista, ulaže nevjerojatnu energiju u razotkrivanje i borbu protiv anticiganskog rasizma. Pa ipak je tijekom vožnje zagovarao jednu od najstarijih kleveta koja kaže kako romski nije pravi jezik već lopovski žargon. Ta kontradikcija ističe neobičnu poteškoću suvremenog pokreta za emancipaciju Cigana; očito, egzotičnost je po sebi dio ograde. (Jednako tako i humor; kao i u Talmudu, sami slojevi zakona čine ogradu. Među Ciganima, za ljude koji su sudjelovali u nedopuštenim seksualnim odnosima i tako uronili u vječnu sramotu kaže se da su "otišli iza plota".)

No mimikrija, ili prilagodba, postojala je oduvijek zajedno s egzotičnošću. Od 1989. pojavile su se prve političke stranke i njihovi prvi predstavnici, zastupnici u Parlamentu, izaslanici u UN-u. Ciganski pjesnici sada objavljuju svoja djela na romskom i drugim jezicima. U Rumunjskoj i Makedoniji postoje romski televizijski programi što ih produciraju Romi; pojavila se prva generacija urednika ciganskih novina i časopisa (jedan od najboljih, kojeg uređuje jedan kosovski Rom iz Slovačke zove se Patrin, što je stara riječ za znakove koje su putujući Cigani ostavljali svojoj braći na putu). Sve je to novo, i uzbuđenje je opipljivo. No isto se tako može reći, ne vrijeđajući time nikoga, da se ispod površine stvari nisu promijenile. Dolazak demokracije ni na koji način ne najavljuje promjene poretka u ciganskoj tradiciji. Tajno društvo i dalje postoji. Njegov zamršeni gustiš zabrana – ciganska ograda – i dalje je netaknut.

Konferença, kongresso, parliamento: to su neki od najnovijih dodataka romskom jeziku. Istina je da se do 1989. Cigani u bivšem Istočnom bloku nisu imali puno prilike njima služiti. Ti pojmovi ostaju strani, čak protivni njihovoj etici, unutarnjoj organizaciji ciganskog naroda.

Kada su se prvi put pojavili u Europi u 14. stoljeću, Cigani su se predstavljali kao hodočasnici i proricali sudbinu; dvije dobitničke profesije u to praznovjerno doba. Njihovi su se vođe nazivali Grofovi, Prinčevi i Kapetani. To nisu bili toliko izrazi ciganskih vrijednosti koliko još jedan dokaz njihove (često premalo korištene) sposobnosti preuzimanja lokalnog raspoloženja i poretka kako bi održali svoj vječito nesiguran ugled. Mi protiv Njih igra je koja se zasada još igra na jeziku pobjednika, ili na jeziku "domaćina".

– Nikad ne postavljaj pitanja i nemoj nositi kratke suknje. – To je bio najbolji savjet koji sam dobila prije nego sam krenula na putovanje. Dao mi ga je jedan antropolog koji je proučavao Cigane u Madridu. – Pitati – rekao je – nije način da se dobiju odgovori.

Prije petnaest godina putovala sam Istočnom Europom sa svojom bakom, koja je napustila rodnu Mađarsku 1905. kad su joj bile dvije godine. Sjećam se kako sam silazila s Orient Expressa u Budimpešti zapitavši se "Što svi ti Indijci rade ovdje?" (Te večeri i svake sljedeće provedene u Mađarskoj prepoznavale smo ih kao Cigane, ciganska trija što naginju svoje violine nad naš gulaš.) Tijekom revolucionarnih zbivanja 1989. ponovno sam se zapitala o onim "Indijcima". Premda se nikad nisu spominjali u novinama, imala sam osjećaj da bi oni mogli pokazati svjetskom gledateljstvu kakvu bi vrstu demokracije ta zbivanja mogla donijeti Istočnoj Europi.

Prije no što sam doista upoznala jednog Cigana, znala sam da ih dvanaest milijuna živi u dijaspori diljem svijeta, da ih je vjerovatno osam milijuna živjelo u Europi, uglavnom u Istočnoj Europi, te da su najbrojnija manjina na kontinentu. U području sa statičnim ili negativnim natalitetom, Cigani se, znala sam, rađaju u zastrašujuće velikom broju. Računalo se da će se njihova populacija podvostručiti u narednih sedamnaest godina. Već tada su bili iskorištavani kao najpogodnija žrtvena janjad za sve boljke škripavih komunističkih društava u sporoj tranziciji. Znala sam da je stotine tisuća Cigana umrlo u holokaustu. Sada su se u Istočnoj Europi ponovno pojavili pogromi. Svjestan sve žešćeg nasilja s kojim su suočeni, Václav Havel je rekao "Cigani su lakmus test ne samo demokracije, već i civilnog društva." Nije bilo teško pretpostaviti da će se nacionalističke energije uzbuditi od osobitih problema koje Cigani predstavljaju svakoj državi u bankrotu. Cigani su većinom nepismeni, većinom nezaposleni i većinom nemaju odgovarajući smještaj. Oni žive otprilike tri puta kraće od svojih sunarodnjaka. (Nisu samo Istočni Europljani ranjivi: sedamdeset posto talijanskih ciganskih obitelji izgubi najmanje jedno dijete, dok je smrtnost novorođenčadi među irskim Putnicima tri puta veća od nacionalnog prosjeka.)

Sve sam to znala. Ali nisam znala, primjerice, da Cigane vrijeđa pogled na ženska koljena. I nisam mogla ni zamisliti da oni možda ne žele opovrgnuti sve klevete i zlobne stereotipe, da možda uopće ne žele ispričati svoju priču. "Nikad ne postavljaj pitanja…"

Cigani lažu. Lažu puno, puno više i puno maštovitije od drugih ljudi. Ne jedni druge već gadže. Pa ipak, ne rade to zlonamjerno. Sve u svemu, laganje može biti i zabavno. Uljepšavanja su namijenjena pružanju zadovoljstva. Ljudi vam žude reći ono što misle da želite čuti. Žele vas razveseliti, žele razveseliti sebe; žele vas zabaviti. To nije samo gostoljubivost. To je umjetnost.

Lažljivac, a mogli bismo ga nazvati i maštoviti pripovjedač i to ne bi bio eufemizam, može čak vjerovati da je prerađena verzija bliža istini. Možda čak i jest; istinitija u smislu da je živopisnija. No laži su namijenjene i varanju. Prijevara se, što finija to bolja, uistinu smatra dužnošću. "Ne želimo da znaš," rekao je učitelj romskoga. Ono o čemu je u stvari govorio bio je opstanak.

Odnosi između Cigana i gadža nisu oduvijek bili tako očajni kao što su sada. Neke su tajne bile zajedničke; bilo je mnogo Cigana u Pokretu otpora tijekom Drugoga svjetskog rata. Prije pojave miješanih brakova protekla su stoljeća poslovne simbioze između primjerice seljaka i izrađivača alata. Pa ipak je njihovo održanje tijekom tisućljeća ovisio o tajnosti, o prikrivanju i pogrešnom prikazivanju; ili skrivanju običaja i zataškavanju prošlosti – o laganju. Cigani su oduvijek bili grupa povezana odanošću.

Kada bih se vraćala kući nakon mjesec dana provedenih u Bugarskoj ili ljeta u Albaniji, ljudi bi me pitali jesu li me Cigani među kojima sam bila prihvaćali. Mogla sam odgovoriti potvrdno. Bila sam prihvaćena s neopisivom dobrodušnošću. Moja ciganska braća branila su moju čast čak i onda kad nisam znala da je bila ukaljana. Među Ciganima sam se osjećala potpuno sigurnom. Moja me ciganska majka zvala čhej ili kći. No nikad mi nije bilo dopušteno pripremati hranu, raditi, pridonositi kao što bi to kći i činila. U jednoj zajednici nije mi bilo dopušteno da se sama perem, ta je dužnost bila povjerena mladim ženama iz obitelji. Najčešće bih jela s muškarcima, a ne sa ženama i djecom koji bi prebirali po onome što je ostalo za nama. Znala sam da ću zauvijek ostati gadži, izvan njihove povijesti.

Naravno, tajne mogu ostati skrivene jedino uz opću suglasnost i odanost. Papusza je bila osuđena na smrt za života zbog stvarnog ili izmišljenog tajnog sporazuma s gadžama. Nesmiljeni ciganski zakoni, tako okrutno različiti od romantične predodžbe o romskom slobodnom duhu, zabranjuju emancipaciju pojedinca u korist očuvanja zajednice. Kao i toliko puta do tada, na djelu je bio pogubni moment mimikrije: Papusza je bila nazvana nark, baš kao što su i Cigani bili nazivani agentima i špijunima tijekom čitave svoje povijesti na Zapadu. U stvari nark, u britanskom slengu doušnik, izvedenica je od romske riječi nak ili nos. Papuszino izopćenje je slučaj upravo onih potreba za prilagođavanjem što se češće povezuju s gadžama.

Pravo je čudo što su se Cigani kao skupina uspjeli othrvati asimilaciji koja je oduvijek značila predaju. Papusza je bila žrtvovana, ali Papusza je i preživjela, zahvaljujući gadžu Ficowskom. Možda je Papusza već bila osuđena prije no što ga je srela; osuđena zbog toga što nema djece i zbog stvari koje su se činile oslobađajućima sve većem broju Roma, zbog pjevanja na svoj način i ne samo za zajednicu, zbog svog pisanja.

(zurnal.info)

Zašto gledati: Glumac Johnny Depp i režiser Michael Mann uspjeli su u pokušaju da prikažu drugo lice omraženog i hladnokrvnog ubice Johna Dillingera, idealizirajući ga i promatrajući očima običnih Amerikanaca prije 80 godina. Dillingerova ekscentričnost, Deppova odlična gluma i poznata, ali dobra režija Manna, podsjećaju na kultnu Vrućinu ovog režisera, a to je više nego dobra preporuka za gledanje.

O čemu se radi: Pljačkaš Dillinger vjerovatno je bio najpoznatiji američki državni neprijatelj. Bio je poznat po hladnokrvnom ubijanju policajaca i dva, sada već mitska, bijega iz zatvora. Njegova razbojništva i njihova brutalnost tokom Velike depresije tridesetih godina prošlog stoljeća zaintrigirali su Bryana Burrougha da provede opsežno dvogodišnje istraživanje i napiše knjigu Državni neprijatelji: Najveći američki val kriminala i rođenje FBI-ja (1933-34.). Prvobitno je Burrogh trebao napisati scenarij za igranu seriju po narudžbi HBO-a, a koju je trebao producirati Robert de Niro, ali je zbog Burroghove sporosti, tačnije predanosti, ovaj projekat propao. Nakon nekoliko godina dospio je u ruke režiseru Michaelu Mannu koji je nakon Vrućine uspio napraviti još jedan odličan mafijaški film.

Obrati pažnju: Dillingerov odnos prema običnim ljudima i stvaranje imidža kroz pažljivo odabrane poteze i pljačke te odnos prema novinarima. Ništa nije radio slučajno i nepromišljeno zbog čega su ga siromašni Amerikanci smatrali svojim herojem.

Premotati: Sve scene pljačkanja banki i pucnjava liče jedna na drugu, pa se čini kao da se ponavljaju tako da ih je moguće preskočiti. Ipak, svaka od njih sadrži zanimljive dijaloge i poseban odnos Dillingera prema taocima i zaštitarima.

Ponoviti: Dillingerove razgovore sa djevojkom Billie (Marion Cotillard). Film je pravljen prema istinitim događajima i ovi razgovori, koji se mogu učiniti sterotipnim, odlično prikazuju Dillingerovu ličnost. Deppova gluma dodatno čini scene vrijednim ponovnog gledanja.

Ekipa: Uloge: Johnny Depp, Christian Bale, Marion Cotillard, Billy Crudup, Stephen Dorff, Lili Taylor, Channing Tatum, Emilie de Ravin

Režiser: Michael Mann

Scenarij: Ronan Bennett, Ann Biderman, Michael Mann

Producenti: Michael Mann, Kevin Misher

Studio: Universal Pictures

(zurnal.info)

Od prije dva mjeseca, kada je Franz ušao u našu kuću na svoje četiri noge, shvatila sam koliko sam se zeznula što sam poletila da se udam. Oči su mi se otvorile nekoliko kredita prekasno. Da se razumijemo, sve razlike između dvojice muškaraca u kući idu na štetu onog s prezimenom.

Prvo i prvo Franz je i sa dva mjeseca u stanju sam da brine o sebi. Naglašavam SAM. Ne traži da mu se doda peškir, istrljaju leđa, provjeri da li se dobro obrijao, ne viče iz kupatila da cijelo alipašino čuje gdje su mi gaće, kako to da nikad nemamo štapića za uši, opet mi je nestala kupka čime sad da se operem, pa boga mu ljubim kad ću ja u ovoj kući imati oštar brijač i sl...I to upravo dok gledam neku krucijalnu epozodu dr Housea ili grizem nokte na ljubić jer ne znam hoće li se uzeti ili ne...Također, moj Franz ne bi ostavio patkove od kaladonta po lavabou ni za kakve pare. Ne, ne, higijenska lista se tu ne završava. Daska na šolji je upadljivo suha. Svoje nokte drži za sebe. Kad ga švicnem ispod kreveta fino mi pobriše prašinu da se ja ne moram zavlačiti.

Potom, često spava. A kad dođu gosti zabavlja ih. Potpuno suprotno od onog dvonožnog. Naročito kad se moja familija najavi. Za razliku od muža koji je l` vidi moje odmah dobije napad spavanja u kombinaciji sa smrtonosnom migrenom Franz im se iskreno obraduje. Dočeka na vratima. Srdačno izljubi i zagrli. Nema velemučeničku facu svetog Đorđa kad ugleda aždaju. Ako treba i sjedne u krilo, što ne znači da ne poštuje mog taticu.

Šta god mu donesu za rođendan tretira s jednakim uzbuđenjem, a ne kaže Hmmm oduvijek sam želio imati baš ovakvu košulju, kako ste pogodili? dok je sa dva prsta odlaže na hrpu specijalno namjenjenu tim prilikama.

Treće, ali ne i manje važno, jede šta god mu se da. Nije kao neki koji ne može dva puta dnevno jesti isto. Ne treba mu ni podgrijavati čak. Ne dere se ako mu naspem preko unutrašnjeg ruba tanjira. Voli m o j u kuhinju, više nego onu od njegove mame. I vrlo je jeftin za održavanje. Jedan tanjir, malo vode iz česme, pokoji zalogaj i to je to. Nema hiljadu i jednu košulju. Nema gaća i čarapa. Zimska jakna, ljetna jakna, proljetna jakna, vjetrovka, kaput, mantil, sako duži, sako kraći, sako samtani, sako svečani, još jedna proljetna jakna koja se slaže uz one hlače, jer ne može pobogu ....

No, priznajem, među najboljim stvarima jeste njegova sposobnost da se sam zabavi. I pod tim mislim na svaku bezobraznu konotaciju te riječi. Osim na bavljenje politikom. E na tu bih zabavu stavila zabranu. Neće on meni nikad staviti kravatu i sivi sako te sa govornice pričati o ugroženosti naroda dok rukom ispod onaniše nad sopstvenom pojavom i hrabrošću. Koalirati danas s jednim, sutra s drugim. Birati premijere? Ni govora! Fuj to.

Mislim prvenstveno na seks. S njim se ne moram pretvarati da uživam u oralnom seksu koji nije usmjeren na mene. On se sam pobrine za svoje potrebe. I to negdje u ćošku da mi ne smeta, i ne prlja čaršafe...Ako mi i to dosadi gledati, mogu ga kastrirati. Legalno! I još će mi biti zahvalan za to.

I da, isti je prema meni imala više ili manje kila nego jučer. Neće otrčati drugoj samo zato što je mlađa. Mogu da mu pričam do kasno u noć bez bojazni da će me gledati kao pomahnitalu. Mojim teorijama daje isto poštovanja vrijedno mjau i kad ih čuje prvi i stoti put.

Tu se komparacija ne završava, naprotiv. Čak su i aktuelni zakoni na strani mačka. Kad mi dosadi, ili ga poželim zamijeniti drugim mogu ga odvesti veterinaru i dati ga uspavati. Pustiti koju suzu i nabaviti novog. Niko me neće nazivati ružnim imenima, niti očekivati da plaćam hodže i bule sa puno nula. Uostalom, naučno je dokazano da mačke kraće žive od žena. Znači, kad jedno od nas dvoje umre ja ću prodati stan. I to nije vic.

(zurnal.info)

Isplatni koeficijent ostaje isti, 1,65, što znači da će redovne penzije za juli biti isplaćene na nivou penzija isplaćenih u prvih šest mjeseci ove godine. 
Penzije ostvarene pod posebnim uslovima, tzv. beneficirane  penzije bit će umanjene za 10%, kako je to predviđeno Rebalansom budžeta Federacije BiH i Zakonom o načinu ostvarivanja ušteda u Federaciji Bosne I Hercegovine. 
Upravni odbor je, i ovom prilikom upozorio, na sve teškoće koje su pratile isplatu penzija u prvih sedam mjeseci ove godine, kada su ostvareni znatno manji prihodi od planiranih, kada je znatno porastao broj penzionera, a istovremeno se smanjivao broj uposlenih. Poseban problem predstavljala je isplata beneficiranih penzija, čiji je teret, velikim dijelom, do sada snosio Federalni zavod PIO, saopćeno je. 

(Fena)

I upravo „nepovezivanje pojmova“, odnosno nesposobnost (ili odbijanje!) da se uspostavi paralela između očito vrlo sličnih, ili čak identičnih, stvari, je jedno od ključnih obilježja ovdašnjeg političkog, medijskog i intelektualnog života.

Tako je i moguće da u istim novinama, u temi koja obrađuje, dileme saveznika oko odnosa prema Njemačkoj nakon Prvog svjetskog rata, pročitamo, istaknuto: „Je li pošteno kazniti još nejaku demokraciju za grijehe njezinih predaka?“, a u temi koja se naslanja na aktuelnu antievropsku viznu histeriju, praktično, osudu odluke Evropske komisije da Srbiju stavi na listu za bezvizni režim, sa koje je BiH izostavljena.

Paralela između institucionalnog nasilja prema manjinskim narodima u Republici Srpskoj i sistematskog ignorisanja i obespravljivanja manjinskih naroda u Federaciji, takođe je jedna od onih koje u svoj nacionalni interesni okvir zarobljeni um teško prihvata.

Agresivnost, vulgarna amoralnost i zločinačka prijetnja u pozadini srpskog nacionalizma (uz „grijehe (nedavne) prošlosti“, koji mu se opravdano stavljaju na dušu), koristi se, od njegovih protivnika (bilo da su bošnjački nacionalisti ili bosanski patrioti, građanske provenijencije) za upiranje prsta u ono što je očito i svima jasno, a ignorisanje podjednako opasne prakse u Federalnom dijelu države.

Opravdano prozivanje nacionalističke mafije u RS-u, zbog kontinuiranog ignorisanja multinacionalne ustavne definicije RS-a i pokušaja restauriranja ili dovršenja zločinačkog plana o njoj kao nacionalnoj državi Srba, pretvara se u notorno licemjerstvo letimičnim pogledom na nacionalnu strukturu upravnih odbora i rukovodstava javnih preduzeća i ustanova i firmi u većinskom vlasništvu FBiH i političkim igrama u kojima se gazi po ustavu zagarantovanoj ravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju BiH. Ili pogledom na nacionalnu strukturu kantonalnih parlamenata u Federaciji, recimo, u kojim imamo situacije i da je od 36 poslanika, samo jedan Hrvat i – nijedan Srbin!

Šizofreno ludilo postaje potpuno, kad u trenutku sukoba međunarodne zajednice sa rasističkom svinjom iz Laktaša, oko njegovog kršenja Ustava i odbijanja poštovanja odluka visokog predstavnika, bošnjačka nacionalistička stoka, izborom Bošnjaka za premijera Federacije, uz zadržavanje još dva mjesta, od 6 za koje je Ustav precizno naveo da ni jedan konstitutivni narod ili „ostali“ ne mogu zauzimati više od 2, pokaže da između nje i Dodika, izuzmemo li vokabular i siledžijski gard, ne postoji razlika, da rade isto – krše Ustav i možda najvažniju odluku od svih koje su donijeli Visoki predstavnici, u BiH, onu Petričevu o ravnopravnosti naroda.

Najnoviji, ali samo jedan u beskonačnom nizu, od ovih pokušaja da se prikrije odgovornost svih nacionalizama, fokusiranjem pažnje na agresivnost, vulgarnost i zločinački potencijal jednog – onog srpskog - je neshvatljivo obrušavanje čelnog čovjeka sigurno, istorijski gledano, najznačajnijeg bh. magazina, na sve one koji za neispunjenje uslova za ukidanje šengenskih viza optužuju vlast u globalu, silajdžićevski stupidno tražeći da se imenuje „čiji segment u vlasti vrši temeljito, plansko rušenje države s ciljem njenog konačnog dokusirivanja“. I još takav stav (optužbu u globalu) izjednačavajući sa sa odbijanjem da se od prvog dana rata jasno imenuje agresor na međunarodno priznatu državu BiH.

Zanemarimo nesvjesno(!) služenje nacionalizmu, stav je apsurdan, između ostalog zbog toga što je naprosto idiotski govoriti očite stvari. Svi znamo ko na rušenju zemlje otvoreno(!) radi i priželjkuje ga. Pa to ni onaj ko to radi ne krije! Ono što je bitno, je – ne dozvoliti da se od svog dijela odgovornosti izvuku oni koji rade na identičnom projektu, samo mnogo tiše, perfidnije i na javnosti očito prihvatljiviji način.

Katastrofalni rezultati dosadašnjeg rada Federalne vlasti (u kojoj nema „planskog rušitelja“) i stanje u ovom entitetu, najbolji su dokaz odgovornosti bošnjačkih (i hrvatskih) nacionalista za destrukciju države. Ako je već nekome prekomplikovano da to vidi i u zajedničkim institucijama.

Srpski politički nacionalistički monolit i njegov zločinački projekat, nije i ne može biti izgovor ili razlog za amnestiju njihovog dijela odgovornosti u destrukciji države, njenom sistematskom pljačkanju i uništavanju, ostalih aktera u vlasti.

Svi možda nisu isti, ali svi jesu krivi!

Vreme 959 – Interview – Miljenko Jergović, pisac, Između gradova

Ovako zbori u interviewu beogradskom magazinu Vreme Miljenko Jergović. Ovaj interview taman dolazi u trenutku kada je u Srbiji netom zavladala histerija iskopavanja kosti ili mošti Draže Mihailovića, četničkog đenerala, ratnog zločinca i svekolikog istorijskog gubitnika, kojemu se, jadniku, čak i moštima zameo svaki trag. I baš tako su skoro iskopali kosti izvjesne mamutice (koja će najvjerovatnije biti nazvana Srbislava, saznaje se iz pouzdanih izvora), ali Čiča još nikako da proviri iz majčice zemlje, u ovom slučaju, Serbije. Prva i najpreciznija asocijacija u mojoj glavi na riječ mošti jeste nosanje moštiju cara Lazara sa kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća, i iz tih krokodilskih suza nacije rođeni su najstravičniji zločini u Evropi nakon 2. svjetskog rata, a vrhunac doživljavaju u zapadnokrajiškim konclogorima Omarska i Keraterm završavajući srebreničkim genocidom. Mošti su nošene iz manastira u manastir sve sa ciljem buđenja srpske nacionalne svijesti, koja je, opet ponavljam, sebe ostvarila u monstruoznim zločinima i zvjerstvima nad civilnim stanovništvom i vojnim zarobljenicima u nekoliko država bivše Jugoslavije sa mračnim akcentom na Bosnu i Hercegovinu. Ja mrzim more: nigde humke, nigde groba, zapisao je doajen velikosrpstva u svoj dnevnik 1992. dodatno potcrtavajući nadolazeću monumentalnost velikosrpske nekrofilije.

KARADŽIĆ I DODIK

Teško se oteti utisku kako politička klima u BiH danas neodoljivo liči na nacionalističke turbulencije sa kraja osamdesetih i početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

I tu nailazimo na laktaškog političkog đenijusa Milorada Dodika (narodski: Mileta Ronhilla) koji nije bio četnik samo zato što je više volio švercati cigaretama nego utemeljivati Republiku Srpsku genocidom i ostalom paletom laganijih zločina. Svojevremeno je Dodik bio rado viđen gost na naslovnicama sarajevskih nezavisnih tjednika, kada su ga neovisni novinari ukivali u zvijezde pridavajući mu moći dugo očekivanog Spasitelja. Ali sudba kleta je drukčije htjela. Možda čovjek nije imao hrabrosti za rat, jer za njega su, ipak, potrebna stanovita muda ili ludost, pa je sada odlučio svim sredstvima nastaviti mirnim putem graditi ono što je Karadžić počeo u aprilu 1992. Kako ne bi bilo zabune ovaj tekst nema za cilj proizvoditi aluzije na novi rat u BiH, ali nije naodmet usputno pozabaviti se onima (Karadžić i Dodik) koji su nastavljači Čiča Dražine vojnopolitičke misli i ideologije noža & metka. Čisto da se vidi uticaj Dražinoga učenja, hic et nunc.

SPREM'TE SE SPREM'TE...

Mutatis mutandis možda bi trebalo konačno skinuti anatemu sa famozne riječi četnik. Sadašnji direktor RTRS-a, Dragan Davidović, je očit primjerak deklarisanog četnika, a opet nema arhetipsku bradu, šubaru ni na njoj kokardu. Nije opasan redenicima za puškomitraljez M-53, i za pasom mu nije zadjeven oštar bajonet. Ne znam kako sad izgleda, ali u momentu dok je pojao pred postrojenim srpskim dragovoljcima, u Miljevićima kod Sarajeva početkom 1996., djelovao je sjebano u civilnom odijelu te je (kao takav) poveo, u funkciji ministra vjerâ Karadžićeve vlade, znamenitu pjesmu Sprem'te se sprem'te četnici...

Normalan čovjek bi odmah pomislio: zamisli kakvi su ostali ministri u ratnoj vladi Radovana Karadžića kada mu je ministar vjerâ (ne znam otkud ovdje množina) ljubitelj Dražine varijante srpstva. Kakvi su mu bili ostali ministri najbolje znaju mrtvi pod zemljom baš zato što su bili pogrešnog imena ili vjerozakona. Teško se oteti utisku kako su i mrtvi nekad bili trodimenzionalni, a svakim novim danom u zemlji postaju sve više nedimenzionalni, jer bakterije raspadanja ne uvažavaju zakone fizike.

Pošto naš junak, sa početka ove priče, nikad nije vidio leš ljudskoga bića (i bezimeni leš je trodimenzionalan, i on ima svoju tragiku, motive i biografiju, čime se sad bavi Haaški sud) sumnjam da je svjestan bolesne nakaradnosti vlastitih rečenica izgovorenih u svrhu ne-znam-ti-kakvog marketinškog uvlačenja srbijanskim čitaocima, ili čemu već junačina želi da se retorički približi. Samo takav amater života (onaj koji nema pojma šta je stvarnost, jer znanje nalazi jedino u enciklopedijama, knjigama i pričama drugih; nije sve, zamislite, čak ni na Internetu) može sebi dati za pravo da relativizira lik i djelo Draže Mihailovića. Ko zna možda to iz njegove zagrebačke perspektive neshvaćenog genija, i izgleda kao potencijalni motiv za literarnu konstrukciju, ali bi to teško mogle shvatiti izbjeglice iz istočne Bosne ili oni rijetki povratnici koji trenutno žive svoje aparthejdske živote pod fašističkom vlašću stranke Milorada Dodika. Ili tri djevojke iz Srebrenice koje su 12. jula 2009., dan poslije komemoracije u Potočarima, u centru grada uzvikivale: Ovo je Bosna!, reagujući na kolonu ljudi u crnim uniformama (sa Dražinim likom na prsima) koji su pjevali četničke pjesme i urlali: Ovo je Srbija! Zbog čega je policija u Srebrenici podnijela tužbu protiv djevojaka za remećenje javnog reda i mira. Ili, recimo, moji mrtvi drugovi kojih ima više stotina, i čija imena i prezimena još uvijek pamtim. I oni su mrtvi samo zato što su se borili protiv velikosrpske najezde pod egidom četništva trodimenzionalnog đenerala Draže Mihailovića.

AUTOR PRIPOVJETKI

Naš junak, autor propovijetki, kako je napisao Viktor Ivančić u tekstu Strategija jergulje, i od prije znan kao trodimenzionalan čovjek sklon različitim kontroverzama i provokativnim stavovima (pisanje za Nedjeljnu Dalmaciju u njenom ustaškom periodu), koje, eto, niko ne razumije i ne shvata, jer, avaj, takva je sudbina nas neshvaćenih pojedinaca, tako je ispalio rafale novih kontroverznih misli, osjećanja i maksima. Iako toliko žestoko inteligentan i promućuran, zbog čega mu pustinjačka brada i služi na fotografijama, zaboravlja jednu stvar: ono što je zapisano, to i ostaje. Iz usmene predaje znam dosta rečenica kojih se ni VKV šovinista ne bi postidio, a pripisuju se našoj junačini, ali ih nemam u papirnatoj formi. Što bi rekli u Sarajevu: ima vremena nadoće, naletiće i ti papiri na moje oči. Kako sam reče u interviewu: nisam u tim tekstovima izmijenio nijedan zarez. Misleći na knjige ukoričenih kolumni, vjerovatno i nije mijenjao ništa bitno u tekstovima koje je stavio u knjigu. O drugim neuvrštenim tekstovima on mudro ćuti, kako i dolikuje mudracu njegovog ranga, našem stvarnom kandidatu za Nobelovu nagradu.

Čovjek sebi može sve dozvoliti, a drugima neće ništa oprostiti, to je odlika našeg genija, čiji kopernikanski obrat kreće od pisanja za Nedjeljnu Dalmaciju gdje je bio zamjenik gl. i odg. urednika pa sve do litanija o trodimenzionalnom martiru, rahmetli Draži Mihailoviću (dođe mi skoro da se rasplačem nad nesretnom sudbinom ovog 3D-šehida). Postoji mogućnost kako je Čiča, bez obzira na primamljivu literarnost, bio zaista jako dobar čovjek, tragičan lik i moguće da je mnogo voleo decu, ali su četnici pod njegovom komandom izvršili neke od najsvirepijih zločina nad Bošnjacima u 2. svjetskom ratu u istočnoj Bosni. U posljednjem ratu ta kravava tradicija je udarnički nastavljena skoro na istom području. Što opet nije dovoljno nego je potrebno od Čiče napraviti antičkog heroja, što je moguće koliko i drveni šporet, odnosno još je manje moguće od drvenog šporeta, jer je on moguć barem za jednu vatru. Dobar čovjek taj Čiča, al' se malo od'o genocidu, rekao bi vic.

BUDI FACA KAO YUKIO MISHIMA

Sjećam se kako smo u ratu, mi borci 5. korpusa Armije BiH, svoje neprijatelje zvali četnicima. I kako je ta riječ vremenom izgubila svoje prvobitno značenje i postala metafora (i sinonim) za sve što ima veze sa bilo kakvim oblikom zla. Naravno, naš junak (vojni obveznik i dezerter iz opkoljenog Sarajeva) to neće moći nikad shvatiti, jer je za njega rat bio samo pozornica njegovih budućih literarnih djela. U knjizi Državna tajna Semira Halilovića postoji izvještaj operativnog radnika Uprave vojne bezbjednosti (datiran 9.4.1993.) u kojem piše kako Miljenko Jergović uživa status specijalnog gosta u diskoteci SS nezvaničnog šefa Ismeta Bajramovića Ćele, te u poenti teksta stoji da je dotični: tipičan primjer novinara koji se može kupiti... To je bilo još dok je naš junak hrabro odolijevao granatama u klubu SS dobrih nekoliko metara ukopan ispod nivoa zemlje. Takva je moralna kružnica, naš čovjek, trodimenzionalni pisac na razmeđu Istoka i Zapada. I sve bi to bilo nekako polusvarljivo da, autor propovijetki, stalno ne cmizdri po novinama u pozi gigantskog moralizatora bukvalno propovijedajući, s visoka (a odakle bi drugo), kako neko treba da živi i misli u današnjem Sarajevu premda je iz njega hrabro pobjegao davne 1993., jer se, zamislite, strašno bojao granata!!! Biva drugi se nisu bojali, pa je zbog toga čitav grad zasut bijelim nišanima, krstovima i križevima, onih koji su ostali i poginuli u Sarajevu. Spisak njegovih poslanica i ispraznog drvenog pametovanja je beskrajan. O predrasudama spram sarajevskih Bošnjaka (i ne samo sarajevskih) najbolje je konzultirati tekst pod naslovom Azra objavljen u magazinu Dani, br. 192., pod uslovom da već nemate one tekstove koje je izostavio iz knjige kolumni, moram reći poprilično debilnog naziva, Žrtve sanjaju veliku ratnu pobjedu.

Čovječe! uzmi vodeni pištolj, budi faca kao Yukio Mishima, kad već to orošeno dupe Dražena Katunarića nije moglo biti. Pucaj! Ili napiši novi roman, sasvim mi je svejedno. A možeš se i prijaviti za gostujućeg profesora na akademiji za uzgoj i proizvodnju mladih četnika, koja bi uskoro trebala početi sa radom u slobodarskom Trebinju, i kako se navodi, imaće izbačaj od 10.000 mladih četničkih grla godišnje. Tu će našeg 3D-šehida izučavati kao što se izučavaju šekspirovi junaci. Za buduća pokoljenja, pardon, klanja, spremni!

Dvadesetjednogodišnji Ajdin Žerić u dresu mlade reprezentacije Bosne i Hercegovine nastupio je dvanaest puta. Tokom prošle sezone, kada je igrao za jednog njemačkog četvrtoligaša (SC Idar-Oberstein), privukao je pažnju boljih klubova. Krajem prošle sezone (2008/2009) prešao je u SV Elversberg, klub koji igra u trećoj njemačkoj ligi.

Na prvi pogled se ovdje radi o uobičajenom transferu, koji se u Njemačkoj svakodnevno događa. Međutim, transfer mladog igrača iz Sarajeva u SV Elversberg razljutio je Njemački nogometni savez (DFB).

Samo prazne priče

Da li zaista DFB zatvara oči pred ovim problemom? Do sada su prijetnje Njemačkog nogometnog saveza da ilegalne menadžere igrača očekuju velike kazne ostale prazne. Transfer Žerića je pokazao da savjetnici igrača svoje poslove obavljaju bez imalo straha.

Kako saznaje jedan njemački list, transfer Žerića je organizovao stariji trener Michael Dušek (SC Idar-Oberstein) koji nema dozvolu za rad u Njemačkoj, što je izazvalo uzbunu među licenciranim menadžerima.

DFB je još prošle godine pokrenuo istragu o ilegalnom radu u vezi s Dušekovim transferom mladog golmana Floriana Fromlovica (Fromlovitz) iz Kajzerslauterna (1. FC Kaiserslautern) u Hanover (Hannover 96), koja je u međuvremenu povučena zbog nedostatka dokaza.

Dušek je izjavio da je Fromlovica samo dovezao autom do Hanovera da bi potpisao ugovor, dok u pregovorima s bivšim direktorom Hanovera Kristijanom Hohšteterom (Christian Hochstätter) nije učestvovao.

DFB pri istrazi ne smije koristiti metode kao što su pretres kuće ili prisluškivanje telefona. Zato ne čudi da do sada ni jedan sumnjivi menadžer nije osuđen u Njemačkoj, za razliku od Engleske u kojoj su kažnjavanja ilegalnih menadžera česta pojava. Iako je bilo nekoliko prijava poznatih njemačkih savjetnika, Savez se rijetko odlučuje provesti istragu.

Godišnja zarada 60 miliona eura

Bijela knjiga Evropske komisije govori o korupciji i pranju novca u branši nogometnih menadžera. U džepovima menadžera godišnje završi najmanje 60 miliona eura, tako da se ovdje radi o vrlo unosnom poslu. To su shvatili i ilegalni menadžeri kao što je Dušek.

Jedan od njih je i nekadašnji menadžer njemačkog prvoligaša Šalke 04 (Schalke 04) iz Gelzenkirhena (Gelsenkirchen). Rudi Asauer (Rudi Assauer). Assauer, koji nema licencu za ovaj posao, javno se sastaje i vodi razgovore s igračima i menadžerima drugih klubova.

Oni koji izuče ovaj menadžerski zanat i potom gledaju kako im drugi oduzimaju posao prilično su uzrujani praksom Njemačkog nogometnog saveza koji zatvara oči kad se radi o ovom problemu.

U Njemačkoj trenutno ima 255 licenciranih savjetnika. Jedan od njih je Gido Nokolaj (Guido Nickolay) iz Zarbrikena (Saarbrücken). On kritikuje DFB da ne vode računa o ilegalnim menadžerima, a tvrdi i da direktno pomažu korupciju. Nikolajev radni kolega , Hainc Šelong (Heinz Schellong), podržava Nikolaja i dodaje: „ilegalni menadžeri, koji su javnosti poznati, smiju nam se jer smo iskreni“. Oba su članovi saveza njemačkih savjetnika, koji se trude za vrednovanje poštenog rada.

Lošem imidžu Federacije njemačkih nogometnih učitelja doprinosi i slučaj igrača Žerića, koji treneru Dušeku dopušta svaku slobodu. Kad se Dušekovo ime spomene u Federaciji, oni demantuju dokaze kao da je riječ o glasinama. Time u Savezu (DFB) odbijaju i pitanja novinara.

(www.dw-world.de)

I tako to još jedino hoda kod nas u Sarajevu i okolini, kod onih nesretnika u Darfuru i onih zaboravljenih u dalekom Kabulu. Ne, ne treba se zalijetati pa tvrditi kako su Sudan i Afganistan države sa planetarnog dna i samim tim neuporedive sa Bosnom i Hercegovinom. Naprosto, to ne bi bilo diplomatski korektno ni politički utemeljeno! Jer mi smo, ako me sjećanje ne vara, još uvijek geografski u Evropi, a živimo isto kao da postojimo na kraju svijeta. Negdje između Darfura i Kabula, što bi rekli moji prijatelji sa londonskom adresom stanovanja. Dakle, nije do geografije, već isključivo i samo zbog idiotske politike!

Odlučivši da naraslo nezadovoljstvo nefunkcionisanjem gradske vlasti, koje je počelo da se kristališe u ozbiljan socijalni bunt, presječe donošenjem odluke o produžetku privremenog finansiranja Grada, kojom se, zapravo, omogućava isplata plata pobunjenim vatrogascima i zaposlenicima gradske uprave i time otklanja glavni razlog pobune, OHR je zapravo, prividnim činjenjem usluge nesretnim građanima, stvarnu uslugu učinio, zapravo, nacionalističkoj mafiji na vlasti. Otupivši oštricu građanskog nezadovoljstva, u odlučnom momentu, kada je ona zaprijetila da će konačno (sama) presjeći taj, ne samo mostarski, nacionalistički gordijev čvor.

I više je nego očito da je ta prijetnja, a ne iznenada probuđena socijalna osjetljivost OHR-a (jer da je to u pitanju OHR bi imao razloga da reaguje svako 15 minuta), bila odlučujući impuls za reakciju ovog nekad respektabilnog tijela „međunarodne zajednice“, koje je svoju ulogu, u međuvremenu, svelo na papagajsko ponavljanje stupidarije „odgovornost je na lokalnim vlastima“ (koje, uzgred, svojim neradom posljednjih godina, savršeno imitira).

Stavimo li u taj kontekst i nedavno „naivno“ proglašavanje SDP-a bošnjačkom strankom, od strane Visokog predstavnika, u intervjuu „Dani“-ma (čime je toj stranci, koja insistira na svom multietničkom i građanskom karakteru, i koja se u javnosti percipira alternativom vladajućim nacionalistima, nanesena nesaglediva šteta), te, insistiranje „međunarodne zajednice“ na trojnim pregovorima o ključnim stvarima za sudbinu države i njenih građana, u kojima se lideri političkih stranaka, (nazor!) proizvode u nacionalne, sklonost „međunarodne zajednice“ da BiH u potpunosti preda pod kontrolu nacionalista, odnosno, tri mafijaške familije pod plaštom zaštitnika nacionalnih interesa, postaje očita. Kao što je očit i njen jedini uslov koji postavlja – privid mira.

Sve što u ovom trenutku, zapravo, interesuje „međunarodnu zajednicu“ i Visokog predstavnika kao njenog izvršnog organa na terenu, je da se lokalne mafijaške familije konačno dogovore oko podjele teritorija, pljačkaškog plijena i kontrole nad taocima koje drže. I da njihovi međusobni sukobi prestanu. A da za svoje dalje održavanje na vlasti i kontrolu talaca prestanu koristiti programiranu međusobnu mržnju, nego da pređu na savremenije oblike torture i kontrole.

U tu svrhu, davanja im vremena za dogovor, i održavanja ih na vlasti, da se situacija ne bi „nepotrebno zakomplikovala“, „međunarodna zajednica“ se stara da smanji socijalne tenzije u društvu i da ne dođe do socijalnih nemira, koji bi narušili uspostavljeni poredak i nacionalističku podjelu zemlje.

U tom svjetlu možemo da posmatramo i milijardu i dvjesto miliona eura koje MMF šalje nesposobnoj, neradničkoj, pljačkaškoj, nacionalističkoj mafiji na vlasti, a koji treba da spriječe suočavanje građana ove zemlje sa stravičnim posljedicama dosadašnjeg vladanja aktuelne vlasti, u predizbornoj godini.

Da spriječe provalu građanskog bijesa. Proteste, za koje više niko ne može garantovati da će biti mirni. Kamenovanja i molotovljeve koktele. I konačni pad vlasti koja je ovu zemlju zavila u crno, a čijeg se treska, očito, „međunarodna zajednica“ pribojava. Pa nam umjesto toga cinično poručuje „Biće bolje. A dotad – ĆUTI I TRPI!“.

(zurnal.info)