Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida

Esej Orhana Pamuka U Karsu i Frankfurtu objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook u knjizi Kofer moga oca.

Veliko je zadovoljstvo nalaziti se u Frankfurtu, u gradu u kome je posljednjih petnaest godina svoga života boravio Ka, junak Snijega, jednog od mojih romana. Moj junak je Turčin; s Kafkom nije u krvnom, već u književnome srodstvu. Malo kasnije ću se vratiti pitanju književnoga srodstva. Moj Ka se, zapravo, zove Kerim Alakuşoğlu; zbog toga što je to ime koje ne voli, on je preferirao ovu skraćenicu.

U Frankfurt je došao početkom ‘80-ih godina, kao politički azilant. Nije bio neko ko je nešto posebno zainteresiran za politiku; on je, štaviše, i ne voli: za njega postoji samo poezija. Moj junak je bio pjesnik koji živi u Frankfurtu. Politika ga je, kao nesretan slučaj, bez njegove želje, zadesila u Turskoj. Danas bih, ako mi to vrijeme dozvoli, nekoliko riječi želio reći i o pitanju politike kao nesreće. Ima mnogo toga što bi se moglo reći, ali ne sekirajte se, moji romani su dugi, ali ja ću kratko pričati.

MIJENJANJE STRANCA

Kako bih, donekle nepogrešivo, u svome romanu uspio opisati Frankfurt 80-ih i početkom 90-ih godina, gdje je Ka proživljavao posljednje godine svoga života, ja sam 2000., prije pet godina, došao u Frankfurt. Tada su mi nesebično pomogle dvije osobe koje se danas nalaze u ovoj masi. Zahvaljujući njima, posjetio sam mali park u blizini Gutleustrasse, iza zgrada stare fabrike, gdje je moj junak proveo posljednje godine života. Poslije smo, da bih sebi mogao dočarati kako je on svakoga jutra pješačio, išli od kuće u kojoj je živio Ka do Općinske biblioteke, gdje je svakodnevno provodio puno vremena; preko kolodvorskoga trga, Kaiserstrasseom, ispred sex-shopova, te smo, prolazeći Münchnerstrasseom, pješačili pored turskih piljarnica, ćevabdžinica, brijačnica – prolazeći i pored crkve u kojoj se sada nalazimo – do Hauptwache

trga. Ušli smo u Kaufhof, gdje je Ka kupio svoj kaput, koji će ponosno i sretno nositi dugo godina. Dva dana smo tumarali starim i siromašnim četvrtima gdje žive Turci, obilazeći džamije, ćevabdžinice, udruženja i turske kafane. Bio je to moj sedmi roman, ali, sjećam se da sam, poput nekog neiskusnog i revnosnog romanopisca što piše svoj prvi roman, bespotrebno vodio detaljne zabilješke. Kao da je 80-ih tramvajska pruga prolazila preko ovog ugla?

Isto to, uradio sam i za mali grad Kars na sjeveroistoku Turske, gdje se odvija radnja moga romana. U ovaj grad, koji sam veoma slabo poznavao, odlazio sam više puta kako bih svoj roman tamo smjestio; tamo sam odsijedao, upoznao se s mještanima, stekao prijatelje, naučio grad, ulicu po ulicu, dućan po dućan. Zalazio sam u najzabačenije, najzaboravljenije mahale tog najzabačenijeg, najzaboravljenijeg grada Turske i pričao s nezaposlenima koji dangube u čajdžinicama i koji nemaju čak ni nadu da će naći posao, sa  srednjoškolcima, s civilnim ili uniformiranim policajcima što su me neprestano slijedili i s čelnicima dnevnih novina čiji prodajni tiraž ne prelazi 250 primjeraka.

Sve to ne pričam da bih načinio priču o tome kako sam pisao Snijeg, jedan od svojih romana. Govorim to kako bih se uspio upustiti u jedno pitanje u vezi s umjetnošću romana, a kojeg sam svakim danom sve više svjestan: naše pitanje je mijenjanje “drugoga’’, “stranca’’, “dušmanina’’ u našim glavama.

Naravno da se romani pišu kako bi se objasnili ljudi, koji su nam poznati i kojima smo zaokupljeni; da bi ih zamislili u situacijama sličnim našim. Mi, prije svega, želimo da nam roman opiše nekoga nama sličnoga, da nam, štaviše, opiše nas sâme. Mi opisujemo jednu majku što je slična našoj, oca, neku porodicu, kuću, ulicu, nama poznati grad, zemlju koju najbolje poznajemo. Međutim, čudnovata i čarobna pravila romana dozvoljavaju da naše porodice, domovi i gradovi funkcioniraju kao odraz u ogledalu svačijih porodica, domova, gradova. Mnogo je puta rečeno kako je roman Budenbrokovi jedan autobiografski roman. Ali, dok sam kao sedamnaestogodišnjak prevrtao stranice ovoga romana, ja ga nisam čitao kao porodičnu priču pisca kojeg i nisam nešto naročito poznavao, već kao priču neke općenite porodice s kojom sam se jednostavno poistovijetio. Čudotvorni mehanizmi umjetnosti romana služe da svoju priču cijelom svijetu serviramo kao priču nekog drugog.

Da, umjetnost romana je umijeće da se svoja priča može ispričati kao priča nekog drugog, ali to je samo jedna strana ove velike umjetnosti koja, svom svojom snagom, četiri stotine godina utiče na čitatelje i koja kod nas pisaca pobuđuje oduševljenje i izaziva vrtoglavicu.

Što se, pak, tiče druge strane, to je ono što je mene odvelo na ulice Frankfurta ili Karsa: mogućnost da se tuđa priča napiše kao svoja priča. Na taj način mi, uz pomoć dobrih romana, nastojimo promijeniti prvo granice drugih, a potom i svoje granice. Drugi postaju “mi’’, a mi “drugi’’. Naravno, jedan roman može dostići oba ova podviga u isti mah. Pruža nam mogućnost da svoj život prepričavamo kao

život nekoga drugoga, a i da život drugoga ispisujemo kao sopstveni život.

S time u vezi, nije bilo potrebno da se, kao što sam to ja učinio u Snijegu, po svaku cijenu, ode i u druge ulice, druge gradove. Da bi od sebe načinili druge, a da bi druge predstavili sobom, većina romanopisaca se poziva na snagu mašte.

OGROMNI ŽOHAR

U cilju boljeg objašnjenja, navest ću sljedeći primjer koji će nas podsjetiti i na našu ideju književnoga srodstva: “Šta li bi se desilo kada bih, prilikom jutarnjeg ustajanja, sebe ugledao kao nekog ogromnog žohara?’’ Mislim da se u pozadini svih velikih romana nalazi pisac obuzet zadovoljstvom uobražavanja sebe kao nekoga drugoga, jedna kreativnost koja sili sopstvene granice. Da bi se – ako se jednoga jutra probudite kao ogromni žohar – moglo pretpostaviti kako ćete, dok trčkarate po zidovima i plafonima, izazvati gađenje kod svojih ukućana, kako će vas se plašiti i kako će vaši roditelji bacati jabuke na vas, onda je ipak potrebno više biti Kafka, nego vršiti istraživanja nad žoharima. Međutim, prije nego što počnemo raditi na tome da sebe stavimo na mjesto nekoga drugoga, onda je možda nužno da malo i istražujemo. A najviše moramo razmišljati o ovome pitanju: Ko je taj “drugi’’ što ga mi trebamo zamisliti?

Ova osoba, koja ne nalikuje nama, obratit će se našim najprimarnijim instinktima: samozaštiti, napadu, mržnji i strahu. Svjesni smo da će ovi mehanizmi pokrenuti snagu mašte i spisateljsku moć u nama. Shodno raspoloživim pravilima umjetnosti, “romanopisac’’ je osjetio da će poistovjećivanje

s tim “drugim’’ uroditi dobrim rezultatima po njega, a romanopisac zna da će mu rad na razmišljanju, koje je oprečno onome što svako pretpostavlja i vjeruje, prirediti samooslobađanje. Povijest umjetnosti romana može se pisati i kao povijest samooslobađanja, našeg prelaska na mjesto nekoga drugoga i transformiranja snagom uobraženja.

Defoeov roman ne dočarava samo Robinsona Crusoea već i njegovog roba, Petka. S istom snagom s kojom je u Don Kihotu dočaran vitez koji živi u svijetu knjiga, dočaran je i njegov sluga, Sančo Panza. Uživam čitati Anu Karenjinu, Tolstojev najbriljantniji roman, kao pokušaj srećno oženjenog čovjeka da zamisli ženu koja uništava svoj nesrećni brak i na kraju sebe. Tolstoju je kao primjer poslužio Flaubert, jedan drugi muškarac, pisac koji se nikada nije ženio i koji je uspio izmisliti nesretnu ženu, Madame Bovary. Prvi veliki klasik alegorije modernoga romana, Melvilleov Moby Dick, jeste knjiga koja, uz pomoć bijeloga kita, istražuje strahove ondašnje Amerike, odnosno one koji ne nalikuju njoj. Mi, zaljubljenici u književnost, danas ne možemo razmišljati o jugu Amerike a da se ne sjetimo crnaca u Faulknerovim romanima. Da nije uspio da ih prikaže vjerodostojno, njegov rad bi se pokazao nedostatnim. Na isti način, osjećam da bi nedostatno bilo djelo nekog njemačkog romanopisca koji se želi obratiti cijeloj Njemačkoj, a koji, direktno ili indirektno, otvoreno ili prekriveno, ne spominje Turke i nespokojstvo koje šire. Isto tako, turski pisac koji nije opisao Kurde i druge manjine, i koji je zanemario crne mrlje na neizgovorenoj historiji svoje zemlje, po mom mišljenju, je napravio falično djelo.

MOĆ UOBRAŽENJA

Politika romanopisca nije, kao što se to misli, nešto što je u vezi s romanopiščevim zalaganjem za određena politička pitanja, s njegovim uključivanjem u zajednice, partije, ekipe. Politika romanopisca proističe iz romanopiščeve moći uobraženja, iz moći da se pisac romana transformira, da se stavi na mjesto nekoga drugoga. Ta moć ga, isto tako, dovodi u poziciju govornika onih što se ne oglašavaju, onih čiji se bijes ne čuje, ušutkanih riječi i onoga što nije izraženo, a ne samo osobe koja je otkrila ljudske realnosti koje nikada nisu oglašene.

Romanopisac, kao što sam to osjećao u mladosti, može, također, ne imati pretjeranih namjera da se bavi politikom ili da su njegove namjere sasvim drugačije... Do danas, neprikosnoveno najveći politički roman, Zle duhove, mi danas ne čitamo onako kako bi to Dostojevski želio, kao svojevrsni polemički roman, usmjeren protiv ruskih nihilista i europeiziranih Rusa, već kao knjigu koja nam objelodanjuje jednu veliku tajnu o slavenskom duhu, ruskoj realnosti. To je jedna tajna koja se može otkriti jedino pisanjem romana.

Do saznanja te vrste, mi, isto tako, ne možemo doći čitajući novine, magazine, gledajući televiziju. To veoma posebno i jedinstveno saznanje, koje nas, u kontekstu privatnih života i povijesti čovjeka i naroda, čini nespokojnim, potresa, koje nas plaši svojom dubinom i zbunjuje svojom jednostavnošću, crpimo pažljivim i strpljivim iščitavanjem velikih romana. Pustite me da dodam, kada Zli dusi Dostojevskog počnu da šapću u čitateljevo uho, govoreći mu o tajni ukorijenjenoj u povijesti, tajni rođenoj iz ponosa i poraza, srama i bijesa, oni takođe osvjetljavaju sijenke čitateljeve sopstvene prošlosti. Kada se već otvorila tema koju osjećam veoma blisku sebi, reći ću i sljedeće: u pozadini ove bliskosti se, nedvojbeno, nalazi psihička napetost i odnos ljubavi i mržnje, a to je ono što između dva svijeta osjeti pisac koji samoga sebe ne doživljava potpuno zapadnjačkim, ali čije su oči, isto tako, zaslijepljene blještavilom zapadne civilizacije.

Došli smo do pitanja Istok – Zapad. Kada mi novinari postave ovo njima omiljeno pitanje, ja se osvrnem na značenje koje su danas ovim riječima dali određeni zapadni mediji i pomislim kako je možda najbolje uopće ne pričati o tome. To stoga, što pitanje Istok – Zapad, u većini slučajeva, podrazumijeva da se siromašne zemlje Istoka trebaju povinovati na sve ono što zapovijedi Zapad i Amerika. Ovakvim pristupom se, isto tako, aludira da kultura, život, politika podneblja iz kojih ja dolazim predstavlja jedan iznurujući problem za Zapad; štaviše, od spisatelja poput mene očekuje se i da predložimo svojevrsno rješenje ovih problema. Međutim, odmah moram naglasiti kako ovaj omalovažavajući stil, također, predstavlja dio problema.

Ali, nedvojbeno, postoji pitanje Istok – Zapad i to, naravno, nije samo u nastupu zlonamjernog Zapada. To je više pitanje siromaštva-bogatstva, a, u isto vrijeme, i pitanje mira. Otomanska država je, u XIX stoljeću, nailazila na određene poteškoće na Zapadu, konstantno su bivali poražavani naspram europskih vojski, a dok se imperija rušila, mladoturci, generacija budućih državnih rukovodilaca, pa čak i posljednji otomanski sultani, pali su pod utjecaj te zasljepljujuće superiornosti Zapada, te su se, na putu europeiziranja, odvažili na niz reformi. Ista logika nalazi se u pozadini moderne Republike Turske i u europeizirajućim reformama njenog osnivača, Mustafe Kemala Ataturka. To je ubjeđenje da su tradicija, vjersko organiziranje u tadašnjem obliku i ondašnja kultura, Tursku učinile siromašnom i slabom.

Na ovo dobronamjerno, ali previše prostodušno i jednostavno ubjeđenje nasjedao sam povremeno i ja sâm, koji potječem iz jedne istanbulske europeizirane porodice srednjega staleža. Europeistička optimistična volja želi, oponašajući Zapad, obogatiti, preobratiti svoju kulturu i svoju zemlju.

Zbog toga što je iniciran ciljem da svoju zemlju učini bogatijom, sretnijom, moćnijom, otomansko-turski europeizam je, u isto vrijeme, i jedan lokalni, nacionalni pokret. Međutim, zbog toga što je bio europeizirajući, on je naravno, isto tako, iz dubine kritizirao i određene temeljne karakteristike svoje kulture i svoje zemlje. Iako ne istim kalupom i stilom, taj pokret ih je poput zapadnjaka, štaviše smatrao pogrešnim i bezvrijednim... To, pak, proizvodi jedan sasvim drugi, veoma duboki i jako zamršeni osjećaj, osjećaj “stida”. Taj stid uvijek osjetim i iz reakcija na moje romane, a i iz ličnih svojih veza sa Zapadom.

Problemi na relaciji Istok – Zapad, ili ako to izrazimo riječima koje su meni bliže, problemi između tradicije i modernizma, ili između moje domovine i Europe, razvijaju se na emociji stida, koja nikada neće sasvim nestati. Taj stid ja uvijek nastojim vidjeti zajedno s “gordošću’’, jednim sasvim oprečnim osjećajem. Svi mi to znamo: na mjestu gdje se neko osjeća pretjerano gordim, gdje se ponaša oholo, uvijek je prisutna sjenka stida i ponižavanja nekoga “drugoga’’ ili se s jednim oholim nacionalizmom pred nama pojavljuje neko ko umišlja kako je pretjerano ponižen. Moji romani su ispisani materijalom ove vrste stida, oholosti, ugnjetenosti i srdžbe. A zbog toga što dolazim iz zemlje koja kuca na vrata Europe, ja znam i kako ove lomljive emocije ponekad mogu lako planuti i dosegnuti opasne dimenzije. Volio bih da o ovom stidu mogu pričati kao o prošaputanoj tajni, koju sam prvi put čuo u romanima Dostojevskog.

Umjetnost romana me je podučila da će nas slobodnim učiniti ako s drugima uspijemo podijeliti svoj stid, koji, poput tajne, želimo držati skrivenim. Međutim, na mjestu gdje počinje ova sloboda, ja u svome srcu počinjem osjećati probleme zastupanja, etičke muke govora u ime nekoga drugoga. Lomljiva emocija o kojoj govorim, nacionalni stid ili lokalna osjećajnost, bivaju uznemireni i ogledalom romanopisca, a i njegovom snagom uobraženja. Realnost, koja će nas, ukoliko ostane kao tajna, samo tiho zastidjeti, uz pomoć snage uobraženja romanopisca, prestaje biti tajna i biva svojevrsni drugi svijet s kojim se treba suočiti. Sve dok se, poput djeteta što se igra sa svojim igračkama i intuicijom koju nije uspjelo sasvim shvatiti, romanopisac poigrava sa svjetskim pravilima, s tajanstvenom geometrijom života, dotle porodice, društva, ekipe, sugrađani, plemena, svi u izvjesnoj mjeri bivaju uznemireni. To je jedna sretna uznemirenost. Sve dok se čitaju romani, do tada i svijet u kome živimo stvara utisak da je, poput bajki i priča, sve u međusobnom uobraženju, te se otkrivaju riječi, koje su prekrivene i skrivene od strane porodica, škola, zajednica; štaviše, to čini mogućim da se o njima razmišlja, što je još bitnije.

SNAGA UOBRAŽENJA

Svima nam je poznat užitak čitanja romana: volimo pratiti kako jedan čovjek sebi otvara put među ostalim ljudima, sukob njegovog razuma i duha sa svijetom, njegovo preobražavanje, vezu čovjeka s okolinom i stvarima, te pažnju, odlučnost, riječi koje je pisac koristio prilikom vođenja svih ovih operacija. Svjesni smo da je ono što čitamo i produkt piščeve snage uobraženja, a i da je načinjeno materijalom svijeta u kome živimo. Romani nisu ni potpuno uobraženje, mašta, a niti su potpuna realnost. Čitati roman znači suočiti se i s piščevom snagom uobraženja, a i s jednom realnošću kojoj i mi pripadamo i koju znatiželjno čačkamo.

Dok, sjedeći u nekom ćošku, opruženi na krevetu ili divanu, čitamo roman, naša mašta neprestano radi između svijeta romana i našeg svijeta. Čitajući roman, sada i mi počinjemo maštati o nečemu “drugome’’ što ne znamo, što sasvim ne poznajemo i gdje nikada nismo bili. Ili, isto putovanje načinimo u dubinu psihe neke osobe koja nalikuje našoj.

Ponaosob skrećem pažnju na sve ove situacije, kako bih vam sada uspio vjerodostojno ispričati u obraženje što mi se nekada pojavljuje pred očima. S vremena na vrijeme, trudim se da pred očima, u geografskom okruženju u kome žive, jednog po jednog, dočaram čitatelje koji povučeni u neki ćošak ili izvaljeni u fotelji čitaju roman. Tada mi pred očima oživi na hiljade, na desetine hiljada čitatelja, koji su raštrkani po raznim podnebljima, gradovima i koji, čitajući knjigu, zamišljaju piščeva uobraženja, njegove junake i njegov svijet. Sada, poput samoga pisca, i ovi čitatelji koriste svoju maštovitost, sada se i oni trude transformirati i sebe staviti na mjesto nekoga drugoga. To su trenuci kada se u našoj psihi promeškolji tolerancija, skromnost, suosjećajnost, sažaljenje i ljubav. Ono što poručuje dobra književnost, nije snaga našeg suda, već naša sposobnost da se stavimo na mjesto drugoga. Kad god s ovom sposobnošću nastojim pred očima oživjeti čitatelje što su raštrkani po raznoraznim ulicama, četvrtima, gradovima i koji pokreću svoju maštovitost, ja shvatim kako, zapravo, razmišljam o tome kako jedna zajednica, ekipa, jedan narod – nazovite to kako hoćete – mašta o samom sebi. Moderna društva, plemena i narode čitanje romana podstakne na duboka razmišljanja o sebi; uz pomoć romana raspravljaju o sebi. Čak i kada izaberemo roman s namjerom da se razonodimo, opustimo, pobjegnemo od dosadne svakodnevnice, većina nas, nesvjesno, dočarava zajednicu, narod, društvo kojem pripadamo.

To je, pak, ono što romane čini toliko podesnim, kako za sreću i ponos naroda, tako i za njihove srdžbe, uvredljivosti i sramove. Još uvijek se zbog ovih osjećaja uvredljivosti, stida i ponosa ljute na pisce. Još uvijek se, nažalost, pokazuju primjeri neočekivane netolerantnosti: romani se spaljuju ili se protiv pisaca pokreću sudski procesi.

Odrastao sam u kući u kojoj se čitaju romani. Moj otac je imao veliku biblioteku i, dok sam bio dijete, moj otac je o velikim romanopiscima, koje sam maločas spomenuo, o Mannu, Kafki, o Dostojevskom ili Tolstoju, pričao na način kako su pojedini drugi očevi u kući pričali o generalima ili nekim vjerskim velikanima. Svi ti romani, veliki romanopisci su se, dok sam još bio dijete, u mojoj glavi sjedinili s mojim poimanjem Europe. To nije samo stoga, što potječem iz jedne istanbulske porodice koja iskreno vjeruje u europeizaciju, koja, štaviše, zbog toga sebe i svoju zemlju prostodušno vidi, ili želi vidjeti, europeiziranijim nego što inače jesu, to je stoga, što je umjetnost romana jedno od najvećih otkrića umjetnosti koje je Europa razvila.

Mene ako pitate, zajedno s orkestralnom muzikom i slikarstvom postrenesansnoga perioda, umjetnost romana je jedan od temeljnih faktora koji Europu čine Europom, koji definira i determinira njen identitet. Ja Europu ne mogu zamisliti bez romana. To je tačno, ako se prihvati kao svojevrstan način razmišljanja, poimanja i maštanja ili kao aktivnost stavljanja samoga sebe na mjesto nekoga drugoga. Ali je tačno i stoga, što su romani svjedoci cjelokupne jedne kulture, povijesti. Djeca, omladina iz drugih krajeva svijeta, su se, uz pomoć romana, prvi put podrob no susreli s Europom. I ja sam jedan od njih.

Prisjetimo se momenata kada se jedan novi kontinent unutar europskih granica, jedna nova kultura, civilizacija, susrela s umjetnošću romana, kako ju je pohotno koristila s jednim novim nadahnućem, kako je, uz pomoć romana, definirala samu sebe i kako se zbog toga priključila Europi. Prisjetimo se pojavljivanja velikog ruskog romana, vremena kada je latinoamerički roman postao dio europske kulture... Čak nam je i sâmo čitanje romana dovoljan pokazatelj kako se europske granice, povijest i njena bit stalno mijenjaju. Stara Europa koja se opisuje u francuskim, ruskim i njemačkim romanima iz biblioteke moga oca ili postratna Europa iz moga djetinjstva ili današnja Europa – sve su to mjesta i ideje koje se stalno mijenjaju. Ali, unatoč tome, u meni postoji uobraženje jedne Europe koja ima svoj kontinuitet i sada ću se osvrnuti na to.

PITANJE EUROPE

Pitanje Europe je za Turčina jedno veoma lomljivo, veoma osjetljivo pitanje. Poput većine Turaka, i ja u sebi nosim stremljenja, dobronamjernost, znatiželju i strah od odbacivanja, čovjeka koji, želeći da ga prime unutra, kuca na vrata, a ujedno i gnjev koji je u skladu s time. To je pitanje koje se nalazi tik uz stid o kome sam maločas govorio. Kucati na vrata, čekati, primati obećanja, nadati se i ne moći ući unutra... Sve što se Turska više približava Europi, što se više pojavljuje nešto što može utjecati da Turska postane punopravni član Europske Unije, utoliko, nažalost, u određenim europskim krugovima i kod određenih političara, do jasnijeg izražaja dolaze antiturska osjećanja.

Metod koji su na posljednjim izborima koristili određeni političari koji slijede politiku usmjerenu protiv Turske i Turaka, smatram opasnim isto koliko i nastup pojedinih turskih političara što strasno žude za zametanjem kavge sa Zapadom i Europom.

Jedno je kritizirati tursku državu u kontekstu pitanja kao što je pomanjkanje demokracije ili, na primjer, ekonomska situacija, a drugo je nipodaštavati cjelokupnu tursku kulturu, ili sve one što su turskoga porijekla koji u Njemačkoj vode mnogo siromašniji i teži život od Nijemaca.

Ove ružne riječi što se izriču na njihov račun, Turci slušaju s uvredljivošću nekoga ko kuca na vrata i ko želi biti primljen unutra. Potpirivanje antiturskoga nacionalizma u Europi, inicira, nažalost, provociranje i jednog grubog antieuropskog nacionalizma u Turskoj. Oni koji vjeruju u Europsku Uniju trebali bi što prije uočiti da se problem nalazi između mira i nacionalizma. Naš izbor će biti između ovoga dvoga. Ubijeđen sam da u srcu Europske Unije leži ideja mira i vjerujem da se neće moći odbiti prilika za mir, kojeg danas Turska nudi Europi. Problem je došao u poziciju svojevrsnoga odabira između uobraženja romanopisca i nacionalizma onih što spaljuju knjige.

Zbog toga što u posljednjih nekoliko godina veoma često iznosim svoje argumente za primanje Turske u Europsku Uniju, ja sam se, isto tako, naslušao i mnogo, u tom kontekstu, skeptičnih pitanja onih što na to krive usta. I njima bih odmah uputio odgovor. Sasvim nedvojbeno, ono što bi Turska i Turci prvo ponudili Europi jeste mir.

Težnja jedne muslimanske zemlje da se priključi Europi i prihvatanje te miroljubive namjere, ulile bi povjerenje u Europu i Njemačku i osiguralo bi im dodatnu snagu. Pisci velikih romana koje sam čitao u djetinjstvu i mladosti, definirali su Europu ne njenom kršćanskom vjerom, već čežnjom njenih pojedinaca. Zbog toga što su Europu opisivali junacima koji su željeli ostvariti svoje slobode, svoje kreativnosti i stremljenja, glas tih romana je dopirao do moga srca. Europa uspijeva uživati poštovanje, jer je u izvanzapadnome svijetu usadila ideje slobode, jednakosti i bratstva. A ako je prosvjetiteljstvo, jednakost i demokracija duh Europe, onda bi Turci trebali zauzeti mjesto u toj miroljubivoj Europi. Europa koja bi se zasnivala samo na kršćanstvu, bila bi – poput Turske koja bi svoju snagu nastojala crpiti jedino iz vjere – jedno nerealno, introvertno mjesto, koje gleda u prošlost, a ne u budućnost.

Vjerovati u Europsku Uniju, nije teško za one što su, poput mene, odgojeni kao djeca europeiziranog, sekularnog Istanbula. Ne zaboravite, Fenerbahçe, fudbalski klub za koji ja navijam, se još od moga djetinjstva natječe u europskim kupovima. Postoje još milioni Turaka nalik meni, koji nepokolebljivo i srčano vjeruju da je Turskoj mjesto u Europi. Međutim, ono što je još važnije, jeste činjenica da velika većina konzervativnih Turaka, pobožnih muslimana, a i njihovi politički predstavnici, Tursku danas žele vidjeti u Europskoj Uniji, zajedno s vama zamišljati i kreirati buduću Europu. Mora da je, nakon stoljetnih kavgi i ratova, bez osjećaja kajanja teško odbiti tu ispruženu ruku prijateljstva.

Kao što ne mogu zamisliti Tursku bez europske vizije, ja, isto tako, znam da neću moći vjerovati u Europu koja nema turske vizije.

SVIJET KOJEM ŽELIM PRIPADATI

Izvinjavam se zbog toliko političkih riječi. Svijet kojem želim pripadati je, svakako, svijet mašte.

Između sedme i dvadesetdruge godine života, želio sam biti slikar; izlazio sam na istanbulske ulice i slikao prizore grada. Poslije sam, kako sam to i opisao u svojoj knjizi Istanbul, u dvadesetdrugoj godini ostavio slikanje i počeo pisati roman. Bilo da je riječ o slikanju ili pak o pisanju, ja sada mislim kako sam se, zapravo, uvijek bavio istim poslom: ono što me veže za sliku i tekst jeste težnja da od ovoga općepoznatog, dosadnog, zagušljivog svijeta što ruši nade pribjegnem u jedan drugi, mnogo dublji, složeniji i još bogatiji svijet. Bilo da ovaj drugi i fantastični svijet prikazujem linijama i bojama, kao što sam to radio u djetinjstvu i mladosti, bilo da ga gradim riječima, kao što to radim posljednjih trideset godina, da bih ga mogao do u tančine detaljno smisliti, ja se svakoga dana moram dugo, dugo osamostaljivati u jednoj sobi. Ovaj drugi, utješni svijet, kojeg podižem provodeći trideset godina sâm u jednome ćošku, ja, naravno, gradim od materijala ovoga poznatoga svijeta, od onoga što uspijem vidjeti iz svoje kuće, na ulicama Istanbula, Karsa ili na ulicama Frankfurta. Ali, snaga našega uobraženja, romanopiščeva maštovitost, ovome ograničenom, realnom svijetu daje i jedan veoma magičan i sasvim poseban karakter.

Sada ću se osvrnuti na taj karakter, na ono na što romanopisac troši cijeli svoj život, kako bi ga učinio dostupnim čitateljevim čulima. Mene ako pitate, život je nešto nadnaravno složeno, čudnovato, teško pojmljivo i nešto što nas može usrećiti jedino ako stane u određeni okvir. Razlog naše sreće i nesreće u većini slučajeva leži u smislu koji smo dali životu, više nego u samome životu kojega proživljavamo.

Cijeli svoj život potrošio sam u traganju za ovim smislom. To znači uspjeti pronaći jedan početak, centar i jedan kraj u ovome složenom, mukotrpnom i brzom svijetu današnjice, u vrevi i galami, među zbunjujućim kovrdžama života... I, po meni, to je nešto što je moguće postići jedino uz pomoć romana... Nakon što sam napisao i objavio svoj roman Snijeg, ja sam, prilikom svakog izlaska na ulice Frankfurta, kojima je hodao moj junak Ka, koji pomalo nalikuje meni, osjećao kao da se susrećem s njegovom dušom i kao da sam pronašao jedan, za mene veoma poseban, smisao i centar grada.

Po meni je sasvim tačno ono što Mallarmé reče: “Sve na svijetu postoji da bi ušlo u jednu knjigu.’’ A što se tiče knjiga koje u sebe najbolje uzimaju sve što postoji na svijetu, mislim da su to, bez ikakve sumnje, romani. Nakon toliko stoljeća, romani još uvijek na najbolji način izražavaju najveću ljudsku sposobnost, sposobnost mašte i razumijevanja drugih. Mislim da mi je ova velika nagrada dodijeljena zato što sam trideset godina vjerno služio velikoj umjetnosti romana.

Svima vam se najiskrenije zahvaljujem.

(Frankfurt, oktobar 2005. prijevod sa turskoga na bosanski Enver Ibrahimkadić)

U ovoj predizbornoj kampanji postoji velika mogućnost da prilikom narudžbe hrane iz fast food objekata uz narudžbu dobijete letak nekog političkog protagoniste.

Tako je u našu redakciju uz naručenu hranu iz sarajevskog objekta brze prehrane Mutvak, kao gratis prilog došao letak Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića, tačnije poslat nam je do perverzije (u photoshopu) uglađeni član ove stranke Harun Bećirović. U predizbornim kampanjama navikli smo na sve i svašta, na otrcane i glupave slogane, laži, vesela ali i sumnjiva lica sa plakata...ali zaista nismo ni slutili da ćemo uz naručenu hranu dobivati letke koji će nam kvariti apetit. Uz malo više sreće, možda nam sljedeći put bon appetit poželi i sam šef partije Fahrudin Radončić. Preko letka, naravno.

(zurnal.info)

Zašto gledati: Banksy je bez svake sumnje najoriginalniji grafiter na svijetu. Svojim se stilom odvojio od ostalih “švrljača” po zidovima, remetilaca pristojnog ponašanja i poštovanja tuđe imovine, pa ga se osim običnog grafitera često zove i art teroristom. “Kvaka” je da još niko nije uspio da otkrije njegov identitet pa je svaka informacija o njemu dragocjena. Nećete saznati njegovo pravo ime ni u ovom filmu. Za radoznalost je sasvim dovoljno reći da se Banksy pojavljuje u njemu. I da, on je režiser filma Exit Trough the Gift Shop.

O čemu se radi: Thierry Guetta je Francuz koji živi prilično jednostavnim životom trgovca odjećom u Los Angelesu. Zbog nekog teško objašnjivog kuršlusa u glavi još od smrti svoje majke, Guetta “snima” svaki trenutak svog života, arhivira kasete i nikada ih poslije toga ne gleda. Sasvim slučajno “upada” u paralelni svijet uličnih umjetnika i kamerom bilježi kako su nastala neka od njihovih najboljih djela, sve do tajanstvenog Banksyja. Na sasvim bezazlenu opasku da bi i sam trebao postati ulični umjetnik, Guetta prodaje sve što ima i ulaže u najambiciozniju izložbu ikada u Los Angelesu. Bez iskustva, razvijenog vlastitog stila i ijedne održane izložbe, Guetta postaje američka umjetnička senzacija i u isto vrijeme odraz ljudske gluposti.

Obrati pažnju: Sa dvoslojnom pričom dokumentarca o dokumentarcu, Exit Through the Gift Shop je u odnosu na ostale dokumentarce isto što i ulična umjetnost u odnosu na Mona Lisu: art terorizam. Jeannette Catsoulis iz The New York Timesa smatra da se radi o novom podžanru koga je nazvala prankumentary. O filmu već postoji bezbroj kontroverzi pa čak i teorija zavjere. Jedna od njih kaže da je apsurd vrtoglavog Guettinog uspjeha ustvari Banksyjeva podvala i da on stoji iza cijele stvari.

Premotati: Ako vas film ne zarazi na prvu, radije prekinite gledanje umjesto ubrzavanja dijelova ove jedinstvene priče.

Ponoviti: Sumnjamo da će se film prikazivati u našim kinima pa je gotovo jedini način da ga odgledate snimanje sa interneta (nelegalno naravno, ali sumnjamo da bi se zbog toga Banksy i ekipa ljutili). Dijeljenje sa prijateljima se podrazumijeva pa je svaka od tih razmjena prilika da se film još jednom cijeli pregleda u društvu.

Ekipa: Thierry Guetta, Banksy, Shepard Fairey, Invader, André

Režiser: Banksy

Producenti: Holly Cushing, Jaimie D'Cruz, James Gay-Rees

Studio: Paranoid Pictures

Trajanje: 87 minuta

(zurnal.info)

Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu

Nekakva je starica - a nečuvena se surovost o kojoj vam pričam desila u Engleskoj, gdje ekscesivna učtivost, lokanje čaja u pet i bizarni razgovori o vremenu tvore tek masku koja krije mnoga mračna, hladna srca - pomazila mačku, pogledala lijevo-desno, tek da se uvjeri da je niko ne posmatra, potom životinju bacila u kantu za smeće. Zločin bi ostao neotkriven, time i nekažnjen, da Engleska nije civilizovana i tehnološki razvijena zemlja. A razvijene zemlje nadziru svoje građane, jer znaju da se građanima ne može vjerovati: razvijene države, poput Boga, vide svaki postupak svojih povjerenja nedostojnih građana za koje će ipak imati milosti – jer država, kao i Bog, voli svoje ljude.

DOBRI SUSJEDI

Kamere su snimile ženin zločin. Neki je dobri čovjek koji ljubi istinu snimak postavio na Internet. Nesvikli na surovost, voljni, zapravo, da svaku surovost principijelno osude, civilizovani su ljudi širom svijeta burno izrazili svoju zaprepaštenost i ogorčenje. Žene su se odrekli prijatelji (Kako smo mogli biti bliski sa monstrumom? Gdje su nam oči bile? Ali ko je mogao znati, tako je dobro krila svoj pravu prirodu... Pa i Ted Bundy bio je drag čovjek i dobar susjed). Uskoro su na njenu adresu stigle i prve prijetnje smrću. Žena se javno ispričala za svoj postupak. Ne znam što me je obuzelo, rekla je.

Mačka je preživjela.

Potom se u Bugojnu desio zločin zbog kojeg smo zaboravili na ženu - baciteljicu mačke: djevojčica, odjevena kao likovi iz Shyamalanovog The Village, u rijeku je bacila tek rođene kučiće. Njen pothvat snimio je brat. Ponosni na svoje djelo, željni da svijet sazna za njih, mladi su srodnici snimak sami postavili na Internet.

Eh, nevina vremena kada su oni željni slave snimali kućne porno filmove... Kada objaviš kućni porno film, mnogi će te ljudi poželjeti – kada, kao mladi Bugojanci, objaviš snuff sa životinjama, mnogi će te ljudi poželjeti ubiti.

Bugojanci mladi, ali ne i naivni: svaki publicitet dobar je, znali su. Bacila je pse niz rijeku (kao što se dosjeti Senad Avdić) i ušla u celebrity svijet.

Isprva, identitet kučeubiteljice nije bio poznat. Michael Bay je ponudio nagradu od 50 000 dolara onome ko ga obavijesti o imenu i prezimenu nečovječne djevojčice. On je snimio Transformers (i još nekoliko filmova koje treba okvalifikovati kao zločin protiv čovječnosti) pa nije krio identitet, nego se hrabro potpisao.

Neki od stanovnika Bugojna istakli su: kod nas se kučići bacaju u rijeku. Kod nas se, ruku na srce, u rijeku bacaju i ljudi – i živi i mrtvi. Budući da djevojčica nije učinila ništa što ne čine i drugi ljudi, smatrali su da ona ne zaslužuje osudu. Njihovo nam rezonovanje pomaže da uočimo svu bijedu aktivnog moralisanja koje je postalo manir naše civilizacije. Svijet je krvava mašina koja radi na smrt. Nju, tuđu smrt, dišemo, pijemo i jedemo. Ona je, tuđa smrt, ono što nas održava u životu.

Moralizatorstvo je posebna vrsta moralnog sljepila. Ono što moralizator ne vidi je sljedeće: ako ima nešto što je moralno neprihvatljivo, onda je to moralizovanje. Ljudsko se ponašanje sastoji od niza gadosti. One gadosti koje su većini ljudi zajedničke moralno su prihvatljive, institucionalizovane i smatraju se »normalnim ponašanjem«, dok su gadosti koje mi ne radimo ponašanje koje moralno osuđujemo kod drugih ljudi. Ako smo, pak, mi među onima koji činimo manjinske gadosti, a drugi nas osuđuju zbog toga, vodimo borbu da i naše gadosti budu prihvaćene kao normalne. Bez brige: ako ne uspijemo mi, uspjeće naši potomci. Tradicija je moćna stvar. Ne treba potcijeniti snagu argumenta koji glasi: ovu je gadost činio i moj otac, i njegov otac, i otac prije njega. Na koncu, naše će gadosti trijumfovati i doživjeti zasluženo priznanje.

Jer je tako, nije teško zamisliti čovjeka koji sjedi za svojim kompjuterom i zgražava se nad snimcima bacanja mačke u kantu i kučića u rijeku, dok mu je stomak pun još nesvarenih dijelova životinje koju je poždrao. Taj je čovjek upravo ručao veliki odrezak. Govedo čiji je komad pojeo utukli su džinovskim maljem, a zatim raskomadali njegovo/njeno tijelo, pa krvave komade poslali na stolove dobrih ljudi širom svijeta.

VELIKI ODRESCI

TV programi puni su emisija koje prikazuju pripremu hrane: veseli kuvari defiluju ekranima. Nedostaje, međutim, snimak koji bi prikazao put odreska od, kako bi se reklo, livade do kuhinjskog stola. Nedostaju kadrovi vlažnih, toplih telećih očiju koje vire iz hladnih metalnih boksova u fabrikama mesa, nedostaje tužno mukanje krava koje pokretna traka nosi u pogon za klanje. Nedostaje prikaz surovosti koja je nužna da bismo, siti, mogli kontemplirati o milosrđu. Nedostaje prikaz materijalne baze za našu duhovnu nadgradnju.

Kao što će nam biti prikazan lijepo servirani odrezak a ne krava koju odrezuju na komade, tako ćemo vidjeti i sve prednosti slobodnog tržišta i demokratije, ali nam neće biti dozvoljeno da zavirimo u krvoprolića koja su potrebna da bi oni bili održani, niti u vojni kompleks na kojem počiva naša civilizacija koja je iznad svega posvećena miru i toleranciji. Kada se surovost prikaže, kao u slučaju žene koja u kantu baca mačku ili djevojčice koja u rijeku baca kučiće, to se čini da bi se surovost prikazala kao eksces. Od surovosti se odmah svi ograde i zagrakću oštru osudu, kao što se i američka vojska ogradila od sadističkog mučenja zatvorenika u Abu Ghraibu.

Odbrana je uvijek ista, uvijek poricanje: to nije istina o nama. Stvari stoje upravo suprotno: to jeste istina o nama.

I šta onda čovjek može, nego da mrzi tog parazita u sebi, taj virus koji nosi i razmnožava, od kojega nema bijega: ni u moral, koji, i kada im se suprotstavlja, služi nagonima i želji, niti u kulturu, koja nikada ne uspijeva umaći prirodi.

Ponekad, zar ne, čovjek je pravo pseto. Ponekad, zar ne, dođe vam da čovjeka zadavite. Kao mačku.

(zurnal.info)

Zakleo sam se majkom da u ovom predizbornom dnevniku neću citirati političare, i njihove kampanje, ali sada sam jako blizu trenutka u kojem ću prekršiti zakletvu. Ono malo vremena što provedem kući pokušavam kao svaki odgovoran građanin potrošiti i na praćenje predizbornih TV-nastupa različitih strankaroša ne bih li i ja skont'o za koga da glasam. Naravno da niko normalan ne očekuje da će od tih morona čuti nešto što će nas natjerati da odlučimo ili eventualno promijenimo mišljenje o tome da li ćemo glasati ili za koga ćemo glasati. Mislim da takav program ljudi gledaju iz prostog razloga što je to najbolji mogući nadreality šou koji se može naći u programskim šemama. Nema veće Farme od ove u kojoj učestvuju takvi hajvani. I ove godine ja pratim emisije, ali nekako paušalno, nekako nema onog žara kao prethodnih izbornih godina. Nekoliko je razloga koji su kreirali takvu dosadnu atmosferu u emisijama u kojima se nadrkavaju političari, stručno nazvane tv debate.

Prvo - ove godine u svakoj emisiji postoji i prokleti predstavnik nevladinog sektora koji sav taj dugo očekivani međupartijski sukob i iskonski TV-nacionalizam sputava i ne dozvoljava nama gledaocima da osjetimo sve draži, nama glasačima omiljene sado-naci zabave.

Drugo - čini mi se da i ova ekipa koja sebe zove „političari“ više nisu u fazonu. Znaju i oni da te , šatro svadje i prepucavanja, već izgledaju potpuno lažirano i inscenirano jer svaka budala vidi da će poslije emisije, pravo iz studija, zajedno razguliti u bife u kojem će se razgovori nastaviti uz vinjak u mnogo opuštenijoj i prijatnijoj atmosferi, jer oni su, na kraju krajeva, samo raja s posla.

Na kraju bih, dok još ima vremena za zabavu koju nam predizborni reality TV može pružiti, apelirao na sve predstavnike vlasti i opozicije da se ponašaju na sljedeći način:

Predstavnike vlasti molim da što više i što je moguće glasnije obrazlažu svoje planove, šta i kako uraditi da ova država što prije krene u prosperitet ka evropskim integracijama, kako oni to vole reći.

Predstavnike opozicije molim da šute ako je moguće čitavu emisiju jer je to najbolja šansa da dobiju izbore. Najbolja investicija bi im bila da možda sami zakupe medijski prostor i poklone ga predstavnicima vlasti.

Glasačima bih poručio da ostanu uz naš program i obavezno glasaju jer upravo na glasačkim mjestima dobijate nabolje ponude:

GLASAŠ ZA JEDNE – DOBIJEŠ PET- ŠEST NAJMANJE!!!

(zurnal.info)

„Danas na veliki srpski praznik ovaj grad poklanjamo srpskom narodu. I napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija osvetimo Turcima na ovom prostoru.“ Tako je govorio zlikovac Ratko Mladić 11. jula 1995. godine u Srebrenici. „Srebrenica je Republika Srpska i ostaće tako.“, konstatirao je Milorad Dodik na istom mjestu 15 godina kasnije. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, tačnije samo nekoliko mjeseci uoči prvih poslijeratnih izbora u Bosni i Hercegovini, ratni zločinac Slobodan Milošević je u beogradskom predgrađu Dobanovci ugostio bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske i glavnog operativca u srebreničkom genocidu.

MI SMO POBEDILI U dugom razgovoru tokom kojeg je balkanski kasapin generalu-monstrumu pojašnjavao vlastitu historijsku veličinu sipajući teške, nerijetko čak i utemeljene uvrede na račun zločinačkog paljanskog rukovodstva (detaljnije u „60 minuta“), Milošević je izgovorio i slijedeći citat: „ Izbori nisu za nas važni po tome da li će da pobedi Janko ili Marko, jer bilo da pobedi Janko ili Marko niko od njih neće da radi na štetu Republike Srpske u korist Turaka. Niko, da jebem ko bi to bio? A ja hoću da uspeju izbori jer boli me kurac hoće li Marko ili Janko... Niti ja cenim više ove pojedince koji viču da su za mene ili protiv mene. Sve je to ova naša bagra, to je donji plan. Izbori nisu stvar ko će da pobedi, nego su izbori za mene prelomna tačka legitimizacije Republike Srpske. Mi smo pobedili onog trenutka kad se završe izbori i međunarodna zajednica kaže izbori su bili legalni“.

Desetljeće i po poslije, Slobodan Milošević je pod zemljom, Ratko Mladić na sigurnom, Republika Srpska paradržavna činjenica u Bosni i Hercegovini, a Milorad Dodik u nacionalsocijalstičkom predizbornom zanosu pod sloganom „Srpska zauvijek“. Analizirajući Miloševićeve poruke iz Dobanovaca u kojim se ovaj, nažalost, nikad presuđeni zločinac pod pritiskom Sjedinjenim Američkih Država i nekih evropskih vlada direktno distancira od ratnozločinačkog paljanskog rukovodstva predvođenog karadžićima, krajišnicima i buhama, postaje jasnije zbog čega je bilo moguće da samo dvije godine kasnije, 1998. dakle, lokalni političar iz Laktaša, čija je minorna stranka u tom trenutku imala svega dva od ukupno 83 zastupnika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, postane predsjednik Vlade ovog bh. entiteta. Ako me sjećanje ne vara, tadašnja „Koalicija Sloga“ sa Dodikom, Biljanom Plavšić i Živkom Radišićem, izbore je dobila uz slogan „ A sada mudro“, a upravo je o mudrosti „srpskog rukovodstva u Bosni“ u maju 1996. zločinac Milošević u Dobanovcima govorio „generalu kojeg Srbija nikad neće izručiti Hagu“...

MARŠ NA DRINU

Koliko god se trudio distancirati od rata i ratnih zločina počinjenih u ime stvaranja „srpske države preko Drine“, Dodik „duboko u sebi“ zna da nikad nije odmakao dalje od političara kojem je jedan zločinački režim namijenio ulogu „Radovana posle Radovana u bosanskom dejtonskom miru“. I to ne dokazuje samo Dodikova kriminalna politička karijera, njegovi kontinuirani divljački nasrtaji na žrtve genocida, rušilački pohodi na institucije Bosne i Hercegovine, pa čak ni poruke balkanskog kasapina iz Dobanovaca koje je Milošević izgovorio u prislušni uređaj instaliran u džepu odbjeglog ratnog zločinca sa činom generala. „Dodik je najveći srpski političar u ovom trenutku“, poručio je nedavno kreator zla iz devedesetih akademik Dobrica Ćosić. Njegov kolega po fašizmu Matija Bećković u Nezavisnim novinama građevinara Željka Kopanje galami: „ U Srbiji se dive Srbima van Srbije. Naročito onima u Republici Srpskoj. Tamo stoje borna kola na raskrsnicama i stoluje međunarodni predstavnik. Što oni više traže od Dodika, on im manje daje. Što hoće oni, Dodik neće. I neka neće!... Pitao sam se još u detinjstvu kakav je problem preći preko jedne plemenite reke kao što je Drina. Ali ispalo je da većeg problema gotovo u Evropi nema. Drina je postala metafizička granica među svetovima. Povlače se granice koje nemaju nikakvog drugog smisla ni opravdanja sem da podele braću, isti jezik i veru...“ Na ove je poruke sin (inače trenutno zaposlen na funkciji predsjednika Republike Srbije) Bećkovićevog kolege akademika Ljubomira Tadića reagirao hitro i konkretno, pa se sa kolegom Dodikom u samo nekoliko dana, u jeku predizborne kampanje za bh. izbore, na rijeci Drini „uprkos metafizici“ susreo dva-tri puta. I ko nakon svega navedenog može imati ikakvih dilema o podršci koju Dodik uživa u Beogradu? Ta podrška je trajna kao i genocid na kojem je je nastala Republika Srpska. Utemeljena k'o presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu iz koje se čita da je Republika Srpska klala, a Srbija podršku dala...

(zurnal.info)

 Seks? Hvala na pitanju, da Bog da i vama crkla krava

Dok je za ostatak svijeta seks čin između dvoje i/ili više ljudi, kod mene kao i kod svake dojilje nema činova - klimaks nastaje brzo i jednostavno. Kad spustim šake i usne na nešto slatko. Na 200 grama Dorine. MMMMM.

Šta ima bolje od toga? Puna su mi usta a nemam potrebe da povratim. Niti moram glumiti da i ja uživam. Plus, i to mislim veliki plus, nema dlaka. To ja zovem oralno zadovoljstvo.

A POZA 69? Obavezno, čak sa varijacijama. U posljednje vrijeme je izvodim najčešće u kuhinji.

Naime, često me muž zatekne kod frižidera, ima lak san prokletnik, i onda krene da me čupa. Ja naravno ne dam položaj tako lako, jer kažu da je smisao tantričkog seksa u izazivanju. I u svom tom tantranju, kriška ti, kriška mi, često glavom zaorem po pločicama jer se nogama čuvam za ladicu hladnjaka. Tad moram dići glavu da je sačuvam a kad sam je već digla moram nešto staviti u usta, pa kad mi već ne da da namažem paštete onda daj šta daš.... Prilično sramotno zar ne? Ali to nije najgore.

SIKI I MIKI U AKCIJI Najgore mi je što moje sise imaju više provoda nego ja. Koliko god ovo čudno zvučalo. Prvo i prvo mnogo češće izlaze van nego ja. Dojim u kući, u autu, na aleji, u restoranu, ma gdje god medena kmekne. Mozak mi je na vrijeme ispran, tako da vjerujem ako ona ne doji kad god otvori usta umrijet će od gladi. A kako su Siki i Miki stalno vani (dala sam im imena, pobogu moram nekako da se nosim sa ovom situacijom!) tako i izazivaju interes. Neki dan sjedim u autu i čekam da medena završi užinu, te kratim vrijeme pričajući sa sestrom koja stoji pred vratima automobila. Kad prilazi neki muškarac sa sve kesama u rukama, naoko normalan. Potapša mrtav hladan sestru po ramenu, pomače je i ugura glavu pored nje u moje auto. I krenu da mi se obraća. Medena naravno prekida dojenje da sasluša gospodina kao i svako fino vaspitano dijete te dojka pardon Siki zjapnu full monty. Pogled na sisu i moje crvenilo ga uopšte nisu poremetili. Srećom, baš bi mi bilo neprijatno da smo ga nečim uznemirile.

KOCKA JE BAĆENA Ostatak tijela, tako-tako, kao i ovo vrijeme. Kilavo. Poza na leđima nije baš najpovoljnija jer mi pritišće Sikija i Mikija, a to nije nešto čemu se radujem jer mi je ruku na srce svaka erotska zona u i oko dojki umrla za vjeki vjekova u ova četiri mjeseca.

Poza ja gore također nije baš poželjna. Ako bih se zanijela mogli bi završiti i kod doktora. Odmah zamislim naslov u novinama Sarajka opalila muža sisom, završili u Hitnoj. Doktori kažu Čudo! udar predmetom od 2 kilograma obično je smrtonosan!

Nema spasa ni ako me okrene na bok. Odmah zaspem.

Doggy style prezirem iz obzira prema našem mačku Franciju.

Stojeći možda? Ne dolazi u obzir, s nogu je najlakše navući prehladu.

Tako da su nam opcije sužene. Svedene na kocku takoreć. Veličine Dorine od 200 grama. MMMMMM.

(zurnal.info)

Zajebano vrijeme , ništa dobro da se desi
Dobio si otkaz sutra hljeba nećeš jesti
Počni da se brineš neke odluke donesi
Bolan gdje si , bolan gdje si
Da l' će rođak iz daleka kesu da odriješi
Dok je u dijaspori na drugoj adresi
bolan Lesi , ostani gdje jesi!

Vlada uvijek isto svira,
narod uvijek isto bira,
ovdje nikad' neće biti mira,
u džepu pola marke sija , RECESIJA!
recesija , recesija , recesija , RE CE SIJA!

Mi bi da radimo , a posla nemamo,
ovo nam se ne sviđa.
Mi bi da kupimo , al' čime to da platimo,
stigla je recesija!

Vrijeme brzo prolazi ti zaglavljen u trenu,
s ove mrtvačke tačke stvari nikako da krenu.
Ne radiš baš ništa , a nadaš se svemu.
Sam si izrežir'o ovu filmsku scenu!
Borite se vi i dalje svak' za svoju vjeru ,
nije bitno imate li šta u frižideru.
Masovna hipnoza danas prešla svaku mjeru.
Ruke peru , oni ruke peru.

(zurnal.info)

Pitao sam prijatelje mogu li mene zamisliti na predizbornom plakatu s potpisom - Za predsjednika. Svaki se slatko nasmijao. Takve reakcije ne doživljavam kao uvredu, naprotiv.

I samom mi je teško zamisliti se u ulozi predvodnika naroda. Ne mogu ni pojmiti težinu te   odgovornosti. Kako brinuti o toliko ljudi, spašavati ih od nesreća, epidemija i ratova, razdvajati mora, stajati na pramcu tokom oluja, u pravom trenutku komandovati taktičko povlačenje ili presudni juriš, procijeniti prave namjere zlih državnika, brinuti da djeca imaju dovoljno mlijeka a starci lijekova, balansirati između interesa istoka i zapada, zaštititi prirodu, endemske vrste, spomenike kulture, obezbijediti rahatluk najmanjoj manjini, izabrati odgovarajuću vojnu alijansu za savezništvo ili pravu kravatu za važan prijem...? Kako uvijek ostati budan, pribran i ozbiljan jer zbog moje zajebancije ili mahmurluka mogu milioni stradati? I na kraju, koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost?

...

Jedan od samouvjerenih kandidata za predsjednika je i Bakir Izetbegović. On je nedavno sa svojom suprugom organizirao iftar za ratne vojne invalide, ali ne u svojoj kući, jer čak i njegove nekretnine (što javne, što tajne, što na ženi, što na svastici) nemaju toliki smještajni kapacitet, nego u Olimpijskoj dvorani Zetra. U tako intimnoj atmosferi bračni par Izetbegović ćaskao je sa gostima, a javnosti je preneseno da su ratnim vojnim invalidima prenijeli zahvalnost za sve što su do sada učinili za Bosnu i Hercegovinu. Usput, preko zalogaja, Bakir je ničim izazvan obećao da će borci ponovo imati svog člana Predsjedništva. Pošto se bacio u toliki trošak, pretpostavljamo da je mislio na sebe, ali teško nam je dokučiti razloge za tu zabludu.

Kao što svi pouzdano znamo, Bakir Izetbegović nikada nije bio borac. (Možda je nabavio playstation sa ratnim igrama, ali to nas vodi na trusni teren pretpostavki pa da se vratimo činjenicama.) Njegovo obećanje bilo bi sasvim razumljivo da ga je dao na skupu sinova bivših predsjednika, druženju nekadašnjih šefova kabineta ili na simpoziju Šajinih prijatelja i saradnika u Ustikolini.

Ovako ostaje nejasno šta je mislio reći? Misteriju dodatno pojačava podatak da se u Predsjedništvu već nalazi bivši borac koji je, ako se ne varam, čak i dobitnik Zlatnog ljiljana.

... 

Jasno je da ne možemo rasvijetliti Izetbegovićevu iftarsku izjavu, ali ona nam može pomoći da pronađemo djelimičan odgovor na pitanje iz drugog pasusa ovog teksta - Koliko samouvjeren čovjek mora biti pa da prihvati toliku odgovornost? Ne radi se o samouvjerenosti, nego o nedostatku obraza.

Kao ilustraciju teksta prilažemo fotografiju koju smo snimili na Grbavici. Identitet autora intervencija na plakatu nam je nepoznat.

(zurnal.info)

Dubravka Ugrešić je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a predstavila se i kao likovni amater

Svijet u kojem nikad jednostavnije nije bilo objaviti svoj „uradak“, bio on pisani, muzički i likovni Dubravka Ugrešić, jednostavno naziva „karaoke kultura“, a kultura, smatra ona, danas pripada amaterima.

Svađa ćirilice i latinice

Dubravka je ovih dana bila gošća Beograda, gdje je predstavila novu knjigu eseja „Napad na minibar“, u izdanju Fabrike knjige, a ujedno se predstavila i kao likovni amater. U galeriji „Grafički kolektiv“ otvorena je i njena izložba „Početnica za nepismene“. Inspiracija je stigla upravo iz školskih početnica, bukvara sa kraja 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, i iz 1990. godine, kada su, reći će kasnije „oni avioni sa slovom A bukvalno počeli da bombardiraju naše gradove i sela“.

Svoja razmišljanja o početnicama, amaterima u kulturi, a na kraju i o sebi kao likovnoj umjetnici Dubravka Ugrešić je podijelila sa novinarima u prostorijama Narodne biblioteke Srbije.

„Ja sebe ne shvaćam kao likovnog umjetnika niti kao likovnog početnika. To je prirodno došlo – pokušaj vizualnog izražavanja je u korespondenciji sa davnašnjim esejom „Početnica“ koji je objavljen ’91. i ušao je u „Kulturu laži“ i zatim sa novim esejom koji ima naslov „Karaoke kultura“ gdje ja pokušavam definirati ovu našu modernu, digitalnu kulturu.“

Ističe da je početnica poslužila kao najintimnija, njoj najbliža metafora raspada „jer su u početnici bili svi zajedno – Ivan, Milovan i Džafer i odjedanput su se svi posvadili, posvadila se ćirilica sa latinicom, a oni avioni pod slovom A krenuli su zaista da bombardiraju naša sela i gradove i tako je iz dječje perspektive, perspektive početnice nikla ta metafora rata i raspada“.

Interes za početnice nije splasnuo već samo spada u jedan novi kontekst oivčen digitalnom erom. „Činjenica je da smo sa Gutenbergovom galaksijom završili. Ona je trajala 500 godina sa milion varijanata, od vizualne, tipografske...i mi smo sada ušli u jednu novu eru koju možemo najkraće definirati kao digitalnu kulturu jer je naprosto sve digitalno. Književnost, slikarstvo se preselilo na internet, na mobilne telefone, na twitere...“

Digitalna era je fokus tradicionalne formule autor-djelo-konzument sa autora prebacila na konzumenta, recipijenta. I sada recipijent, smatra Ugrešić preuzima vlast.

„Najjednostavniji primjer je televizija. Televizija nije što je bila, nije institucija sa vrha. Imate „Big brother show“ što je metafora onoga što se događa sa televizijom koja polako postaje ono vjerojatno čemu je bila namjenjena iz početka. Ona dolazi u ruke gledalaca jer je njima i namjenjena. Gledaoci mogu to kontrolirat, slati poruke, telefonirati...Postoji rejting, oni skidaju emisije, postavljaju nove, rade svoju kulturu koja se širi dalje na internet. Postoje bezbrojni fandomi koji počinju od „Startracka“, „Harry Potera“...to je nerazmrsiva velika masa koja se hrani, ima milijune priključaka od najbanalnijih stvari. Sad vi mislite da su ti fandomi pasivni. Oni nisu pasivni, Harry Poter živi dalje na internetu, imate milijune ljudi koji prekrajaju to djelo, nastavljaju život, autorka više nije važna, važna je kulturna zabava koja traje, ide dalje na internetu. Ukratko rečeno, to nisam izmislila ja, postoji knjiga o tom kultu amatera u suvremenoj kulturi, sve sa internetom, wikipedijom gdje amateri preuzimaju vlast. Amateri pjevaju, amateri crtaju, amateri pišu, amateri plešu, amateri se glasaju, amateri zvone...“

Vizuelna kultura

Tu se prisjetila vremena komunizma koji je gajio kulturu amaterizma u kino klubovima, amaterskim fotoklubovima, radionicama, amaterskim bendovima, domovima kulture...“Vidjeli smo to i u filmu „Sjećaš li se Doli Bel“. Cijela škola hrvatskih konceptualista je izašla iz kino klubova. Ta kultura se ugasila i moja teza je da je komnizam umro ali cijeli svijet je preplavila pobjeda amatera. Teza je jako zaoštrena, vjerojatno nije točna ali je vrlo zabavna i možemo dalje na tom kontemplirat“.

Kako ne bi ispalo da napada amaterizam Dubravka Ugrešić se stavila u poziciju amatera i napravila je izložbu. „Naravno, nisam napravila bilo kakvu izložbu, nisam išla i crtala parkove nego sam crtala ono što mislim da je važno i sad se opet vraćamo početnici, a to je ta moja arheologija, jer to je arheologija a ne slikarstvo i umjetnost. Arheologija koja se meni čini izuzetno važnom čak i psihoanalitički. Sjetila sam se šta je bila vizualna kultura mog djetinjstva. To su bile 50-te godine, veliko siromaštvo, nije bilo slikovnica. Ja se sjećam kao danas svoje prve slikovnice od A do Ž. Sjećam se boje, mirisa, slika, sjećam se svega zato što nije bilo drugih. Crtalo se po knjigama jer nije bilo ni papira ni blokova.

Zašto tu vizualno kulturu ne opisati, ne učiniti je vidljivom na ovaj način. Uostalom o njoj postoji vjerojatno manje dokumenata o onoj koje ćete se vi sjećati – vaših stripova, manga filmova...Naprosto se radi o konstantnom razgovoru koji ja vodim. Ovog puta sam se usudila da razgovor vodim sa nečim što ulazi u sferu vizuelne prakse“.

U kratkim crtama objasnila je i sadržaj najnovije knjige eseja. „Mislim da je knjiga vrlo dobro složena. Imate uvodni esej, ili početni esej i to je opijum. U tom eseju govorim o tome kako je religiozni gen u svima nama vrlo jak. I iz te perspektive vjerovanja, određuje se cijela naša kultura. Bavim se nekim oblicima, a to su memoari, popularnom kulturom prije svega i to je sasvim dobar uvod u ono što će kasnije slijediti u knjizi. Knjiga ima četiri odjelka. Osim uvodnog eseja slijedi kratki esej o svemu i svačemu, geografski su rasprostranjeni na naše krajeve, na zapadnu ili istočnu Evropu i tu ima svega i svačega – od politike, migracija, umjetnosti i svega. Treća sekcija su politički eseji. Tema prvog je Goli Otok, moj posjet Golom Otoku i način na kojim sam ga ja doživjela. Drugi esej je o Radovanu Karadžiću i šta znači njegovo hapšenje i sve to skupa i treći esej je novi esej o tome kako sam postala vještica. U četvrtom dijelu su eseji vezani za kulturu, književnost i tako, a peti je zaseban „Karaoke kultura“. Čini mi se da je vrlo jasna i prilično čista podjela“.

Strašne novine

Govoreći o kulturnom prostoru na području bivše SFRJ primjećuje da je kaotičan, ali istovremeno i dinamičan. Taj prostor je po njenim riječima osiromašen, slomljen, provijanciliziran, a da bi se resetirao potrebno je puno više vremena od dvije decenije, smatra Dubravka Ugrešić koja je prokomentirala i današnju književnost.

„Knjiga je došla na ono sa čim je počela, barem se to odnosi na roman, na prozu. Uvijek je bila zamišljena da bude bliska čitaocima, tako da je to proizvod. U onom trenutku kad smo pristali da to bude proizvod dobili smo posljedice koje kusamo i tu je sad potpuna sloboda, tj. vama se čini da je potpuna sloboda i da svatko kupuje ono šta hoće. Kao što vam se čini, ako ste bogati da su baš „prada“ cipele ono što vi hoćete kupiti. Dakle, tu je diktat tržišta koje uvijek ide na to da vam sugerira da je sve što konzumirate vaš osobni izbor ili izbor koji ima vaš personalni pečat, što dakako nije istina. S obzirom da se cijeli sistem urušio, čini vam se da znate šta je prava književnost. To su rekli drugi, a oni se zovu „nacionalna književnost“ koju je netko složio. Netko je uspostavio kanon davno prije vas, netko je rekao tko ide, tko ne ide, netko je uspostavio vrijednosti pa je rekao da je neko najbolji, neko manje loš...Nemam ništa protiv toga. Kanoni neka postoje jer je život bez kanona dosadan, nema se šta rušit, nema se po čemu pljuvat, nema koordinata po kojima bi znali šta mi to novo fantastično radimo bolje od kanona, po čemu smo bolji od onoga što je na vrhu. Pitanje kanona je nevjerovatno zanimljivo jer je tu dinamika i ona je važna i podliježe, zanimljivo je za analize socijalne, financijske...Šta je sve igralo ulogu da se uspostavi takav jedan nacionalni kanon“.

Slično, ako ne i gore je i u medijima o kojima nema ni jedne riječi pohvale. Naprotiv: „Najstrašnije od svega u dijelovina bivše zemlje su mediji. Televizija je strašna, novine su katastrofa.

Ja nigdje ne vidim tako strašne novine i vizualno, kad smo već kod vizualnog, kao što ih viđam ovdje, ali iste su takve u Rumunjskoj, Bugarskoj...ovo što malo pratim i što znam. Tekstovi su nečitljivi, prepune su pornografije i to je jedna poruka. Uzmite samo jedan dan sve novine koje su izašle u Hrvatskoj. Pročitajte sve članke, napravite neku statistiku i pogledajte koja je najučestalija riječ. Ja se kladim da je to riječ „guza“. Usput imate i fotografije – guza ova, guza ona, guza na moru, guza na planinama, guza na Lošinju...Ako vi to dobivate 10 godina i to je riječ koja zvoni, onda se tu nešto događa sa mentalnošču konzumenata. Mislim na djecu.

O sadržajima neću govoriti.“

(U ponedjeljak, 13. septembra objavljujemo ekskluzivni intervju sa Dubravkom Ugrešić)

(zurnal.info)

Magazin Time izabrao je pet najboljih britanskih indie bendova koje morate provjeriti, uključujući i xx, pobjednika nagrade Mercury 2010. godine

Prošlo je više od 40 godina od kada je britanska invazija prvi put donijela bendove poput Rolling Stones i Beatlesa u američke prodavnice, i uprkos onome što je Mick Jagger rekao, vrijeme nije bilo na strani Britanaca.

Od 2000. godine samo je pet singlova britanskih muzičara dospjelo na broj jedan Billboardove liste 100 najboljih hitova – a dva od njih, “Down” Jaya Seana i “Break Your Heart” Taioa Cruza su bili dueti sa američkim muzičarima koji su im pomogli u tome. Zašto je Britancima teško da uspiju “preko bare”? Izvjesno je da napon ide drugim smjerom: sa svim, od reality TV-a do trilera Dana Browna, američka pop kultura se dokazala kao jako zarazna preko mora. Najprodavaniji britanski singl u 2009. godini je bio New York City – koji je iznjedrio “Poker Face” Lady Gage.

Ljeto 2010. godine bi moglo biti proročanstvo početka preokreta. Međutim: kada su objavljene nominacije za MTV muzičke nagrade 3. augusta, britanski indie-rock bend Florence and the Machine, čiji stil je u skali između elektronike i folka, našao se među nominovanim u četiri kategorije, uključujući i prestižnu kategoriju video godine. Ako bend pobijedi, vodeći vokal Florence Welsh bi mogla postati prva ženska umjetnica koja će u SAD-u napraviti ime još od reality zvijezde Susan Boyle. Welsh je već u izvidnici onoga što bi se moglo nazvati britanskom invazijom – ovog puta indie umjetnika. Baš kao što muzika sjevernoameričkih indie-rock bendova poput Arcade Fire i Band of Horses pravi upad na američke top liste, slična scena je u začetku u Velikoj Britaniji, uključujući grupe poput xx, pobjednike muzičke nagrade Barclaycard Mercury 2010. godine. Dok su ovi bendovi još uvijek malo poznati preko mora, mnogi od njih se počinju probijati – a neki, poput pet ovdje predstavljenih – već su napravili most do američkih obala.

Londonski bend Florence and the Machine bi mogao postati najpoznatiji britanski indie-rock bend u SAD-u. Njihovi debitantski album, Lungs, je bio broj jedan u Velikoj Britaniji i ostao na listama više od godine nakon izdavanja; u SAD-u je dospio na 130. mjesto Billboardovih 200. Pjesme ovog benda su se pojavile na Gossip Girl i u soundtracku proljetnog auta Megan Fox u filmu Jennifer's Body kao i u filmu The Twlight Saga: Eclipse te u skorijem Eat Pray Love. Crvenokosa pjevačica Florence Welsh, podržana od eklektičnog i uvijek mijenjajućeg ansambla koji uključuje gitare, bubnjeve, klavijature i harpu, poznata je po svojim divljim nastupima.

Zvuči kao: Patti Smith, Paramore


Preporučena pjesma: "Dog Days Are Over"

Vođeni žilavim glasom Marcusa Mumforda, ovaj četveročlani bend svira snažni folk rock sa jakim naglaskom na banjo i harmoniku. Grupa je napravila đir po američki kasnovečernjim talk show emisijama nakon američkog izdanja prvog albuma, Sigh No More, u februaru 2010. godine (album je dospio na 58. mjesto Billboardovih 200). A Mumford & Sons su svirali na nekim od najvećih američkih festivala, uključujući Bannaroo, Sasquatch! I Lollapalooza. U međuvremenu je bend kući bio nominovan za glavnu britansku nagradu, Barclaycard Mercury Prize, a Sigh No More se stigao do 6. mjesta britanskih listi.

Zvuči kao: Fleet Foxes, Beirut


Preporučena pjesma: "Little Lion Man"

The xx je pobijedio na Barclaycard Mercury nagradi 7. septembra 2010. godine za istoimeni album koji se probio na Billboardovu listu deset najboljih albuma nezavisne produkcije. Bendova muzika se pojavila u američkim serijama Grey's Anatomy i Gossip Girl. Londonski trio se potpisuje ležernim elektro-indie zvukom oslanjajući se na dva pjevača, Olivera Sima i Romyja Madleya Crofta i kreativno programiranu ritam mašinu. Ali je naglasio zarazne i tihe dionice zbog koji se njihova muzika izdvaja. The xx je bio na Lollapaloozi 7. augusta a u oktobru ide na američku turneju.

Zvuči kao: Vampire Weekend, the Pixies


Preporučena pjesma "Crystalised" 


Laura Marling je imala samo 18 godina u vrijeme svog prvog albuma 2008. godine, Alas, I Cannot Swim, ali je prkosila svojim godinama sa zrelim tekstovima zasnovanim na religiji i pjesničkim utjecajima. Njen drugi pokušaj, I Speak Because I Can – pripremljen sa producentom Ethanom Johnsom iz Kings of Leon – dospio je na broj četiri britanske liste. Završila je zajednički singl u Indiji sa Mumford & Sons (u vezi je sa Marcusom Mumfordom, koji je prati tokom živih nastupa). Njen mekani glas zajedno sa vješto odsviranom gitarom stvara ranjiv ali ipak profinjen zvuk kojeg je Marling predstavila na festivalu Sasquatch! I Hop Farm festivalu 2010. godine u blizini Londona (glavna zvijezda je bio Bob Dylan)

Zvuči kao: Regina Spektor, Joni Mitchell


Preporučena pjesma: "Rambling Man"

Foalsi su u početku slavu stekli sa visokonaponskim singlovima poput “Cassius” i “Balloons” sa prvog albuma benda Antidotes u 2008. godini – kotlom jakih gitara i lajući glasovi frontmena i Oxfordskog diplomca Yannisa Philippakisa. Ali na njihovom drugom studijskom albumu, Total Life Forever, bend je krenuo sa nježnijim i opreznijim pristupom pisanja pjesama dok su zadržali nešto od originalnog stila. U 2008. godini Foalsi su potpisali za američku izdavačku kući Sub Pop Records, domu indie rokera Shinsa.

Zvuči kao: We Are Scientists, the Drums


Preporučena pjesma: "This Orient"


(time.com)

Rado bih pogledao predizbornu kampanju koja je napravljena u formi kviza. Nešto kao izborna verzija “Tko želi biti milijunaš” ili “Ko želi biti milioner”, zavisno od toga da li će ga neka tv kuća emitirati ili emitovati

Nisam jedini koji ne gledam ove predizborne emisije. Koga god pitam svi imaju identičan odgovor: nemam vremena, a i da imam odakle mi, pa još da slušam kako me lažu... Istina, teško je ovom protivrječiti, mada veliku odgovornost snose i mediji. Predizborne emisije su dosadne, bez ikakve kreativnosti. Medijske predizborne utrke su zamišljene prvenstveno kao poligon gdje se političari takmiče u laganju s preprekama, bacanju prašine u oči, gledanju u bolju budućnost zamazanih očiju, pljuvanju protivkandidata u dalj... Isti takmičari, iste discipline..., predizborna utrka je izgubila draž.

Ja bih, naprimjer, rado pogledao predizbornu kampanju koja je napravljena u formi kviza. Nešto kao izborna verzija “Tko želi biti milijunaš” ili “Ko želi biti milioner”, zavisno od toga da li će ga neka tv kuća emitirati ili emitovati. Čak bi ostavio ovaj naslov jer u potpunosti odgovara ambicijama takmičara, odnosno kandidata na izbornim listama.

Ponudio bih Tariku Filipoviću da vodi emisiju, on i u najdosadnijem takmičaru probudi zabavljača. Zbog političke korektnosti ostavio bih čak i eliminatorni “Najbrži prst”. Kandidati koji najbrže odgovore na pitanje idu na stolicu, pa kom glasovi kom opanci.

-Dobro veče, dobro došli u još jedno izdanje predizbornog kviza Tko želi biti milijunaš, odnosno Ko želi biti milioner. U prošloj epizodi imali smo takmičara iz Sarajeva, simpatičnog doktora filozofije gospodina Harisa Silajdžića koji je pobrao simpatije, pardon glasove starijeg dijela publike. Posebno se svidio vremešnim damama u studiju. Nažalost, iako je otvorio pitanje za 200 ispao je jer nije znao odgovoriti zašto nije prošao aprilski paket ustavnih promjena iz 2006.? Večeras su sa nama novi kandidati: iz pasivnih krajeva dolazi nam gospodin Sulejman Tihić, molim aplauz, pa molim vas, jedan mali, tako, tako..., hvala; s njegove desne strane kršni Hercegovac Dragan Čović, gdje je gospodin Čović?, a to ste vi, sjedite molim vas, hvala. Sa nama je i Milorad Dodik, kojeg ne treba posebno predstavljati, tu je i jedna dama - Borjana Krišto, te profesor, je li tako?, da, gospodin Mladen Ivanić i Fahrudin Radončić, neimar iz susjedne nam Crne Gore na bauštelu u BiH.

Pitanje za “Najbrži prst” večeras glasi: Poredajte po prioritetima:

a) Narod;

b) Stranka;

c) Ja;

d) Moja porodica.

Tačan odogovor je c, d, b i a. Najbrži prst večeras je gospodin Dodik. Molim jedan aplauz, za gospodina iz Laktaša. Dobro veče gospodine Dodik.

-Dobro mečem, ovaj dobro veče...

-Vidim dobro ste raspoloženi. Sa vama je ovdje večeras...

-Srpski narod, oni su uvijek sa mnom.

-Lijepo, žao nam je što oni nisu mogli biti s nama večeras ovdje da ih pitamo šta misle o vama i vjeruju li da vi možete večeras do miliona.

-Šta će oni misliti, nije njihovo da misle. Mislit će ono što im ja kažem. I, znaju oni dobro kako Mile uzima te milione. Šta za noć, za sat, ako treba. Sve za moj srpski narod!

-Vidim optimista ste, ali ovo je malo specifično, ne uzimate novac nego glasove. Novac uzimate kasnije, kada dođete na vlast.

-Ništa lakše, samo pucajte.

-Pitanje za 100 glasi: Javni poziv je: a) Poziv u javnu kuću; b) Poziv preduzećima da predaju ponude za posao u javnim institucijama; c) Paravan za uzimanje para iz budžeta i d) Posao u javnoj službi?

-Znam odgovor ali ću uzeti džoker “pola-pola”.

-Ostalo je (a) i (c).

-Znao sam, tačan odgovor je c) Paravan za uzimanje para iz budžeta.

-Tačno...

I sve tako, bez korištenja džokera, Dodik je dogurao do milionskog pitanja:

-Gospodine Dodik, došli smo do milionskog pitanja, molim vas da budete skoncentrisani. Ostala su vam dva džokera: “publika” i “pozovi prijatelja”.

-Znam, publiku neću ni pitati. Ovdje ima puno muslimana i ne vjerujem im. Da čujem i to milionsko pitanje.

-Izbore 2010. godine u RS je najalakše dobiti pričom o: a) novim poslovnim projektima; b) šupljom pričom o svemu i ničemu; c) referendumu o samostalnosti i d) neispunjenim obečanjima?

-Hm, ne znam baš. Mislim da ću morati uzeti džoker “pozovi prijatelja”.

-Koga imate na spisku?

-Pa pozvao bih mog drugara Borisa Tadića.

-Dobro - tu, tu, tu... - Dobro veče je li Boris?

-Da, Boris ovde, a ko je to?

-Ovdje Tarik Filipović..., znate kviz “Tko želi biti Milijunaš”..., ma onaj s naočalama. Ovaj, pa vaš prijatelj Milorad Dodik je došao do milionskog pitanja...

-Ne, ja zaista ne znam nikakvog Dodika. Oprostite imam poziv na drugoj liniji, zovu me s Kosova...

O, mislim da imamo problem gospodine Dodik. Imate li nekog drugog prijatelja ili ćete pokušati sami.

-E, jesti vidio onog šljama...

-O, o..., obratite malo pažnju na ponašanje!

-Ma mamicu mu njegovu, dobro dajte mi onda Radovana Karadžića.

-Nije li on u Haagu?

-Da, njega.

-Dobro - tu, tu, tu...- Je li Scheveningen? Trebao bih doktora Karadžića.

-Ja sam, izvolite Tarik.

-Vaš prijatelj Dodik zapeo je kod milionskog pitanja.

-Da, da...

-Evo izvolite gospodine Dodik, imate petnaest sekundi.

-Radovane, znam odgovor samo sam te nazvao da ti kažem kako ću ja uraditi ono što ti nisi uspio...

(zurnal.info)

POVIJESNO PRIOPĆENJE

Iz HDZA – a BiH priopćeno stiglo je priopćenje kako je kandidatkinja za predsjedništvo Bosne i Hercegovine Borjana Krišto čestitala 65. rođendan uzoritom kardinalu Vinku Puljiću.

Ovo je priopćenje od povijesnog značaja za BiH. Imam dojam kao da me netko, preko medija, izvijestio da više ne pati od zatvora te da je u veselju i miru božjem prosjedio cijelo jutro na klozetskoj šolji. Dijareja je nezaustavljivo krenula.

JOŠ JEDNO POVIJESNO PRIOPĆENJE

HDZ 1990 dodijelo je 10 stipendija za studente iz Srednje Bosne. Lijepo, nema što. Dirljivo, rekao bi netko osjećajniji od mene. Šmrc, šmrc, šmrc, slin, slin, slin!

Sve je dozvoljeno na BH političkoj tržnici pa i podmićivanje sirote studentarije, a samim tim i njihovih sirotih roditelja. I plemenitost je katkad gadljiva, nije li?

SIMPA ČOVA

Ne, nije riječ o Draganu Čoviću. Riječ je o Živku Budimiru. Nisam siguran točno zbog čega, ali lik me neizmjerno zabavlja. Pogledajte samo tu dostojanstvenu generalsku pojavu koja dominira traljavo dizajniranim plakatom. Nije li zabavno!? Boksač je spreman za meč. Što li nam želi poručiti? Da će nam svima jebati nanu kad dođe na vlast, bubnuti nas jednim oficirskim direktom posred čela tako da će nam se zamantati u toj mjeri da ćemo doći sebi kad nam ukinu vize, tamo nekad 2132. godine. Uz ovakav plakat, predlažem slogan: JA ĆU VAS DOKUSURITI!!!

RAGUŽ: OVO JE NAŠA ZEMLJA

Molim da netko u katastarskim knjigama provjeri da li je ovo zemlja Martina Raguža. Hvala.

ZAJEDNO SMO SAVEZ

Avaz Daily: Koja je Vaša bajramska poruka Bošnjacima? O čemu bi oni morali voditi računa?

Reis Cerić: Da čuvaju zdravlje, da se brinu o porodici i da rade na našem jedinstvu i slozi! No, prije svega trebamo vjerovati u Boga i u sebe te ne gubiti nadu u bolju budućnost. Bajram šerif mubarek olsun!

Sasvim slučajno omaklo se Reisu ovo o nadi u bolju budućnost i sasvim slučajno to se dogodilo u bajramskom intervjuu, koji je Reis dao Radončićevom Dnevnom Avazu.

Puhnimo u prkno bolje budućnosti, jer zajedno smo Savez.

(zurnal.info)

Bend Goribor ovog ljeta održao je nezaboravan koncert u Mostaru. Žurnal prikazuje ekskluzivni razgovor s članovima ove već kultne grupe

OKC Abrašević, 24.07.2010.

Bio je to sjajan koncert. A dogodio se ima tome već mjesec i pol dana. Goribor je konačno nastupio u Mostaru. Kiša je utjerala Goribor i publiku u salu OKC Abraševića, ali to je dodatno doprinijelo genijalnoj, prisnoj atmosferi. U publici se skupilo nešto preko stotinu ljudi, na bini njih četvoro. I sve je bilo kako samo može biti između ljudi koji se savršeno razumiju. Decibeli i vriskovi su se smjenjivali, koža se ježila i svi su bili kao jedno, tijelo koje drhti u katarzi. A što o nekim stvarima imaju reći tri četvrtine Goribora (bez Uže, koji se izgubio u gužvi oko Starog mosta) možete vidjeti i čuti ako pogledate video:

(zurnal.info)

Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva – napisala je ispitanica u Žurnalovoj anketi Ima li mita na GAK-u

Čak 65 posto ispitanih u anketi Žurnala dalo je mito ljekarima Ginekološko-akušerske klinike u Sarajevu. Od tog procenta, njih 24 posto ljekarima je dalo između 200 i 500 KM, ali ima i onih mnogo darežljivijih: četiri posto ljekare je podmitilo sa više od 1.000 KM. Čak 82% njih zna drugu osobu koja je ljekaru platila za uslugu koja mu je bila u opisu radnog mjesta.

“Niko nije odbio ni novac ni poklone, naprotiv, ponašaju se kao da se to podrazumijeva.”

“Jesam, i to sam trčala da dam jer sam vidjela da žene koje ne daju novac niko ih i ne pogleda” - ova čitateljka ljekarima je dala između 500 i 1.000 KM.

Drugačija iskustva ipak su značajno malobrojnija:

“Da, ponudila sam više puta, ali je doktor to kategorički odbio i svaka mu čast na pruženoj podršci. Dva puta sam se porađala tamo, uslovi nikakvi, ali pojedini doktori za 10.”

“Da, tokom poroda sam, isprestravljena pričama koje su dolazile iz bolnice, babici pokušala dati novac, ali je ona odbila, rekavši da ne zna hoću li se poroditi dok je ona u smjeni. ugurala sam joj novac u džep, ali mi je cijeli iznos vratila kad joj se smjena završila. Dotad sam već bila tako izluđena od bolova da mi nije na pamet palo da onim babicama koje su došle proslijedim taj novac.”

Tek nešto manje od četvrtine ljekara od ispitanih je otvoreno tražilo novac.

(zurnal.info)

Magazin Žurnal analizirao je internet stranice svih stranaka u Bosni i Hercegovini i napravio listu najboljih stranica u predizbornom mjesecu. U bodovanju stranica najprije smo ocjenjivali prilagođenost opštim izborima, dizajn te količinu i kvalitet dostupnih informacija, multimedijalnost stranice ali i korištenje društvenih mreža u predizbornoj kampanji. Sudeći prema rezultatima našeg istraživanja, većina političkih partija još uvijek ne smatra internet važnim dijelom svojih kampanja. Neke od stranica koje smo analizirali zadnju su vijest objavile još prije tri mjeseca! Većina analiziranih stranica ima dizajn sličan ličnim stranicama tinejdžera koje su bile popularne još u prošlom stoljeću.

Isprva smo željeli napraviti listu od deset najboljih stranica ali je nakon istraživanja postalo jasno da nemamo toliko dobrog materijala. Prvih pet na našoj listi zaista su se potrudili pred oktobarske izbore ali još uvijek nisu iskoristili ni blizu sve mogućnosti interneta. Ostale stranke kao da je nesreća natjerala da se pojave na internetu.

Evo kakvu smo listu dobili nakon ocjenjivanja stranica prema našim kriterijima.

1. SDP (www.drzavazacovjeka.ba i sdp.ba)

SDP je jedina stranka koja je registrovala posebnu domenu za svoju predizbornu kampanju. Ipak, kada ukucate tu adresu samo ste preusmjereni na početnu stranicu ove stranke. SDP-ova stranica je najbolja prvenstveno zbog preglednog dizajna, više informacija i bolje povezanosti sa društvenim mrežama

Dizajn: Stranica je pregledna, jednostavna i brzo se otvara. Najvažnije stvari su na vrhu stranice. Za posebnu pohvalu je posebno istaknuta mogućnost prijavljivanja na SDP-ov newsletter.

Prilagođenost korisnicima: SDP je otišao daleko ispred ostalih stranaka u prilagođenosti stranice korisnicima. Pohvalno je što se svaki članak može komentirati. Registrovanje na novosti je jednostavno kao i doniranje i priključenje aktivnostima stranke ali se ne možemo oteti utisku da su ove dvije stvari nekako stidljivo postavljene na stranicu i nisu dostupne na jedan klik.

Informacije: Centar za informisanje SDP BiH radi jako dobar posao. Vijesti na stranici se redovno osvježavaju a njih prate i kvalitetne fotografije za koje je unajmljen profesionalni fotograf. Jedini je problem što postoje suvišne vijesti u vrijeme pred izbore pa se čini da su pojedine vijestu tu da bi se obavijestili članovi SDP-a a ne zainteresovani potencijalni glasači. Nismo mogli odoliti da ne izdvojimo jedan od naslova, inače ne tako loše smišljenjih, koji kaže: Zapažena aktivnost i odlučnost u daljnjem radu (šta god to značilo).

Društvene mreže: Linkovi za SDP-ove društvene mreže na samom su početku stranice i prilično su pristupačne. Za sada je jedina mana što link za twitterovu stranicu i RSS ne rade. Također, SDP još uvijek nema twitter stranicu. Ni facebook stranica nije za neku posebnu pohvalu ali kvalitetan youtube kanal i svježe fotografije na flickru donekle popravljaju stvar.

Multimedija: Fotografije i video snimci se dodaju svaki dan i urađeni su prilično kvalitetno. Zanimljiva je mogućnost snimanja tona za mobitel nove predizborne pjesme SDP-a. O kvalitetu pjesme u nekom narednom tekstu.

2. Radom za boljitak (www.zaboljitak.ba)

Vjerovatno najljepša stranica ove kampanje. Posebno osmišljeni logo, izbor boja i jednostavnost premašuju sve ostale ali je na drugom mjestu završila zbog neprilagođenosti korisnicima i nešto slabije raspoređenosti najvažnijih

Dizajn: Vjerovatno se sa ovakvim dizajnom ne bi mogli takmičiti na strankama u EU ali su u odnosu na ostale daleko najbolji.

Prilagođenost korisnicima: Potencijalni glasači imaju na dohvat ruke informacije o stranci ali i dalje nemaju mogućnost, osim telefonskim pozivom, uključiti se u kampanju i volontirati. Forma za učlanjenje u stranku je jednostanvo preduga a prijavljivanje na novosti je postavljeno na najgore moguće mjesto: dno stranice.

Informacije: Zanimljiv je kalendar događaja sa lijeve strane. Informacije su prilično svježe i solidno pripremljene.

Društvene mreže: Twitter i facebook stranice su lijepo ugrađene u početnu stranu. Redovno se ažuriraju ali se nedovoljno koriste u samim člancima, poput facebook like dugmeta ili komentara.

Multimedija: Video prilozi su odlično pripremljeni kao i promotivni spotovi pa ne bi škodilo da im se dadne više prostora kako bi se istakli.

3. HDZ 1990 (www.hdz1990.org)

Jedina zamjerka ovoj stranici je što previše liči na internet portal a ne stranicu političke stranke u predizbornom mjesecu. Nekako je nespretno preveden newsletter pa se na njega morate “pretplatiti” što za nekoga može značiti da se radi o plaćanju

 

Dizajn: Jednostavno i lijepo osmišljena stranica ali kao što smo već rekli, previše podsjeća na portal.

Prilagođenost korisnicima: Domaće političke partije još uvijek imaju stav da internet stranica treba preslikati kampanju sa plakata a ne privući ljude da se bore za “njihovu” stvar. Tako i ova stranica nudi sve informacije ali premalo načina da se ljudi uključe, ne samo u promoviranje stranke nego njenih ideja. Link za doniranje je postavljen na dobro mjesto ali su informacije samo o broju žiro računa u modernim izbornim kampanjama davna prošlost.

Informacije: Dobro pripremljene i svježe ali se prečesto ponavljaju još na početnoj stranici.

Društvene mreže: Devedesetka ima vjerovatno najbolje povezane stranice sa društvenih mreža sa svojom. Prednosti facebooka i twittera su odlično iskorištene.

Multimedija: Bez prevelikog razmišljanja ovo je stranica sa najboljom multimedijom. Osim kvalitetnih video snimaka i fotografija tu su i logotipi, tonovi za mobitel, pozadine za računare i screensaveri. Šteta je samo što većina toga nije uopšte postavljena pa je sve ostalo samo na dobroj ideji.

4. Savez za bolju budućnost (www.sbbbh.ba)

Stranica Fahrudina Radončića izgleda poput Dnevnog avaza: zastarjelo i bezidejno ali izvanredno prilagođeno ciljnoj grupi

Dizajn: Uglavnom neusklađen. Kao da je neko tek otkrio kako se prave stranice pa isprobava sve što može na jednom mjestu. Pukom je srećom izbjegnut totalni haos pa se sve, koliko toliko, još uvijek drži zajedno.

Prilagođenost korisnicima: Članci se ne mogu komentarisati i posjetioci nemaju načina da učestvuju u “životu” stranice. Za pohvalu je najbolja forma za pristup stranci: jednostavnost i brzina njenog popunjavanja su za svaku pohvalu. Isto je i sa newsletterom.

Informacije: Čovjek je utemeljitelj najtiražnije dnevne novine u državi pa nije nikakvo čudo što stranica vrvi od informacija ali su one na stranici prikazane poražavajuće loše. Ni Radončić na stranici ne predstavlja ideje nego prije svega svoj ego što bi ga u naprednim demokratijama koštalo apsolutnog poraza.

Društvene mreže: Osim facebooka u manjem obimu, neiskorištene!

Multimedija: Video sadržaja ima sasvim dovoljno ali bi SBB hitno trebao zaposliti nekoga da ih na stranicu postavi na pravi način.

5. HDZ (www.hdzbih.org)

Isti problem kao i sa bivšim kolegama, stranica nije prilagođena političkoj stranci a posebno izborima. Izgled stranice koji se može kupiti za 50 dolara je pregledan ali nije odgovarajući. Ipak, na prvi pogled djeluje skladno i sadržajno. Na listi se HDZ-ova stranica našla uglavnom jer su manje loši od ostalih

Dizajn: Mogao je biti kreativniji ali barem je sve na svome mjestu i nema “rupa” u stranici.

Prilagođenost korisnicima: Katastrofalna! Pogled sa visoka u kojem posjetioci nemaju nikakvu mogućnost da učestvuju. U HDZ-u očito još nisu čuli za društvene mreže na kojima je, recimo, sadašnji američki predsjednik Barack Obama dobio izbore. Čini se da se HDZ i ovaj put najviše oslanja na svoju jaku bazu i nema namjere da je posebno širi.

Informacije: Ima ih sasvim dovoljno ali su previše orjentisane ljudima stranke i ispraznim parolama a ne vizijama i novim idejama.

Društvene mreže: Ne postoje! Osim ako pod time ne smatramo fotografije na kojima možemo vidjeti kako se druže članovi HDZ-a.

Multimedija: Fotografija i himni na pretek ali videa i drugih sadržaja ni za lijeka.

(zurnal.info)

Znate onaj film u kome se glavni junak svako jutro budi na početku istog dana? I proživljava identične situacije, ne uspijevajući da izađe iz začaranog kruga i stalno se vraćajući na početak?

GOVNA KOJA PLUTAJU OKO NAS GOVORE VIŠE OD HILJADU RIJEČI

Situacija u Bosni i Hercegovini upravo je taj oživotvoreni oblik déjà vu-a. Mutni psihološki fenomen banalizovan do krajnje granice.

Sve se ponavlja u pravilnim ciklusima, koji nisu dvadesetčetveročasovni, kao u hollywoodskoj tinejdžerskoj limunadi, nego četverogodišnji (što je još veća tragedija za nas koji smo zarobljeni u toj perverznoj tragikomičnoj igri nepoznate sile, koja nas stalno vraća na isto mjesto, samo 4 godine starije). Od izbora do izbora.

Ista priča, isti odnosi, ista borba, isti rezultati, iste (njihove) pobjede i (naši) porazi.

Riječi su izgubile svaki smisao. Ne samo u kontekstu politič(ars)kog govora, nego i objašnjavanja, ukazivanja, apela, prezentiranja činjenica i dokaza. Sve je, naprosto, kristalno jasno. Svima! (odbijam da prihvatim tezu da je narod glup, mnogo sam bliži onoj da je, ustvari, poremećena suicidalna stoka, koja više voli da komšiji crkne krava nego što ga brine da će mu dijete ostat bez mlijeka).

I sve je već rečeno!

KULTURA DIJALOGA SA STOKOM

Za nekog ko piše u novinama (bilo da su u papirnatoj ili internetskoj varijanti) i ko tome ne pridaje baš prevelik značaj (davno sam rasčistio sa infantilnim iluzijama o mijenjanju svijeta i sveo smisao svog angažmana na signale usamljenim istomišljenicima, okruženim sljedbenicima ideologije tora, da nisu sami i da je u redu biti drugačiji, te, na loosersku potrebu da se „najebem majke“ siledžijama prije nego me i samog zgaze) imam „čudnu“ potrebu da se ne ponavljam. Što me je s približavanjem izbora blokiralo. Jer sam se našao u situaciji da bih trebao ponovo pisati iste ili tek neznatno modifikovane tekstove kao i prije 4 godine (ili prije 14 – Žurnal se, tako, ozbiljno bavi mišlju da reprintuje dio strip tabli koje smo ja i Milenko pravili za Polikitu, jer mu izgledaju aktuelne i danas). Kao što i nevladine organizacije, uostalom, vode iste kampanje, i u javnost izlaze s gotovo identičnim poraznim rezultatima aktuelne vlasti.

Televizija je medij koji je mnogo pogodniji za isticanje takve vrste apsurda od novina. Što je, ovih dana, iskoristio Bakir Hadžiomerović, pustivši emisiju 60 minuta snimljenu prije 4 godine, pred prošle opšte izbore, u kojoj su mu gosti bili Silajdžić, Tihić, Lagumdžija, Čović i Lijanović. A koja izgleda kao da je snimljena juče.

I – daj bože da se varam – isto tako će izgledati i za 4 godine.

Što, da se razumijemo, ne znači da treba odustati od borbe. Borba treba da bude sama sebi cilj. Bez iluzija u mogućnost pobjede. „Ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se“? Jok. Jebi im mater!

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza

PALAC DOLJE

Teško je naći prave riječi. Kako opisati ono što smo jučer odigrali? Svi hvale igru Francuza, ali ja više volim da krenemo od sebe.

Prije svega imam dojam da Francuzi nisu bili toliko dobri koliko smo mi bili loši. Odigrali smo, prije svega, kukavički. Bili smo taktički nezreli. Trkački i tjelesno inferiorni. Ovo posljednje se da eliminirati taktičkim pristupom, ali mi na klupi, na našu veliku žalost, imamo Papeta, koji je jučer ispao prava papčina. Kad smo već preživjeli prvo poluvrijeme morao je nekako reagirati. Međutim, on ne zna kako, on ne zna šta učiniti. On je ionako upisao bodove Francuzima još prilikom ždrijeba.

FRANCUSKA

Nije to stara, moćna Francuska. I još dugo neće biti. Ta će se moja tvrdnja, vjerujem, pokazati već u narednim njihovim mečevima s ekipama koje su hrabrije od BiH reprezentacije. Ima tu nekoliko odličnih igrača poput Diabya i Valbuene, ali jedini veliki igrač u ekipi i istinska klasa je Karim Benzema. Doduše, za pobjediti BiH i to je sasvim dovoljno. Zrno znanja, malo snage i adieu BiH.

KOMPARACIJA

Kad usporedite Benzemu i Džeku, njihov pristup i moć, postaje vam jasno zašto jedan igra u Realu, a drugi u Wolfsburgu. Jedan može povući cijelu ekipu i sačuvati loptu između tri četiri protivnička igrača, a drugi samo skakuće širi ruke i traži komplicirana rješenja kako bi dokazao svoju genijalnost. Jedan puca od samopouzdanja, a drugi od arogancije. Nažalost, ovaj drugi je naš fićfirić.

KAKO SMO IZGUBILI

Linije su stajale predaleko jedna od druge i Francuzi su imali previše prostora za manevar. Iz istog razloga su bez puno muke uspjevali isključiti naše vezne igrače iz igre. Naprosto, kad smo već tjelesno slabiji onda moramo stajati gušće, igrači moraju davati podršku jedan drugom, stajati blizu kako bi se mogli brže rješavati lopte, ili korigirati eventualne greške kolega.

Odbrana nam puca iz istog razloga. Uvijek ih se ostavi na velikom prostoru pa često zaplivaju i budu izbačeni iz igre. Naprosto, nismo kompaktni što je greška trenera. Isti slučaj je s napadom. Kad uspijemo zadržati loptu u fazi napada napadači su, obično, usamljeni i nemaju kome dati povratnu loptu niti centrirati. Preskakanje igre je odraz nemoći. A razlog nemoći treba tražiti u taktičkoj postavci.

Dva su jednostavna postulata. Braniti se sa cijelom ekipom i napade završavati s minimum četiri – pet igrača. Ali za takvo što cijela se ekipa mora kretati zajedno u zadanom rasporedu. Razmak između posljednje linije i vrha napada ne smije biti veći od 25 metara u fazi odbrane. Ne smije i kapak. Tako igraju svi na svijetu. I to se s profesionalcima da uigrati u par mjeseci koliko je Sušić imao na raspolaganju. Ali on je truba trener i nema nam pomoći. Jučer je on izgubio utakmicu. I to je to. I dalje ostajemo luzeri nad luzerima.

Vidjelo se lijepo na TV – u kako Miske širi ruke i govori: „Ne možemo ovako igrati!“ Safete, pogledaj dobro tu snimku.

KOŠEVO

Onakva mrtvačka atmosfera sigurno ne može inspirirati igrače na borbu. I onda, standardno seljačenje, petarde i baklje. Zbog seljačina na tribinama hrabri kapetan Spaha baca mikrofon. Zviždati čovjeku koji vas poziva na razumno ponašanje može samo gomila papčina. Ne bih krivio igrače da sada zbog blentavog selektora i retardiranih navijača počnu izbjegavati reprezentaciju. A taj dan nije daleko, uvjeren sam. Shvatam frustracije navijača, ali malo dostojanstva čak i u porazu nije na odmet.

NIŠTA DOBRO

Još jedan balon optimizma je raspršen. Stara priča se ponavlja. Potrošit ćemo jednu iznimno talentiranu generaciju na trenerske diletante i kriminalce iz Saveza.

U Albaniji nas ne čeka ništa dobro, a za prolaz dalje treba kao mrav sakupljati bodove. Ne na inspiraciju kao što seoski učitelji pišu poeziju, već radom i osmišljenim sustavom. Inače, nos će nam još dugo biti obješen.

(zurnal.info)

Ovog proljeća pala je odluka da okrečim studio. I fino zovnem Ohu i Šutu da mi pomognu, kupimo boje, mačkove i sve ostalo što je potrebno za jedan takav poduhvat, izbacimo sve stvari da se možemo do kraja iživiti na zidovima i polako dođemo do trenutka kada se redaju stare novine po podu da ga ne bi ukapali. Pošto je kod mene instalirana takozvana centralna peć u koju se loži i na taj način grije cijela kuća, mi imamo običaj da sve novine, a pogotovo dnevne, čuvamo jer smo shvatili da su puno vrednije u svrhu potpale nego za čitanje. I tako mi redamo te novine stare četiri do pet godina i onako usput čitamo naslove i podnaslove. Skontali smo da ćemo onog trenutka kada se prestanemo baviti muzikom odmah investirati u kompaniju koja se bavi predizbornim kampanjama za različite BiH stranke.. Dovoljno je da samo jednom sjedneš i za svaku partiju smisliš po jedan jedini moronski slogan zasnovan uglavnom na šatro nacionalnoj netrpeljivosti ili obećanjima o spašavanju jednog dijela građana od onih drugih i trećih. Pored moronskog slogana postaviš par moronskih fotografija i svake četiri godine to ponovo koristiš. To se, u stvari, po BiH standardima zove kampanja. I još pored toga imaš sreću da su ti klijenti isti ti moroni, sa prethodno pomenutih fotografija, koji nikada neće tražiti da nešto mijenjaš. Realno nema lakše zarađenog hljeba na planeti.

Kada smo završili krečenje, sjedimo za stolom, žena sipa grah, a ja se sjetim kako mi je stari, jednom dok je gledao neku sjednicu na televiziji, objašnjavao da ljudi koji se bave politikom ustvari dolaze iz najnižeg ljudskog sloja. To su, po njegovom tumačenju, potpuno nesposobni tipovi koji su shvatili da je politika jedino zanimanje u kojem ne moraš ništa raditi jer te u stvari nema ko natjerati. Kad bolje skontam, raditi nešto sa takvim klošarima i nije neki biznis.

Sljedeći put kad budem krečio, lijepo ću da prostrem najlon. Nek' se jebu i oni i njihovi naslovi i njihove šatro kampanje.

(zurnal.info)