Za 26.09.2009. u mostarskoj Kosači najavljen je koncert pod nazivom „Tri amigosa“ na kojem će nastupiti Sanel Marić Mara te Arsen i Matija Dedić kao gosti koncerta.

Kantautorski bard Arsen Dedić je u kratkom razgovoru koji smo imali sipao sve same hvalospjeve na račun Marinog albuma „Vasduh“ te najavio ovaj događaj i kao nešto što bi moglo prerasti u trajnu suradnju.

Mara je na sceni već dugo godina, ali uvijek se kretao pomalo na margini. Tek rijetko bi izašao pred lice šire javnosti, ali uvijek sa nekim zanimljivim konceptualnim projektom. I marginaliziranost i konceptualnost su prilično neobične obzirom se radi o autoru savršeno jasne, fine i pametne pop glazbe koja sigurno ima potencijal da obogati ono što nazivamo glazbenom scenom u BiH.

Album „Vasduh“ je vrijedan pažnje iz više razloga. Tekstovi su izvučeni iz bosanskohercegovačke književne baštine i stavljeni u kontekst koji im je udahnuo novi život i pokazao da mogu funkcionirati u trenutku sadašnjem. A glazba, glazba je nešto posebno, za naše podneblje neobično, bez obzira jeste li ljubitelj takvog zvuka. To je suptilni pop prepun tamnih tonova koji vas ne može ostaviti ravnodušnima. I ono što kod Mare igra na prvu loptu daleko je iznad prosjeka naše „ pop scene“, nije to ono na što smo navikli od petparačke sarajevske pop škole. Nađite „Vasduh“. Preporučujem.

U razgovoru za Žurnal Mara je objasnio kako je stvorio ovaj izvrsni album.

Album „Vasduh“ dugo se kuhao u tvojoj glavi. Dugo te nije bilo na sceni. Kako si uopće došao na ideju da uglazbiš stihove klasika našeg pjesništva?

- Da, dugo se sve ovo radilo, više od 5 godina. Ideja je nastala nakon pjesme “Uspavanka”, koju sam počeo raditi na času muzičke kulture u jednoj od škola gdje sam predavao. Nakon “Uspavanke - Nini sine”, odlučio sam da uradim muziku za poeziju naših već skoro zaboravljenih pjesnika. Tako nastaju “Đul miriše” i “Vas svijet” (Avdo Hasanbegov Karabegović i Safvet Beg Bašagić), a njihovu poeziju sam pronašao u Arhivu Hercegovine. Na inicijativu mojih prijatelja i Aide počeo sam raditi na muzici za pjesme Alekse Šantića, Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara. Svi ti stihovi su prelijepi, emocije pršte, a više ih niko ne čita, ne spominje, samo skupljaju prašinu. Nekako mi šteta da to tako i ostane.

Mnogi ljudi na prvo slušanje tvog albuma čuju nekakav moderniziran sevdah. Mnogi i ostanu pri tome pa se tvoj album preslušava na nekim ethno i balkan blues večerima. Po meni, tu je jedino duhovnost koja zrači iz tvojih pjesama bliska sevdahu. Kakva je bila tvoja namjera?

- Moram ispičati priču koja je sastavni dio “Vasduha” i mislim da je pravi odgovor na ovo pitanje.

„Odlazak po vazduh je toliko stara priča da sam gotovo i zaboravio kako mi je otac još kao djetetu pričao o odlasku na planinu. Tamo bi se u određeno doba jutra miješali vjetrovi koji bi činili vazduh drugačijim, posebnim. Takav zrak bi oni sakupljali u vreće i oslobađali ga u svojim domovima Vjerovalo se da ta hava čini ljude pozitivnijim, zdravijim i sretnijim, i da te familije nikada nisu bile u svađi, niti su znale za mržnju. Zvali su ih SKUPLJAČI ZRAKA.“

“Vasduh” je bio moj način sakupljanja pozitivnog zraka i htio sam ga podijeliti sa dobrim ljudima.

Uvijek sam te vidio u nekoj ulozi, nazovimo je šansonjerskoj, kao nekog ko sjedi pred publikom sam sa svojom gitarom i glasom. Imao si taj fini pop senzibilitet i sigurno nekoliko pjesama koje su imale „hitoidni“ potencijal. Kako objašnjavaš činjenicu da si se do sada kretao na marginama scene i zašto nikad nisi pokušao izaći pred publiku isključivo kao singersongwriter?

- Ja sam do sada pred publiku uvijek izlazio kao singersongwriter, samo što me ljudi različito kontaju. Nekad su me doživljavali kao bend, nekad kao kantautora, zavisi kako ko. Meni je bitno da sviram svoju muziku, nekad na svoje stihove, a nekad na stihove drugih, i da u tome uživam, zajedno sa ljudima koji sviraju sa mnom, ali i sa onima koji to slušaju. Čak i u “Vasduhu” se može osjetiti pop zvuk, mada ovaj album ne mogu svrstati niti u jednu kategoriju, čak i sevdaha ima samo u frazama, ali tu je i ethno, blues...

Po meni “Vasduh” jeste idealan pop album. Ima nešto što pop muzika danas često nema, a to je pamet i jasna ideja. Sva ta fuzija svega drugog je samo primjesa, kao začin nekakav. No, reci mi hoćeš li se vratiti nekim sjajnim pjesmama iz tvoje rane faze, poput „Noći su dani moji“ idr.? Uvijek mi nekako žao da te pjesme nije čuo puno veći broj ljudi...

- I ja razmišljam u tom pravcu. Mislim da je to sljedeće što želim da radim. Neće biti samo stare pjesme, već kombinacija izabranih starih i nekoliko novih. Pjesma „Noći su dani moji“ sigurno zaslužuje da bude dio tog „novog“ albuma, zajedno sa „Pozovi riječi“ i dr. To je za sada samo ideja i nemam nekih konkretnih dogovora ili planova, ali imam novu pjesmu. To je dobar osjećaj.

Možda najveća zamjerka tvom albumu ide na račun produkcije. Gdje si producirao album i da li je atmosfera sobe ono što si želio dobiti ili je produkcija bila ograničena iz svima nam poznatih financijskih razloga?

- Album je produciran u studiju ˝Baraka˝, Atilla Aksoj je radio produkciju.

Ono što ja mogu reći je da sam ja zadovoljan produkcijom i radom mog kolege Atille. Mišljenja sam da mi niko u BiH ovaj posao ne bi uradio bolje od njega. Naravno da može bolje, samo to bolje je zahtijevalo rad van granica naše zemlje i van granica mog budžeta.

Interesantna su po meni bajkovita grafička rješenja omota na tvom albumu s nekoliko prekrasnim fotki koje zapravo puno govore o konceptu albuma. Ko je zaslužan za ta rješenja?

- Grafički dizajn je radila cura iz Sarajeva Ella Gazibara, koja živi i radi u Holandiji kao grafički dizajner. Jedan dio posla na dizajnu je uradio i moj drug Goran Tiro. Čovjek zaslužan za fotografije je moj dobar drug Amir Grabus. Režiser po profesiji, rodom iz Mostara, koji je muhajem iz Holandije došao ovdje sa ogromnim foto aparatom, i koji je ostavio koljena na podveleškim stijenama. Sama ideja/tema fotografija je produkt mojih maštarija. Najviša zasluga ide mom sinu Ishaku koji je bio više nego profesionalan na setu. Super mu bilo, cijeli dan skakao bez ograničenja...

Otkud tvoja već dugogodišnja opsesija otvorenim prostorom i zrakom? Dolazi li to možda kao neka želja podsvijesti da se odupreš mostarskoj i BiH klaustrofobiji?

- Mislim da sam se takav rodio, nikad nisam volio stanove i male prostore što me je nekad u djetinjstvu dovodilo do ludila i mučnine. U takvim situacijama bi me majka jednostavno deportovala nazad našoj kući, koja se nalazila nadomak guste borove šume gdje bih se gubio i fizički i psihički.

Jedan klišej: Kako si zadovoljan promocijom i prijemom albuma kod publike?

- Promocija nije bila urađena kako treba, ali se evo kvalitet prepoznaje. Nadam se da će se neke stvari što se promocije tiče poboljšati, jer je prije neki dan Aleksandra Savić to preuzela u svoje ruke. Otvoreno je rekla da je promocija loša, te izrazila želju da pomogne po tom pitanju. Kaže da joj se “Vasduh” svidio i da je emotivno 'razvaljuje', te kako je šteta što drugi ljudi još uvijek nisu čuli tu ljepotu. Dijelim njeno mišljenje i vjerujem da je baš ona ta koja će odraditi profesionalnu promociju.

Uskoro u Mostaru nastupaš zajedno sa velikim bardom šansone Arsenom Dedićem i njegovim sinom, poznatim pijanistom, Matijom. Kako je došlo do vaše suradnje?

- Ja i moj prijatelj Amer, koji je također i Arsenov dobar drug, smo jednu noć bili gosti na Arsenovom koncertu u Sarajevu. Tu smo imali priliku pričati i pokloniti mu “Vasduh”. Nakon par dana Arsen me je nazvao i rekao: “Mariću, Mariću šta si ovo uradio”...

Tako je sve počelo.

I Mariću, šta si to uradio?

- Ma nekako sam pokušao da muzikom osnažim prelijepe stihove punih emocija. Duh starih vremena da još mističnije dočaram i poklonim mlađoj generaciji, ali i starijoj. Ljudi kojima se “Vasduh” sviđa kažu da ih cijepa na sitne djeliće duše. Arsen je bio oduševljen i stvarno nije bio škrt sa komplimentima. Meni bilo drago. Šta ću?! Znaš, koliko god da osjećam kako je “Vasduh” dobar, ipak s vremena na vrijeme se umorim i imam svoje nedoumice, valjda kao i svaki umjetnik. Nekako mi drago kad jedan velikan kao što je Arsen uživa u “Vasduhu”.

Meni je izrazito drago da Arsen Dedić istupa pomalo “bowievski” i pokušava ukazati na pravu vrijednost među mlađim kolegama. Misliš li da ćeš uz Arsena lakše istupiti na „veliku“ scenu?

- Ne znam šta će se izroditi iz sveg ovog al sam siguran da “Vasduh” zaslužuje svu veličinu i da tu nema granica vezano za prostor gdje se svira... Planirane su velike scene i prije Arsena. Zbog Dedićeve podrške i njegovog stručnog mišljenja ljudi će posvetiti više pažnje “Vasduhu". Šta se dalje može desiti – iskreno nemam pojma.

Gledaj, ja govorim o velikoj sceni u smislu nastupanja u prestižnim dvoranama poput Lisinskog i šta ti ja znam, ne govorim o folkotekama:o)...

- Vjerovatno je sada mogućnost veća da se tako nešto nekada i desi, ali to je još uvijek daleko. Nemam baš nekih iluzija kako će zbog saradnje sa Arsenom da sve bude super lako, jer ipak moja muzika nije komercijalna, nemam profesionalnog menadžera, i sav napredak do sada je zbog podrške moje famillije i prijatelja koji žele da pomognu, i koji još uvijek imaju nekog entuzijazma u sebi.

Kako općenito gledaš na glazbenu scenu, prije svega u Mostaru, a onda i u BiH?

- E to je pravo kliše pitanje.

Pa jeste, ali evo, ja inzistiram da odgovoriš, da nekako opišeš stanje onako kako ga ti vidiš...

- Previše je turbo-folka i totalno dosadnih i na isti kalup pjesmuljaka. Ipak ima nade, zbog Zostera, Dubioze kolektiva, Vunenih, Letu štuke. Nažalost i oni su borci sa vjetrenjačama, u manjini smo, ali bitno je da smo tu.

Hoćeš li nastaviti koncertnu, ili možda čak i studijsku suradnju sa dvojcem Dedić i Dedić ?

- Sa Matijom bih trebao snimiti pjesmu koju sam završio prije par dana, samo moramo dogovoriti termine, a za ostale projekte nisam siguran. Većinu stvari nisam dogovarao ja direktno, pa ti ove odgovore moram ostaviti ovako polovično ili čekati sljedeći intervju.

Također na današnjoj sjednici Lijanović je informirao članove Predsjedništva stranke o aktivnostima vezanim za Zakon o zaštiti domaće proizvodnje, koje je on poduzeo u Zastupničkom domu PSBiH u prethodnom razdoblju, kazavši:

''Privremenom suspenzijom Zakona o zaštiti domaće proizvodnje unutar CEFTA-e, kažnjeni su svi domaći proizvođači, i ne samo oni. Kažnjeni su svi građani BiH. Dvije milijarde maraka koliko je Bosna i Hercegovina ove godine dala za uvoz hrane, mogle su se upotrijebiti za otvaranje novih radnih mjesta, za smanjenje rastuće nezaposlenosti. BiH mora zaštititi svoju proizvodnju, i stoga sam zahtijevao od Suda BIH da odbaci žalbu zastupnika Filipovića, jer je neutemeljena.''

Također, na sjednici se raspravljalo o aktualnom stanju u stranci, s osvrtom na ekonomsku i političku situaciju u zemlji.

(FENA)

Grupa od šestero marokanskih mladića i djevojaka bit će izvedena pred sud zbog „pokušaja javnog poticanja na prekid posta“ tokom ramazana, doznaje se od sigurnosnog izvora.
Odluka je donesena pošto su te osobe, među kojima i marokanski novinar, u nedjelju poslijepodne pokušale organizirati okupljanje u Muhamediji (80 km južno od Rabata) kako bi „javno prekinuli“ post u znak protesta protiv „zakona kojim se kažnjava neodržavanje ramazanskog posta u Maroku, dodao je isti izvor.
Službena marokanska novinska agencija MAP priopćila je u ponedjeljak navečer da su lokalne vlasti „uspjele u nedjelju spriječiti pokušaj okupljanja nakon kojega je bio predviđen javni prekid posta kako bi se postiglo poništenje članka kaznenog zakona“. Ovo je prvi put u Maroku da jedna grupa javno traži izuzeće od obaveze poštovanja ramazanskih propisa, ističu posmatrači.
Vijeće ulema (teologa) u Muhamediji osudilo je ovaj pokušaj nazvavši njegove organizatore „huškačima“. Riječ je o „gnusnom činu kojim se gazi Božji i Prorokov nauk, uz sve teške posljedice koje sa sobom nosi“, ističu teolozi u saopćenju, prenosi u utorak Hina.
Tokom ramazana, vjernici se trebaju uzdržavati od pića, jela, pušenja i spolnih odnosa od izlaska do zalaska sunca.

Glavni revizor RS-a Boško Čeko saopćio je na današnjoj pres-konferenciji da je od 55 izvršenih revizija Glavna služba dala pozitivno mišljenje kod 18 budžetskih korisnika u RS-u, mišljenje s rezervom ili napomenama dobila su 32 budžetska korisnika, a negativno je dobilo pet klijenata.

Negativna mišljenja data su IRBRS-u i njenim fondovima, a utvrđen je niz nepravilnosti u radu tih institucija.

Svega tri ministarstva Vlade RS-a dobila su pozitivno mišljenje o poslovanju i to resor rada i boračko-invalidske zaštite, uprave i lokalne samouprave i nauke i tehnologije.

Kod 13 ministarstava u Vladi RS-a izražena je rezerva, kao i za konsolidovani izvještaj Vlade RS-a.

Isto mišljenje revizori su dali i za Službu predsjednika, Narodnu skupštinu RS-a, Generalni sekretarijat Vlade RS-a, te kod Fonda PIORS-a.

Pozitivno mišljenej dobilo je Vijeće naroda RS-a, Ustavni sud RS-a, Ombudsmen RS-a,

Glavna služba za reviziju javnog sektora RS-a je od januara do kraja augusta izvršila reviziju Vladinog konsolidovanog godišnjeg izvještaja o izvršenju budžeta i reviziju finansijskih izvještaja ministarstava u Vladi sastavljenih za 2008.godinu.

(FENA)

"Žrtve većine nasilnih rasističkih ispada, uključujući i ubistvo 2007.godine, su uglavnom Romi, navodi ECRI u izvještaju i naglašava da se i dalje prijavljuju slučajevi policijskog nasilja prema manjinama, a posebno Romima.

Prema Komisiji u posljednjih nekoliko godina politički zvaničnici na nacionalnom i lokalnom nivou u Češkoj držali su govore protiv Roma koji su imali veliki publicitet u zemlji.

Istovremeno, dodaje se u izvještaju, stavovi prema Romima su "izrazito negativni" bilo da su izraženi u štampi ili na internetu.

Uprkos naporima čeških vlasti da poboljšaju stanje "zabrinjava povećanje aktivnosti ekstremne desnice" a jedna politička stranka je formirala i uniformisanu paravojnu grupu, prenosi u utorak Radio Slobodna Evropa.

(FENA)

Smatra da treba razdvojiti pitanje članstva BiH u Evropskoj uniji od članstva u NATO-u, reafirmirati globalnu političku i sigurnosnu ulogu Ujedinjenih nacija, osuditi agresivnu politiku i ratove u kojima učestvuje NATO i usvojiti ustavnu odredbu o zabrani učešća građana BiH u ratovima i drugim agresivnim operacijama na teritoriji drugih zemalja.

Nesvrstanost, neutralnost i demilitarizacija bolje su rješenje za BiH od članstva u NATO-u, naglašeno je u saopćenju.

(FENA)

U odluci o pomilovanju predsjednik Haaškog suda Patrick Lipton Robinson navodi da će Plavšić po švedskim zakonima 24. listopada ove godine odslužiti dvije trećine kazne te da tri dana kasnije 27. listopada stječe pravo puštanja na prijevremenu slobodu, prenosi u utorak Hina.

- Uvjeren sam da se gospođi Plavšić treba odobriti prijevremeno puštanje u skladu s njezinim pravom koje proizlazi iz švedskih zakona, piše predsjednik Haaškog suda u odluci donesenoj 14. rujna ove godine.

Plavšić (79) je 2003. godine nakon priznanja krivnje osuđena na 11 godina zatvora i kaznu je služila u Švedskoj.

U okviru dogovora s tadašnjom glavnom haaškom tužiteljicom Carlom del Ponte, Plavšić je priznala krivnju za zločine protiv čovječnosti u BiH, odnosno progon nesrpskog stanovništva u BiH, a tužitelji su zauzvrat odustali od sedam ostalih točaka optužbe koji su je teretili za genocid i ratne zločine.

Predsjednik Haaškog suda u prilog svojoj odluci o pomilovanju navodi da je u ranoj fazi sudskog postupka prihvatila svoju odgovornost za zločine i priznala krivnju te da se u zatvoru ponašala dobro, a svjedočila je i u predmetu Krajišnik.

Plavšić je bila predsjednica Republike Srpske od 1996. do 1998. godine i dobrovoljno se predala Haaškom sudu 10. siječnja 2001, podsjeća Hina.

(FENA)

 TIHI DANI

Tuga i riječi su virus kojim te darivam.

Majko, u tvojoj ruci mahovina je jestiva!

Držim se gordo dok pućkam kubansku cigaru,

to sam vidio od francuskih jazzera,

ali za tvojim stolom je nedopustivo

gaditi sindikate i ljevicu i trpati sve to

u isti lonac s fašistima i liberalima

koji bi da kupe i preoru čitavu tvoju mladost.

Shoping mall je budućnost, ona je već tu, kako ne vidiš!?

Zamisli jedan na mjestu naše kuće, nakon tristo godina.

Ljudi bi dolazili u kafane slušati vlakove,

ako ponovo nekad vlakovi krenu,

jer naša kuća leži na brdu kroz koje prolazi tunel.

Ali što bi se dogodilo bakinom cvijeću!?

Kuda bismo otišli sa svim tim saksijama i preplašenom mačkom!?

Kad smo posjekli smokvu iz bašte htio sam plakati,

ipak glumio sam da sam ljut i da ti neću oprostiti nikad.

Volio sam tu smokvu i sjene koje je za sunčanih dana

njezino lišće bacalo po zidovima moje sobe.

To je to, rublje se suši na terasi,

tihe dane odnosi vjetar

pun soli i Sahare.

(Pjesma je preuzeta iz još uvijek neobjavljene zbirke "Zbogom fašisti")

Nakon što je Dnevni avaz napravio malu artiljerijsku pripremu za Kusturičin comeback u rodni grad, njemu se priključila i pravdoljubiva Slobodna Bosna tekstom na osam stranica o kulturnom festivalu Adriatic Mediterraneo u Anconi. Glavni događaj festivala je susret dvojice velikih umjetnika: Abdulaha Sidrana i Nemanje Emira Kusturice, kojeg su pompezno najavljivali organizatori. Susret se (premda je ozbiljno visio nad nama kao Damoklov mač), ipak, nije dogodio kako nas obavještava novinarka sarajevskog sedmičnika. I on će se upriličiti u Goraždu prema riječima Nemanje Emira, kada Sidran i on to odluče.

Na prvi pogled nema ništa spektakularno u ovim rečenicama, osim činjenice da je baš ovih dana jedna od agencijskih vijesti ona koja kaže: Vrhovni sud Crne Gore potvrdio je presudu Višeg suda u Podgorici kojom su novinar Andrej Nikolaidis i crnogorski nedjeljnik Monitor kažnjeni sa 12 000 eura zbog povrede časti i ugleda režisera Emira Kusturice.

Kunst i fašizam

Kusturica će dobiti 12 000 eura za duševne boli koje mu je Nikolaidis nanio tekstom Dželatov šegrt. Zbog kojeg je Andrej bio slavljen među Sarajlijama, bošnjačkim desničarima, „ljevičarima“ i svim anonimnim ljudima koji su prezirali čovjeka (još nije bio Nemanja) što je pljunuo na svoj grad i narod, kada je Karadžić, također stanovnik Sarajeva (multikulturalno odgojen u Sarajevu), zaprijetio uništenjem i gradu i narodu. Jednostavnije rečeno: Nikolaidis, lišen kukavičluka i autocenzure, je napisao ono što su svi mislili, a niko nije imao petlju javno iznijeti. Kukavičluk je, inače, najcjenjenija osobina danas u Sarajevu, i njen pravi naziv, to znaju oni što nikad nisu zauzimali strane u ratovima, zove se mudrost. Istočnjačka duboka mudrost – umijeće u kojem treba znati šutjeti kada se neko piša po vašoj glavi, ili vas gađa granatama, a vi mašete jugoslavenskim zastavama. Alija Izetbegović je to filozofski nazivao saburom.

Isto kao što je jasno da je Andrej Nikolaidis kolumnista baš te Slobodne Bosne, koja će na naslovnici objaviti eksluzivnu reportažu o neodržanom susretu dvojice, ratom, razdvojenih genija. Naravno, u tom tekstu neće biti ni riječi o konačnoj presudi protiv njihovog kolumniste. Kao što su sada svi, odjednom, kao pod dejstvom čarobnog štapića, zaboravili sve one uvrede i bljuvotine upućene odmetnutom Sarajliji, geniju, veleposjedniku & komunisti, antiglobalisti i preporođenom pravoslavcu Nemanji Emiru. Ne treba zaboraviti kako antiglobalizam ujedinjava sve one koji mrze SAD, a tu su i talibani i srpski radikali, babe, žabe, i Nemanja Emir, koji svu tu shizofreniju ovjerava svojim duplim imenom.

Imam tu sreću da nisam iz ovog grada, tako da će Nemanja Emir biti uskraćen za golemu količinu hrakotine, koju bi mu rado sasuo u lice, ali, jebiga, ne mogu, nemam četverogodišnje iskustvo života pod granatama u Sarajevu. Nemam etičku tapiju koju ima Slobodna Bosna, i ne samo ona, jer ovdje je kanon moralne nedosljednosti uveden upravo od onih ljudi što se u svojim tekstovima kunu u principijelnost i čistoću svojih intelekta i duša. Tu čistoću su izgradili konstantnim javnim napadima prema nekom drugom (uvijek taj Drugi), bilo da je on Sandžaklija, Srbin, papak, nacionalista, ultrabošnjak, kriminalac, tajkun, novinar, pisac, neprijateljima nikad kraja.

Napisao sam to već prije (Start br. 241) kako će od sarajevskog aerodroma do Vječne vatre biti napravljen red carpet od ljudskih tijela, tepih kojim će se prošetati noge starog Sarajlije, a u prvom safu, odmah nakon izlaska iz aviona, ležaće upravo oni koji su Kusturicu svih ovih godina napadali teškom medijskom artiljerijom. Može se lako pretpostaviti ko će imati autorska prava na ekskluzivu. Tako završavaju moralni svjetionici, u raljama medijskog žutila, proizvodeći sveopšti zaborav koji je, vjerovatno, najbolja metafora ovog i ovakvog Sarajeva, i Bosne i Hercegovine. Druže Nemanja samo reci, lećećemo kano meci!

Da nema toliko mrtvih civila (uglavnom sirotinje i jadnika koji nisu imali priliku pobjeći iz grada kao dobar dio ovdašnjeg kulturnog i medijskog establišmenta, apostrofiram njih, jer se oni najjače busaju moralnim čistunstvom), i da sam bio u Sarajevu od 1992-1995., vjerovatno se ne bih toliko začudio ratnoj sudbini Sarajeva. Niti bih ga previše sažaljevao. Shvatio bih kako se Sarajevo moralo sresti sa svojom okrutnom sudbinom.

Kani suzo...

Čak i kad shvatim malo koju sarajevsku suzu za sudbinom Goražda ili tadašnjeg Okruga Bihać, odakle dolazim, ispada kako sam bio u potpuno drugom ratu koji nije imao nikakve veze sa ovim u Sarajevu. Što, ipak, nije originalno moja spoznaja, nego sam na nju nailazio bezbroj puta kada bi me mnogi, biva naivno neinformisani, sarajevski kuferaš pitao: A š'o ste se ono, ba, vi, jarane, gore klali među sobom?

Tako da je prava mjera ovog i ovakvog Sarajeva dugo očekivani susret dva ratna havera, fali još samo jedan Hrvat i da priča bude kompletno sumanuto montipajtonovska. Kako bi se u očima drugih dokazali svi stereotipi o bosanskoj gluposti, prevrtljivosti, lažljivosti, ukratko: tragičnom osjećaju života koji se prodaje, kao na tržnici Markale, na vagu i za sitne pare. Ljudi bez dostojanstva ionako su osuđeni na propast, a to je drugi dio vica, bosanski crni humor i neizbježna autoironija kao argument za sve ono što nedostaje. Čast i dostojanstvo, pašajarane.

Zgrade su obnovljene i ofarbane veselim bojama. Na nekima su nacrtane čak i lastavice. Nema više rupa od gelera na fasadama. Novi ljudi se rađaju da nadomjeste mrtve sa Koševa i Kovača. Planeta Sarajevo diše punim plućima korporacijskog kapitalizma, ali i vodeći se otkucajima svog nevidljivog samorazarajućeg mehanizma. Kao u priči Sve će to narod pozlatiti Laze Lazarevića, i ja čekam kada će onima bez ruku narasti nove ruke. Kada će onima bez nogu narasti nove noge. Kada će iz ljudskih glava, iz duše nestati svaka bol, tuga, nesreća, frustracija, i kada će nam svima opet, kao nekada, biti onoliko godina koliko smo imali kada je počeo rat. Kada će se na nebu pojaviti novo lebdeće Sarajevo, ljepše i sjajnije od novog lebedećeg Jerusalema. Trenutak u kojem će mrtvi ustati iz grobova i zapjevati onu našu staru pjesmu: Cijela Bosna jedna avlija..., ili efektnije: Cijela Bosna jedna grobnica. Nakon trojezičnog izdanja Suza majki Srebrenice, ne vidim nekog razloga da Sidran tako ne naslovi svoju narednu knjigu pjesama na 33 svjetska jezika. Da konačno dočekamo i tu noć, u kojoj ćemo spaliti i ovo malo preostalih iluzija, ako ih je, uopšte, ikad i bilo. A i to će narod debelo pozlatiti. I zaboraviti.

U Vardi nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što imaju ostala kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom, a kanalizacija je stigla samo do polovine naselja, pa se u naletima širi jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu

Romi iz kakanjskog naselja Varda zadržali su tek nekoliko svojih običaja, većina ih ne zna romski jezik, samo rijetki zapjevaju, a još manje njih svira neki instrument. Ni nalik stereotipima iz Kusturičinih filmova. Ipak, Varda nije poput drugih bosanskohercegovačkih sirotinjskih naselja. U njima ćete teško sresti pet sposobnih muškaraca kako sjede i gledaju tri djevojke dok cijepaju drva za zimu.

- Ti ovo ne bi mogao prepoloviti – govori mi jedna od njih dok malom sjekirom polovi poveći komad drveta.

Za Rome nema posla

Od stereotipiziranih Roma današnji su naslijedili samo neopisivo siromaštvo i iskren osmijeh.

- Meni je vrijednije da mi se neki lijepo nasmije nego da mi sad dadneš pet hiljada maraka – kaže mi mlada Romkinja dok se igra sa jednogodišnjim djetetom na pragu svoje kuće.

Nije željela da navodimo njeno ime, poput većine vardanskih Roma, jer su razočarani ljudima koji zarađuju na njihovoj muci. Samo su rijetki od njih pristali razgovarati o svojim životima.

Tek desetak Roma radi “u preduzeće”, od preko 620 u ovom naselju, kaže Idriz Ramić, predsjednik Udruženja nezavisne romske organizacije Općine Kakanj - i to je najveći problem ovih ljudi. Za razliku od prepreka drugih Bosanaca i Hercegovaca u traženju posla, Romi se moraju nositi i sa predrasudama poslodavaca.

- Radio bih ja pošteno, hoću da zaradim za svoju porodicu, moram da hranim kćerku, ali mi niko ne želi dati posao – kaže dvadesetjednogodišnji mladić dok sjedi na stepeništu kuće bez fasade koju je sagradio njegov otac. Zatekli smo ga, kaže, u razmišljanju gdje danas da zaradi 20 maraka za dječiju hapicu. Njegova četiri godine mlađa žena drži bebu u naručju i objašnjava da Romi, čak i oni školovani, ne mogu naći posao.

- Moja je rodica završila frizersku školu i prijavila se na oglas za posao. Rekli su joj da je mjesto već popunjeno. Dva dana poslije taj je posao dobila njena prijateljica koja nije Romkinja – kaže ona ljutito: Govore nam da moramo raditi, a kada to želimo onda nam ne daju posla jer smo Romi.

U centru naselja je sve do prošle godine radila kafana. Ovdje nema niti jedne prodavnice, pošte, kladionice niti bilo čega sličnog što čini sva druga kakanjska naselja. Ovo je sačinjeno samo od trošnih kuća od kojih su samo rijetke zidane ciglom i imaju unutrašnji toalet. Cesta i kanalizacija stigli su do polovine naselja, pa se u naletima šir jak smrad. Kamion za odvoz smeća vjerovatno nikada nije ni prošao kroz Vardu pa se ono baca niz padinu prema gradu.

Bijeda i vlast

Kakanjski Romi preziru prosjačenje. To je za njih, kažu, posljednje rješenje. Glavno zanimanje im je prikupljanje odbačenih sirovina. I toga je, kažu, sve manje.

- Obralo se - kaže Sabahudin Fafulić, jedan od onih koji u eksremno siromašnom naselju živi ponajgore. Zatekli smo ga u povratku kući sa kesom u ruci. Od prosidbe svoja tri sina i pomoći komšija taj dan je uspio kupiti malu bocu plina i nekoliko pelena na komad za njegovu unuku. Kćerka i njen suprug ne mogu se brinuti o njoj pa je taj posao preuzeo on na sebe.

Sabahudin posti i kada nije Ramazan.
- Kada nemaš šta da jedeš – postiš - ili gladuješ - nazovi to kako hoćeš - kaže mi dok montira bocu plina na rešo i dodaje je sinu da za unuku napravi doručak. Beba ima tek nekoliko mjeseci i svoje prvo jelo toga dana pojela je tek oko jedan sat poslijepodne. Prvo dijete njegove kćerke umrlo je jer nije imala čime da ga hrani. Ona i Sabahudinova supruga od tada su mentalno oboljeli.

On je uspio zadržati zdrav razum, ali to nije život kojem se nadao kada se vratio iz Njemačke poslije rata.

- Tamo smo živjeli normalno. Ja sam radio, a djeca išla u školu. Kada se moja rodbina vratila ja više nisam mogao tamo, pa sam se i ja vratio - objašnjava Sabahudin. "Normalan život" nestao je nedugo nakon povratka.

- Stvari koje sam sa sobom donio sam i prodao.

Posao u BiH nikada nije dobio, a socijalnu pomoć su mu ukinuli jer je neko od socijalnih radnika, navodno, vidio parkirano auto ispred njegove kuće.

- Mislili su da je moje - kaže pedesetjednogodišnji Sabahudin, vidno narušenog zdravlja i umornog pogleda, kome nikada nije ponuđeno zvanično objašnjenje prestanka socijalne pomoći.

Njegova tri maloljetna sina nisu uspjela završiti ni osnovno obrazovanje, ali je četvrti uz pomoć lokalnog imama završio medresu u Gračanici. Tokom Ramazana "uči" u džamiji u selu kojem Sabahudin ne zna ime i sa strepnjom čeka šta će se desiti sa njim.

- Samo Allah zna hoće li upisati fakultet - kaže Sabahudin o čijem siromaštvu najbolje govori to da je više od dvije godine radio da plati priključak struje.

- Sad se borim da je plaćam da mi je ne isključe brže nego što sam je uveo - priča Sabahudin i dodaje da bi mu lakše bilo umrijeti nego živjeti sadašnjim životom.

Njegovu priču dijeli skoro svaka tamošnja kuća. Apatija vardanskih Roma ravna je osuđenicima na smrt.

- Narod je isprepadan od bijede i vlasti - kaže odmjereni, ali ipak gostoljubivi Idriz, čovjek koji se u naselju "pita" i ispred čije se kuće stanovnici najčešće okupljaju.

Patriotizam na klizištu

Vrata kuća sklepanih od svega što se na otpadu može pronaći cijeli dan su otvorena. Ograde između njih nikada nisu napravljene i oni dijele samo svoje siromaštvo. Svaki gost nepoznat domaćinima bit će okružen radoznalom djecom i starijima. Rado se zaustavljaju i pitaju zašto smo došli. Među njima i motorista u maskirnoj uniformi koji bezuspješno pokušava upaliti svoj bezbroj puta popravljani motor. Ženka psa mješanca obezglavljeno se otima u strahu od buke motora dok se psići komešaju u vreći za brašno. Objašnjava da ih vodi podaviti van sela, jer ih u naselju ima previše.

Opštinske vlasti imaju plan iseliti ovo, skoro stotinu godina staro naselje van grada. Zvanično objašnjenje je da klizište ne dozvoljava život na padini gdje su romske kuće.

- Ja sam svoju sagradio da vide da mogu i evo je godinama stoji - kaže Idriz i objašnjava da nijedna kuća nema građevinsku dozvolu pa ni dvije čiji izgled odskače od ostalih. Jedne od njih, na samom kraju naselja bliže gradu, ne bi se postidjeli ni u elitnim sarajevskim naseljima. Njen vlasnik radi u Francuskoj, a njegovi rođaci nam nisu dozvolili da je fotografišemo. Bez objašnjenja.

Besparica i nagon za preživljavanjem otupili su svaku želju za bilo kakve društvene aktivnosti i sve što nema veze sa borbom za koricu hljeba ovdje se rijetko sreće. Samir Agić i Hamza Ramić su jedini dječaci koji treniraju u klubu. Zajedno su osvojili preko 30 medalja, prvi u karateu a drugi u džudou. Drugi dječaci dane provode igrajući "lopte” na kamenjari ili pored naselja, na stadionu fudbalskog kluba Rudar.

Starije Cigane, kako ih Idriz radije naziva, najviše boli nepravedan odnos prema njima. Ibro Ramić, čiji su se sinovi borili tokom rata, a jedan i poginuo tokom njega, danas od države ne može dobiti niti penziju. Nedostaje mu mjesec i po dana staža i nema oko 250 maraka da ga otkupi.

Ipak, oni nikada nisu razmišljali da poput Roma čergaša idu trbuhom za kruhom.

- Ovo je naša jedina domovina i mi druge nemamo - kaže Ibro.

{slimbox images/Varda/1.jpg,images/Varda/1.jpg;images/Varda/2.jpg,images/Varda/2.jpg;images/Varda/3.jpg,images/Varda/3.jpg;images/Varda/4.jpg,images/Varda/4.jpg;images/Varda/6.jpg,images/Varda/6.jpg;images/Varda/7.jpg,images/Varda/7.jpg;images/Varda/8.jpg,images/Varda/8.jpg;images/Varda/9.jpg,images/Varda/9.jpg;images/Varda/10.jpg,images/Varda/10.jpg;images/Varda/11.jpg,images/Varda/11.jpg;images/Varda/13.jpg,images/Varda/13.jpg;images/Varda/14.jpg,images/Varda/14.jpg;images/Varda/15.jpg,images/Varda/15.jpg;images/Varda/16.jpg,images/Varda/16.jpg;images/Varda/17.jpg,images/Varda/17.jpg}