Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom
Ima već godinu i po dana kako je Bosna i Hercegovina „bogatija“ za jednog celebritya koji se vratio u mjesto svojih predaka, valjda ponukan onom Šantićevom o suncu tuđeg i našeg neba. Bio je to prirodni zov kamena u Drinovcima potpomognut tada izrečenom desetogodišnjom zatvorskom kaznom koju je Branimir Glavaš zaslužio zbog ratnih zločina u Osijeku. Nakon što mu je nedavno kazna smanjena na osam godina, ali i potvrđena presuda da je kriv za brojne zločine počinjene nad Srbima u Osijeku Glavaš se nalazi na putu ka služenju kazne u Zenici. Draže mu je tu, no u Remetincu i domovini koju gotovo da više i ne priznaje.
Dvadeset godina traje uspon, ali definitivnog pada još nema, iako se nalazi iza rešetaka. Još uvijek traje let Branimira Glavaša, još uvijek rukovodi Osijekom, a tu zlosretnu sudbinu da postane neka vrsta privatnog kroničara slavonskog gospodara života i smrti imao je Drago Hedl koji je prvo o svemu pisao u „Glasu Slavonije“, a nakon toga i u „Feral Tribune-u“ i „Jutarnjem listu“. Njegovi tekstovi su na kraju i doveli do brojnih tragova koji su ukazivali na Glavaševu krivicu.
Svoja saznanja kronološkim redom o usponu Glavaša i zločinima u Osijeku sakupio je u sjajnu knjigu „Glavaš – kronika jedne destrukcije“ koja će premijerno biti predstavljena u srijedu, 3. novembra u Domu novinara u Zagrebu.
Knjiga će biti objavljena neposredno pred Interliber, a nedugo nakon što je Sud BiH potvrdio presudu Vrhovnog suda RH po kojoj Glavaš mora odrobijati osam godina zbog zločina koji su činjeni po Osijeku. Pretpostavljam da je izlazak tempiran kao neki epilog ovoga slučaja?
- Knjiga je, u najvećem dijelu, bila dovršena još proljetos, no nisam je želio objaviti prije nego što presuda postane pravomoćna. Nisam imao nikakvih dvojbi o Glavaševoj krivici. No nisam želio knjigu objaviti prije toga, kako se opet ne bi govorilo da ja činim pritisak na sud, što je bila omiljena tema njegovih branitelja. Knjiga je svojevrsni epilog slučaja Glavaš, mada kao što sam to i napisao u epilogu knjige – s Glavašem nikad niste sigurni. On je osoba koja ne zastarijeva, kao ni djela koja je počinio.
NISAM MU SE MICAO S PUTA
Knjiga kronološki prati zbivanja u Osijeku i okolici od pojave Glavaša. Osim njega, kao i nekoliko najbližih ljudi kao jedina konstanta pojavljujete se Vi. Pratili ste uspon Branimira Glavaša, pa bi se moglo reći da ste sami poslati kroničarem destrukcije a ona traje već 20 godina?
- Nastojao sam da mene u knjizi bude što manje, samo u mjeri u kojoj je to stvarno bilo nužno. Osijek je mali grad, Glavaš i ja živjeli smo dugo zajedno u tom gradu i normalno je da su nam se povremeno putovi ukrštali. Ja mu se nisam micao s puta, nisam prelazio na drugu stranu ulice kada mi je dolazio u susret. Nisu to bili ugodni susreti. No, želio sam mu pokazati da ga se ne bojim. Da me ne impresionira njegova moć i kojekakvi mračni topovi oko njega.
Na kakve probleme ste nailazili prilikom pokušaja da nađete svjedoke i dođete do odgovora koji bi zaokružili priče koje ste objavljivali još kao urednik u „Glasu Slavonije“, a zatim i u „Feralu“?
- Kad i danas u Osijeku razgovarate s ljudima, bez obzira što je od rata prošlo već gotovo 20 godina i unatoč činjenici da je Glavaš u zatvoru, većina njih Glavaševo će ime izgovarati šapatom. Toliko je još straha u ljudima. Možete tek misliti kako je bilo razgovarati sa svjedocima o onome što su vidjeli, proživjeli, znali. Nije bilo lako. Ipak, našlo se hrabrih ljudi koji su znali da bez njihovih iskaza pravda nikada ne bi bila zadovoljena. Nije ih bilo puno, ali ipak dovoljno. Zahvaljujući njima i moja je knjiga završena. Oni su pravi junaci te priče.
Smatrate li da je presudom ta kronika završena? Na kraju knjige ste naveli da vulkan njegove destrukcije još nije presahnuo?
- Što se mene tiče, priča o Glavašu je završena. On je sada na podu, a ja ne spadam u one koji takve žele ritnuti nogom. Pisao sam o Glavašu u vrijeme njegove najveće moći, a ta je moć, vjerujte mi, bila ogromna. Bio je, doslovno, gospodar života i smrti i nije baš bilo jednostavno, a ni osobito pametno, suprotstaviti mu se. Netko je tu priču morao napisati. Zbog povijesne istine, zbog mentalne higijene. Što se pak njegove destrukcije tiče, ona sigurno nije presahnula. Taj vulkan sada miruje, prisilno miruje i siguran sam da će još biti i lave i pepela.
CAR U MOSTARU
Kolika je danas Glavaševa moć u Osijeku? Njegova stranka i dalje vlada gradom, sin mu je, iako je „policiji poznat“, porotnik u Općinskom sudu u Osijeku, tužio je predsjednika Josipovića zbog oduzimanja odlikovanja...
- Bilo bi neozbiljno podcijeniti Glavaševu moć. Izgleda apsurdno, čovjek je u pritvoru, čeka odlazak u Zenicu, pa se čini da više ne upravlja gradom. Ali poltroni kojima se okružio, a sada su na vlasti u Osijeku, još ga uvijek slušaju. Dva su razloga za to: njihov strah i njihovo neznanje. Oni se boje povući bilo kakav korak na svoju ruku u strahu od njegova povratka. Drugo, oni ni znaju misliti svojom glavom. On misli za njih. Svi njegovi suradnici – Šišljagić, Drmić, Burić, Bubalo…, znaju da su bez Glavaša nitko i ništa. Ali njima takva pozicija i odgovara.
No, dugoročno, kako vrijeme bude odmicalo, njih čeka sudbina radikala u Srbiji. Samo je pitanje tko će biti Tomislav Nikolić Glavaševog HDSSB-a.
Kako ste se osjećali nakon izricanja konačne presude? Ima li mjesta zadovoljstvu nakon svega?
- Neke stvari su se ipak promijenile. Moćni Glavaš je u zatvoru. Sud je potvrdio ono što su u Osijeku svi znali. A znali su – bez iznimke svi – da je u Osijeku bilo ratnih zločina i znali su – također bez iznimke - da se u ratnom Osijeku ništa nije moglo dogoditi bez Glavaševa znanja i blagoslova. Što se presude Glavašu tiče, osobno, nemam nikakvih emocija prema tome. Profesionalno, da: zadovoljan sam jer se pokazalo da je sve što sam tokom desetak zadnjih godina pisao bila istina. Da nije riječ o izmišljotinama i lažima psihičkog bolesnika kako je on redovno komentirao moje tekstove.
Da li je za vas bilo iznenađujuća odluka Vrhovnog suda da smanji kaznu Glavašu, kao i njegova odluka da kaznu služi u BiH?
- Presuda Vrhovnog suda kojom je kazna Glavašu smanjena, blago rečeno, iznenađujuća je. Taj je čovjek bježao od zakona, rugao se pravosuđu, sud je utvrdio da je kriv za smrti najmanje deset ljudi. Iznenađujuća je i Glavaševa odluka da kaznu služi u svojoj "drugoj domovini". Ali siguran sam da on tu ima nekog asa u rukavu. Uostalom, čitali smo već u novinama kako se u Zenici na njega pripremao inscenirani napad, što je trebalo biti razlog da ga se premjesti u Mostar. A ondje bi bio car…
Tužno je bilo složiti se sa Glavašem koji je prokomentirao presudu riječima da je zaista kriv za zločine da je trebao dobiti najvišu moguću kaznu, a ne osam godina. Šta nam to zapravo govori o državi?
- Država, bolje rečeno, njeno pravosuđe željeli su ispasti i pošteni i j…. A to baš nije lak posao. Dakle, presudili su Glavašu, ali ipak je to "naš general", "naš junak" pa ne možemo mu baš dati 20 godina. To što je Glavaš rekao točno je, samo on je to rekao s namjerom da pokaže kako nije kriv.
Glavni tužilac, Damir Bajić je čak pokušao intervenirati kod Heni Erceg ne bi li odložili priču Krunoslava Fehira. Da li samo zbog straha za „zdravlje“ svjedoka? Bajiću nije ovo jedini slučaj koji je imao u ruci a koji je držan sa strane, sve dok dokazi, najčešće u obliku novinskih tekstova nisu „pogurali“ istragu i procese?
- Mislim da je Bajić tada uistinu htio zaštiti Fehira. Imao je vruć krumpir u rukama, ali i da je htio – a mislim da nije – njegovu priču nije mogao šutnuti pod tepih. Bilo je to strašno, sjetite se – ljude su nalijevali sumpornom kiselinom! Pa tko pred tim može zatvoriti oči. Bajić se bojao da se Fehiru štogod ne dogodi i vjerujem da je samo zato htio zaustaviti tekst za nekoliko dana. Naravno, nije bilo moguće utjecati na Heni Erceg. Feral je objavio priču, lavina se zakotrljala, a epilog je poznat.
OVAJ SLUČAJ NIJE MONODRAMA
Jasna je odgovornost Hrvatske što je dozvolila Glavašu da prebjegne u BiH. Kolika je odgovornost BiH bila u trenutku kad famozni sporazumi o saradnji i izručivanju dvije zemlje nisu bili potpisani?
- Naravno da je Glavašu netko od njegovih jataka iz vlasti dao mig da zbriše u Bosnu i dobije nešto vremena. Nitko tada nije vjerovao da će tako brzo Hrvatska i BiH potpisati sporazum o međusobnom izručenju i siguran sam da je tu malo stisnula međunarodna zajednica. Ni BiH, kao ni Hrvatska nije nevina u toj priči o njegovu bijegu. Dali su mu dokumente u vrijeme kad je protiv njega suđenje bilo u finišu. Znali su, morali su znati, zašto traži dokumente BiH. A ipak su mu ih dali. Taj čovjek nikada nije ondje živio, niti je ondje rođen, niti je ondje imao prebivalište. Znali su dakle da su mu BiH dokumenti potrebni za bijeg, a ipak su mu ih dali.
Kakve planove imate sa knjigom? Gdje ćete je promovirati i da li ste razmatrali mogućnost da se ova kronika i ekranizuje?
- Knjiga će biti promovirana u Zagrebu. Ima obećanja da bi mogla biti tiskana u još dvije države u regiji. No, pričekamo prvo da vidimo kako će biti primljena među čitateljima. Naklada od 2.500 tisuće primjeraka, za hrvatske prilike, prilično je dobra, a moj se izdavač, Novi liber, nada da će je brzo rasprodati, uvjeren ako je u pitanju pravi politički triler. Što se pak ekranizacije tiče, o tome nisam razmišljao. Neka sada knjiga živi svoj život. A u životu nije baš sve moguće predvidjeti, pa tako ni u životu knjige. Možda se i dogodi ekranizacija. Samo trebat će puno glumaca, "slučaj Glavaš" sve je samo ne monodrama.
Najavljena je posjeta srbijanskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, odnosno Ovčari, kao i Paulin Dvoru, mjestu na kojem je pobijeno 18 civila, što ste u knjizi i opisali. Glavaš je u zatvoru, Tomislav Merčep i još mnogi drugi i dalje na slobodi. Mladić je očigledno neuhvatljiv ovim vlastima, Hadžić je tek misterija...Slažete li se sa konstatacijom da ove kurtoazne posjete nemaju dovoljnu težinu, a nekad ni smisla bez hapšenja i procesuiranja odgovornih za zločine?
- Tadićev posjet Ovčari, ali i Paulin Dvoru, vrlo je važan događaj. Žrtve, i jedne i druge, to zaslužuju. Ali zaslužuju i da njihovi krvnici više ne šeću uokolo slobodno. Kao što nisu kažnjeni svi krivci za Ovčaru, tako nisu kažnjeni ni svi krivci za Paulin Dvor. Suđeno je i jednima i drugima, pa se može reći da je pravda koliko-toliko ipak zadovoljena. No kad su Mladić i Hadžić u pitanju, njihova sloboda ruganje je žrtvama. Isto kao što je ruganje žrtvama iz Pakračke Poljane činjenica da protiv Merčepa nije podignuta optužnica.
(zurnal.info)
Prema informacijama iz Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo, u dvoranu Zetra postavljena je bomba, zbog čega su svi posjetitelji evakuisani. Kako saznajemo, Prva policijska uprava MUP-a KS dobila je anonimnu dojavu o postavljenoj bombi u 12.20 sati.
Kako nam je kazao Irfan Nefić, glasnogovornik MUP-a KS, svi posjetitelji Zetre su evakuisani, a u toku je KDZ pregled prostorija.
- Nakon detaljne istrage o ovom slučaju, biće i detaljnijih informacija- kazao je Nefić
No, prema nekim špekulacijama pozadina cijele ujdurme je animozitet selefijskog pokreta u BiH prema Torabiju. Prije nekoliko dana trojica pripadnika selefijskog pokreta u Zetri su dijelili plakate čiji je sadržaj bio usmjeren protiv ovog marokanskog iscjeljitelja. Tada je Torabijevo privatno obezbjeđenje otjeralo selefije i oduzelo im letke na kojima je pisalo da je "Torabijevo učenje usmjereno protiv Islama", i još to da je marokanski čudotvorac pljunuo jednog selefiju.
(zurnal.info)
Kao i svake godine, Jazz Festival predstavlja odmor duha. Naš saradnik napravio je pojmovnik ovogodišnje ponude
Evo prilike za duhovni odmor narednih dana uz 14. Jazz Fest Sarajevo. Još večeras u BKC-u (20:30h) svira homo ritmicus, turski perkusionista (prvenstveno) Burhan Öçal, uz svoj trenutno prateći band The Trakya All Stars. Sasvim sigurno ime ovoga muzičara obećava dobro gibanje uz malo maloazijatskog zvuka, no sve je to razlog više za siguran užitak.
Uz uvodnu napomenu, slijede još neki koncerti koje bi valjalo uzeti u obzir:
Dave Holland Quintet – Uz Dave Hollanda, možda najveće ime ovogodišnjega festivalskog izdanja, ide svakako i jedan od najboljih mogućih sastava današnjice. Sve njih valjalo bi propustiti jedino iz razloga hitne medicinske nužnosti. Muziciranje Dave Hollanda (saksofoniste Chris Pottera, bubnjara Nate Smitha…) uživa poštovanje i u znatno širim umjetničkim krugovima nego li je to jazz a po tehničkoj perpetuiranosti u rangu je sa standardima izdašnog (klasičnog) muzičkog obrazovanja. Stoga, Holland obećava čisto uživanje.
John Scofield Trio – Topla preporuka jer se sa njim nikada ne zna: čak i ako ostanete hladnjikavi na njegovu svirku, a takav scenarij nije bez izgleda, trebate računati sa dvojicom njegovih drugara iz banda, basistom Steve Swallowom i bubnjarem Bill Stewartom. Vjerovatno da će ovo biti najpouzdaniji sastav na predstojećem festu.
Gitarističke komparacije radi, osim Scofielda poslušajte i američki sastav gitariste Mike Sterna. Potonji je nešto temperamentniji muzičar a uz njegov band (Alain Caron na šestožičnom basu i Lionel Cordew za bubnjevima) je najavljen kao gost i francuski vilolinist Didier Lockwood. Ili pak, vjerovatnije će biti, maestro na električnoj violini.
Mercan Dede Tribal Quartet – Mercan Dede po drugi put među nama. Ako nemate preča posla otiđite poslušajte ovoga trendy sufija. To je nešto što se svakako valja .čuti. Opšte mjesto mondijalizma. Uostalom, kako bismo sa rajom čavrljali o 'uzvišenim' stvarima a da ne bude po reisovom tabijatu...
Tigran Hamasyan, armenijski muzičar – Ovaj je skroz sumnjiv tip; helem, čuj'mo ga i u live varijanti pa ćemo o tome — genijalan nije ni izdaleka. Uz to, realnije mu stoji onaj pošvabljeni termin klavirista nego li elitistički - pijanista, koji pretpostavlja vanredne tehničke i muzičke osoboenosti.
Edin Bosnić, klavir – naš a nije svjetski – svira čovjek, istrajava, koliko je takvih... Hertz-Bosanaca.
Uz 14. Jazz Fest reaktivira se i Late Night Stage (u Pivnici, Maršala Tita na broju 7). Posjetite ove festivalske sessions – izgubili smo naviku a bogami i mjesta (tek nedavno jedan probrani beogradski jazz kvintet nastupi u City pubu) gdje se jazz uopšte da slušati...
I, umalo da izostavimo – projekat Flamenca Reunion, vajnoga flamenko gitariste Gerardo Núñeza, uz plesačicu Carmen Cortés i prateći sastav. Ovo bi moglo biti sasvim OK. Zaboravila Angela Merkel da se multikulturalizam odavno primio na Pirinejima a evrodesničari smeli s uma da je Evropa odavno onečišćena muzikom i bojom...
A kad samo pomislite koliko je godina sricanja slogova potrebno da bi se učila tabla ili ritmiziralo o onoj čarobnoj latinoameričkoj kutiji – kahon.
(zurnal.info)
Transparency International Bosne i Hercegovine (TIBiH), uz podršku Centara civilnih inicijativa BiH (CCI), pokreće inicijativu za izmjene Zakona o finansiranju političkih partija BiH, prema kojima bi se, između ostalog, uvela obaveza objavljivanja imena donatora i iznosa donacija, kao i pooštrile sankcije za nepoštivanje ovog zakona. Cilj ove inicijative je povećanje transparentnosti finansiranja stranaka, kao i njihove odgovornosti prema građanima koji ih biraju na izborima, saopćeno je u utorak iz ove nevladine organizacije.
U okviru ove incijative TIBiH će uputiti prijedlog izmjena Zakona članovima Parlamentarne skupštine BiH, Centralnoj izbornoj komisiji, koja je zadužena za provođenje Zakona, te Ministarstvu pravde BiH.
S ciljem uključivanja građana u incijativu i omogućavanja da i oni daju svoj stav o tome na koji način bi trebalo izmijeniti Zakon, i šta to građani očekuju od stranaka, TIBiH će organizirati ulične akcije u Sarajevu i Banjoj Luci, gdje će informirati građane o incijativi i putem anketa i letaka prikupiti stavove građana te im dati mogućnost da pitaju političke stranke sve što ih zanima o njihovom finansiranju.
TIBiH će stavove građana, kao i njihova pitanja, uputiti strankama i institucijama na koneferenciji koja će biti održana povodom rasprave o izmjenama Zakona o finansiranju političkih partija BiH.
S obzirom na to da sadašnji zakoni ne pružaju građanima pristup informacijama o finansiranju stranaka, TIBiH na ovaj način nastoji, barem posredno, pružiti građanima priliku da postave pitanja strankama i da dođu do informacija koje ih zanimaju.
Ulične akcije će se održati u srijedu, 3. novembra sa početkom u 13 sati u Sarajevu, kod Vječne vatre, i u Banjoj Luci na Trgu Krajine.
(Fena)
Policija je oko 11 sati završila pretres u etno-selu na Bukulji kod Aranđelovca i restoranu Bajka u Beogradu, u okviru akcije pronalaženja Ratka Mladića.
Jake policijske snage jutros oko 8 sati blokirale su etno-selo “Divljakovac” u Aranđelovcu, u potrazi za odbjeglim haškim optuženikom Ratkom Mladićem. Pretres u etno-selu na planini Bukulja trajao je nešto duže od tri sata.
Selo, u koje nije bilo moguće ući tokom trajanja pretresa, napustilo je četvoro automobila i jedno terensko vozilo, a putnici u automobilima su imali kapuljače na glavi.
Dvije žene zaposlene u tom objektu su rekle da u akciji pretresa niko nije odveden i da ništa nije odneto, ali i da im je zabranjeno da daju bilo kakve izjave.
U isto vreme u Beogradu na Košutnjaku, desetak pripadnika Žandarmerije pretresalo je i restoran “Bajka”.
Vlasnik pretresenih objekata u Beogradu i na Bukulji, je četrdesetogodišnji ugostitelj Goran Radivojević. Policija je pretresala i njegov stan u Beogradu.
Inače, Goran Radivojević pominjao se ranije u medijima kao osoba u čijem je vlasništvu kombi koji je preseljavao Legijinu ženu Aleksandru Ivanović kada im je sudskom presudom oduzet dio kuće na Košutnjaku.
Ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić izjavio je da je današnja akcija dio uobičajenih aktivnosti u saradnji s Haškim tribunalom.
- Izvršen je pretres na nekoliko lokacija, jedna osoba je privedena na razgovor, tako da ovo jesu uobičajene aktivnosti i nije reč ni o kakvim posebnim aktivnostima za koje neko može da pretpostavlja da su javljene na telefon koji je dat poslije objavljivanja ove novčane nagrade, rekao je Dačić.
Ministar je ponovio da je Vlada Srbije rešena da ostvari punu saradnju sa Haškim tribunalom.
Portparol Tužilaštva za ratne zločine Bruno Vekarić izjavio je agenciji Beta da je današnja potraga bila usmerena na informacijame koje bi mogle dovesti do hapšenja Mladića.
- Akcija je bila fokusirana na potragu za materijalnim dokazima, stvarima koje bi mogle dovesti do lociranja i hapšenja Mladića, kazao je on.
Vekarić nije mogao da odgovori na pitanje da li je današnja akcija rezultat povećanog broja dojava koje BIA i Akcioni tim za hapšenje Ratka Mladića dobijaju nakon udesetostručavanja nagrade za njegovo hapšenje.
- O tome ne mogu ništa da vam kažem, jer su to podaci koji bi mogli da ugroze istragu, rekao je Vekarić.
Zoran Dragišić s Međunarodnog instituta za bezbjednost, gostujući u Vestima TV B92, ocijenio je "zbog velike medijske prisutnosti“ da "sve ukazuje da niko ozbiljno nije vjerovao da će naći Mladića“.
- Poslije ovih 10 miliona, što je jako nepromišljeno urađeno po mom mišljenju, sada imamo i ovo, sve se svodi na to kakav će izvještaj Brammertz dati i mislim da je sve ovo više performans za medije nego što to zaista može dovesti do Mladića, ocijenio je Dragišić.
(Fena)
Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim
Akademik, slikar-pisac, jedan od osnivača umjetničke grupe Gorgona Josip Vaništa u 86. godini objavio je petu knjigu svojih zapisa – “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” (Kratis, 2010.) - i u njoj na punih 86 stranica, u stotinjak fragmenata prvi put otkrio što mu je tijekom zajedničkih razgovora govorio Miroslav Krleža! O Ljubi Babiću, Josipu Račiću, Augustu Cesarcu, Ivi Andriću, Vladku Mačeku, Milivoju Đilasu, A. B. Šimiću, Mao Ce Tungu, I. G. Kovačiću, o smrti socijalizma, ali i o predosjećaju vlastite smrti!
Vaništa se s Krležom, naime, upoznao 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt, kada je Krleža došao pogledati zajedničku izložbu njega i Miljenka Stančića. Tada ga je Krleža, direktor Jugoslavenskog leksikografskog zavoda i pisac čija je neka djela Vaništa, kao njegov pasionirani čitatelj, čak znao i napamet, angažirao da surađuje sa Zavodom.
Dok se pripremao izbor iz Krležinih djela u pet svezaka za Ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti 1970, veliki je pisac prvi put zamolio Vaništu da upravo on za tu priliku izradi pet njegovih portreta. Dotad su ga portretirali samo Ljubo Babić i Petar Dobrović. 
Vaništa je, dakle, bio posljednji slikar kojem je Krleža pozirao.
Kontakt slikara i pisca tada postaje vrlo živ, a intenzivira se posebno tijekom Beline bolesti, još i više nakon njezine smrti - Vaništa je Krležin najbliži prijatelj sve do njegove smrti 29. prosinca 1981. godine. Posebna vrijednost ove knjige i jest u tome što njih dvojica nisu vodila “službene” razgovore za javnost, već su oni bili potpuno privatne naravi.
U predgovoru knjizi “Skizzenbuch 1932-2010. Iza otvorenih vrata” njezin urednik Marko Grčić stoga tvrdi: “U ovim zapisima prvi put susrećemo neke aspekte njegove (Krležine op.a.) ličnosti koji se nikad nisu javljali u doticaju s drugim sugovornicima, pa čak ni u njegovim uspomenskim tekstovima: to je duboka, predsmrtna, osamljenost čovjeka koji, možda, nikada nije osjećao blizinu rodbine ili prijatelja, to veličanstvenija što je doživljavamo prizivajući u sjećanje njegovo golemo djelo, u koje on sam kao da više nije imao potpuno povjerenje, a koje se mi, malo-pomalo, učimo cijeniti.”
Premda tijekom tih 11 godina čestih Vaništinih odlazaka Krleži na Gvozd nije nastala baš ni jedna njihova zajednička fotografija, Vaništa je svaki put iza razgovora s Krležom, čim bi došao doma, uglavnom navečer, bilježio što mu je on rekao. Krleža je to znao i nikad ga nije pitao zašto zapisuje njegove riječi, a Vaništa kaže da ih je zapisivao jer su to, za njega, bile dragocjenosti.
“Krležina rečenica bila je neobično muzikalna, a pričanje, moguće, ljepše nego pisanje. To je bio jedan oblik najčišće kreacije”, kaže nam Vaništa. Međutim, na objavu tih Krležinih riječi namjerno je čekao gotovo 30 godina jer je smatrao da su mnoga njegova razmišljanja, pogotovo o suvremenicima, vrlo osjetljiva.
Neke bilješke nije, priznaje nam Vaništa, ni sada objavio. A ovu je knjigu pisao cijeli život. “Zašto se piše, zašto crta?”, pita se Josip Vaništa, pa odgovara: “Piše se kao što se i crta, da bi se nešto odbacilo.” Nakon knjiga “Zapisi I”, “Zapisi II”, “Knjiga zapisa” i “Novi zapisi”, napokon, evo i Vaniština “Skizzenbucha 1932-2010. Iza otvorenih vrata” u kojem je detaljno sačuvao, “odbacio” jednog drukčijeg još nepoznatog Miroslava Krležu.
O AUGUSTU CESARCU “Cesarec je bio gospodin. Fin, izuzetan, sama skromnost. Da ga čovjek stavi na koljena u jednom homoseksualnom smislu. (…) Pisao je dobre političke stvari. Ali dara za literaturu imao nije. I sada, danas, stvarati od njega velikog pisca nema nikakvog smisla.”
O A. B. ŠIMIĆU “Bio je primitivac sa Širokog Brijega. Jedan mali primitivac. Precijenjen. Bio je bez škole, ni maturu nije položio, nije znao ni jedan jezik, nije vidio ni jedan veći grad. Dolazio je k meni, ostajao do kasno u noć. Živio je kao prosjak i umro u 26. godini života. Napao je Pana. Prekinuo sam sve veze s njime. Nisam ga više vidio. 
Njegov brat, sasvim minorna pojava, bio je mračna ličnost.” (19. 02. 1972)
O DOBRIŠI CESARIĆU “Pogled s Cmroka na rasvijetljeni grad, ne to nije moguće. Sa Cmroka se Zagreb ne vidi. I onaj glasoviti, toliko citirani, Cesarićev stih kako ‘teče i teče jedan slap’ nije nego besmislica. Slap radi sve prije nego teče.”
(veljača, 1981)
O I. G. KOVAČIĆU “Čitao sam Jamu 1944/45, to je kružilo Zagrebom. Sve su okolnosti bile za, pa i smrt pjesnika. Ali to je čista retorika. Bio je čovjek bez talenta, arivista.” (26. 04. 1973)
O IVI ANDRIĆU “Jeste li pročitali što sam napisao u povodu Andrićeve smrti? Danas mi to predbacuju. A da sam šutio, što bi rekli, to možete zamisliti. Da nije bilo Nobela, Andrić bi bio mali nepoznat pisac. Jeste li čuli ono more praznih riječi oko njegove smrti? Samo mrtve fraze kakve pišu sluškinje prepisujući ih iz ljubavnog listara. Govore o 25 godina njegovog partijskog rada. Da li je itko učinio manje od Andrića za Partiju? Po svom djelu bio je stoproccentni nihilist, u životu arbitrirao je u Belvederu. Bio je Stojadinovićev čovjek, ambasador kod Hitlera. Zašto se to prešućuje?
Mi smo se razišli 1919. Ja sam bio komunist, on je otišao u rojaliste. Preda mnom drhtao je kao žaba pred zmijom, u strahu da ga u jednom času ne dohvatim. Za njega ja sam bio samo pisac pamfleta, fakin, kojeg treba izbjegavati.”
O STANKU LASIĆU “Stanko Lasić? On je deset kopalja iznad svih koji su pisali o meni.” (1972)
O VJEKOSLAVU KALEBU “Čovjek koji je obećavao. Došavši poslije rata u Zagreb, u gradu propada. Najbolje je napravio kad se vratio u Tisno. Tamo spada.”
O VLADIMIRU NAZORU “Ditirambi, prve Nazorove pjesme, to je najbolje što je napisao. U njima je neko htjenje, prkos, želja da se stane na vlastite noge. Tresić Pavičić, danas sasvim zaboravljen, bio je još bolji versifikator. Tu se varate: Tresić je bolji od Nazora.” (20. 04. 1981)
O
PRIJATELJIMA “Da li ste čitali Krleža u Warszawie? Imao sam 40 godina, boravio četiri mjeseca u Poljskoj; tamo nisam pisao, samo sam govorio. I od svega toga što je zapisao Benešić? NIŠTA! Da čovjek poludi.
Ni o Filipu (Latinoviczu) Benešić nije imao dobro mišljenje. Za Gavellu to su bili eseji, to nije bio roman. Pater Dobrović, kojemu sam tu knjigu čitao u Pragu, nije ništa razumio.
Eto to su bili moji prijatelji.”
O VANIŠTINOJ ŽENI ROZI “Krleža dolazi u naš mali socijalistički stan. Roszi mu pruža ruku, kaže: - Ja sam obična profesorica. Nisam ni magistrirala ni doktorirala, posvetila sam se odgoju naše djece…
- Niste mogli inteligentnije postupiti - odgovara.”
O LJUBI BABIĆU “Babić nije mogao naslikati akt, ruku, lice. Mogli bismo reći da je bio slikarski nedarovit. U svojoj biti bio je dekorater koji je ovdje propao. Volio me i mrzio. Prosjedio sam sate i sate u njegovom atelijeru od 1915-6. Do 1922, kada se naš odnos prekida. Trideset godina kasnije on se ponovno uspostavlja, ali ne zadugo.Pedeset devete treći put kod Areteja. 1945. Učinio sam sve za njega, vi znate što. Ali kad smo započeli Areteja, vidio sam da je gotov. Potpuno se izgubio, njegova inscenacija nije vrijedila ništa. Uopće, Aretej je propao u Zagrebu. Govore mi da je Paro u Dubrovniku načinio dobru predstavu.” 
O ANTUNU BARCU (i Nazoru, Kombolu, Bakariću) “O njemu nemam dobro mišljenje. Živjeli smo jedno pored drugoga u malom gradu, bez kontakta. On je dvadesetih godina u Rijeci pisao o mojim pjesmama (Pjesme I, II, III) u stilu: rodio se poeta. Bio sam krajnje netaktičan, poručio sam mu da napusti pisanje, da to nije posao za njega. To mi nije oprostio, uskratio mi je pozdrav. Bio je dosadni profesor, mason, ustaše su ga kao takvog zatvorile. Poslije rata gotovo je skrivio hapšenje Kombola. Molio sam Nazora za pomoć, slušao me čupkajući svoju glupu bradicu, ali nije ništa učinio. I onda sam otišao Bakariću. I on je to sredio u najkraćem roku. Kombol je bio spašen.”
O RAČIĆU I KRALJEVIĆU “Račić je bio kalfa, darovit, nedarovit, tko bi znao? Ali je Kraljević bio talent, za razliku od Babića – u biti dekoratera, koji je ovdje, u ovom svračjem zakutku propao. (…)”
O VLADKU MAČEKU “Imati 85 posto birača na slobodnim izborima, kao što je imao Maček i izjaviti, povodom ulaska Nijemaca u zemlju, da je narod doživio rat, nešto je najgore što se može dogoditi, a staviti taj narod na raspoloženje okupatoru, odraz je ograničenih sposobnosti. On je u tom času zapečatio svoju političku budućnost.
Bio je svršen čovjek. Nije bio ni Hrvat, dijete slovenskih roditelja, koji su se pohrvatili, nešto najgore.
Ali je činjenica da je imao iza sebe cijeli narod. Pa kad već govorimo o sporazumu 1939, ja sam bio za sporazum.”
O 1941. “1941. Bio je to ustanak Srba u Hrvatskoj za obranu gole egzistencije…”
O 1945. “Trebao sam ostati po strani. Barem deset godina, ako ne deset, onda do 1948, '50, '52. godine. Ali nisam. Da li sam pogriješio…” (jul) 1981.
O PAVELIĆU I ĐILASU “Đilas piše da me je Pavelić tapšao po ramenu i rekao da će sve biti dobro… Mrzio me, vjerojatno bi me i ubio, zgazio kao zmiju. Trebao sam za NDH uzeti otrov, ubiti se. Rat me uništio. 1945. ja sam bio drugi čovjek, nikad mi se onaj vitalitet od nekada nije vratio.”
O BUDUĆNOSTI “(…)Priznajmo da se u SSSR-u nešto promijenilo u materijalnoj osnovi. Oni se bore za svijet kao što to i Amerika čini. Ali naoružanja su fizički ograničena. Sve će se slomiti u jednom času. Socijalizam će potrajati još osamdesetak godina, onda će potonuti…”
(preneseno iz Globusa)
Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost
- Gorka, mučna političko – historijska bajka... Kao jeziv od srca izgovoren kadiš za desaparecidose, za sve Židove, nestale i nepokopane tokom historije – o knjizi Ministarstvo posebnih slučajeva napisao je kritičar Chicago Tribunea, a u The New York Observeru napisali su da se radi o knjizi koja je puna brižljivo osmišljenih kontradiktornosti, mudra i ekscentrična, smiješna i tužna.
Zaista,
Nathan Englander napisao je izuzetnu knjigu, on uspijeva o teškim temama pisati sa vedrinom i ljudsko zlo precizno secirati nimalo ne gubeći vjeru u humanost. Rođen je u New Yorku 1970. godine. Za zbirku kratkih priča For The Relief Of Unbearable Urges nagrađen je PEN/Malamud nagradom i nagradom Sue Kaufman, koju dodjeljuje Američka akademija umjetnosti i književnosti.
Ministarstvo posebnih slučajeva je njegov prvi roman u kojem piše o Prljavom ratu u Argentini, kada su vlasti u nepoznato odvodile pobunjenu omladinu. Dobrodušni Kaddish Poznan, koji je do tada dlijetom sa starih nadgrobnih spomenika skidao imena nepoželjnih predaka uglednih jevrejskih porodica, prinuđen je da se bori sa neljudski hladnom argentinskom administracijom. Njeno zlo srce smješteno je u Ministarstvu posebnih slučajeva, kafkijanskoj tvorevini koja s dva pečata može uništiti generacije.
Roman Ministarstvo posebnih slučajeva objavila je sarajevska izdavačka kuća Buybook. Žurnal sa zadovoljstvom objavljuje prvih 30 stranica izuzetne knjige.
Uživajte u čitanju!
{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/englander.pdf|580|700}
Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“: prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je imala pedesetak radnika i ostvarili su preko 100 hiljada maraka dobitka, sada imaju deset radnika i gubitak od milion maraka Milorad Dodik je odmah po drugom dolasku na vlast, marta 2006. godine, poništio prodaju izdavačke kuće „Glas“ i preprodao je Željku Kopanji, odnosno konzorcijumu koji je on oformio, a čiji je jedan od nosilaca bio i Slobodan Stanković. Uz „Glas“, Kopanja je dobio i prodajnu mrežu, te je tako, suprotno zakonima, ostvario monopol u ovom segmentu. Međutim, nije mu to bio cilj, već da se kupovinom „Glasa“ dokopa zemljišta, koje je pripadalo ovoj firmi, na kojem je Dodikov medijski tajkun namjeravao da zajedno sa Stankovićem izgradi poslovno-stambene objekte. Kriza je učinila svoje, Kopanja ne zida, Dodik se razišao sa njim, jer nema više para da plaća Kopanjine propale firme, (a uz to mu i ne trebaju više usluge ovog mešetara); redakcija „Glasa Srpske“ pridružena je redakciji „Nezavisnih novina“...
MAFIJAŠKA SRPSKA
Zašto je ovo bitno? Zato što je to bila jedina poništena privatizacija, jer je ona koja joj je prethodila oglašena kriminalnom. Nakon što je „Glas“ prepustio na nemilost svom „ljubimcu“, Dodik je osnovao Komisiju za hartije od vrijednosti, sa ciljem, kako je tada tvrdio, vraćnja privatizacije u zakonske okvire i progon mešetara, koji su kupili desetine firmi. Komisija je potrošila milione, mahom neuspješno progoneći Mladena Ivanića zbog privatizacije „Kristal“ banke; progoni su pali u vodu, a Komisija je prije par nedelja, kroz usta svog čelnika, zatražila da bude ukinuta?! Potpun i promašaj! Na sve to, Dodik je lakonski izjavio da je Vlada RS učinila sve i optužio tužilaštva i sudove da su krivi za krah rada Komisije. Tu je tačka i to je znak da niko ništa neće uraditi da bi se privatizacvijsko pljačkanje bar u nekoj mjeri sankcionisalo, odnosno neće odgovarati niko od kriminalaca koji su počinili strašna nedjela, opljačkali milione i uništili živote hiljada i hiljada radnika i njihovih porodica, ostavljajući ih na ulici i bez sredstava za život. Koga briga?! Bitni su bili politički poeni u kampanjama, a Dodikova priča o grešnim sudovima i tužilaštvima je licemjerstvo, jer ih on i njegov režim u potpunosti kontrolišu. Republika Srpska je mafijaška tvorevina, tu dileme nema i takva će biti, kako stvari stoje, još decenijama. Ali, tražili ste, gledajte. Potvrđuje to i oslobađajuća presuda Vrhovnog suda RS ubici Rajku Saviću, koji je strijeljao Branislava Garića, a najteža sankcija mu je oduzimanje pištolja na šest mjeseci.
PORODIČNI POSAO
Čemu, onda, da se nadaju svi izvarani i opljačkani nakon ovog besramnog čina? Ničemu. Obijanje pragova entitetskih institucija u potrazi za pravdom je Sizifov posao i dobro dođe za „ubijanje“ vremena u opštoj besposlici i nemanju pametnijeg posla. Primjer koji slijedi pokazuje u kolikoj mjeri je sve korumpirano i kriminalizovano, jer niko ništa iz vlasti neće i ne želi da preduzme, člak i kada su situacije potpuno čiste i kada se zna da je riječ o notornmim kriminalcima. Slučaj privatizacije „Agrokrajine“ i svega onoga što se dešavalo pet godina nakon toga, ukazuje da je Dodikov potez o poništenju privatizacije „Glasa“ i njegovog poklanjanja Kopanji bio, u stvari, nasilnički akt, a formiranje Komisije tek poza, koja bi takvo i slična nasilnička djela trebalo da opravda. Što se i desilo.
„Agrokrajina“ je privatizovana 2005. godine, a od tada do danas je to nekada uspješno preduzeće postalo ruina, a oni koji su ga kupili bogataši. Naravno, radnici su na ulici, imovina se krčmi, a niko od entitetskih funkcionera i ne pomišlja da reaguje i spriječi brutalnu otimačinu. „Agrokrajinu“ je kupio Radivoje Karalić, pater familias, čiji su članovi ili u zatvoru ili na sudovima. Njegova supruga Mirjana izdržava višegodišnju kaznu zbog malverzacija sa firmom „Da Gor“ i višemilionske utaje poreza, u koje su bili uključeni i sinovi Danijel i Goran. Dok supruga guli robiju, Radivoje, sa ostatkom familije, guli „Agrokrajinu“, izvlačeći iz nje milionske dobitke, iako je vlasnik svega 20 posto kapitala, koje je kupio za bagatelu starom deviznom štednjiom. Saučesnici u ovim nečasnim radnjama su mu, osim sina Danijela, i rođaci Zrnići, koji su svi, odreda, članovi uprave, iako to po zakonu ne mogu biti. Šema pljačke je standardizovana i javnosti predstavljena en puta, ali nikom ništa, jer odgovornima u Komisiji za hartije od vrijednosti i Investiciono-razvojnoj banci RS, na pamet ne pada da prekinu lanac pljačke, premda postoje svi relevantni dokumenti, koji bi Radivoja trebalo da pošalju ženi.
SILA BOGA NE MOLI
Kriminalna firma „Da Gor“ preimenovana je u „Duvan promet“. Njen stopostotni vlasnik je Nada Zrnić, sestra zatvorene Mirjane Karalić, majka Bojana Zrnića, člana UO „Agrokrajine“, supruga Žarka Zrnića, akcionara ove firme, i svastika Radivoja Karalića, vlasnika 20 posto akcija i direktora preduzeća, koji je na to mjesto imenovan falsifikovanjem dokumenata. Kada su se stvari ovako lijepo poredale, lako je doći do milionske zarade. „Agrokrajina“ izdaje svoje poslovne prostore „Duvanu“ po bagatelnim cijenama, a oni im liferuju robu po višestruko naduvanim cijenama i od njih stvaraju svoje dužnike. Uz to, „Duvan“ podiže milionske kredite kod banaka (dva miliona maraka samo u jednom slučaju), a pod hipoteku stavlja nekretnine „Agrokrajine“. Krediti se ne vraćaju, a „Agrokrajina“ će platiti stečajem. Nakon toga će se pojaviti Karalići sa novcem izvučenim preko „Duvana“, a od onih kredita, za bagatelu otkupiti stopostotno vlasništvo u „Agrokrajini“. Tako će se dokopati i firme i miliona, a da nisu ni marke uložili. Karalići novac izvlače i preko kreditiranja samih sebe, tako što uzimaju stotine hiljada maraka iz blagajne, kojima se gubi svaki trag. Novac se vodi kao beskamatni kredit, a nikada se ne vraća, niti postoje osiguranja za njegov povratak. A i zašto bi, kada je sve njihovo, kako smatraju.
Najbolje svjedočanstvo pljačke je katastrofalno poslovanje „Agrokrajine“ u ovih pet godina. Prije privatizacije, 2005. godine, ova firma je poslovala sa preko 100 hiljada maraka dobitka i imala pedesetak radnika, da bi krajem prošle godine bila u gubitku od milion maraka (što se zna) i upošljavala desetak radnika. Uz to, svi potezi Karalićeve uprave su nezakoniti, a Skupštine akcionara se održavaju jednom u dvije - tri godine. I tada se siluje zakon, jer Karalići i Zrnići zakon i ne poznaju, niti im treba, jer su oni zakon. Iz firme su izbačeni svi - od privatizacionih fondova do malih akcionara, premda imaju više vlasništva u „Agrokrajini“ od Karalića. Ali, sila Boga ne moli. Komisija za reviziju privatizacije nije našla za shodno da zatraži njeno poništenje u ovom slučaju; Komisija za hartije od vrijednosti upoznata je sa svim ovim malverzacijama, ali nije ništa preduzela, a zainteresovane da se kriminalu stane u kraj uputila je na Sud. Isti onaj za koji Dodik zna da neće ništa učiniti.
(zurnal.info)
Crni zidovi, u potpunosti spaljen krov i izgorjeli ostaci šporeta jedino je što se može videti na mestu gde je nekada živela Ajša. Kuća od nekih tridesetak kvadrata je potpuno izgorela. Na podu prekrivenom gareži, leže krovne grede i popucalo staklo sa prozora. Ajšu nismo pronašli u naselju. Često odlazi do Doboja. Tamo radi, a kada nema posla, jedino što joj preostaje je prošnja. U naselju Stara Pruga je poznaju kao dobru osobu.
U blizini mesta gde je nekada bila Ajšina kuća, živi njen sin, Mehmed Rustić. S razlogom je bio besan, ali je ipak razgovarao sa nama. Ljut je jer, kako kaže, ovo nije prvi put da u ovom naselju bude zapaljena kuća. Serija velikih požara, o čemu je i pisala redakcija Žurnala, dešavala se negde na proleće ove godine.
- Šta da vam kažem, vidite i sami. Tu su nekada živjeli moja majka i očuh. Ne znamo ko to radi. I kako neko može da govori da Romi sami sebi pale kuće?! Pa zar bi moja majka htjela da živi u ovoj kartonskoj kutiji- govori Mehmed.
VATROGASCI DOLAZE PREKASNO
Živiničko romsko naselje Stara Pruga, postalo je opasno mesto za život. Organizovana grupa, ili pojedinac, prvo opljačka, a zatim zapali kuću, baš kao na filmu. Samo dva dana je bilo dovoljno da Ajša Rustić iz ovog naselja ne boravi u svojoj kući... Njen skromni dom je zapaljen i sada je prinuđena da živi u “kući” od kartonskih kutija i limenih ploča.
Požar se desio kasno iza ponoći. Počinioci su prvo izvukli nameštaj koji se mogao izvući, a zatim su zapalili kuću.
- Bilo je stvari unutra. To je sve moja majka kupila. Da li je neko odavde to uradio, da li neko dolazi iz drugih mjesta...Ne znamo - govori Mehmed.
Čim su komšije primetile požar, pozvale su policiju. Patrola je došla, ali vatrogasna ekipa nije. Bolje rečeno, nisu stigli na vreme, jer kuća je već potpuno izgorela kada su vatrogasci došli da “intervenišu”.
Požar je prvi primetio Edin Asanović. Odmah je pozvao policiju.
- Oko pola tri sam čuo da ker laje... Izašao sam i video ogroman plamen. Pozvao sam policiju i vatrogasnu. Policija je došla. Vatrogasce smo čekali više od sat vremena. Došli su kada je već sve izgorelo - govori Edin.
Mehmed nam je takođe kazao da nije postojala nikakva šansa da se u kući desi neki električni spoj i da se sama zapali, jer električne energije uopšte nema u kući. O nepažnji s vatrom da i ne govorimo, jer u kući niko nije boravio dva dana pre požara.
Misterija paljenja i pljačkanja kuća u ovom romskom naselju nije rešena. Mehmed očekuje da opština Živinice reaguje, ali i mnogobrojni romski lideri. Provesti zimu u improvizovanoj kući za Ajšu će biti nemoguća misija.
- Da su neki Romi koji se predstavljaju kao predsjednici dobri, oni bi nam pomogli. Svakoj sirotinji treba pomoći, ako ima nešto, ako ne ništa...- govori Mehmed.
Po svemu sudeći privremenog smeštaja za Ajšu nema. Postoje samo obećanja.
Sehim Osmanović je predsednik Veća Roma Federacije BiH. On je detaljno upoznat sa dešavanjima u naselju Stara Pruga, ali, kako on kaže, za sada ne postoji nikakvo rešenje za ovaj slučaj.
- Trenutno nemamo rješenje za ovaj slučaj. Razgovarao sam sa Salihom Đuderijom iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice i upoznao je sa situacijom. Imaćemo sastanak koji će se održati trećeg novembra. Tek tada mogu govoriti o nekim konkretnim stvarima- kazao je Osmanović.
NOĆNE STRAŽE
Ukoliko se na tom sastanku ne reši ništa, Ajša će definitivno zimu provesti na otvorenom, ali to nikoga od zvaničnika ne brine. Jedini konkretan korak je preuzeo Muradif Biberović iz udruženja Romano Drom Živinice.
- Treba izvršiti pritisak. Razgovarao sam sa ljudima iz opštine. Za sada ne vidim neki pomak, ali se nadam da ćemo naći neko rešenje za Ajšu. Zapravo, ovo i treba riješiti na nivou institucije, odnosno opštine- kazao je Muradif.
I on je ogorčen na informacije koje su se pojavile i kruže po Živinicama. Nedaleko od Ajšine, postoji još jedna kuća koja je zapaljena u prethodnom talasu požara. Muradif je pokazao na nju i kazao- zar je moguće da neko zapali sopstvenu muku?
Kuća na koju je pokazao zaista je ogromna. Na njoj se vide ostaci lepe fasade. Moderno izgleda, bar ono što je ostalo od nje. Malo dalje od ove kuće, stoje ostaci skromne prizemne kuće, koja je takođe zapaljena u istom talasu požara. Nema sumnje da nije bilo namere zastrašivanja. Prošlo je 6-7 meseci od tada. Romi se nisu dovoljno oporavili, a novi talas straha je ponovo zavladao.
U martu ove godine u ovom naselju je zapaljeno devet kuća. Jedna starica je čak i stradala. Policija ništa nije preduzela, a počinioci nikada nisu pronađeni. Ponovo je zavlado strah. Romi ponovo ne spavaju noću, čuvaju stražu. Pitaju se, da li je njihova kuća sledeća?
U zavisnosti od toga da li će policija i opština Živinice reagovati na ovaj slučaj, Romima će se u ovom naselju vratiti život u normalu, a Ajša Rustić neće brinuti što dolazi zima.
Sve do tada, u naselju će se redovno smenjivati noćne straže, a Ajša će živeti u kartonskoj kutiji.
(zurnal.info)
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Vrhovni sud Republike Srpske u petak je potvrdio presudu dobojskog Okružnog suda kojom je Rajko Savić, ubica potpredsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) Branislava Garića, oslobođen krivice, jer je “ubistvo počinio u neuračunljivom stanju”.
“Sudsko vijeće Vrhovnog suda odbacilo je žalbu tužilaštva i potvrdilo je prvostepenu presudu Okružnog suda u Doboju. Presuda je konačna i nijedna strana u postupku na ovu odluku nema pravo žalbe”, izjavila je portparolka Vrhovnog suda RS Jelena Despotović. Svaki normalan čovjek duboko je ponižen i posrmaljen zbog ovakve sudske odluke. Uz to, od ovakve skandalozne odluke Vrhovnog suda ledi se krv u žilama, jer je poruka najviše entitetske sudske instance lako čitljiva- u Republici Srpskoj možete nekažnjeno ubijati ako imate milione i veze u vlasti i medijima, koji će vam omogućiti da prljavim parama kupite slobodu.
UBISTVO BEZ RAČUNA
Dobojski preduzetnik i milioner Rajko Savić je 26. aprila prošle godine usmrtio Branislava Garića, potpredsjednika SDS-a i predsjednika SO Doboj, ispalivši mu pet hitaca u grudi u njegovoj kancelariji u prostorijama stranke. Dobojski Okružni sud je 4. marta ove godine Savića oslobodio krivice, tvrdeći da je u trenutku ubistva bio neuračunjiv. Sud je Savića oslobodio i svih sudskih trškova, a pištolj, kojim je počinio ubistvo, oduzet mu je na šest mjeseci. Kako je famoznih šest mjeseci isteklo, Savić, čija je neuračunjivost, po svemu sudeći, vremenski temprirana, sada ponovo ima svoj pištolj i može krenuti u nove krvave pohode, siguran da neće završiti u zatvoru. Slučaj Savić još je jedna od potvrda da ovdašnji sistem počiva na mračnim i neraskidivim vezama novca, moći i vlasti. Notorno je da je Savić oslobođen zahvaljujući milionima koje posjeduje, ali i odličnim vezama sa vlastima i pravosudnim organima. Očito je i da je na dan ubistva uveliko računao sa tim, jer je u Garićevu kancelariju došao naoružan, istresao šanžer u njega, a onda pobjegao u Sarajevo gdje se predao policiji. Usput je iz svog BMW-a, navodno neuračunljivi Savić, telefonom pozvao brata i ispričao mu je da je likvidirao Garića, te ga obavjestio da će se predati u Sarajevu kako bi izbjegao moguću osvetu. Previše racionalnih poteza za neuračunjivu osobu.
KO JE RAJKO SAVIĆ?
Rajko Savić prije rata je bio magacioner, a 1996. godine njegov mecena postaje dobojski mračnjak i jedan od tadašnjih prvaka SDS-a Milan Ninković, koji Savićevoj firmi „Građ promet“ daje ekskluzivno pravo na gotovo sve građevinske poslove u Doboju. Savić preko noći dolazi do mnogo novca, a godinama postaje sve bogatiji i moćniji. Sve to vrijeme Savić finansira dobojski SDS, ali i SNSD, kao i druge manje partije, prateći uhodani hodogram tajkuna u ovoj zemlji. Savićeva firma gradila je po Doboju, ali i po opštinama u kojima je na vlasti bio SNSD. Da ironija bude još veća, Savić je Garića ubio u zgradi koju je izgradio za SDS. Zrno razdora između ubice i ubijenog pojavilo se kada Garić odbija da pristane na promjenu regulacionog plana, koja bi omogućila Saviću da dio zemljišta, na kojem je trebalo da gradi stambeno poslovni objekat Dragulji, prenamjeni i proda jednom velikom trgovačkom lancu za milionsku svotu. Savić je na taj način namjeravao da premosti finansijsku dubiozu u koju je upala njegova firma, ali je naišao na odbijanje Garića. Potom je odlučio da povuče obarač. To jeste bila njegova lična odluka, a sve što je uslijedilo, oslobađajuća presuda, prvo na dobojskom Okružnom sudu, a potom na Vrhovnom sudu RS, zajedničko je djelovanje vlasti, tužilaštva i suda. Uz svesrdno zalaganje režimskih medija da ubici daju alibi, tvrdnjama da je ubijeni Garić bio okorjeli kriminalac, a Savić žrtva političke urote.
KORUMPIRANI VJEŠTAK
Nekoliko mjeseci prije ubistva Garić je u nekoliko navrata obavijestio MUP RS, SIPU, OSU da mu se prijeti ubistvom, ali nijedna od ovih institucija nije preduzela ništa. Garić se krajem 2008. godine obraćao i Okružnom tužilaštvu u Doboju, tvrdeći da tužilac Goran Rubil radi za SNSD i prima naloge iz te stranke. Nikome u ovoj instituciji, kao ni u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu nije palo na pamet da provjeri ove navode, kao ni tvrdnje da je visoki funkcioner SNSD-a Vojkan Rađa tužiocu poklonio stan u svojoj bespravno izgrađenoj zgradi. Posle Garićevog ubistva, upravo tužilac Rubil dobija predmet protiv ubice Rajka Savića. Tokom procesa Rubil, slučajno ili ne, čini niz grešaka, koje dovode do oslobađajuće presude za Savića. On prvo angažuje vještaka Šefika Hedžića koji je ustvrdio da je Savić bio neuračunljiv, nakon čega Rubil traži mišljenje stručnjaka iz Psihijatrijske bolnice na Sokocu, koji tvrde da je ubica u trenutku ubistva bio uračunljiv. Umjesto da zatraži supervještačenje, Rubil sa dva potpuno suprotna nalaza ulazi u sudnicu. Odbrana je to iskoristila i uzela mišljenje od korumpiranog Alije Sutovića iz UKC Tuzla, protiv kojeg je federalna uprava policije podnijela krivičnu prijavu zbog falsifikovanja. Sutović je, naravno, potvrdio da je ubica bio neuračunljiv. Vrhunac Rubilovog licemjesrtva je netraženje da se Savić smjesti u specijalizovanu ustanovu na liječenje u slučaju da sud prihvati neuračunljivost. Iako je morao djelovati po službenoj dužnosti, sud propušta priliku da zatraži supervještačenje i donosi oslobađajuću presudu. Konačno, na samom kraju lanca korumpiranog pravosuđa je Vrhovni sud RS, koji potvrđuje oslobađajuću presudu za Savića, ali i činjenicu da živimo u društvu u kojem sve vrijednosti pravne države tonu u živo blato.
SDS: U RS je dozvoljeno nekažnjeno ubijati
Srpska demokratska stranka saopštila je u subotu da je zaprepašćena skandaloznom odlukom Vrhovnog suda RS da potvrdi oslobađajuću presudu Rajku Saviću: “Skandalozna oslobađajuća presuda ubici Branislava Garića sahranila je pravnu državu Republiku Srpsku. To je poruka svim građanima RS da se sklanjaju s puta moćnicima, jer je prljavim novcem moguće kupiti i slobodu za ubistvo s umišljajem i proći sa kaznom oduzimanja pištolja na šest mjeseci”. SDS je ocijenio da odluka Vrhovnog suda potvrđuje kako u RS “vlada sprega tajkuna i sistema, u kojoj je bez posljedica dozvoljeno nekažnjeno ubijati sve one koji se beskrupuloznim moćnicima i njihovom kriminalu nađu na putu”.
“Tako je i u ovom slučaju, uz pomoć medija pod vlašću tajkuna i uticajem određenih političkih krugova, prvo medijski linčovan potpredsednik SDS Branislav Garić, da bi potom od ubice pravili žrtvu kako bi oslobađajuća presuda bila što mirnije prihvaćena”, naglašava se u saopštenju.
(zurnal.info)
UPOZORENJE IZ RS: Ubica Rajko Savić je na slobodi!
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Jedan neuračunljivi ubica, obavezno dobrostojeći, jedan korumpirani tužilac, jedan vještak bez trunke morala i trulo pravosuđe, dovoljni su da građani budu upozoreni kako nije pametno stati na put lokalnim moćnicima
Vrhovni sud Republike Srpske u petak je potvrdio presudu dobojskog Okružnog suda kojom je Rajko Savić, ubica potpredsjednika Srpske demokratske stranke (SDS) Branislava Garića, oslobođen krivice, jer je “ubistvo počinio u neuračunljivom stanju”.
“Sudsko vijeće Vrhovnog suda odbacilo je žalbu tužilaštva i potvrdilo je prvostepenu presudu Okružnog suda u Doboju. Presuda je konačna i nijedna strana u postupku na ovu odluku nema pravo žalbe”, izjavila je portparolka Vrhovnog suda RS Jelena Despotović. Svaki normalan čovjek duboko je ponižen i posrmaljen zbog ovakve sudske odluke. Uz to, od ovakve skandalozne odluke Vrhovnog suda ledi se krv u žilama, jer je poruka najviše entitetske sudske instance lako čitljiva- u Republici Srpskoj možete nekažnjeno ubijati ako imate milione i veze u vlasti i medijima, koji će vam omogućiti da prljavim parama kupite slobodu.
UBISTVO BEZ RAČUNA
Dobojski preduzetnik i milioner Rajko Savić je 26. aprila prošle godine usmrtio Branislava Garića, potpredsjednika SDS-a i predsjednika SO Doboj, ispalivši mu pet hitaca u grudi u njegovoj kancelariji u prostorijama stranke. Dobojski Okružni sud je 4. marta ove godine Savića oslobodio krivice, tvrdeći da je u trenutku ubistva bio neuračunjiv. Sud je Savića oslobodio i svih sudskih trškova, a pištolj, kojim je počinio ubistvo, oduzet mu je na šest mjeseci. Kako je famoznih šest mjeseci isteklo, Savić, čija je neuračunjivost, po svemu sudeći, vremenski temprirana, sada ponovo ima svoj pištolj i može krenuti u nove krvave pohode, siguran da neće završiti u zatvoru. Slučaj Savić još je jedna od potvrda da ovdašnji sistem počiva na mračnim i neraskidivim vezama novca, moći i vlasti. Notorno je da je Savić oslobođen zahvaljujući milionima koje posjeduje, ali i odličnim vezama sa vlastima i pravosudnim organima. Očito je i da je na dan ubistva uveliko računao sa tim, jer je u Garićevu kancelariju došao naoružan, istresao šanžer u njega, a onda pobjegao u Sarajevo gdje se predao policiji. Usput je iz svog BMW-a, navodno neuračunljivi Savić, telefonom pozvao brata i ispričao mu je da je likvidirao Garića, te ga obavjestio da će se predati u Sarajevu kako bi izbjegao moguću osvetu. Previše racionalnih poteza za neuračunjivu osobu.
KO JE RAJKO SAVIĆ?
Rajko Savić prije rata je bio magacioner, a 1996. godine njegov mecena postaje dobojski mračnjak i jedan od tadašnjih prvaka SDS-a Milan Ninković, koji Savićevoj firmi „Građ promet“ daje ekskluzivno pravo na gotovo sve građevinske poslove u Doboju. Savić preko noći dolazi do mnogo novca, a godinama postaje sve bogatiji i moćniji. Sve to vrijeme Savić finansira dobojski SDS, ali i SNSD, kao i druge manje partije, prateći uhodani hodogram tajkuna u ovoj zemlji. Savićeva firma gradila je po Doboju, ali i po opštinama u kojima je na vlasti bio SNSD. Da ironija bude još veća, Savić je Garića ubio u zgradi koju je izgradio za SDS. Zrno razdora između ubice i ubijenog pojavilo se kada Garić odbija da pristane na promjenu regulacionog plana, koja bi omogućila Saviću da dio zemljišta, na kojem je trebalo da gradi stambeno poslovni objekat Dragulji, prenamjeni i proda jednom velikom trgovačkom lancu za milionsku svotu. Savić je na taj način namjeravao da premosti finansijsku dubiozu u koju je upala njegova firma, ali je naišao na odbijanje Garića. Potom je odlučio da povuče obarač. To jeste bila njegova lična odluka, a sve što je uslijedilo, oslobađajuća presuda, prvo na dobojskom Okružnom sudu, a potom na Vrhovnom sudu RS, zajedničko je djelovanje vlasti, tužilaštva i suda. Uz svesrdno zalaganje režimskih medija da ubici daju alibi, tvrdnjama da je ubijeni Garić bio okorjeli kriminalac, a Savić žrtva političke urote.
KORUMPIRANI VJEŠTAK
Nekoliko mjeseci prije ubistva Garić je u nekoliko navrata obavijestio MUP RS, SIPU, OSU da mu se prijeti ubistvom, ali nijedna od ovih institucija nije preduzela ništa. Garić se krajem 2008. godine obraćao i Okružnom tužilaštvu u Doboju, tvrdeći da tužilac Goran Rubil radi za SNSD i prima naloge iz te stranke. Nikome u ovoj instituciji, kao ni u Visokom sudskom i tužilačkom savjetu nije palo na pamet da provjeri ove navode, kao ni tvrdnje da je visoki funkcioner SNSD-a Vojkan Rađa tužiocu poklonio stan u svojoj bespravno izgrađenoj zgradi. Posle Garićevog ubistva, upravo tužilac Rubil dobija predmet protiv ubice Rajka Savića. Tokom procesa Rubil, slučajno ili ne, čini niz grešaka, koje dovode do oslobađajuće presude za Savića. On prvo angažuje vještaka Šefika Hedžića koji je ustvrdio da je Savić bio neuračunljiv, nakon čega Rubil traži mišljenje stručnjaka iz Psihijatrijske bolnice na Sokocu, koji tvrde da je ubica u trenutku ubistva bio uračunljiv. Umjesto da zatraži supervještačenje, Rubil sa dva potpuno suprotna nalaza ulazi u sudnicu. Odbrana je to iskoristila i uzela mišljenje od korumpiranog Alije Sutovića iz UKC Tuzla, protiv kojeg je federalna uprava policije podnijela krivičnu prijavu zbog falsifikovanja. Sutović je, naravno, potvrdio da je ubica bio neuračunljiv. Vrhunac Rubilovog licemjesrtva je netraženje da se Savić smjesti u specijalizovanu ustanovu na liječenje u slučaju da sud prihvati neuračunljivost. Iako je morao djelovati po službenoj dužnosti, sud propušta priliku da zatraži supervještačenje i donosi oslobađajuću presudu. Konačno, na samom kraju lanca korumpiranog pravosuđa je Vrhovni sud RS, koji potvrđuje oslobađajuću presudu za Savića, ali i činjenicu da živimo u društvu u kojem sve vrijednosti pravne države tonu u živo blato.
SDS: U RS je dozvoljeno nekažnjeno ubijati
Srpska demokratska stranka saopštila je u subotu da je zaprepašćena skandaloznom odlukom Vrhovnog suda RS da potvrdi oslobađajuću presudu Rajku Saviću: “Skandalozna oslobađajuća presuda ubici Branislava Garića sahranila je pravnu državu Republiku Srpsku. To je poruka svim građanima RS da se sklanjaju s puta moćnicima, jer je prljavim novcem moguće kupiti i slobodu za ubistvo s umišljajem i proći sa kaznom oduzimanja pištolja na šest mjeseci”. SDS je ocijenio da odluka Vrhovnog suda potvrđuje kako u RS “vlada sprega tajkuna i sistema, u kojoj je bez posljedica dozvoljeno nekažnjeno ubijati sve one koji se beskrupuloznim moćnicima i njihovom kriminalu nađu na putu”.
“Tako je i u ovom slučaju, uz pomoć medija pod vlašću tajkuna i uticajem određenih političkih krugova, prvo medijski linčovan potpredsednik SDS Branislav Garić, da bi potom od ubice pravili žrtvu kako bi oslobađajuća presuda bila što mirnije prihvaćena”, naglašava se u saopštenju.
(zurnal.info)
Treba ohrabriti Tužiteljstvo BiH da konačno podigne optužnicu za onih stotinjak miliona maraka koje je Dodikova mafijaška hobotnica otela od sirotinje u Republici Srpskoj Predsjednik HDZ BiH Dragan Čović ni po koju cijenu ne pristaje da nakon izbora po prvi put svoju kriminaliziranu stranku vodi iz opozicije. Prijetnje, ucjene i brutalne uvrede koje ta tek rođena mostarska replika laktaškog lole Milorada Dodika nakon 3. oktobra prosipa po režimskim banjalučkim i medijima koje kontrolira u Hercegovini, već je postala tema za ozbiljnije sociološko-psihološke analize. Iako je kao malo koji radnik u oblasti bh. javnog života ogrezao u kriminal i korupcijske afere, Čović se u svojim javnim istupima u proteklih desetak godina nikada nije prokazao kao „političar od teških riječi“ a ni uz najveće napore sve do unazad mjesec dana nije bilo moguće dokumentirati njegov „jezik mržnje“ kako bi rekla jedna ovdašnja stručnjakinja. Ali sve ima svoj kraj pa tako i Čovićev (lažni) imidž uljuđenog gospodina, smjernog katolika i uznika vazda spremnog za samožrtvovanje u ime vlastitog hrvatskog puka što uključuje i „montirane pravosudne progone“. Ko bi rekao da će Čović tako daleko dogurati? Koji bi se to kladioničarski hazarder usudio prognozirati da će lider HDZ-a BiH od tihog političara (iz susjedstva) opterećenog vlastitim kriminalom izrasti u verbalnog divljaka i ucjenjivača dodikovskog tipa? Banjalučka press konferencija na kojoj je u društvu svog lakataškog kolege neselektivno vrijeđao pobjednika proteklih izbora i lidera SDP-a Zlatka Lagumdžiju Čovića je promovirala u laureata laskave (i nepostojeće) godišnje nagrade „Velered Velje Ilića sa lentom i zvijezdom Danicom“.
SAMOPROMOCIJA
Udruženi u bolu zbog izbornog trijumfa SDP-a, Dodik i Čović su u više navrata i na svakom zgodnom mjestu prijetili da će zajednički izazvati krizu vlasti i Bosni i Hercegovinu a ako bude „stani-pani“ ni formiranje nove hrvatske samouprave kroz treći entitet neće im biti mrska opcija. Skandalozna šutnja OHR-a i ambasadora akreditiranih u Sarajevu nakon otvorenog prizivanja državnog udara predstavlja samo dodatno ohrabrujući motiv mostarsko-laktaškom kriminalnom društvu da u horski prizivaju nestanak zemlje koja ovih dana obilježava petnaestu godišnjicu od brutalne agresije sa istoka i zapada. Poput stranaca zaduženih za očuvanje Bosne i Hercegovine, na otvorene pozive Dodika i Čovića za rušenje dejtonske države k'o zaliveni šute i lideri stranaka koje u svojim programima navodno propagiraju vrijednosti cjelovite, a neki i „stopostotne“ BiH. Haris Silajdžić se očigledno zauvijek izgubio u vlastitoj ogorčenosti na bošnjački narod koji je unatoč stranačkim glasilima finansiranim iz izdašne akontacije Vahida Heće za promociju propalih i kriminalnih energetskih projekata odbio da na izborima pokloni još jedan mandat šefu Stranke za BiH. Sulejman Tihić vlastiti poraz i SDA-ov gubitak stotinjak hiljada glasova na izborima održanim 3. oktobra prikriva tijesnom pobjedom Bakira Izetbegovića u utrci za Predsjedništvo BiH. Pritom se Tihić po ko zna koji put (samo) promovira u „čovjeka dijaloga“, u političara koji će, kao, primiriti dodikovsko-čovićevske najnovije nasrtaje na suverenitet BiH te u skladu s tim HDZ BiH i (što je u cijeloj priči najlicemjernije) ubjedljive izborne pobjednike iz SDP-a velikodušno uvesti u vlast...
ISPUNJENJE OBEĆANJA
Zato se nadam i vjerujem da će partija na čijem je čelu Zlatko Lagumdžija ispuniti nekoliko puta ponovljenu stranačku odluku da ni u kom slučaju vlast neće praviti sa Čovićem i njegovim kriminaliziranim HDZ-om. Zato se nadam i vjerujem da čelništvo SDP-a nakon nesumnjive izborne pobjede neće pristati na planove političkih spletkaroša što svoju podršku političkim siledžijama, kao svojevremeno Tihić u Prudu, demonstriraju bijednim osmijehom. U suprotnom, bojim se da će biti uzalud. I izborna volja građana BiH i veliki uspjeh SDP-a te kandidata te stranke za Predsjedništvo BiH Željka Komšića. Uporno Dodikovo i naknadno Tihićevo insistiranje ( „Učiniću sve da HDZ BiH uđe u vlast“ - Sulejman Tihić, Večernji list 27. 10. 2010.) da se po svaku cijenu u buduću vladajuću koaliciju utrpaju i izborni gubitnici iz HDZ-a BiH jeste nedvosmislen dokaz da se političko nasilje i ucjene ipak isplate u razorenoj državi poput Bosne i Hercegovine. A SDP je upravo dobio mandat građana da ovu zemlju izvuče sa dna na koje su ga odveli čelnici dosadašnje vlasti. Nakon izbora, Silajdžić i njegova stranka su katapultirani na političku deponiju, HDZ BiH je osvojio najmanje zastupničkih mandata u svojoj povijesti, SDA je prvi put od 1990. izgubila izbore, a sa Dodikom ćemo se već nekako snaći. Ako ništa, treba ohrabriti Tužiteljstvo BiH da konačno podigne optužnicu za onih stotinjak miliona maraka koje je Dodikova mafijaška hobotnica otela od sirotinje u Republici Srpskoj a za što u ulici Kraljice Jelene na broju 88 postoji i adekvatna dokumentacija državne Agencije za istrage i zaštitu.
(zurnal.info)
“Tuzlanski kanton zaslužuje komesara poput Nedima Mutapčića”, je jedina istinita rečenica koju je, za mandata, izgovorio ministar Omerbegović Ma, ko kaže da su policajci glupi? Evo, tuzlanski komesar Nedim Mutapčić u stanju je pobiti čak i Isaaca Newtona i njegov zakon gravitacije.
Naime, pred pravosudnim organima Republike Srspke, u predmetu Milenko Lakić, Mutapčić je izjavio da je Lakićeva žrtva (policajac) hodala po plafonu. Pritisnut Mutapčićevim dokazima sud je oslobodio Lakića, kojeg su, nekoliko godina kasnije uhapsili pripadnici SIPA-e. Osumnjičen je da je član zločinačke organizacije Zijada Turkovića. Trenutno je u pritvoru, pa nije mogao vidjeti da je njegov spasilac, vještak opće prakse Nedim Mutapčić, ponovno imenovan za policijskog komesara MUP-a Tuzlanskog kantona.
-Tuzlanski kanton zaslužuje komesara poput Nedima Mutapčića - ustvrdio je jučer Sead Omerbegović, ministar.
I ovo je, možda, jedina istinita rečenica koju je, za mandata, izgovorio Omerbegović.
Dakle, kanton u kojem predsjednika Nezavisnog odbora za izbor policijskog komesara predlaže osuđenik Mirsad Kukić, zaslužuje komesara koji ima toliko hrabrosti da svjedoči u korist kriminalaca koje njegova policija prijavljuje. (Predmet: Sakić Senad Sendi; krivično djelo: pokušaj ubistva).
Samo kanton u kojem funkciju ministra unutrašnjih poslova obavlja optuženik Sead Omerbegović, zaslužuje da ima policijskog komesara koji se ne libi pocijepati krivičnu prijavu svojih inspektora. (Predmet: Đug; krivično djelo: neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga.)
Nijedan drugi kanton osim onog u kojem funkciju premijera obavlja optuženik Enes Mujić, ne zaslužuje da ima komesara koji uhapsi svoje inspektore zato što su nesmotreno zaplijenili 10 kilograma heroina. (Predmet: Fazlić i Janković; krivično djelo: zloupotreba položaja i ovlasti.)
Zar ijedan drugi kanton u kojem na čelu tužilaštva nije Šesenam Ćosić zaslužuje da na mjestu prvog čovjeka policije ima čovjeka koji je u stanju staviti u ladicu dokaze protiv najopasnijih narko-dilera? (Predmet: Emir Kodžaga; krivično djelo: međunarodna trgovina opojnih droga.)
Ima li pravo ijedan kanton, koji nema tužiteljicu Danicu Kovačević, da ima komesara koji u alkoholiziranom stanju može nekažnjeno slupati dva službena automobila?(Predmeti: Nedim Mutapčić 1 i Nedim Mutapčić 2; krivično djelo: ugrožavanje sigurnosti saobraćaja i oštećenje tuđe stvari.)
Kako ijedan drugi kanton, koji nema tužiteljicu poput Dijane Milić, može uopće razmišljati da na mjesto komesara dovede čovjeka koji je tako milostiv i koji svojim inspektorima oprašta to što omogućavaju ubicama da pobjegnu sa mjesta zločina? (Predmeti: Davor Blagojević i Mersed Hadžić Švicarac; krivična djela: ubistvo, ubistvo u pokušaju, izazivanje opće opasnosti, nanošenje lakih tjelesnih povreda, zloupotreba službenog položaja i ovlasti.)
Pošto Tuzlanski kanton ispunjava sve navedene uslove, Nezavisni odbor je odlučio da na mjesto komesara imenuje Nedima Mutapčića. Stoga, pješaci i vozači – oprez.
(zurnal.info)
- U stanju sam nervnog rastrojstva, neću više da vodim svoje dijete u Zetru dok je onaj čovjek gore. Jučer smo pokušali ući u salu jer moja kćerka dva puta sedmično ima sportske aktivnosti ali je prosto nemoguće doći do vježbaonice. Jučer smo odustali – kaže ogorčeni roditelj koji se obratio našoj redakciji. Naime, njegova sedmogodišnja kćerka dva puta sedmično u Zetri pohađa sportske aktivnosti, zajedno sa velikim brojem malih Sarajlija. Od dolaska i okupacije sale u Zetri samoproglašenog iscjelitelja Mekkija Torabija, odlazak na sportske aktivnosti postao je nemoguća misija. Jučerašnja vijest da mu je boravak produžen do 27. novembra izazvala je pravu buru negodovanja na posebno organizovanom roditeljskom sastanku u Zetri. Roditelji mahom odustaju od odvođenja djece na rekreaciju. Problem je nastao i zbog nepoštivanja dogovora Mekkija Torabija sa upravom ZOI 84. Naime, na početku je dogovoreno kako će Torabi seanse održavati samo do 16 časova poslijepodne, ali je očigledno da gužve u Zetri traju i do kasnih večernjih sati. Zbog toga je bilo kakva druga aktivnost u nekadašnjoj olimpijskoj dvorani itekako otežana:
- Svi roditelji su ljuti, jedan broj kaže da više neće ni dovoditi djecu ovo više stvarno nema nikakvog smisla. Još kad sam jučer čuo da su mu produžili boravak do 27. novembra, praktično sam poludio. Voditelji njenih sportskih aktivnosti su rekli kako ćemo pokušati još jednu sedmicu ne bi li se stanje smirilo, gužve se smanjile, a ako se to ne desi, prekinut će dok gužve ne prođu. Neću je više uopšte voditi dok je on tu, ne mogu! - kategoričan je ovaj otac.
Za subotu je zakazan sastanak Torabija i uprave kako bi se pokušao iznaći dogovor u vezi sa problemom ostanka u sali duže nego što je na početku dogovoreno. S obzirom na novac koji se svakodnevno sa hiljadama ljudi sljeva u Zetru, nije teško pretpostaviti ko će u ovom slučaju imati prednost – Torabi ili mali gimnastičari.
(zurnal.info)
U Zavodu za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici pokrenut je projekt za autističnu djecu pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Rezultati liječenja su izvanredni! Ali, roditelji se plaše šta će biti s djecom ako se doktorica vrati u SAD
Niz stepenice zavoda za djecu s posebnim potrebama u Mjedenici silaze držeći se za ruke 15-godišnja djevojčica i nekoliko godina mlađi dječak:
- Ti moja đula, jesi li? - pita djevojčica a dječak poslušno klima glavom:
- Jesam, jesam, đula.
Na spratu iznad svakog jutra u devet časova 17 mališana pohađa nastavu ili vrtić. Većina ima autizam.
Osmogodišnjem dječaku dijagnoza je uspostavljena kada je imao tri i po godine, ali sve do septembra ove godine nije imao odgovarajuće uslove za rad:
- Po preporuci ljekara pokušavali smo ga uključiti u redovne vrtiće, ali to nije adekvatno. Ometa drugu djecu a nije dobro ni za njega – nema pomaka u razvoju. U specijalnim ustanovama nema kadra obrazovanog za rad sa autističnom djecom. Zbog toga četiri i po godine, ključne i važne godine za njegov razvoj, moj sin nije dobio adekvatan tretman – kaže dječakova majka :
- Mi jednostavno nismo znali šta ćemo s njim, gdje da ga upišemo kako bi se s njim radilo na pravi način, kako bi se postigao napredak, s obzirom da još uvijek ne govori.
Sve do septembra ove godine kada je u Zavodu pokrenut projekat pod vođstvom prof. dr. Nirvane Pištoljević, profesorice Columbia univerziteta u New Yorku. Riječ je o projektu u sklopu Javne ustanove Zavod za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica kojim se u obrazovni sistem uvodi savremeni naučno dokazan sistem rada s djecom s razvojnim poremećajima, tzv. sveobuhvatni ABA sistem edukacije – CABAS®.
Jedan od ciljeva ovog projekta koji će se provoditi u Zavodu za specijalno obrazovanje i odgoj djece Mjedenica jest obučavanje grupe stručnjaka za rad s djecom s razvojnim poremećajima po CABAS® sistemu, a kroz različite oblasti: defektologiju, psihologiju, pedagogiju, logopediju, okupacionu i fizioterapiju. Ove učionice prve su u regiji.
Šta kad mene ne bude?
Dječak iz ove priče krenuo je u školu u okviru projekta, nakon samo sedam dana već je stavljao svoje papuče u ormarić pri dolasku ili odlasku iz vrtića. Nakon mjesec dana rada stvoreni su uslovi za početak govora. Njegova majka pita se koliki bi napredak bio da se sa njim počelo raditi na vrijeme:
- Da nismo izgubili ove četiri i po godine.
O pozitivnim učincima govori i majka dječaka od pet i po godina, kojem je dijagnoza uspostavljena prije godinu i po. Ali kada je u februaru prošle godine došao u Mjedenicu zbog popunjenosti kapaciteta vrtić je pohađao svega dva dana. Godinu i po dječak nije imao gdje otići. Konačno, od septembra, ponovo kreće a njegova porodica već vidi napredak:
- Neopisivo je – kaže njegova majka - znate da je na pravom mjestu i da se s njim radi da bi se od njega izvukao maksimum. Promjene se vide i u kući, ništa niste mogli s njim, samo je trčkarao i vrtio papire, sada je i mirniji i može se poigrati. To mi daje neku nadu da koliko god da napreduje dobro je. Ali, s druge strane, čovjeka hvata bijes ako se zna da se, ako se metoda primijeni prije tri godine starosti djeteta, pravilno i intenzivno, kod većine djece potpuno povuče dijagnoza. I zato, kad vidite da je maltene kasno, hvata vas bijes. Ono što je on dobijao do ovog septembra bilo je kao da slijepog čovjeka liječite od gluhoće. Ali bolje ikad nego nikad, sve je uspjeh...
U Bosni i Hercegovini ne postoji obučen kadar koji bi radio sa autističnom djecom, u školi ili vrtiću. Kako kaže jedan od roditelja, prepušteni su sami sebi, jer djeci sa ovom dijagnozom ne odgovara pohađanje ni škole za djecu s posebnim potrebama ni “standardne” škole. Uče na poseban način, te metode opšte u defektologiji i pedagogije najčešće ne pokazuju velike rezultate. Zbog nedostatka kapaciteta veliki broj autistične djece u Bosni i Hercegovini živi povučenim životom, među četiri zida, bez prave pomoći i sa malo šansi za ozbiljniji napredak. Tragična činjenica, ukoliko se zna da je najvažniji faktor u otkrivanju i ublažavanju poremećaja upravo – vrijeme:
- Ko nije imao kontakt sa autističnom djecom ne može shvatiti tu brigu i taj teret. Šta će biti s njim kad mene ne bude? - pita se majka vrtićkog dječaka.
Bez alternative u BiH
Zbog toga većina ovih roditelja sa zebnjom dočekuje januar 2011., do kada ima novca za projekat profesorice Pištoljević. Dugogodišnjom borbom udruženja roditelja djece i odraslih u autističnom spektru “URDAS”, od Ministarstva obrazovanja KS dobili su tek 12.000 KM, nešto od Federalnog ministarstva obrazovanja, pomogao je i NATO, a najviše su donirali iz Fondacije za socijalno uključivanje (SIF) da ovaj projekat zaživi. Zavod Mjedenica je bio inicijator time što je otvorio vrata profesorici i pozvao je da pomogne njima i djeci. Iako je ministru Safetu Keši predstavljen projekat koji bi mogao poslužiti kao model za naučno-istraživački rad s djecom oboljelom od autizma, sluha nije bilo. Ipak, ni projekat od godinu dana nije trajno rješenje jer je djece s posebnim potrebama sve više, a stručnog kadra veoma malo:
- Željeli bismo osnivanje katedre na Univerzitetu na kojoj bih kroz rad sa naučno-istraživačkim fokusom i konstantnim praktičnim radom, educirala kadar za obrazovanje i rad s autističnom djecom, i djecom sa svim poteškoćama u razvoju. Imamo kompletnu sliku kako riješiti problem obrazovanja djece s posebnim potrebama. SAD već godinama imaju tu praksu, zašto da ne naučimo i uzmemo od njih ono što je već dokazano uspješno? Najvažnije od svega je educiranje kadra, doedukacija postojećih kadrova, zatim rana intervencija, ne u dobi od pet ili šest godina već ranije. U svijetu se počinje raditi sa djecom od 18 mjeseci, čim se uoči poteškoće u bilo kom vidu razvoja. Nije dijagnoza bitna, bitan je sistematski rad da se otklone poteškoće. U praksi sam imala trogodišnju djecu s autističnim poremećajima, koja u šestoj godini života, nakon tri godine sistematskog rada s njima, koristeći samo naučno dokazane metodologije, mogu pohađati standardnu školu. Veoma je bitno shvatiti da djeca sa poteškoćama u razvoju mogu napredovati, mogu postići dosta, samo je potreban specifičan i stalan vid intenzivnog rada.
Dr. Pištoljević kaže kako je veliki broj djece koju ne mogu primiti u zavodu zbog nedostatka osoblja i kapaciteta:
- Početkom ovog projekta javilo se jako puno roditelja sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, autizam ili neki drugi poremećaj, nije bitno. Nažalost, mi smo projekat napisali za rad sa 6 učenika, a poceli smo sa 17, i nemamo mogucnosti da primimo vise djece. Strah me je pomisliti gdje su ta djeca koju nismo mogli završila. Pokušala sam napisati smjernice roditeljima za individalan rad i dati savjet za svako dijete, ali bez sistematskog rada sa obučenim kadrom, šanse za veliki napredak su male.
S druge strane, smatra, BiH bi mogla biti vodeća zemlja u regionu kada je riječ o uvođenju nove metode:
- Za sada, pored Mjedenice, samo postoje skole u Engleskoj i Irskoj koje rade po ovoj metodi, a Italija i Španija se bore da dostignu dovoljno visok standard obrazovanosti kadra i otvore svoje škole. I pored svakodnevnog rada sa kadrom i djecom u ciljnoj učionici i vrtiću, također pokušavamo pomoći i uključiti se u sve razrede u Zavodu, te raditi sa svim kadrom u Mjedenici.
Iako u Americi radi kao profesorica na postdiplomskim studijima iz edukacije i psihologije na američkom Teachers College, Columbia University, New York, gdje je i također direktorica škole/naučnog instituta Fred S. Keller School, gdje je mentor postdoktorskim studentima i radi na naučno-istraživačkim radovima u polju obrazovanja djece sa i bez poteškoća u razvoju, spremna je ostati u Bosni i Hercegovini i raditi za dobrobit ove djece. Nažalost, nema čak ni novca da se za nju nađe stalno radno mjesto u Mjedenici ili osnuje katedra na kojoj bi predavala. Ne čudi kada se zna kako se izdvaja novac za Mjedenicu i slične zavode – na kapaljku:
- Prošle godine kada sam stigla, sjećam se, direktor mi je rekao: Skresali su nam budžet kao I svima , sad imam četvero djece a tri kriške hljeba, šta ću sad?
Za to vrijeme, roditelji ne smiju ni zamisliti šta će se desiti ukoliko se novac za nastavak projekta ne nađe, iako je i to privremeno rješenje. Prekid nastave za ovu djecu značit će povratak u izolaciju, uskraćivanje prijeko potrebne podrške, jer Mjedenica sama, nema u budzetu dovoljno sredstava za odrzavanje ove ucionice.
Majka dječaka s početka teksta kaže kako u Bosni i Hercegovini alternative nema:
- Ukoliko se rješenje ne nađe, ukoliko se Nirvana zaista vrati u SAD, mi ćemo morati otići iz zemlje, negdje gdje će se sa mojim djetetom raditi na pravi način.
(zurnal.info)
Priče o korupciji na fakultetima do sada su zaobilazile Ekonomski fakultet u Sarajevu jer je dekan Veljko Trivun dosta uspješno "novinare držao podalje" a i studenti su držali jezik za zubima i tek anonimno, na internetskim forumima pričali o korupciji. Međutim, zbog nezajažljivih apetita uprave, i sve praznijih studentskih džepova, i to bi se moglo promijeniti. Studentima je dosta prakse da za engleski jezik, iako im je to redovan predmet, dodatno fakultetu plaćaju 600 maraka!
Na većem broju fakulteta sarajevskog Univerziteta već je ustaljena praksa da za ocjenu iz engleskog jezika studenti prilažu certifikate o završenom kursu u školi stranih jezika, i to u školi s kojom fakultet potpiše ugovor. Kada su se studenti Ekonomskog fakulteta u Sarajevu pobunili što uz školarinu, za redovni predmet na fakultetu naknadno moraju plaćati ispit u Interlingui, uprava fakulteta je uvela novu praksu. Angažirali su svog predavača engleskog jezika, Milicu Babić, asistenticu sa Katedre za marketing.
ZNANJE JE IMANJE
Ispostavilo se, međutim, da je novom praksom studentski džep bio neznatno rasterećen, jer za svaki izlazak na ispit kod Babićke studenti moraju najprije uplatiti 90 KM. Samo što sad novac ne uplaćuju Interlingui nego na račun fakulteta. Kako za tri godine školovanja moraju položiti ukupno šest ispita, studente to košta 540 KM te još 60 maraka za certifikat. Sad pomnožite tu cifru sa oko 7.000, brojem studenata na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i prostom računicom jasno je da je fakultet samo na ispitu iz engleskog jezika inkasirao više od četiri miliona maraka.
Kada je u septembru 2008. godine, odmah nakon preuzimanja funkcije dekana, Veljko Trivun obznanio pronevjeru oko 150.000 maraka u finansijskoj službi njihovog fakulteta spekuliralo se i kako je bombastičnim otkrićem želio skrenuti pažnju javnosti sa mnogo krupnijih problema na fakultetu. Prije svega, od priče o korupciji u obrazovanju o čemu su u to vrijeme brujali svi domaći mediji. Bilo je potrebno preusmjeriti pažnju medija daleko od priče o novcu koji Ekonomski fakultet zarađuje na studentima a posebno od pitanja u čijim džepovima taj novac završava. Odakle novac kojim su kreditirani profesori? Otkud izdašni honorari kojima se nagrađuju i profesori koje studenti sretnu jednom godišnje, samo kada im potpisuju ocjenu?
Navodno se od "drveta tada nije vidjela šuma", na koju je svojevremeno upozoravao i rahmetli profesor Meho Bašić. Kada je odlučio progovoriti o korupciji pa čak i spomenuti neke od svojih kolega, uprava se sjetila primjetiti da je profesor Bašić znao ponekad izostati sa predavanja. Bilo je to obrazloženje za njegov otkaz i za krajnje sramotan odnos koji će kasnije dekan Trivun imati prema dugogodišnjem profesoru. Bašića je na vratima fakulteta čak čekala i pismena naredba o zabrani ulaska u zgradu. Za njegovu priču o korupciji, iz dekanata nikada nije ponuđen kontraargument. Otkazom profesoru koji ne dolazi na nastavu, dekan Trivun je navodno želio kazati kako će njegovim dolaskom za dekana, sada sve biti u savršenom skladu. Reakcija na utaju 150.000 maraka je trebala također odaslati istu poruku. Nije, međutim, Trivun nikada praktično dokazao i da želi na čistac izvesti nekoliko prethodnih velikih priča.
Ensar Šehić i danas predaje na Katedri za kvantitativnu ekonomiju, uprkos tome što je na legalnost njegovog izbora javno stavljen upitnik. Jedan od kandidata na tom konkursu od prije četiri godine bio je i Adem Abdić, jedan od najboljih studenata koje je Ekonomski fakultet ikada imao. Abdić je i ranije bio angažiran kao demonstrant na predmetu Kvantitativne metode u ekonomiji i menadžmentu. Međutim, ni to ali ni njegove "desetke" nisu tada zadovoljile vrlo čudne kriterije po kojima je za asistenta ipak angažiran Šehić, svršenik Prirodno-matematičkog fakulteta, s prosjekom ocjena na granici potrebnog za izbor u zvanje asistenta. Međutim, Ensar Šehić sin je profesora Dževada Šehića, koji je u vrijeme spornog izbora bio prodekan za nastavu. Podsjetimo samo da je otac Šehić bio svojevremeno "prozvan" i za stan koji je dobio od fakulteta nakon samo godinu dana angažmana.
PJESME O PROFESORU JAHIĆU
"Što to sad ponovo ispitujete kad je sve bilo čisto. Sve je bilo čisto!", vrištao nam je u telefonsku slušalicu Šehić mlađi. Nije pristao na razgovor o temi koja je za njega očito završena priča. Uputio nas je na odjel za odnose s medijima, čija su nam vrata već bila zatvorena. Službenica za odnose s medijima već nam je bila saopćila da nam je "dekan negativno odgovorio" na molbu za razgovor.
Doduše, ništa manje neprijatan razgovor nije bio ni s Ademom Abdićem, koji je uprkos svemu danas angažiran kao asistent. Zanimalo nas je šta se ve događalo u međuvremenu? Nije li se Abdićevim kasnijim angažmanom, pa i angažmanom njegovog brata blizanca koji također radi na fakultetu, uprava nastojala iskupiti za "nepravdu" ali i za sva vremena okončati priču o privilegiranim profesorskim sinovima. Jer, po teoriji prozvanih, Ensar Šehić je završena priča i sličnih više nema. Navodno je samo slučajnost što u profesorskim kabinetima na Ekonomskom fakultetu sjede ljudi s istim prezimenima.
Supružnici Azra i Tarik Zaimović, te Snježana i Nenad Brkić, braća Velid i Adnan Efendić, rođaci Šabanovići, Bašići, Jahići...
Profesor Mehmed Jahić, međutim, kaže kako asistenticu Hatidžu koja nosi isto prezime kao i on uopće ne poznaje?!
Za još jednog Jahića na fakultetu, profesora Harisa Jahića kaže kako je riječ o "daljnjoj" rodbini . "Znate li vi koliko ima Jahića u Bosni. Znate li da je samo u Tuzli, po posljednjem popisu bilo 8.000 Jahića! Šta je onda čudno ako nas na Ekonomskom fakultetu ima troje", bilo je pojašnjenje profesora Jahića.
"Ne znam mnogo o tom Harisu Jahiću, kažem vam, jesmo rođaci ali tamo neko četvrto koljeno. Zaista nemam veze s njegovim angažmanom na našem fakultetu", kaže Jahić.
Istina je, međutim, malo drugačija od profesorove. Veoma se dobro poznaju a uz to obojica predaju na Katedri za računovodstvo i reviziju. Navodno je upravo uticaj Jahića na fakultetu, mlađem kolegi pomogao transfer sa Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu na Ekonomski fakultet. Haris Jahić se, navodno, ubrzo našao u središtu afere kada je otkriveno da su ispitna pitanja nekako završila u rukama odabranih studenata. Kako je od školske 2006/2007. godine otvoren odjel Ekonomskog fakulteta u Goraždu, Jahića je uprava poslala tamo da predaje. Vratio se nakon godinu dana i mada to nikada nije ozvaničeno, njegov je privremeni premještaj u Goražde zapravo bio kazna za "propust" s testovima.
Profesor Jahić kaže da na fakultetu uopće nema nepotizma te da je sasvim prirodan slijed da se dijete nekog profesora jednoga dana nađe u njegovom kabinetu. I ovaj profesor zastupa "teoriju o genetskim predispozicijama djece" koju od početka Žurnalovog istraživanja o korupciji i nepotizmu u obrazovanju slušamo od asistenata i njihovih roditelja. "Ako dijete živi s profesorima ekonomije i svaki dan sluša o čemu razgovaraju, velika je vjerovatnoća da zavoli matematiku", pojasnio nam je prof. Jahić. Na opasku da bi po toj teoriji dijete rudara trebalo da zavoli samo rudarski posao, profesor je autorici teksta skrenuo pažnju da je ta teorija već isuviše isključiva ???
Profesor Mehmed Jahić, čiju stručnost niko ne spori, zna da važi za "najstrožijeg" profesora na fakultetu te da je na njegovom predmetu Finansijsko računovodstvo najmanja prolaznost studenata. Teško je, međutim, precizirno utvrditi šta je razlog. Visoki kriteriji profesora ili pak razlozi o kojima studenti pjevaju u satiričnoj pjesmi o profesoru Jahiću, svima dostupnoj na Youtube ( refren: "Hoću da imam para kao Mehmed Jahić...")?
Dok smo razgovarali u njegovom kabinetu, kafu nam je donio simpatični Kiko iz fakultetske kantine. Vjerovatno bi ludost bila pitati profesora Jahića da li dobro poznaje i Kikinu dvojicu sinova, obojicu sada već diplomante Ekonomskog fakulteta. Ludost bi bila i Kiku pitati da li je kao što je bio srdačan s profesorom Jahićem, srdačan i s drugim profesorima te kako to da kolege iz studentskih klupa njegove sinove baš i nisu uvijek viđali na ispitima.
ČIME JE UCIJENJEN TRIVUN
Mada je navodna afera uspješno zataškana, i danas se kroje razne teorije o neuspjelom pokušaju jednog studenta da ucjeni profesora Trivuna. Mada bi takav slučaj u najmanju ruku trebao biti tretiran kao klasični kriminal a ne kao kakva studentska psina, bahati ucjenjivač je "sklonjen" s Ekonomskog fakulteta a svaki razgovor o slučaju je prestao. Navodno je, tek tada kolege ali i Trivunove studente počelo zanimati, a čime je to zapravo student pokušao ucijeniti Trivuna?
STUDENTIMA JE BOLJE DA ŠUTE
Vijeće studenata, kaže njihov presjednik Ahmed Nurković s dekanom ima veoma lošu komunikaciju. Svaki pokušaj da razgovaraju o nekom problemu, Nurković kaže, završava dekanovim, već standardnim odgovorom za sve; "Kome se ne sviđa ovdje nek' ide studirati u Kiseljak!!!"
(zurnal.info)
N
edim Mutapčić bio je prvorangirani kandidat za policijskog komesara nakon što je Neovisni odbor proveo kompletnu proceduru predviđenu Zakonom o unutarnjim poslovima Tuzlanske županije.
Mutapčić je izabran na prijedlog MUP-a Tuzlanske županije, a u obrazloženju prijedloga ministar unutarnjih poslova Tuzlanske županije Sead Omerbegović je naveo da se, u okviru svojih ovlaštenja, rukovodio odlukom Neovisnog odbora, ocjenama za rad policijskog komesara u proteklom razdoblju, dostignutim visokim stupnjem sigurnosti svih građana na području županije i organizacije policijske strukture u okviru županijskog MUP-a i postignutom razinom suradnje sa sigurnosnim agencijama na razini BiH.
Inače, Nedim Mutapčić je od 1987. godine radio u Centru službi sigurnosti Tuzla, a od 2003. do 2006. godine obavljao je poslove načelnika Policijske uprave Tuzla. Na mjesto policijskog komesara u MUP-u Tuzlanske županije izabran je 2006. godine.
Vlada Tuzlanske županije danas je donijela i Rješenje o imenovanju članova Policijskog odbora na mandat od dvije godine. U Policijski odbor imenovani su Ljubomir Divković, Miralem Malkić, Safet Begić, Zoran Teofilović, Bego Gutić i Edina Garčević.
(Fena)
Mikerević i Kondić su razvili savršen sistem legalnog otimanja para: napravili su zakon po kojem su firme u Republici Srpskoj dužne da urade godišnje revizorske izvještaje. Po firmi je to najmanje 4.000 KM, a revizije će raditi Mikerevićeva i Kondićeva firma Interesna grupacija okupljena u Savezu računovođa i revizora Republike Srpske (RS), koristeći se godinama polugama vlasti, toliko je postala moćna da čak kreira i provodi zakon, koji joj omogućuju enormno bogaćenje. Glavni likovi ove gramzive družine su Dragan Mikerević, bivši premijer RS i Novak Kondić, nekadašnji entitetski ministar finansija, trenutno dekan Ekonomskog fakulteta u Banjaluci. Oni su ključne osobe u privatnoj asocijaciji - Savez računovođa i revizora RS, ali i u Savjetu za računovodstvo i reviziju RS, koji je formirala Vlada RS. Savjet propisuje propise za Savez računovođa i revizora, odnosno Mikerević i Kondić sami sebi pišu pravila i namještaju poslove, što je klasičan primjer sukoba interesa.
MRAČNA KOMORA REVIZORA
Poslednji od izuma Mikerevića i Kondića, pod radnim nazivom “kako lako doći do para”, je nalog da zakonski obavezne revizije poslovanja preduzeća koštaju najmanje 12.000 maraka. Država od svega toga nema puno vajde, posrnula privreda je izložena novom udaru nameta, a jedini dobitnici su mešetari iz Saveza računovođa i revizora RS. Prema novim propisima, koje je nedavno donio Savjet za računovodstvo i reviziju RS, sva preduzeća će do kraja godine morati da potpišu ugovore sa revizorskim kućama i plate usluge revizora, čija je propisana minimalna satnica 50 KM. Pravila dalje kažu da revizor mora da provede određen broj sati u pregledanju poslovnih knjiga određenog preduzeća, recimo 80 sati u u firmi najnižeg platnog reda, nakon čega će istom preduzeću ispostaviti fakturu na oko 4.000 maraka. Što je preduzeće veće, revizor u njemu mora duže da se zadrži, pa bi neke firme za reviziju trebalo da izdvoje i po nekoliko stotina hiljada maraka. Uz to, pravila revizorske službe dalje kažu da je preduzeće u kojem se vrši revizija dužno revizoru da plati smještaj, hranu i putne troškove. Još jedan od bosanskohercegovačkih apsurda!? Bosna i Hercegovina, međutim, sama po sebi nije zemlja apsurda, nego se takvima čine dobro osmišljene pljačke, garnirane najcrnjim nepotizmom, čiji su direktni izvršiocu ljudi u i oko vlasti. Poput ovog slučaja.
U poslednjem nacrtu Zakona o računovodstvu i reviziji (koji je kroz niz godina pretrpio nekoliko manjih izmjena i dopuna) bilo je predviđeno osnivanje Komore revizora, koja bi bila nezavisna organizacija sa zadatkom da nadzire rad revizorskih kuća, kako je to praksa i u zemljama u okruženju. Osim toga, Komora revizora trebalo je da edukuje revizora i izdaje certifikate revizorskim kućama. U tom slučaju, Savez računovođa i revizora RS izgubio bi monopolski položaj, zbog čega na scenu stupa Mikerević i lobira kod predsjednika Vlade Milorada Dodika da se odustane od osnivanje Komore. Vječiti trgovac Dodik sklapa nagodbu sa Mikerevićem i iz zakona izbacuje Komoru, a umjesto nje uvodi Odjeljenje pri Ministarstvu finansija, koje preuzima nadležnosti Komore. Zauzvrat, Dodik od Mikerevića traži da napusti Partiju demokratskog progresa (PDP), što ovaj i čini. Izbacivanjem Komore revizora iz zakona stvoreni su preduslovi da Ministarstvo finansija može direktno uticati na rad revizorskih kuća, pa i na same revizije. Novoformirano Odjeljenje formira Savjet za reviziju i računovodstvo, na čije čelo se imenuje Duško Šnjegota. On na tu funkciju dolazi direktno iz Saveza računovođa i revizora RS, po nalogu Dragana Mikerevića, dok član Savjeta postaje i Novak Kondić, koji je gensek Saveza računovođa i revizora RS.
Skandal je još veći s ozbirom na činjenicu da Kondić posjeduje vlastitu, “BL” revizorsku kuću, uz to u ime Saveza računovođa i revizora RS odobrava licence računovođama, a na Ekonomskom fakultetu, čije je dekan, predaje predmet reviziju. U kolu nepotizma je i Kondićev zet Stanko Stanić, koji je rektor banjalučkog Univerziteta, a njihova sestra/supruga Nevenka takođe je vlasnica revizorske kuće “EF”. Svoju revizorsku kuću ima i Mikerević, ali on je bio nešto mudriji, pa je registrovao u Brčkom, gđe Zakon o računovodstvu i reviziji RS nije na snazi. Kondić i Mikerević u branšu su ubacili i sinove, pa je Kondićev sin zaposlen u Agenciji za bankarstvo, a Mikerevićev sin predaje na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci.
MONOPOL SA KOZMETIČKIM PROMJENAMA
Savez računovođa i revizora RS je osnovan 1996. godine kao „profesionalna, neprofitna, nevladina organizacija", koja je trebalo da doprinese uzdizanju ovih profesija na viši nivo. Međutim, “neprofitna” organizacija veoma brzo se preobratila u profitnu, donoseći svojim čelnicima milionske zarade. Za vrijeme prvog premijerskog mandata Milorada Dodika, 1999. godine, tadašnji ministar finansija Novak Kondić parlamentu je predložio Zakona o računovodstvu RS, kojim se entitetske institucije bukvalno odriču nadležnosti u toj oblast i prenose ih na jednu nevladinu organizaciju. Nikome od poslanika tada nije zasmetalo što je ministar Kondić istovremeno i predsjednik skupštine Saveza računovođa i revizora RS niti je ko postavio pitanje sukoba interesa. Pomenutim Zakonom je između ostalog, bilo propisano da pravilnike o dodjeli licenci i certifikata licima koja se žele baviti računovodstvom ili revizijom donosi Savez računovođa i revizora RS. Tako je na jednu interesnu grupaciju prenesen dio zakonodavstva RS. U skladu sa ovim zakonom, Savez računovođa i revizora je, nedugo zatim, usvojio pravilnik kojim je propisan način sticanja certifikata za bavljenje ovom profesijom. Ustavni sud RS je 2000. godine donio rješenje kojim je prenošenje nadležnosti Narodne skupštine na Savez praktično proglašeno neustavnim, a dvije godine kasnije neustavnim je proglasio i više odluka i pravilnika koje je usvojio Savez. Vlast se mijenjala, Zakon o računovodstvu i reviziji RS doživljavao je kozmetičke promjene, ali njegova suština ostala je ista- Kondić i Mikerevići i dalje su imali monopol u tim oblastima, koji su masno naplaćivali, donoseći nove, još gore i rigoroznije propise za računovođe i revizore. Mikerević- Kondićev pravilnik tako propisuje da za svaku obnovu licence, onaj ko želi da se bavi računovodstvom mora da plati 250 maraka. Onaj ko želi licencu, domislili su Kondić i Mikerević, mora imati i 39 famoznih bodova propisanih njihovim pravilnikom. Bodovi se stiču obaveznim prisustvovanjem kongresima i simpozijumima koje organizuje Savez, mahom u banji Kardijal u Tesliću. Učešćem na simpozijumu dobije se osam, na seminarima od četiri do 14, dok se pretplatom na časopis Saveza, “Finrar”, osvaja čak devet bodova. Tiraž ovog časopisa je 3.500 primjeraka, a godišnja pretplata 292,50 maraka. Glavni i odgovorni urednik ovog najprofitabilnijeg lista na Balkanu je Dragan Mikerević, kome godišnje od prodaje časopisa ostaje gotovo milion maraka. Mikerević i Kondić su svoje nečasne poslove doveli do savršenstva. Njihov Savez izdaje licence za rad revizorskih kuća i revizora, a njihov Savjet za računovodstvo i reviziju vrši kontrolu revizorskih kuća.
(zurnal.info)
Po svemu sudeći dva federalna ministarstva više neće postojati nakon odluke Ustavnog suda Federacije o njihovoj neustavnosti. Osim toga, ova odluka bi u Parlamentu mogla pokrenuti ustavne promjene u Federacije i krizu oko raspodjele manjeg broja ministarskih fotelja
Federalna ministarstva kulture i sporta i obrazovanja i nauke morat će se ukinuti najkasnije za šest mjeseci jer su ove oblasti u isključivoj nadležnosti kantona. Tako glasi odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine donesena po zahtjevu Borjane Krišto, predsjednice Federacije. Ovim je broj federalnih ministarstava smanjen sa 16 na 14 pa će prije manji broj ministarskih mjesta nego briga za obrazovanjem i kulturom izazvati moguću krizu prije nego što vlast uopšte bude formirana. Federalnom parlamentu je ostavljen rok od šest mjeseci da pokuša pronaći drugo rješenje odnosno da pokuša nagovoriti kantone da svoje nadležnosti koje su imala ova ministarstva prenese na federalni nivo.
Odmah nakon donošenja ove odluke u javnosti su se pojavile špekulacije da bi odluka mogla značiti i poništavanje svih dosadašnjih odluka dva ministarstva. Predsjednica Ustavnog suda Kata Senjak objašnjava o čemu se zapravo radi.
- Odluke koje su donesene od strane ovih ministarstava ostaju na snazi, a sporne odredbe ovog zakona mogu se primjenjivati šest mjeseci poslije objavljivanja presude u Službenim novinama Federacije BiH – kaže Senjak.
Nejasni motivi
Krišto navodno nije imala vremena da razgovara o ovoj temi iako smo nekoliko puta pokušavali dobiti njen komentar. Zanimali su nas njeni razlozi za ovakav zahtjev, s obzirom da ova dva ministarstva postoje već godinama. Zanimljivo je da ni dosadašnji ministri Gavrilo Grahovac i Meliha Alić nisu imali pravo da narede kantonima kako da provode svoje kulturne i obrazovne politike. Kako nam je objasnila Alić, sve što su oni radili bila je koordinacija i uvezivanje kantonalnih ministarstva, i zbog toga joj, kako kaže, nije do kraja jasno zašto se pojavio zahtjev za ukidanjem ministarstava.
- Kantoni su uvijek imali nadležnost nad osnovnim, srednjim i visokim obrazovanjem i mi smo tu samo koordinirali – objašnjava Alić ali dodaje šta bi se izgubilo ukidanjem ministarstva: Prije svega bi se izgubilo na fondovima za nauku, na istraživanjima i strategijama za sve.
Iz Federalnog ministarstva za kulturu i sport kažu da još uvijek ne žele komentirati presudu jer je nisu zvanično dobili ali je njihov nezvanični stav da ova odluka suda ne mora značiti i ukidanje ministarstva već samo onih dijelova koji su sporni a ostavljanje ministarstvima nespornih nadležnosti. Takvi su recimo Fond za kienematografiju i zaštita kulturnog naslijeđa.
Manja bara, još više krokodila
Ni pobjednici na izborima SDP još uvijek nema zvaničan stav a njihov Savjet za ustavno-pravna pitanja će u narednih nekoliko dana analizirati ovu odluku. Damir Mašić, federalni poslanik i član SDP-a, smatra da bi ukidanje ministrstava bio korak nazad. On objašnjava da se SDP zalaže za obrazovanje, kulturu, sport i nauku na državnom nivou ali da bi sada bolje bilo prebaciti ove nadležnosti na federalni a ne spuštati ih na kantonalni nivo.
- Nije idealno ali bi bilo bolje – kaže Mašić čiji je zaključke da se promjenama Ustava nadležnosti nad obrazovanjem i kulturom dadnu Federaciji te ukidanje prakse dvije škole pod jednim krovom Parlament već ranije usvojio ali se ništa nije uradilo: Obrazovni sistem je jedan od najlošijih segmenata društva.
On nije želio “nagađati” šta bi mogli biti razlozi Borjane Krišto ili interesi HDZ-a u ovom slučaju, ali pretpostavlja da bi tome mogla biti kriva klima među federalnim poslanicima.
- Jedan od razloga bi mogao biti razvijanje klime u Parlamentu Federacije da se o ovim temama diskutuje i da se napokon uhvati u koštac sa ovim problemima – objašnjava Mašić.
Međutim, reklo bi se da je razlog prije novi način raspodjele ministarskih mjesta. Do sada je u Vladi Federacije osam mjesta pripadalo Bošnjacima, pet Hrvatima i tri predstavnicima srpskog naroda. Sa dva ministarska mjesta manje, HDZ se vjerovatno nada većem broju fotelja za hrvatske predstavnike ali nema sumnje da se rasprava u Parlamentu neće završiti samo na ustavnosti dva ministarstva. Prije nego što je i formirana, čini se da federalna Vlada već može predvidjeti svoju prvu krizu, i to onu ustavnu.
Ustavni sud do dana pisanja ovog teksta nije primio niti jedan drugi zahtjev za provjerom ustavnosti postojanja drugih federalnih ministarstava.
(zurnal.info)
Ruski fotograf Sergej Larenkov obišao je Prag, Beč, Berlin i Lenjingrad odnosno Sankt Peterburg i napravio fotografije identične onima koje je uspio pronaći u arhivama iz Drugog svjetskog rata. Stapajući crno-bijele fotografije sa onima u boji Larenkov je dobio “duhove na slikama”, kako su njegov rad ocijenili strani kritičari. Larenkov je otišao dalje od svojih kolega i ne samo da je slikao iz istog ugla kao i fotografi prije više od 50 godina, ovaj ruski fotograf kao da je postavljao ratne crno-bijele scene na ulice današnjih izgleda gradova.
{slimbox images/Galerije/larenkov/1.jpg,images/Galerije/larenkov/1.jpg;images/Galerije/larenkov/2.jpg,images/Galerije/larenkov/2.jpg;images/Galerije/larenkov/3.jpg,images/Galerije/larenkov/3.jpg;images/Galerije/larenkov/4.jpg,images/Galerije/larenkov/4.jpg;images/Galerije/larenkov/5.jpg,images/Galerije/larenkov/5.jpg;images/Galerije/larenkov/6.jpg,images/Galerije/larenkov/6.jpg;images/Galerije/larenkov/7.jpg,images/Galerije/larenkov/7.jpg;images/Galerije/larenkov/8.jpg,images/Galerije/larenkov/8.jpg;images/Galerije/larenkov/9.jpg,images/Galerije/larenkov/9.jpg;images/Galerije/larenkov/10.jpg,images/Galerije/larenkov/10.jpg;images/Galerije/larenkov/11.jpg,images/Galerije/larenkov/11.jpg;images/Galerije/larenkov/12.jpg,images/Galerije/larenkov/12.jpg;images/Galerije/larenkov/13.jpg,images/Galerije/larenkov/13.jpg;images/Galerije/larenkov/14.jpg,images/Galerije/larenkov/14.jpg;images/Galerije/larenkov/15.jpg,images/Galerije/larenkov/15.jpg;images/Galerije/larenkov/16.jpg,images/Galerije/larenkov/16.jpg;images/Galerije/larenkov/17.jpg,images/Galerije/larenkov/17.jpg;images/Galerije/larenkov/18.jpg,images/Galerije/larenkov/18.jpg;images/Galerije/larenkov/19.jpg,images/Galerije/larenkov/19.jpg;images/Galerije/larenkov/20.jpg,images/Galerije/larenkov/20.jpg}
(zurnal.info)
Ima mesta u Bosni i Hercegovini koja su po nekim parametrima već u Evropskoj uniji. Takvo jedno je i gradačačko naselje Požarike. Čini se čak da je većina Požaričana, po svom odnosu prema modernoj evropskoj tradiciji, najdalje odmaklo, skoro do Francuske. Ne ogleda se to u njihovom standardu i uslovima življenja nego u fašističkom odnosu prema nacionalnim manjinama, Romima posebno. U Požarikama nema mesta za njih. Tako misli većina neromskog stanovništva u ovom gradačačkom naselju. Potpisali su peticiju da Romi isele iz naselja u koje su oni došli pre svih.
KRIVI ZA SVE
Naselje Požarike nije karakteristično romsko naselje. Okruženo je kućama sa većinskim bošnjačkim stanovništvom, kojima očigledno smetaju komšije Romi.
Kada Ferhatović kaže nam da su Romi pre svih došli u ovo naselje i da su oni prodavali zemlju Bošnjacima koji su se kasnije naselili. Kada pogledate naselje, bukvalno je podeljeno na dva dela. I sa jedne i sa druge strane Bošnjaci, u sredini Romi.
- Ako se nešto ukrade, mi smo krivi. Ako postoji problem, ponovo smo mi krivi. Pa dokle više. Mi samo želimo normalno da živimo. Nikog ne diramo, ne želimo niko da nas dira - kaže Almir Ahmetović, jedan od “nepoželjnih” iz naselja Požarike.
Prve kuće u Požarikama, opština Gradačac, izgrađene su pre nekih pedesetak godina. U ovom romskom naselju, danas postoji dvadesetak kuća i tu živi treća generacija Roma. Niko od njih nema posao i svi se bave “čišćenjem životne sredine”, odnosno sakupljanjem sekundarnih sirovina. Da bi zaradili desetak maraka, pređu po nekoliko desetina kilometara, zagledaju u svako smetlište i tako svaki dan.
Da bi bilo isplativo to što prodaju, Romi otpad sakupljaju po nekoliko dana i skladište ga ispred svojih kuća, jer u dvorištima nema mesta. Ovo je nekome od većinskog stanovništva zasmetalo. Bio je to povod da odbornik u MZ Požarike, Mustafa Doborac, organizuje peticiju za iseljavanje Roma, ali i da se fizički obračuna sa njima.
LAŽNI SVEDOK
Tahir i Elmir su braća. Kao i većina sunarodnika, svakodnevno obilaze otpade i smetlišta u potrazi za komadima starog gvožđa, koji kasnije pretoče u desetak maraka.
Pre nekoliko dana, Tahir je bio žrtva fizičkog napada, samo zato što je otpad koji sakuplja, ostavio ispred dvorišta, koje pri tom nikome nije smetalo.
Kada Ferhatović, majka dvojice braće, govori da je to bio najgori dan u njenom životu.
-Došao je ispred naše kuće. Nije hteo da razgovara s nama. Počeo je odmah da viče i psuje. Moj mlađi sin je pokušao da ga smiri. Mustafa ga je uhvatio za vrat i počeo da ga davi - govori Kada.
Trajalo je to čitavih desetak minuta. Kako nam je Kada opisala, Mustafa je u jednom momentu zgrabio lopatu koju je našao u dvorištu i počeo nasumice da udara njome.
- Kada je uzeo lopatu, moj drugi sin je skočio. Skočila sam i ja. Probali smo da odbranimo Tahira I nekako smo ga izvukli-kaže Kada.
Na svu sreću, Tahir je prošao sa lakšim povredama, ali vozilo sa kojim sakuplja gvožđe sa svojim bratom nije. Napadač, koji je još uvek držao lopatu, svom silinom je udarao po vetrobranskom staklu i haubi. Razlupao je stakla I poprilično oštetio vozilo. Nastao je haos.
- Tahir i Elmir su ga jurili. On se negde spotakao i povredio. Zatim su oni njemu razlupali auto, vratili su mu. On njima kombi, oni njemu golfa “dvojku”- rekla je Kada.
Policija je nešto kasnije intervenisala. Napravljen je zapisnik, svedoci su dali iskaze. Njihov službeni posao je bio završen, a da nisu ni svesni da je izjavu dao lažni svedok.
Prva komšinica porodice Ferhatović tvrdi da jedan od svedoka koji je da iskaz u korist Mustafe, uopšte tog dana nije bio ni blizu dešavanja.
-Kunem se da taj čovek nije bio tu. Spremna sam i da svedočim ako treba. Ne znam kako mu je pravo ime, ali ga svi u naselju zovu Muhibija – govori ona.
RJEŠENJE “NA SVOJ NAČIN”
Ovaj sukob nije najgore što se dešava Romima u ovom naselju. Isti “lažni svedok”, koga u naselju svi znaju pod nadimkom Muhibija, krenuo je mnogo ranije da se na svoj način obračuna sa Romima. On je sakupljao potpise po naselju u cilju prisilnog iseljavanja Roma mnogo pre ovog sukoba. Niko od Roma ne zna gde je taj papir i šta će se dalje dešavati.
Almir Ahmetović kaže da je za ovaj podatak saznao na dan Opštih izbora u BiH.
- Nismo znali da se ovo dešava. Ima ljudi koji su protiv ovoga, ne mrze nas svi u naselju. Od tih ljudi kojima ne smetamo, od njih sam saznao da nam se nešto sprema - govori Almir.
Almir nam je rekao da je Muhibija išao čak i u džamiju da sakuplja potpise. Neki ljudi su se protivili tome što radi, ali veliki broj ljudi je pristao, te su dali svoj potpis.
Za one poput Muhibije i Mustafe, Romima nije mesto u Požarikama. Odbojnost i velika doza mržnje očigledno postoje. Sporadični incidenti, ničim izazvani, vrlo lako se mogu pretvoriti u sistematski ciljane napade i zastrašivanje. U ovom momentu, takva situacija već postoji.
Kada i drugi žitelji ovog naselja govore da se plaše, jer ne znaju šta im se sledeće može desiti. Možda će već sutra neko od njih proći kao Tahir, koga odbornik MZ, umalo nije golim rukama zadavio.
- Čim padne mrak, ulazimo u kuću. U granap idemo samo po danu. Tahir i Elmir nisu išli ovih dana da sakupljaju gvožđe. Plaše se, sede kući dok se malo ne smiri ova situacija – gvori Kada.
Hteli mi to sebi da priznamo, ili ne, na indirektan način smo odgovorni za ovu i mnoge druge situacije. I danas se deca plaše “ciganima”, govori se o “ciganluku”. Za neke ljude Romi jedino znaju da “lažu i kradu”. Negativna slika o Romima koja se decenijama promoviše, u jednim momentu je morala da uzme svoje žrtve. Sa druge strane, BiH je država koja i ne mari toliko za Rome, jer ima “prioritetnijih pitanja”. Zahvaljujući ovim uslovima, pojedincima je dozvoljeno da uvoze moderna evropska, demokratska rješenja, po uzoru na Sarkozya.
Vjerujući kako će nestankom Roma iz Požarika, prestati svi ostali problemi, Mustafa Doborac, odbornik u MZ Požerike, nakon sukoba sa porodicom Ferhatović, prema rečima Kade Ferhatvović poručio je sledeće:
- Ukoliko sud i policija ne reše ovo kako treba, ja znam kako ću to na svoj način srediti.
(zurnal.info)
