Jedna osoba izbodena je nožem a još dvije su prevežene u bolnicu nakon sukoba rivalskih navijačkih skupina West Hama i Millwalla. Pristalice ova dva kluba sukobili su se u utorak, pred početak utakmice Carling kupa na Priory Road-u ispred West Hamovog stadiona “Upton Park”. Nasilje je nastavljeno i za vrijeme utakmice uskakanjem najvatrenijih navijača na teren. Policija je ispaljivanjem dimnih raketa ublažila očekivane nerede, a nekoliko osoba je uhapšeno. Igrači West Hama imali su više sreće u završnici utakmice i rezultatom 3:1 obezbjedili su prolazak u naredno kolo ovog takmičenja.

Tradicija huliganstva

Rat između fudbalskih klubova West Ham i Millwall traje duže od stoljeća, od kada su ih osnovale dvije rivalske željezare na krajnjem istoku Londona. Netrpeljivost se pogoršala nakon dva incidenta iz sedamdesetih. Prvi se zbio tokom oproštajne utakmice između ova dva kluba u čast odbrambenog igrača Millwalla Harry Crippsa, kada su se suprostavljeni huligani potukli na terenu Millwalla. Četiri godine kasnije, prilikom opšte makljaže navijača ova dva kluba, voz je pregazio navijača Millwalla na New Cross stanici. Huliganstvo je tradicija i životna filozofija navijača ova dva kluba koja se prenosi s koljena na koljeno. Nerijetko se događalo da u tučama na utakmicama učestvuju po tri generacije iz jedne navijačke porodice. Tuče se uglavnom unaprijed dogovaraju i to na najmanje očekivanim lokacijama.

West Ham United FC osnovan je davne 1895. godine pod imenom Thames Ironworks F.C. Klub su osnovali radnici istoimene fabrike. Pošto su radnici željezare sačinjavali najveći dio zajednice vjerne klubu, stekli su nadimak čekićari, a otud potiču i čekići na klupskom grbu. Pet godina nakon osnivanja klub je preimenovan u ime koje nosi i danas. Nikada nije osvojio titulu Engleske (najveći uspjeh u ligi bio mu je četvrto mjesto), a FA kup su osvojali tri puta. Ovome treba dodati i evropske titule, Kup pobjednika kupova iz 1965. te osvojeni Intertoto kup 1999. godine. Navijači West Hama spadaju među najvatrenije u svijetu a njihova navijačka frakcija Inter City Firm (ICF), osnovana krajem šezdesetih, jedna je od najorganizovanijih i najoozloglašenijih u svijetu. To je vrijeme kada u modu ulaze masovne tučnjave navijačkih skupina na ostrvu, što će potrajati narednih deceniju i pol. Među poznatijim obračunima ICF-a je onaj sa navijačima Manchester Uniteda iz 1967. kada su se gomile navijača tukle istovremeno na sve četiri tribine. West Ham igra na stadionu Boleyn Ground, poznatijem kao Upton Park. Stadion je otvoren u septembru 1904. godine protiv Millwalla pred dvanaest hiljada gledalaca i već tada se dalo naslutiti o kakvom rivalstvu će se u budućnosti ispisivati dosjei u Scotland Yardu. Među najpoznatijim navijačima West Hama su John Cleese, zvijezda Monty Pythona, svjetski prvak u boksu Lennox Lewis, članovi heavy metal benda Iron Maiden. Svaki navijač West Hama će na pitanje – šta najviše mrzi i ko mu je najveći neprijatelj, odgovoriti isto: Millwall i njihova navijačka skupina Bushwackers.

Krvava jazbina

Millwall Football Club osnovan je 1885. godine na dokovima u zajednici Levisham. Poznati kao The Lions, igrači ovog kluba iz istočnog Londona zbog mjesta osnivanja kluba dugo su bili poznati i pod nadimkom The Dockers. Praćeni Bushwackersima, najozloglašenijom navijačkom skupinom krvavih sedamdesetih, nisu ostvarili neke zapaženije rezultate u engleskom fudbalu. Najveći uspjeh Millwall FC je prvo mjesto u engleskoj drugoj ligi 1988. godine i plasman u premier ligu. Navijači ovog kluba nedostatke sportskih uspjeha kompenziraju ratovima sa pripadnicima drugih navijačkih skupina. Od 1910. godine igraju na stadionu Den (jazbina) na New Cross-u. O klubu i njegovim fanovima najviše govori njihova navijačka pjesma: No one like us, we don’t care / Niko nas ne voli, a za to nas boli ...! Navijači Millwall FC najviše mrze West Ham United FC, a najveći neprijatelji su im West Hamova navijačka skupina Inter City Firm.

(zurnal.info)

900 KILA HEROINA

Sve je počelo prije dva mjeseca kada je Kadrija-Sabahudin Hidanović- Mehičić posudio 1.000 eura Edinu Pandžiću, radniku u firmi Fehima Alića. Pandžić se obavezao da će vratiti glavninu od 1.000 eura, te 500 eura kamate. Međutim, novca nije imao, pa je Kadrija sa sinovima Jasminom i Mikijem došao po svoje. Fehim je stao između Kadrije i Pandžića i dobio metak u grudi. Emin je pokušao odbraniti sina i dobio je tri metka u desno rame. Dok je Fehim izdisao, Kadrija je pobjegao. Policija ga je, nedugo nakon toga, pronašla i uhapsila. Uslijedio je pretres Kadrijine kuće u kojoj je policija pronašla „papir koji asocira na ugovor o zajmu uz određenu kamatu“, što se može smatrati dokazom da je ubica, ustvari, lihvar. Mada je njegov, Kadrijin, kriminal manje-više poznat istražnim organima u Tuzlanskom kantonu.

Naime, Bijeljinac Kadrija Hidanović početkom agresije na BiH odselio je u Njemačku. Tamo se bavio trgovinom drogom i krađama, zbog čega je potkraj devedesetih protjeran u Bosnu i Hercegovinu. Nastanio se u Živinicama gdje je ubrzo počeo razvijati biznis. S obzirom na to da je živio u blinini Mlina Tasima Kučevića, njihovo prijateljstvo je bilo neminovno, pa Kadrija postaje dio Kučevićeve međunarodne kriminalne skupine koja djeluje u BiH, Srbiji, Albaniji, Turskoj i Italiji. Hidanovićevo ime pominje se i dokumentima italijanskih jedinica tadašnjeg SFOR-a, a za njega se direktno veže prebacivanje droge iz BiH u Italiju. Prema tim dokumentima, ta je grupa 1999. godine u Mostaru imala uskladišteno oko 900 kilograma heroina. U to vrijeme, Kadrija Hidanović je, uz pomoć prijatelja u MUP-u Tuzlanskog kantona promijenio identitet kako bi nesmetano moga prelaziti granice prilimom obavljanja poslova. Od tada posjeduje dokumente na ime: Sabahudin Mehičić.

ČEKAJUĆI ISPORUKU

Poslujući sa Kučevićem i italijanskom narkomafijom, Hidanović je zaradio novac koji je, nakon toga, počeo davati na kamatu. Kamatarenjem se bavio sve do ove sedmice, ne zanemarujući, pritom, ni poslove u vezi sa narkoticima. Naime, njegovi su sinovi u posljednje vrijeme trgovali kokainom, a „robu“ su skrivali u starom prašnjavom usisivaču smještanom u potkrovlju njegove vile. Prilikom zadnjeg pretresa, međutim, kokain nije pronađen, jer su Hidanovići, odnosno Mehičići čekali novu isporuku. Ali zato je, rekosmo, prilikom pretresa pronađen ugovor kojim Kadrija Hidanović braći Smajić, Selveru i Rifatu, iz Malina kod Živinica daje na kamatu 5.000 eura. Pošto Smajići nisu imali dovoljno novca za Kadrijine kamate, uslijedila je odmazda. Mlađi brat Rifat je, recimo, morao pobjeći u Sloveniju, ali su ga Hidanovićevi ljudi pronašli i dvadesetad dana držali kao taoca. Stariji brat Selver, za sada se uspješno krije od Kadrijinih kriminalaca, ali je njegova porodica bila primorana potpisati dokument kojim Hidanovići preuzimaju njegovu kuću nadomak Živinica. Taj dokument navodno je pronađen prilikom ovosedmičnog pretresa objekata Sabahudina Mehičića kojem je danas određen jednomjesečni pritvor za vrijeme kojeg bi kantonalna tužiteljica Dijana Milić trebala pronaći dokaze o zločinačkoj organizaciji na čijem je čelu Kadrija Hidanović. Ubica i kamatar.

(zurnal.info)

Izbezumljeni očevici svjedoče svoja trumatična iskustva
Kako narod pronalaze u svojim posljednjim hropcima

sklupčanih pokraj raspaljenih freza na njivama
Dok freze paranoidno sriču svoje zadnje kapi mješavine
Snažnije iz naroda nalaze u predsmrtnom živčanom grču
Koji zabacuje s lijeve nadesno i obratno

Gadno je za gledati
I sigurno neće na dobro
Jer je narod nemilice jamijo kopat ko budala!

Sunce cijedi sol iz tjela
Mozak sahne, preskače i bulazni
Neprirodno je toliko kopat

Ali, džaba...
Sve ukazuje na to da se narod ne zna držati pravila o pravilnom rukovanju dikelom i krasnom
Ne drži se liječničkih savjeta i ne postupa po dijagnozama

Toliko puta je dokazano da se narodu ne može kazat
Nama je kopat, ko vode se napit
Only God saves, kad narod jami kopat

Jamilo se kopat
I sve da hoćeš, sad više i ne može na dobro.

(Pjesma se nalazi u knjizi Usred grada tmurna nalaktih se da povratim, zajedničkoj zbirci pjesama mostarskih pjesnika Vlatka Marinovića, Ive Krešića i Gorana Karanovića)

Muška košarkaška reprezentacija BiH nije uspjela ni preko dodatnih kvalifikacija osigurati nastup na predstojećem Evropskom prvenstvu u Poljskoj. Najprije su izabranici Mensura Bajramovića poklekli u grupi a onda je od naših košarkaša u dodatnim kvalifikacijama bolja bila i košarkaška velesila, Belgija. Nakon novog kraha, muška reprezentativna košarka je na dnu. Nema dalje. Ko je krivac? Ostaje li Bajramović selektor? Ko radi a ko razgrađuje Savez? Hoće li otići iz košarke, pitali smo potpredsjednika Saveza Nihada Imamovića.

Kakav je Vaš komentar na posljednji nastup reprezentacije u dodatnim kvalifikacijama? Mi ćemo ga, i prije nego odgovorite, okarakterisati izuzetno neuspješnim.

Iznosim svoj lični stav. Za konačnu ocjenu koju će dati Savez moramo sačekati početak septembra, sjednicu Predsjedništva i izvještaj gospodina Bajramovića. Lično, nisam zadovoljan. Nisam očekivao da bi mogli proći Francuze u finalu ali sam očekivao prvo mjesto u grupi dodatnih kvalifikacija. Nismo ni to bili. Tražit ćemo uzroke neuspjeha jer već dva ciklusa se nismo plasirali na Evropsko prvenstvo a prije toga smo bili na pet smotri. Mislim da su uzroci daleko dublji nego što izgledaju na prvi pogled. Ne smijemo reći da je to samo problem igrača i trenera. Ovdje odgovornost treba da snosi i Predsjedništvo i kancelarija, iz više razloga.

Krivi su, dakle,svi. Znamo zašto su igrači i trener. Zašto ste vi u Savezu?

Igrači i trener sigurno snose krivicu nekih 60-70 posto. Ostalo je na Predsjedništvu i kancelariji. Prvi put od kada sam ja u Predsjedništvu desilo se da igračima nisu isplaćene dnevnice. To je propust kancelarije. Nije opravdanje da je Vijeće ministara dalo samo 60.000 KM. Ima drugih načina. Mora se naći alternativni izvor odnosno rezervna varijanta. Inače, nemoj se upuštati u taj posao. Mi smo pred početak ljetne reprezentativne sezone imali, barem na papiru, zatvorenu finansijsku konstrukciju. Međutim, vidjeli smo da je bilo stavki koje nisu bile sigurne. Ne može se tako ulaziti u posao.

Vi ste čovjek koji se zalagao i podržavao izbor Mensura Bajramovića za selektora. Hoćete li i nakon ovog neuspjeha biti za njegov ostanak na istoj poziciji?

Ta vaša majica je najbolja dok ne nađete bolju. Ja kad bi vidio da je neko bolji trener i da može napraviti uspjeh, sutra bi bio za to da pravimo tu rokadu. Ali, trebamo sve izvagati. U ovom trenutku ne mogu reći da li sam 100 posto da Bajramović ostane ili ode. U svakom slučaju, ne možemo to mjesto ostaviti prazno. Ako nađemo neko bolje riješenje, biću prvi za to da se taj novi čovjek dovede.

Znači li to da ste već u potrazi za novim selektorom?

U svakom slučaju, izvještaj se mora podnijeti i na osnovu njega ćemo mi donositi zaključke. Kritički ćemo razmotriti sve, počev od okupljanja, selekcioniranja igrača do vođenja reprezentacije. Konačnu odluku o selektoru donijet ćemo početkom septembra.

Spomenuli ste selekcioniranje igrača. U ovim dodatnim kvalifikacijama nismo imali nekoliko standardnih košarkaša. Svako od njih je imao neke svoje razloge za izostanak ali zaključak koji se ne može izbjeći je da imamo igrače koji ne žele igrati za reprezentaciju.

Još prije četiri godine, prilikom jednog neodaziva igrača, predlagao sam da pooštrimo sankcije prema tim igračima i da se kažnjavaju. Međutim, moj prijedlog nije prihvaćen. Obrazloženje je bilo – mi njih ne plaćamo, osim dnevnica, tako da ih ne možemo sankcionisati. Ja smatram da je reprezentacija i obaveza i dužnost svakog igrača koji se pozove. U to vrijeme, Makedonija nije imala na raspolaganju Ilijevskog pa su dobili obeštećenje od 50.000 eura. To znači da postoji metod kojim se oni mogu sankcionisati. Ne treba zaboraviti da je svako igranje za reprezentaciju odskočna daska za te igrače. Recimo, Bremer i Domercant. Sa našim pasošem imaju pogodnost igranja u Evropi i bili su potpuno svjesni toga kad su dobili pasoš. Međutim, ni jedan ni drugi nisu se sada htjeli odazvati. Čisto sumnjam, neću sto posto da tvrdim, da Mirza Teletović nije mogao da igra. Sezona jeste naporna, imao je i povredu, ali ipak je trebao da se odazove i pomogne ovoj reprezentaciji. Apsolutno nikakvog opravdanja ne vidim za druge igrače, kao što su Ikonić i Vasiljević koji se nisu odazvali. Sa ovih četiri-pet igrača, to bi bila potpuno druga ekipa.

Treba li onda uopšte više zvati takve igrače u reprezentaciju? Do kada će se moliti neke košarkaše?

Smatram da bi jednom trebali podvući liniju i reći koga ćemo pozivati. Reprezentacija je u ovom trenutku spala na Gordića i Đedovića koji su 20-godišnjaci, bez nekog velikog međunarodnog iskustva. Dobro, tu je i Kenan Bajramović koji po meni u ovim dodatnim kvalifikacijama nije dao doprinos koji je trebao dati. Je li bio problem to što je tražio klub ne znam, ali nije bio sto posto prisutan ovdje. Jedna ekipa koja omogući protivniku da napravi 23 ofanzivna skoka ne može očekivati da napravi dobar rezultat. Nije bilo želje i žustrine koja je neophodna. S druge strane, treba postaviti pitanje i radimo li u BiH dovoljno sa mladima? Ne možemo se pravdati kako košarkaši iz hrvatskog korpusa igraju sa Hrvatsku, iz srpskog za Srbiju. Moramo i mi nešto učiniti da privučemo te mlade ljude. Ako ima interes da igra za Hrvatsku to je prije svega mogućnost da igra za jaču reprezentaciju. Da on ima istu mogućnost ovdje, pitanje je bi li otišao igrati za Hrvatsku.

Savez je ovog ljeta dovoljno učinio za te mlade momke. Najbolji primjer su kadeti koji su obavili kompletne pripreme a onda im je dan prije puta saopšteno da je nastup na Evropskom prvenstvu otkazan.

Ja sam za to saznao 24 sata ranije. Mislim da je to katastrofa. Kakav je sada moral tih momaka? Kada dođu na novo okupljanje, njima će u podsvijesti biti »hoćemo li otići na to prvenstvo«. To moramo iskorjeniti. Za takve slučajeve se pare moraju naći. Ja sam bio van BiH. Vjerujte, da sam znao sedam dana prije, na glavu bi došao da nađemo te pare. Žalosno je sve to. Izborna Skupština u septembru vjerujem da će dosta toga riještiti. Vjerujem da će kantonalni Savezi dati prijedloge ljudi koji zaista hoće da rade u košarci.

Kada se povede priča o ljudima koji vode košarku u BiH onda se često može čuti ocjena da Savez i reprezentaciju »drže« dva ili tri čovjeka. Moramo i to reći, Bošnjaci. Je li moguće da ostali nemaju motiva?

Istina je to što vi govorite. Nažalost. Postavljam ja vama pitanje, kako će premijer Vlade Republike Srpske Milorad Dodig stići od svojih obaveza kvalitetno obavljati posao i u košarkaškom Savezu BiH.

-Mislim da je došlo vrijeme da se vrlo otvoreno i poimenično prozovu ljudi koji rade protiv Saveza. Gospodin Husein Đelilović, koji je zaista dao veliki doprinos kao generalni sekretar u ratu i poraću, otišao je sa te pozicije ali je ostao raditi u savezu. Kada čovjek dođe na slabiju poziciju onda uvijek nešto »kopa« unutar Saveza. Moram priznati da sam nezadovoljan i radom sadašnjeg generalnog sekratara Zdravka Kneževića. Kada je dolazio, bio sam za njegov angažman iz prostog razloga što se radi o čovjeku koji je bio prije rata na toj poziciji, ima iskustvo, kontakte... Međutim, po meni, nije ispunio ona očekivanja koja sam ja imao od njega.

Šta Vas još drži u Savezu? Kakvu Vi imate korist od svega ovoga?

-Znam da ima ljudi koji se kritički osvrću na moj posao u Savezu i koji kažu da sam ja tu iz koristi. Neka izađe javno bilo ko od tih ljudi i kaže na koji sam se ja to način okoristio. Meni finansije uopšte nisu bitne jer sam materijalno osiguran čovjek. Prije četiri godine sam od ljudi iz Kantonalnog saveza predložen i kad sam već izabran želim da dam nešto toj košarci. Bio sam ovdje u ratu, svi moji su tu i želim ostati ovdje. Želim graditi život u BiH i ostaviti nešto iza sebe.

Izborna Skupština nije daleko. Šta ćete predložiti, koji je izlaz iz ove teške situacije? Hoćete li ponuditi svoje mjesto nekom drugom?

-Ja ću predložiti dosta stvari na Skupštini. Nije problem, i ja sam spreman snositi odgovornost. Ali, tražit ću i odgovornost ostalih. Ako će problem košarke biti riješen tako što ću ja napustiti ovo mjesto, ja sam spreman otići. Osnovno je naći stručne ljudi koji su spremni raditi za dobro košarke. Moramo naći sposobnog generalnog sekretara. Razmišljao sam o nekim imenima, ima ljudi, sad je pitanje koliko su oni spremni. To je prvi operativac saveza koji mora profesionalno raditi na toj poziciji.  

Picu je prethodno naručila sama policija kako bi odobrovoljila pljačkaše sa kojima su pregovori u toku. Pljačka je trebala trajati deset minuta ali se otegla na četiri sata. U međuvremenu je oko banke nastao pravi medijski cirkus. Policija sa megafonima pokušava držati situaciju pod kontrolom, narod histerično skandira pljačkašima 'herojima' dok TV ekipe revnosno prenose sav taj cirkus. Pica je stigla i momak koji radi dostavu biva propušten kroz obruč koji je policija napravila oko banke i uruči picu Sonniju (Al Pacinu). Sonny se vrati u banku, i onda se pizza-man okrene prema narodu i TV kamerama, strastveno stisne pesnice i uzvike: „Hej, ja sam zvijezda!“

Svaki put kada gledam ovaj film sa smiješkom očekujem spomenutu scenu. Valjda zato što perfektno oslikava neočekivani medijski cirkus koji je nastao kada je pljačka otišla u pogrešnom pravcu. TV ekipama je u njihovoj medijskoj pohlepi potrebna senzacija i u toj svojoj beskrupuloznosti uopšte nije bitno to što će od pljačkaša napraviti zvijezde, pa makar i za jedno poslijepodne. Pizza-man nepogrešivo iščitava takvu medijsko-pornografsku glad kada uzvikne „ Hej, ja sam zvijezda“ jer zaboga to-je-najbitnije, ukazati se pred publikom, i živom i onom pred TV-ima, bez obzira zašto, kako i gdje.

Primajući k znanju blage primjedbe kako pišem nelijepo o Gradu u kojem živim (skoro 14 godina), odlučio sam se za pokušaj teksta o obrnutom gradu, sa pogledom ispod, iznad i sa svih strana, bez nužne sveznajuće perspektive. Mada sam htio pisati o blagodatima ibadetskih dana koji traju dok ramazan definitivno ne zatjera esefa u juni, ipak, prevladala je tema o našoj prijestolnici. Kad god sam pokušavao obuhvatiti sve slojeve društva u našem gradu, uvijek bi mi iz vida ispadale određene grupacije ljudi, inokosne halke, zatvorene u sebe kao ljubomorne školjke sa izrazitim afinitetom za filmsku umjetnost, andergraund muziku, revoluciju ili neku drugu vrstu kreativne šminkologije. Jedna oznaka im je zajednička: svi imaju izraženu sposobnost da se snađu u turobnim vremenima tranzicije, znaju napraviti novac iz, mahom, oskudnih kreativnih pregnuća. Što nije ništa loše, jer ko je jednom bio gladan paćenik onda ostatak života provodi u tome da napuni rupu u sebi i svom mozgu. Monetom, slavom ili govnima.

PRKOS IZ KIŠNIH ŠUMA

Revolucionar je među mojim omiljenim favoritima u gradu. Možete ga vidjeti sa kapicom nalik onima što su ih nosili Fidel ili Che, premda su u zadnje vrijeme popularne inačice glavopokrivala revolucionara što se kriju po džunglama Meksika prkoseći svijetu liberalnog kapitalizma, pa se često i ja navučem kako me zanimaju ti elkomandanti, u kišnim šumama što trunu razmišljajući o diktaturi proletarijata, glorijiimperatrixmundi i naslovnici Time magazina. Revolucionar je rijetka sorta u Sarajevu, ali jako značajna, i njihov broj i nije toliko bitan koliko im je važan društveni status i finansijski uspjeh. Pomalo su nalik na ostarjele hipije sa Woodstocka, one koji su postali berzanski magovi, bogataši sa smislom za otrcano odijevanje i andergraund muziku, ali su i različiti, jer nikad neće stići japijevske uzore, barem što se tiče bankovnog računa. Čega su revolucionari jako svjesni, i zbog toga je njihov jed veći od talenta kojeg uglavnom ne posjeduju. Revolucionar iz svog udobnog stana, ali počesto i iz stana svojih roditelja, poziva na revoluciju i bunt suprotivu turaka na vlasti. Oni kojima se rev. obraća su obrnuto proporcionalno situirani naspram svojih postideologa-dobročinitelja iz sjene. Revolucionar, uglavnom, da ne griješim duše, nikad se nije zaprljao blatnim elementima od koje je sagrađena realnost. (Njegova mama je stalno pazila da bude čist i uredan pionir.) Ako je imao dovoljno godina za rat, onda je teško nosio pušku već je prije radio za SFF, pokušavao upisati glumu, režiju ili nešto na Akademiji likovnih umjetnosti. Revolucionar u sebi može obuhvatiti sve branše koje sam naveo na početku teksta, nije nužno da on muzičkom numerom poziva na revoluciju, dok u isto vrijeme od čarapica do naočala, svaki artefakt na njemu posjeduje istaknutu robnu značku, i njegov outlook je savršeno dizajnirana metafora onoga što želi biti: vlast je ugodna bolest, loše parafraziram stih e. e. cummingsa (Progres udobna je bolest).

Tako bih volio samo jedan dan, čak i slabašne revolucije, da vidim kako bi se markirani manekeni revolucije ukakili i upiškili kada bi osjetili miris baruta u nozdrvama, jer bi tada shvatili kako revolucija nije knjiški brand nekog novog filozofa koji u mondenom odmaralištu piše bibliju revolucije za glupane i početnike. Naš revolucionar, u isusovskom (znači najboljem) izdanju, je čovjek koji želi promjene ali nema testise ni kilograme kojima bi povukao naprijed sumanutu i obezglavljenu masu nesrećnika, kada stvari (haos i stihija) poprime svoju nekatarzičnu logiku. On je prije svega mamin pionir.

Možda sam preoštar prema našem revolucionaru. Ipak, oni koji žele promjene u društvu su puno bolji od onih koji nježno paze svoja tijela i paradiraju po crvenim tepisima svih festivala ovog grada u očajničkoj želji da budu iznad kala smrdljive i krezube sirotinje koju preziru, a na čije ime se uporno pozivaju, i u čije ime govore svojim snažnim porukama u artističnim numerama (novinskim tekstovima), koji odišu, logično, neautentičnošću.

REVOLUCIONARNE SORTE

Festivalaš je posebna sorta među revolucionarima. On je evoluirao od Levi'sa 501 prema otmjenijim formama tjelesnog i duhovnog izgleda. Nije rijetkost da festivalaš može biti i derviš, a da pri tome konzumira alkohol i lake droge. To je, dapače, i poželjno za ovu novu vrstu eklekticizma kao stila života, ili shizofrenije koja dozvoljava opijate, islam, feminizam, sve u jednoj ljudskoj retorti. Festivalaši su, opet, različiti od moralista, o njima sam pisao u tekstu Sarajevski licimuri. Moralesi su non plus ultra daleko iznad revolucionara i njegovih humanoidnih derivacija. Ali su svi oni podanici neupitnih moralista, i njih moralisti regrutuju u svojim ambicijama, jer im trebaju neautentični umijetnici, jer su i sami takvi, nerealizirani ljudi u centru triangla diktator-doušnik-skriboman. Nekad davno, tamo negdje ratne 1995te postojala je kategorija ljudi koja se mogla nazvati obalašima, jer su se skupljali u kafiću Obala. Sad vidim koliko sam pogriješio, jer su ovi današnji šminkeri filma, muzike, intelekta zajebaniji od benigne andergraund šminke iz posljednjih mjeseci opkoljenog Sarajeva, spram čijeg šmeka mogu osjećati samo nostalgiju i stati u stav mirno kada se sjetim decembra 1995te. Očigledno je unutar genusa revolucionara došlo do značajnih genetičkih promjena ka surovijem i egzistencijalno moćnijem primjerku dvonošca bez perja.

U ovom gradu se dosta ljudi nikad neće izvući iz socijalističkog (samoupravno-interesnog, ili samointeresnog) načina mišljenja. Taj moždani odljevak bi se mogao nazvati „negacija i kritika radi profita“. Ili, kritika koja će ti omogućiti mjesto ministra za noćni život kada se to ministarstvo nekad uspostavi. Ljudi koji su sve sposobnosti upregli kako bi se dočepali vlasti, da bi njihova generacija postala vladajuća kasta kao što vidimo iz rubrike kultura na nivou federalnog portfelja Gavrila Grahovaca i njegovih uhljebljenika mahom starijih od šezdeset godina. Ovdje ljudi jednostavno nisu navikli misliti svojim umom (hude, satr'o ih komunizam, osmanlije ili kolonijalna – uvlakačka svijest), tako da se i bilo kakva reakcija unutar kulture formira na istom kalupu, jer taj kalup su smontirali ovi sadašnji „opozicionari“ (ustvari, pozicija u formi klana), nemoćni i frustrirani ljudi: previše mladi za smrt, a previše izraubovani da bi bili korisni nekom iz vladajuće tronacionalne oligarhije. Jadnici koji misle da je jedan pisac, svojim opusom, objasnio i odredio sudbinu ove zemlje zauvijek. Oni su formirani po uzoru na srednjovjekovni feud sa knezom na čelu i starozavjetnom vjerom u njega. Međutim, nisu tako maštoviti, nego funkcionišu na principu zakulisnih igara, staljinističkog horskog pljuvanja po neistomišljenicima, a to su dobro naučili u raznim SSOJ-evima, SSRNJ-evima i ostalim socidiotarijama. Nikad od socijalističkog aparatčika neće postati oslobođen čovjek. Takav je uvijek sluga, a njemu je stalno potreban gazda čvrstoga uda. Teško je i zamisliti, pošto su sami na rubu treće faze života – sumorne jeseni, kakvo su sjeme posijali među svojim nasljednicima. Sjajni ruski emigrantski pisac (sa iskustvom gulaga) Sergej Dovlatov jednom je rekao: od komunista mi se jedino više gade antikomunisti. Ili u novijoj varijanti mladog hrvatskog pjesnika Marka Pogačara: jedina strašnija stvar od fašizma/je umjereni fašizam. Obrnemo li riječi dobićemo sličnu jezičku frazu i zakoračiti u čistokrvni oblak crnila, gdje obitavaju glave naših vječitih kulturnih „opozicionara“, mračnjaka čija spolna moć odavno ne postoji, pa im prestaje samo ona druga moć, koje se nikad neće dočepati, jer su na rubu biološkog trajanja.

Gdje je nestao naš revolucionar? Eno ga u obrnutom Sarajevu, ogleda se na dnu photoshop modre rijeke Miljacke zajedno sa fekalno otpornim ribama, treba li reći: među sebi sličnima živim bićima, prilagodljivim kičmenjacima i anorganskim kamenjem.